Roman Plivač prekrasan je antiratni roman. Dok čitate ovaj roman o mladiću koji prezire rat, koji ne želi nositi oružje, pucati u bilo koga, mladiću koji samo želi mirno živjeti, koji nikoga ne ugrožava i koji ne želi biti „hrana za rat“, zapitate se koliko bi svijet bio bolje mjesto kad bi bilo više ljudi kao što je Andrej.
Radnja romana Plivač
Glavni junak romana Plivač, Andrej Šetka, dolazi s roditeljima Jelenom i Vladom na neimenovani jadranski otok na kojem njegovi roditelji imaju ljetnu vikendicu. Godina je 1991., kasno ljeto i već se naziru vjetrovi rata. Uskoro Andrej dobiva poziv za mobilizaciju kojim ga obavještavaju o skorom pozivu za odlazak na ratište. Osobna previranja: otpor prema ratovanju, strah za život i tek pronađena ljubav predstavljaju koloplet motiva koji se smjenjuju kroz cijeli roman. Jedinac u roditelja, Andrej ne želi biti sudionik radnih zbivanja. Trenutke opuštanja i bijega od surove stvarnosti i nadolazeće ratne opasnosti nalazi u svakodnevnom plivanju prema obližnjem nenastanjenom otočiću na kojem se nalazi samo staro groblje. U druženju mu se pridružuje Anna, studentica dizajna iz Stockholma koja ljetuje u otočkom kampu s djedom i bakom. Andrej i Anna proživljavaju kratku ljetnu romansu. Krajem ljeta Anna se vraća u svoju državu, a Andreja čeka mobilizacija.
Ne želim biti“ hrana za rat“
Besmislenost rata osnovna je misao koja se proteže cijelim romanom Plivač. Andrej je miran, nedovoljno ambiciozan mladić, propali student veterine, jedinac u roditelja, zaljubljenik u more, plivanje i osamu, pomalo introvertiran s jakim smislom za introspekciju. Sve jasnijim nadolaskom rata i pozivom za mobilizaciju biva gurnut u žrvanj događanja kojih se cijelom svojom nutrinom gnuša. Slike kaosa koje ga okružuju u medijima i idila malog otoka koji nudi utočište smjenjuju se, i čitatelj prati kako se Andrejev spokojni i mirni svijet polako raspada, a stanje svijesti po pitanju slobode i smisla urušava se do razine mirenja sa sudbinom. Andrejev defetizam ide tako daleko da na malom otočiću obilježava „svoj“ grob i traži od roditelja da ga pokopaju tamo ukoliko pogine.
„Nemam ja ništa u rukama. Nikakvu snagu. Osim da poslušam i isporučim se plotunu kad za to dođe vrijeme. str. 173.
Birati pacifizam, a ne nasilje u romanu Plivač
Ovo je knjiga o samoći i strahu, ali i knjiga o normalnoj ljudskoj težnji za mirotvorstvom, nenasiljem i mirnom suživotu među narodima. Ovo je knjiga o ljudima koji za svoje životno opredjeljenje biraju pacifizam umjesto prijetnji i zveckanja oružjem.
Stilromana Plivač
Ivica Prtenjača ima bogat i osebujan stil pisanja. Rečenice su pune pjesničkih slika, predivnih opisa kako prirode tako i suptilnih dubina ljudske duše. Divno koristeći slikovita izražajna sredstva, autor je napisao uistinu moćan i izuzetno kompleksan antiratni roman.
O roditeljima:
Oni su imali samo mene, svojim su morem tuge i sredovječnog ravnodušja plovili oko mene kao oko oštre i visoke hridi, neprestano. Naše zajedništvo bila je ta plovidba, njihov pokušaj da se usidre u mom srcu bez prikladne luke, niti su oni znali kako toj hridi prići, niti je hrid znala kako se umiriti….str. 12.
O vojnoj regrutaciji:
Plivao sam prema obližnjem otočiću, bio sam sam u moru, na svijetu, sam u svom pozivu za vojsku, sam u svome strahu za život i gađenju prema svemu što vojna uniforma predstavlja. str. 28.
O ljubavi:
Meni treba toplina koju osjetim svaki put kad pogledam kosu na Anninom vratu. Meni treba da sjedim na svojoj terasi nakon što sam se pozdravio s njom, dok ona preko cijele Evrope putuje kući, a ja tugujem. Obična tuga, kraj ljetne ljubavi…str. 149.
O ratnom profiterstvu:
Njihova imovina je krv drugih ljudi, Ako sve ovo dovoljno dugo potraje, poslije toga u našoj zemlji živjeti će samo bezobrazni bogataši. Neće biti siromašnih, oni će biti mrtvi, o njima će se snimati filmovi, oni će dobivati ulice i trgove, a život će i dalje pripadati onima koji su trgovali krvlju drugih. str. 173.
O autoru
Ivica Prtenjača rođen je 1969. godine u Rijeci, gdje je studirao kroatistiku na Pedagoškom fakultetu. Radio je kao čitač vodomjera, dostavljač sladoleda, skladištar, građevinski radnik, galerist, serviser vatrogasnih aparata, trgovac, knjižar, voditelj marketinga, glasnogovornik.
Pojedine pjesme ili ciklusi prevedeni su mu na francuski, švedski, litavski, slovenski, mađarski, makedonski, engleski, njemački, talijanski i bugarski jezik.
Sudjelovao na dvadesetak europskih poetskih festivala i susreta kao pozvani hrvatski predstavnik. Uvršten u nekoliko antologija, izbora, pregleda i povijesti hrvatske književnosti. Piše poeziju, prozu, dramske tekstove, a živi i radi u Zagrebu.
Nagrade: Nagrada 25. Salona mladih za književnost 1998. Zagreb Nagrada za najbolju knjigu pjesama autora do 35 godina, Kvirinovi susreti, Sisak, 2001.
Suvremeni hrvatski autori u mjesecu hrvatske knjige
U mjesecu hrvatske knjige, koji traje od 15. listopada do 15. studenoga, najbolje se ušuškati pod dekicom, sa šalicom toplog čaja ili kave, a u ruci roman nekog hrvatskog autora. Naravno, na svoj popis nismo stavile Krležu, Marinkovića ni Brešana; nakon puno vijećanja, zaključile smo da su oni klasici i svima itekako poznati. Suvremeni hrvatski autori koje smo odlučile predstaviti pisci su 21. stoljeća, ljudi koji još uvijek rade, stvaraju i obogaćuju ne samo hrvatsku i regionalnu književnost, nego i onu europsku.
Nabrojani suvremeni hrvatski autori nisu se na našem popisu našli samo tako. Neke od njih čitale smo nedavno, a neke davnije. Ipak, svi su oni na nama ostavili neki trag.
Čitajući knjige nećeš usavršiti vještinu življenja. Život je neobuhvatno protjecanje: opire se svakom određenju. Čitajući knjige nećeš doprijeti do istine. Sve što je napisano, izmišljeno je – stvarnost se ne pokorava riječima. Čitajući knjige nećeš postati ni sretniji ni bolji – ali knjige moraš čitati da bi to shvatio.Miro Gavran
Suvremeni hrvatski autori po preporuci vaše Male su:
Kristian Novak: Črna mati zemla; Ciganin, al’ najljepši
Književna se kritika nimalo ne dvoumi, Kristian Novak jedan je od nakvalitetnijih hrvatskih suvremenih pisaca. Svojim romanomČrna mati zemlaosvojio je i publiku i kritiku – originalan i mračan, drži vas prikovanima do posljednje stranice. Djelomično napisan na kajkavskom narječju, počinje nizom samoubojstava koja potresaju Međimurje, a nitko ne zna što ih je pokrenulo. Duboko potresna, strašna i dirljiva, Črna mati zemla je priča koju nećete zaboraviti.
Mali Hešto i Pujto ostat će s vama još dugo nakon što zatvorite korice ovog izvanredno napisanog romana.
Topla preporuka i za roman Ciganin, al’ najljepši od istog autora. To je naturalistički roman, u naravi krimić, ali i puno više od toga. Međimurski supkulturni milje oslikan je u pričama četvero pripovjedača. Ljubavna priča Ciganina Sandija i Milene, žene srednjih godina, koja se odigrava na krvavoj pozornici prepunoj ubojstava pamti se još dugo nakon čitanja.
Ante Tomić: Čudo u Poskokovoj Dragi
Premda navodimo samo jedan roman, odmah na početku ističemo, preporučujemo sve njegove romane! Ako želite nešto duhovito i zabavno, a opet životno, uzmite Tomića.
Čudo u Poskokovoj Dragi nasmijat će vas do suza! Humor prožet ironijom, apsurdne situacije u koje likovi upadaju, suptilna (a ponekad i ne toliko suptilna) kritika društva, sve to Tomić smješta u zabačeno seoce Poskokova Draga. Gdje je smješteno to selo? U Dalmatinskoj zagori, dakako, poprištu brojnih Tomićevih romana. Tamo žive Poskoci – otac Jozo i četiri sina pravih hrvatskih imena: Krešimir, Branimir, Zvonimir i Domagoj. Živeći bez ženske ruke, momci su navikli jesti samo puru (jer to jedino znaju skuhati), nositi ružičasto rublje (jer peru bijelo i šareno skupa) i – ne plaćati račune. Zaplet kreće kada se jedan sin odluči oženiti i kreće u potragu za Lovorkom, ženom s kojom je bio jedan jedini put, prije petnaest godina! U priču se upliću jedan radnik Elektre, dvije sestre lude za oružjem, načelnik policijske uprave, apostolski nuncij i mnoštvo likova uz koje ćete plakati od smijeha!
Slavenka Drakulić: Kao da me nema
Premda se čini da se pojam suvremeni hrvatski autori odnosi samo na muškarce, tome nije tako. Među njima itekako kvalitetnih spisateljica! Jedna od njih je i Slavenka Drakulić.
Iako se ova spisateljica najčešće spominje u kontekstu svoje uspješnice Frida ili o boli, mi bismo istaknule roman Kao da me nema. Mučno, teško, stravično svjedočanstvo mlade S., zatvorene u logoru, silovane, mučene, ostavit će vam gorak okus u grudima. Sa snažnom antiratnom porukom, ovo je roman koji govori o tome što su sve ljudi sposobni napraviti jedni drugima, ali i što su sve spremni pretrpjeti jedni za druge. Unatoč tome, uči nas kako uvijek, ali uvijek pobjeđuje – ljubav.
Slavenka Drakulić i inače se bavi teškim temama, bolešću, odnosom duha i tijela, a to je itekako vidljivo i u ovom romanu.
Nećemo reći da ćete uživati čitajući ovaj potresan roman, ali svakako ga, kad ga pročitate, nećete zaboraviti.
Hrvoje Šalković: Zec na mjesecu
Premda se Šalković već dulje vrijeme ne bavi pisanjem i bacio se u neke druge vode, još uvijek ne možemo zaboraviti njegov roman Zec na mjesecu. Emotivna je to priča o mladom Teu Medeniću, diplomiranom komparatistu književnosti. On nakon očeve smrti preuzima građevinsku firmu, a zatim je prodaje jer želi postati pisac. Priča je to o njegovoj ispraznoj djevojci, momačkoj večeri, prijateljstvu i ljubavi. Na trenutke će vam se činiti da ne čitate, već da gledate slavni Mamurluk. Začinjen humorom, mnoštvom emocija i ljubavlju prema svom gradu, ovaj će roman naći svoje mjesto u vašim srcima.
Osim navedenog romana, Šalković je napisao i nekoliko putopisa, a okušao se i u pisanju kriminalističkih romana.
A što je zekonja na mjesecu? Jedna prekrasna legenda koju Teo nikad nije zaboravio. Nećete ni vi.
Ivica Prtenjača: Plivač
Plivač je prekrasan antiratni roman koji svakako morate pročitati. Roman naglašava besmisao rata i potiče pacifizam i mirotvorstvo među ljudima. Radnja se događa u kasno ljeto 1991., kada je već svima jasno da će započeti rat. Glavni lik, student Andrej Šetka, zbunjen je i introvertiran momak. Proživljava osobnu intimnu dramu nakon poziva za mobilizaciju. Jedino opuštanje koje je za njega svojevrsna meditacija, nalazi u svakodnevnom plivanju do malog nenaseljenog otočića na kojem je staro groblje. Nalazi li se tamo i njegov grob?
Roman je predivno pisan, prepun pjesničkih izražajnih sredstava, ali izuzetno kompleksan i dubok. Našu cjelovitu recenziju pročitajte ovdje.
Ivica Prtenjača je autor više nagrađivanih romana. Vrlo poznat i nagrađen je i njegov roman Brdo.
Maja Hrgović: Pobjeđuje onaj kojemu je manje stalo
Maja Hrgović zapažena je novinarka i autorica. Piše za Novi list, uređuje Zarez, a književnu kritiku i tekstove o ženskim pravima objavljuje u nizu domaćih novina, časopisa i portala. Dobitnica je prve nagrade za novinarsku izvrsnost (BIRN Journalistic Excellence Award, 2009.) i zastupljena u brojnim međunarodnim publikacijama. Ono u što vjeruje jest pisanje. Za knjigu priča Pobjeđuje onaj kojem je manje stalo, dobila je nagradu Kiklop za najbolje debitantsko djelo.
Knjiga Pobjeđuje onaj kojemu je manje stalo sadrži šest ljubavnih priče te jednu novelu. Priče su stilski jako lijepo nijansirane, prikazuju hrvatsku supkulturnu stvarnost, sudbine na rubu marginalnog življenja bez obzira radi li se o Zagrebu ili manjem mjestu u provinciji. Branitelj koji štrajka glađu, muškarac koji napušta obitelj kako bi s neznankom proživio reminiscenciju mladosti, djevojka koja u pijanom noćnom pohodu iz vlasnikova naručja otima psića… autorica pripovijeda na zanimljiv način. Koristi kontrast između povremenog cinizma i toplih empatičnih tonova, a likovi nikako nisu crno-bijeli, već u najvećoj mjeri sivi, životni i jako realistični.
Priče Maje Hrgović prekrasna su kombinacija lirike i okrutnosti, humora i cinizma, ispričane lijepim i britkim stilom koji osvaja čitatelja.
Ivana Bodrožić: Hotel Zagorje
Hotel Zagorje knjiga je o odrastanju devetogodišnje djevojčice iz Vukovara i njezine obitelji za vrijeme rata. Pisana u prvom licu iz pozicije djeteta koje odrasta u ratnim okolnostima u izbjeglištvu daleko od svog doma, to ipak nije knjiga o ratu. To je knjiga o djetinjstvu i mladenaštvu koje je, istina, prepuno straha i neizvjesnosti, ali u kojem ima mjesta i za smijeh, djevojačku bezbrižnost i prvu ljubav. Knjiga je autobiografska, autentična i opisuje odrastanje djevojčice koja je u izbjeglištvo stigla s devet godina, a život u progonstvu napustila s petnaest.
Ivana Bodrožić piše jednostavnim i lako čitljivim stilom i roman se čita lagano. Upravo ta karakteristika da o teškim temama piše na jednostavan i nenametljiv način stavlja Ivanu Bodrožić u vrh suvremenih hrvatskih autora, a roman Hotel Zagorje s pravom zauzima istaknuto mjesto u školskoj lektiri.
Zoran Ferić: Smrt djevojčice sa žigicama
Smrt djevojčice sa žigicama crnohumorni je roman o ubojstvu lokalne prostitutke i pokušajima da se otkrije njezin ubojica.
Roman se sastoji od 5 dijelova. Započinje pričom ”Anđeli u ofsajdu”, koju autor koristi kao uvod i početak romana. U drugom dijelu romana saznamo o smrti glavne junakinje Marilleni, rumunjske prostitutke transvestita, koju na otoku (Rabu) zovu djevojčica sa žigicama.
Cijelim romanom profilira cijeli niz bizarnih i komičnih likova te priča ponekad postaje groteskna. Na trenutke izokrenuta i odmaknuta stvarnost uz primjese humora začinjenog seksom te različita opskurna događanja (istjerivanje duhova), čine ovog autora zanimljivim i intrigantnim spisateljem.
Ako ste voljeli seriju Twin Peaks, svidjet će vam se knjige ovog autora. Objavio je djela: Mišolovka Walta Disneyja, Quattro stagioni (izbor priča s Miroslavom Kišom, Robertom Mlinarcem i Borisom Perićem), Anđeo u ofsajdu, Smrt djevojčice sa žigicama, Otpusno pismo i Kalendar Maja.
Miro Gavran: Jedini svjedok ljepote
Miro Gavran etablirani je hrvatski pisac kojeg nije potrebno posebno predstavljati. Poznat je po svojim dramskim djelima, romanima za djecu i mlade te romanima za odrasle. Jedini je živući dramatičar u Europi koji ima kazališni festival njemu posvećen izvan matične zemlje te na kojem se izvode njegove vlastite drame. Djela su mu prevedena na tridesetak jezika, a dobio je i preko dvadeset književnih i kazališnih nagrada. Iako snažno preporučujemo i njegovu izvrsnu biblijsku trilogiju Judita, Krstitelj i Poncije Pilat, u ovoj ćemo objavi svrnuti vašu pozornost na roman Jedini svjedok ljepote.
Napisan je različitim pripovjedačkim perspektivama, jednostavnim, ali liričnim jezikom. Ako i inače volite Gavrana, voljet ćete i ovaj roman!
U ovoj neobičnoj ljubavnoj priči pratimo četrdesetogodišnjeg profesora književnosti, zaljubljenog u misterioznu ženu. Njihova ljubav leti između Zagreba, Malog Lošinja i Malte, između istine i laži. Iz nje učimo o tome što smo sve spremni napraviti za ljubav – nas prema drugome, i drugoga prema nama.
Olja Savičević Ivančević: Adio kauboju
Olja Savičević Ivančević spisateljica je i pjesnikinja, rođena 1974. u Splitu. Za roman Adio kauboju nagrađena je nagradom T-portala za najbolji roman, kao i nagradom Slobodne Dalmacije za umjetnost Jure Kaštelan, a prema njemu je postavljen istoimeni kazališni komad.
Dok čitate ovaj roman, čini vam se kao da gledate vestern. I niste u krivu jer je glavna junakinja Ruzinava prototip djevojke s Divljeg zapada kojoj su glavna životna načela borba za pravdu, istinu i čast. Ruzinava i Danijel naslijedili su interes za kauboje od oca koji je obožavao kaubojske filmove. Ruzinava je toliko duboko prihvatila način života usamljenog kauboja odmetnika da se i sama ponaša na isti način, odlazi i dolazi, nigdje ne uspijeva baciti sidro.
Radnja romana vrti se oko dolaska glavne junakinje kući iz metropole u Dalmaciju nakon što se ubio njezin brat Danijel. Ruzinava ostavlja sve i vraća se u provinciju u mjesto u kojem vlada dosada, nezaposlenost, povremeno napušavanje, besperspektivnost. Ruzinava traži odgovore. A kad ih nađe ponovno odlazi ne osvrćući se kao usamljeni kauboj iz vesterna.
Olja Savičević Ivančević osvojila nas je specifičnom interpretacijom ženskog lika ispričanog bujicom riječi i rečenica s nizom asocijacija u kojima glavni ženski lik odlučuje kad je dosta. Tada spakira kofere i bez osvrtanja i žaljenja odlazi…
Julijana Matanović: Zašto sam vam lagala
Knjiga Julijane Matanović Zašto sam vam lagala do sada je – 22 godine od objavljivanja- prodana u 56 000 primjeraka. Ova činjenica svrstava ovaj roman u sam vrh hrvatske suvremene književnosti.
Za roman Zašto sam vam lagala nismo sigurni je li autobiografija ili je sadržaj plod autoričine prozne imaginacije u koje je ubacila neke poznate likove i elemente. Ali, to naposljetku nije ni važno. Važno je da je knjiga sukus toplih, intimnih priča kojima je glavna odrednica vječna potraga za ljubavlju. Knjiga se pomalo s nostalgijom vraća u doba kada se drugačije živjelo, sporije i bez stresova, ekonomskom i socijalnom uređenju i školskim danima.
Po ovom djelu uprizorena je i kazališna predstava, a naslovnu ulogu odigrala je glumica Vlasta Ramljak.
Julijana Matanović sa suprugom, također književnikom Pavlom Pavličićem, živi i radi u Zagrebu.
Pavao Pavličić: Koraljna vrata
Ako pomislite na hrvatski kriminalistički roman, zasigurno vam na pamet pada Pavao Pavličić. Opus mu broji gotovo sto djela, a među njima su fantastični romani, kriminalistički romani, zbirke pripovijedaka, romani za djecu i mlade…
Iako bismo mogle preporučiti sve njegove romane, odlučile smo ipak predstaviti Koraljna vrata, uzbudljiv fantastično-kriminalistički roman o filologu Krsti Brodnjaku koji na starom tavanu pronalazi ni manje ni više nego izgubljena pjevanja Gundulićeva spjeva Osman! Kako radnja napreduje, u romanu se isprepliću stvarno i nestvarno, moguće i nemoguće, a čitatelj se gubi u brojnim preokretima, neobičnim situacijama i želji da, skupa s Brodnjakom, otkrije kakav to utjecaj imaju Gundulićeva pjevanja na svijet.
Goran Tribuson: Snijeg u Heidelbergu
Ovaj rođeni Bjelovarčanin poznat je ne samo po svojim romanima, već i po filmskim scenarijima i zbirkama novela. Kao i Pavao Pavličić, pripada generaciji hrvatskih fantastičara koja se javlja sedamdesetih godina 20. stoljeća. Suvremeni hrvatski autori bez njih dvojice naprosto nisu potpuni, zar ne?
Predstavit ćemo vam roman baš iz te fantastičarske faze: Snijeg u Heidelbergu. Duboko vjerujem da nešto takvo rijetko čitamo. Roman koji kao da graniči s ludilom, bavi se demonima, sotonizmom i općenito okultnim. Zbilja se prelijeva u nestvarno i fantastično se vraća natrag u stvarno. Ruši sve konvencionalne uloge – ulogu učitelja, učenika, žrtve, ubojice. Kao da briše granice između dobra i zla.
Sasvim različit od Snijega u Heidelbergu jest roman Povijest pornografije, također Tribusonovo remek-djelo. Ako volite romane u kojima glavni lik, pomalo razočaran životom, rekonstruira događaje iz svoje prošlosti i prošlosti svoje ekipe, voljet ćete Povijest pornografije.
Renato Baretić: Osmi povjerenik
Osmi povjerenik prvi je roman Renata Baretića. Njime je odmah dospio u centar pažnje i publike i kritike. Uz Kiklopa za najbolju proznu knjigu, dobio je još mnoštvo nagrada i tako postao najnagrađivanija domaća knjiga.
Osmi povjerenik priča je o izmišljenom otočiću Trećiću koji, naposljetku, i ne mora biti izmišljen. Može to biti bilo koji naš otočić, samo pod drugim imenom. Na Trećiću nema nikakvih organa vlasti i tako sve funkcionira sasvim dobro. Ipak, Vlada svako toliko šalje svog povjerenika, ovaj put već osmog, kako bi organizirao izbore i uspostavio kakvu-takvu vlast. Naravno, na Trećiću ništa ne ide lako pa ni ovo, a osmi će povjerenik uskoro shvatiti da se u neka mjesta vlast ne može upetljati, ma koliko se trudila.
Posebno draž romanu daje i jezik – mješavina standarda i tretjitjuonskog, dijalekta kojim govore na Trećiću. Neka vas jezik ne svrne s čitanja – ono što ne budete razumjeli glavom, razumjet ćete – srcem.
Vedrana Rudan: Uho, grlo nož
Zadnja, ali ne i posljednja po vrijednosti, svoje mjesto na našem popisu našla je i Vedrana Rudan sa svojim romanom Uho, grlo, nož koji je objavljen prije gotovo dvadeset godina (2002. godine). Spisateljica koja je osvojila i publiku i kritiku svojim britkim jezikom i neposrednim stilom pisanja nije se promijenila do danas. I dalje progovara o teškim temama teškim jezikom: zlostavljanja, silovanja, prevare, bračni (ne)život… Sve su to teme koje su našle mjesto u njezinim romanima.
Uho, grlo, nož prati junakinju u pedesetima, Tonku Babić, koja može biti i ne mora svojevrstan Rudaničin alter-ego. Ona sjedi na kauču, mlati čokoladu i lamentira o svom životu – iskreno, postojano, bez dlake na jeziku.
Kratak, ali snažan, surov, prožet humorom, ovaj će vam se roman utisnuti u pamćenje.
Suvremeni hrvatski autori – umjesto zaključka
Nadamo se da ste zadovoljni našim odabirom. Naravno da suvremeni hrvatski autori nisu samo ovi nabrojani. Naša književnost veoma je bogata i raste iz dana u dan, prelijeva se iz zemlje u zemlju pa prestaje biti samo hrvatska i postaje svjetska.
Imate li vi kojeg svog omiljenog hrvatskog autora, a da nije na našem popisu?
… uvijek smo suočeni s dvjema suprotstavljenim istinama. Evolucijska istina predviđa da dio populacije uvijek umire da bi omogućio opstanak drugog dijela. Ljudska istina kaže: svi moraju preživjeti, ili točnije: svi imaju pravo na preživljavanje. Besmisleno je pitati: zašto?
str. 50./51.
Roman Indigo
Ovaj je roman nemoguće prepričati. Ne znam otkud početi niti gdje bih završila.
Fabula nije jasna ni linearna, miješaju se sadašnjost i budućnost (ili prošlost i sadašnjost, kako se uzme).
U sadašnjosti (prošlosti?) pratimo profesora matematike Clemensa J. Setza koji, nakon kratkog zaposlenja u Institutu Helianau, počinje istraživati događaje koji su se zbili prije nego je naprasno napustio radno mjesto.
Ona odurna planinska atmosfera tamo gore, taj seoski zrak, trava… čak je i trava neprijateljska. Samo raste. Nije ju briga za ljude, za zgrade. Nije kao gradska trava. Gradska trava puna je poštovanja.
str. 201.
Institut Helianau je neka vrsta internata, škole za djecu s neobičnim indigo poremećajem. Indigo poremećaj zapravo ne utječe na djecu koja ga nose, nego na njihove bližnje, kod kojih uzrokuje mučninu, vrtoglavice, glavobolje, osipe… Obitelji indigo djece fizički ne mogu podnijeti njihovu blizinu, barem ne neko duže vrijeme i zato ih smještaju u navedeni internat.
Profesor Setz prisjeti se kako su djeca, odjevena u neobične maske, napuštala internat – bivala relocirana.
U budućnosti (sadašnjosti?), petnaestak godina kasnije, pratimo bivše indigo dijete Roberta Tätzela. Kažem „bivše“ jer je Robert sagorio, izgubio svoje indigo djelovanje.
Edison je imao poseban stav… Dok je radio na izumu žarulje, morao je prevladati jedan propali pokušaj za drugim, ali nijedan od tih udaraca nije ga uzdrmao. Naprotiv, neuspjeli pokušaji vjerojatno su ga još više poticali. Bio je, barem u tom pogledu, baš kao i sama priroda. Priroda je stvorila tu djecu i ona su u izvjesnom smislu poput žarulja. Prije ili poslije izgore, sagore, djelovanje se ugasi.
str. 160./161.
Robert je zbunjen, u neobičnoj ljubavnoj vezi s djevojkom Cordulom, usmjeren na iBalls, javne kamere koje ga prate gdje god krene.
U novinama vidi članak o svom bivšem profesoru matematike Setzu, koji je upravo oslobođen optužbi za ubojstvo…
Njih se dvojica uskoro i susreću.
Indigo djeca kao pojam New age pokreta
Pojam „indigo djeca“ nije nešto novo – javlja se krajem dvadesetog stoljeća kao tumačenje za djecu koja su na neki način natprosječna, hipersenzibilna, empatična, kreativna i visokog kvocijenta inteligencije. Naziv indigo dolazi od vidovnjakinje koja je tvrdila da takva djeca imaju auru indigo boje.
Indigo djeci često je bio pogrešno dijagnosticiran ADHD ili čak i autizam.
Brojni znanstvenici pobijaju postojanje indigo djece, no pojam kako takav postoji, kao i alternativne grupe koje se time bave te odgajaju djecu njegujući njihove indigo sposobnosti.
U romanu Indigo, kao što vidimo, indigo djeca nešto su sasvim drugo. Oni sami direktno ne pate od svog sindroma, već njihovi bližnji koji imaju značajne zdravstvene probleme kada su u njihovoj blizini.
Umjetna, lažirana stvarnost
Način na koji je napisan ovaj roman prkosi svakoj definiciji fabule, pa čak i književnosti. Čak sam i u samom romanu pronašla citat koji savršeno opisuje stil kojim je napisan:
Rečenice su stajale jedna do druge, a svaka je preko točke zavirivala u iduću, poput bića koje zuri u biće neke druge vrste pokušavajući proniknuti u njegovu tajnu.
str. 284.
Priznajem, dobar dio romana uopće nisam razumjela. Ipak, to ne znači da je roman loš, upravo suprotno, toliko je originalan i začudan, ovakvo nešto zasigurno nikada prije niste pročitali.
Radnja kao da dokumentira stvarnost – prepuna je fotografija, novinskih članaka, faksimila, izvješća. Čak se i glavni lik zove kao autor, učitelj je matematike kao i autor (koji je studirao matematiku), izgledao ako autor (!) i svako se toliko morate podsjetiti: Ovo što čitam nije stvarnost!
Stvarnost romana je umjetna, lažirana; to je izmišljena priča oblikovana kao stvarnost. Na trenutke sam se znala pogubiti u svomu tome…
Ovo je definitivno knjiga koja se čita dvaput, pa i triput ako treba. Svako novo čitanje otkriva nam neki novi sloj koji isprva nismo uočili.
Zaista je zanimljivo i strašno s kakvim se situacijama čovjek zna nositi. … Možemo živjeti čak i u utrobi Zemlje, …, u uvjetima potpunoga mraka, u područjima zagađenog zraka i zatrovane vode, na polarnim postajama u vječnome ledu ili u samostanima na tisućama metara nadmorske visine na kojoj je količina kisika u zraku toliko niska da svi postanu religiozni. Da, prije ili poslije čovjek se navikne mimo svega.
str. 174.
Indigo i mi
Čak i danas imam dojam da sam tek nedavno naučio što je to suosjećanje i proživljavanje tuđe patnje i da se još uvijek moram privikavati na svjetlinu kojom ono obavija svijet.
str. 295.
Neću se praviti da sam shvatila pouku ovog romana. Čak nisam ni sigurna ima li je uopće…
Čini mi se da sam skupila neke mrvice radnje i zaključujem da usamljenost i empatija zauzimaju visoko mjesto na ljestvici mogućnih zaključaka i pouka romana.
Dakle, usamljenost… Veoma aktualna u današnje vrijeme, distanca je prisutna u životu indigo djece od samog njihova rođenja. Osuđeni su na usamljenost i život daleko od ostalih, što na kraju rezultira psihičkim problemima koji se očituju u ponašanju sagorjelog Roberta, ali čini mi se, čak i profesora Setza, koji i sam na trenutke djeluje kao indigo dijete.
Likovi su ezoterični, želimo ih razumjeti, ali oni su magličasti, onkraj našeg shvaćanja i razumijevanja. Ipak, tako su sami. U svojoj „zoni“, znaju točno koliko minuta mogu provesti u društvu druge osobe, prije nego ona pobjegne pred naletom mučnine, glavobolje i vrtoglavice. Suosjećamo s njima jer, zar nismo i sami u sličnoj situaciji?
Sa svih strana čujemo upozorenja, nema dodira, nema ljubljenja, zagrljaja. Ne smijemo provesti više od petnaest minuta u bliskom druženju. Ne smijemo se približiti starijim članovima obitelji…
Zar nismo i mi, na neki način, indigo ljudi?
Kako ne suosjećati, kada smo mi oni?
… ne postoje sretni svršeci, nego tek tu i tamo fer svršeci.
str. 20.
Ostala djela ovog autora:
Clemens J. Setz austrijski je autor koji je napisao podosta toga. Kod nas je preveden samo roman Indigo.
Deveti grob prethodi romanu Žrtva bez lica, objavljenom prošle godine od istog autora. Knjige se mogu čitati zasebno, ali ako već niste čitali Žrtvu bez lica, počnite ipak s Devetim grobom. U obje knjige glavni je junak detektiv Fabian Risk, iskusni policajac koji jedva održava ravnotežu između policijskog posla i obiteljskih obveza prema supruzi i djeci, često na štetu obitelji. Zbog privatnih i poslovnih problema prisiljen je preseliti se iz Stockholma u rodni Helsingborg. Radnja romana se događa simultano u Švedskoj i Danskoj pa oba tima švedskih i danskih policijskih istražitelja postepeno shvaćaju da do rješenja mogu doći samo međusobnom suradnjom.
Švedska
Švedski ministar obrane netragom nestaje nakon govora na znanstvenom skupu. Svi napori istražitelja da otkriju njegovo kretanje nakon što je napustio javnu garažu ostaju bez rezultata. Fabian od svog nadređenog šefa dobiva zadatak da istraga bude povjerljiva kako podaci ne bi procurili pred javnost i novinare. Uskoro se tijelo ministra pronađe i utvrdi se da su mu izvađeni organi. Fabian Risk i trudna kolegica Malin malo po malo približavaju se ubojici ministra. Nakon što njegova kolegica Malin biva oteta, inspektor Risk shvaća da su motivi svih ubojstva i počinjenih okrutnosti puno dublji i mračniji, nego što se to činilo u prvi mah.
Danska
U vrijeme dok Šveđani traže nestalog ministra obrane, u Kopenhagenu je ubijena supruga televizijske zvijezde serijala Ples sa zvijezdama. Supruga Alexa svi doživljavaju kao prvoosumnjičenog. Ali danska detektivka Dunja Hougaard nije uvjerena da je to pravi ubojica. Dunja preuzima iscrpnu istragu. Uskoro se otkrije Alexovo tijelo. Policijska potraga se nastavlja. Istovremeno, Dunja ima problema kako s nadređenim šefom u policiji koji joj se eksplicitno seksualno nameće i uznemirava je, tako i s partnerom od kojeg se otuđila. Uporna Dunja i njezin tim istražitelja nastavljaju potragu i nalaze novog počinitelja. To je seksualni predator već otprije osuđivan i dobro poznat policiji. Ali, čini se da ni to nije pravi ubojica…
Poveznicau romanu Deveti grob
Nakon nekog vremena istražitelji otkrivaju povezanost između većeg broja užasnih ubojstava u Švedskoj i Danskoj. Prateći trag zločina, istražitelji istovremeno dolaze do istih spoznaja – radi se o međunarodnoj dobro uigranoj kriminalnoj organizaciji koja seže daleko do Izraela, Irana i arapskog svijeta. Iako se na trenutke čini da je motiv ovih užasnih ubojstava novac, a prodaja organa unosan posao, na kraju se klupko raspliće i čitatelj shvaća da su glavni motivi počinitelja osobne prirode i da su potaknuti dvjema osnovnim emocijama – ljubavlju i mržnjom.
O romanuDeveti grob
Roman Devet grob mračan je i na trenutke „krvoločan“ roman i nije za čitatelje slabijih živaca (takvi neka slobodno preskoče scene mučenja žrtava). Beskrupulozno nasilje i mnoštvo krvavih scena ponekad izaziva nelagodu, ali roman je uistinu napet i „drži“ vas do samog kraja. Obilje likova koje autor maestralno psihološki gradi velika su vrijednost romana. Fabian Risk, trudna istražiteljica Malin, danska kolegica Dunja Hougaard, sve su to likovi izvrsno prezentirani, bliski čitatelju, s jako puno životnih, svakodnevnih problema i neriješenih situacija u vlastitim obiteljima, partnerskim ili poslovnim vezama. Ranjivošću glavnih likova, Ahnhem je dodatno „kupio“ čitatelje koji ne samo da vjeruju glavnim likovima, već i strepe za njihov život u pojedinim situacijama.
S druge strane, autor je dodatno „začinio“ radnju širenjem priče na međunarodnu pozornicu. Čitajući roman, cijelo vrijeme imate osjećaj da vam nedostaje nešto što bi povezalo događaje. Čitatelj se osjeća slično kao i policajci u ove dvije države. Pokušava naći nit koja sve povezuje. Kad se to negdje po sredini knjige dogodi, sve vam polako sjeda na mjesto. Roman Devet grob stoji uz bok uspješnicama ostalih skandinavskih autora, pogotovo Stiega Larssona.
1.dio
Mnoge će zaprepastiti moji postupci. Neki će ih doživjeti kao osvetu za sve počinjene nepravde. Drugi kao nevjerojatnu igru nadmudrivanja sustava i iskušavanja njegovih granica. No velika će se većina složiti da je riječ o djelima krajnje izopačene osobe. Svi će pogriješiti.
O piscu
Stefan Ahnhem švedski je scenarist i pisac koji autorski stil gradi stapajući napet i mračan ugođaj svojstven nordijskom noiru s kinematografskim kvalitetama pisanja scenarija. Dosad je objavio četiri romana iz serije o policijskom inspektoru Fabianu Risku koji su mu donijeli brojne nagrade i odveli ga u vrh svjetskih uspješnica: nacionalnu nagradu Crimetime Specsavers Award za njegov prvijenac Žrtva bez lica (Offer utan ansikte, 2014.) te MIMI Award za najbolji kriminalistički roman u Njemačkoj za Deveti grob (Den nionde graven, 2016.). Autor se relativno kasno odlučio na književni rad. Prije toga kalio se na televiziji raspisujući scenarije za popularne krimi-serijale nastale prema djelima Henninga Mankella (“Inspektor Wallander”) i Helen Tursten (“Inspektorica Irene Huss”).
Njegov najnoviji roman zove se Osamnaest ispod ništice, a ovdje je i naša recenzija.
Nakon dvadeset i pet godina, Joe Thorne vraća se u Arnhill, svoj rodni gradić.
Arnhill nije gostoljubivo selo. Ogorčeno je, tmurno i kiselo. Drži se za sebe i s nepovjerenjem gleda na posjetitelje. Čvrsto je, postojano i umorno u isti mah. Tip sela koje vas prijeko gleda kad stignete i zgađeno pljuje na tlo dok odlazite.
str. 10.
Joe se ne želi vratiti, nikako.
Ne želim se vratiti. Zbilja. … No ponekad nemate drugog izbora osim pogrešnog.
str. 9.
Međutim, privatna ga situacija natjera na taj očajnički potez i on se zapošljava kao nastavnik u školi koju je i sam nekad pohađao.
Prošlost i sadašnjost isprepliću se i saznajemo da je Joeova sestrica Annie, dok su još bili djeca, nestala na duga dva dana. Roditelji i mještani oduševljeni su kada se Annie vraća naizgled neozlijeđena. Čini se da je najgore iza obitelji Thorne, ali – užas počinje nakon Annieinog povratka jer ono što se vrati, nije uvijek ono što je otišlo. (str. 248.)
A sada se to opet događa…
Atmosfera zla
Stephen King za ovaj je roman rekao: Ako volite moje pisanje, obožavat ćete ovu knjigu. I nije lagao. Roman doista podsjeća na neke njegove uspješnice, mene ponajprije na Ono. Uživala sam čitajući Ono, uživala sam čitajući Skrovište.
Ova će vas knjiga usisati već od prologa, krajem kojeg polako počinjete naslućivati smjer u kojem će ići fabula romana. Čak i ako ne volite koketiranje s nadnaravnim, nećete moći prestati čitati. Pitat ćete se, zar postoji nešto strašnije od nestanka djeteta? U ovom romanu itekako postoji, a to je njegov povratak.
Atmosfera prisutnosti zla, iskonskog, drevnog zla, učinit će da se trznete na svaki, pa i najmanji šum. Riječi kojima spisateljica tka radnju utjecat će na sva vaša osjetila: čut ćete to kuckanje u zidovima, osjetit ćete jezivu hladnoću od koje će vam se dizati dlačice na vratu, namirisat ćete sve te ogavne mirise koje osjeća i glavni lik.
Opisi ovog romana nisu poput drugih, oni vas dovlače usred mjesta radnje.
I nije najgore ono što je opisano, ono što je rečeno.
Najgore je ono što slutite da se dogodilo.
U životu nema pobjednika. Život se naposlijetku svodi na gubitak: mladosti, izgleda. Ali nadasve, onih koje volite. Ponekad mislim da zapravo ne starimo zbog prolaska godina, već zbog odlaska ljudi i onog do čega nam je stalo. Takvo starenje ne da se zagladiti iglama niti popuniti filerima. Bol se odražava u očima. Oči koje su previše vidjele uvijek vas odaju.
str. 119.
Osim čitavim ugođajem, roman će vas držati budnima i svojim preokretima. Stalno se nešto događa, nešto istražujemo, otkrivamo, prisjećamo se. Ipak, dva su prevrata baš iznenađujuća i ostat ćete onako u čudu. Poželjet ćete se vratiti na neke stranice i čitati ih iznova.
Gubitak
Još jedna dobra strana ovog romana su citati. Nikako nisam mogla odlučiti koje rečenice izdvojiti pa sam ih izdvojila poprilično. Netipično za ovaj žanr, roman je pun inspirativnih i nekako snažnih rečenica iz kojih možemo nešto naučiti. Na primjer:
Ljudi kažu da vrijeme liječi sve. Varaju se. Vrijeme samo briše sve. Teče dalje bez obzira na sve, nagrizajući naše uspomene, izjedajući one velike gromade nesreće dok ne preostane ništa osim oštrih komadića, i dalje bolnih, ali dovoljno malenih da ih podnesemo.
str. 47.
Naravno, prvo čega ćemo se sjetiti nakon što zatvorimo stranice Skrovišta jest njegova brutalna priča. Ipak, u pozadini sve te strave jest i priča o obitelji, boli, tuzi i gubitku, o tome što ćemo izabrati kada smo prisiljeni na izbor te što smo sve spremni sakriti kada se bojimo neizrecivog.
Tuga je osobna. Nije nešto što možete podijeliti, poput bombonijere. Vaša je i samo vaša. Bodljikava čelična kugla lancem vezana za vaš gležanj. Kaput od čavala na vašim ramenima. Kruna od trnja. Nitko drugi ne osjeća vašu bol. Ne mogu biti u vašoj koži jer je prepuna krhotina stakla i pri svakom vas pokretu reže do krvi. Tuga je mučenje najgore vrste i nikad ne prestaje. Polažete isključivo pravo na tu tamnicu do kraja života.
str. 216.
Teško je opisati ovaj roman bez spoilanja radnje. Svaka sitnica nešto znači i bolje ćete doživjeti roman kad to budete sami otkrivali. Spomenut ću još i to da je važna sastavnica radnje i vršnjačko nasilje koje se proteže iz generacije u generaciju. I baš kao što i zlostavljači za svoje žrtve odabiru one najslabije, tako i zlo najlakše „dozove“ one najranjivije.
A kraj? E, to ja zovem dobrim krajem. Neće vam biti svejedno, vjerujte…
Ostali naslovi ove autorice:
Čovjek od krede
Skrovište
Romani nisu povezani i ne moraju se čitati po redu.
Sve počne selfiejem. Tip se pojavi iz vedra neba; nismo sigurne ni kako se zove. Uvijek ih upoznajemo, kad god izađemo.
str. 9.
Sve što kažeš
Prijateljice Joanna i Laura izlaze u bar. Naporni stranac previše se vrzma oko Jo pa one, uznemirene, odlaze. Laura prema svom stanu, Jo prema svom.
Mogla bih vikati, ali što bih rekla? To što je muškarac uhvatio ženu za ruku u baru ne djeluje kao zločin, iako možda jest. Umjesto toga, sudionica sam; gotovo ga držim za ruku. Nitko ne zna da to ne želim. … Čvrsto me stisne, dlanom mi pokrivajući cijelu ruku. Pusti je i opet stisne; svojevrsna je to seksualna prijetnja.
str. 17.
Putem, Jo iza sebe čuje korake. Zamišlja onog neznanca iz bara. Osjeća da se koraci ubrzavaju. Što napraviti? Jo je u panici. Što ako je uhvati? Hoće li je silovati? Hoće li je ubiti?
Koraci su sve bliže i bliže. Jo se okreće i gurne neznanca iza sebe.
On pada i ne miče se.
Što sad?
Nema nikoga – nema svjedoka.
Neznanac je nepomičan.
Ostati?
Ili pobjeći?
Što biste vi učinili?
Dilema koja život znači
Da nema ovog neobičnog načina na koji je spisateljica ispripovijedala priču, rekla bih vam da je Sve što kažeš solidan, ali ni po čemu poseban roman.
Međutim… Ne sjećam se da sam ikad pročitala nešto slično ovom romanu. Rekoh, nije priča to što me oduševilo, već način na koji nam je ispripovijedana.
Nakon događaja spomenutih gore, Joanna gleda u nepomično tijelo muškarca kojeg je gurnula, za kojeg je bila uvjerena da joj predstavlja opasnost.
Cijelo njezino biće usredotočuje se na odluku – ostati ili pobjeći.
E, sad dolazi ono što je iznenađujuće – spisateljica nam daje uvid u oba slučaja. Poglavlje po poglavlje, pratimo Joannin život nakon bijega.
Poglavlje po poglavlje, pratimo Joannin život nakon ostanka i poziva hitnim službama.
Koja je varijanta ispala bolja?
„To je neobičan put“, kaže na odlasku. Pucanj za rastanak, znak upozorenja, ispaljen u noć.
str. 169.
Dvije priče – jedan kraj
Sve što kažeš pravi je psihološki triler u kojem ćete uživati. Dvije priče, Priznanje i Bijeg, vode nas ludim vrtuljkom psiholoških stanja glavne (anti)junakinje.
Sreću, čini mi se, ili osjećate ili ne osjećate. Ali loši osjećaji… Njihov raspon krila čini se golemim, poput albatrosova. Nesretna bol krivnje od koje se preokreće želudac. Potmuo sram. Razočaranje koje polako gmiže ispod kože i vlaži oči. Prodorna, pulsirajuća tuga. Kada ti netko nedostaje toliko kao da se cijeli svijet potpuno promijenio. Prazan, grozan osjećaj usamljenosti.
str. 242.
Najzanimljivije od svega, te se dvije priče, na kraju, sastaju u jednu.
Tko će biti uz nas bez obzira na sve što napravimo?
Tko će nam čuvati leđa?
Je li to naša obitelj?
Naš partner ili partnerica?
Naši prijatelji?
Na kraju ovih dviju priča, koje zajedno čine jednu izvanrednu psihološku dramu, saznajemo što je doista važno i što je doista vječno.
Averzija prema likovima – plus za priču
Zanimljivo je da mi se u romanu Sve što kažeš ni jedan jedini lik nije svidio.
Joanna je bezlična, nekako blijeda, ide kroz život ne onako kako želi, nego kako je život nosi. Niti ne zna što želi, osjeća da joj nedostaje „ono nešto“ koje traži, ali ne uspijeva pronaći. Možda zato što joj i za tu potragu manjka entuzijazma. Ne mogu a da se ne upitam – bi li verzija Bijeg imala drugačiji kraj, da je Jo žena malo čvršćeg karaktera.
Joannin suprug Reubens socijalni je radnik i, meni, ajme majko. Ne volim moralne vertikale niti savršene primjerke ljudske rase ni u stvarnom životu, a kamoli u knjigama. On sve zna, uvijek govori istinu, uvijek postupa onako kako treba. Išao mi je na živce od prve do posljednje stranice. Naravno, njegov karakter je protuteža klimavoj Jo pa zapravo čine ok par i dobro funkcioniraju zajedno. Sve dok njihov odnos ne počne nagrizati Joannina odluka – i bijeg, i priznanje.
Laura, Joina prijateljica, lažno je i isforsirano drugačija. Previše se trudi i to nam, kao čitateljima, ne sjeda. Ponovo, baš takav karakter potreban nam je da neke Joine crte izbiju na površinu.
Ono što me oduševljava jest to da moja averzija prema likovima nije umanjila kvalitetu priče. Baš suprotno, bez osjećaja koji nam zamagljuju prosudbu, sve postupke i situacije vidimo onakvima kakvi jesu.
Tipovi u baru – noćna mora svake žene
Sviđa mi se situacija kojom je spisateljica počela priču, a to je dosadan tip u baru. Upitaju li se ikad frajeri kakav dojam ostavljaju na ženu kada je slijede po baru, unose joj se u lice, inzistiraju na zajedničkom piću?
I nakon što te tako ganjaju pa si, ustrašena, prisiljena pobjeći samo da ga se riješiš, je li doista pogrešno pretpostaviti da su koraci iza tebe baš njegovi? Je li preventivni napad samoobrana?
Kako društvo gleda na žrtvu kad se ispostavi da ipak nije bila žrtva? Je li strah za život opravdan kada se napad događa samo u našoj glavi?
… i sada vidim: ovako će biti. Svi će imati mišljenje o meni, o tome što sam učinila, i o reakciji države na to. Svi nose leće, i sada me gledaju kroz njih, filtriraju svoja mišljenja o tome što čini nasilje i samoobranu i zakon. … Javno sam vlasništvo. Više ništa nije privatno. Moj je život stavljen u krupni plan i projiciran na zid kako bi ga svi gledali.
str. 131./132.
Treba li nam doista netko nešto i napraviti da bismo bile žrtve ili se smijemo unaprijed braniti?
I naravno, tu je i krivnja. Krivnja jer si žrtva. Krivnja jer to nisi.
Možda da nisam imala maskaru, nosila one cipele… možda bi me Sadiq ostavio na miru. … Možda sam izgledala kao da to tražim.
Tada me ne bi slijedio.
Tada se ono ne bi dogodilo.
Tada se ne bih skrivala.
str. 94.
Trag krušnih mrvica u romanu Sve što kažeš
Za kraj, ostavljam još sitnicu koja me stvarno izula iz cipela.
Čitatelj ne doznaje put koji je Joanna odabrala – bijeg ili priznanje.
Tu priča staje.
Joanna je okarakterizirana kao osoba koja stalno mašta, sanjari, izmišlja. Koliki je dio ove priče izmaštala?
Ipak, čitavim romanom spisateljica nam ostavlja mrvice tragova. Ili sam bar ja to tako doživjela.
Čini mi se, iako nije jasno rečeno, da je ipak jasno što je Jo napravila.
Ako pažljivo, pažljivo čitate, i vi ćete to uočiti.
To je bilo pogrešno. Uništila sam nečiji život bez razloga. Nemam opravdanje. Nemam ispriku.
Zaslužujem sve što ću dobiti. Str.236.
Život kao laž
Počelo je nesmotreno, bez razmišljanja, u želji da se sakrije istina i da se potisne strašan događaj. Ali, to je nemoguće. Joanna mora preuzeti odgovornost za svoje postupke.
Eksponencijalne su, te moje laži. Počele su jednim udahom, dubokim udahom prije nego sam se okrenula i otišla, a onim izdahom moje su se laži te noći u prosincu raspršile svuda, poput sjemena maslačka, premda sam mislila da će im biti prehladno da bi proklijale. str.217.
Radnja romana Sve što kažeš
Joanna Oliva mlada je žena, u sretnom braku sa socijalnim radnikom Reubenom. Joanna povremeno radi u bibliobusu na knjižnim poslovima, a Reuben radi u islamskoj dobrotvornoj udruzi. Joanna osjeća da je Reuben savršeno razumije, za razliku od roditelja i brata Wilta. Nakon jednog događaja, njihov svakodnevni život naglo prelazi iz opuštajuće zone ugode u ogromnu traumu.
Jedne večeri Joanna i prijateljica Laura, nadarena slikarica, izlaze u večernji provod u noćni bar, u predjelu Mala Venecija. Uskoro Joannu počinje salijetati nepoznati mladić, eksplicitno nabacujući seksualne aluzije. Uznemirena, Joanna nakon odlaska iz bara i pozdrava s prijateljicom nastavlja sama hodati ulicama grada osluškujući nepoznate korake za sobom. Nakon što joj se učini da je netko prati, uvjerena je da je to čovjek iz bara. Čuvši njegove korake neposredno iza sebe, njezina paranoja raste i ona se u jednom trenutku okreće i snažno gurne čovjeka iza sebe. Čovjek se stropošta niz stepenice i ostane ležati u lokvi vode. Zgrožena svojim činom, Joanna mu prilazi i otkrije da se radi o potpunom neznancu. Što napraviti? Joanna oklijeva. Pred oči joj dolaze sve moguće posljedice vezane za njezinu odluku. Bijeg ili priznanje?
Mogu pobjeći ili mogu ostati i pozvati hitnu pomoć.
Vrijeme je za odluku. Str.23
Bijeg – prva perspektiva romana Sve što kažeš
Joanna je pobjegla s mjesta događaja. Neznanac je ostao nepomičan u lokvi vode. Je li mrtav? Zašto nije zatražila pomoć od policije, prijateljice, supruga? Kako nastaviti život nakon što je usmrtila čovjeka? Kako se praviti da se ništa nije dogodilo? Hoće li njezin brak izdržati tu kušnju? Kako uopće nastaviti daljnji život s tom strašnom spoznajom?
Žao mi je, kažem, osjećajući kao da se njegovi problemi gomilaju na moje, poput nestabilnog tornja.
„Ne mogu se nositi s time“, kaže jednostavno. Str. 223.
Priznanje-druga perspektiva romana Sve što kažeš
Joanna odluči pozvati policiju i hitnu pomoć nakon što se čovjek stropoštao niz stepenice. Priznat će sve. Privode je u postaju i dobiva odvjetnika. Kako će to prihvatiti suprug? Roditelji i brat? Ona sama? Prijeti joj zatvorska kazna. Kako to izdržati? Može li se njen suprug nositi s tim da je Joanna u zatvoru? A prijatelji? Sve su to pitanja koja spisateljica otvara u ovoj perspektivi.
Dojam o romanu
Roman Sve što kažeš trebao je imati naslov „Izbor“ (The Choise) kako je preveden i u američkom izdanju. Taj bi naslov puno više odgovarao stvarnoj dilemi glavne junakinje. Spisateljica je napravila jako dobar posao uvodeći dvije različite perspektive (dileme) kao okosnicu radnje: Bijeg i Priznanje. Ni jedna perspektiva nije crno-bijela. Svaka ima dobre i loše strane i glavna se junakinja neprestano bori i dvoji što bi bilo kad bi izabrala ovo ili ono. Svidio mi se ovakav način pričanja priče koja je mogla završiti na mnogo različitih načina, a svaki od tih načina je moguć i ljudski. Spisateljica problematizira i problem povjerenja između bračnih parova, problem grizodušja, narušenih prijateljskih i poslovnih odnosa i mnoga druga pitanja.
O autorici
Gillian McAllister (rođena 28. veljače 1985.) britanska je autorica bestselera Sunday Timesa, poznata po izvrsnim romanima: debitantski roman Everything But The Truth (2017.), dosegao je 6. mjesto na listama bestselera Sunday Timesa i bavi se temama povjerenja u vezama. Roman Anything You Do Say (objavljeno kao The Choice u Sjevernoj Americi), a kod nas preveden kao Sve što kažeš, dosegao je visoko mjesto na ljestvici najprodavanijih proizvoda Sunday Timesa.
Drugo mišljenje
Budući da smo opet obje pročitale isti roman, recenziju druge Male od knjiga pročitajte ovdje.
Pet dana u siječnju 1989., roditelji sedmogodišnje učenice iz japanskog gradića sjedili su i slušali uvjete otmičara svoje kćeri. Iako su platili otkupninu otmičarima, roditelji nikad više neće vidjeti svoju kćer. Zbog loše provedene policijske potrage nikad nije otkriven njegov identitet. To je Slučaj 6-4 – kodno ime za jedini zločin koji policajci iz Prefekture D nikad nisu uspjeli riješiti. Četrnaest godina kasnije istraga se ponovno otvara zahvaljujući policijskom glasnogovorniku Jošinobu Mikami, čija je kćerka šesnaestogodišnja Ajumi nestala prije nekoliko mjeseci. Jošinobu Mikami nekad je radio na slučaju nestale djevojke kao detektiv, a danas radi, ne svojom voljom, kao policijski glasnogovornik. Njegov brak je u krizi zbog kćeri koja je pobjegla iz roditeljskog doma ili je oteta i nestala. Mikamijeva supruga Minako, bivša policajka, zbog toga pada u depresiju, supružnici se međusobno emocionalno udaljuju, a dodatnu težinu stvaraju pozivi iz mrtvačnica da identificiraju nepoznate mrtve djevojke očekujući da vide svoju kćer među njima. U svjetlu svega toga, događa se još jedna otmica čiji detalji jako podsjećaju na otmicu otprije četrnaest godina.
Početak romana Slučaj 6-4
Roman počinje dolaskom glavnog policijskog komesara iz Tokija u inspekcijski nadzor, u malu prefekturu lokalnog gradića. Ovo je važan događaj koji cijelu policijsku Prefekturu D drži u nespokoju. Uz to, cijeli se posjet odvija u času kad lokalni novinari objavljuju rat policijskom odjelu jer je Mikami odbio odati identitet trudne vozačice koja je nesretnim slučajem pregazila starca u njihovoj Prefekturi. Vozačica je uz to kćerka lokalnog političkog moćnika pa stvar dobiva još više na značaju. Mediji nisu naklonjeni Mikamiju koji je neprestano između dvije vatre: policijskog posla i posla glasnogovornika čiji je zadatak da organizira komesarov posjet obitelji djevojčice Šoko, otete i ubijene prije četrnaest godina.
Je li policija dobro obavila svoj posao?
Mikami posjećuje oca ubijene djevojčice želeći ga pripremiti za posjet komesara, ali ovaj to odbija. Mikamija tada počinju mučiti sumnje. Je li policija tada, prije četrnaest godina, nešto zataškala? Je li istraga o otmici djevojčice napravljena “traljavo”? Jesu li ispitani svi svjedoci i provjereni svi tragovi? Uz sva ta pitanja, Mikami na vratu ima šefa i brdo novinara koji mu rade probleme.
Propustili smo jedinu šansu da snimimo otmičarov glas na vrpci.
Mikamiju je zastao dah. Molim?
Oprema za snimanje ..nije radila . str. 230
Postepeno se otkriva da zaduženi tehničar iz forenzike nije snimio glas otmičara; pokvario se magnetofon. Zbog toga je ovaj napustio posao i zatvorio se u kuću, u vlastitu sobu i ne komunicira s okolinom već četrnaest godina. U međuvremenu je policija zataškala službeno izvješće.
Socijalna fobija kao znak časti u Japanu
Hikikomori je ekstreman oblik socijalne fobije, pretežno među mladićima, koji se zatvaraju u svoje sobe kao u samostan ili tvrđavu i odbijaju kontakt čak i s bliskim članovima obitelji. Izolacija od svijeta kao posljedica nečasnog postupanja po shvaćanju muškaraca u Japanu često je zabilježena u povijesti japanske kulture. Tehničar je Mikamiju mogući ključni svjedok, a on ne može doprijeti do njega.
Tko je Ajumi? Dismorfobija?
U međuvremenu, Mikamijev dom počinje nazivati nijemi pozivatelj koji naziva i šuti. Mikamijeva supruga Minako sigurna je da je to odbjegla kćerka Ajumi.
Ajumi je neprilagođena šesnaestogodišnjakinja kronično nezadovoljna svojim izgledom, ljuta što nije naslijedila majčinu ljepotu, već je „ružna na oca“. Njezina opterećenost vlastitim izgledom prelazi u fobiju i ona izabire samoizolaciju ne mogavši podnijeti poglede uperene prema svom liku. Liječnici su joj postavili dijagnozu dismorfobije. Roditelji se jako teško nose s tim stalno se propitkujući u čemu su pogriješili. Ajumi nestaje iz obiteljskog doma, a mi ne znamo je li to svojom voljom ili je žrtva otmice.
Ajumi se bila sklupčana u kutu, u tami . Udarajući se po licu. Grebući ga noktima. Mrzim ga! Mrzim ga! Mrzim ovo lice! Želim umrijeti. Želim umrijeti. Želim umrijeti! Str. 103.
O romanuSlučaj 6-4
Roman Slučaj 6-4 izuzetno je složen roman i nije za široko čitateljstvo, ali za zahtjevnog čitatelja koji traži drugačiji i originalan roman bit će pravo otkriće. Roman je poprilično dug, skoro 600 stranica, a sam uvod traje gotovo njih 200. Ali, ono što dobijemo nakon čitanja ovog romana prelazi razinu kriminalističkog romana. Slučaj 6-4 je zapravo Mikamijev život u rasponu od dvadesetak godina. Emocionalna previranja kroz koja prolazi glavni lik Jošinobu Mikami, bračna kriza i nestala kćer, moralne dileme postavljene duboko u policijskoj hijerarhiji s upitnim etičkim smislom te stalna briga za suprugu koja je na rubu da oboli ili ode, sve su to pitanja koja, uz neriješen zločin, muče glavnog junaka.
Cijelu radnju autor vodi majstorski, s izuzetnim smislom za psihološku i društvenu dinamiku likova, uz autentične kulturološke detalje karakteristične za Japan.
Oštra kritika upravljanja u policiji i potkupljiva državna birokracija s jedne strane, a s druge istančan osjećaj za moral u kojem je pitanje časti prioritet, odrednice su koje obilježavaju ovaj roman. Kad se još uz to doda specifična, donekle izolirana kultura Dalekog istoka dobijemo jedan složen, opširan, ali vrlo intrigantan roman kakav je Slučaj 6-4.
Ljudi koji stižu do vrha, koji preživljavaju, upravo su oni koji čuvaju tajne. Onaj trenutak kad ih izgovoriš bila tvoja ili tuđa tajna, trenutak je kad si izgubio. Str. 591.
O autoru
Hideo Yokoyama (1957.) najuspješniji je japanski književnik u novije vrijeme. Prije nego što se posvetio isključivo pisanju, bavio se istraživačkim novinarstvom. Kao književni autor debitirao je 1998. zbirkom policijskih priča Season of Shadows koja je osvojila Matsumoto Seicho Prize te ušla u uži izbor za Naoki Prize. Romanom Half Solved (2002.) stekao je status jednog od najutjecajnijih japanskih autora, a svojim šestim romanom Slučaj 6-4 postao je svjetska književna zvijezda. Knjiga je prodana u više od milijun primjeraka samo u Japanu, a sam autor dobio je međunarodna priznanja i nagrade najrelevantnijih književnih časopisa. Taj osebujni pisac svojedobno je bio hospitaliziran zbog srčanog udara izazvanog prekomjernim radom, a njegova se stroga radna etika zrcali i u virtuoznom psihološkom portretiranju likova.
Na blogu je i recenzija njegova romana Sedamnaest pa virnite ako vas zanima.
Brinem se za bjelačku djecu, eto, to ja radim, a uz to i kuham i čistim za sve. Dosad sam već podigla na noge sedamnaestero djece. Znam kako ih uspavati, kako da prestanu plakati i kako da obave svoj jutarnji ritual na kahlici prije nego što njihove mame ustanu iz kreveta.
Aibileen, str. 7.
Sluškinje
Jackson, Mississippi, 1962. godina
Aibileen
Aibileen je crna sluškinja koja radi za bijelu obitelj Leefolt. Jedina je majka maloj Mae Mobley koju prava mama, gospođa Leefolt ne želi ni pogledati jer, eto, nije dovoljno umiljata.
„Curice”, kažem. „Želim da zapamtiš sve što sam ti rekla. Sjećaš li se što sam ti rekla? … O tome što si ti?“
A onda ona reče, baš kao što sam htjela da kaže. „Ti si draga”, reče, „ti si pametna. Ti si važna.”
Minny je crna sluškinja koja nikako ne može zadržati posao jer svakoj bijeloj gospođi kaže što je spada. A bijele gospođe ne podnose kad im se drsko odgovara.
Pravilo Broj Jedan kad radiš za Bijelu Gospođu: nikoga se ništa ne tiče. …
Pravilo Broj Dva: nemoj da te ta Bijela Gospođa ikad nađe sjediti na njezinom zahodu. …
Pravilo Broj Tri: kad kuhaš hranu za bijelce, kušaš je drugom žlicom. Ako staviš žlicu u usta, i misliš da te nitko ne gleda, pa je staviš natrag u lonac, odmah je možeš baciti.
Pravilo Broj Četiri: upotrebljavaš istu čašu, istu vilicu, isti tanjur svaki dan. …
Pravilo Broj Pet: jedeš u kuhinji.
Pravilo Broj Šest: nikad ne udaraš njezinu djecu. Bijelci to vole raditi sami.
Pravilo Broj Sedam: ovo je posljednje … Nema drskog odgovaranja.
str. 44./45.
Skeeter
Mlada Eugenia Skeeter Phelan dolazi kući, u Jackson, Mississippi, nakon završenog fakulteta. Majka joj je razočarana jer je djevojka, nakon četiri godine studiranja, kući donijela SAMO diplomu. A sve prave djevojke, nakon fakulteta, kući dovedu muža. Ali, Skeeter nije obična južnjačka djevojka.
„Mama”, kažem, želeći samo prekinuti ovaj razgovor, „bi li zbilja bilo tako strašno kad ne bih pronašla muža?”
str. 61.
Njih se tri upoznaju i sprijateljuju pod neobičnim i nadasve opasnim okolnostima: Skeeter želi napisati knjigu o sluškinjama, želi čuti glasove tih crnih žena koje ostavljaju svoju djecu kako bi mogle odgajati bjelačku. Aibileen i Minny joj potajno pomažu. Potajno, jer ni same nisu svjesne koliko riskiraju svoje živote – ne samo da se druže s bjelkinjom, nego joj i iznose sve prljave tajne uglednih bijelih južnjačkih obitelji.
U travnju je Carl Roberts ispričao vašingtonskim novinarima što znači biti crnac u Mississippiju … Robertsa su pronašli ožigosanog poput stoke, obješenog na drvo pekan oraha. Ubili su Carla Robertsa zato što se izjasnio, zato što je govorio.
str. 241.
Sluškinje s velikim S
Roman Sluškinje dirne vas u ona mjesta u srcu za koja niste ni znali da ih imate.
Dok čitate ove retke, osjećate sve ono što su osjećale i sluškinje. Osjećate se poniženo, nemoćno, inferiorno. Isto tako, ako ste pripadnik bijele rase, neugodno vam je i ljuti ste, samo zato jer ste pripadnik rase koja se, u nekom trenutku povijesti, smatrala boljom samo zbog boje kože.
Nadamo se da su ti dani prošli, ali itekako svjesni situacije u nekim dijelovima svijeta (bilo bi previše optimistično nadati se da je tako samo u Americi), čitamo ovu knjigu i shvaćamo da je ona danas jednako aktualna kao i u vrijeme koje opisuje. Pitamo se, koliko se zapravo toga promijenilo od šezdesetih godina do danas? Jesmo li danas bolji ljudi? Jesmo li danas manji rasisti?
Naravno, više nema odvojenih autobusa, odvojenih knjižnica i zahoda.
Ipak, koliko se okrenula naša svijest? Ima li i danas ljudi koji se smatraju superiornima samo zato jer pripadaju većini? Ima li i danas ljudi koji se smatraju „jednakijima“ i izdvajaju ostale, koji se po nečemu razlikuju? Ne trebam vam ja odgovoriti na to pitanje. Svi smo itekako svjesni svijeta u kojem živimo…
Žene koje traže promjenu
Aibileen, Minny i Skeeter glasovi su ljudi (žena?) koji čeznu za promjenom. Ljudi koji su spremni žrtvovati sve kako bi nešto krenulo nabolje. Sve tri su toliko različite, a opet toliko slične, ujedinjene u želji da svijet u kojem žive učine malo boljim, malo ljepšim mjestom.
Aibileen i Minny su crne sluškinje; ova prva gotovo da i nema obitelj, a ova je druga ima i previše. Svaka podnosi svoj dio muke – Aibileen svoju samoću, svoju šutnju, svoje „otrovno sjeme“ koje u njoj raste. Minny naizgled ne podnosi ništa, svima odbrusi točno ono što ih ide. Uranjajući dublje u njezinu priču, vidimo da i Minny trpi puno toga – ne samo od svoje rasističke poslodavke gospođe Hilly, nego i od onih od kojih bi to najmanje trebala očekivati.
Skeeter je bijela, no kao da je crna – nije se udala, a već ima dvadeset i tri godine – u Jacksonu, Mississippi, to je tek malo bolje od toga da je crna. Svi su usmjereni na to da joj nađu supruga, ali ne i ona. Ona samo želi pisati. I živjeti što dalje od svoje majke.
„Umorna sam od pravila“, rekoh.
Skeeter, str. 159.
Sluškinje s malim s. Ili ipak?
Kažu da je dobra sluškinja poput prave ljubavi. Imaš samo jednu u životu.
str. 372.
Ono što ovu knjigu čini toliko bolno dirljivom i iskrenom nije zapravo mržnja između dvije rase. Ovo nije knjiga o mržnji, ne uopće. Ova je knjiga, zapravo, od prve do posljednje stranice, knjiga o ljubavi. Ispod svih rasističkih postupaka, ispod riječi gnjeva i bijesa, ispod osuđujućih pogleda, čitajući rečenice ovog romana, čitamo o ljubavi. Između crnih sluškinja i bijele djece koju odgajaju, koja ih zovu mamama; između crnih sluškinja i njihovih gazdarica koje ovise o njihovoj brizi, snazi i prihvaćanju. Između crnih sluškinja i gazdarica koje im, potajno, da nitko ne vidi, pomažu, zahvaljuju i prema njima se odnose s poštovanjem.
Ako neka bijela gospođa bude pročitala moju priču, to je ono što želim da zna. Reći hvala, kad to zaista misliš, kad se sjetiš što je netko učinio za tebe … to je tako dobro.
str. 261.
Iako Skeeter isprva dolazi samo s idejom pisanja knjige, misleći da će ona zapisivati priče sluškinja, uskoro shvaća da će se i njezina vlastita priča naći na stranicama knjige. I Skeeter je, dok je bila mala, imala sluškinju koju je veoma voljela, sluškinju koja ju je odgajala i na neki joj način bila više od majke. Nikad zadovoljna vlastitom kćeri, Skeeter je majka od djetinjstva do danas obasipala samo neodobravanjem, dok ju se sluškinja obasipala onim što je djevojčici trebalo – ljubavlju i pažnjom.
Bilo je predivno imati nekoga tko bi te pogledao nakon što bi se tvoja vlastita majka nasmrt preplašila zato što si čudovišno visoka i kovrčava i, eto, čudna. Nekoga čije su oči jednostavno govorile, bez riječi, Meni si ti u redu.
str. 69./70.
Knjiga i film – imamo li pobjednika?
Ne znam jeste li gledali film snimljen prema ovoj knjizi, ali nećete pogriješiti ako ga pogledate. Rijetko je koji film dorastao knjizi, no ovdje je to slučaj.
I kad bi me netko pitao u čemu sam više uživala, ne bih mu znala odgovoriti.
I knjiga i film su izvrsni!
Iako se i knjiga i film u originalu zovu The help, kod nas je knjiga prevedena Sluškinje, a film, nekim čudom, Tajni život kućnih pomoćnica, što nikako ne odgovara radnji.
Drama The help bila je nominirana za filmsku nagradu Oscar u nekoliko kategorija, uključujući i onu za film godine (najbolje filmsko ostvarenje?). Iako nije osvojio nagradu u toj kategoriji, Oscara je za najbolju sporednu ulogu osvojila Octavia Spencer, glumica koja je briljantno utjelovila Minny Jackson.
Kontroverze
Za ovo književno i filmsko ostvarenje vežu se brojne kontroverze. Neki smatraju da se djelo uopće ne bavi pravima Afroamerikanaca već da se njime i dalje veličaju bijelci, koji su predstavljeni kao spasitelji potlačene crne rase.
Viola Davies, glumica koja je u drami utjelovila Aibileen, izjavila je da, da može ponoviti, ne bi snimila ovaj film.
Neću ulaziti u razloge zbog kojih ljudi smatraju da knjiga i/ili film nisu dobri ili da šalju pogrešnu poruku. Oni su preduboki i preopširni da bismo ih mogli razumjeti mi koji ne živimo u tim i takvim okolnostima.
Po mom skromnom mišljenju, i knjiga i film su izvrsni, dirljivi, iskreni, poučni i – zabavni.
Uživala sam u svakoj stranici knjige i svakoj minuti filma.
Ne, ali ga čujem! Njegovi su koraci sve bliži! -vikne Alex
Okrenite se! Suočite se s njim. Pitajte ga što hoće od vas.
Nevidljiv je. Nitko ga ne može vidjeti. Nitko ne vjeruje da postoji. No, on je stvaran. str. 144.
Zašto nitko ne vjeruje Alex u romanu Ne budi se?
U romanu Ne budi se glavni je lik Alex Taylor, mlada liječnica zaposlena na hitnom prijemu gdje svaki dan spašava ljudske živote. U sretnoj je vezi s veterinarom Patrickom Fordom. Jedne noći, nakon povratka s dežurstva, doživljava napad na bolničkom parkiralištu. Budi omamljena i zavezana na jednom od bolničkih kirurških stolova, a nepoznati liječnik napastuje je. Uskoro se budi u bolničkoj sobi okružena prijateljicama Fionom i Carolinom koje su također medicinske djelatnice. Alex ispriča nevjerojatnu priču o napadu, ali osjeća da joj nitko ne vjeruje. Na njezinom tijelu nema tragova zlostavljanja. Što se događa? Izmišlja li Alex sve to ili se radi o nekom tko je izuzetno pametan i lukavo briše sve tragove? Kako vrijeme prolazi, ni njezina veza sa zgodnim Patrickom ne uspijeva opstati, a udaljava se i od prijateljica koje sumnjaju da je Alex emocionalno nestabilna. Uskoro se u bolnici počinju događati ubojstva. Žrtve su na neki način povezane s Alex. Istragu vode viši policijski policijski inspektor Greg Turner i istražiteljica Laura Best.
Nalazi se u nekoj bolnici? Netko će je već pronaći. Netko će čuti njen vrisak. Ovaj tip je luđak. Pacijent pobjegao iz ludnice. Pravi liječnik ili se tako predstavlja? str. 9.
Tko Alex nudi utjehu?
Maggie Fieding, ginekologinja, radi u istoj bolnici kao i Alex. Iako nije bliska s Alex, nakon tobožnjeg napada na nju, jedina je medicinska djelatnica koja joj vjeruje i ohrabruje je da traži napadača. Alex je često kod Maggie u trenucima kad joj nitko drugi ne vjeruje.
Nathan Bell, liječnik u istoj bolnici kao i Alex, neuglednog je izgleda, lica obilježena velikom tamnom mrljom koja odbija ljude. Postepeno se približava Alex koja otkriva da se iza visokog, mršavog i neuglednog lika krije toplo i emotivno srce.
Greg Turner je policijski istražitelj koji odluči vjerovati Alex bez obzira što postoje indicije protiv nje. Zbog toga ulazi u sukobe sa kolegicom Laurom Best koja je uvjerena u Alexinu krivnju.
Dojam o romanu Ne budi se
Roman Ne budi se započinje vrlo zanimljivo, intrigantno i odličnim “ulaskom” u dobar triler. Nažalost, po mom mišljenju, radnja se postepeno umrtvljuje, likovi su neuvjerljivi i čitatelj jednostavno više ne vjeruje priči. Ono što donekle ispravlja dojam je činjenica da se spisateljica odlično snalazi u medicinskom miljeu (vidi se da joj je poznat način funkcioniranja bolnice i medicinska terminologija), što ovaj roman čini osrednjim medicinskim trilerom.
Mene roman nije taknuo, a razočaranje je tim veće zbog poleđine knjige (zadnje stranice) koja najavljuje izrazito napet i “jeziv” roman. Za lagano poslijepodnevno štivo može proći, ali to je sve. Rado bih čula i suprotna mišljenja ako ih bude.
Ipak, s obzirom da je ovo prvijenac spisateljice Liz Lawler, dajmo joj još koju priliku.
O autorici
Liz Lawler rođena je u Chathamu i odrasla u Dublinu. Roman Ne budi se njezin je prvijenac i odmah po objavljivanju postao je prava senzacija među obožavateljima psiholoških trilera.
We use cookies on our website to give you the most relevant experience by remembering your preferences and repeat visits. By clicking “Accept All”, you consent to the use of ALL the cookies. However, you may visit "Cookie Settings" to provide a controlled consent.
This website uses cookies to improve your experience while you navigate through the website. Out of these, the cookies that are categorized as necessary are stored on your browser as they are essential for the working of basic functionalities of the website. We also use third-party cookies that help us analyze and understand how you use this website. These cookies will be stored in your browser only with your consent. You also have the option to opt-out of these cookies. But opting out of some of these cookies may affect your browsing experience.
Necessary cookies are absolutely essential for the website to function properly. These cookies ensure basic functionalities and security features of the website, anonymously.
Kolačić
Trajanje
Opis
cookielawinfo-checkbox-analytics
11 months
This cookie is set by GDPR Cookie Consent plugin. The cookie is used to store the user consent for the cookies in the category "Analytics".
cookielawinfo-checkbox-functional
11 months
The cookie is set by GDPR cookie consent to record the user consent for the cookies in the category "Functional".
cookielawinfo-checkbox-necessary
11 months
This cookie is set by GDPR Cookie Consent plugin. The cookies is used to store the user consent for the cookies in the category "Necessary".
cookielawinfo-checkbox-others
11 months
This cookie is set by GDPR Cookie Consent plugin. The cookie is used to store the user consent for the cookies in the category "Other.
cookielawinfo-checkbox-performance
11 months
This cookie is set by GDPR Cookie Consent plugin. The cookie is used to store the user consent for the cookies in the category "Performance".
viewed_cookie_policy
11 months
The cookie is set by the GDPR Cookie Consent plugin and is used to store whether or not user has consented to the use of cookies. It does not store any personal data.
Functional cookies help to perform certain functionalities like sharing the content of the website on social media platforms, collect feedbacks, and other third-party features.
Performance cookies are used to understand and analyze the key performance indexes of the website which helps in delivering a better user experience for the visitors.
Analytical cookies are used to understand how visitors interact with the website. These cookies help provide information on metrics the number of visitors, bounce rate, traffic source, etc.
Advertisement cookies are used to provide visitors with relevant ads and marketing campaigns. These cookies track visitors across websites and collect information to provide customized ads.
