Nakladnik: Hena com, 2020
Naslovnica romana Indigo: © Hena com
… uvijek smo suočeni s dvjema suprotstavljenim istinama. Evolucijska istina predviđa da dio populacije uvijek umire da bi omogućio opstanak drugog dijela. Ljudska istina kaže: svi moraju preživjeti, ili točnije: svi imaju pravo na preživljavanje. Besmisleno je pitati: zašto?
str. 50./51.
Roman Indigo
Ovaj je roman nemoguće prepričati. Ne znam otkud početi niti gdje bih završila.
Fabula nije jasna ni linearna, miješaju se sadašnjost i budućnost (ili prošlost i sadašnjost, kako se uzme).
U sadašnjosti (prošlosti?) pratimo profesora matematike Clemensa J. Setza koji, nakon kratkog zaposlenja u Institutu Helianau, počinje istraživati događaje koji su se zbili prije nego je naprasno napustio radno mjesto.
Ona odurna planinska atmosfera tamo gore, taj seoski zrak, trava… čak je i trava neprijateljska. Samo raste. Nije ju briga za ljude, za zgrade. Nije kao gradska trava. Gradska trava puna je poštovanja.
str. 201.
Institut Helianau je neka vrsta internata, škole za djecu s neobičnim indigo poremećajem. Indigo poremećaj zapravo ne utječe na djecu koja ga nose, nego na njihove bližnje, kod kojih uzrokuje mučninu, vrtoglavice, glavobolje, osipe… Obitelji indigo djece fizički ne mogu podnijeti njihovu blizinu, barem ne neko duže vrijeme i zato ih smještaju u navedeni internat.
Profesor Setz prisjeti se kako su djeca, odjevena u neobične maske, napuštala internat – bivala relocirana.
U budućnosti (sadašnjosti?), petnaestak godina kasnije, pratimo bivše indigo dijete Roberta Tätzela. Kažem „bivše“ jer je Robert sagorio, izgubio svoje indigo djelovanje.
Edison je imao poseban stav… Dok je radio na izumu žarulje, morao je prevladati jedan propali pokušaj za drugim, ali nijedan od tih udaraca nije ga uzdrmao. Naprotiv, neuspjeli pokušaji vjerojatno su ga još više poticali. Bio je, barem u tom pogledu, baš kao i sama priroda. Priroda je stvorila tu djecu i ona su u izvjesnom smislu poput žarulja. Prije ili poslije izgore, sagore, djelovanje se ugasi.
str. 160./161.
Robert je zbunjen, u neobičnoj ljubavnoj vezi s djevojkom Cordulom, usmjeren na iBalls, javne kamere koje ga prate gdje god krene.
U novinama vidi članak o svom bivšem profesoru matematike Setzu, koji je upravo oslobođen optužbi za ubojstvo…
Njih se dvojica uskoro i susreću.
Indigo djeca kao pojam New age pokreta
Pojam „indigo djeca“ nije nešto novo – javlja se krajem dvadesetog stoljeća kao tumačenje za djecu koja su na neki način natprosječna, hipersenzibilna, empatična, kreativna i visokog kvocijenta inteligencije. Naziv indigo dolazi od vidovnjakinje koja je tvrdila da takva djeca imaju auru indigo boje.
Indigo djeci često je bio pogrešno dijagnosticiran ADHD ili čak i autizam.
Brojni znanstvenici pobijaju postojanje indigo djece, no pojam kako takav postoji, kao i alternativne grupe koje se time bave te odgajaju djecu njegujući njihove indigo sposobnosti.
U romanu Indigo, kao što vidimo, indigo djeca nešto su sasvim drugo. Oni sami direktno ne pate od svog sindroma, već njihovi bližnji koji imaju značajne zdravstvene probleme kada su u njihovoj blizini.
Umjetna, lažirana stvarnost
Način na koji je napisan ovaj roman prkosi svakoj definiciji fabule, pa čak i književnosti. Čak sam i u samom romanu pronašla citat koji savršeno opisuje stil kojim je napisan:
Rečenice su stajale jedna do druge, a svaka je preko točke zavirivala u iduću, poput bića koje zuri u biće neke druge vrste pokušavajući proniknuti u njegovu tajnu.
str. 284.
Priznajem, dobar dio romana uopće nisam razumjela. Ipak, to ne znači da je roman loš, upravo suprotno, toliko je originalan i začudan, ovakvo nešto zasigurno nikada prije niste pročitali.
Radnja kao da dokumentira stvarnost – prepuna je fotografija, novinskih članaka, faksimila, izvješća. Čak se i glavni lik zove kao autor, učitelj je matematike kao i autor (koji je studirao matematiku), izgledao ako autor (!) i svako se toliko morate podsjetiti: Ovo što čitam nije stvarnost!
Stvarnost romana je umjetna, lažirana; to je izmišljena priča oblikovana kao stvarnost. Na trenutke sam se znala pogubiti u svomu tome…
Ovo je definitivno knjiga koja se čita dvaput, pa i triput ako treba. Svako novo čitanje otkriva nam neki novi sloj koji isprva nismo uočili.
Zaista je zanimljivo i strašno s kakvim se situacijama čovjek zna nositi. … Možemo živjeti čak i u utrobi Zemlje, …, u uvjetima potpunoga mraka, u područjima zagađenog zraka i zatrovane vode, na polarnim postajama u vječnome ledu ili u samostanima na tisućama metara nadmorske visine na kojoj je količina kisika u zraku toliko niska da svi postanu religiozni. Da, prije ili poslije čovjek se navikne mimo svega.
str. 174.
Indigo i mi
Čak i danas imam dojam da sam tek nedavno naučio što je to suosjećanje i proživljavanje tuđe patnje i da se još uvijek moram privikavati na svjetlinu kojom ono obavija svijet.
str. 295.
Neću se praviti da sam shvatila pouku ovog romana. Čak nisam ni sigurna ima li je uopće…
Čini mi se da sam skupila neke mrvice radnje i zaključujem da usamljenost i empatija zauzimaju visoko mjesto na ljestvici mogućnih zaključaka i pouka romana.
Dakle, usamljenost… Veoma aktualna u današnje vrijeme, distanca je prisutna u životu indigo djece od samog njihova rođenja. Osuđeni su na usamljenost i život daleko od ostalih, što na kraju rezultira psihičkim problemima koji se očituju u ponašanju sagorjelog Roberta, ali čini mi se, čak i profesora Setza, koji i sam na trenutke djeluje kao indigo dijete.
Likovi su ezoterični, želimo ih razumjeti, ali oni su magličasti, onkraj našeg shvaćanja i razumijevanja. Ipak, tako su sami. U svojoj „zoni“, znaju točno koliko minuta mogu provesti u društvu druge osobe, prije nego ona pobjegne pred naletom mučnine, glavobolje i vrtoglavice. Suosjećamo s njima jer, zar nismo i sami u sličnoj situaciji?
Sa svih strana čujemo upozorenja, nema dodira, nema ljubljenja, zagrljaja. Ne smijemo provesti više od petnaest minuta u bliskom druženju. Ne smijemo se približiti starijim članovima obitelji…
Zar nismo i mi, na neki način, indigo ljudi?
Kako ne suosjećati, kada smo mi oni?
… ne postoje sretni svršeci, nego tek tu i tamo fer svršeci.
str. 20.
Ostala djela ovog autora:
Clemens J. Setz austrijski je autor koji je napisao podosta toga. Kod nas je preveden samo roman Indigo.