Oznaka: noir roman

Objavljeno

Goran Tribuson: Zbogom, Izabel

Nakladnik: Mozaik knjiga, Zagreb, 2022.

Naslovnica knjige Zbogom, Izabel: ©Mozaik

Goran Tribuson Zbogom Izabel

Iako je potpuno drugačija od ostalih njegovih romana, od Gorana Tribusona nisam očekivala ništa manje! Zbogom, Izabel  dokaz je da su domaći autori itekako plodni u pisanju dobrih krimića. Crnohumorni krimić Zbogom, Izabel, osim krimi scenarija, otkrio nam je duboko nesređen svijet glavnog junaka koji on sam opisuje ironično, s dozom humora i bez patetike. Jako mi se svidio roman, pogotovo stil pisanja koji je kombinacija noira, crne komedije i gradskog krimića, a sve začinjeno primjerenom dozom nihilizma i prezirom prema društvenim konvencijama.

Igor Crneković

Igor zvani Crni mladić je koji se u ničemu nije posebno istakao. Dijete prosvjetnih radnika, konac svojih dvadesetih dočekao je u Zboru narodne garde. Povratkom u Zagreb bavi se različitim poslovima, sve bez svrhe i cilja, izgubljen kao i čitava njegova generacija. Uz to, Igor živi u stanu svojih roditelja s kojima nema puno dodirnih točaka jer su i oni sami disfunkcionalni i otuđeni kao supružnici. Nemajući ništa pametnije za raditi, Crni se priključuje zaštitarskoj firmi Mustela gdje je angažiran u neobičnu svrhu: bit će tjelohranitelj dobro štićene djevojke, prelijepe i fatalne Izabel, kćeri tajkuna Rudija Vulasa.

Moji starci se, bar koliko ja pamtim, nikada nisu voljeli; bar nisu pokazivali da im je to čuvstvo poznato. str. 12.

Izabel

Izabel je lijepa mlada djevojka, studentica arheologije. Kćerka je Rudija Vulasa, bivšeg minhenskog investitora i sadašnjeg poduzetnika. Živi u golemoj kući na Gornjem Prekrižju. Njezin se svaki korak pomno prati zbog očevog bogatstva, a još više zbog mutnih poslova  kojima se bavi otac Rudi. Nakon što je već jednom zamalo postala žrtva otmice, Rudi odlučuje angažirati tjelohranitelja koji će Izabel pratiti u stopu.

Tjelohranitelj

Uloga tjelohranitelja lijepoj djevojci Igoru se na početku čini beskorisna. Prati je na predavanja, kupovine, čak i po privatnim tulumima. Izabel je nekonvencionalna, opuštena i čini se nesvjesna opasnosti i očevih mutnih veza. Nakon što  duže vremena provedu zajedno, između mladih se postepeno razvija emotivna veza nakon koje Izabel iznese neobičan prijedlog: pobjeći će zajedno i fingirati otmicu u kojoj će od oca tražiti pozamašni iznos za njezino oslobađanje. Crni je u čudu zbog Izabelinog prijedloga, ali nemoćan je. Izabel vodi igru.

Ubio sam čovjeka radi novca i žene. Na koncu nisam dobio ni novac ni ženu.
str. 188.

Dojam o djelu

Zbogom, Izabel, podnaslovljen kao roman noir, još je jedna od Tribusonovih uspješnica. Glavni junak je tipičan predstavnik bezidejne zagrebačke mladeži koja se nakon Domovinskog rata egzistencijalistički i psihički traži živeći iz dana u dan. Prezirući društvene konvencije, s velikom dozom samoironije i iskrenosti, Crni je vrlo simpatičan lik čije putešestvije pratite s osmijehom. Čak i kad naizgled hladno i introspektivno progovara o neuspjelom braku svojih roditelja, vršeći samoprocjenu i sebe i roditelja, vrlo je iskren i samokritičan.

Knjiga je inspirirana filmskim žanrom noira koji glavni lik spominje svakih nekoliko stranica, a pripremajući ovaj roman sam je Tribuson, po vlastitim riječima, pogledao 40-ak noir filmova. Tako je noir poslužio kao žanrovski okvir ovom romanu što se pokazalo kao dobitna kombinacija. Naravno, u knjizi ima i autobiografskih elemenata. Glavni junak je običan i svakidašnji mladić, zaštitar koji prihvaća posao tjelohranitelja, ni previše pametan, ni previše marljiv, ni ambiciozan, gotovo autsajder. Ali zbog toga je silno autentičan.

Intervju s autorom pročitajte na linku.

Goran tribuson Zbogom izabel

O autoru:

Goran Tribuson rođen je 6. kolovoza 1948. u Bjelovaru. Živi i radi u Zagrebu. Prvu knjigu kratkih priča Zavjera kartografa objavio je 1972., a potom još niz novelističkih zbirki (Praška smrt, Raj za pse, Spavaća kola, Klasici na ekranu, Zvijezda kabarea), kao i izabrane priče Osmi okular. Jedan od najproduktivnijih i najčitanijih hrvatskih prozaika napisao je i niz romana objavljivanih u nekoliko izdanja (Snijeg u Heidelbergu, Čuješ li nas Frido Štern, Ruski rulet, Polagana predaja, Legija stranaca, Zavirivanje, Uzvratni susret, Made in USA, Povijest pornografije, Siva zona, Potonulo groblje, Dublja strana zaljeva, Sanatorij, Noćna smjena, Bijesne lisice, Ne dao Bog većeg zla, Gorka čokolada, Susjed u nevolji, Propali kongres, Sestrica s jezera, Otac od bronce, Vilinska priča), kao i autobiografsku tetralogiju – Rani dani, Trava i korov, Mrtva priroda i Vrijeme ljubavi. Nakladnička kuća Mozaik knjiga objavila je i njegova izabrana djela u deset knjiga.

Gdje kupiti:

Mozaik knjiga

Objavljeno

Laura Lippman: Dama u jezeru

Nakladnik: Stilus knjiga, 2020.

Naslovnica romana Dama u jezeru: ©Stilus knjiga

Postojite li ako nikome ne nedostajete? (str. 52.)

Laura Lippman: Dama u jezeru

Dama u jezeru

Maddie Schwartz naizgled ima sve – dobrog muža, sina tinejdžera, veliku kuću, novac i život iz bajke. No kada joj suprug na večeru dovede njenog bivšeg školskog kolegu, Maddie shvaća da je njen brak odavno gotov i ostavlja supruga, na užas svoje konzervativne majke i tračave okoline. Ipak, šezdesete su godine 20. stoljeća i rijetko se koja žena drzne napustiti obitelj.

Maddie se pitala hoće li na biti nečija druga supruga. Htjela je živjeti strastveno, punim plućima. Je li to moguće u dugotrajnom braku? Ona i Milton bili su vrlo zaljubljeni i romantični u prvim godinama braka. Možda je bila i previše zaljubljena. (str. 65.)

Maddie želi postati novinarka i zapošljava se kao pomoćnica u novinama Star. Uskoro, spletom neobičnih okolnosti, biva uvučena u dva slučaja ubojstva. Prvo je ubojstvo male židovske djevojčice, a drugo je pronalazak ženskog tijela u fontani. Tijela koja kojem Maddie daje nadimak – dama u jezeru.

Živa, zvala sam se Cleo Sherwood. Mrtva, postala sam dama u jezeru, gorda i napukla spodoba, izvučena iz fontane nakon mjeseci koje sam provela natapajući se ondje. (str. 7.)

Svojim upornim njuškanjem Maddie biva uvučena u drugačiji svijet – svijet crne ljepotice Cleo. Žene koja je imala nepoznatog ljubavnika, gomilu skupe odjeće u ormaru i radno mjesto za šankom sumnjiva noćnog kluba.

No, doći do istine nije lako, pogotovo kada si žena. Okružena rasizmom, seksizmom i šovinizmom općenito, Maddie polako napreduje prema istini.

Odlučila je da od muškaraca nema nikakve pomoći. Muškarci međusobno čuvaju svoje tajne. Muškarci daju prednost muškarcima, na kraju krajeva. … Loše stvari neprestano se događaju ženama. (str. 254.)

Dama u jezeru – dobre strane

Budući da u svakom romanu mogu pronaći nešto dobro, volim početi tako da to i istaknem. Iako mi se, ruku na srce, ovaj roman nije svidio, ipak ima izvjesnog šarma.

Za početak, tu je ta neobična, noir atmosfera šezdesetih godina. Ne znam sjećate li se onog crtića Riblje redarstvo, o inspektoru Škrgi. Znala sam ga pogledati kad sam bila mala. Dama u jezeru ima mi takav neki štih – imamo zločin, opskurne noćne klubove, seksističke šale, žrtvu koja iza sebe vuče repove i istražitelja – u ovom slučaju istražiteljicu – koja pokušava doći do istine gurajući nos tamo gdje mu nije mjesto.

Kad u glavi zamislite tu sliku, muškarce u odijelima s cigarom u kutu usana, ružnjikave nasilnike koji im čuvaju leđa i koketne žene zavodljivih oblina, Dama u jezeru nekako se lakše i čita i razumije.

Laura Lippman: Dama u jezeru

Svidio mi se način pisanja – u ulozi pripovjedača izmjenjuju se, osim Maddie i ubijene Cleo, i ostali likovi koje susrećemo. Tu su Kolumnist, Školarka, Konobar, Frajer… Kako na koga nailazimo, tako nam on ukratko ispriča svoju priču, svoje viđenje događaja.

Jeste li primijetili da sam kao pripovjedača spomenula i ubijenu Damu u jezeru? Da, da, i ona sama priča nam dijelove svoje priče i svaka je pričica dio slagalice. Cleo je i najzanimljiviji lik! Ne samo da mrtva komunicira s čitateljem, već je i veoma duhovita djevojka, pomalo zlobna i cinična:

Možda sam očijukala, ne znam. Bilo bi opasno da smo se spetljali, to je sigurno. No ja sam završila mrtva, pa možda ne bi bilo loše da sam se upustila u to, samo jednom. (str. 88.)

Cleo ne želi da Maddie pronađe njena ubojicu.

No, Maddie je uporna, želi tu priču, želi pronaći istinu i etablirati svoje ime u svijetu novinara. 

Dama u jezeru – slabije strane

Glavna je mana ovog romana to da mi je bio – dosadan.

Nisam se povezala s Maddie kao glavnim likom i na trenutke mi je bila potpuno neuvjerljiva. Isto tako, iako je jasno naglašeno vrijeme radnje kao vrijeme rasnih podjela i sveprisutnost seksizma, Maddie plovi tim svijetom kao da joj se ništa loše ne može dogoditi.

I ona čuva tajnu o kojoj čitavo vrijeme saznajemo samo mrvice i uvjereni smo da je to nešto vau. Na kraju, nisam ni iznenađena ni šokirana. Valjda je ta tajna tâjna i sramotna samo zato što su to šezdesete. Mi današnji čitatelji nećemo čak ni podići obrve.

Ipak, kažnjena je za svoje grijehe, zar ne? … Čak i dobre djevojke griješe kada se zaljube. Ali ne zaslužuju zbog toga umrijeti. Maddie se izvukla živa. Cleo Sherwood nije. (str. 275.)

Dobro, priznajem, na kraju ima jedan dobar zaokret u radnji, ali i on nam je nekako ravnodušno ispripovijedan. Ili je to samo moj dojam?

U svakom slučaju, nisam oduševljena. Očekivala sam puno više.

Stvari su vrlo često onakve kakvima se čine. Možda se od toga ne da napraviti dobar film ili članak u novinama, ali tako svijet funkcionira. … Uspješni muškarci, bogati muškarci – oduvijek imaju žene na svojoj strani. Ništa posebno.
(str. 250.-251.)

Laura Lippman: Dama u jezeru

Ostali naslovi ove autorice:

Laura Lippman autorica je mnoštva romana, dobar dio kojih čini serijal o bivšoj novinarki i sadašnjoj  istražiteljici Tess Monaghan. Iz tog su ciklusa kod nas prevedena dva naslova: Baltimorski Blues i Opasan grad.

Dama u jezeru treći joj je kod nas preveden roman. Iako radnjom nije povezan s Tess Monaghan, primjećujemo da je i u njemu glavni lik novinarka. Moguće da je tome tako jer je i sama autorica bila novinarka jednog dnevnog lista i sigurno joj je to iskustvo pomoglo u oblikovanju svojih junakinja.

Gdje kupiti:

Stilus knjiga

Objavljeno

Stefan Ahnhem: Osamnaest ispod ništice

Nakladnik: Znanje, 2021.

Naslovnica romana Osamnaest ispod ništice: ©Znanje

Naš je posao ustvari samo uzbudljiva igra. Kao mozgalica iz novina, s naizgled nerješivim problemom koji se ipak pod svaku cijenu mora riješiti. I to je otprilike to. (str. 308.)

Stefan Ahnhem: Osamnaest ispod ništice

Osamnaest ispod ništice: Fabian Risk, Švedska

Luđački tempo ovog romana počinje kada se u šeficu Kriminalističke policije Astrid Tuvesson, točnije u retrovizor njene Toyote, zabije jureći automobil. Ljuta na cijeli svijet, Astrid se baca u potjeru. Tada, pred njenim očima, automobil se surva u more. Vozač je uskoro izvučen, mrtav. No:

-… pokazalo se da Peter Brise nije uopće umro danas već prije otprilike dva mjeseca. … on je već odavno bio zamrznut. –
-Zamrznut -, ponovio je Fabian, osjećajući se poput sporovoznog papagaja. – Kako to misliš zamrznut?-
-Pa eto zamrznut – hladan i ukočen kao i moja janjetina u smočnici. – (str. 26.)

Baš tako! Čini se da je vozač automobila Peter Brise već duže mrtav, i da uopće nije on bio taj koji je vozio, već je to učinio pravi počinitelj. No, kamo je nestao? I kako?

Peter Brise. Njegova neobična ne-smrt ili što god da je to bilo. Fabianu to nije davalo mira. U cijelom tom događaju nije bilo ničeg iole normalno. I zato je imao osjećaj da je ovo samo početak nečeg mnogo većeg. Nečeg po čijoj su površini tek zagrebli. (str. 95.)

Fabian i njegovi kolege počinju s istragom i uskoro su upleteni u pomaknut, groteskan i brutalan slučaj. Ubojica svoje bogate žrtve najprije ubija, zaleđuje, krade njihov identitet, počisti im račune i zbriše, odleđujući ih u taman prije nego pobjegne, čime stvara iluziju da su žrtve tek umrle.

A Fabianu, kao i većini njegova tima, u privatnom životu ne cvatu ruže. On i supruga Sonja na korak su do razvoda, djeca su u pubertetu i sve se više povlače od roditelja. Čak se i na poslu počinju događati zbunjujuće stvari…

Osamnaest ispod ništice: Dunja Hougaard, Danska

S druge strane kanala, ponižena i osramoćena Dunja degradirana je na policajku u uniformi. Sve zahvaljujući bivšem šefu Kimu Sleizneru koji joj se neprekidno osvećuje i želi je uništiti iz privatnih razloga.

Stefan Ahnhem: Osamnaest ispod ništice

Kada slučajno nabasa na krvavu beskućnicu, odluči sama malo pronjuškati po slučaju. Pogotovo jer njezini kolege, čini se, uopće ne žele otkriti istinu, već samo zaključiti slučaj.

I tako Dunja otkriva strašan slučaj happy slappinga – strašniji i užasniji time što ga provode imućni maloljetnici, nad jednom od najranjivijih društvenih skupina – beskućnicima. No više to nije samo udaranje, sada se pretvorilo u ubijanje.    

Jedna ju je stvar u svemu tome prestrašila više i od čega. Kako je nasilje bilo posve nemotivirano. Od takvog se nasilja čovjek ne može zaštititi, dolazi iz vedra neba, dok si na putu s posla i razmišljaš što ćeš kupiti za ručak. Slučajnost je jedini čimbenik koji odlučuje hoćeš li nastradati ti ili netko drugi. (str. 154.)

I dok Fabian napreduje na svom slučaju u Švedskoj, a Dunja na svom u Danskoj, oni se isprepliću na podmukao i zloslutan način.

Do kraja romana, više ništa neće biti onakvo kakvo je bilo prije.

Treći slučaj inspektora Riska

Ako ste čitali prethodne Ahnhemove romane, točno znate što očekivati. Puno stranica, kompleksne slučajeve, mjestimice brutalne opise od kojih se koža ježi, mračnu atmosferu stvarnog i nadnaravnog… Sve u svemu – još jedan izvrstan kriminalistički noir roman koji nećete moći prestati čitati!

Prvih pedesetak stranica ide polagano i čak sam mislila da mi se Osamnaest ispod ništice uopće neće svidjeti. A onda se sve zaplelo i u Švedskoj i u Danskoj!  Stranice se okreću same od sebe, a kratka poglavlja pridonose dinamici i osjećaju hitnosti koji vas tjera na čitanje još i još i još!

A onda, pretkraj knjige, kada se otkriju počinitelji i sve te tanke niti povezanosti… Uh, ostat ćete paf – bar ja jesam!

Švedski je počinitelj savršen! I premda mi se čini da je sličan negativcu iz romana Glasovi u tami Carla Lucarellija, puno je bolji jer je Lucarellijev psihotičan, a ovaj je toliko normalan i toliko lud odjednom, da ne možemo povjerovati u sva zlodjela koja čini. Tek kad otkrijemo motivaciju, sve sjeda na svoje mjesto.

Stefan Ahnhem: Osamnaest ispod ništice

Očito želi novac i spreman je učiniti sve da ga dobije. E sad, nisam ja neki stručnjak za psihološke profile počinitelja, ali ne bih ga optuživao da je sadist ili bolestan. Mislim, da, hladnokrvan je i bezobziran. To stoji. Ali prvenstveno je pametan. (str. 319.)

Danski su počinitelji bliži onom klasičnom poimanju negativca. Grozni su, ne muči ih savjest, umišljeni su i beskrupulozni. I iako se svi udružuju protiv nje, Dunja je uporna i otkriva rješenje zagonetke. Premda, računi još nisu u potpunosti izmireni i u sljedećem je nastavku čeka itekakva borba.

Ne samo nju, nego i čitavu obitelj Risk koja će se suočiti s dosad najvećim problemom.

Osamnaest ispod ništice priča je toliko široka, složena, slojevita, ali svaki djelić točno sjeda na svoje mjesto. Svaka čast, Ahnhem!

Ostali naslovi ovog autora:

Stefan Ahnhem švedski je pisac kriminalističkih noir romana koji su toliko komplicirani, napeti, brutalni i pomaknuti da ih ne možete prestati čitati. Gore navedeni romani prevedeni su kod nas, a savjetujem čitanje po redu jer su likovi povezani.

Doduše, Deveti grob je, iako napisan kasnije, radnjom smješten prije Žrtve bez lica pa, ako se prvi put susrećete s autorom, najbolje početi ovim redoslijedom: Deveti grob, Žrtva bez lica, Osamnaest ispod ništice.

Gdje kupiti roman Osamnaest ispod ništice:

Znanje

Objavljeno

Jess Kidd: On

Nakladnik: Hena com 2021.

Naslovnica knjige On: ©Hena com

Jess Kidd On

On je neobična, totalno pomaknuta knjiga koja vas u više navrata iznenađuje i oduševljava istovremeno. Pisana je s takvom lakoćom pripovijedanja u koji je utkana suptilna doza humora, a sve to začinjeno nadnaravnim elementima, što čini  spoj  koji malo gdje nalazimo. Ovo je knjiga koju ne treba propustiti što zbog neobičnosti kakvom je autorica obradila jedan misterij, a što zbog načina pripovijedanja koji je toliko drugačiji, liričan, mekan, s rečenicama koje samo klize i izazivaju podjednako oduševljenje kako čitatelja tako  i kritike. Priča koja je istovremeno kombinacija krimića i bajke toliko je drugačija od svega pročitanog da je od srca preporučujemo.

Kroz otvoreni prozor noćni zrak prikrada se u tihu sobu da svojim šaptom osuši sapun u posudici. str. 36.

On dolazi u gradić Mulderrig

Muškarac sazdan od kletvi i olujnog vjetra, mračne strasti i gnjeva. str. 204.

U živopisno irsko mjestašce  Mulderrig, koje se nalazi na rubu svih glavnih puteva, sedamdesetih godina 20. stoljeća stiže privlačan mladić iz Dublina, siroče i sitni kriminalac Mahoney, neodoljivi šarmer duge kose s cigaretom u ustima, probisvijet, sa željom da otkrije što se dogodilo s njegovom majkom za koju cijelog života nije znao ni tko je ni je li živa. Napušten kao beba i ostavljen ispred vrata samostana, Mahoney odrasta u surovim uvjetima crkvenog sirotišta, u kojem se svako dijete borilo za sebe kako je znalo i umjelo. Nakon smrti jedne od redovnica, Mahoney otkriva da je zajedno s njim u košari ostavljeno pismo o njegovom imenu i porijeklu. Kako je cijeli život vjerovao da ga je majka napustila, pismo ga potakne da se vrati na mjesto od kojeg sve počinje. U Mulderrig.

Uz tebe je ostavljeno pismo…

Za dijete kad odraste:

Tvoje je ime Francis Sweeney. Tvoja mama bila je Orla Sweeney. str. 17.

Mulderrig ne voli strance

Dolazak Mahoneya u mjesto ne prolazi nezapaženo. Mahoney je glavna tema svakodnevnih razgovora i ogovaranja lokalnih stanovnika. Većina od njih nije sretna što se Mahoney pojavio. Njegovo istraživanje otvara davno potisnute seoske priče. Čitava  galerija neobičnih likova, od Tadga vlasnika krčme, pretilog muškarca koji obožava žene, stanodavke Bridget, čelične žene grubih manira, ali dobrog srca, mlade Shaune, koja se zagledala u došljaka, neuravnotežene gospođe Lavell, zločestog i prijetvornog velečasnog Qinna, lukavog  šerifa Jacka Brophya, bizarne i potpuno otkačene gospođe Cauley, pričaju nam priču o Mahonyevoj majci Orli.  Ali priču priča i sama Orla.

Dvije perspektive

Mahoney propituje okolnosti u kojim je nestala njegova majka, uvjeren da je ona ubijena i da nikada nije napustila selo. U potrazi mu zdušno pomaže gospođa Cauley, ostarjela glumica koja želi u mjestu napraviti predstavu koja će biti njezino životno djelo, glavni čin i kruna njezine umjetničke karijere. Mahoneya postavlja za glavnog glumca. Naravno, u Mahoneya se zaljubljuju sve djevojke u selu pa i  neke  udane mlade žene.

S druge strane nekih dvadesetak godina ranije, priču nam priča mlada Orla. Nije ona bila baš uzorna djevojka. Bježeći od prezira okoline, koji prati siromašne, bijedne i besposlene, a uz to vrlo svoja, divlja i ponosna, Orla ulazi u usputne veze s mnogim muškarcima u selu. S jednim od njih začne dijete. Ali, taj jedan joj je i presudio. Orline kosti zakopane su negdje na riječnom sprudu, ali njezin je duh živ i zove Mahoneya.

Oduvijek je vjerovao dvije stvari: da je njegova majka mrtva i da ju je upoznao.
str. 107.

Jess Kidd On

Mrtvi pričaju priče

Mahony se redovito susreće i priča s ljudima koji nisu više živi. Svi mu oni žele nešto reći. Neki prenose poruke, neki razmjenjuju s njim informacije o događajima koji su se zbili davno ranije. Svi oni dodaju neku sličicu o životu u mjestu kao što je Mulderrig. Mahoney uči o stanovnicima i shvaća da je mjesto puno nasilne prošlosti i da mnogi ljudi o tim događajima znaju puno više od onoga što su spremni izreći.

Miruj. Mrtvi dolaze. Samo žele biti viđeni. str. 38.

Ljudi koje smo izgubili vraćaju nam se kad oni to žele. str. 52.

Dojam o knjizi On

Ovo nije prvi put da se susrećem s irskom književnošću i moram priznati da mi je vrlo posebna. Jess Kidd je napisala vrlo neobičnu, pomaknutu knjigu koja je spoj više žanrova. Oduševilo me kako autorica kombinira noir krimić s elementima crne komedije, a još više kako u cijelu priču ubacuje nadnaravne elemente. Humor je toliko dobro uklopljen da dok čitate ne možete da se spontano ne počnete smijati na nekim dijelovima.

Roman je iskren i na trenutke brutalan, dok mu je stil pisanja  predivan, liričan, što je još jedna suprotnost koja iznenađuje. Atmosfera bajkovitosti i nadnaravnog cijelim se romanom izmjenjuje s naturalističkom zbiljom. Oni koji vole čitati nešto potpuno drugačije, ludo i originalno doći će na svoje. Iako se čini zbog svega nabrojenog da će se roman teško čitati, prepreke nema, jer riječi teku slobodno, razumljivo i lako, tako da sve na kraju pohvatate. Velike pohvale i prevoditeljici Mirni Čubranić koja je odradila odličan posao.

O autorici:

Jess Kidd irsko-engleska je književnica. Rođena je 1973. godine. Odrastala je u velikoj obitelji i   hvaljena je zbog svoga zaista jedinstvenog pripovjednog glasa. Njezin debitantski roman On bio je u finalu nagrade za Irish Book Awards 2016. godine. Osvojila je Costa Short Story Awary iste godine. Književni rad Jess Kidd opisivan je kao spoj Gabrijela Garcije Marqueza i irskog glazbenog sastava The Pogues.

Gdje kupiti roman On:

Hena com

Podsjećamo na prijašnje recenzije irskih književnika ukoliko ste ih propustili:
Jo Spain: S našim blagoslovom, Ispod površine

Edna O’Brien : Male crvene stolice

Neil Jordan: Utopljeni

Adrian McKinty: Lanac

Objavljeno

Neil Jordan: Utopljeni

Nakladnik: Ljevak, Zagreb 2020.

Naslovnica knjige Utopljeni: © Naklada Ljevak

Neil Jordan Utopljeni

Utopljeni- naslov koji je upravo to!

Postoje knjige koje nas zabave, knjige koje nas prodrmaju ili prestraše, knjige koje nas odvedu u neke imaginarne svjetove, a postoje i  knjige koje su jednostavno vrijedne čitanja. Takva je knjiga irskog književnika Neila Jordana, Utopljeni. Vrlo vješt spoj trilera i nadnaravnih elemenata, noir romana i prave  egzistencijalističke proze, s prekrasnim lirskim i vrlo poetskim rečenicama, prometnuo je književnika Neila Jordana u izvrsnog pripovjedača. Britki, kratki rezovi, uz atmosferu depresivnog oblaka koji se nadvija nad većinom likova, čine ovaj roman jako specifičnim i drugačijim od mnoštva romana slične tematike.

Imam osjećaj da se utapam, rekla je ona, tek napola budna.

Stvar je u kiši, rekao sam ja. Zatvorio sam sve prozore. Ne, rekla je ona. Imam osjećaj da se utapam, u tebi. str. 167.

Jonathan, Sara i Jenny-sretna obitelj ili samo privid

U nedefiniranoj državi za koju naslućujemo da je negdje na području današnje Njemačke, živi britanska obitelj: otac Jonathan, privatni istražitelj, majka Sara,  arheologinja, i djevojčica Jenny. Otac se bavi pronalaskom mlade djevojke koja je nestala prije duže vremena i kojoj se gubi svaki trag. Majka je u svom svakodnevnom poslu iskapanja artefakta, a djevojčica se igra s imaginarnim prijateljicama, lutkicama koje oživljava u mašti, kao i sva ostala djeca na svijetu. Sve se čini naizgled u redu, ali nad obitelji visi aureola nesreće, besmisla i depresije koja malo po malo obuzima supružnike. Preljub koji s Jonathanovim kolegom čini supruga, samo je zadnja kap koja je prelila čašu i i urušila temelje već uzdrmalog braka. Supružnici posjećuju psihoterapeuta kako bi dali šansu svom braku, ali čini se bezuspješno.

Pokušali su se prestati voljeti. Tako bi im bilo lakše. Ali nisu uspjeli. Misliš li da mi možemo prestati? Str. 92.

Petra

Petra je talentirana violončelistica, djevojka koja je nestala i kojoj nitko ne može ući u trag. Roditelji angažiraju Jonathana, a on najbolju prijateljicu vidovnjakinju. Djevojka je „zatočena u malom prostoru iz kojeg ne može izaći“. Gdje je to mjesto? Što je s Petrom: je li živa, oteta, pobjegla ili negdje sklonjena?

Jonathan jedne sumorne večeri spašava djevojku koja želi počiniti samoubojstvo skokom s mosta. Ime joj je Petra. Uvučen u čudnu priču o odbačenoj ljubavi, Jonathan se povezuje s djevojkom na metafizičkoj razini. Poslije nekog vremena njegova kćer Jenny započinje fantastično svirati violinu. Uči je imaginarna prijateljica – tvrdi Jenny….

Biti živ znači da je vrijeme fluidna rijeka, pa tako minuta može trajati cijeli sat, a sat može trajati samo minutu. Str. 67.

Zanima te što radim?

Pronalazim ljude.

Bit će onda da si dobar. Zašto to kažeš ?Jer si me pronašao. str. 98.

Neil Jordan Utopljeni

Dojam o romanu Utopljeni

Svašta bih mogla reći o ovom romanu. Ali prvo, za mene je ovaj roman veliko iznenađenje. Roman podsjeća na stare Hitchcockove filmove ili filmove detekcije i proganjanja, gdje imate pripovjedača koji nenametljivo prati radnju. Kao nevjerojatno vješt pripovjedač, Neil Jordan je spojio atmosferu, maglovitost i mutnoću grada, koprenu magle nad rijekom, somnambulizam, klasičnu glazbu i masu simbola, čak i vidovnjakinju koja pomaže istražitelju. Sve se to isprepliće u više deja vu učinaka, da se čini da ste sad u sadašnjosti, sad u prošlosti i slijedite događaje koji će se tek zbiti.

Sam lik Johnatana donesen je fenomenalno: prevareni muž koji ne zna u kojem smjeru ići dalje, suprug koji je izvrstan u anatomiji ljubomore, potpuni društveni autsajder kojeg nešto metafizički progoni i nadilazi njegove spoznajne dosege.

Roman je izvanredan, ali nije za širok krug čitatelja. Ako tražite pitki, zabavni kriminalistički roman, ovaj roman to nije. On je, uistinu, štivo za nešto izbirljivije čitatelje. Meni se osobno veoma svidio. Filmski senzibilitet cijelog romana podsjetio me na melankoličnog Radu Šerbedžiju koji recitira stihove o davno zaboravljenim ljubavnicima – nesretnima, dakako.

Velike pohvale i prevoditelju Damiru Biličiću koji je savršeno donio atmosferu besciljnosti uz savršeno pogođen naslov romana.

O autoru

Neil Jordan rodio se 1950. u Sligu. Njegova prva zbirka kratkih priča Noć u Tunisu osvojila je 1079. Guardianovu nagradu za najbolju prozu. Filmovi koje je napisao i režirao dobili su brojne nagrade, među kojima i Oskar (Plačljiva igra), Zlatni lav u Veneciji (Michael Collins), Srebrni medvjed u Berlinu (Mali mesar) i više nagrada BAFTA. Živi i radi u Dublinu.

Gdje kupiti roman Utopljeni:

Ljevak

Objavljeno

Carlo Lucarelli: Glasovi u tami

Nakladnik: Znanje, 2020.

Naslovnica romana Glasovi u tami: ©Znanje

Maskira se.

Zašto?

Osim toga, čuje zvukove.

Kakve?

Uhvati ga. Uhvati ga… (str. 88.)

Carlo Lucarelli: Glasovi u tami

Glasovi u tami

Bolognom hara serijski ubojica. Dok većina policajaca uopće ne vjeruje u postojanje serijskog ubojice kao takvog, jer se to događa samo u Americi, viši inspektor i psihijatar Vittorio Poletto šalje svoju policajku inspektoricu Graziu Negro u pomoć bolognskim kolegama.

Slijepi mladić Simone ne izlazi iz svoje sobice u potkrovlju. Tamo ima skener pomoću kojeg upada u računala, mobitele, policijska i taksi radija i tako osluškuje svoj grad.

Sasvim slučajno, čuje glas od kojeg ga podilaze srsi:

 Mladić. Ali nešto nije u redu s njegovim glasom. Ne sviđa mi se. … Ne sviđa mi se. Ima srebrn glas. Klizi nad krivim kontrabasom koji se čuje tek u pozadini i nabire ga poput kože koja se ježi. Glas mu je srebrn, hladan, lažan. … To je srebrni glas koji hini. (str. 35.-36.)

Čini se da tako postaje jedini koji može prepoznati mahnitog serijskog ubojicu. Policija ga naziva Iguana, jer nakon svakog ubojstva preuzima identitet svoje žrtve.

Žrtve se redaju, Iguana postaje sve psihotičniji u traženju svog identiteta, u traženju svoje kože, u potrazi za likom koji će napokon utišati paklena zvona.

 Čujem paklena zvona. Čujem ih kako mi odzvanjaju u glavi, po cijele dane i noći, svaki put zatitraju mi kostima kao da je moj mozak i sâm živo zvono koje titra i lomi se na svaki udarac. … Čujem ih, paklena zvona. Uvijek, svakoga dana i noći, stalno, čujem paklena, posmrtna zvona koja zvone meni. (str. 13.-14.)

Inspektorica Grazia i Simone zajedničkim snagama love Iguanu, no kako uloviti osobu bez lica?

Trokut likova u romanu Glasovi u tami

Ovaj je roman pisan iz tri različita gledišta.

Pratimo Simona, slijepog mladića koji svijet ne doživljava vidom, već ponajprije sluhom. Dijelovi koje čitamo iz njegove perspektive čista su poezija. To je glazba različitih zvukova, boja i oblika. Sinestezija u svom pravom značenju.

Za mene i boje imaju drugačije značenje. Boje, baš kao i sve drugo, imaju svoj glas, zvuk po kojem se razlikuju i po kojem ih mogu raspoznati. I pojmiti. Modra me tako, primjerice, zbog svojih m i r, podsjeća na more… Crnu ne mogu zamisliti, ali znam da je boja ništavila, ničega, praznine.

Ali nije riječ samo o aliteraciji. Neke boje za mene imaju značenje zbog ideje koju u sebi sadrže. Zbog zvuka ideje koju sadrže. Srebrna, primjerice, sa svojim r koje kao da grebe, struže i razdire riječ iznutra, boja je nečega što peče kožu… (str. 6.)

Carlo Lucarelli: Glasovi u tami

Drugi glas je Iguana. On je psihotičan i divlji. Uvlači nas u svoju glavu unutar koje odjekuju, bez kraja i konca, zvona pakla. Usisava nas u svoju kožu unutar koje divlja ljuskavo čudovište. Jeziv je i potpuno maničan. Neće stati jer ne može. Neće stati jer se mora reinkarnirati, iznova i iznova i iznova.

Ponekad mi nešto gmiže pod kožom, nekakva životinja, i brzo se miče amo-tamo, ali ne znam što je jer se nalazi ispod. … Samo sam jednom uspio zarezati ruku i ugledao nešto kako viri, poput sićušna zelena zareza nalik repu i uhvatio sam ga među prste i počeo vući van, ali uvijek bi mi skliznuo i činilo se kao da ima ljuske… (str. 50.)

Glas inspektorice Grazie jedini je logičan i pozoran. Ona svojim analitičkim mozgom zapaža sve oko sebe i donosi zaključke na osnovu viđenog. Muči je seksizam u policiji, dakako. Jako je mlada, pomalo zbunjena, ali u svom poslu vješta.

Glasovi u tami – noir roman s kojim nisam načisto

Glasovi u tami nije roman koji je lako opisati. Još uvijek nisam sigurna sviđa li mi se ili ne.

Definitivno razumijem zašto je postao veliki hit, ali isto tako mi nije jasno zašto su ljudi baš toliko oduševljeni. Uglavnom, nabrojat ću vam njegove prednosti i mane, a vi ga svakako pročitajte i sami oblikujte mišljenje. Ima tek dvjestotinjak stranica i brzo ćete ga dovršiti.

Najprije, dobre strane. Iako s nekim knjigama definitivno ne kliknem (Clemens J. Setz – Indigo ili Cari Mora Thomasa Harrisa), u svakoj volim pronaći neke dobre stvari i vrijednosti koje ja možda nisam razumjela, ali vi biste mogli. Sviđa mi se što nema praznog hoda. Uvijek se nešto događa, sve je povezano, jurimo čas za inspektoricom, čas za Iguanom, napeto osluškujemo ritam grada sa Simonom. Iguana je lik koji se rijetko nalazi u književnosti i slažem se s usporedbom da zbog njega roman pomalo baca na Harrisov Kad jaganjci utihnu. Iguana roman čini jezivim i jedini je pamtljiv lik.

Kod slijepog Simona sviđa mi se način na koji doživljava svijet. Uživala sam u njegovim tumačenjima boja i značenja riječi i svaka čast prevoditelju Deanu Trdaku koji je uspio i na našem jeziku dočarati sve ono što Simone osjeća, misli i doživljava na talijanskom.

Carlo Lucarelli: Glasovi u tami

E sad… Nije mi se svidjela sva ta grozničavost koja se prelijeva iz svake stranice. Sve je brzo, psihotično, nadrealno i pomalo kao da je priča žrtvovana kako bi se postigla začudnost i očaranost čitatelja vješto igrom riječi i izraza kojima barata autor.

Glasovi u tami relativno su kratak roman pa su svi likovi, osim ubojice, samo površno opisani. I ponavljam, roman je dobar, ali nije mi toliko dobar… Neću reći da sam razočarana jer treba uživati i u ljepoti riječi, ali ipak sam očekivala malo više.

Ostali naslovi ovog autora:

Carlo Lucarelli autor je mnoštva romana, no kod nas je preveden samo jedan – Glasovi u tami. Kao što sam gore već navela, interesantno je da je to zapravo roman iz 1997. godine. Mi smo ga otkrili tek skoro 25 godina poslije. To, naravno, ne umanjuje njegovu vrijednost, dapače. Jedino je malo čudno kad likovi uvlače antene u mobitele…

Gdje kupiti:

Znanje

Objavljeno

Samuel Bjork: Dječak koji je volio jelene

Nakladnik: Znanje d.o.o., Zagreb, 2020.

Naslovnica knjige Dječak koji je volio jelene: ©Znanje

Samuel Bjork Dječak koji je volio jelene

Dječak koji je volio jelene -vrhunski noir roman

Dječak koji je volio jelene, nastavak je izvrsnih knjiga Putujem sama i Sova istog autora. Knjige se mogu čitati zasebno, ali ako niste čitali prethodne, predlažem da ih čitate po redu jer se radnja referira na  događaje iz prošlosti glavnih likova Mije Krüger i Holgera Muncha. Ovo je roman koji treba pozorno čitati, prvo zbog mnoštva likova koje autor uvodi u priču, a  drugo zbog specifičnog, „pomaknutog“ stila koji predstavlja izvrsnu noir književnu scenu  u Norveškoj.

Ovo je roman s kojim se nije lako nositi, jer donosi šaradu likova od kojih su mnogi neprilagođeni, emocionalno oskvrnuti, a neki čak ozbiljno bolesni, psihotični. Premda ste svjesni da se radi o knjizi i da je riječ o fikciji, ne možete se ne zapitati koliko ozbiljno bolesnih osoba, zlostavljanih od bliskih osoba u samom djetinjstvu, nikada ne potraži pomoć. Knjiga je nepredvidljive radnje koja se ubrzava sa svakom novom žrtvom. Poremećeni um koji djeluje kao serijski ubojica nije lako pratiti, a pogotovo shvatiti što ga pokreće u njegovom izopačenom svijetu.

Hladno. Proračunato. Isplanirano. Kao da je netko iskoristio svaku sekundu. str. 32.

Dječak s jelenjim rogovima na glavi

Na  sam Božić  usamljeni se starac automobilom vozi kroz planine. Odjednom spazi nešto u mraku pred sobom i naglo zakoči. U snijegu na cesti stoji dječak plavih usana i s jelenjim rogovima na glavi. Tako započinje radnja ovog romana koja se nastavlja četrnaest godina kasnije, kada je u planinskom jezeru pronađena mrtva balerina. To je samo prvo u nizu ubojstava koja zajedno rješavaju mlada Mija Krüger i iskusni istražitelj Holger Munch te njihov tim istražitelja. Ubojstva koja se događaju nemaju nikakve međusobne poveznice pa Mija i Holger dugo tapkaju u mraku. U samoj završnici, Mija shvaća da je stvar vrlo osobna i da ubojstva imaju veze s događajima iz njene prošlosti. Ali, do tada broj se žrtava već znatno popeo, a Mija je maknuta s istrage.

Miju Krüger u knjizi  Dječak koji je volio jelene

Mija je porijeklom Indijanka, zovu je još Mjesečeva zraka. Usvojena je kao dijete zajedno sa sestrom blizankom Sigrid,  koja je nađena mrtva od predoziranja pod sumnjivim okolnostima. Miju još uvijek proganja smrt njezine sestre. Mijina podsvijest ne miri se s činjenicom da je sestra počinila samoubojstvo. Od tog dana Mija gaji poseban animozitet prema narkomanima, dilerima droge i ljudima s ovisnošću. Mija je vrlo emocionalno krhka i puna trauma u obliku noćnih mora i potisnutih sjećanja nakon sestrine smrti. Istovremeno, njezine su istražiteljske sposobnosti vrhunske, a intuicija natprosječno razvijena.

Holger Munch u knjizi Dječak koji je volio jelene

Holger Munch  je dugogodišnji istražitelj u odjelu za ubojstva. Cijena njegovog posla je i propali brak. I sam je pretrpio osobne boli i gubitke kada mu je napadnuta i skoro usmrćena kćer Marion (u knjizi Sova). Marion se teško opravlja i Holger uzima svaki slobodni trenutak da prati njezin oporavak. Dok je na odmoru, počinju se  događati čudnovata ubojstva. Holger i Mija hvataju se posla u lovu za poremećenim ubojicom.

Samuel Bjork Dječak koji je volio jelene

Dojam o knjizi

Premda mi se prva knjiga ovog autora, Putujem sama, najviše svidjela, i ovaj je roman izvrsno napisan, ako volite ovakav stil noir romana. Meni je bilo teško pratiti roman jer sam neprestano razmišljala o sumnjivcu i logičkim tragovima, ali autor ne piše na taj način. Ovo je roman koji nema klasičan zaplet, ubojstvo i sumnjivce od kojih je netko sigurno ubojica. Autor se jednakom pažnjom bavi kako žrtvama i istražiteljima tako i mogućim ubojicama. Rasplet je potpuno sulud, tako da je moja preporuka: ne pokušavajte razumjeti zašto netko čini ovo ili ono jer nećete moći predvidjeti događanja, već se samo prepustite i uživajte u ovom neobičnom romanu.

o autoru:

Samuel Bjørk pseudonim je Froda Sander Øiena koji se, uz  pisanje knjiga, intenzivno bavi glazbom,  baš poput svoga proslavljenog zemljaka Joa Nesbøa. Kao glazbenik je do sada objavio šest albuma. Ovaj svestrani skandinavski umjetnik ne zadovoljava se činjenicom što je “samo” glazbenik i pisac. Bavi se i likovnom umjetnošću, te prevođenjem (Shakespearea). Živi i radi u Trondheimu.

Roman Putujem sama na matičnom je tržištu objavljen 2013. godine i odmah je poharao vrhove top-lista najčitanijih naslova. Izdavačka prava za knjigu prodana su do sada u dvadesetak zemalja. Dvije godine kasnije, publicirao je nastavak pustolovina Mie Krüger i Holgera Muncha, roman Sova, još jednu priču o jezivim zločinima, u kojoj se prelamaju i osobne traume njegovih junaka. A treći roman, Dječak koji je volio jelene, već je počeo osvajati svijet.

Gdje kupiti:

Znanje