Oznaka: drama

Objavljeno

Tena Štivičić: 64

Nakladnik: Hena com, 2022.

Naslovnica drame 64: ©Hena com

Tena Štivičić: 64

64

Drama Tene Štivičić 64 progovara o osjetljivoj temi koja danas muči sve više parova.

Eva i Danijel par su koji pokušava napraviti dijete, a to im nikako ne ide. Seks se pretvorio u rutinu, pritišće ih društvo, pritišću ih roditelji i čvrste noge njihova braka postaju sve klimavije.

Znaš li ti da, svaki put kad se preda mnom pojavi bilo kakva poslovna ponuda, put, sastanak, projekt, rođendan, ja otvorim kalendar i onda zbrajam 14 dana, pa 28 dana, pa 14 dana, mjesecima unaprijed. Misliš da je to užitak? Pretvoriti se u neku opsesivno-kompulzivnu luđakinju koja neprekidno prebraja i računa? (Eva, str. 21.)

Razgovarajući s prijateljicom Belom, majkom Helenom i samim suprugom Danijelom, Eva pokušava shvatiti je li majčinstvo baš njezina želja ili je san o djetetu nametnut izvana.

Kako da znam da to uopće stvarno želim? Kako da znam da se ne radi o društvenom pritisku, o ljubomori na druge, zdrave ljude, koji izbacuju djecu kao da pljuckaju koštice lubenice? O strahu od smrtnosti. O strahu od starenja.
(Eva, str. 75.)

Tena Štivičić: 64

Jedna od rijetkih

Moram priznati, otkad sam završila fakultet, vrlo rijetko (ili gotovo nikad) čitam drame. Zapravo, niti ne pamtim kad sam zadnju put pročitala bilo što što nije roman.

A onda, internet kao da je poludio za dramom 64! Toliko sam o njoj pročitala, da je došao red i da je pročitam. Ovu sam dramu kupila na Interliberu 2023. i čekala je otprilike šest mjeseci na čitanje.

Kad sam je napokon uzela u ruke, pročitala sam je za možda sat vremena.

Drama 64 doista je jedno jako, emotivno žensko štivo, od kojeg sam, ipak, očekivala malo više.

Te… žene koje, samim time što su proizvele ono isto što skoro sve žene na svijetu proizvode otkad postoji ljudska vrsta, smatraju da su bolje od nas i uzimaju si pravo da nas žale. Da nam objašnjavaju da ćemo jednog dana požaliti. Pa možda ću i požaliti. Ali što se to vas tiče? (Bela, str. 13.)

Ne mogu uprijeti prstom u ono što je nedostajalo, ali, rekla bih, očekivala sam dublji pristup temi. Neplodnost je nešto što je samo po sebi užasno teško i u svima izaziva duboke osjećaje. Čini mi se da je Tena Štivičić to obradila jednostavnije nego je trebalo, no vjerojatno je na kazališnim daskama ova drama sasvim druga priča. Vjerujem da glumci svojim tijelima i facijalnim ekspresijama priči daju dubinu i snagu koja u tekstualnom smislu malo izostaje.

Jesam li ja bolesna? Ja se osjećam kao neka nepovratno pokvarena, slomljena, bolesna osoba. Kao da hodam svijetom s nepopravljivim kvarom u samom središtu tijela. (Eva, str. 56.)

Tena Štivičić: 64

Zašto 64?

Broj 64 označava broj injekcija potrebnih ženi u SAMO jednoj rundi potpomognute oplodnje. Naslov je, kad to saznamo, stvarno snažan i na čitatelja ostavlja dojam.

Likovi koji su mi najviše ostali u sjećanju ženski su likovi, jer ovo i jest tekst koji se vrti oko žena. Danijel je tu tek sporedan i čini mi se, užasno nesimpatičan lik. Njegov i Evin odnos zapinje od samog početka, a kraj čitatelju ostavlja prostor za vlastitu interpretaciju.

Svidjeli su mi se likovi Bele i Helene, Evine prijateljice i majke, koje su pomalo nekonvencionalne i pokazuju onaj netradicionalni dio Evine ličnosti. Bela se odbija skrasiti s bilo kim, a Helena je upozorava da majčinstvo nije tako savršeno kakvim ga društvo prikazuje.

Hoću reć’, danas se žene natječu koja će se prije vratiti u kuhinju. Kako otvorim novine, vidim neku ženu sa zavidnom karijerom kako se prenemaže da je majčinstvo najbožanstvenije iskustvo u životu. Mislim, majčinstvo je super, nema što, ali nije samo super, malo je i sranje… (Helena, str. 31.)

U svakom slučaju, ako trebate nešto realnije, nešto što progovara o suvremenim problemima, uzmite 64. Čita se jako brzo i pobuđuje različite osjećaje. Malo ćete se nasmijati, možda malo i zasuziti. I vrlo vjerojatno, baš poput mene, poželjeti ovaj komad vidjeti na daskama koje život znače.

Ostali naslovi ove autorice:

Tena Štivičić poznata je hrvatska dramatičarka rođena u Zagrebu. Živi na relaciji London-Zagreb.

Gdje kupiti dramu 64:

Hena com

Objavljeno

Ewald Arenz: Miris starih krušaka

Nakladnik: Sonatina, 2024.

Naslovnica romana Miris starih krušaka: ©Sonatina

Prevela Helen Sinković

Ewald Arenz: Miris starih krušaka

Miris starih krušaka

Sally je buntovna sedamnaestogodišnjakinja koja je opet pobjegla iz klinike u kojoj se liječi od anoreksije. Uvijek na ratnoj nozi s roditeljima, koji ne razumiju njezinu želju za kontrolom vlastitog tijela, Sally je prkosna, neprilagođena i stalno bijesna.

Ništa od jela danas. Danas nikako Mrzi kada mora jesti jer su drugi tako odredili ili jer je takav običaj. Kad se jede zato što je jutro. Ili podne. Ili večer. Ili zato što si gladan. Htjela je jesti onda kad joj se jelo. … To nitko nije razumio. (str. 7.)

U posljednjem od svojih bjegova, susreće Liss. Liss je sredovječna žena koja krije tajnu.

Tako se ona sada osjećala iznutra. Kao da je sve oteklo iz nje i u njoj ostavilo pustinju i mulj. Iz koje je stršalo sve ono ružno, oštro i obraslo, što se inače skrivalo ispod blistave morske površine. Sve ono što u tebi potone na dno gdje truli i gnjili. Sve je oteklo iz nje, bila je prazna, a vidio se samo smrdljivi talog na dnu. (str. 193.)

Živi sama na ogromnom imanju za koje se sama i brine. Tu su kokoši, vinogradi, krumpiri, jabuke i… kruške.

Kada Liss primi Sally u svoju kuću, šutnjom i nijemim razumijevanjem njih dvije grade krhki odnos koji postupno cvate u pravo prijateljstvo. No mirna su razdoblja kratka, izvjetre brzo baš kao i miris starih krušaka… Voleći se gotovo kao majka i kći, kako će Liss i Sally jedna bez druge kad dođe vrijeme za neminovni rastanak?

…i odjednom ti je jasno da tvoja takozvana nesreća uopće nije važna. Da zapravo sve to ne znači ništa jer sve prolazi. (str. 139.)

Ewald Arenz: Miris starih krušaka

Roman prepun okusa i mirisa

Miris starih krušaka roman je za koji sam odmah znala da će mi se svidjeti. Počevši od prekrasne naslovnice pa preko poetskog naslova koji gotovo da osjetite u nosnicama, osjećala sam da se među njegovim stranicama krije nešto posebno, nešto u što se isplati zagristi.

Bilo je teško pronaći pravu riječ za tu mješavinu čvrstog mesa voćke koje se topilo u ustima. Činilo joj se da je crveni dio slađi, a bijeli pomalo opor, što je zajedno stvaralo okus koji je… možda nalikovao na okus sunčeva svjetla, kada bi nakon duga ljeta kroz plavetnilo neba i zelenilo starih visokih krošanja padalo ravno na jezik. (str. 115.)

I baš kao meso sočne, zrele kruške, takav je i ovaj roman. Bogat, intenzivan, nježan, topao, čvrst, snažan… Uživala sam čitajući poglavlja koja kao da su sinestezija – osim riječima, radnju osjećamo svim osjetilima. Rečenice kojima autor opisuje Lissin obrasli voćnjak gotovo da su poezija, toliko su lijepe.

Kako je ponekad lijepo jednostavno biti živ. Ništa drugo. Jednostavno biti živ.
(str. 63.)

Predući priču o dvije sasvim različite, a ipak ponešto iste žene, pisac nam govori o iscjeljujućoj moći prirode. O blagodatima sunca i čistog fizičkog rada. O ljepoti tišine i jednostavne brige za druge. O tajnama koje nas uništavaju, ali samo ako se čvrsto drže unutra.

Za sve je postojao razlog, samo ga ona nije pronalazila. (str. 21.)

Ewald Arenz: Miris starih krušaka

Stare sorte

Kada se govori o starim kruškama, misli se na stare sorte krušaka kojih Liss ima prepun vrt i u kušanju kojih Sally neizmjerno uživa. Bježeći od klinike, roditelja, anoreksije i same sebe, na Lissinom zabačenom imanju Sally napokon otkriva trpke, svježe, gorke, slatke okuse.

Miris starih krušaka roman je koji ostaje u glavama čitatelja dugo nakon čitanja, no ne zbog šoka koji izaziva. Kad sam zatvorila posljednju stranicu ove divne priče, u mojoj su glavi bile melankolične, snovite, magličaste slike sunca i topline, starinskog suhozida i stabala. Bezbrojnih zelenih stabala s kojih vise teški žuti i crveni plodovi.

Stvari su rijetko bile u ravnoteži. Bez sreće i bez tuge. Ili drugačije rečeno: sreća i tuga bile su u takvoj ravni, u takvoj savršenoj ravnoteži da se nisi želio kretati.
(str. 128.-129.)

Vidjela sam i dvije žene, jednu mladu, drugu stariju. Svaka muči svoju muku, no drže se zajedno. Potpora su jedna drugoj i motivacija za težak put do cilja.

Miris starih krušaka emotivno je štivo koje će se svidjeti velikoj većini čitatelja. Kad kažem emotivno, ne mislim na to da ćete plakati, mislim na to da će vam biti toplo i nježno oko srca. I meni se roman jako, jako svidio. Gotovo da mi je došao kao melem na neku moju ranu za koju nisam ni znala da je imam. Pokazao mi je da se uvijek može krenuti dalje, čak i kada mislimo da je za to prekasno. I da pomoć često dođe u neočekivanim oblicima.

Od mene preporuke, nećete pogriješiti!

Jer sve što je bilo upravo sada nije nastalo ni iz čega niti se pretvaralo u ništa. Sve je imalo svoju priču. (str. 49.-50.)

P.S. Zaboravila sam vam reći da malu, malu mrvičicu ugođajem baca na Svježu vodu za cvijeće Valerie Perrin.

Ostali naslovi ovog autora:

Ewald Arenz jedan je od najuspješnijih suvremenih njemačkih književnika. Njegovi se romani prodaju u milijunskim nakladama i prevode se na brojne svjetske jezike.
Nisam ekspert u njemačkom, ali prema naslovima nekih njegovih romana čini mi se da se dosta bavi mirisima i okusima pa imam osjećaj da su i ostali njegovi romani užitak ne samo za čitanje, nego i za ostala osjetila.

Gdje kupiti roman Miris starih krušaka:

Sonatina naklada

Objavljeno

Clémence Michallon: Tiha podstanarka

Nakladnik: Znanje, 2024.

Naslovnica knjige Tiha podstanarka: ©Znanje

Preveo Igor Rendić

Clemence Michallon Tiha podstanarka

Psihološki roman Tiha podstanarka nije za one slabih živaca. Roman prati serijskog ubojicu koji je ubio devet žena, a ima i desetu kojoj je odredio tihu smrt. To je Rachel, zatvorena u dvorišnoj šupi, gdje strahuje za svoj život. Ona već pet godina svakodnevno dočekuje sadističkog ubojicu. Strašno, zar ne?

Rachel

Žena koju ubojica naziva Rachel zapravo se zove May Mitchell. Nakon što ju je oteo prije pet godina, bestijalni psihopat oduzeo joj je slobodu, tijelo, čak i identitet. Zatvorena u dotrajaloj šupi, izgladnjela, okovana lancem, emocionalno uništena, May ne vidi svijetlu točku. U potpunoj je vlasti ovog čovjeka. Da potpuno ne poludi i sačuva svoj razum, čita tri knjige mekog uveza koje joj je zločinac ostavio i razmišlja o odnosima koje je imala sa svojim prijateljima i obitelji prije nego što je oteta.

Ti su Rachel. On te pronašao. Naučio te svemu što znaš. Dao ti je sve što imaš.
str. 10.

Aidan

Tko bi posumnjao na čovjeka koji je vrijedan i lojalan član zajednice, u odličnom odnosu sa susjedima, humanitaraca koji podržava sve akcije u malom gradu, poštovan  od predstavnika gradskih vlasti i omiljen u mjesnim pubovima? Nitko. Takav je Aidan.

Nakon smrti supruge koja se borila s karcinomom, ostaje sam s kćerkicom Cecilijom, prema kojoj je naizgled brižni otac. Promijenivši prebivalište, Aidan odlučuje prebaciti Rachel/May u novu obiteljsku kuću kako bi mu bila „na oku“.  Kćeri je predstavlja kao obiteljsku prijateljicu kojoj je na neko vrijeme potrebno prenoćište. Ali Rachel zna da su u cijeloj kući kamere i da izlaza nema. U međuvremenu, Aidan započinje flert s konobaricom u obližnjem kafiću.

Cecilia

Cecilia je djevojčica koja se oporavlja nakon gubitka majke. Voli oca jer “joj je to otac” i jedini joj je preostali roditelj. Uostalom, on se brine da kuća bude čista i uredna, da imaju što jesti, da sve bude na svom mjestu i silno se trudi nadomjestiti joj majku. Ceciliu zbunjuje nepoznata žena u kući. Smatra je čudnom. Rachel /May u međuvremenu shvaća da joj je jedina šansa prijateljstvo s Ceciliom, ali to ne ide baš glatko.

Dojam o djelu

Roman se razvija u nekoliko naratorskih niti. Uz May, priču još pratimo na osnovu Cecilinog pripovijedanja, kao i pripovijedanjem konobarice Emily s kojom Aidan započinje novu vezu. Osim njihovih priča, u interludiju čitamo razmišljanje žena-žrtava koje autorica naziva broj jedan, dva, pa sve do broja devet, što se čini jako uznemirujućim zbog načina na koji autorica opisuje žrtve kao anonimne nesretnice. Nešto slično radi i s Rachel /May koju u podnaslovima autorica naziva Žena u šupi, Žena u kući, Žena u kamionu i slično.

Upravo to oduzimanje identiteta, dostojanstva i ljudskosti te svođenje žrtve na objekt čini roman toliko intenzivnim da je nemoguće ne uvući se u priču.

Aidana upoznajemo kroz oči samih žena. On sam ne priča svoju priču niti tumači razloge svojeg ponašanja. Uvjeren je da je žena koju zove Rachel kako bi je dodatno ponizio, nakon pet godina bivanja zatočena u šupi, toliko slaba i toliko ispranog mozga da joj neće pasti na pamet bijeg. I tu Aidan čini prvu i ključnu grešku.

Jer jedino o čemu May razmišlja je – kako pobjeći.

Clemence Michallon Tiha podstanarka

Moralna pitanja

Tiha podstanarka uključuje nekoliko moralnih pitanja vezanih za dvojaku sliku čovjeka, jednu prema javnosti i drugu koju pokazuje u svoja četiri zida. Knjiga se vrlo detaljno referira na opise ponašanja i zločine serijskog seksualnog sadista i ubojice. Scene nesretne žene u zatočeništvu brutalne su i uznemirujuće. Strahovita je manipulacija poremećenog čovjeka koji osim tjelesnog (seksualnog) napada, osuđuje žrtvu na socijalnu deprivaciju uvjerivši je da je bijeg nemoguć.

S druge strane, autorica vrlo polako i pomno plete mrežu oko žena u Aidanovom životu, tako da one postaju povezane na nekoj astralnoj razini. Cecilia u nekoliko navrata pomaže May iako je ne razumije, Emily osjeća da se nešto čudno događa u kući, May ne želi napustiti kuću bez Cecilije. Sve su to veze na razini malih papilarnih linija na dlanu, sve različite, ali funkcioniraju. Paukova mreža nad Aidanom malo se po malo steže.

Tiha podstanarka debitantski je roman Clémence Michallon. S nestrpljenjem čekamo njezin drugi roman.

Ne sviđa ti se to. Nimalo ti se ne sviđa. Negdje vani je strankinja. Strankinja u opasnosti. I ona bi mogla biti tvoj kraj. str. 132.

O autorici

Clémence Michallon rođena je i odrasla u blizini Pariza. Studirala je novinarstvo na londonskom sveučilištu, a magistrirala na kolumbijskom. Godine 2018. počela je raditi kao novinarka Independenta. Često objavljuje postove o kriminalističkim romanima, misterijima i trilerima. S mužem i psom Claudine živi između New Yorka i Rhinebecka. Ljubiteljica je krimića još od tinejdžerske dobi. Tiha podstanarka njezin je roman prvijenac.

Gdje kupiti:

Znanje

Clemence Michallon Tiha podstanarka
Objavljeno

V.E. Schwab: Nevidljivi život Addie LaRue

Nakladnik: Sonatina, 2021.

Naslovnica romana Nevidljivi život Addie LaRue: ©Sonatina

Prevela Jelena Pataki

V.E. Schwab: Nevidljivi život Addie LaRue

Vidljivi život Addie LaRue

1714. godina, ljeto. Addie LaRue mlada je djevojka koja se treba udati za starijeg muškarca kojeg ne da ne voli, nego joj se čak niti ne sviđa. Iako upozorena da se nikad, ali NIKAD ne moli bogovima koji se odazivaju kad padne mrak, Addie u očaju učini baš to. I mrak se odazove, ispunjavajući joj želju – slobodu i vječnu mladost. U zamjenu za jednu sitnicu – njezinu dušu.

Sada zna da će učiniti što god treba, zato što je u tami bila voljna i od tog trenutka nadalje, milom ili silom, njezin će život biti samo njezin. (str. 54.)

Ono što Addie nije znala jest da u tom ugovoru ima kvaka. Svatko tko ju sretne uskoro ju zaboravlja.

Naravno, tužno je zaboraviti.
No samotno je biti zaboravljen.
Sjećati se kad se nitko drugi ne sjeća. (str. 90.)

Nevidljivi život Addie LaRue

I tako počinje nevidljivi život Addie LaRue. Prolazeći poput utvare gradovima i stoljećima, Addie istodobno ostavlja i ne ostavlja trag. Ona je začas zaboravljena – i istodobno – nezaboravna. Jer mrak nije znao da u ugovoru ima još jedna kvaka – uspomenu je teže zaboraviti nego samo osobu.

I evo što je zaključila: može bez hrane (neće usahnuti). Može bez topline (hladnoća je neće ubiti). No život bez umjetnosti, bez divljenja, bez ljepota – bez toga bi sišla s uma. Tako joj je i bilo.
Potrebne su joj priče.
Priče su način da čovjek očuva sam sebe. Da ostane upamćen. (str. 36.)

Iz godine u godinu, iz stoljeća u stoljeće, Addie nadahnjuje pisce, pjesnike, slikare i glazbenike. Njoj su posvećene najljepše pjesme, ona je nepoznata muza na platnima najvećih umjetnika… Ipak, ona ne postoji.

Biti zaboravljen, razmišlja, pomalo je slično osjećaju kad gubiš razum. Počinješ se pitati što je stvarno, jesi li ti stvaran. U konačnici, kako nešto može biti stvarno ako se ne da zapamtiti? …
Ako osoba ne može ostaviti trag, postoji li uopće? (str. 121.)

Jedini koji je se sjeća jest mrak – njezin vječni suputnik, onaj koji ju je prokleo i koji ju neće pustiti sve dok mu ne preda dušu koje se Addie tvrdoglavo drži.

A onda, jednoga dana, 300 godina kasnije, Addie LaRue susreće neobičnog mladića Henryja – koji ju je zapamtio.

V.E. Schwab: Nevidljivi život Addie LaRue

Jedan od onih romana

Nevidljivi život Addie LaRue prva mi je preporučila jedna moja učenica, kada sam zadala čitanje lektire po izboru. Način na koji je ta djevojka predstavila roman… Kako su joj oči svjetlucale dok je prepričavala radnju… Vidjela sam odmah da se zaljubila! A kada se netko toliko zaljubi u knjigu – to mi je znak – moram je imati! I tako se Addie LaRue našla u mojim rukama. No, kao što je sudbina nebrojenih knjiga koje knjigoljupci kupe – dugo je i strpljivo je čekala svoj red na čitanje. I napokon!

Ovaj je roman toliko lijep, toliko dirljiv, zanimljiv i raskošan. Nezaboravan, baš kao i sama Addie. Puno je romana koji mi se sviđaju, dosta je i onih koje volim, ali… Znate onaj poseban osjećaj koji budi savršena knjiga? Trenutak u kojem se sjetite kako je predivno čitati, kako ste blagoslovljeni time što je baš ta knjiga došla na vaš put. Kad pomislite – aha, to je to – ovo je lijepa književnost i ne može bolje? E, to je u meni pobudila priča Addie LaRue. Njezin život, njezin put, ulijevanje same sebe u umjetnost, sedam pjegica na licu, razmišljanje o smislu života i ljubav… Ljubav previše jaka za život. Previše jaka za smrt.
Ovo je jedan od onih romana koji će na svakom čitatelju ostaviti neizbrisiv trag i kojem će se vraćati.

A zatim je, ondje u tami, on upita je li zbilja vrijedilo.
Jesu li letimični radosni trenutci bili vrijedni mukotrpnih razdoblja?
Jesu li sekunde ljepote bile vrijedne višegodišnje boli?
I ona okrene glavu, pogleda ga i kaže: „Uvijek“. (str. 501.)

V.E. Schwab: Nevidljivi život Addie LaRue

Ubuduće – i Addie LaRue

Ljudi me često pitaju da im preporučim nešto za čitanje. Obično prema karakteru procijenim što ću preporučiti, ali imam i vječne preporuke. Čovjek zvan Ove Fredrika Backmana, Aliceina mreža Kate Quinn i Sedam muževa Evelyn Hugo Taylor Jenkins Reid. Ubuduće, tu je i četvrta, Nevidljivi život Addie LaRue V.E. Schwab.

Jer ovaj roman je poput čarolije. Prelijeva se iz prošlosti u sadašnjost, iz Amerike u Europu, iz svjetla u mrak. Zavodi vas bogatstvom riječi i magijom onoga što te riječi znače. Navijala sam za Addie, navijala sam za Henryja i… Sram me priznati… Navijala sam za mraka. Toliko su dobro likovi napisani.

I sve što se događa priča je napola stvarna, napola snovita.

Baš kao i moja učenica tog davnog dana, i ja sam se zaljubila u Addie LaRue.

U njezinu nepokolebljivu želju za životom, za slobodom. U njezinu nadu, upornost i tugu. U sjaj i tamu. Jednom kad je pročitate, nikad je nećete zaboraviti, takva je ovo knjiga. Pomalo poput same Addie… Besmrtna.

Tako se živi zauvijek.
Postoji jedan dan, pa sljedeći, pa onaj poslije toga i uzimaš što možeš, uživaš u svakoj ukradenoj sekundi, iskorištavaš svaki trenutak, sve dok ne nestane.
(str. 241.)

Ostali naslovi ove autorice:

V.E. Schwab je američko-britanska spisateljica i autorica popularnih serijala Villains i Shades of Magic, koje nazivaju klasicima fantastike. Osim predivnog, nezaboravnog romana o Addie LaRue, koji je odmah postao ogroman svjetski hit, autorica je i romana Gallant, koji je također odmah našao put do srca čitatelja.

V.E. Schwab: Nevidljivi život Addie LaRue

Gdje kupiti roman Nevidljivi život Addie LaRue:

Sonatina

Objavljeno

Joyce Carol Oates: Babysitter

Nakladnik: Petrine knjige, 2024.

Naslovnica knjige Babysitter: ©Petrine knjige

Prevoditelj: Mirna Čubranić

Joyce Carol Oates Babysitter

Babysitter – posveta ženi

Joyce Carol Oates autorica je koja je napisala hvaljenu Plavušu. I ova je knjiga posvećena ženi, običnoj, usamljenoj, neželjenoj, neprimijećenoj. Babysitter je knjiga koja me toliko oduševila da ću sigurno potražiti i ostale romane ove autorice.

Nemojte da vas zavara neugledna naslovnica niti da vas zaplaši impresivnih 535 stranica. Babysitter je briljantna knjiga, a prijevod naše poznate Mirne Čubranić nadahnut je i vrlo uvjerljiv te na momente toliko vjerodostojno jeziv, s obzirom na neke vrlo teške scene u romanu.

U pozadini knjige je priča o babysitteru koji je poharao predgrađa Detroita tijekom 1970-ih, otimajući i ubijajući djecu. Radnja knjige temelji se na istinitoj priči. Ovu povijesnu istinu Oates je iskoristila kako bi napisala nevjerojatan roman o jednoj običnoj ženi, jednom zlom čovjeku, jednom ubojici i jednom traumatiziranom, problematičnom mladiću. Njihove sudbine ukrstile su se u fantastičnu fikciju čiji priču ne možete uopće zamisliti.

Zato što je to bilo vrijeme i mjesto kad je biti žena-(barem žena koja izgleda kao ona) značilo biti nečija supruga. str. 11.

Hannah

Hannah Jarrett, u tridesetim godinama, supruga istaknutog investicijskog bankara Wesa Jarretta, vodi dosadan život. Osim obveza s djecom (a i to vrijeme joj oduzima dadilja), aktivna je u nekoliko ženskih humanitarnih udruga, ali osjeća se beskorisno i usamljeno.

Na jednom primanju upoznaje misterioznog stranca koji je privuče kao ulična svjetiljka noćnog leptira. Hannah, toliko željna pripadanja, upada u mrežu tajnovitog muškaraca koji vješto skriva svoj identitet. Ono što je trebalo biti avantura za jednu noć, za Hannu postaje vrijedno življenja. Pa čak i vrijedno umiranja.

Dao joj je razlog za postojanje. str. 483.

Pakao

Hannah nastavlja zabranjenu vezu silno nastojeći biti željena. Ali ono što dobiva ni u snu nije očekivala. Tajnoviti muškarac pokazuje se kao vrlo mračan lik, s nekoliko opskurnih prijatelja koji mu rade čudne usluge. Hannah prolazi put od ushita i žudnje preko razočaranja i poniženja do pakla. Može li iz toga nešto naučiti? Nažalost ne može, jer nije dobivala više ni u obiteljskom domu.

Dok se Hannah psihički i fizički raspada, brak joj je na rubu pucanja, a djeca u okolici počinju nestajati. Otima ih i ubija Babysitter – ubojica pedofil koji sije strah na ulicama Detroita. A mjesta otmice djece sve su bliža Hanninom domu.

Nikad nije znala kojim se poslom bavi njezin otac, a sigurna je da ni njezina majka nije znala pojedinosti.

Ne Hannin otac koji je bio tata joker, nego drugačija vrsta oca-otac koji ne osuđuje, otac koji oprašta. str. 259.

Dojam o knjizi Babysitter

Babysitter je sigurno jedan od najboljih kriminalističkih romana koje sam pročitala u posljednje vrijeme.

Jedna zanemarena žena, zatvorena u braku bez ljubavi, kojoj nije dano vrijeme ni da bude domaćica i majka svojoj djeci, beskrajno je nesretna. Njezin je život sveden na filantropski rad i druženja s bogatim, dokonim suprugama financijera i moćnika. Sav posao u kući obavlja domaćica i dadilja Imelda. Hannah se osjeća potpuno suvišna.

Kad joj tajnoviti muškarac koji vješto skriva identitet pruži fizičko zadovoljenje, ona se smjesta zaljubljuje, ustreptala i željna pažnje, što joj je prijeka potreba, baš kao mrvice kruha izgladnjeloj ptici.

Ipak, Hannah nije žena koja se olako baca u muške zagrljaje. Dapače, čini to s tolikom nelagodom i cjelodnevnim preispitivanjima da pomislite kako će odustati prije nego li se popne na šezdeset prvi kat u sobu znakovitog broja 6183. Cijelim putem, u predvorju hotela, u liftu i ispred sobe, Hannah se premišlja jer jednim dijelom zna da iza tih vrata vreba opasnost. Onim malim dijelom opreznog uma Hannah je svjesna da ne bi trebala ući u tu sobu, ali njezino tijelo toliko je željno zagrljaja, pažnje, poželjnosti, samopoštovanja, da ona u tu sobu mora ući pa makar ta soba bila predvorje pakla. Što u stvari i jest.

Babysitter – knjiga koju nije lako čitati

Roman ima nekoliko jako mučnih scena. Scena silovanja toliko je jeziva da vam se želudac stisne dok to čitate. Najveće pohvale vrsnoj prevoditeljici Mirni Čubranić koja je taj traumatičan događaj ublažila gurajući Hannin racio u polusvjesno, lebdeće stanje dok joj je tijelo gnjusno oskvrnjavano.

O samom muškarcu za kojeg je jasno da je oličenje zla ne saznajemo puno. Do sredine knjige knjige ne saznajemo kakva je njegova poveznica s Babysitterom i je li on možda i sam Babysitter. Kasnije nam je sve jasno, ali saznanja kod čitatelja, kao i kod Hanne, dolaze dosta kasno, kada se više ne može ništa promijeniti.

Hannin strah raste zbog bojazni da će njezin suprug saznati za njezinu izvanbračnu aferu, ali konačno otrježnjenje dolazi naglo, kada ubojstva djece dođu preblizu njezinoj kući, nakon što pomisli da bi njezina djeca mogla postati žrtve Babysittera.

Lik Hanne, žene koja ne voli samu sebe, naprosto mi je fantastičan.

Dodatak

Autorica u romanu implicira još i rasne nejednakosti te premoć bjelačkog stanovništva na svim poljima, što je karakteristično za vrijeme kada se radnja događa (Detroit, 1977.). To je vrijeme u kojem je najznačajnije biti bijel i moćan. Žene su u kategoriji niže, otprilike kao i crnačko stanovništvo.

Sve u svemu, knjiga mi je izvrsna. Velika preporuka.

Žena koja nije željena ne postoji. Pomozi mi da postojim. str. 36.

O autorici:

Joyce Carol Oates (1938.) dobitnica je nagrade za životno djelo Udruge američkih urednika i književnih kritičara, Nacionalne nagrade za književnost, nagrade PEN/Malamud, nagrade za književnost L.A. Timesa (2018.) i nagrade Jerusalem Prize (2019.). Neobično plodna spisateljica okušala se u gotovo svim žanrovima, a najčešća je njezina tema mračna i nasilna strana američkoga društva.

Značajniji romani: Jezoviti pad (1964.),Oni (1969.), Ubojice, (1975.), Za što sam živio (1994.), Plavuša (2000.), Slapovi (2005.) i Nebeska ptičica (2009.).

Profesorica je humanističkih znanosti na Sveučilištu Princeton.

Gdje kupiti:

Petrine knjige

Objavljeno

Emilia Hart: Weywardice

Nakladnik: Stilus knjiga, 2024.

Naslovnica romana Weywardice: ©Stilus knjiga

Preveo Dražen Čulić

Emilia Hart: Weywardice

Vještica. Riječ klizi niz usne kao zmija, silazi s jezika gusta i crna kao katran. … tu su riječ izmislili muškarci, riječ koja daje moć onima koji je izgovaraju, ne onima koje opisuje. Riječ koja podiže vješala i lomače, žive žene pretvara u trupla.
(Altha, str. 149.)

Weywardice, 1619. – Altha

Altha je u zatvoru, optužena za ubojstvo muškarca kojeg je pregazilo krdo vlastitih krava. Sa svih strana optužuju je da je vještica. Uglavnom muškarci.
Jer Altha je, baš poput svoje majke, neobična žena. Danas bi se reklo – liječnica. No ona je puno više od toga. Kao i mnoge Weywardice prije nje, Altha ima poseban odnos s prirodom. Ona je može čuti i osjetiti. Zauzvrat, i priroda sluša nju. Posebno vrane.

Nije da tvrdim kako ja znam mnogo o dušama. Nisam učena žena, znam samo ono čemu me naučila majka, kao što je nju naučila njezina. Ali znam razlikovati dobro od zla, svjetlo od tame.
I poznajem vraga.
Vidjela sam ga. (Altha, str. 127.)

Weywardice, 1942. – Violet

Violet raste u domu punom hladnoće i otuđenosti, čvrsto stegnuta uzdama doličnosti koje drži njezin bešćutni otac. Željna znanja, učenja, slobode, Violet čezne za tim da ode što dalje od grandioznog dvorca u kojem živi. Proganjaju je šaputanja sluga o tome kako joj je majka bila čudakinja koja je prije smrti poludjela toliko da ju se moralo držati zaključanom. Peku je pogledi svih koje susretne jer je i ona, čini se, na majku. Bliža s prirodom nego će ijedan muškarac njezine krvi ikada biti.

Za oca je kljova – i sve drugo u Hallu njoj slično – bila samo trofej. Plemenite životinje ne treba proučavati ili štovati, nego ih samo pobijediti.
Njih dvoje nikada neće razumjeti jedno drugo. (Violet, str. 72.)

Weywardice, 2019. – Kate

Kate od pratetke koju je jedva poznavala nasljeđuje seljačku kolibicu u zabačenom mjestašcu Crows Beck.

… i ugledala je selo, Crows Beck, s druge strane padine. Krasan pogled. Ali nešto u njemu ju je rastužilo. Kao da gleda u zatvor. Divan, zeleni zatvor, ptice pjevaju i vretenca svjetlucaju, teče jantarni potočić, ali ipak je to zatvor. (Kate, str. 20.)

Kad nema druge nego usred noći pobjeći od nasilnog partnera, Kate se skrije upravo u tu kolibicu. Dugo potiskivan dio njezina bića procvjeta okružen prirodom i neobičnom aurom pokojne pratetke, no nevolje za Kate nisu gotove. Ljubomorni joj je muškarac na tragu jer sa sobom je, bježeći, ponijela nešto njegovo.

Emilia Hart: Weywardice

Jesu li sve žene vještice?

Roman Weywardice toliko je dobar da vam, iskreno, ni ne treba moja preporuka. Dovoljno je pogledati naslovnicu i pročitati sažetak i već znate da vas čeka poslastica! Ipak, možda ćete pomisliti da ste pročitali već dovoljno romana o snažnim ženama i vješticama (i upitati se kako je moguće da se ta dva motiva uvijek isprepliću, čak toliko da su gotovo postali sinonimi – makar u književnosti). Možda ćete zaključiti da se na tu temu ništa novo nema za reći, ali vjerujte mi, Weywardice su nešto posebno.

Čitala sam određen broj romana na ovu temu. Tu su Vještičji sat Chrisa Bohjaliana, Milosti Kiran Milwood Hargrave i Rogus Ivane Šojat. I svi su fantastični, no Weywardice se odlikuju posebnim stilom pisanja koji i ono najružnije lako prikazuje na poetičan način.

Radnjom dominiraju mračni motivi – vještice, napitci, vrane, dvorac i nasilje. A opet, priča je toliko lijepa i teško je povjerovati da je ovo roman prvijenac autorice Emilije Hart. Čak i kad se događaju gadne stvari, autorica ih oslikava riječima iz kojih, iza užasa, i dalje osjetimo sunce kako sja, čujemo pjesmu ptica i osjetimo miris zemlje koja nas okružuje.

Poglavlja su kratka, no vrlo efektna i teško ćete prestati čitati, jednom kad vas priča uvuče u sebe i kad se zalaufate. A tek pa sve počne sjedati na svoje mjesto… Jamčim vam roman koji ćete stvarno pamtiti!

Vau, kakva priča!

Istog trenutka kad sam raspakirala paket koji nam je poslala ekipica iz Stilusa, znala sam, ma znala sam da su Weywardice priča koja će rasturiti! Odmah sam je uzela na čitanje jer tako lijepe korice moraju u sebi skrivati još ljepšu i bogatiju priču! I doista je bilo tako. Weywardice su sve ono obećano na naslovnici! I „Trijumfalno!“ i „Bestseler“.

Već od uvodnog citata koji tumači naslov romana, jasno vam je da u ruke uzimate nešto dirljivo, sudbonosno i strašno i  predivno.
A onda počinje…

Priča triju žena koje dijele istu krv, istu magiju i sudbinu očarava od prvog retka. I ne zna se čija je bolja, Althina, Violetina ili Kateina. Isprva su sve nejasne. Pitamo se što se događa i kako su njih tri povezane. Ali onda, poput rijeke koja na svom putu prema moru nema ni jednu jedinu prepreku (osim jedne jedine pogreške u prijevodu koja me ekstra naživcirala), predivna storija o Weywardicama nastavlja teći, otkrivajući sve njihove tajne, moći, spletke, želje i strahove.

Mnogo toga izdaleka izgleda drukčije. Istina je kao ružnoća: mora joj se prići blizu da bi je se vidjelo. (Altha, str. 175.)

Oduševljena sam, a i to je malo reći!
Ne postoje riječi kojima bih vam dovoljno nahvalila i preporučila ovaj roman. Mogu vam samo reći da ga MORATE pročitati! Mogu vam reći još i da stranice kriju puno boli i straha, ali i povezanosti i rasta. Weywardice su posveta ženama, ali i ne samo njima. Ovo je priča za sve one koji vjeruju u poštovanje, ljubav, hrabrost, snagu i prirodu.

Emilia Hart: Weywardice

Ostali naslovi ove autorice:

Weywardice su prvi roman talentirane autorice Emilie Hart.

Suvišno je i reći da uzbuđeno čekamo njezine buduće romane! A oni su tu – Sirene su njezin drugi roman.

Gdje kupiti roman Weywardice:

Stilus knjiga

Objavljeno

Alexandre Dumas: Dama s kamelijama

Nakladnik: Znanje, 2023.

Naslovnica knjige Dama s kamelijama: ©Znanje

Prevoditelj: Ivo Klarić

Alexandre Dumas Dama s kamelijama

Dama s kamelijama nadahnuta je pravom pariškom kurtizanom iz 19. stoljeća, Marie Duplessis, ljubavnicom autora romana, Alexandrea Dumasa sina. Armand Duval, glavni lik i zapravo alter ego Alexandrea Dumasa sina, priča o ljubavi prema kurtizani Marguerite Gautier (osmišljenoj prema Mariji Duplessis) koju su nazivali Dama s kamelijama. Bezvremenski klasik učinit će vam se danas pomalo naivan i pretjeran u iskazivanju emocija, ali upravo zbog toga priča je prekrasna, tužna i vrlo realistična, tako da osjećate istinsku tugu i žal prema oboje protagonista.

Dvadeset pet dana u mjesecu kamelije su bile bijele, a pet dana crvene. Nitko nikad nije saznao razlog tog mijenjanja boje. str. 12.

Nakon smrti

Priča počinje aukcijom stvari nakon smrti Marguerite Gautier, poznate kao Dama s kamelijama, i susreta s Armandom, nesretnim ljubavnikom koji se lud od boli vraća na početak svoje tragične ljubavne priče s poznatom pariškom kurtizanom. Marguerite, teško bolesna, umire od tuberkuloze koja je u to doba bila smrtonosna bolest. Mladi Armand ne može si oprostiti što je u trenutku njezine smrti bio daleko. Svjedoci smo pisma koje Marguerite piše Armanu i koje opisuje beskrajnu agoniju, psihičku i fizičku, u kojoj Marguerite, napuštena od svih, govori o njihovoj ljubavi.

Armand

Mladi buržuj Armand pada pod Margueriteinu čaroliju čim je ugleda. Međutim, svjestan je da bez obzira na dobar društveni status ne može uzdržavati takvu djevojku. Marguerite je navikla na život na visokoj nozi, bogatog mecenu koji je izdržava i bučne pariške provode. S razlogom je jedna od najpopularnijih kurtizana. Ali ponesen strašću, Armand smišlja kako zadržati Marguerite. Odlazak na selo jedan je od načina kako da se ljubavnici posvete samo sebi uz minimalne životne troškove. Ali Margueritino vrijeme polako prolazi. Zbog veze s mladim Armandom gubi sponzore, a njezino zdravlje sve je slabije.

One vole profesionalno, a ne iz zanosa. str. 123.

Dojam o djelu

Dama s kamelijama puno je više od romana o nesretnoj ljubavi. Alexandre Dumas (sin), propituje vrijednosti i moral društva 19. stoljeća. Muškarci su mogli imati ljubavnice bez društvene osude dok za žene koje muškarci uzdržavaju u zamjenu za putene užitke, zvane kurtizane, nema simpatija, već samo osuda javnosti.

Dok su mlade i lijepe, kurtizane su žrtve ljubomore i zavisti, a kad im ljepota ocvate ili obole, dočeka ih prezir i ravnodušnost okoline.  U tom svijetu nema mjesta za ljubav. Odnosno, ljubav je društvena činjenica podložna buržujskom moralu. Granice srca ovdje su čvrsto zatvorene. Armand i Marguerite jednostavno nisu imali šanse.

Žrtva predrasuda, Marguerite Gautier, pokazala se kao žena velikog srca spremna žrtvovati vlastitu sreću i bogatstvo kako bi pomogla voljenom muškarcu oslobodivši ga.

Dama s kamelijama dirljiva je, romantična i realna priča u isto vrijeme. Alexandre Dumas opisuje nadu mladih ljubavnika, ali prije svega okrutnost za koju su sposobni kad se umiješa ljubomora. Opisuje reakciju okoline na „neprimjerenu“ ljubav, strastvene osjećaje, ljubav, mržnju, patnju i samožrtvovanje.

Žao vam je istovremeno i Armanda i Marguerite. ​​ Margueriteino iskupljenje i njezina želja za opravdavanjem Armandove ljubavi te licemjeran društveni milje oko ljubavnika toliko su u suprotnosti da vam knjiga postaje sve dirljivija i bolnija. Ne možete, a da vam ne zaiskri suza na Marguerite i njezinu nesretnu sudbinu.

Dama s kamelijama bila je inspiracija za Chopinov istoimeni balet, Verdijevu operu La traviata, Oscarom nagrađen mjuzikl Moulin Rouge te brojne druge balete, kazališne komade i filmove (sa zvijezdama poput Lillian Gish, Eleonore Duse, Sare Bernhardt, Grete Garbo i Isabelle Huppert u naslovnoj ulozi).

Ovaj književni klasik 19. stoljeća nikako ne smijete propustiti.

Ako odlučim uzeti novog ljubavnika, taj mora imati tri vrlo rijetke osobine. Mora biti povjerljiv, pokoran i diskretan. str. 103.

Alexandre Dumas Dama s kamelijama

o autoru

Alexandre Dumas (sin), rođen 27. srpnja 1824. i preminuo 27. studenog 1895., francuski je romanopisac i dramatičar, izvanbračni sin slavnog i istoimenog oca, spisatelja Alexandrea Dumasa. Dumas sin bio je plodan književnik, kao i otac mu, ali opus dvojice muškaraca teško da bi mogao biti različitiji. Prvi mu je uspjeh roman Dama s kamelijama (La Dame aux camélias, 1848.), no svoj istinski poziv pronašao je tek kad je adaptirao tu pripovijest u dramu, prvi put izvedenu na kazališnim daskama 1852. godine. Giuseppe Verdi utemeljio je libreto svoje glasovite opere La Traviata upravo na toj drami.

Gdje kupiti:

Znanje

Objavljeno

Igor Beleš: Listanje kupusa

Nakladnik: Hena com, 2023.

Naslovnica knjige Listanje kupusa: ©Hena com

Igor Beleš Listanje kupusa

Nedavno sam negdje pročitala da je Listanje kupusa najbolji ratni roman napisan na ovim prostorima. Ne mogu se složiti s tim. Listanje kupusa najbolji je antiratni roman napisan u posljednjih nekoliko godina. Književnoj publici predstavljen je kao križanac slavnog serijala Enid Blyton 5 prijatelja i filma Ostani uz mene, nastalog po scenariju Stephena Kinga.

Samo, za razliku od nama znanih 5 prijatelja, ovih Beloševih 5 prijatelja ne žele avanture ni svakojaka iskušenja koja će iskusiti. Oni žele upravno suprotno. Da bude sve kako je bilo prije. Ali to nije više moguće. Godina je 1991. i rat je pred vratima. Samo petorka jedanaestogodišnjaka i pokojeg dvanaestogodišnjaka toga još nije svjesna.

Odjavna špica mog djetinjstva počela je u proljeće, a završila na jesen-listanjem kupusa. Kupus se bere tako da mu se s postolja od lišća odreže glava. Mi smo imali više sreće. str. 7.

An družina

Četiri dječaka iz Borova Naselja, Zoran, Dragan, Bojan i Goran te jedna djevojčica, Nikolina, nerazdvojni su jedanestogodišnjaci zaokupljeni samo njima bitnim stvarima: stripovima, pop glazbom, presnimavanjem video i audio kazeta, utrkivanjem biciklima. Družina pod kodnim imenom “An družina” svakodnevno se sastaje nakon škole i vikendima, a kuće njihovih obitelji “zajedničke“ su kuće, dobro poznate svim članovima družine. Uostalom, poznavale su se i obitelji, koje su sve odreda radile u tvornici Borovo. Sve do dana kada iz tog radničkog kvarta u proljeće 1991. počinju nestajati djeca…

Koje si nacionalnosti?

Pitanje koje se nikad nije postavljalo, pitanje na koje se čak nije ni znao odgovor, postalo je pitanje svih pitanja. Tako Zoran saznaje da je po ocu Hrvat, mada mu je očuh Srbin. Draganovi i Goranovi su Srbi, a Bojan i Nikolina su pak Hrvati. Objasnili su im to stariji nakon što su započeli referendumi i barikade na cestama, a razredi se brojno prepolovili. Pa gdje su otišli njihovi razredni kolege?, pitala se An družina, pokušavajući shvatiti što se oko njih događa. Kad jednog dana nestanu Dragan i Goran, za ostale dileme više nema: kreću u potragu za njima…

Bilo je to ono što smo nas četvorica oduvijek htjeli, da nas svijet pusti na miru kako bismo se mogli družiti. Kad nam je svijet to oduzeo, morali smo nešto poduzeti i sami vratiti prijateljstvo, bez obzira na nacionalnosti, referendume, barikade i nestajanje. str. 246.

Dojam o djelu

Nakon čitanja romana Listanje kupusa oko vam zasuzi, a u grudima osjetite pritisak kao da netko gura mlinski kamen na vas, i pritišće, pritišće, a vi se ne opirete. Puštate. Upravo to mi se dogodilo sa zadnjom pročitanom stranicom ovog romana. Pustila sam da me tuga obuzme i dala joj vremena da procesuira svaku stranicu romana. Od onog lijepog, bezbrižnog, dječjeg na početku, tuga se lagano širila na okrnjene razrede, ulice u kojima se više ne čuje smijeh, pošalice i jurnjava razdragane djece, do obitelji koje se počinju dijeliti na ti si ovo, a ja sam to pa dalje, do praznih kuća i stanova napuštenih u hitnji. Tuga zatim ide sve brže i brže do krešenda u kojem se pretvara u nevjericu, užas, smrt, beznađe…

Roman je jednostavno fantastičan. Ratno djetinjstvo ispričano očima djeteta, dvanaestogodišnjaka, koji je samo želio da sve bude kao prije bez obzira na posljedice, priča je koja se ne zaboravlja. Povijesne okolnosti koje su uslijedile oduzele su normalnost odrastanja tisućama i tisućama djece. Zoran, Dragan, Bojan, Goran i Nikolina imaju samo jednu želju koja u očima njihovih roditelja više nema smisla – biti prijatelji.

Silom razdvojeni voljom odraslih, pokušat će sakupiti krhotine svoga prijateljstva. Ali ono nikad više neće biti isto. Mrtva tijela koja plutaju po rijeci, granatirana rodna kuća, poginuli rođaci s jedne i druge strane, egzodus izbjeglica u Dalmaciju, obilježili su ih za cijeli život. Vjetrovi rata, noseći sve pred sobom, malo po malo otpuhali su i njih.

Obavezno pročitajte ovaj roman. Sigurna sam da ćemo za autora Igora Beleša još čuti. Listanje kupusa dijelom je autobiografska proza, a dijelom fikcija koja se oslanja na povijesna događanja.

Predvečerje je izmamilo i novopridošle komarce, koji nisu marili što se broj stanovnika u naselju prepolovio. Oni nisu birali između srpske ili hrvatske krvi.
str. 212.

Igor Beleš Listanje kupusa

O autoru

Igor Beleš, rođen u Vukovaru 1978., danas živi u Rijeci. Djetinjstvo je proveo u Borovom Naselju, u vremenu koje je pokušao djelomično iz sjećanja prenijeti na ovu knjigu. Bavi se glazbom, piše i čita knjige.

Gdje kupiti:

Hena com

Objavljeno

Will Dean: Zadnje što će izgorjeti

Nakladnik: Znanje, 2023.

Naslovnica knjige Zadnje što će izgorjeti: ©Znanje

Prevoditelj: Silvija Čolić

will Dean Zadnje što će izgorjeti

Ovo je priča o ženi koja se ne zove Jane. Ona ima svoje ime, svoje porijeklo, svoje roditelje, djetinjstvo i mladalaštvo, svoje snove. A nema zapravo ništa. Jer je zatočena na rubu ogromne pustopoljine od čudovišta koje ju je otelo i drži je zatočenu punih sedam godina. Ono što ta žena jedino ima – to je nada. Nada da će pobjeći.

Pazi da ti ne padne na pamet opet pokušati pobjeći, Jane.

Ime mi nije Jane. str. 15.

Thanh Dao

Thanh Dao se zapravo zove žena koju njezin otmičar zove imenom svoje majke Jane. Thanh Dao je nekad živjela u Vijetnamu dok sa sestrom nije odlučila pokušati bolji život u Engleskoj. Ali nije daleko stigla. Zarobljena od ruku nemilosrdnog, neukog primitivca i tiranina ne gubi nadu da će pobjeći jednog dana. Već je više puta pokušala, ali svaki put do sada Lenn bi je uhvatio i surovo kaznio. Fotografije roditelja, sestrina pisma, uspomene iz Vijetnama, svaki put nakon njezinog pokušaja bijega spaljivane su u vatri. I svaki put je žena koja se ne zove Jane ostala bez komadića svog srca.

Bjegovi i ono između

Thanh Dao ne zna koliko još može izdržati ovu patnju, ali mora pokušavati pobjeći opet i opet. Cijena pokušanog bijega uvijek je okrutna. Ovaj put to je uklješten i deformiran gležanj, uništen nemilosrdnom Lennovom snagom. Žena koja se ne zove Jane ne zna zašto joj čovjek to čini. Ne misli o njemu. On za nju ni ne postoji iako mu je robinja. Tako sve do dana kada osjeti da joj pod srcem kuca još jedno malo srce.  Može li Jane, kako je on naziva, spasiti sebe, svoje dijete i njegovu novu žrtvu? Jer u bespuću između farme i ničega pojavila se još jedna žena, nesvjesna da ulazi u lavlji jazbinu.

On nam je nitko, u mislima kažem svojoj kćeri. U našem svijetu ga nema. str. 85.

Dojam o djelu

Zadnje što će izgorjeti briljantna je knjiga ispričana isključivo glasom žrtve. Iznenađenje mi je bilo što je knjigu napisao mlađi muškarac.

Priča je jednostavna, a s tako puna slojeva i one strašne težine nečega između. Ovo je priča s jedne strane, o bijelom roblju, traffickingu i neizvjesnosti u koju se upuštaju mlade djevojke koje napuštaju rodni kraj, namamljene raznim obećanjima o dobrom poslu i boljem životu.

S druge strane, ovo je priča o okrutnosti i istinskom zlu. Agonija mučenja jedne žene toliko je jaka da se pitamo kako to netko može izdržati, a onda, vidimo razvoj nepobjedivog duha koji iako oslabljen, neće odustati. Ipak, to nije priča samo o ženi. To je priča o čovjeku kojeg je netko rodio, odgojio i napravio od njega čudovište najstrašnije vrste. Morate se zbog toga tijekom čitanja zapitati: kakva je bila majka tog čovjeka?

Sve u ovoj kući ili je njegovo ili je pripadalo njegovoj majci, ženi koja ga je rodila, odgojila i učinila takvim kakav je. str. 12.

Izolirana farma, pusto selo s udaljenim crkvenim zvonicima, neplodna pustopoljina i svinje u toru doprinose atmosferi bezizlaznosti. Ali ne i za ženu koja se ne zove Jane. Jer ona ima snagu karaktera koju crpi iz svog uma, a pomaže joj  i Steinbeckova knjiga  “O miševima i ljudima”  u kojoj nalazi dodanu snagu. Pa čak i onda kada joj je knjiga oduzeta i spaljena, to je ne uništi već dodatno ojača.

Thanh Dao je savršeno napisan lik. Žrtva i ratnica u isto vrijeme. Robinja i heroina.

Iako je ovo mračna, turobna knjiga, poruka koju nosi je univerzalna. Ljudski duh ne može se slomiti ni kad su okolnosti najmanje na strani dobrog. A to je dokazano već mnogo puta u stvarnom životu.

Velika, velika preporuka za ovu knjigu.

Will Dean Zadnje što će izgorjeti

O autoru:

Will Dean odrastao je u pitoresknim selima Istočnog Midlandsa. Nakon studija prava neko je vrijeme radio u Londonu, a potom se nastanio u ruralnoj Švedskoj, usred guste šume i okružen losovima, gdje opsesivno čita i piše. Njegov debitantski roman Dark Pines ušao je u uži izbor za nagradu Not the Booker koju dodjeljuje Guardian, a Daily Telegraph proglasio ga je knjigom godine. Roman Red Snow (2019.) dobio je nagradu Best Independent Voice koju dodjeljuje Amazon Publishing Readers’ Awards. Uslijedili su Black River koji je bio u užem izboru za nagradu Theakstons Old Peculier, First Born te roman Zadnje što će izgorjeti koji su prepoznali ljubitelji trilera diljem svijeta.

Gdje kupiti:

Znanje

Objavljeno

Kiley Reid: Tako zabavno doba

Nakladnik: Znanje, 2022.

Naslovnica romana Tako zabavno doba: ©Znanje

Preveo: Dado Čakalo

Kiley Reid: Tako zabavno doba

Tako zabavno doba

Emira Tucker je mlada crnkinja zaposlena kao babysitterica kod bogate influencerice Alix Chamberlain. Kada ju, nakon incidenta s kamenom koji je doletio kroz prozor u kasne večernje sate, Alix pozove da izvede njenu trogodišnju kćer kako se malecka ne bi uplašila, Emira upada u probleme.

Naime, djevojčicu je izvela u izrazito bjelački dućan u izrazito bjelačkom, bogataškom dijelu grada. Ljudima u dućanu nezamislivo je da crnkinja, koja je uz to i „neprikladno“ odjevena, vodi bijelo dijete te ju praktički optužuju za otmicu. Emira se uspije izvući iz neugodne situacije, no gorak okus neskrivenog rasizma ostavlja gorak okus ne samo u njoj, već i u svima uključenima u incident.

Emira je bila svjesna da bi se u najmanju ruku trebala osjećati pogođeno neskrivenom zadrtosti koja je dominirala tim sukobom, no više od rasističkih predrasuda, ta joj se večer … vraćala u naletima mučnine i u glavi joj je jasno odjekivalo, Nemaš pravi posao. (str. 41.)

Osim Emire, koja je gotovo oguglala na rasističke primjedbe i kojoj više smeta to što nema pravi posao sa zdravstvenim osiguranjem, u priču biva upleten i mladić Kelley, bijelac koji se našao na pravom mjestu u pravo vrijeme, izvukao neizbježni mobitel te snimao čitav izgred.

Kelley se sprijateljuje s Emirom pokušavajući je nagovoriti da objavi njegov video i tuži sve uključene.

Poslodavka Alix užasnuta je situacijom i želi se iskupiti.

I baš kad je Emira odlučila udaljiti se od novopečene trogodišnjakinje… ne bi li se prijavila za neki posao za odrasle s veoma odraslim zdravstvenim osiguranjem i drugim pogodnostima, gospođa Chamberlain je stavi na tešku kušnju. Od one večeri … nešto se u njoj prelomilo i pokušavala je ispraviti tu nepravdu usiljenom ležernošću… (str. 57.)

Onda se pojavljuje neočekivana poveznica između dvije žene i odnosi postaju toliko napeti da prijete pucanjem. Kako će se sve rasplesti?

Emira i Alix – crno i bijelo

Moram priznati, kad sam počela čitati Tako zabavno doba bila sam uvjerena da se radnja odvija 50-ih 20. stoljeća. Ostala sam nemalo iznenađena kad se spomenula 2015.! Hej, DVIJE TISUĆE PETNAESTA godina, a u Americi rasizma kao u priči! Nazovite me naivnom, ali mislila sam da je situacija bolja…

… gotovo se nisu doticali rasnih pitanja jer im se činilo da to ionako čine. Emira se ozbiljno zamisli nad time kako bi im izgledao zajednički život – … i dođe joj da zakoluta očima i upita… Kako ćeš reći roditeljima? … Hoćeš li ti voditi našeg sina na frizuru? Tko će ga naučiti … da u vlaku ili liftu ne smije stajati preblizu bjelkinjama? Da mora polako i na svima vidljiv način odložiti ključeve na krov automobila čim ga zaustavi policija? (str. 183.)

I bum – tom apsurdnom scenom iz dućana u kojem se zaštitar namjerio na crnu babysittericu započinje ovaj roman i odmah vas veže uza se!

Kiley Reid: Tako zabavno doba

Što više upoznajemo Emiru –neodlučnu, bez novca, uskoro bez zdravstvenog osiguranja, u potrazi za boljim poslom, većom plaćom – to više želimo saznati kako će se snaći.

Što više upoznajemo Alix – poslovnu ženu, majku, bogatašicu koja uglavnom dobije sve što hoće – želimo saznati zašto joj je toliko stalo do toga da Emiru učini članom svoje obitelji.

Ni jedna od njih nije onakva kakvom se isprva čini. One nisu ni crne ni bijele, više sivkaste. Neću reći da ćete ih zavoljeti – ja nisam. Nisu mi se sviđale ni jedna ni druga. No, to ne umanjuje kvalitetu romana, naprotiv. Njihovi su karakteri pomalo apsurdni, banalni, na momente groteskni. I uskoro se nalazite u tom svijetu, i to je tako zabavno doba, i stranice se okreću same od sebe, a vi ne znate tko tu koga, kad i zašto. Znate samo da je morate pročitati do kraja!

Tako zabavan roman

Tako zabavno doba pisano je laganim stilom koji čitatelja neće opteretiti, no svakako će ga navesti na razmišljanje. Rasizam je teška tema, ali spisateljica o njoj progovara duhovitim rječnikom mlade Emire koju više brine budućnost u kojoj se ne nazire ni posao ni zarada, a manje to što je ljudi vide kao crnu-otimačicu-bijele-djece. Isto tako, rasizam vidimo i očima Alix, toliko napadno šokirane ispadom u dućanu da se moramo zapitati u kojem svijetu ona živi. I što se Alix više trudi postati Emirina najbolja prijateljica, to smo mi sve sumnjičaviji prema njenim pobudama.

A kad situacija eskalira na večeri za Dan zahvalnosti, stranice se okreću jedna za drugom!
Što se tu zapravo dogodilo i zašto?
Što Alix skriva i kakve veze Emira ima s tim?
Čitamo i čitamo dok ne dođemo do kraja koji, ako ipak mogu naći jednu malu manu, ne zadovoljava u potpunosti. Priča ovakve snage mogla je i bolje završiti, ali neću cjepidlačiti. Kraj nije loš, samo sam očekivala nešto bombastičnije.

Jer Tako zabavno doba upravo je to – luda, bombastična, neobična i neočekivana priča. Zabavna do bola. Čas blesava, čas smrtno ozbiljna. Suvremena koliko i zaostala svojim pogledom na rasu, klasu, spol.

Vjerujem da je ovo roman idealan za sve – lagano štivo prije spavanja, razbuđujuća rečenica prije posla, šokantna epizoda uz popodnevnu kavu… Unatoč tome, neće se svidjeti svima. Neki će zamjeriti prijevod urbanog slenga, drugi kraj, treći možda način progovaranja o tako ozbiljnoj temi… Ali, vjerujem da će čak i oni koji nađu zamjerke ipak uživati u samom čitanju jer ovo je, oh, tako zabavan roman!

Kiley Reid: Tako zabavno doba

Ostali naslovi ove autorice:

Tako zabavno doba debitantski je roman autorice Kiley Reid, koji je bio u širem izboru za književnu nagradu Booker te kojim je postigla međunarodni uspjeh.

Gdje kupiti roman Tako zabavno doba:

Znanje

Romana koji se bave problemom rasizma ima puno, a na blog Mala od knjiga možete pročitati recenzije sljedećih: Sluškinje Kathryn Stockett i Dama u jezeru Laure Lippman, Vjerojatno ih ima još, ali previše je objava pa ako imate volje, malo sami pročačkajte. 😁