Nakladnik: Hena com, 2022.
Naslovnica drame 64: ©Hena com
64
Drama Tene Štivičić 64 progovara o osjetljivoj temi koja danas muči sve više parova.
Eva i Danijel par su koji pokušava napraviti dijete, a to im nikako ne ide. Seks se pretvorio u rutinu, pritišće ih društvo, pritišću ih roditelji i čvrste noge njihova braka postaju sve klimavije.
Znaš li ti da, svaki put kad se preda mnom pojavi bilo kakva poslovna ponuda, put, sastanak, projekt, rođendan, ja otvorim kalendar i onda zbrajam 14 dana, pa 28 dana, pa 14 dana, mjesecima unaprijed. Misliš da je to užitak? Pretvoriti se u neku opsesivno-kompulzivnu luđakinju koja neprekidno prebraja i računa? (Eva, str. 21.)
Razgovarajući s prijateljicom Belom, majkom Helenom i samim suprugom Danijelom, Eva pokušava shvatiti je li majčinstvo baš njezina želja ili je san o djetetu nametnut izvana.
Kako da znam da to uopće stvarno želim? Kako da znam da se ne radi o društvenom pritisku, o ljubomori na druge, zdrave ljude, koji izbacuju djecu kao da pljuckaju koštice lubenice? O strahu od smrtnosti. O strahu od starenja.
(Eva, str. 75.)
Jedna od rijetkih
Moram priznati, otkad sam završila fakultet, vrlo rijetko (ili gotovo nikad) čitam drame. Zapravo, niti ne pamtim kad sam zadnju put pročitala bilo što što nije roman.
A onda, internet kao da je poludio za dramom 64! Toliko sam o njoj pročitala, da je došao red i da je pročitam. Ovu sam dramu kupila na Interliberu 2023. i čekala je otprilike šest mjeseci na čitanje.
Kad sam je napokon uzela u ruke, pročitala sam je za možda sat vremena.
Drama 64 doista je jedno jako, emotivno žensko štivo, od kojeg sam, ipak, očekivala malo više.
Te… žene koje, samim time što su proizvele ono isto što skoro sve žene na svijetu proizvode otkad postoji ljudska vrsta, smatraju da su bolje od nas i uzimaju si pravo da nas žale. Da nam objašnjavaju da ćemo jednog dana požaliti. Pa možda ću i požaliti. Ali što se to vas tiče? (Bela, str. 13.)
Ne mogu uprijeti prstom u ono što je nedostajalo, ali, rekla bih, očekivala sam dublji pristup temi. Neplodnost je nešto što je samo po sebi užasno teško i u svima izaziva duboke osjećaje. Čini mi se da je Tena Štivičić to obradila jednostavnije nego je trebalo, no vjerojatno je na kazališnim daskama ova drama sasvim druga priča. Vjerujem da glumci svojim tijelima i facijalnim ekspresijama priči daju dubinu i snagu koja u tekstualnom smislu malo izostaje.
Jesam li ja bolesna? Ja se osjećam kao neka nepovratno pokvarena, slomljena, bolesna osoba. Kao da hodam svijetom s nepopravljivim kvarom u samom središtu tijela. (Eva, str. 56.)
Zašto 64?
Broj 64 označava broj injekcija potrebnih ženi u SAMO jednoj rundi potpomognute oplodnje. Naslov je, kad to saznamo, stvarno snažan i na čitatelja ostavlja dojam.
Likovi koji su mi najviše ostali u sjećanju ženski su likovi, jer ovo i jest tekst koji se vrti oko žena. Danijel je tu tek sporedan i čini mi se, užasno nesimpatičan lik. Njegov i Evin odnos zapinje od samog početka, a kraj čitatelju ostavlja prostor za vlastitu interpretaciju.
Svidjeli su mi se likovi Bele i Helene, Evine prijateljice i majke, koje su pomalo nekonvencionalne i pokazuju onaj netradicionalni dio Evine ličnosti. Bela se odbija skrasiti s bilo kim, a Helena je upozorava da majčinstvo nije tako savršeno kakvim ga društvo prikazuje.
Hoću reć’, danas se žene natječu koja će se prije vratiti u kuhinju. Kako otvorim novine, vidim neku ženu sa zavidnom karijerom kako se prenemaže da je majčinstvo najbožanstvenije iskustvo u životu. Mislim, majčinstvo je super, nema što, ali nije samo super, malo je i sranje… (Helena, str. 31.)
U svakom slučaju, ako trebate nešto realnije, nešto što progovara o suvremenim problemima, uzmite 64. Čita se jako brzo i pobuđuje različite osjećaje. Malo ćete se nasmijati, možda malo i zasuziti. I vrlo vjerojatno, baš poput mene, poželjeti ovaj komad vidjeti na daskama koje život znače.
Ostali naslovi ove autorice:
Tena Štivičić poznata je hrvatska dramatičarka rođena u Zagrebu. Živi na relaciji London-Zagreb.