Kiley Reid: Tako zabavno doba

Nakladnik: Znanje, 2022.

Naslovnica romana Tako zabavno doba: ©Znanje

Preveo: Dado Čakalo

Kiley Reid: Tako zabavno doba

Tako zabavno doba

Emira Tucker je mlada crnkinja zaposlena kao babysitterica kod bogate influencerice Alix Chamberlain. Kada ju, nakon incidenta s kamenom koji je doletio kroz prozor u kasne večernje sate, Alix pozove da izvede njenu trogodišnju kćer kako se malecka ne bi uplašila, Emira upada u probleme.

Naime, djevojčicu je izvela u izrazito bjelački dućan u izrazito bjelačkom, bogataškom dijelu grada. Ljudima u dućanu nezamislivo je da crnkinja, koja je uz to i „neprikladno“ odjevena, vodi bijelo dijete te ju praktički optužuju za otmicu. Emira se uspije izvući iz neugodne situacije, no gorak okus neskrivenog rasizma ostavlja gorak okus ne samo u njoj, već i u svima uključenima u incident.

Emira je bila svjesna da bi se u najmanju ruku trebala osjećati pogođeno neskrivenom zadrtosti koja je dominirala tim sukobom, no više od rasističkih predrasuda, ta joj se večer … vraćala u naletima mučnine i u glavi joj je jasno odjekivalo, Nemaš pravi posao. (str. 41.)

Osim Emire, koja je gotovo oguglala na rasističke primjedbe i kojoj više smeta to što nema pravi posao sa zdravstvenim osiguranjem, u priču biva upleten i mladić Kelley, bijelac koji se našao na pravom mjestu u pravo vrijeme, izvukao neizbježni mobitel te snimao čitav izgred.

Kelley se sprijateljuje s Emirom pokušavajući je nagovoriti da objavi njegov video i tuži sve uključene.

Poslodavka Alix užasnuta je situacijom i želi se iskupiti.

I baš kad je Emira odlučila udaljiti se od novopečene trogodišnjakinje… ne bi li se prijavila za neki posao za odrasle s veoma odraslim zdravstvenim osiguranjem i drugim pogodnostima, gospođa Chamberlain je stavi na tešku kušnju. Od one večeri … nešto se u njoj prelomilo i pokušavala je ispraviti tu nepravdu usiljenom ležernošću… (str. 57.)

Onda se pojavljuje neočekivana poveznica između dvije žene i odnosi postaju toliko napeti da prijete pucanjem. Kako će se sve rasplesti?

Emira i Alix – crno i bijelo

Moram priznati, kad sam počela čitati Tako zabavno doba bila sam uvjerena da se radnja odvija 50-ih 20. stoljeća. Ostala sam nemalo iznenađena kad se spomenula 2015.! Hej, DVIJE TISUĆE PETNAESTA godina, a u Americi rasizma kao u priči! Nazovite me naivnom, ali mislila sam da je situacija bolja…

… gotovo se nisu doticali rasnih pitanja jer im se činilo da to ionako čine. Emira se ozbiljno zamisli nad time kako bi im izgledao zajednički život – … i dođe joj da zakoluta očima i upita… Kako ćeš reći roditeljima? … Hoćeš li ti voditi našeg sina na frizuru? Tko će ga naučiti … da u vlaku ili liftu ne smije stajati preblizu bjelkinjama? Da mora polako i na svima vidljiv način odložiti ključeve na krov automobila čim ga zaustavi policija? (str. 183.)

I bum – tom apsurdnom scenom iz dućana u kojem se zaštitar namjerio na crnu babysittericu započinje ovaj roman i odmah vas veže uza se!

Kiley Reid: Tako zabavno doba

Što više upoznajemo Emiru –neodlučnu, bez novca, uskoro bez zdravstvenog osiguranja, u potrazi za boljim poslom, većom plaćom – to više želimo saznati kako će se snaći.

Što više upoznajemo Alix – poslovnu ženu, majku, bogatašicu koja uglavnom dobije sve što hoće – želimo saznati zašto joj je toliko stalo do toga da Emiru učini članom svoje obitelji.

Ni jedna od njih nije onakva kakvom se isprva čini. One nisu ni crne ni bijele, više sivkaste. Neću reći da ćete ih zavoljeti – ja nisam. Nisu mi se sviđale ni jedna ni druga. No, to ne umanjuje kvalitetu romana, naprotiv. Njihovi su karakteri pomalo apsurdni, banalni, na momente groteskni. I uskoro se nalazite u tom svijetu, i to je tako zabavno doba, i stranice se okreću same od sebe, a vi ne znate tko tu koga, kad i zašto. Znate samo da je morate pročitati do kraja!

Tako zabavan roman

Tako zabavno doba pisano je laganim stilom koji čitatelja neće opteretiti, no svakako će ga navesti na razmišljanje. Rasizam je teška tema, ali spisateljica o njoj progovara duhovitim rječnikom mlade Emire koju više brine budućnost u kojoj se ne nazire ni posao ni zarada, a manje to što je ljudi vide kao crnu-otimačicu-bijele-djece. Isto tako, rasizam vidimo i očima Alix, toliko napadno šokirane ispadom u dućanu da se moramo zapitati u kojem svijetu ona živi. I što se Alix više trudi postati Emirina najbolja prijateljica, to smo mi sve sumnjičaviji prema njenim pobudama.

A kad situacija eskalira na večeri za Dan zahvalnosti, stranice se okreću jedna za drugom!
Što se tu zapravo dogodilo i zašto?
Što Alix skriva i kakve veze Emira ima s tim?
Čitamo i čitamo dok ne dođemo do kraja koji, ako ipak mogu naći jednu malu manu, ne zadovoljava u potpunosti. Priča ovakve snage mogla je i bolje završiti, ali neću cjepidlačiti. Kraj nije loš, samo sam očekivala nešto bombastičnije.

Jer Tako zabavno doba upravo je to – luda, bombastična, neobična i neočekivana priča. Zabavna do bola. Čas blesava, čas smrtno ozbiljna. Suvremena koliko i zaostala svojim pogledom na rasu, klasu, spol.

Vjerujem da je ovo roman idealan za sve – lagano štivo prije spavanja, razbuđujuća rečenica prije posla, šokantna epizoda uz popodnevnu kavu… Unatoč tome, neće se svidjeti svima. Neki će zamjeriti prijevod urbanog slenga, drugi kraj, treći možda način progovaranja o tako ozbiljnoj temi… Ali, vjerujem da će čak i oni koji nađu zamjerke ipak uživati u samom čitanju jer ovo je, oh, tako zabavan roman!

Kiley Reid: Tako zabavno doba

Ostali naslovi ove autorice:

Tako zabavno doba debitantski je roman autorice Kiley Reid, koji je bio u širem izboru za književnu nagradu Booker te kojim je postigla međunarodni uspjeh.

Gdje kupiti roman Tako zabavno doba:

Znanje

Romana koji se bave problemom rasizma ima puno, a na blog Mala od knjiga možete pročitati recenzije sljedećih: Sluškinje Kathryn Stockett i Dama u jezeru Laure Lippman, Vjerojatno ih ima još, ali previše je objava pa ako imate volje, malo sami pročačkajte. 😁

Marianne Cronin: Stotinu godina Lenni i Margot

Nakladnik: Znanje, 2022

Naslovnica romana Stotinu godina Lenni i Margot: ©Znanje

Prevela: Lidija Lebinec

Marianne Cronin: Stotinu godina Lenni i Margot

Stotinu godina Lenni i Margot

U bolnici, na odjelu za terminalne pacijente, u slikarskoj radionici, upoznaju se Lenni i Margot.

Kad čujem riječ „TERMINAL“, prvo pomislim na aerodrom. …
Moram se izvući odande i sjetiti se da takva vrsta terminala nije namijenjena meni.
Sad su to počeli nazivati „ograničenim vijekom trajanja“.
„Djeca i mladi u stanju ograničenog vijeka trajanja…“
(str. 3.)

Lenni ima sedamnaest, a Margot osamdeset i tri godine. Od prvog dana postaju nerazdvojne prijateljice, jedna drugoj povjeravajući priče iz svog prekratkog i dugog života.

I tako smo Margot i ja, obje žive, sjedile u tišini…u meni se pojavio osjećaj kao ni s kim prije. Da imam sve vrijeme svijeta. Nisam se morala žuriti da joj bilo što kažem, mogle smo samo biti. (str. 47.)

I tako se u njima rađa ideja – naslikat će stotinu slika za stotinu godina koje su proživjele. Svaka će slika sadržavati motiv koji im je na neki način obilježio život.

Želimo da nas ljudi upoznaju, da saznaju našu priču, da znaju tko smo i tko ćemo biti. I nakon što odemo, da znaju tko smo bile.
I zato ćemo naslikati jednu sliku za svaku godinu u kojoj smo živjele. Stotinu slika za stotinu godina. … A mi ćemo ispričati svoju priču, jer naslikale smo stotinu slika koje govore:
Lenni i Margot bile su ovdje.
(str. 69.)

Na slikama se tako nađe vjedro, tanjur, pogled kroz kameru i žuti cvjetovi. Iza svakog tog motiva predivna je, dirljiva priča iz živote Lenni i Margot.

Kako su postale osobe koje su sada? Kako se nose sa skorom, neminovnom smrću?

Jer… Za terminalne pacijente nema ozdravljenja. Nema čuda.

Samo je pitanje vremena.

Lenni i Margot i svi ostali

Lenni i Margot susrele su se na kraju svojih života.
Jedna ga je proživjela u cijelosti, druga je praktički tek na početku.
No, već po običaju, smrt ne bira i tako se naše junakinje nalaze na odjelu s kojeg pacijenti ne odlaze, a koji se naziva Majski odjel.

Od prvog trenutka svide se jedna drugoj i rađa se jako, vječno prijateljstvo.

Marianne Cronin: Stotinu godina Lenni i Margot

No Lenni i Margot nisu jedini likovi koje čitamo i volimo unutar ove emotivne knjige. Tu su i otac Arthur, nadležan za malu bolničku kapelicu. I Privremena, djevojka privremeno zaposlena u bolnici koja je zapravo odgovorna za upoznavanje Lenni i Margot. No, i one će njoj uzvratiti uslugu i na njen život utjecati više nego je i mogla zamisliti.

Njih dvije taknut će živote mnogih, no srca će najviše otvoriti jedna drugoj, a samim time i nama, koji ćemo u jednom dahu čitati priču o stotinu proživljenih godina, o ljubavi, boli, sreći, patnji i vječnom životu.

Topla priča o životu, ne o smrti

Čitajući ovaj roman, već sam prema sažetku znala da će me taknuti i da ću pustiti suzu. I doista jesam – no, s obzirom na to kakva je tema – ima začuđujuće malo tužnih dijelova.

-Znaš li… da su zvijezde koje najjasnije vidimo zapravo već mrtve? –
-E pa, to je deprimirajuće.- …
-Ne, … nije deprimirajuće, predivno je. Umrle su tko zna prije koliko vremena, a mi ih i dalje vidimo. One nastavljaju živjeti. –
One nastavljaju živjeti.
(str. 284.)

Zapravo ima jako puno pozitivnih misli i slavi život. Iako naše cure umiru, ovo uopće nije priča o smrti. Roman govori o životu, o tome što smo sve napravili, čije smo živote dotakli, koliko smo utjecali na svijet i koliko se toga zbog nas promijenilo.

Uči nas da, iako smo možda mladi kao Lenni, možemo imati veliko srce, možemo činiti nešto za druge, imati velike misli i patnje i sreće, velike i male.

Isto tako, otkriva nam koje sve tajne u sebi nose osobe koje su već iza sebe skupile popriličan broj godina. Ožiljci, ratovi, promjene, brakovi, djeca, prijatelji, smrt, ljubav, bol…

Što više godina, to više svega, no svi osjećamo jednako, i mladi i stari.

Marianne Cronin: Stotinu godina Lenni i Margot

Slavlje stotinu godina

Stotinu godina Lenni i Margot mrvicu me podsjeća na Backmanovog Ovea, no naravno, Čovjek zvan Ove roman je koji se ne ponavlja pa ipak nemojte očekivati previše.
Način na koji su Lenni i Margot odlučile proslaviti vlastite godine stvarno me taknuo i mislim da bi dopro do svakog čitatelja.

Nismo svi obožavatelji ovakvih priča, znam da ja sigurno nisam, ali ne mogu reći da ih ne volim. Znam, čini se da se ta izjava kosi sama sa sobom, no zapravo ne. Riječ je o tome da ne volim biti tužna, a ovakvi romani neminovno bude baš tu emociju…

Ono što je super kod Lenni i Margot jest da one nisu usredotočene na smrt i kad se ona dogodi, ostaju svi oni čije su živote obilježile i mislim da je to predivno. Kao što sam već rekla, premda su moj primarni žanr trileri, roman Stotinu godina Lenni i Margot jako mi se svidio jer daje nadu i lišava nas straha. Ne samo straha od smrti, već od straha da ćemo, jednom kad nas ne bude, biti zaboravljeni.

Ostali naslovi ove autorice:

Stotinu godina Lenni i Margot roman je prvijenac spisateljice Marianne Cronin. Kako sama spisateljica kaže, lik Lenni javio joj se kad je i sama vodila bitku za zdravlje i kada su joj otkrivene poteškoće na srcu.

Gdje kupiti roman Stotinu godina Lenni i Margot:

Znanje

Nita Prose: Sobarica

Nakladnik: Stilus knjiga 2022.

Naslovnica romana Sobarica: ©Stilus
Preveo: Dražen Čulić 

Nita prose Sobarica

Ne znam je li me ovaj roman oduševio ili iznervirao. Mislim da je jedno i drugo. Oduševio me stil i toliko dobro portretiran lik sobarice Molly Grey, i psihološki i fizički izvanredno nijansiran, što se u popularnoj književnosti  ne viđa često. Istovremeno, ovaj me lik toliko nervirao cijelo vrijeme čitanja da bih je najradije prodrmala, stresla i rekla joj: „Pa dobro, što je tebi, ženo?

Zbog svega toga mislim da je romanom Sobarica autorica napravila uistinu odličan posao.

Istina nije uvijek najviši ideal, katkad je treba žrtvovati da se spriječi širenje boli na one koje voliš. str. 175.

Ona je samo sobarica

Molly  Gray, 25-ogodišnja je djevojka koja radi kao sobarica u prestižnom Regency Grand hotelu. Ona je sve samo ne obična osoba. Drugačija je od većine hotelskog osoblja jer se nigdje ne uklapa, nema bliskih prijatelja i ne zanimaju je hotelski tračevi. Čak se na trenutke čini malo i autistična jer ne zna prepoznati izraze lica, geste, mimiku, a njezina nesocijaliziranost pospješuje da djeluje hladno  i distancirano. Molly sebe doživljava samo sobaricom – zašto bi je itko trebao primijetiti? Njezino je da čisti, radi i ignorira sve ekscentričnosti i tajne gostiju. U svom poslu, njegovoj rutini i strogo propisanim pravilima, dvadeset petogodišnja Molly svejedno neizmjerno uživa.

Čista kuća, čisto tijelo i čisto društvo. Znaš li kamo to vodi? Kamo to vodi, bako? Do čiste savjesti. Do dobrog, čistog života. Str. 70.

Charles Black je mrtav

Ali sve se mijenja onog dana kada Molly otkrije mrtvo tijelo ozloglašena gosta, Charlesa Blacka. Nered koji je on napravio u svom životu teško je očistiti u okviru jedne hotelske sobe. Ali Molly je pobornica istine pod svaku cijenu. Premda najčešće  krivo procjenjuje karaktere gostiju, kao i ljudi s kojima radi, a još je uz to temeljito počistila bogataševu sobu da nije ostao ni jedan jedini trag,  Molly odluči slijediti intuiciju  i saznati tko je u stvari bio Charles Black. Ali na taj način i sama postaje osoba interesantna policijskim istražiteljima.

Moramo biti bambus. Moramo se naučiti savijati i prilagođavati životu. str. 90.

Dojam o djelu

Priča je ovo o neobičnoj ženi koja živi po još neobičnijim pravilima. Radi ono što se od nje zahtijeva – čisti u vrhunskom hotelu, praktički nevidljiva, jer ona je „samo sobarica“. Ali posao  sobarice je ono u čemu Molly istinski uživa. Rutina i strogo određeni raspored aktivnosti daju Molly osjećaj pripadanja i sigurnosti. Ako se nešto dogodi izvan te rutine, Molly je uplašena, nesigurna i vrlo ranjiva. Rutina je ta koja održava Molly u životu. I nevidljivost.

Ali život jer odlučio promijeniti karte. Pronalaženje mrtvog  gosta nešto je što je uzbibalo Mollynu rutinu. I ne samo to. Događaj je izložio Molly javnosti. A to je za nju katastrofa.

Izvrsno napisan roman Sobarica povest će vas na jedinstveno putovanje. Putovanje čiste duše. Spoznaje da nije uvijek sve jasno, crno ili bijelo. Ponekad su stvari i sive. Ponekad treba učiniti nešto drugačije, izvan rutine, što inače nikad ne biste učinili, ako znate da će u konačnici stvari ispasti bolje.

Priča je to o neobičnoj ženi koja se oslanja samo na sebe u surovom svijetu koji je okružuje. Njezina naivnost vam ponekad strašno ide na živce (bar meni), ali sve u svemu knjiga je zabavna, sa snažnim glavnim likom kojeg ćete pamtiti. Jedva čekamo ekranizaciju!

Nita Prose Sobarica

O autorici

Nita Pronovost piše pod pseudonimom Nita Prose. Potpredsjednica je i direktorica u tvrtki Simon & Schuster u Torontu. Roman Sobarica vrlo je brzo nakon objavljivanja postao bestseler. Prava za holivudsku ekranizaciju s Florence Pugh (“Male žene”, “Black Widow”) u naslovnoj ulozi kupio je Universal Pictures dok je roman još bio u rukopisu. Roman koji je na engleskom objavljen u siječnju 2022. te otad ne silazi s top-ljestvica najprodavanijih knjiga diljem svijeta itekako je opravdao status jednog od najviše očekivanih prvijenaca godine.

Gdje kupiti:

Stilus knjiga

Marina Vujčić: Pedeset cigareta za Elenu

Nakladnik: Fraktura 2019.

Naslovnica knjige Pedeset cigareta za Elenu: ©Fraktura

Marina Vujčić Pedeset cigareta za Elenu

Pedeset cigareta za Elenu

Elena je bila sve što on nije. Puna života, veselja, osoba koja je duša svakog društva, ona koja spaja ljude. On je s druge strane vječni nezadovoljnik, čovjek koji prolazi kroz život namrgođen i oprezan kao da mu je život teret, a ne sloboda kreacije. A onda, na njihov zajednički dvadeset četvrti rođendan, Elene više nije bilo. Ostao je sam prolazeći kroz život u svojim blizanačkim kolicima. Samo je mjesto do njega ostalo prazno.

Izvrstan roman autorice marine Vujčić, Pedeset cigareta za Elenu, duboko me se dojmio. Majstorski napisan, s atmosferom neizvjesnosti, očekivanja i traženja smisla, roman je to koji priča o tome kako slučajne sitnice kojih najčešće nismo ni svjesni mogu utjecati na živote drugih i nas samih. U knjizi pratimo četiri osobnosti, dva muškarca i dvije žene, svatko sa svojim životnim dilemama. Knjiga u kojoj je vrlo malo dijaloga ne samo da nije dosadna, već drži našu punu pažnju cijelo vrijeme čitanja. Knjiga je to koja rasplamsava buru osjećaja u svakom tko je čita i na površinu iznosi vlastite ožiljke duše.

Oliver

Oliver Radman ima jedan cilj tog dana; popušiti pedeset cigareta u čast Eleni, sestri koju je tragično izgubio na svoj i njezin 24 rođendan. Oliver je čovjek koji ne zna izraziti tugu pričom, gestom ili mišljenjem. On je čovjek koji vjeruje u brojke. Na tu tužnu godišnjicu, Oliver puši cigarete za Elenu i sprema opuške u kutijicu  kako bi imao brojčani dokaz. Uostalom, on je računovođa. Lutajući noću gradom i prisjećajući se Elene i uspomena koje su na trenutak oživjele, njegova je pojava uzrokovala takozvani efekt leptira. Oliver susreće nekoliko ljudi koje uopće ne poznaje, ali njegova pojava na ulici ili pod njihovim prozorima uzrokuje promjenu u njihovim razmišljanjima i postupcima, promjenu u njihovim životima.

Smrt. I kako onda voljeti riječi? Taj jezivi deficit samoglasnika, to lomljenje jezika da bi se imenovalo nešto tako nepopravljivo. str. 141.

Magdalena

Magdalena je majka dvoje djece i žena kriminalca koji je više puta opljačkao mjenjačnicu. Nakon što su otkrivene pljačke o kojima nije ništa znala, Magdalena se pod pritiskom odvjetnika dvoji hoće li pružiti suprugu lažni alibi. Dvojba – olakšati suprugu boravak u zatvoru ili presjeći i  obavijestiti djecu da im je otac kriminalac, prestaje nakon neobičnog Oliverovog pojavljivanja ispred njene kuće.

Ima i drugog smeća koje moram pobacati. Ono koje se ne iznosi u vrećama. str. 218.

Greta

Greta je mlada supruga nezadovoljna svojim brakom. Nezadovoljstvo prelazi u tešku depresiju. Greta nema volje za životom jer joj se ništa lijepo  ne događa. Suprug je vara, a nikad je nije ni razumio.  Njezin vrlo krhki psihički svijet uzdrman je još u ranom djetinjstvu. Greta je nevoljeno dijete. Nema volju ustati ujutro i moli se da se više nikad ne probudi. Nakon slučajnog susreta s Oliverom shvaća da se treba pobrinuti samo za sebe…

Jer čemu zapravo sve to ulaženje i izlaženje, to dolaženje i odlaženje odnekud i nekamo, to prolaženje mimo i pored,  to ustajanje i lijeganje, to kotrljanje životom koje uvijek završava u istoj slijepoj ulici i uvijek u istoj zabludi da nekamo idemo. Str. 129.

Viktor

Viktor je novinar koji se tek treba dokazati. Konačno je na pragu svog prvog ozbiljnog posla kada ga niz okolnosti spriječi da se pojavi ujutro na poslu na kojem ga očekuju. Ne može ostvariti emocionalnu vezu jer koju god djevojku dovede u svoj dom pošalje je kući dolaskom noći. Viktor je čovjek koji mora spavati sam u krevetu jer ga još uvijek progoni sjećanje na dan kad se probudio i pored sebe našao mrtvu majku koja je tijekom noći zauvijek zaspala. I na njegov je put, na neki čudan način, naišao Viktor.

Dragi sine, tuga je gubitak vremena. Moraš prigrliti život. Radost, mladost, sve. Str. 219.

Dojam o djelu

Koja knjiga! Ostala sam jednostavno osupnuta. Pedeset cigareta za Elenu knjiga je od koje se dok je čitate ježite, a nakon čitanja potonete u posvemašnju kontemplaciju i razmišljate o svom životu, životima svojih bližnjih, odlukama koje ste u nekom trenutku života donijeli ili niste i kako su naši odabiri utjecali na buduće (prošle) događaje. Pročitala sam knjigu u jednom dahu. Nakon čitanja protrnete i postavljate sami sebi masu pitanja. Da smo nekad nešto drugačije odlučili, u kojem bi smjeru išao naš život? Da smo presjekli i ne činili kompromise, bismo li sada bili sretniji? Nakon čitanja, prepoznajete se u mnogim situacijama. Knjiga je nostalgična, melankolična i krajnje dirljiva. Kad je pročitate, osjećate tisuću emocija. I tugu i nadu i žalost i uvjerenje da je život vrijedan i jedan jedini, sve vam se to mota po glavi. Knjiga me uistinu duboko dojmila. Cijela se fabula događa u samo 24 sata,  a vama se čini da je prošao ne jedan, već stotinu života. Ovo mi je prva knjiga Marine Vujčić koju sam pročitala. Sad brzo odlazim nadoknaditi sve propušteno. Ogromna preporuka.

marina Vujčić Pedeset cigareta za Elenu

O autorici:

Marina Vujčić rođena je 1966. u Trogiru. Objavila je romane Tuđi život 2010., A onda je Božo krenuo ispočetka 2014., Mogla sam to biti ja 2015., Susjed 2015. i Pitanje anatomije 2017. godine. U suautorstvu s Ivicom Ivaniševićem objavila je roman Otpusno pismo 2016. Njezine drame Umri muški i Podmornica nagrađene su nagradom Marin Držić. Autorica živi i radi u Zagrebu.

Gdje kupiti:

Fraktura

Ji-young Gong: Naše sretno vrijeme

Nakladnik: HENA COM, Zagreb 2021.

Naslovnica knjige Naše sretno vrijeme: ©Hena com

Ji-young Gong naše sretno vrijeme

Nitko od nas ne zna kad će umrijeti. Zašto je onda pogrešno da se netko kao ja, tko ne zna kad će umrijeti, nalazi s tobom, koji također ne znaš kad ćeš umrijeti. str. 41.

Naše sretno vrijeme – oprost kao lajtmotiv knjige

Naše sretno vrijeme sjajna je knjiga koja priča o krivnji i oprostu. Oprostiti drugima, oprostiti onima koji su nas tijekom života povrijedili, oprostiti svima onima koji su nama ili drugima činili zlo, oprostiti u konačnici sami sebi. Oprost nas definitivno uzdiže kao ljude. Nakon čitanja ove knjige oplemenjeni smo i ispunjeni porukama koje knjiga nosi. Svakako pročitajte.

Moraš oprostiti. Ne zbog nekog drugog, nego zbog sebe. str. 55.

Morate vjerovati da dobijete odgovore. Kažu da vjera može pomaknuti planine. str. 76.

Dvoje ljudi koji se nikad prije nisu sreli

Knjigu pričaju usporedno dva lika. Tridesetogodišnja Yu-jeong i dvadesetsedmogodišnji Yun-su. You-jeong i Yun-su naizgled nemaju nikakvih dodirnih točaka. Njihovi se životi nikad nisu ukrstili niti su se njih dvoje ikad prije sreli. Prvi susret Yu-jeong i Yun-sua događa se u zatvoru gdje Yu-jeong dolazi u posjet zatvorenicima koji su osuđeni na smrtnu kaznu zbog izrazito teških ubojstava. Na volontiranje u zatvoru nagovara je njezina rođakinja, teta Monica, mudra redovnica koja dugi niz godina posjećuje osuđene na smrt. Yu-jeong dolazi u posjet Yun-suu nevoljko, pitajući se zašto dolazi osuđenom ubojici koji sasvim sigurno zaslužuje smrtnu kaznu. Yun-su je loš čovjek, Yun-su je ubojica, ali Yu-jeong na taj posjet gleda kao na zadatak. Kao nešto što je obećala samoj sebi.

Možda će zvučati čudno, ali prvi put kad sam te vidjela pomislila sam da smo veoma slični. Teško je objasniti zašto. str. 145.

Yu-jeong 

Djevojka iz imućne obitelji, iz koje su redom sva djeca cijenjena i uspješna u društvu. Yu-jeongina braća na samom su vrhu državnog i društvenog lobija u Koreji (glavni državni tužitelji i poznati liječnik). Yu-jeong je, premda je završila fakultet i studirala slikarstvo u Parizu, crna ovca u obitelji. Za sebe kaže da je autsajder u svojoj obitelji. Odnosi s obitelji, kao i emotivne veze, za Yu-jeong uvijek su završavale prekidima. Upoznajemo je u bolnici u trenutku kada je već treći put u zadnjih nekoliko godina pokušala učiniti samoubojstvo. Obitelj je osuđuje smatrajući da tim činom samo privlači pažnju na sebe, a sve se događa u trenutku kada joj je majka teško bolesna. Ali Yu-jeong ne želi vidjeti majku. Niti majka nju. Njihovi su odnosi, dugo već, jako, jako narušeni.

Yu-jeong  ima svoje razloge zbog kojih se okrivljuje i kažnjava. Njezine traume se velike i duboke. I samo su njezine. Njezinu obitelj njene boli ne zanimaju. Pravi se da se ništa nije dogodilo i kreni dalje, poruka je njezine majke. Prošlost se ne spominje.

Ali nikad nisam znala reći riječi kao što su žao mi je, hvala ti i volim te. str. 27.

Yun-su

Yun-su nalazi se u strogo čuvanom državnom zatvoru. Osuđen je na smrt vješanjem zbog ubojstva dvije žene te silovanja i ubojstva treće, sedamnaestogodišnje djevojke. Čeka izvršenje smrtne kazne, ali ne zna koji će se dan to dogoditi. Cijeli se dan nalazi u samici, ruku i nogu okovanih lancima. Nakon posjeta Yu-jeong, Yun-su počinje zapisivati svoje misli i dojmove u plavu bilježnicu. Piše rukama okovanim lancima, nadajući se da će ta pisma nakon njegove smrti doći u ruke Yu-jeong.

Prvo sjećanje u mom životu sjećanje je na želju da ubijem. str. 14.

Yun-su piše o svom djetinjstvu, ocu alkoholičaru i majci koja je napustila obitelj, odrastanju njega i brata u surovim okolnostima sirotišta i ulice. Yun-su već kao dječak dobiva etiketu lopova, dečka koji izaziva kavge i sitnog kriminalca. Te se stigme cijeli život nije oslobodio. Jedino što mu je bilo važno je da njegov mlađi brat bude zbrinut. A brat, Eun-su, bio je nesretan dječak koji je oslijepio zbog očeva nemara i krivih lijekova. Jedino što je volio bila je pjesma koju je jednom čuo na radiju. Stjecajem okolnosti, to je bila državna himna koju je kao djevojčica otpjevala Yu-jeong.

Susreti Yu-jeong  i Yun-sua mijenjaju jednog i drugog. Čine ih boljim ljudima. Čak i ljude oko njih čine boljima. Raspon osjećaja kroz koje prolaze oba lika varira od ljutnje, mržnje, inata, depresije i crnila, do razmišljanja, preispitivanja i kontemplacije.

Više nikad neću prositi. Više nikad neću moliti. Samo je jedan način da preživiš na ovom svijetu: moraš imati novac i moć. Str. 98.

Ji-young Gong naše sretno vrijeme

Dojam o knjizi Naše sretno vrijeme

Naše sretno vrijeme proslavljeni je roman, uznemirujući i šokantan s jedne strane, topao i sjetan s druge. Pitanje smrtne kazne i rasprava o smislu i (ne)opravdanosti uzimanja života stara je koliko i život. Pitanje krivnje pojedinca za počinjene zločine u kontekstu nepovoljnih društvenih okolnosti proteže se još od Dostojevskog. Bili zagovornik uvođenja smrtne kazne ili zakleti protivnik, zbog ovog romana preispitat ćete svoje mišljenje. Roman je svojevrsna književna Biblija koja se pitanjem smrtne kazne bavi s aspekta filozofije i vjere, a prije svega se bavi našim poimanjem sebe kroz krivnju i oprost. Naše sretno vrijeme je knjiga koju nikako ne smijete propustiti.
Čitajući ovaj roman učimo o sebi, učimo o drugima, učimo o životu, o krivnji, odgovornosti i iskupljenju. Nakon pročitane knjige uistinu razvijamo uvjerenje kako je život svet. To ne smijemo nikad zaboraviti.

Ljudski život je svet. Kad to zaboravimo svi umiremo. str. 119.

O autorici

Ji-young Gong (1963.) jedna je od najomiljenijih i najcjenjenijih korejskih književnica. Također je i feministička spisateljica. U svojim se djelima bavi ženskim pravima i slobodama te je usredotočena na pitanja koja se tiču radnika, siromašnih i onih koji trpe bilo kakav oblik diskriminacije. Knjige su joj uspješnice, samo u Južnoj Koreji prodala je više od 10 milijuna svojih knjiga. Naše sretno vrijeme prvi je njezin roman preveden na engleski jezik.

Gdje kupiti roman Naše sretno vrijeme:

Hena-com

Joanne Ramos: Farma

Nakladnik: Vorto Palabra, Zagreb, prosinac 2020.

Naslovnica knjige Farma: ©Vorto Palabra

Farma – Humanost kao dobro uhodan biznis

Joanne Ramos farma

Farma, kako su je međusobno nazivale stanarke, posebna je bolnica u kojoj se pripremaju surogat majke (nositeljice) od začeća do poroda, rađajući djecu bogatim klijentima. Farma se zapravo zove Zlatni hrastovi i nalazi se u prekrasnom, pastoralnom okruženju zelenog krajolika i čistog zraka daleko od gradske vreve i zagađenja. Sve je podređeno nositeljicama: izvrsna zdravstvena skrb, birana organska hrana, fizioterapeuti i tjelovježba, bogata premija… ali samo ako iznesu trudnoću do kraja.

Farma-Nositeljice i klijentice

Nositeljice na Farmi sve su odreda mlade, zdrave žene, koje su prošle niz zdravstvenih pregleda kako bi postale kandidatkinje za surogat majke. Jedino što im nedostaje za novi start u životu je novac. Klijenti su, s druge strane, najbogatiji ljudi na svijetu kao što je na primjer Madame Deng, aktualna svjetska kraljica Papira. Klijenticama jedino nedostaje željeno dijete. Obe strane sklapaju ugovor: jedni dobivaju dijete, a drugi novac. Sve to vodi promućurna i nezaustavljiva gospođica Mae Yu, ravnateljica Zlatnih hrastova i njezin nadređeni, direktor Leon.

Ali Reagan zna da je blaženstvo, čak i zanos koje osjeća otkad je došla u Zlatne hrastove mnogo više od toga. To ne nešto potpuno novo: Jasnoća. Str. 82.

Djevojke nositeljice na Farmi :

Reagan

Djevojka koja na Farmu dolazi iz imućne obitelji, ali financijski ovisi o ocu s kojim se ne slaže. U Zlatne hrastove dolazi kako bi pronašla mir, a ponajviše da umakne ocu i pokušajima da je oblikuje po svojoj slici. Muči je jedino tajanstvenost klijentice čiju bebu nosi. Bistrog uma i britkog jezika, Reagan nakon nekog vremena otkriva da su nositeljice svojevrsne zarobljenice čije se kretanje strogo kontrolira. Počinje kršiti pravila..

Ali, što Reagan zna o bilo čemu? Ne zna čak ni kakva beba leži u njoj -dječak ili djevojčica. Crna ili bijela ili plava? Tvrdoglava ili poslušna, pametna ili glupa? Str. 255.

Jane

Jane dolazi na Farmu kao mlada Filipinka koju je rođakinja Ate, s kojom živi, nagovorila da se prijavi za nositeljicu u Zlatnim hrastovima. Jane ima kći od 6 mjeseci, Amaliju. Suprug ih je napustio i ostavio bez prihoda. Jane jedva spaja kraj s krajem. Zlatni hrastovi su za njih prilika života. Ali, dok Jane ne iznese trudnoću, Amalija mora ostati kod Ate, koja je lošeg zdravlja. Kako prolaze mjeseci, tako Jane polako puca po šavovima. Nisu joj dozvoljene Amalijine posjete, a ni Ate se ne javlja… Jane odluči pobjeći.

Lisa

Gradska djevojka koja je ušla u Farmu isključivo zbog novca. Lukava je i spretna. Doznaje mnoge informacije o Farmi tako da nadmudruje koordinatorice i osoblje koje ih nadgleda. Na prevaru dovodi momka Troya na Farmu, ali time izlaže Jane opasnosti. Svjesna svoje lakomislenosti, sve će učiniti da omogući Jane bijeg s Farme.

Ravnateljica Mae Yu

Mlada, ambiciozna žena, smirena i hladnokrvna u isto vrijeme, ostavlja dojam osobe koja je dorasla svakom zadatku. Nositeljicama je stalno na raspolaganju, grozničavo se trudi da sve štima i da ništa ne ugrozi „proizvodnju“ savršene bebe. U pozadini svega je unosna zarada, ali i ogromne ambicije da se razvije „industrija“ proizvodnje beba sa surogat majkama. Mae živi s dečkom Ethanom i planira glamurozno vjenčanje.

Je li tebi promakla vijest da više ne postoji sveto? Sve je na prodaju. Baš kao i svatko u ovoj tvornici beba. Str. 228.

Moj dojam o knjizi Farma

Knjiga me oduševila zbog načina na kojem se spisateljica uhvatila u koštac sa ovom teškom temom, kao i zbog šokantnog, ali izuzetno dirljivog slijeda događaja. Knjiga otvara mnoga pitanja kojima se danas bavi i medicinska struka: Koliko je etički i moralno opravdano iznajmljivati vlastito tijelo pa makar i u humanu svrhu, da se usreći neka obitelj koja ne može imati djece? Je li to nešto što bi trebalo biti čin milosrđa (ako se radi o članu obitelji ili bliskom srodniku kojeg volite i zbog kojeg ste spremni sve učiniti kako bi mu pomogli) i je li uputno za to uzimati novac, odnosno zarađivati na tom činu? Koliko se  nesretnih ljudi uopće spremno upustiti u taj rizik i platiti surogat majku koja će za njih iznijeti trudnoću? Šokantnost knjige je tim veća jer se u Farmi uglavnom radi o bogatim klijenticama koje iznajmljuju surogat majku, ne zbog toga što ne mogu prirodnim putem imati dijete, već ne žele da im trudnoća uspori karijeru, omete dogovorene poslove ili promijeni ideal savršenog tijela koje brižno održavaju.

Dio u romanu Farma koji me najviše dojmio

Nositeljice (pojam surogat majke se spominje samo jednom u čitavom romanu) imaju samo jedan motiv za iznajmljivanje vlastitih tijela u svrhu rađanja djece, a to je novac. Iako bi možda čitatelji pomislili da su to beskrupulozne, loše žene, koje ne brinu o djeci koju nose od začeća do porođaja, one to uistinu nisu. Sve su to žene kojima uistinu treba novac, ali koje dišu, žive, plaču i raduju se sa svakim pokretom djeteta u njima. Taj dio emocionalne kompatibilnosti nositeljica s djetetom kojeg nose, a koje u konačnici neće biti njihovo, donesen je u knjizi na fenomenalan način. Čitatelj ih doživljava kao prave majke, a ne iznajmljene nositeljice.

Lik Jane spisateljica je donijela vrlo emotivno, s obzirom da je i sama rođena na Filipinima i dobro poznaje filipinsku zajednicu ukorijenjenu u SAD-u. Mlade žene, Filipinke, uglavnom rade poslove vezane za brigu oko novorođenčadi ili obitelji, kao što su poslovi dadilja, kućanica i spremačica. Većinu zarađenog novca šalju svojoj siromašnoj rodbini na Filipine.

Ovo je knjiga koju svakako preporučujem pročitati. Razmišljat ćete o njoj dugo nakon čitanja. Pitanja koja postavlja sama spisateljica, a i mi sami su: što smo dobili srećom, zaslugama, rođenjem, a što žrtvama, asimilacijom i kompromisima i ta pitanja ostaju na razmišljanje svakome od nas.

Joanne Ramos Farma

O autorici

Joanne Ramos rođena je na Filipinima, a u dobi od šest godina preselila se u Wisconsin. Diplomirala je na B.A. sa Sveučilišta Princeton. Nakon rada u investicijskom bankarstvu i privatnom ulaganju, postala je djelatnica u The Economistu. Trenutno je član uprave Moth-a, a s obitelji živi u New Yorku. Farma, njezin debitantski roman, nacionalni je bestseler i dobitnik je nagrade Centra fikcije za 2019.

Gdje kupiti:

Znanje

Edna O’Brien: Male crvene stolice

Nakladnik: Naklada Ljevak

Naslovnica knjige Male crvene stolice: © Naklada Ljevak, Zagreb 2016.

Pojedinac se ne može mjeriti s poviješću. Roberto Bolano

Edna O’Brien  Male crvene stolice

Male crvene stolice

Malih crvenih stolica ima 11541. Toliko je ljudi i djece poginulo u opsadi Sarajeva u ratnom sukobu prije više od 20 godina. Crvene stolice poredane su njima u čast kao bolna uspomena na izgubljene živote u vremenima kada je vladalo bezumlje. Spisateljica je iskoristila ovaj događaj kao podsjetnik na ono što se nikad više ne bi smjelo dogoditi nijednom čovjeku, ženi, djetetu, narodu. Tako je nastala knjiga Male crvene stolice. Međutim, priča je to koja je jača i veća od knjige, priča je to o kojoj moraju znati oni koji to nisu doživjeli i oni koji  će se tek roditi. Edna O’Brien se pobrinula da se ova priča ne zaboravi.

Da, jedanaest tisuća petsto četrdeset i jedna crvena stolica u znak sjećanja na pale. Priča se da su turisti zaplakali tek kad su naišli na šesto četrdeset tri male crvene stolice poginule djece. str. 72.

Dolazak neznanca

Knjiga Male crvene stolice započinje dolaskom nepoznatog i karizmatičnog neznanaca u mirno irsko mjestašce Cloonoilu. Od pojave, duge kose i brade te dugačkog crnog kaputa koji mu je zaštitni znak, pa do aktivnosti kojima se bavi, sve je to izazvalo popriličnu znatiželju i uzburkalo učmalost irskog sela u kojem se malo što novog događa. Neznanac se predstavio kao psihoterapeut, iscjelitelj i  seksualni terapeut te pjesnik, čime je dodatno uzbudio crkvenu i lokalnu vlast u selu. Dok su muškarci bili na oprezu, žene su ga malo pomalo počele obožavati. Sve ih je osvojio svojim znanjem o ljekovitom bilju, učenim razgovorima, meditacijama i savjetovanjima koje je nesebično pružao. Predstavio se kao Vladimir Dragan, ali zovu ga skraćeno Vuk što je učestalo ime u njegovom kraju (Crna gora).

Fidelma u knjizi Male crvene stolice

Zašto se u knjizi Male crvene stolice baš Fidelma zaljubila u Vlada? Bila je žena ljepotica, udana za dvadeset godina starijeg supruga Jacka, nerotkinja s nekoliko uzaludnih pokušaja da donese na svijet živo dijete. Doktor Vlad došao joj je kao melem na ranu. Najprije je  izazvao  njezino zanimanje svojim neobičnim karizmatičnim likom, a zatim Fidelma osjeća njegovo suptilno poimanje njezine nutrine što nikada nije osjetila od svog muža,  da bi se na kraju bezrezervno zaljubila i prepustila ljubavnim užicima bez obzira na posljedice, a one su bile strašne. Njezina čežnja za djetetom je tolika da namjerno ostaje trudna s Vladom, a netom kasnije saznaje strašnu vijest. Zlo koje je Vlad posijao u svojoj zemlji pronašlo ga je i došlo na naplatu, a svjetska javnost traži da se krvnik osudi.

Jedva da je koju riječ razmijenila s njim u baru, a već ga je razumjela, kako je pažljiv, ruku toliko izražajnih, kao da su i one nešto zborile, upijao je sve oko sebe, beskrajno uljudan, a tajanstven i nepronicljiv. Str. 53.

Vlad

Što se zbiva u glavi čovjeka zbog čije je zapovjedne odgovornosti tisuće ljudi osuđeno na smrt? Kako uopće netko može živjeti sa spoznajom da je poslao u smrt samo jednog, a kamoli tisuće ljudi? U bližoj i daljoj povijesti ima dosta tih primjera, najpoznatiji je, dakako, Hitler. Prva asocijacija na dr. Vlada bio mi je Radovan Karadžić, ratni zločinac. Iako ga spisateljica nigdje izrijekom ne spominje, svatko tko pročita ovu knjigu, a iz ovog je našeg balkanskog miljea, ne može se oteti dojmu da je on bio predložak za ovaj književni lik. Ratni zločinac koji se skriva u irskom selu bježeći od Haaškog tribunala.

Edna O’Brien  Male crvene stolice

Cloonoila

Mirno mjesto u kojem se malo toga novog događa s povjerenjem i otvorenim srcem prihvatilo je došljaka. Njihova „zaluđenost“ doktorom išla je toliko daleko da su mu žene povjeravale svoje bračne i intimne tajne, crkveni i seoski oci, čak i književni klub, pitali su  ga za mišljenje o raznim temama, a mjesna škola povjerava mu djecu koju vodi na izlet. Uhićenje doktora dolazi s viših instanci i selo je u šoku i nevjerici. Kako se ne mogu više obračunati s Vladom, plamen mržnje svih stanovnika Cloonoile okreće se  prema Fidelmi koja, odbačena od muža i prijatelja, u očaju napušta selo.

London

Emotivno dotučena, osramoćena i ponižena Fidelma bježi u London. Taj je grad ne čeka s dobrodošlicom. Mučno se probijajući kroz podstanarske stanove, prljave poslove, ranjena u duši i tijelu, bez djeteta koje je izgubila na grozan način, posjećuje Vlada u zatvoru želeći vidjeti što je u njegovim očima. Ono što vidi samo je pustoš, prokletstvo i iskonsko zlo. Nakon posjeta Vladu, Fidelma zna da je on za nju priča koju mora zatvoriti i okreće se novim počecima.

Dojam o knjizi

Prvi put se susrećem s ovom autoricom i odmah me oduševila. Knjiga nije laka za čitanje. Štoviše, na trenutke je vrlo mučna i potresna. Spisateljica ne objašnjava toliko Vladove motive koliko objašnjava Fidelmino djelovanje i ono što je tjera na približavanje Vladu. Spisateljica je maestralno donijela lik Fidelme, ranjive žene, a istovremeno same, neshvaćene. Edna O’Brien je savršeno opisala grubost života u malim zabačenim zajednicama gdje se pojedinac često osjeća sam i bez podrške. Naročito je dobro opisala irsku ženu, osamljenu, neshvaćenu, odbačenu, a istovremeno jaku, snažnu, onu koja uspijeva preživjeti. Snaga koju ima ta žena gotovo je nevjerojatna, iskonska i bez promišljanja na razumski dobro ili loše, svi njezini motivi – motivi su srca.

Ovo je knjiga koju nakon čitanja ne stavljate na policu i zaboravljate ju. Ovo je knjiga koja provocira čitatelja da bude involviran, knjiga koju usmenom predajom preporučate čitati dalje.

O autorici

Edna O’Brien (rođ. 1930.) irska je spisateljica, autorica romana, zbirki priča i pjesama, drama i memoarske proze. Rođena je u katoličkom selu s dvjestotinjak stanovnika u zapadnoj Irskoj. Počela je pisati već u djetinjstvu. Udala se za književnika Ernesta Geblera i odselili su u London gdje se u potpunosti posvetila pisanju.

U svojim se djelima često bavi unutarnjim životom žena i njihovim problemima. Njezin prvi roman Seoske djevojke (The Country Girls, 1960), prvi dio ciklusa Country Girls Trilogy, odmah joj je donio popularnost. Njezini romani iskazuju njezin očaj zbog položaja žene u suvremenom društvu, a ponajviše zbog represivnog odgoja djevojčica. Provokativne knjige ove irske književnice bile su, isto kao i knjige Jamesa Joycea i Franka O’Connora, zabranjivane u Irskoj.

Opusom hvaljenim od strane književne kritike i nagrađivanim brojnim književnim nagradama, Edna O’Brien stekla je status modernog klasika irske književnosti. Za svoje je knjige dobila brojne ugledne književne nagrade. Živi u Londonu.

Gdje kupiti:

Naklada Ljevak