Alex Aster: Ljeto u gradu

Nakladnik: Stilus knjiga, 2025.

Naslovnica romana Ljeto u gradu: ©Stilus knjiga

Prevela Ela Horvat

Alex Aster: Ljeto u gradu

Ljeto u gradu

Elle ima dvadeset i sedam godina i ludo je uspješna filmska scenaristica. Kad od studija dobije zahtjev za pisanjem visokobudžetne romantične komedije, to je prilika o kakvoj je uvijek sanjala! Međutim, postoji caka.  Mora se vratiti u grad koji prezire – New York.

U New Yorku je svaki vikend nova prilika da živiš u filmu. Pića na krovu u sjeni nebodera koji kao da je izrezan po tvojoj mjeri i blista samo za visoko zasićenu i pomno filtriranu fotografiju koju se upravo spremaš objaviti i na kojoj tek sličiš na sebe. (str. 7.)

Tamo se smjesti u bogataški stan koji se trenutno preuređuje i sve bi bilo donekle super, da joj prvi i jedini susjed na tom katu nije Parker Warren, prezgodni milijarder s kojim Elle ima neke neriješene račune iz prošlosti.

Odlazim u krevet pitajući se kako sam dopustila da mi život postane ovoliko dosadan – i kad sam to uopće počela primjećivati. (str. 32.)

Elle ga kao mrzi, no spletom okolnosti stalno su negdje jedno oko drugog. Parkeru treba lažna djevojka na koju se mediji mogu usredotočiti, umjesto da njuškaju oko njegova najnovijeg poslovnog pothvata. Elle očajnički treba inspiraciju, što joj Parker obećava. I tako pada dogovor. Parker će s Elle obići sve zadane njujorške znamenitosti, a ona će mu za to vrijeme na zabavama glumiti do ušiju zaljubljenu djevojku.

Izgradila sam život izvan svog pisanja i izvan stana. Dogodilo se tako naglo, bez upozorenja. Jednog sam se dana probudila i već je oko mene postojao čitav maleni grad.
Više nisam pusti otok.
(str. 195.)

Dogovor je jasan – sve to traje do kraja ljeta.
Nakon toga, svatko ide svojim putem i više ne nikada neće vidjeti.
Ali… Ljeto je, dugo, toplo i zavodljivo.
U tren oka, njihova se igra okreće protiv njih. Ili baš u njihovom smjeru.

Zabavna ljetna romansa

Svaku recenziju ljubavnog romana započnem istim riječima… „Vi znate da nisam ljubitelj ovakvog štiva… Bla bla bla…“ I doista nisam. A od svih ljubića, najgori su mi oni suvremeni. Puna sam predrasuda. Često su mi vulgarni. Rječnik im je ubij, Bože. A ako više puta pročitam riječi na k i p, nego riječ na lj (ljubav, je li), treba mi ogromna snaga volje da takav roman dovršim.

Ljeto u gradu upravo je suvremena romansa i imala sam najniža moguća očekivanja. No, ljeto je, trebalo mi je nešto lagano, pitko i za plažu. Osim toga, Ljeto u gradu ima onako obojene stranice i sve mi je to bilo toliko lijepo da sam pokleknula.

I ljudi moji, baš mi je drago zbog toga! Ovaj je ljubić divan! Šarmantan i zabavan, potpuno nevulgaran. Prava pravcata slow-burn romansa, ali puna strasti, bliskosti i ljubavi!

Promatra me, kao opčinjen, kao da mu iz nekog razloga pričinja radost što me gleda sretnu. (str. 161.)

Ljeto još nije gotovo, pogotovo uz ove vrućine, i ako trebate izlaz iz svoje komfor-zone, odmor od trilera ili ako samo tražite nešto lijepo i vrckasto, navalite na Ljeto u gradu!

Alex Aster: Ljeto u gradu

Glavni likovi

Elle ima svojih problema, bog joj je svjedok. Unatoč njima, nije mi bila nesimpatična. Naravno da me živcirala, neki su joj stavovi skroz glupi, ali nakon što saznate njezinu prošlost, stvari će vam postati jasnije.

Svakoga koga sretnem tretiram kao da je lopov, kao da će me neizbježno izdati budem li toliko glupa da ga pustim u svoju kuću. Opirem se promjeni, volim sjediti čvrsto na mjestu i da je sve oko mene vrlo mirno, da ništa novo ne prođe kroz mrežu koju sam ovila oko svoga malog života, a to znači da me ništa ne može ni povrijediti. (str. 39.)

Jako mi se svidjela njezina majka i način na koji je Elle odgojena. Doduše, kod Elle je sve skrenulo u ekstrem, ali bez toga ne bismo imali priču.

Možda me to ne bi toliko mučilo da me majka nije odgojila tako da uvijek budem nepokolebljivo neovisna. … Da mi nije govorila, otkad sam bila djevojčica, da se nikad ne oslanjam ni na koga drugog i da ne dopuštam ikome drugom da me kontrolira, pogotovo ne muškarcu. (str. 29.)

Parker Warren krasan je mladi momak. Blago majci što ga rodi i tako to. Nema mana, a pun je vrlina. Mlad, zgodan, bogat… Može li bolje? Naravno, našoj Elle to nije dovoljno, odnosno, toga joj je previše, ali njegovo zlatno srce i velike geste ljubavi uvjerit će je da mu ipak dade šansu.

Život možda jest kompliciran, ali ljubav nije. Prilično je jednostavna. Ona je koplje koje probada kroz sve planove, moral i ponos. Probija kroz sve. Ne mari za nered koji za sobom ostavlja. Boli, ali mi to dopuštamo. (str. 247.)

Nakon bezbroj nesporazuma, scena punih strasti, nježnosti, ljutnje i ljubavi, mi čitatelji naći ćemo se uhvaćeni u zabavne povuci-potegni igre ovoga para i Ljeto u gradu nećemo ispuštati iz ruku dok ga ne pročitamo!

A New York kao kulisa… Top!

Ljeto u gradu – ljetni hit

Kao što sam već napomenula, ljeto definitivno nije gotovo! Čeka nas još mnogo vrućih, dugih dana, ma proveli ih na plaži, bazenu ili na kauču pod klimom. Kako biste se rashladili u glavi, a zavrućili u obrazima, svakako uzmite Ljeto u gradu.

Nadam se da ćete se, baš poput mene, zaljubiti u ove likove!
Znate ćete, naravno, da je sve to samo moderna bajka. Da se takve stvari ne događaju. Likovi (uglavnom Elle) će vas ljutiti, no istodobno, sviđat će vam se i za njih ćete navijati. Ipak, unatoč svemu tome, smiješit ćete se kao ludi i u iščekivanju okretati stranice.

Da skratim priču. Nisam fan ljubića, ovaj mi se ekstra-jako svidio!

Da vam ljeto bude vrelije, osmijeh veći, srce ubrzanije – čitajte Ljeto u gradu!

Alex Aster: Ljeto u gradu

Ostali naslovi ove autorice

Alex Aster književni je pseudonim Alexandre Pierson, književnice kolumbijsko-američkog podrijetla.

Ljeto u gradu njezin je prvi kod nas prevedeni roman, ali to nipošto nije jedino što je napisala. Zapravo, najpoznatija je po YA serijalima Lightlark Saga i Emblem Island.

Gdje kupiti roman Ljeto u gradu

Stilus knjiga

Još jedna moderna romansa koja mi se svidjela – Ljubavna obmana u Španjolskoj Elene Armas. Aha, tu je i Ljubav u teoriji Ali Hazelwood, obožavala sam je. Neki romani Sarah Morgan također su mi bili ok.

Suvremeni ljubići koji mi se apsolutno nisu svidjeli definitivno su Kubanska afera Priscille Oliveras, Samo prijatelji Abby Jimenez, Mrski cimer Penelope Ward i Pozivnica te Iskra Vi Keeland.

Abraham Verghese: Obećanje vode

Nakladnik: Znanje, 2025.

Naslovnica knjige Obećanje vode: ©Znanje

Preveo Drago Štajduhar

Abraham Verghese Obećanje vode

Obećanje vode prati razdoblje razdoblje od 1900. do 1977. godine, a radnja se događa u Keralu, u južnoj Indiji. Glavni je lik djevojčica Marriamma koju upoznajemo u dobi od dvanaest godina, neposredno prije vlastitog vjenčanja. Njezinu sudbinu, obitelj, potomke i rodbinu pratimo tijekom šestotinjak stranica ove epske sage. Knjiga je intimno putovanje nevjerojatnim krajolicima i kulturom u kojima upoznajemo narode, starosjedioce i kolonijalne osvajače, a svima njima poveznica je voda.

Sve su vode povezane i jedino su zemlje i ljudi u diskontinuitetu. str. 77.

Velika Ammachi

Kada dvanaestogodišnjakinja iz kršćanske zajednice u Kerali odlazi brodom na vjenčanje gdje će prvi put upoznati svojeg četrdesetogodišnjeg supruga, zna da je to nešto što se od nje očekuje jer je dio njihove kulture i običaja. Udaje se za čovjeka udovca koji već ima malog sina i kojem postaje pomajka. Puna zebnje zbog ulaska u novi dom, Marriamma ni ne sluti da je pred njom plodan i neobičan životni put u kojem će mnogo godina biti glava obitelji nazvana Velika Ammachi (velika majka).

 Dvanaest joj je godina i ujutro će se udati. str. 3.

Prokletstvo

Nakon udaje, u suprugovu domu, Marriamma čuje za prokletstvo vode, odnosnu obiteljsku tradiciju utapanja, obično sinova, koja dohvati skoro svaku generaciju. Kako se ta priča obnavlja, svi se potomci boje vode, ne žele učiti plivati, zaobilaze je.

Mariamma ne vjeruje puno pričama, uzda se u vjeru u Boga i dobar život sa znatno starijim suprugom. Život je na Parambilu čudesan. Pun boja, životinja, ljudi,  tradicije, običaja. Stanovnici su siromašni i neuki ljudi koji vrijedno rade na zemlji i poljima. Istina, zemlja obično nije njihova, već kolonijalnih osvajača, ali ljudi su naučeni da se hrabro nose sa svojim problemima.  Međutim, kad se dogodi prva smrt, Marriamma skoro poklekne, ali vjera i nada koju ima u Boga daju joj snagu da preuzme na svoja pleća mnoga iskušenja.

Sve su vode povezane i njihov je svijet beskonačan. A on stoji na njegovom rubu. str. 43.

Abraham Verghese Obećanje vode

Dojam o djelu Obećanje vode

U knjizi se smjenjuju životni ciklusi kao što se smjenjuju godišnja doba. Obećanje vode romaneskna je saga o jednoj obitelji koja živi uz vodu, a ona je i prokletstvo i nit života i maya, opsjena, koja čuči u umovima stanovnika čekajući koga će sljedećeg voda odnijeti.

Život koji nije lagan, kastinske podjele, vladavina manjine i zemlja u koju je potrebno uložiti mnogo truda da bi ubrali plodove, sve su to teme koje se provlače ovom epopejom.
A najveća je tema obitelj kao stup, obitelj koja pada i uvijek se ponovno diže i jaka žena na čelu te obitelji. Likovi su arhetipski – otac, suprug, materijalno skrbi za obitelj teškim radom, a žena drži ognjište, obitelj, brine o djeci i u ovom slučaju, o cijelom imanju, uključujući i osobe iz drugih kastinskih struktura koji su radnici na imanju. Iako autor ne daje direktnu kritiku kastinskom sustavu, emocionalnim pričama i sudbinama likova proteže se nepravda i nehumanost kastinske podjele.

Britanski kolonizatori i siromaštvo naroda

Vrijeme koje knjiga prati svjedočanstvo je teškog života običnih ljudi pod vladavinom britanskih kolonizatora. Narod je nepismen, nedovoljno educiran, sela su bez struje, a u blizini se nalaze lazareti s kolonijama gubavaca. Marriamma rađa kćerku s Down sindromom, ali ne zna ništa o tom poremećaju sve dok ne prođe mnogo godina. Zna samo da je njezina beba Mol uvijek sretna beba.

Kako njezino zanimanje za medicinu raste i ona postaje educiranija, mnoge teme i tabui to više nisu. Marriamma shvaća da za sve postoji uzrok i posljedica koja se može medicinski objasniti. A samim tim saznanjem, nestaje i strah od vode i postaje jasnije shvaćanje o povezanosti vode kao elementa života.

Knjiga je puna emocionalnih rana koje nose likovi. Ali nećete pročitati da se ijedan lik žali. Oni su naučili nositi svoje rane u srcu kao što svakodnevno nose duboke krčage vode na glavama. A nijedan od njih nije heroj. To su sve odreda obični ljudi. Upravo zbog toga su i vjerodostojni.

Kako je tako malen otok ovladao polovicom svijeta, to je ono što želim znati.
str. 326.

O autoru

Abraham Verghese profesor je na Medicinskom fakultetu Sveučilišta Stanford, SAD. Njegova prva knjiga My Own Country, koja govori o AIDS-u u ruralnom Tennesseeju, ušla je u završni izbor za nagradu Nacionalnog kruga književnih kritičara za 1994. i imala filmsku adaptaciju u istoimenom filmu u režiji Mire Nair. Druga knjiga, The Tennis Partner, proglašena je nacionalnim bestselerom po izboru New York Timesa. Vrata suza, njegov treći roman, na listi bestselera New York Timesa bio je više od 110 tjedana. Njegov najnoviji roman Obećanje vode također oslikava autorovu strast prema znanosti i medicini, kao i fascinaciju poviješću i duhom vremena koji oblikuje ljudske sudbine.

Gdje kupiti:

Znanje

Još jedan roman o vodi koji mi je ostao u sjećanju jest I nebom teku rijeke Elif Shafak.

Abraham Verghese Obećanje vode

Ante Tomić: Nada

Nakladnik: Hena com, 2024.

Naslovnica romana Nada: ©Hena com

Ante Tomić: Nada

Nada

Priča započinje mladim sirijskim izbjeglicom koji se, nakon brodoloma, nasuče na jednom malom hrvatskom otoku. Otočić je poznat po svojoj zaštitnici, svetoj Margareti, kojoj se od davnina utječu parovi bez djece. Jozefina i Mijo tu su kako bi molili za dijete. Hodočastili su svim poznatim i nepoznatim svetištima, ali ništa nije pomoglo. Sveta je Margareta njihova zadnja nada.

„Nekako u trećoj godini braka, kad smo shvatili da od djece, unatoč našim usrdnim nastojanjima, nema ništa, zavjetovali smo se prvo svetom Anti“, počela je Jozefina. …
„Sveti Ante je najbolji. S njim ne možeš da pogrešiš“, kimnula je Rada. „On za sve pomaže, za ljubav, brak, decu, putnike, siromašne, bolesne, opsednute…“
„Sveti Ante je univerzalan kao gedora“, sažeo je zgodnom prispodobom šef austrijskog pogona za obradu metala.
„Svetac džoker“, dobacio je Vinko…
(str. 12.)

Nesretni par unajmio je apartman kod Rade i Vinka, Srpkinje i nekadašnjeg vojnika hrvatske vojske što za ovu priču nije toliko bitno, osim u jednom poglavlju.

U paleti živopisnih likova, imamo i Krstu, policajca koji ovo ljeto odlučuje prodavati ćevape kako bi popunio kućni budžet, njegovu ženu Željku koja, iznenađujuće, slika vrlo lijepe akvarele te njihovu kći Silviju. Nije važno, ali nije zgorega reći da djevojka ima lijepe, pune grudi koje će također biti jedan od bitnijih faktora raspleta romana Nada.

„Sve je u redu. I ja sam trkač.“
„Stvarno?… Dugoprugaš ili kratkoprugaš?“
„Ovisi.“
„Ovisi o čemu?“
„Ovisi o policiji. Nekad je duže, nekad kraće.“
(str. 89.)

Recimo još da na otočiću prisilno ljetuje šezdesetogodišnji Nenad, bogataš koji je upravo ostao bez zadnje pare, te njegova djevojka, trostruko mlađa Gabi.

Svi će se oni zbrajati, oduzimati, naganjati, bježati, svađati i miriti dok na kraju i mi i oni ne dođemo do zaključka zašto se roman zove baš Nada.

Ante Tomić: Nada

Ljetni klasik

Nada je toliko zabavan, smiješan, jednostavan i dirljiv roman koji će, nadam se, jednoga dana postati ljetni klasik. Gdje god se okrenemo, ljudi će u rukama držati ovu knjižicu plavo-bijelih korica i smješkati se od uha do uha. Na ručnicima, ležaljkama, uz more, uz rijeku, u kafiću, ne zidiću… Ovo je jedna od onih laganih, a toliko toplih priča koja ostaje s vama i dugo nakon što ste proživjeli rasplet.

Likovi su divni, ali nisu (jedino) oni ono u što se zaljubite. Čitava ta atmosfera otoka, otočkog života i piz**rija koje Tomić nabaca na svega 170 stranica, sposobna je razgaliti i najtvrđe, najhladnije srce.

Nema toga što mi se nije svidjelo! Od likova koji su toliko životni da mi se čini da žive i u mom mjestu, od apsurdnih situacija koje samo valjda kod Tomića zvuče kao da su ne samo moguće, nego evo – upravo se negdje i događaju. Pa do emocija… Teških, lakih, bizarnih…

Sve je u Nadi pravo i ljudski, lišeno licemjerja i zlobe. Svi se nadaju da će drugome biti dobro. Nitko nikoga ne osuđuje. Svi se svima rugaju, ali onako, prijateljski, bez zle krvi.

Uživala sam doslovno od prve do posljednje stranice!

I premda Nada nije Čudo u Poskokovoj Dragi, koje će mi zauvijek ostati nešto najbolje proizišlo iz Tomićeva pera, svakako vam je od srca preporučujem!

Ta nada… Pun je roman. Izvire sa svake stranice, ta čudesna i vječna nada. Nemoguće je na nju ostati imun.

Tko bi mislio da će mi ovaj tanki romančić toliko uljepšati ljeto?

Ante Tomić: Nada

Ostali naslovi ovog autora

Ante Tomić jedan je od najpoznatijih suvremenih hrvatskih književnika i jedan od mojih najdražih. Njegovi su romani urnebesno smiješni i na njih se čitatelj doista glasno, grohotom smije. Meni najbolji, najsmješniji, naj-sve njegov roman je Čudo u Poskokovoj Dragi koji, ako već niste, apsolutno morate pročitati. Na neke sam dijelove piškila od smijeha!

Rođen je 1970. godine i živi u Splitu.

Njegova dosad objavljena djela su sljedeća:

  • Zaboravio sam gdje sam parkirao, zbirka priča
  • Što je muškarac bez brkova, roman – Odličan, svi ga znate, makar kao film. Roman je puno duhovitiji, a i završi drugačije, gorko-slatko, i svakako ga preporučujem.
  • Smotra folklora, knjiga feljtona
  • Ništa nas ne smije iznenaditi, roman
  • Veliki šoping, priče
  • Klasa optimist, knjiga feljtona
  • Ljubav, struja voda i telefon, roman – Odličan, preporučujem, jako sam se smijala!
  • Građanin pokorni, priče
  • Dečko koji obećava, kolumne
  • Čudo u Poskokovoj Dragi, roman – Najbolji ikad, umrijet ćete od smijeha, pogotovo kad pročitate recepte Poskokovih za palentu!
  • Nisam pametan kolumne
  • Punoglavci, roman
  • Veličanstveni Poskokovi, roman – Ok je, ali ni blizu Poskokovoj Dragi. Najbolji je dio kad se svi hvale svojim sinovima, pa se hvali i biskup.
  • Nada, roman.

Gdje kupiti roman Nada:

Hena com, web shop Znanje

Lucy Clarke: Jedna od djevojaka

Nakladnik: Mozaik knjiga, 2025.

Naslovnica knjige Jedna od djevojaka: ©Mozaik knjiga

Prevela Biljna Gabrić

Lucy Clarke Jedna od djevojaka

Jedna od djevojaka

Jedna od djevojaka. Njih šest. Djevojačka večer. Grčki otok. Luksuzna vila, glazba i kokteli. Zajedništvo koje slavi prijateljstvo u kojem se komadić po komadić pojavljuju sitne, pa onda sve veće i veće pukotine.

Na kraju se cijela ta prekrasna slika šarenih laži počne ubrzano raspadati. Sve dok ne pukne. A tada je sve već prekasno.

To bi ukratko bio sažetak knjige Jedna od djevojaka.

Djevojačka večer

Jedna od djevojka započinje tako što Lexi odluči da njezina djevojačka večer mora biti nešto uistinu posebno. Poziva pet prijateljica na sunčani grčki otok kako bi uz tirkizno more, prelijepu vilu i nezaboravan provod proslavile nadolazeće vjenčanje. Bella i Robyn su Lexine prijateljice iz srednje škole, Fen je Bellina djevojka, a Ana i Lexi se poznaju gotovo slučajno (a znamo da ništa nije slučajno). Posljednja djevojka je Eleanor, sestra Lexina zaručnika Eda.

Otok

Vrijeme na otoku za djevojke protječe gotovo čarobno. Izobilje hrane i pića, kokteli uz bazen, vožnja čamcem po uvali, smijeh i pošalice prisutni su cijelo vrijeme. Lexi voli sve djevojke, ali shvaća da su sve, svaka na svoj način, posebne i drugačije. Što se tiče djevojaka, otkrivamo da svaka ima svoje razloge zašto je tamo. Neke su željele iskočiti iz svojih uobičajenih života i ponovno pronaći divlju verziju sebe, a druge su samo htjele preživjeti. Jedna od djevojaka ipak ima sasvim specifičan razlog svog boravka na otoku.

Sve smo imale različite razloge zašto smo ondje. Ali jedna od nas – e, ona je imala vrlo specifičan razlog zašto je rekla da ovom vikendu. str. 24.

Raspukline

Kad se nakon prvog dana pojave prve pukotine u odnosima među djevojkama, nitko se ne zabrinjava vjerujući da se radi samo o sitnim trzavicama i različitim mišljenjima. Ali šarena obmana satkana od površinskih odnosa polako se rasteže i na njoj se pojavljuju prve pukotine. Kad se u velikom finalu sve raspadne, netko se neće vratiti s otoka, a život ostalih promijenit će se i nikad više neće biti isti.

Možda bismo sve trebale prestati pokušavati ispuniti tuđa očekivanja – i samo to učiniti s vlastitima. str. 287.

Dojam o djelu Jedna od djevojaka

Volim knjige Lucy Clarke. Nisu to knjige neke velike težine i dubokoumnih razmišljanja, već knjige koje imaju određeni šarm i pitkost zbog kojih ih ne možete ispustiti iz ruku.

Ukratko, savršene knjige za ljetno čitanje. Po već provjerenom modelu, autorica koristi narativnu strukturu u kojoj djevojke naizmjenično pričaju priču, svaka iz svog kuta gledanja. Priča je isprva lepršava i zabavna, a zatim se postepeno predivna slika otočkog raja pretvara u đavolski obrat.

Šest djevojaka, svaka posebna i svaka drugačija, svaka sa svojom pričom i tajnama, svojim traumama i dilemama, uvlače nas u dinamiku djevojačke večeri. Uz to, Clarke koristi prekrasan grčki ambijent, boje ljeta, mora i borova kao kontrast mračnim tajnama likova.

Što se tiče samih likova, bilo bi mi draže da autorica nije koristila predvidljive obrasce u razradi karaktera. Tako imamo problematičnu partijanericu, savršenu domaćicu koju maltretiraju roditelji, introvertnu umjetnicu, joga vježbačicu koja krije tajne i još neke zanimljive osobnosti.

Šest je žena jednostavno previše različito pa je sasvim očekivano da stvari nakon nekog vremena pođu po zlu.

Najbolja je u knjizi, uz scenografiju, atmosfera koja od početka nagoviješta da se neće svi vratiti svojim kućama i stavlja vas u poziciju da birate koja vam se djevojka najviše sviđa i za koju biste voljeli da se izvuče.  Praćenje kompliciranih ženskih odnosa drži vašu napetost sve do kraja knjige.

Lucy Clarke Jedna od djevojaka

O autorici

Lucy Clarke britanska je spisateljica poznata po svojim psihološkim trilerima smještenima u egzotične i atmosferske lokacije. Njezine knjige objavljene su u dvadeset zemalja, a njezin sedmi roman, Jedna od djevojaka, opisan je kao „elektrizirajući, sunčani triler“. Autorica je hita Uspon trilera koji je osvojio čitatelje diljem svijeta.

Ostale knjige Lucy Clarke

Kuća na hridi

Uspon

Gdje kupiti roman Jedna od djevojaka:

Mozaik knjiga

Eva García Sáenz de Urturi: Crni časoslov

Nakladnik: Fraktura, 2025.

Naslovnica romana Crni časoslov: ©Fraktura

Prevela Silvana Roglić

Zovem se Unai, zovu me Kraken. Krv koja se pojavila kraj trupla pripadala je mojoj majci, preminuloj 1982., barem sudeći prema nadgrobnoj ploči groblja u Villaverdeu nad kojom se cijeli život molim dok stavljam lavandu kraj slova koja se pokazuju neistinitima.
Eto, tu započinje moja priča.
(str. 7.)

Eva García Sáenz de Urturi: Crni časoslov

Crni časoslov

I tako jedan anonimno poziv mijenja sve ono što inspektor Unai Lopez de Ayala zvani Kraken zna o sebi, svojoj prošlosti i svojoj obitelji.

Pozivatelj tvrdi da ima njegovu majku – majku koja bi trebala biti davno umrla i davno pokopana. U zamjenu za majku, traži Crni časoslov, mističnu knjigu za koju čak nije ni sigurno da uopće postoji.

Osjetio sam kako u meni ponovno raste adrenalin, kako mi se želudac penje prema grlu. Mrzio sam i volio taj osjećaj, osjećaj bivanja na poprištu zločina i pokušavanja rješavanja zagonetke koju mi ostavi kakav prokletnik. (str. 26.)

Istodobno, počinju umirati bibliofili. Sve ih povezuje krv Krakenove majke i rijetka, zagonetna knjiga, Crni časoslov. Iako više nije inspektor, Unai je uvučen u igru skrivača – jer traži ženu koja bi mu trebala biti (neumrla) majka i lovice – jer pokušava uhvatiti ubojicu ljubiteljā starih, rijetkih, basnoslovno skupih, legendarnih knjiga.

Ja sam morao odgovoriti na sva pitanja koja su ubojice stavljali preda me: tko sam? Zašto sam to učinio? Kako sam ubio? Hoćeš li me uloviti?
Bio sam navikao rješavati zagonetke, otvarati kutije i govoriti: „Zoveš se iks ipsilon, ubio si slijedeći ovaj modus operandi, i to iz ovih razloga. I, da, budi posve siguran: ulovit ću te. Ja uvijek ulovim.“
(str. 71.)

Između prošlosti i sadašnjosti, uranjamo u hipnotičan svijet krivotvorenja, prevara, laži, podmetanja, ubojstava i ostalih zala koje povezuju svijet zaljubljenika u stara izdanja i običnih ljudi. Putujući između voljene Vitorije i beskrupuloznog Madrida, Kraken pokušava još jednog zločinca privesti pravdi. Samo, ovaj put… Granice između dobrih i loših više i nisu toliko jasne…

Hodao sam oštricom između dvaju svjetova, jednog miroljubivog i drugog opasnog. Preostalo je da vidim na koju će me stranu vjetrovi sudbine zanijeti.
(str. 139.)

Otkad je ovo tetralogija?

Trilogija Šutnja bijeloga grada osvojila me na prvo čitanje. Inspektor Kraken postao je lik koji se prati, a romani u kojima je glavni junak bjesomučno se čitaju do kasno u noć. Svugdje je pisalo da je riječ o trilogiji i zato sam se, razumjet ćete, iznenadila kad je Fraktura izbacila i četvrti dio.

Otkad je ovo tetralogija?

No, dobrih romana nikad dosta pa sam sa strašću koju samo veliki knjigoljupci poznaju navalila na čitanje.

I dalje je dobar. Inspektor Kraken i dalje je dobar. Ne kao prije (možda se malo ofucao s godinama?), ali meni je i dalje roman jako, jako štimao. Kraken je i dalje prilično šarmantan i vrlo, vrlo dramatičan.

Eva García Sáenz de Urturi: Crni časoslov

Ovo je usrana realnost našega posla. Tako je svejedno koliko smo dobri. Oni su uvijek ispred nas.
Nisam imao pojma koliko će te riječi biti proročanske. Sjetio sam ih se u sljedećim danima. Mnogo puta. I mnogo sam ih puta prokleo jer su mi uništile život.

(str. 182.)

Priča nema puno stranica, ne kao tri prethodna nastavka, ali radnja je vrlo teška. Teška u smislu da je teško pohvatati sve likove, tko je tko i tko je kome tko. Vidite li kako je i sama rečenica bila teška? Volim što je ovo roman koji se čita više puta jer sve nešto znači, tako da ću ga sigurno proći još jednom kad uhvatim malo vremena. Osim što je dosta zahtjevan za čitanje, prilično je i kompliciran. Priča se vrti o Krakenove možebitne majke, oko Crnog časoslova, oko ubojstava trgovaca i sakupljača knjiga… Sve je to nekako povezano, a polako se povezuje kratkim poglavljima iz prošlosti, koja i sama kriju tajnu i zločin.

Časoslov, crni časoslov

Je li itko od vas ikad prije čuo za „časoslov“? Evo, ja nisam u životu. Ne bih ni znala da što je to da nije ovog romana. Dakle, časoslov je knjiga molitvi. Unutra se nalaze molitve koje se mole u određeni sat u danu, tijekom cijele godine.

Potraga za tom mitskom knjigom, cijeli taj vibe potrage za književnim „svetim gralom“ jedan je od meni najdražih dijelova romana.

Ovdje nudim dušu knjiga, a one liječe dušu mojih pacijenata, mojih mušterija čitatelja. Svi smo mi pomalo izgubljeni, svi smo pomalo izranjavani. Ne poznajem bolji lijek, bez nuspojava, bez kemije. Samo glas nekog neznanca koji je dao sve od sebe pišući priču koja sažima ono što je naučio o životu, a što bi tebi moglo pomoći. … Kad uđemo u knjižaru, okruženi smo tisućama životnih zaključaka… (str. 80.)

Premda su mi prva dva nastavka, Šutnja bijeloga grada i Rituali vode i dalje puno kvalitetniji od Gospodara vremena i Crnog časoslova, ne mogu reći ni da u ova zadnja dva nisam uživala. Eva Garcia Saenz de Urturi ima stvarno specifičan stil pisanja koji čitatelja vuče na čitanje. Fabula koju ona osmisli uvijek je privlačna, zagonetna, eterična, zahtjevna i traži angažiranog čitatelja. Ni Crni časoslov nije štivo preko kojeg ćete lako proći. Dva popodneva čitanja i gotovo, ovdje to stvarno nije slučaj. Morat ćete čitati pažljivo, koncentrirano, ali ne vjerujem da će vam biti žao. Meni nije ni najmanje. 

Od mene preporuke!

Eva García Sáenz de Urturi: Crni časoslov

Ostali naslovi ove autorice

Eva García Sáenz de Urturi španjolska je autorica romana Saga o dugovječnima, Adamovi sinovi, Putovanje na Tahiti, Akvitanija. Ljestvice najprodavanijih naslova pomela je romanom Šutnja bijeloga grada, koji je prvi dio trilogije o baskijskom gradu Vitoriji i briljantnom profileru Krakenu.

Trilogija se sastoji od sljedećih naslova:

Budući da je roman Crni časoslov također nastavak priče o inspektoru Krakenu, očigledno više nije riječ o trilogiji, ali uporno to pišem jer sam a) navikla i b) tako piše na prethodnim nastavcima.

Iako slučajevi o kojima govore nisu povezani, stvarno preporučujem čitanje po redu jer je povezano sve ostalo. Najdraži dio serijala definitivno mi je onaj prvi. Čitajući Šutnju bijeloga grada, zaljubila sam se u inspektora Krakena, u Vitoriju i u neobične slučajeve koji traže razrješenje.

Gdje kupiti roman Crni časoslov

Fraktura

Neige Sinno: Tužni tigar

Nakladnik: Petrine knjige, 2025.

Naslovnica knjige Tužni tigar: ©Petrine knjige

Prevela Ivana Šojat

Neige Sinno Tužni tigar

Zašto Tužni tigar?

Pročitala sam intervju s urednicom Petrinih knjiga koja je objasnila zbog čega su odlučili objaviti ovu knjigu. Rekla je da je moć književnosti u tome da nas uzdrma i ostavi trag. Mene je ova knjiga baš uzdrmala, a uvjerena sam da će i na svakoga tko je pročita ostaviti trag.

Tužni tigar autobiografski je zapis francuske književnice Neige Sinno. Ona je odlučila napisati bolne, najintimnije trenutke svog odrastanja, kada je u dobi od sedam do dvanaest-trinaest godina bila sustavno seksualno zlostavljana od strane svog očuha.

Naslov je alegorijski podsjetnik na knjigu Tiger Margaux Fragoso koja piše o djevojčici koju zlostavlja susjed. Tigar, divlja mačka, predator je, krvoločna životinja zastrašujuće ljepote. Naravno, tigar može biti i čovjek.

Kod djeteta su vrata uvijek širom otvorena. Dijete ne može otvoriti ili zatvoriti vrata pristanka. str. 102.

Obitelj

Neige i njezina godinu dana mlađa sestra još su u krhkoj dječjoj dobi kad se rastaju njihovi roditelji. Njihov otac ih posjećuje u početku redovito, a zatim sve rjeđe kad njihova majka pronađe novog partnera. Novi muškarac u njihovom životu je atraktivan, iznimno popularan čovjek, vrlo cijenjen turistički djelatnik, sportaš, planinar.

Neige od početka osjeća zadršku kad je očuh pokušava aktivno uključiti u obiteljski život tvrdeći da joj želi biti pravi otac, da je voli i da sve što radi, radi iz ljubavi. U trenutku kad je počinje seksualno zlostavljati, Neige ima samo sedam ili malo više godina (točan broj godina Neige je potisnula zbog traume). Ranjiva i neiskusna djevojčica postaje objekt u rukama seksualnog predatora. Očuh joj prijeti da ne smije nikome izdati njihovu tajnu. Neige je zabrinuta za mlađu sestru i godinama šuti, dok njezina majka ništa ne sumnja.

Ja koja imam loše vizualno pamćenje, još i danas se sjećam detalja tih mjesta. Ponekad mi se čak vraćaju i mirisi. Jamačno sam dugo bila nepomična i promatrala oko sebe dok je on radio ono što je imao za raditi. str. 99.

Dojam o djelu

Kad se netko ovako ogoli, kako je to učinila autorica Tužnog tigra Neige Sinno, te pred noge čitatelja doslovno baci ovakvu jednu knjigu otkrivši najemotivnije, najranjivije i najstrašnije trenutke svojih mladih godina, ne možete osjećati ništa nego duboko poštovanje.

Vrlo iskreno, a istovremeno na jedan analitički, pomalo hladan način, kao da se radi o nekome drugome, a ne o njoj samoj, autorica progovara o zlostavljanju koje je doživjela kada ju je očuh seksualno zlostavljao i silovao tijekom cijelog djetinjstva.
Takav pristup, koji odvaja racionalan um od emocija, sigurno je pomogao autorici da proživi i preživi sve strahote ispričane u knjizi Tužni tigar.

Ovaj autobiografski esej prati djetinjstvo djevojčice koja se cijelo vrijeme pita zašto je baš ona izabrana da bude očuhova seksualna žrtva. Ne nalazi sebe kao lijepu djevojčicu, nije koketna, nije čak ni odveć razvijena. Neige Sinno opisuje očuhovo zlostavljanje do bolnih detalja da nitko, baš nitko, ne može ostati ravnodušan.

Zašto to čini? Objasnila je to autorica u jednom citatu:

Rečenicu koju je izgovorio povjesničar svjetskih ratova, a koja me je godinama progonila- “siluju zato što mogu” – sad osjećam želju primijeniti na vlastitom primjeru. Zašto pišem ovu knjigu? Zato što mogu. str. 185.

Neige Sinno Tužni tigar

Upozorenje autorice

Knjiga je napisana s namjerom da se upozori na činjenicu da upravo sada, u ovom trenutku, postoji netko u našem susjedstvu, okolini, rodbini ili krugu poznanika tko je potencijalni zlostavljač i tko samo vreba svoju nevinu žrtvu. Nažalost, svijet je pun sadista, pedofila i bolesnih umova koje je teško otkriti. Najčešće se to dogodi tek kada se, nakon puno godina zlostavljanja, žrtva odluči povjeriti nekome i prijaviti zlostavljača.

Neige je to učinila tek s dvadeset godina, kada se povjerila majci, i tada zajedno odlučuju prijaviti zlostavljača. Iako je sve priznao i bio osuđen na devet godina zatvora, u zatvoru je bio puno manje. Na kraju je izašao kao slobodan čovjek i normalno nastavio život s drugom ženom s kojom je dobio i djecu.

Što je od svega ostalo Neige? Rekla bih samo gorčina, šutnja i urlik. Urlik na reakciju okoline koja ne vjeruje da je taj tako “dobar i plemenit “ čovjek mogao raditi takvo nešto; urlik na pravosudni sustav koji pomiluje zločinca zbog “dobrog” vladanja, urlik zbog traume koja je cijelom njenom životu promijenila  okus, miris  i boju. Ali, ono što Neige sa sigurnošću zna i zbog čega piše jest ovo – Ignorirati ga ili zaboraviti nije opcija. Jer jednom žrtva – uvijek si žrtva.

O autorici

Neige Sinno (1977.) francuska je spisateljica, prevoditeljica i profesorica književnosti, poznata po hrabrom i snažnom emotivnom pripovijedanju. Rođena je u mjestu Vars u departmanu Hautes-Alpes, a veći dio života provela je između Europe i Latinske Amerike istražujući teme identiteta, sjećanja i traume.

Knjiga Tužni tigar inspirirana je  pjesmom »The Tyger« Williama Blakea. Knjiga je izazvala široke društvene rasprave, osvojila brojne nagrade i postala obavezno štivo za sve koji žele razumjeti duboke traume i proces iscjeljenja preko književnosti.

Gdje kupiti knjigu Tužni tigar

Petrine knjige

Tematski najbliže Tužnom tigru što smo dosad čitale jest knjiga Djevojčica Camille Laurens pa svakako pročitajte i taj osvrt.

Lisa See: Otok morskih žena

Nakladnik: Stilus knjiga, 2022.

Naslovnica romana Otok morskih žena: ©Stilus knjiga

Preveo Dražen Čulić

Lisa See: Otok morskih žena

Otok morskih žena – danas

Starica sjedi na plaži s jastukom pričvršćenim za stražnjicu i prebire alge koje je more izbacilo na obalu. Naviknuta je na boravak u moru, ali i dok je na kopnu, budno prati sve oko sebe. Jeju je njezin dom, otok poznat po tri obilja: vjetru, kamenu i ženama. (str. 9.)

Starica je Young-sook, jedna od rijetkih preostalih morskih žena na otoku Jejuu. Morske žene, ili haenyeo, od davnina su hraniteljice svojih obitelj. U svim godišnjim dobima, one rone i beru plodove mora.

Ženina je društvena i obiteljska obveza roditi sina koji će produžiti muževljevu lozu. Ali svaka je obitelj iz primorskih sela na Jejuu priželjkivala kćer jer će ona uvijek biti hraniteljica. (str. 50.)

I posao je to samo za žene. Samo su one dovoljno snažne i neustrašive. A more… Ono je vrlo, vrlo opasno. Young-sook puno je toga izgubila na moru i zbog mora.

Svaka žena koja zaroni na leđima nosi mrtvački kovčeg… U tom svijetu, pod morem, vučemo teret teškog života. Svakog dana prelazimo crtu između života i smrti. (str. 27.)

Sada joj prilazi obitelj. Muž je bijelac, žena Korejka, djeca su miješana. Starica gleda i donekle ipak ne odobrava. Jedno od djece, tinejdžerica Clara, upita Young-sook za jednu osobu iz njezine prošlosti. Osobu koja joj je nekad bila sve.

Vraćamo se sedamdeset godina unatrag.

Otok morskih žena – nekad

Godina je 1938. Djevojčica Young-sook upoznaje djevojčicu Mi-ju.

Kad smo je Mi-ja i ja prvi put srele, bile smo sasvim različite. Ja sam bila kao kamenje našeg otoka – neravna, gruba, oštrih rubova, ali i korisna i ozbiljna. Ona je bila poput oblaka – lutalica, promjenjiva oblika, bilo ju je nemoguće uhvatiti ili sasvim shvatiti. (str. 48.)

Nakon neobičnog upoznavanja, brzo postaju najbolje prijateljice, iako su različite da različitije ne mogu biti. Young-sook je nepismena, tamna od sunca, gruba i snažna od života u oskudici otoka. Mi-ja je više gospođica, lice joj je svijetlo, a manire gradske, što ima zahvaliti svom ocu s kojim je živjela u gradu. Mi-ja je siroče, kći kolaboracionista, i to će je obilježiti zauvijek.

Nitko ne bira prijateljice umjesto nas; povezujemo se svojom voljom. Nismo spojene nekim obredom ni odgovornošću da dobijemo sina; same se vezujemo dok smo zajedno. Kada se prvi put susretnemo, zaiskri. Dijelimo smijeh i suze.
(str. 49.)

Obje sanjaju o tome kako će postati haenyeo.

No djetinjstvo prolazi i dolazi doba ozbiljnih odluka i ozbiljnih vremena.

Male zamjerke postaju sve veće.

A onda, na otok dolazi rat. Nezamislivi užasi i zvjerstva.

Nekad na istoj strani, djevojke – danas žene – nepovratno se razdvajaju.

Lisa See: Otok morskih žena

Oda ženama

Otok morskih žena povijesna je saga o toliko puno toga, ali ponajprije o ženama. Haenyeo… One su doista sve. Cijeli je otok uređen kao matrijarhat, gdje se podsmješljivo gleda na muškarce koji cijeli dan sjede pod stablom i razmišljaju. Njihova je jedina zadaća čuvati djecu, žene rade sve ostalo. One rone u nehumanim uvjetima. One žive i umiru pokrivene morem.

One su kćeri, majke, snahe, svekrve. One su prijateljice i zaštitnice.

-Bolje se roditi kao krava nego kao žena. Ma koliko muškarac bio glup ili lijen, njemu je bolje. Ne mora nadgledati obitelj. Ne mora prati odjeću, voditi domaćinstvo, paziti na starije ni brinuti se imaju li djeca što jesti i gdje spavati. Ne mora obavljati teške fizičke poslove, ni u polju ni u moru. Jedina mu je obaveza paziti na djecu i nešto skuhati.
-Negdje drugdje njega bi zvali ženom.
(str. 396.)

Toliko je ljepote u njihovim odnosima, u međusobnom poštovanju, čuvanju, razumijevanju… Ako želite vidjeti što znači boriti se, braniti se, bojati se. Što znači raditi, voljeti, trpjeti, truditi se… Uzmite Otok morskih žena. Ljepota onoga što doista znači žena natjerat će vam suze na oči.

Posveta moru

Otok morskih žena jedinstvena je posveta moru.

More jest bolje od majke. Majku možete voljeti, ali ona bi vas ipak mogla napustiti. More možete voljeti ili mrziti, ali ono će zauvijek biti tu. Zauvijek.
More je bilo središte njezina života. Davalo joj je i uzimalo od nje, ali nikad je nije napustilo.
(str. 101.)

More je još jedan lik, i to glavni. More hrani cijeli otok. More je život i smrt. Majka i neprijatelj. Ali da ga nema, ne bi bilo ni haenyeo. Ne bi bilo njihovih muževa ni djece. Ne bi bilo novca, ne bi bilo škole. More je sve.

U moru je bilo čudesno. Dolje. Gore. Sumbisori. Dolje. Gore. Sumbisori. Usredotočenost na izbjegavanje opasnosti, pronalaženje što više hrane i zaboravljanje svih problema s kopna, to je bio moj pravi život. (str. 358.)

Lisa See: Otok morskih žena

Hvalospjev prijateljstvu

I sad dolazimo do onog najvažnijeg. Svi osvrti na ovaj roman govore isto – ovo je priča o prijateljstvu. Naravno, jest, slažem se, prijateljstvo Young-sook i Mi-je proteže se cijelim romanom i iznimno je važna komponenta priče, ali… Ne znam. Meni je njihovo prijateljstvo bezvezno i ne bih rado imala takvu prijateljicu. Ni kao Young-sook ni kao Mi-ja. One se jesu beskonačno mnogo voljele, ali su isto tako bile i sebične, zavidne, nesklone međusobnom slušanju i pomaganju te iznimno nesklone oprostu. Ovo zadnje, u kontekstu romana, itekako razumijem jer sam i ja takva. Ni ja ne bih oprostila.

Boljelo me to što sam znala da se ne mogu promijeniti i ne mogu oprostiti, bila sam osuđena na gnjev i ogorčenost kao načine odavanja počasti onima koje sam izgubila. (str. 425.)

Iako su sva „nedjela“ na kraju objašnjena, ne mogu se oteti dojmu da je sve trebalo i moglo biti drugačije. Ipak, najemotivniji i najteži dijelovi romana Otok morskih žena proizlaze baš iz očekivanja prijateljica. I srca nam se lome kad ona nisu ispunjena. Zatim gorčina, zamjeranje, tuga, mržnja, ljubav, ponos, prkos… Sve se to kovitla u srcima ovih dviju nekad djevojčica i djevojaka, danas slomljenih žena.

Mi čitatelji puni smo razumijevanja. I osude.

Oči su nam pune suza. Ili možda samo meni…

Ovakva se priča rijetko čita. Roman ovako zahtjevan, a predivan.

Otok morskih žena, na kraju

Ovaj je roman toliko divan da ću ga svima preporučivati, valjda dok sam živa. Definitivno se nalazi na mojoj listi najdražih romana ikad*, ali vjerujte mi, kad sam tek počela čitati, nisam mislila da će se na njoj naći. Isprva mi je bilo dosta teško pohvatati imena i sve te izraze otoka Jejua. To sam savladala, ali onda mi se priča učinila nekako obična. Isprva me nije vukla (znate onaj osjećaj kad vas priča vuče?). Ali bila sam uporna. Znala sam da roman koji toliko ljudi voli mora u sebi imati nešto posebno. I doista ima. Odjednom, našla sam se uronjena u živote likova onako kako su haenyeo uronjene u more. Na pojedinim stranicama nisam mogla disati… A na kraju, kad se sve niti raspletu… Gomila se različitih osjećaja kovitlala u meni. Nisam mogla prihvatiti da je sve gotovo…

Young-sook misli: Mi smo živi mitovi, kojih će uskoro nestati. (str. 314.)

Puno sam toga naučila. Nisam imala pojma da postoje „morske žene“, nisam znala ništa o fascinantnom Jejuu niti njegovoj krvavoj povijesti. Uživat ćete u čitanju, vjerujte mi. Toliko će vas dirnuti sirova snaga tih žena, njihova gruba, od sunca pocrnjela lica, surovost njihovih života i osmijeh i pjesma s kojima su živjele.

Ako još niste, svakako pročitajte Otok morskih žena.

Nikad ga nećete zaboraviti, ostat će zauvijek s vama.

Lisa See: Otok morskih žena

Ostali naslovi ove autorice

Lisa See autorica je sljedećih romana:

  • Sniježnica i tajna lepeza
  • Zaljubljena Peonija
  • Djevojke iz Šangaja
  • San o sreći
  • Otok morskih žena
  • Ženski krug dame Tan.

U knjizi On Gold Mountain donosi priču o životu svoje kinesko-američke obitelji.

Gdje kupiti roman Otok morskih žena

Stilus knjiga

*Najdraži romani ikad:

V.E. Schwab: Nevidljivi život Addie LaRue

Taylor Jenkins Reid: Sedam muževa Evelyn Hugo

Kate Quinn: Aliceina mreža

Valerrie Perin: Svježa voda za cvijeće

Fredrik Backman: Čovjek zvan Ove.

Jodi Picoult: Da si barem tu

Nakladnik: Znanje, 2025.

Naslovnica knjige Da si barem tu: ©Znanje

Prevela Morana Panjkota

jodi Picoult Da si barem tu

Da si barem tu roman je koji je u meni izazvao dvojake osjećaje. Razumjela sam potrebu da se obradi tema koja se bavi utjecajem covid pandemije na tjelesno i psihičko zdravlje čovjeka, ali me sama realizacija nije oduševila. Već sam prije čitala Knjigu o dva puta iste autorice pa sam vidjela da je sklona raditi nagle obrate u sadržaju, što se uglavnom događalo u završnom dijelu knjige. U ovom romanu već se na sredini romana autorica odlučila za potpuni zaokret koji radnju usmjerava u sasvim drugom smjeru.

Putovanje

New York upravo zahvaća epidemija covida koju još nitko ozbiljno ne shvaća. Diana O’Toole s zaručnikom Finnom planira romantično putovanje na otočje Galapagos, nadajući se da će je Finn tamo zaprositi. Diana je suradnica u Sotheby’su, poznatoj aukcijskoj kući i pred njom je prilično izgledno promaknuće, dok je Finn mladi kirurg, specijalist u obližnjoj bolnici.

Karte su kupljene, prtljaga spremna, a Diana je uzela slobodne dane. Još se čeka da Finn dobije slobodno na poslu, ali Finn ne može napustiti grad. Broj oboljelih od covida rapidno raste i Finnova dežurstva gotovo su cjelodnevna. Zajedno odlučuju da je najbolje da Diana otputuje sama i tako se makne od izloženosti virusu, a novac za boravak ionako je već potrošen.

Galapagos 

Dolazak na Galapagos vrlo je kaotičan za Dianu. Sve kreće po zlu: prtljaga joj je izgubljena na aerodromu, signala za mobitel nema, hotel je zatvoren, a otok se postepeno izolira u strahu od pandemije. Kad je mislila da je izgubljena, Diana upoznaje lokalnu obitelj koja joj pruža privremeno utočište. Nakon toga, malo po malo, tjedni provedeni na otoku pokazali su se možda najljepše provedenim vremenom u Dianinom životu. Osjećajući malu grižnju savjesti, Diana piše razglednice Finnu kako bi mu bar malo dočarala ljepotu otoka i ljudi koje je upoznala. Sve do jednog dana kada, plivajući predaleko u azurnom moru, Diana shvati da se nema snage vratiti i da će se vjerojatno utopiti…

Možeš li mi stisnuti ruku?
Možeš li micati prstima?
Znaš li gdje si? str. 198.

Dojam o djelu

Da si barem tu neobičan je roman i nisam sigurna da mi se svidio smjer u kojem se priča razvila. U prvom dijelu dobili smo bajku, a u drugom otrježnjenje.

Dva potpuno različita dijela romana intrigantna su po svojoj strukturi. Roman je duboka prilika za samorefleksiju i razmišljanje o rastezljivosti ljudskih granica. Roman preispituje odluke koje činimo u važnim životnim situacijama i način na koji naša psiha reagira na stresne  i nepredviđene situacije.

Sama ideja je zanimljiva, ali knjiga je bila nepotrebno detaljna i spora, pogotovo u drugom dijelu. Autorici priznajem da dobro zna pokazati ljudske emocije u najrazličitijim stanjima i prilikama. Priča nas vraća u rane dane pandemije, u koje se zapravo nitko ne želi vratiti, ali možemo razumjeti strah, neizvjesnost i zbunjenost koju je osjećala Diana i nemoć koju je osjećao Finn gubeći pacijente kao dežurni liječnik u bolnici. Sve je to već proživljeno i nerado se vraćam tom sadržaju.

Roman je naravno fikcija, ali prikazuje stvarno proživljeno iskustvo većine nas koji smo preboljeli covid.

Nakon tog iskustva, mislim da ljudi ipak više žele čitati bajku.

Ti si u pustolovini, podsjećam samu sebe. str. 29.

Jodi Picoult Da si barem tu

O autorici

Jodi Picoult autorica je 27 romana, s 40 milijuna prodanih primjeraka diljem svijeta. Dvanaest puta su se njezine knjige nalazile na prvom mjestu liste bestselera New York Timesa, uključujući i Knjigu o dva puta. Pet je romana ekranizirano, a Između redaka, koji je napisala s kćeri Samanthom van Leer, adaptiran je u mjuzikl.

Gdje kupiti roman Da si barem tu

Znanje

Chris Carter: Genesis

Nakladnik: Sonatina, 2025.

Naslovnica romana Genesis: ©Sonatina

Preveo Nebojša Buđanovac

Chris Carter: Genesis

Genesis

Kad detektiv Robert Hunter iz Jedinice za ultranasilne zločine biva pozvan na najnovije mjesto zločina, jasno mu je da ima posla s manijakom.

„Detektive Hunteru… Vjerujete li da postoji sotona? … Razlog zbog kojeg vas to pitam, detektive Hunteru, jest taj što, ako ne vjerujete… možda se predomislite kad dođete ovamo.“ (str. 20.)

Mlada je žena ubijena na toliko brutalan način da su i Robert i njegov partner Garcia sigurni da imaju posla s psihopatom i, vrlo vjerojatno, serijskim ubojicom.

Dobro je poznata činjenica da serijski ubojice s vremenom sve više razrađuju svoje metode, eskalirajući kako postaju sve sigurniji u sebe. Prvi zločini, bili oni umorstva ili ne, obično su pomalo neuredni… uglavnom impulzivni i loše isplanirani. Vrlo, vrlo rijetko bi neki ubojica prešao izravno iz faze „bez umorstva“ do nečeg sofisticiranog i dobro isplaniranog poput onoga što su vidjeli u onoj kući. Kad bi se to dogodilo, obično je bio pokazatelj teške poremećenosti kod počinitelja. (str. 36.)

Uskoro se dogodi drugo, pa i treće ubojstvo. Detektiv Hunter shvaća da ima posla s ekstremno discipliniranim, ekstremno okrutnim i isto tako nasilnim serijskim ubojicom koji ni pred čim ne preže kako bi ostvario svoj cilj.

Koji je to cilj detektivima je još uvijek nepoznato, ali svjesni su da ubojicu moraju što prije zaustaviti jer zločini postaju sve gori, teži, stravičniji…

Tad je napokon shvatila da nije sama u kući.
Skriveno u tami njezina hodnika, između vrata i okvira, smiješilo joj se nečije lice.
(str. 13.)

Ubojica bira različite žrtve, muči ih, sakati i lišava života na drugačije načine. Ipak jedno mu je isto – modus operandi.

Jedan – strah.
Dva – hvatanje.
Tri – poruka/poema.
Četiri – mučenje.
Pet – umorstvo.
Šest – priprema scene.
Sedam – posljedice.
(str. 327.)

Od početnog straha do završnih posljedica, okrutni psihopat sije strah ulicama Los Angelesa. A onda detektiv Hunter uočava uzorak…

Novo, novo, novo

Genesis je najnoviji roman Chrisa Cartera, dvanaesti iz serijala o detektivu Robertu Hunteru. Ako dosad niste čitali, a nemate ništa protiv krvoločnog nasilja od kojeg se ledi krv u žilama, navalite!

Hunter se morao složiti. Kao dio Jedinice za UZN (ultranasilne zločine) losanđeleske policije, on i Garcia progonili su ubojice čija okrutnost kao da nije bila od ovoga svijeta.
Ovaj ubojica nadmašio je sve njih.
(str. 233.)

Slučajevi detektiva Huntera uvelike su slični onima koje opisuje i Karin Slaughter, samo kod nje imamo još taj fini sloj emocija koji ovdje ipak izostaje. U ovom se serijalu ne vezujemo pretjerano uz likove, no uživamo u istrazi i Hunterovom lovu na ubojicu.

Nije vjerovao u predosjećaj, proročanstva, viđenje budućnosti ili kako su već ljudi to željeli nazivati. Nije vjerovao ni u to da će, posjetivši sam mjesto zločina, nekako dobiti vizije onoga što se zapravo dogodilo na tom mjestu. Ono u što jest vjerovao, za što je znao da postoji, bilo je zlo… ono ljudske vrste… A zlo je katkad ostavljalo za sobom tragove. (str. 42.)

Chris Carter: Genesis

Otkad sam prvi put (prije više od deset godina) pročitala prvi nastavak iz serijala, Ubojica Krucifiks, znala sam da ću ga čitati do se god bude objavljivao.

Zašto ga volim, pitate se? Zato što volim da su trileri takvi. Užasni, nasilni. Volim da me šokiraju i ostave u tišini. Volim se prestrašiti i zapisati o smislu življenja među ljudima koji su sposobni za najgore opačine…

Genesis – i ljubav se nastavlja

Ako vam treba još uvjeravanja, reći ću i da su poglavlja kratka i vrlo efektna. Brzo se čitaju, lako ih je razumjeti. Završavaju točno kada je najbolje i tjeraju vas dalje i dalje i dalje. Priču pratimo iz Hunterove perspektive, tu i tamo iz ubojičine te iz perspektive žrtvi – a upravo su ta poglavlja najjezivija. Znamo da će im se nešto loše dogoditi, nešto gore od lošega. A ni mi ni oni sami ništa ne mogu promijeniti. Smrt je njihova sudbina.

Moram vas upozoriti, ako se grozite ili gadite zornih opisa mučenja i smrti, ova priča onda nije za vas. Ako pak uživate u dobrom ubojstvu (mislim ovo na najnormalniji mogući način, ja sam jedna od tih), Genesis je štivo za vas!

Čitala sam je na plaži i ujutro uz kavu i savršeno mi je odgovarala u vrućim, ljetnim danima. Ne mogu reći sad baš da me opustila, nije za to ni napisana, ali uvukla me u svijet istrage, u igru mačke i miša. Autor izvrsno ulazi u glavu ubojice i detaljno nam obrazlaže razloge svih tih zastrašujućih, pomalo i morbidnih smrti. Kraj je predobar, svako je slovce na mjestu. I najbolje od svega, sve to nasilje, nažalost, sjeda na svoje mjesto i dobiva smisao.

Moramo se zapitati, što bismo mi napravili na mjestu ubojice? Možemo li opravdati sve to zlo? Rađa li doista zlo još veće zlo ili postoji način da se krug zatvori?

Pročitajte Genesis, razmislite.

Uživajte u jedinstvenom doživljaju romana Chrisa Cartera.

Chris Carter: Genesis

Ostali naslovi ovog autora

Chris Carter jedan je od mojih omiljenih autora trilera. Rođen je 1965. godine u Brazilu, a nakon srednje škole preselio se u SAD gdje je studirao forenzičku psihologiju. Radio je kao kriminalistički psiholog za državno odvjetništvo i u njegovim se romanima itekako vidi da znao o čemu govori kad opisuje nasilne zločine i psihologiju zločinaca.

Bavio se i glazbom te nakon što je tako proputovao svijet, posvetio se pisanju knjiga. Njegov serijal o detektivu Robertu Hunteru postigao je svjetski uspjeh, a broji sljedeće nastavke:

  1. Ubojica Krucifiks
  2. Krvnik
  3. Noćni vrebač
  4. Kipar
  5. Jedan po jedan
  6. Zlotvor
  7. Ja sam smrt
  8. Pozivatelj
  9. Galerija mrtvih
  10. Lov na zlotvora
  11. Krvlju zapisano
  12. Genesis.

Gdje kupiti roman Genesis

Sonatina

Sebastian Fitzek: Nećeš stići kući

Nakladnik: Mozaik knjiga, 2025.

Naslovnica knjige Nećeš stići kući: ©Mozaik knjiga

Prevela Branka Grubić

Sebastian Fitzek Nećeš stići kući

Nećeš stići kući – općenito

Toliko je različitih mišljenja vezanih za ovu knjigu koja kreću od oduševljenja do totalnog razočaranja, tako da vas molim da svakako pročitate knjigu kako biste stvorili vlastiti sud.

Što se mene tiče, roman Nećeš stići kući, koji se brzo čita i gradi napetost na stalnoj granici erupcije, bio je tolika zbunjoza da sam se vraćala romanom naprijed-natrag da vidim jesam li nešto krivo shvatila. Na kraju sam bila potpuno iscijeđena, da ne kažem izblesirana, pa ako je Fitzeku bio cilj izbezumiti čitatelja, u mom je slučaju to u potpunosti uspio.

Jules

Jules Tannberg volontira na telefonskoj liniji za žene koje se same vraćaju kući u kasnim večernjim satima. Služba je osmišljena kako bi bila potpora uplašenim ženama te kako bi im pružila osjećaj sigurnosti na samotnom putu do kuće. Jules je odradio stotine ovakvih poziva, ali večeras samo radi uslugu prijatelju kojem je trebala zamjena.

Činilo se da je to jedna sasvim obična večer, ali žena s kojom je upravo na liniji ima sasvim druge probleme. Želi si oduzeti život. Tako započinje roman Nećeš stići kući.

Ja bih si sada rado oduzela život. Nadam se da se ne ljutite, ali to će mi bolje uspjeti ako prekinem razgovor. str. 61.

Klara

Klara je udana za muškarca koji je psihički, fizički i seksualno zlostavlja. Nemoćna je oduprijeti se suprugu Martinu koji je tuče, maltretira i ponižava na izrazito sadistički način. Klara se boji da će, ako ode od supruga koji je u javnosti percipiran kao vrlo ugledan građanin, ostati bez djeteta. Tako rastrojena, upada u ralje takozvanog Kalendarskog ubojice koji joj daje ultimatum: ili će do određenog datuma ubiti mizoginog idiota od supruga ili će sama umrijeti. Kalendarski ubojica, nakon što ubije svoju žrtvu, koristi njezinu krv te na zidu ispisuje datum sljedećeg ubojstva.

Odluka je na Klari.

Ako do tridesetog studenog ne uspiješ okončati brak sa svojim suprugom, ja ću te ubiti čim svane dan. str. 266.

Dojam o djelu Nećeš stići kući

Ono što je sigurno, Nećeš stići kući jezivi je triler. Atmosferičan, s dosta zvukova, olfaktornih halucinacija te predmeta koji se pojavljuju pa nestaju; jezive, hladne i distancirane okoline koja ne sudjeluje u samoj priči ničim osim što služi kao kulisa za radnju koja je poprilično zbrkana, na trenutke i potpuno kaotična. Tko su negativci, osim supruga i njegovih prijatelja koji seksualno iskorištavaju Klaru, radi li se o jednom ili više ubojica, sve su to pitanja koja si postavlja čitatelj. I ne bi bio problem da su događaji logički povezani, ali ne, skokovi između Julesovog privatnog života, Klare i Kalendarskog ubojice, traljavi su i nepovezani što mi je izazivalo teškoću u praćenju radnje i nemalu frustraciju.

Unatoč svemu, Nećeš stići kući nije loše zamišljena knjiga. Autor je imao sve: Službu za pomoć, rastrojenu, izmaltretiranu ženu, nasilnog muža, ubojicu koji je sa svime upoznat. I sve je to na neki način uprskao pomiješavši radnju u jedno nerazmrsivo klupko.

Ono što bih ja spomenula kao bitno jest postojanje službe za pomoć zlostavljanim ženama. Ona u Njemačkoj uistinu postoji te služi za borbu protiv obiteljskog nasilja, naročito prema ženama, koje je Fitzek akcentirao u knjizi.

Sebastian Fitzek Nećeš stići kući

Mene se radnjom sama knjiga nije dojmila, što ne znači da nekome neće biti odlična. Neke su mi scene Karlinog zlostavljanja bile preintenzivne, brutalne i teško probavljive. Ali, ako stavimo po strani Karlu kao glavni lik, namjera pisca da skrene pozornost na sudbine zlostavljanih žena diljem svijeta vrlo je vrijedna.

Dakle, ako volite efekt šoka i nagle preokrete u kojima ništa nije onako kako se čini, Nećeš stići kući knjiga je za vas.

Jesam li ja na kraju sve to samo umislio? str. 128.

Ako želite pročitati još koji roman Sebastiana Fitzeka, pogledajte na našu recenziju romana Zatvorenik.

O autoru

Sebastian Fitzek, rođen 1971., najuspješniji je njemački autor psiholoških trilera. Od njegova debitantskog romana Terapija (2006.), svi su mu romani na vrhu lista bestselera. Njegove knjige sada su objavljene u trideset šest zemalja i poslužile su kao osnova za međunarodne filmske i kazališne adaptacije. Sebastian Fitzek bio je prvi njemački autor koji je dobio Europsku nagradu za kriminalističku fikciju. Nećeš stići kući njegov je posljednji roman preveden kod nas.
Živi u Berlinu.

 Gdje kupiti:

Mozaik knjiga