Kategorija: Hena com

Objavljeno

Zoran Žmirić: Pacijent iz sobe 19

Nakladnik: Hena com, 2018.

Naslovnica romana Pacijent iz sobe 19: ©Hena com

Čovjek može od svega pobjeći, ali nema te rupe u koju se može sakriti od svojih misli. (str. 84.)

Zoran Žmirić: Pacijent iz sobe 19

Pacijent iz sobe 19

Vanja Kovačević glavni je lik ovog romana, a upoznajemo ga 25 godina nakon događaja koji mu je obilježio čitav život – nakon rata.

Vanja tada, dan prije devetnaestoga rođendana, umjesto poklona u ruke dobiva pušku i biva bačen na prvu crtu gdje odmah ubija ni manje ni više nego devetnaest osoba. Jednu osobu za svaku svoju godinu.

Danas, Vanja razgovara s psihijatrom sumnjiva izgleda i pokušava i sebi i njemu objasniti što ga je dovelo do toga da si nanese brutalne, nepopravljive ozljede.

Vanjin životni put bio je put svakog tinejdžera i mladog čovjeka. Prijatelji, škola, prve ljubavi, alkohol i  jedino što mu je danas zajedničko s tim davnim Vanjom – rock bend Sisters of Mercy.

Dok putujemo između prošlosti i sadašnjosti, svega onog što ga je dovelo do nezamislivog, pratimo Vanjina zapažanja o vlastitom životu, ratnom putu, njegovim srećama i još većim nesrećama.

Iskreno, ne smeta me što se danas herojima predstavljaju ljudi koji to nisu. Ne smeta me ni to što su neki od toga napravili posao. Jebi ga, živjeti se mora. Smeta mi samo to što su takvi ljudi postali idoli mladima. (str. 24.)

U njegovim riječima prepoznajemo svakog branitelja ogorčenog na stanje danas, na one koji se lažnim domoljubljem busaju o prsa, na ratne profitere, zločince koje rat nije stvorio, nego ih je samo razotkrio.

Ja sam u rat išao kako bih branio zemlju, oni su u rat išli kako bi ubijali ljude. Ja sam tamo došao kao branitelj, a oni kao zločinci. Problem je što i oni sebe danas zovu braniteljima… (str. 14.)

Polako otkrivamo Vanju kakav je mogao biti da nije bilo rata. Duhovitog, ironičnog, toplog Vanju, upropaštenog onoga dana kad mu je u ruke bačena puška i kad ju je odlučio koristiti. A otkrivamo i drugog Vanju, njega koji je, nakon svega, gotovo prazna ljuštura.

Emotivno, teško, izvrsno štivo

Pacijent iz sobe 19 prvi je moj susret s autorom Zoranom Žmirićem i ostavljena sam bez teksta. Iako pisan svakodnevnim, razgovornim jezikom, Pacijent je u svojoj biti toliko brutalan, težak i emotivno iscrpljujući da će vam nakon čitanja trebati dan odmora.

OK, vjerujem da ne vidiš previše normalnog u tome, ali i ovako živimo u društvu u kojem zdrav razum i nije od neke velike koristi. (str. 27.)

Ne zbog brutalnosti onoga što si je Vanja napravio. Njegov crnohumorni način pripovijedanja približit će nam ga toliko da će nam se učiniti da smo baš mi taj sumnjivi psihijatar s Ray Bankama na očima. I prihvatit ćemo to što je napravio.

Možeš onda misliti kako ne bih upucao bilo koga, samo kad bi mi radio o glavi. Rijeka je tolerantan grad, tu se ne radi razlika među ljudima. Ni ja je ne bih radio, ubijao bih sve redom. (str. 51.)

Zoran Žmirić: Pacijent iz sobe 19

Ono što nema ni prihvaćanja ni razumijevanja jest rat koji izobličava našu stvarnost, našu svakodnevicu. Rat koji izobličava svakog čovjeka kojeg dotakne.

U tome leži antiratna poruka ovog romana. Rat nas sve pretvara u zvijeri. I one koji su branili, i one koji su napadali.

I ta spika kako smo stvarali državu. Nismo mi ništa stvarali, država je već bila stvorena i kao takva napadnuta.
Mi smo je branili, a ne stvarali. … Nisam stvarao ništa, ponajmanje državu i pogotovo ne ovakvu! (str. 41.)

Koji su ubijali, koji su bježali, koji su se bogatili.

Sve one – ili bolje reći, sve nas – koji smo ratom obilježeni. Tko zna tko bi Vanja bio da nije bilo rata?

Tko zna tko bismo mi bili da nismo morali živjeti u tom zlu?

Što bi bio život da smo ga mogli živjeti?

Sretan kraj

Recite mi iskreno, nakon svega što sam rekla u recenziji – mislite li da ova priča ima sretan kraj?

Tako je, isto sam i ja znala nakon što sam pročitala sinopsis romana. Nisam fan niti tužnih niti ratnih priča, no ova me stvarno oduševila.

Pacijent nije klasična ratna priča, autor ni u jednoj rečenici ne slavi rat, ma koliko obramben on bio. Ovaj roman nije patetičan i ni u jednom vam trenutku ne ide na živce.

Nema ništa loše u tome da se ovisno o situaciji prilagodimo…, ali moraš prepoznati kad je dosta. Ako dopustiš ljudima da te iscrpljuju, neće stati dok te ne unište. (str. 99.)

Pacijent iz sobe 19 se čita i čita i čita. A onda dođete do kraja i vidite da ste se naježili. I da je priča o zvijerima zapravo priča o dobroti, o ljudskosti, o savjesti. O tome kako smo mi ljudi, i muškarci i žene, zapravo krhka bića. 

I kako je ponekad jedini lijek popričati s nekim.

Čak i sa samim sobom.

Zoran Žmirić: Pacijent iz sobe 19

Ostali naslovi ovog autora:

Zoran Žmirić rođen je u Rijeci 1969. godine. Dosad je objavio poprilično toga, a navodim novija djela, kao što su Zapisano metkom, Putovanje desnom hemisferom, Pacijent iz sobe 19, Kaleidoskop i Hotel Wartburg.

Gdje kupiti roman Pacijent iz sobe 19:

Hena com

Objavljeno

Marina Gudelj: Nedovršena

Nakladnik: Hena com, 2021.

Naslovnica romana Nedovršena: ©Hena com

Bilo je to nekoliko rečenica iz memoara Luisa Buñuela: „Život bez pamćenja uopće nije život. Naše je pamćenje naša dosljednost, naš razum, naš osjećaj, čak i naše djelo. Bez njega, mi smo ništa.“ (str. 12.)

Marina Gudelj: Nedovršena

Nedovršena

Nera je studentica psihologije na zadarskom sveučilištu koja se ne sjeća vlastitog života. Neka sjećanja ima, ali ona nisu njezina.

Rođena sam tamo gdje je mnogo snijega, srednje dijete sada razvedenih, nasmrt posvađanih roditelja. Samo što zapravo nisam. (str. 7.)

Jedno ju je takvo sjećanje i dovelo u Zadar. Na školskom je izletu, još kao djevojčica, prošla pokraj prozora stana u kojem nikada nije bila, a na koji je, nekako, imala sjećanje. Otada je Nera opsjednuta tim  prozorom i tim stanom. Trebat će joj godine da unutra useli, ali upisom fakulteta to joj uspijeva. No, dalje se ne događa ništa. Sjećanja su tu, nadohvat ruke, ali Nera ih se nikako ne može dokopati.

Za mene je odgovor uvijek bio nadohvat. Istina je da se nikad nisam osjećala u potpunosti svojom, više sam djelovala kao sjena tuđeg života. Događao mi se onaj nejasni moment, tjeskoban osjećaj sjećanja na nešto, neuhvatljiv djelić memorije koji ne mogu drugačije objasniti nego kao događaj koji postoji, ali ga se ja baš i ne sjećam. (str. 8.)

U sklopu studija pronalazi psihologa Mladena kojem povjerava svoj problem i koji joj čitavo vrijeme pokušava dati dijagnozu, zaboravljajući da Nerin problem nije fizički. Ona ima sjećanja, no čija?

Nera je odlučna pronaći odgovor pa se baca u mahnitu potragu za samom sobom, a svi tragovi leže u stranu iza onog prozora. Kad pronalazi sliku staru sliku ljudi koje ne zna, ali ipak nekako poznaje, Nerina će psiha biti itekako stavljena na kušnju. Jer, što ako joj se ne svidi ono što pronađe? Što ako je odgovori ne oslobode?

Potraga za samom sobom

Nedovršena je roman koji je kompleksan i intrigantan, no brzo se čita jer ju je autorica uspjela napisati tako da bude sve – filozofski i detektivski roman, drama i na trenutke jeziva fantazija. Premda mi, u principu, romani koji postavljaju velika životna pitanja i nisu nešto interesantni jer me umaraju, ovdje to nije na stvari. Nedovršena mi se veoma svidjela!

Zašto? Možda zato jer je kulisa Zadar, isti onaj grad u kojem sam studirala i u kojem danas živim, u kojem sam provela gotovo pola života. Čitajući Nerinu potragu za sjećanjima, točno sam znala gdje se traži. Dugo sam razmišljala o prozoru koji ju je opsjedao, o kafiću u kojem joj je radio jedan prijatelj, o ordinaciji njenog psihologa… Zamišljala sam gdje su točno te lokacije, je li to ova ili ona zgrada, ovaj ili onaj pogled na more…

Marina Gudelj: Nedovršena

Osim toga, neka poglavlja u čitatelju bude onaj poseban osjećaj užitka – kad Nera otkrije fotografiju iz devedesetih, kad pronađe knjigu u kojoj su tragovi… To su poglavlja koja nas tjeraju da čitamo dalje, da otkrijemo je li Nerin svijet stvaran ili uobrazilja.

Nera se pita, a i mi s njom, je li moguće živjeti život koji nije naš, je li moguće vjerovati u priču koju nam priča, je li moguće postojati – a ne postojati.    

Svi imamo to mjesto koje je postojalo prije trenutka buđenja… Moment prije nego što smo shvatili da se neće dogoditi čudo, da nećemo do kraja odsanjati, da neće trajati zauvijek, da će ljudi odlaziti ili umirati. … Kao da nam veo silazi s očiju.
(str. 154.)

Ostaje li Nera nedovršena?

Nera nema sjećanja pa sve što joj se događa zapisuje u malu crnu bilježnicu. Ona ne živi, ona se zapisuje. Mi je čitamo, poglavlje po poglavlje, pitajući se je li ona samo lik u priči, stvaralac te priče ili nešto treće.

Sviđa mi se zamisao da mi nismo mi bez sjećanja, bez prošlosti. Podilaze me srsi od konstantnog osjećaja već viđenog koji prati svaki Nerin korak – jer – kome se od nas to nije dogodilo? Maštu mi golica spoznaja da je ono već viđeno preslika nekih naših bivših života i da je moguće živjeti više od jednom.

Što se kraja tiče, sve vodi k njemu. Nevjerojatan je i neprihvatljiv točno onoliko koliko ga čekamo i osjećamo od trenutka kad smo pročitali naslov.

I sviđa mi se i ne sviđa u isto vrijeme. Muči me dovršava li on Neru ili ona i dalje ostaje nedovršena. Možemo li sami od sebe napraviti gotovu priču ili nas takvima čine drugi?

Kažu da se ostvari sve što želimo. Isto tako kažu da se to najčešće dogodi prekasno, kad nas već prođe volja. (str. 210./211.)

Na kraju krajeva, i s romanom Nedovršena zbilo mi se isto što mi se dogodi s većinom domaćih autora. Zadivila me mašta autorice i upitala sam se, opet, zašto naši pisci nisu toliko hvaljeni i preporučivani kao oni strani.

Jer imamo se čime pohvaliti.

Marina Gudelj: Nedovršena

Ostali naslovi ove autorice:

Nedovršena je prvi roman mlade splitske spisateljice Marine Gudelj koja je, baš poput Nere, studirala na Sveučilištu u Zadru. Ne psihologiju nego kroatistiku, i imala sam tu čast da studiramo zajedno.

Na našem ste blogu već mogli čitati recenziju njezine zbirke priča Fantomska bol te klikom na taj link možete pročitati više i o samoj autorici.

Ako volite domaće autore i autorice, pogledajte i naš popis 10 hrvatskih autorica za vašu tbr listu te popis hrvatskih autora koje ne smijete preskočiti.

Gdje kupiti roman Nedovršena:

Hena com

Objavljeno

Zoran Pilić: Pavelova prava ljubav

Nakladnik: Hena com

Naslovnica knjige Pavelova prava ljubav: ©Hena.com

Zoran Pilić Pavelova prava ljubav

Pavelova prava ljubav uistinu je simpatičan roman. I kao što mu sam podnaslov kazuje: Romantična komedija s natruhama patnje i samurajskog stoicizma. Čitajući roman odmah shvaćate da se radi o crnoj komediji u kojoj je autor na humorističan i zanimljiv način opisuje život glavnog junaka Pavela Kubičeka nakon što ga je djevojka ostavila.

Pavel i Mia

Najprije su postojali zajedno. Dugo vremena. A zatim se veza razvodnila, utekla u dosadu i učmalost pa je Mia odlučila presjeći i prekinuti. Pavel se toliko dugo uljuljkao u naizgled stabilnu vezu da nije ni shvatio da je prekid ozbiljan. Jer oni su već toliko puta prekidali i nanovo počinjali pa je to već postala svakodnevna rutina. Ali ovaj put Mia misli ozbiljno.

Mia odlazi nakon kratkotrajnog pokušaja da žive kao cimeri. Pavel odjednom shvaća da sve što je nekad bilo zajedničko, sada je samo njegovo, uključujući i brigu o stanu u čemu se baš ne snalazi.

U međuvremenu shvatio sam zbog čega stan gubi sjaj i polagano gasne. Treba ga očistiti, usisavati, brisati prašinu sa svih površina na kojima se vražja prašina skuplja. str. 100.

Nakon Mie

Nakon Mie, Pavelu se život počne raspadati. Sam ne zna ništa skuhati, ne zna koristiti perilicu rublja, previše pije i potpuno je neposložen. Nakon spoznaja da od sada sve radi sam, odlučuje se postaviti prema životu stoički kao samuraj. Sve do njegove četrdesete godine ni u čemu se nije morao posebno potruditi. Mia je vodila brigu o svemu u njihovoj vezi, živio je u očevom stanu, a čak je i posao naslijedio od oca.

Jedina svjetla točka u njegovu samačkom životu su prijatelji, Horvat i Ženja. Uz to što mu je prijateljica, Ženja ga i privlači. Ali Pavel nikada ne bi pomislio mutiti nešto s njom zbog njihova prijateljstva i, uostalom, ni zbog Mie. Ali kad shvati da Mia ima novog muškarca u svom životu, a ni prijatelj nije najvjerniji ženi, sve kočnice popuštaju i Pavel se prepušta ljubavnoj  stihiji…

Bolji smo zajedno nego što bi bili jedan bez drugog ili da budem krajnje pošten-ja sam bio bolji s njom nego bez nje. Ona je bila sasvim dobra i prije mene. str. 72.

Dojam o djelu

Pavelova prava ljubav osvojila me na prvo čitanje. Antijunak Pavel koji stoički podnosi raskid s dugogodišnjom partnericom i teško se snalazi u samačkom životu toliko je simpatičan, neposredan i spontan u svojim životnim bravurama kako preživjeti nakon raskida, da cijeli roman čitamo sa smiješkom.

Britkim dijalozima i crnohumornim pristupom svakodnevici i životu, autor je dotaknuo svakog od nas tko je ikad doživio ljubavnu dramu.

Vješt način pripovijedanja, jednostavan stil i romantična drama koja prelazi u crnu komediju učinit će da čitatelji nakon pročitanog romana sa smiješkom, zadovoljno, odlože ovu knjigu.

Preporuka: Svakako pročitajte!

Zoran Pilić Pavelova prava ljubav


o autoru:

Osim Pavelove prave ljubavi Zoran Pilić objavio je i zbirku priča Doggiestyle (2007.), roman Krimskrams (2009.), roman Đavli od papira (2011.), zbirku poezije Dendermonde (2013.), zbirke priča Nema slonova u Meksiku (2014.) i Kad su Divovi hodali zemljom (2017.) te roman Svijet prije tebe (2022.).

Gdje kupiti:

Hena com.

Objavljeno

David Deida: Plava istina

Nakladnik: Hena com ,2022.

Naslovnica knjige Plava istina: ©Hena com

David Deida plava istina

Plava istina u izdanju Hene com duhovni je vodič za život i smrt te ljubav i seks. Knjiga je to koja ne daje recept niti dijagnozu za bilo koji zdravstveni, psihološki, duhovni ili seksualni problem, no unatoč tome, može se rabiti kao knjiga mudrosti te izvor savjeta . Autor je poklonik Dzogchen tibetanskog budizma koji traži utočište u budnosti i prakticiranju svjesnosti u svakom čovjeku. Svaka osoba ima jedinstvene potrebe i treba pronaći pravi način za ostvarenje autentičnosti.

Mostovi između istoka i zapada

David Deida gradi mostove između drevnih i suvremenih tradicija mudrosti. Premda se čini da su drevna učenja u današnjem užurbanom svijetu nešto potpuno neprimjenjivo, ova knjiga nam kazuje da je to ipak moguće. Tibetanska duhovna vjerovanja i tradicije pojavljuju se u jednostavnim oblicima kojima je srž čista emocija ljubavi.

Emocija ljubavi u sadašnjem svijetu

Otvoreni smo ili zatvoreni za emociju, kaže nam David Deida. Uvijek čekamo pravi trenutak da pustimo neku emociju. A pravi trenutak nikako ne dolazi. To je zato jer je pravi trenutak upravo sada, a ljudi ga ne znaju prepoznati.

Svaki trenutak najvažniji je trenutak vašeg života. str. 20.

Zato prestanimo birati trenutak. Pustimo emociju neka krene u svijet. Otvorimo srce neka krene u svijet bez strahova, stresova i nezadovoljstva.

Emociju, po Davidu Deidi, možete promijeniti na duhovnom polju, razmišljanjem, meditacijom, kontemplacijom, ali i fizičkom radnjom, mijenjanjem položaja tijela, stvaranjem ugode svom tijelu.

Autor savjetuje: Ničemu se nemojte odupirati i ne čekajte savršeni trenutak Ili okolnosti.

Volite sebe

Osjetiti tko vi jeste prvi je korak; idući je živjeti u skladu s vlastitim identitetom.
str. 63.

Razmišljanje o sebi i svom identitetu po Deidi je pola uvida vaše duhovne prakse. Druga polovica je naučiti živjeti s tim u skladu. Sposobnost da se otvorite može se vježbati. Vaše misli su mediji za pokazivanje ljubavi. Vi odabirete davati ljubav i otvorenost i premda ne možete znati kako će to drugi ljudi primiti, vi ste dali najbolje od sebe.

Deida ne umanjuje stanja lijenosti, osrednjosti, površnosti. Ona se događaju svima. Ali branimo se strpljenjem, dobrotom i podrškom koji poništavaju potonje. Tako dolazimo u ravnotežu.

Da bismo osjetili emociju ljubavi, moramo pustiti sebi da osjetimo bol, tugu i strah. Te emocije puštamo kroz sebe, ali ih moramo naučiti samosmirivati te otvarati put čistoj emociji ljubavi.

Dojam o djelu

Mnoge su rečenice i misli u ovoj knjizi pozitivne i lijepe. Nadahnut Tibetanskim učenjem, David Deida napisao je knjigu koju čitate sa zanimanjem, ali i sa zabavom. Zanimanje se javlja kod načina kao Deida tumači Buda-prirodu kao esenciju svakog trenutka sadašnjosti. Taj način je tako dalek nama koji smo u velikoj mjeri orijentirani prema zapadnjačkom načinu i stilu života. Takva razmišljanja nama su teško primjenjiva. Deida daje zabavne savjete koji su vezani za pojam otkrivanja vlastite seksualnosti koji su me, moram priznati, nasmijali. Savjet da se ne suzdržavamo kod otkrivanja seksualnosti i ponudimo seks kao lijek, izmamit će smiješak svim čitateljima, pogotovo predstavnicima muškog roda.

Premda su mnoge autorove rečenice potpune istine, većini ljudi učinit će se da nismo u istom vlaku. Deida je poklonik otvorenosti, svjetlosti i ljubavi, otvorene i nesputane seksualnosti. Sve ono što, htjeli mi to ili ne, zapadna civilizacija polako zatire svojim načinom života pa ako hoćete, i civilizacijskim tekovinama koje nesputano pokazivanje emocija ne potiče, već upravo suprotno, sputava ih (ili ih paradoksalno dekadentno naglašava) nalazi se u ovoj knjizi.

Ali eto, Plava istina dobar je podsjetnik da neki ljudi na ovoj planeti razmišljaju  drugačije.

David Deida Plava istina

O autoru

David Deida smatra se jednim od najrevolucionarnijih i najprovokativnijih duhovnih učitelja današnjice. Njegova učenja i knjige o radikalno praktičnoj duhovnosti imaju niz poklonika diljem svijeta.

Njegove knjige prevedene su na više od dvadeset i pet jezika i preporučuju se za čitanje na sveučilištima, radionicama te muškim i ženskim grupama koje se bave duhovnim rastom. Mnogi ga drugi autori citiraju kao vrijedan izvor za duhovnu transformaciju.

Gdje kupiti

Hena com

Objavljeno

Davor Špišić: Vuk na snijegu

Nakladnik: Hena com, 2022.

Naslovnica romana Vuk na snijegu: ©Hena com

Davor Špišić: Vuk na snijegu

Uvod – previše značajan da se ne pročita

Republika Hrvatska se krajem 2032. obrela među najbjednijim zemljama Trećeg svijeta.
Cijelo prethodno desetljeće, poharano pandemijama i ograničenim svjetskim ratovima, njezine je ionako mršave postavke demokracije bacilo u kaos improvizacije.
Hiljade beznadnih svakodnevno su ostajale bez posla. I završavale na ulicama. Provalija koja je razdvajala bestidno bogatu manjinu od uboge i prezrene većine, razjapila se zemljom kao otvorena rana. (str. 56.)

Tri godine kasnije, 2035., ulazimo u priču naših junaka, oca i sina, Danka i Vuka Ercega.

Danko je sredovječni muškarac, udovac, zaposlen u Baš Čeliku, najvećem trgovačkom centru na Balkanu – toliko velikom da ima svoje batinaše-zaštitare koji su tako dobro uvježbani da ponekad rade na osiguranju političara. I Danko je jedan od njih. Ne političara, dakako, jer Danko i njegov sin jedva preživljavaju. Danko Erceg je batinaš-zaštitar. I ovca.

Vuk je srednjoškolac koji od oca krije brojne tajne.

Ipak, njihova međusobna ljubav je nemjerljiva, beskonačna, beskrajna i nesebična.

Vuk na snijegu

U zemlji je, naime, vladala glad. Većina izmrcvarenog stanovništva jedva je preživljavala. Zato je manjina bjesnila od obilja. (str. 12.)

U Republici Hrvatskoj više nije demokracija, mada je upitno koliko je ikad bila. Sada je na čelu zemlje Vojska narodnog spasa na čelu sa Spasiteljem, premijerom Tomanićem koji se valja u bogatstvu dok običan puk nema za kruh.

U visini oronulih deseterokatnica, koje su dominirale naseljem obraslim u korov i hrpe odbačene krame, vani se propinjao golemi hologramski lik predsjednika Vlade narodnog spasa. Svjetlucao je čudnom polarnom svjetlošću, bacajući sjenke na ljušteće memljive fasade. (str. 16./17.)

Otac Danko i sin Vuk životare, obojica radeći ponižavajuće poslove u trgovačkom centru, krijući jedan od drugoga koliko su jadni i bijedni. Majka Milena odavno je pokojna, no to je ne sprječava da sudjeluje u radnji.

Susjeda Sanja još je jedan lik na pozornici uništene zemlje. Radi u novinama koje preživljavaju jer se odmah svrstavaju uz vladajuće, ma tko oni bili.

Božićno je vrijeme, hladnoća je na vrhuncu.
Glad i siromaštvo također.
Poniženje, tuga i duboko sakrivene želje prelijevaju se na čitatelja sa svake stranice romana.

Uskoro u priču ulazi još jedan prezreni – mladi sirijski izbjeglica.

Davor Špišić: Vuk na snijegu

Distopija koja to nije

Ne čitam često distopijske romane, no u principu ih volim, mada su mi najdraži kad su smješteni negdje daleko od Hrvatske. Vuk na snijegu događa se upravo u Hrvatskoj, i to u bliskoj budućnosti jer 2035. je praktički iza ugla. Sve ono o čemu roman govori može se dogoditi i iskreno, imajući na umu događaje iz proteklih mjeseci, čini mi se da je i izgledno. Upravo me zato ovaj roman prestrašio… Toliko je vjerodostojan da mi je na trenutke bio pretežak za čitanje.

Zamislite zemlju u kojoj nema Ministarstva obrazovanja, ali zato ima Ministarstvo vjere i ufanja.
Zamislite zemlju u kojoj učenici i njihovi roditelji mogu biti strijeljani zbog sastavka.
Zamislite majku koja nema dovoljno sredstava da dostojanstveno pokopa svoje dijete, nego se raspituje za mogućnost zajedničke grobnice.
Zamislite zemlju u kojoj ste toliko gladni da ste prisiljeni pljačkati, a organi reda imaju dozvolu da u vas, zbog vašeg preteškog zločina, pucaju.

Govna su najviše prodrla u sektor prehrane, brifirao ih je šef, prezrivo iskrivivši lice… Rekao je da uplašene blagajnice javljaju kako neki od te fukare čak zubima kidaju vrećice i na licu mjesta žderu prijesnu hranu. Upozorio ih je šef da nikako ne smetnu s uma da pred njima nisu ljudi, nego životinje. … Jebite im majku svim sredstvima, naredio je šef, a ako treba, slobodno neka pucaju u živo meso.
(str. 78./79.)

Sve se to događa u romanu Vuk na snijegu, koji trenutno jest distopija, ali veliko je pitanje hoće li to biti, kad dođe ta 2035.

Strah me da neće, jer već smo krenuli krivim smjerom.

Vuk na snijegu – mali ljudi, velika sila

Premda ovaj roman na prvi pogled govori o VELIKIMA koji ugnjetavaju male, upravo oni nose čitavu radnju na svojim pognutim leđima. Uz Danka i Vuka, tu su i već spomenuta susjeda Sanja i Dankov kolega, razbijač Boško čiji će nam dvostruki život dugo bubnjati u glavi te mnoštvo sporednih, prolaznih likova koji nam mame suze na oči i stvaraju knedlu u grlu.

Ti su nam likovi simboli ljubavi, brige, povezanosti i nježnosti nasuprot zlom vanjskom svijetu punom licemjerja, kukavičluka i okrutnosti.

Sanja i Zdenka stoje sljubljene jedna uz drugu i drhte. Leleču bezglasno, negdje duboko pod srcima.
Boško plače ispod vizira.
Erceg poželi ispucati rafal u vrhovnog gada. I jednom zauvijek raskrstiti s ovim svijetom. (str. 97.)

Na roman Vuk na snijegu imam samo jednu zamjerku, ali ona se zapravo ne tiče radnje. Nikako mi se nije svidjelo to što većina rečenica završava glagolom. Znam da cjepidlačim, ali joj… To mi se uopće nije uklapalo u sam stil pisanja i baš mi je bolo oči.

Osim toga, od mene za Vuka na snijegu imate sve preporuke. Budući da se radnja odvija oko Božića, za vrijeme ciče zime, voljela bih da ga ostavite za tada. Doživjet ćete ga bolje, emotivnije. Više će vam slomiti srce. Kraj je toliko efektan da sam ga čitala više puta.

Danko i Vuk definitivno nisu likovi koji se zaboravljaju. A Vuk na snijegu postat će roman koji će vas, svaki put kad ga pogledate na svojim policama, potresti do srži.

Davor Špišić: Vuk na snijegu

Ostali naslovi ovog autora:

Davor Špišić, dramatičar, scenarist i prozaik, rođen je 1961. godine u Osijeku. Za svoje je drame dosad dobio pet nagrada „Marin Držić“. Kao scenarist surađivao je na scenariju treće sezone poznate TV-serije Počivali u miru.
Njegova dosad objavljena beletristička prozna djela su zbirka horor priča Kuke za šunke te romani Koljivo, Ples s mladom, Samovar i Košer.

Gdje kupiti roman Vuk na snijegu:

Hena com

Osvrti na distopijske romane na stranicama vaše Male nisu česti, no čitale smo Dječaka na mostu M.R. Carey i Svjedočanstva Margaret Atwood.

Objavljeno

Leonardo Padura: Savršena prošlost

Nakladnik: Hena com, 2022.

Naslovnica romana Savršena prošlost: ©Hena com

Dobra strana svega ovoga je to što sve ide nagore. (str. 113.)

Leonardo Padura: Savršena prošlost

Sretna nova 1989.!

Novogodišnje jutro poručniku Mariju Condeu ne počinje dobro – muči ga strašan mamurluk, ubija ga glavobolja i ima samo jednu cigaretu. Uz to, zove ga šef, zvan Stari, i traži da prihvati slučaj nestalog čovjeka koji nije bilo tko. Nestali je ni manje ni više nego Rafael Morín Rodríguez, poznati poduzetnik, bogataš, čovjek bez mrljice na reputaciji. I davni trn u oku poručniku Condeu.

U džepu je pronašao šibice, pa je napokon mogao zapaliti cigaretu koja mu se navlažila u ustima. Okružio ga je dim, pronađena spasonosna izmrcvarena cigareta postala je drugi ugodan osjećaj u danu koji je počeo paljbom iz strojnice, glasom Staroga i gotovo zaboravljenim imenom. Rafael Morín Rodríguez, pomislio je. (str. 10.)

Morín i Conde poznaju se još iz gimnazije, kada je Morín bio najpopularniji, najuspješniji, naj-sve, a uza sve to, u njega se zaljubila i Condeova tiha patnja, fatalna Tamara.

…Tamara je bila nešto posve drugo, nešto posve drugo od žene koju bi se nazvalo lijepom, dobrom, čarobnom, eto ti, nećeš se za nju polomiti niti će ti oči ispasti: ne, nju ćeš poželjeti cijelu pojesti, komad po komad, s odjećom … makar poslije toga cijeli tjedan srao krpice. (str. 82.)

Tamara i Morín danas su oženjeni, i još uvijek, kao i u djetinjstvu, žive u finom, bogatom dijelu Havane. Conde i dalje pati za Tamarom kao onom koja mu je izmakla, i stari se osjećaji bude kada je ugleda. Još uvijek vraški privlačnu, prelijepu, zanosnu…

Savršena prošlost koja to nije

Stari inzistira da se slučaj što prije riješi jer ga pritišću iz Ministarstva pri kojem je Morín radio. Mario Conde baca se s podjednakim žarom i na rješavanje slučaja i na tješenje svoje stare ljubavi.

Leonardo Padura: Savršena prošlost

Ipak, čini se da Morínov nestanak krije puno više nego se to na prvi pogled čini.

Preostaje mi jedno rješenje s dvjema mogućnostima: da ga je netko ubio posve slučajno, najvjerojatnije da mu nešto ukrade… ili da su ga ubili jer je stvarno upao u neko sranje… A drugo što mi pada na pamet gotovo je apsurdno: da se zbog nečega skriva… (str. 29.)

Jer, ma koliko god svjedoci tvrdili da je Rafael Morín savršen čovjek besprijekorne prošlosti i idilične sadašnjosti, Conde se itekako sjeća kakav je on doista bio.

No je li mu poznavanje moguće žrtve olakotna ili otegotna okolnost?

„Znači, Conde? Dobro. Reci mi zašto si postao policajac. Da možeš gunđati i žaliti se cijeli božji dan?“ …
„Jednostavno je. Ja sam policajac iz dva razloga: jedan ne znam i ima veze sa sudbinom… Drugi je jako jednostavan… jer ne volim da se gadovi koji počine zločin izvuku nekažnjeno.“ (str. 78.)

Obojen crnim humorom, šarenim kubanskim krajolikom i nostalgijom osamdesetih, ovaj će nas šarmantni roman vezati uza se ne samo potragom za nestalim smutljivcem, već svim svojim mirisima, okusima, zvukovima Kube.

Mario Conde

Poručnik Conde još je jedan neodoljivi mangup koji stoji bok uz bok s inspektorima koje volimo, kojima se čudimo, uz koje se smijemo, kao što su Evert Bäckström i neizostavni Harry Hole. Svaki sa svojim problemima, manama i osebujnom ličnošću kojoj čitatelji ne mogu odoljeti.

Conde želi biti pisac, no njegove su aspiracije zgažene još u gimnaziji kada pripovijetka na koju je bio ponosan izlazi u školskom časopisu i na se navlači bijes ravnatelja, jer ne odgovara komunističkim idealima. U ranim je tridesetima, iza sebe već ima dva propala braka, a njegovo objašnjenje tih razvoda natjerat će vas u gromoglasni, gorko-slatki smijeh.

Ima problem s alkoholom, cigaretama i autoritetom. Ah, pa koji ih naš voljeni inspektor nema?! To ga samo čini simpatičnijim, zanimljivijim, ljudskijim.

Najbliža obitelj nije mu obitelj, već prijatelj Žgoljavi koji to više, na nesreću, nije, i njegova majka Josefina.

Šefov poziv i obavijest o nestanku Rafaela Moríne, Condea vraćaju u neka druga (ljepša?) vremena pa se miješaju prošlost i sadašnjost. Conde kao beznadno zaljubljeni gimnazijalac i okorjeli murjak. Conde kao idealist i kao realist, kojeg je kubanski komunistički režim naučio puno toga.

Leonardo Padura: Savršena prošlost

Uz poručnika, romanom defilira mnoštvo živopisnih likova. Tamaru, glavnu zvijezdu poručnikovih erotskih snova, već sam spomenula. Tu je i simpatični mladi policajac Manolo, u vječnom problemu sa ženama, i šef Stari čiji su najveći porok skupe, fine cigare.

Rafael Morín samo se spominje, pokreće radnju, no u njoj ne sudjeluje. Muškarac je to čija savršena prošlost, sa svakom stranicom, postaje sve manje savršena.

Kao jedan od glavnih likova ističe se sama Kuba. Isprva mi je bilo čudno kako Padura mrtav-hladan piše o Kubi kao zemlji kupona za hranu, gladi, krađe i laži. Onda sam ga malo istraživala i otkrila sam kolika je on zapravo veličina – tolika da mu je, pretpostavljam, dopušteno ono što većini nije.

Savršena prošlost

Savršena prošlost užitak je za čitanje, no ona traži angažiranog čitatelja. Nije ovo roman za jedno popodne, upravo suprotno. Baš poput finog obroka, Savršena prošlost traži da joj se posveti vrijeme i koncentracija. Tek tada obavija naše okusne, ukusne, čitateljske pupoljke i možemo je doživjeti u potpunosti.

Savršena prošlost, premda smještena u hladno, novogodišnje jutro, idealan je roman za čitanje na ljetnim vrućinama. Baš sam zbog tih vrućina, mirisa hrane koji lebde zrakom, zvukova glazbe koja dopire iz kafića izvana, imala doživljaj da sam i ja u centru zbivanja, skupa sa samim Condeom.

Slučaj kao takav nije ništa novo ni revolucionarno – potraga je to za nestalim čovjekom za koju svi znamo kako će završiti. Više mi se svidjelo nešto drugo – a to je Padura. Njegov melankolični stil pisanja, rečenice koje se prelijevaju sa stranice na stranicu, osjećaji tako životni da ih i mi čitatelji osjećamo… Taj ugođaj noir romana, maglovitost koja lebdi stranicama, crni humor koji obilježava likove, vrućina koja isijava iz Condea kad god sretne Tamaru, erotičnost njihova odnosa, nedefiniranost prošlosti i sadašnjosti…    

Pregovori koji uključuju mnogo novca su kao ljubomorne žene: ne smiješ im dati mnogo razloga za prigovore. (str. 152.)

Možda samo jako volim Kubu (na kojoj nikad nisam bila), no Savršenu sam prošlost doživjela kao ples u kojem Conde vodi, a mi se bespogovorno prepuštamo. Smiješimo se, uživamo, lagano lebdimo i  promatramo.

Uskoro se bacam na Zbogom, Hemingway i jako se radujem! To je peta knjiga o Condeu i veoma žalim što nisu prevedene prethodnice, nego čitam prvu pa petu.

No, što se može… Vjerujem da me ni peti dio neće razočarati!

Ostali romani ovog autora:

Leonardo Padura Fuentes najpoznatiji je i najnagrađivaniji živući kubanski književnik. Njegov roman Čovjek koji je volio pse kritika je proglasila remek-djelom, a hrvatska ga je publika imala prilike upoznati romanom Zbogom, Hemingway, koji pripada Padurinog nagrađivanoj seriji krimi-romana u kojima glavnu ulogu ima poručnik Mario Conde.

Serijal o poručniku Condeu zasad broji devet nastavaka (link vas vodi na goodreads gdje možete vidjeti njihov poredak i sinopsise na engleskom), a prema prva četiri, nazvana Havanski kvartet, snimljena je i TV serija.

Gdje kupiti roman Savršena prošlost:

Hena com

Ako volite čitati o Kubi, bacite oko na naše recenzije ljubavnih romana Chanel Cleeton, Dogodine u Havani i Kuba mojih snova.

Ugođaj noir romana, sličan ovom, doživjela sam i čitajući Metropolis Flavia Sorige. Na linku je naša recenzija. ?

Objavljeno

Anja Kampmann: Duboke se vode dižu

Nakladnik: Hena com, Zagreb 2022.

Naslovnica knjige Duboke se vode dižu: ©Hena com

Anja Kampmann Duboke se vode dižu

Vidiš onu liniju? Ona ne odlazi. Ostaje kao prokleta crna crta. To je more. Crta koja te odvaja. Str. 72.

Za nekoga tko je rano otišao od kuće i nema više živućih roditelja ni rodbine, imati prijatelja, pa makar samo jednog, sve je na svijetu. A kad izgubite i tog jednog, onda vam se učini da ste stabljika rijetkog cvijeta koju je netko otkinuo, a zatim nemarno bacio na tlo. A korijena više nemate. Nigdje više ne pripadate. Nigdje se više ne snalazite i shvatite da nitko više nije ostao. Samo vi. A s tom se spoznajom teško nositi…

Prekrasno napisana, lirična i poetična, Duboke se vode dižu podučit će nas o vrijednosti prijateljstva koje se rodilo u surovim uvjetima i raslo tijekom godina. A zatim će nas svojom tragičnošću baciti na koljena i učiti nas proživjeti tugu. Bez obzira jeste li muškarac ili žena. Tuga je za sve ista emocija.

Na bušotini

U olujnoj noći daleko na moru bušaču Waclawu nestaje jedini prijatelj Mátyás, a u divljim ga valovima podno naftne platforme nitko nikada neće pronaći. Događaj je proglašen  nesretnim slučajem. Surov posao, duge i iscrpljujuće smjene te rad  u groznim uvjetima svakodnevnica su bušača na platformama. Samo mali nedostatak koncentracije završava tragično po bušača. Jedna od tih tragičnih priča dogodila se Mátyásu. Nakon nestanka prijatelja Waclaw je očajan. Nestao je čovjek, ali nitko za to ne mari. Događa se, kažu, težak je posao. Waclaw ne može više izdržati na bušotini. Sedam godina Mátyás i on dijelili su kabinu na mnogim nalazištima. Dok ga sustižu uspomene, Waclaw se iskrcava na kopno i kreće na put Mátyásovim stopama. Odlazi u  Mátyásovo rodno mjesto tražeći njegove korijene. Ali to je način da otkriva i svoje.

U svemu tome Mátyás, je bio jedan od rijetkih koji su izgledali kao da samostalno plivaju, bio je igla, unutarnji kompas. str. 188.

Put

Tražeći mir koji pronaći ne može, Waclaw putuje Mađarskom, preko Italije i Malte, pa sve do Alpa i rudarskog naselja u Njemačkoj gdje je odrastao. Ali, mira ne nalazi. U Mađarskoj upoznaje Patriciu, Mátyásovu polusestru, u Italiji i Malti obnavlja veze sa ženama s kojima se družio, ljubovao, ali nikad nije mogao ostati jer on je čovjek koji mora ići. Nemir je u njemu, on nije čovjek koji ostaje. U Njemačkoj posjećuje rodno mjesto i očevog starog prijatelja-jedinog koji je preostao. A sve to Waclaw čini kako bi se oprostio. Jer to su mjesta na koje se on više ne misli vratiti sad kada više nema Mátyása. Napukline prošlosti napokon izbijaju na površinu.

Ići tamo kamo nitko neće poći za tobom. str. 23.

Anja Kampmann Duboke se vode dižu

Dojam o djelu

Duboke se vode dižu puno je više od romana. To je duboko traganje za smislom koje svakog čitatelja odvodi na neka daleka, skrovita, uglavnom mračna mjesta. Premda je riječ o svojevrsnom romanu ceste, teškim uvjetima rada na moru i o preispitivanju životnih odluka usred egzistencijalne nesigurnosti, onaj poetski, liričan dio koji je autorica, po naravi pjesnikinja, pretočila u egzistencijalni roman i samim tim napravila neobičan kompromis, toliko osvaja čitatelja da još dugo nakon čitanja ovog romana ostajete zamišljeni, kontemplirajući o tome što je smisao života i što očekujete od prijateljstva.

Vrhuncem vještine smatram doseg autorice koja je ovakvu tešku temu, surovost rada na naftnoj platformi i gubitak prijatelja, umotala u tako bezvremenski lijepe, prekrasne rečenice pune guste, lirične, senzualne punine, bez obzira radi li se o opisima krajolika ili razmišljanjima glavnog junaka.

Svakako preporučujem pročitati ovaj roman.

O autoru

Anja Kampmann rođena je u Hamburgu 1983. godine. Njemačka je pjesnikinja i prozaistica. Na književnom polju predstavila se poezijom objavljivanom u različitim njemačkim publikacijama. Do sada su joj izašle dvije pjesničke knjige. Duboke se vode dižu prvi joj je i dosad jedini roman, a donio joj je ugledne nagrade. Autorica živi i radi u Leipzigu.

Gdje kupiti:

Hena com

Objavljeno

Lora Tomaš: Slani mrak

Nakladnik: Hena com

Naslovnica knjige Slani mrak ©Hena com

Jedini način da se umakne nevolji je da se ostari.str.147.

Lora Tomaš Slani mrak

Ta marčana bura sedmog, sedamnaestog i dvadeset sedmog. Točna je kao sat svake godine. str 22.

Homage otoku

Dogo nisam pročitala bolji homage nekom otoku nego što je to knjiga Slani mrak Lore Tomaš. Toliko  sam se prepoznala u ovoj knjizi da sam u njezinom životopisu pomno tražila o kojem je otoku riječ jer je toliko sličan, da ne kažem isti, „mom“ otoku u kojem sam provela najljepše dane djetinjstva i kojemu se uvijek s radošću vraćam. Ali naravno da to nije isti otok, ali zapravo na neki način i jest. Slani mrak je prekrasan literarni  mozaik svih naših otoka na  kojima žive, u rijetko naseljenim kamenim kućama, uglavnom udovice i poneki udovac, a  zanimanja su svedena na jedan. Jedan poštar, jedan prodavač, jedan dućan, jedan doktor (ako imate sreće) i jedan pop (svećenik).

Bili jednom čovjek i žena koji se nikad nisu makli s otoka. On jednom u bolnicu, na dva mjeseca, ona njemu u posjetu, na dva dana.str.47.

Oni koji su ostali

Otočke priče ispričane iz pera Lore Tomaš u knjizi Slani mrak toliko su autentične i žive, da u njima prepoznajete ćakule naših djedova i baka, tetki, rođaka  i rodbine, onih što su ostali i onih što su otišli u bijeli svijet. Uglavnom je to Australija ili Južna Amerika. Šaroliki je to koloplet originalnih likova za koje ne znate jesu li takvi sami po sebi ili ih je oblikovala otočka izoliranost i osamljenost.

Tako autorica priča o staroj Mari, njezinom djetinjstvu, mladosti, pa sve do starosti bremenite sljepoćom. Ali ne da se Mare, žilava je Mare kao i sve otočke žene. Tu je i Šime, prvak na balote-šampion su ga zvali. Šimun, jedini u povijesti otoka koji je imao gliser. Dida koji je igrao nogomet s Nijemcima i Englezima, a sada prati povijest otoka pišući knjigu, pa zna da se nitko već pedeset godina nije rodio na otoku, a zadnji se rodio 1936. Zatim, Ane koja je s mužem pomorcem putovala po cijelom svijetu i nauživala se morskih bolesti, ali tamo i djecu napravila, pa oni koji su se rodili na trajektu ili u polju, a sve ih je krstio i one umrle otpratio Don Srida i tako dalje i tako dalje…bogata je otočka povijest.

Vlasnik i blagajnik dućana nekad je bio predsjednik mjesnog odbora dok ovaj nije raspušten zbog neučinkovitosti. str 24.

Boćanje

Boćanje  ili balote je tradicionalni sport popularan naročito na Mediteranu, a kod nas naročito na otocima i manjim primorskim mjestima. Misli se da potječe iz Italije, ali to nije sa sigurnošću potvrđeno.

 U našem jeziku, ovu igru zovu i bućanje, odnosno igrati na buće ili na balote. Izraz bućanje i buće prevladava u Zagori i zapadnoj Hercegovini, dok izraz balote u Hrvata prevladava na hrvatskim otocima.

Boćanje je sport koji je ujedino razbibriga, druženje uz malo sportskog nadmetanja koji ide uz neizostavnu viku i „beštimje“ svakog odraslog  muškog stanovnika na otoku.

Dojam o djelu

„Nijedan čovjek nije otok sam za sebe“-poznati je Donneov stih, početak Hemingwayeva romana, ali isto tako nijedan otok nije samo mrva kopna nasred plavetnila. Otok su ljudi. Pripovjedačica je zapravo zapisivačica otočkog bila, života, rađanja i smrti, na svim našim malenim otocima koji su svaki za sebe drugačiji, ali zvuče zapravo isto. Fragmenti sjećanja važnih događaja na otoku isprepliću se sa svakodnevnim ćakulama ispred kafića, dućana s druženjima na igri balota. Roman je epopeja o prolaznosti koja na neki način simbolički slijedi naš životni put od rođenja do smrti. Samo je na otocima taj osjećaj puno puno jači jer je izoliranost veća. Ova dokumentarno literarna fikcija posveta je svim našim otocima.

Lora Tomaš je svojim dokumentarnim, a opet tako humornim stilom na tragu prvih bilješki Ante Tomića i mogla bi mu biti solidan nasljednik.

Jako mi se svidio ovaj roman. Uzmite ovu knjigu kad ste negdje sami na brodu ili trajektu , kad negdje putujete ili odmarate. Zabaviti će vas, nasmijati i razgaliti. Obavezno je pročitajte.

Lora Tomaš Slani mrak

O autorici:

Lora Tomaš diplomirala je indologiju i anglistiku na Filozofskom fakultetu u Zagrebu, a na Centralnom europskom sveučilištu u Budimpešti magistrirala je rodne studije. Suuredila je i suprevela dvije antologije suvremene indijske kratke proze i poezije. Rana verzija njezina prvog romana, Slani mrak, ušla je u finale V.B.Z.-ove nagrade za najbolji neobjavljeni roman 2019., a kasnije mu je pridodana i kratka priča Prozor s pogledom, odabrana za finale natječaja Festivala europske kratke priče 2018. Za roman prvijenac Slani mrak dobila je nagradu “Slavić” Društva hrvatskih književnika 2020.

Gdje kupiti:

Hena com

Objavljeno

You-jeong Jeong: Dobri sin

Nakladnik: Hena com, Zagreb, 2022.

Naslovnica knjige Dobri sin: ©Hena com

You-jeong Jeong Dobri sin

Trebala sam te se riješiti, oglasila se majka. str. 48.

Pitala sam jednom poznanicu, psihijatricu, kako to da je baš izabrala psihijatriju kao granu medicine kojom će se baviti. Odgovor me iznenadio…
“Psihijatrija je najkreativniji dio medicine, jer je naš mozak sposoban napraviti takve kreacije kakve nigdje drugdje nećemo naći“, rekla mi je psihijatrica.

Ova mi je knjiga potvrdila njeno mišljenje. Dobri sin je roman koji je istovremeno i metafora i glavni lik. Ovisno o vašoj percepciji. U svakom slučaju, radi se o maestralno napisanom trileru južnokorejske spisateljice You-jeong Jeong, poznate autorice psiholoških trilera i romana.

Yu-jin se budi

Roman počinje tako što se mladi student prava , Yu-jin, probudi u svojoj sobi obliven krvlju. Nejasno se sjeća događaja od proteklog dana i svađe s majkom nakon koje je sinoć izašao vani. Yu-jin pije lijekove zbog napadaja epilepsije (a možda i drugih stvari). Ne sjeća se da ih je sinoć popio. Uskoro u kući otkriva mrtvu majku.

Sanjaš. Nisi se još probudio. Nema šanse da bi se ovako nešto dogodilo u stvarnom životu. str. 16.

Ni sam ne zna što se dogodilo. Prvo sumnja na provalnika, a zatim se u košmaru, gledajući beživotno majčino tijelo, pokušava sjetiti detalja i zadnje komunikacije s njom. Slijede sati psihotičnog i uvrnutog razmišljanja i zaključaka koji nastaju nakon brojnih reminiscencija. Yu-jin zaključuje kako je  sigurno izbila svađa, da je majka bila bijesna, da se morao braniti, a zatim se uvjerava zamišljajući scenu, da su se njih dvoje potukli kada ga ona u bijesu napada, a on se brani i nehotice je ubije.

Ništa od ovoga nije bila stvarnost, čak ni ostaci sna. To je cijena koju moraš platiti jer nisi popio svoje lijekove str.7.

Cijelo vrijeme svog razmišljanja, Yu-jin je toliko lucidan da sustavno briše tragove. Sakriva majčino tijelo, pere krvave podove, baca svoju krvavu odjeću, a majčinu sakriva, kako bi zaveo sve one koji pitaju za majku, ponudivši im objašnjenje da je otputovala.

Usvojeni sin

Ubrzo se pojavljuje njegov usvojeni brat Hea- jin, uznemiren što se majka ne javlja. Hea-jina majka je usvojila nakon što mu je preminuo djed i ostao je sam. Bio je Yu-jinov školski prijatelj, ali nakon posvojenja njihovo je prijateljstvo na tankoj uzici jer majka evidentno više voli Hea- jina, čega je Yu-jin vrlo svjestan.

Bio sam jedini sin svoje majke. To je bilo pravilo. Iznimka se dogodila ubrzo nakon. Posvojila je Hae-jina sljedećeg ožujka, a on je tako zauzeo Yu-jinovo mjesto. Iznimka je postala pravilo. str. 42.

Majka i tetka

 Nakon što je odsustvo majke primijećeno, u kuću osim Hae-jina  dolaze po prijavi policajci,  zatim tetka, liječnica koja kontrolira Yu-jinovo stanje . Sve su to susreti visoke napetosti, puni tjeskobe i nelagode svih sudionika. Svi su sumnjičavi i nepovjerljivi zbog nestanka majke. Uskoro nestaje i tetka. I njezine stvari su još uvijek u kući. Yu-jin nudi različita objašnjenja nestanka majke i tetke, ali Hae-jin mu više ne vjeruje.

You-jeong Jeong Dobri sin

Dojam o djelu

Čitajući knjigu o psihopatskoj strukturi ličnosti glavnog lika stalno mi se po glavi vrti pitanje: Što je uzrok poremećenog uma? Genetski materijal dobiven rođenjem, okolina? Oboje? Na to pitanje nemaju odgovor ni eminentni stručnjaci, a kamoli ja, obična čitateljica, ali razmišljanje o tome nosilo me cijelom knjigom.

Stalno preispitivanje glavnog lika, reminiscencije o djetinjstvu, neobični postupci majke, naporna i kontrolirajuća teta te posvojeni brat, teme su koje stalno progone glavnog lika.

Nerazumijevanje i loš odnos s majkom koja ga nakon smrti brata i oca počinje manijakalno kontrolirati, čak ga se i bojati, dovodi do patološkog odnosa između majke i sina. Taj se odnos dodatno pogoršava nakon što majka usvoji njegovog najboljeg prijatelja. Prijatelj Hea- jin slaže s majkom daleko bolje nego Yu-jin , i ako je pravilo da usvojeni sin nikad nije voljen kao vlastiti, ovo je roman koji je iznimka od tog pravila.

Dobri sin je prepun flashback sekvenci, u kojima pratimo Yu-jina kako razgovara sam sa sobom, pokušavajući shvatiti što se događa. Njegovo razumijevanje stvarnosti suprotno je onoj drugih ukućana. Najbolji mi je u cijeloj knjizi način na koji majka vidi događaje (po dnevniku koji je pronašao  Yu-jin nakon njezine smrti), a na koji Yu-jin. Njihovo dijametralno suprotno poimanje stvarnosti, majčina stroga ograničenja (vrijeme za trening, vrijeme za učenje, čak i vrijeme za spavanje) koji su  trajala punih dvadeset godina, kod Yu-jina su izazvala otpor neposlušnika koji se ponaša po svom unutarnjem satu, nesvjestan ozbiljne bolesti od koje ga majka želi zaštititi.

Roman je izvrstan! Ni sami niste sigurni u vjerodostojnost sjećanja glavnog junaka, i stalno se nadate da njegova maglovita sjećanja koja prekidaju trenutci lucidnosti nisu istinita. A mrtva se tijela pojavljuju jedno za drugim.

Preporuka: mračan je, uznemirujući je, ali definitivno vrijedi pročitati.

O autoru

Vodeća južnokorejska autorica psiholoških trilera i krimića, You-jeong Jeong (1966.), nagrađivana je autorica pet romana, uključujući Sedam godina tame, koji je DieZeit (Njemačka) proglasio jednim od deset najboljih kriminalističkih romana 2015. godine. Djelo joj je prevedeno na sedam jezika. Bestseler broj 1 u Koreji, Dobri sin je prva njezina knjiga koja se pojavila na engleskom jeziku. You-jeong Jeong  je prozvana korejskim Stephenom Kingom.

Gdje kupiti:

Hena com

Objavljeno

Dinko Mihovilović: Doručak

Nakladnik: Hena com, 2021.

Naslovnica romana Doručak: ©Hena com

Dinko Mihovilović: Doručak

Doručak

Mia Elez uspješna je liječnica, supruga liječnika i majka troje djece. Čini se da ima savršen život, baš onakav kakav je planirala od trenutka kada je napustila SOS Dječje selo u kojem je odrasla. Naime, Mia je u ranom djetinjstvu ostala bez roditelja, a zatim i bez bake.

Onoga dana kad sam napustila SOS Dječje selo, rekla sam si da ću imati najnormalniji mogući život, klasičan, običan, može biti dosadan koliko god želi, ali moja će djeca u svakom trenutku znati da su mama i tata tu, da su stabilni, prisutni, da ih vole i da će umrijeti u dubokoj starosti. (str. 100.)

Preko niza seansi s misterioznom Tisom Kolar, saznajemo kako je Mia upoznala supruga, kako je postala majka, kako je stvorila naoko idealan život kojem je težila. No, isto tako, kako seanse idu svome kraju, ispod završnog premaza boje na savršenoj slici otkrivamo pukotine, mrlje koje Mia više ne može sakriti.

… već dugo kupujem vrijeme, uvijek smislim nešto novo da uhvatim nit nadolazeće godine da me povuče za sobom, koliko god labavo i nesigurno, samo da se krećem prema naprijed i za sobom vučem obitelj kakvu sam odlučila imati. (str. 153.)

Njezin najstariji sin Damjan zatvoreno  je i usamljeno dijete, lošeg odnosa s ostalim ukućanima. Kada je njegova razrednica upozori na dublji problem, Mia okreće glavu i odbija se suočiti s mogućnošću da sve nije toliko krasno kakvim ona zamišlja.

Riječi njegove razrednice vraćaju mi se u svijest. Oštre su. Ne pokazuju obzir prema majci koja svoje dijete voli bez obzira na sve. Ali to ne znači da nisu istinite. (str. 106.)

Gomilaju se problemi s Damjanom, izlaze kosturi iz romana i Mia shvaća da, koliko god čvrsto drži uzde prividnog divnog života, one će prije ili kasnije puknuti.

Zajednički doručak

Čitajući Doručak, nikad ne biste rekli da je autor muškarac. Poniranje u žensku psihu toliko je autentično, iskreno i stvarno, da Mia ispred vas izranja kao žena od krvi i mesa. Žena odrasla bez sigurnosti roditeljske ljubavi. Žena odlučna svojoj djeci pružiti ono što ona nije imala. Odavna je osmislila svoj život i kroz njega ide ravno, ne dajući si mogućnost odstupanja od pravca koji si je sama zadala. No život je takav kakav je, događaju se nepredviđene stvari i Mia će, ma koliko god se trudila, morati otvoriti oči i suočiti se s problemima koji se poput škripa stišću oko nje.

Uskoro smo svi budni, ne doručkujemo za stolom kao obitelj iz stranih filmova, nego svatko na svojoj strani, ali nije to iz manjka bliskosti, već iz inercije i navike. (str. 13.)

Dinko Mihovilović: Doručak

Obitelj je puno udaljenija nego si ona želi priznati i muči je krivnja – u čemu je pogriješila? Pokušala je dati sve ono što ona nije imala.

Davno sam se prestala pitati čini li me to lošom majkom, ali krivnja ostaje prisutna u pozadini: ona je zrno graška ispod mog madraca. (str. 17.)

Za tajanstvenu Tisu Kolar saznaje preko prijateljice i obraća joj se u želji za nekom vrstom iscjeljenja. No, ni te seanse ne teku onako kako je Mia zamislila. Prisiljena suočiti se s prošlošću i boriti se s vlastitim demonima, Mia nam otkriva da ona još uvijek nije u svijet uklopljena onoliko koliko bi htjela biti. I dalje na neki način strši. Bolna čežnja za normalnim životom nagnat će ju na neke radikalne poteze…

Doručak koji nas drži cijeli dan

Doručak je roman koji uzimate u ruke očekujući razbibrigu i dovršavanje u jedno popodne jer broji svega 160 stranica. Možda vas malčice pokoleba sažetak, možda naslutite da se između korica krije nešto kompleksnija priča, no ni ne slutite silinu emocija koje će se na vas sručiti kad pročitate posljednju rečenicu.

Radnja ove relativno jednostavne, a toliko slojevite priče meni je bila preteška i morala sam je podijeliti na dva dana čitanja. Nakon nekih rečenica nisam mogla dalje. A onda, kad je priča pročitana, kad mi se uvukla u mozak i srce, vraćala sam se natrag. Opet sam pročitala kraj. I opet. Onda sam se vraćala prema sredini, tražeći tragove koje sam trebala uočiti, a koji su mi promakli. Vraćala sam se unatrag, od kraja k početku, slijedeći put mrvica koje nam pisac mudro ostavlja.

I tek tada sve sjeda na mjesto.

Ne mogu dočekati da odem u sobu i ugasim svjetlo jer kad nestane svjetla i ostanem uronjena u mrak, osjetim stanovito olakšanje. … Trenutak kad ugasim svjetlo i nađem se u tami poništava moje postojanje, vraća me u ništa i bez toga bih odavno izgubila razum, bez tog osjećaja da je moguće ne postojati. (str. 124.)

Kratke, pročišćene rečenice kojima je roman pisan samo pogoduju dojmu anksioznosti i uznemirenosti. Puno toga rečeno je jednostavnim jezikom. Puno je težine u toj prividnoj lakoći. Doručak je roman koji bih uvijek svakome preporučila, a posebno onim zahtjevnijim čitateljima, koji žele ne samo da ih književnost zabavi, već da ih prodrma i dotakne, da ih emocionalno uključi i usiše u sebe. Doručak je ukusan obrok koji ostavlja gorak okus ustima. Roman je to koji ne odgovara na pitanja, nego ih postavlja. I da nastavim s metaforom, nakon što pojedete Doručak, držat će vas sitima jako, jako dugo. Nećete ga moći izbaciti iz glave.

Dinko Mihovilović: Doručak

Ostali naslovi ovog autora:

Doručak je drugi roman autora Dinka Mihovilovića. Prvi, Krletka od mora, objavljen je 2018., iste godine u kojoj počinje pisati Doručak.

Više o piscu otkrijte u intervjuu za Jutarnji list.

Gdje kupiti roman Doručak:

Hena com