Roman Nemirne kosti novi je naslov autorice Loreth Anne White. Moja očekivanja bila su velika jer sam prethodno pročitala njezine romane, odličan Sluškinjin dnevnik, Plivačicute Ispod đavoljeg mosta, izuzetno napet roman, inspiriran istinitim događajima. Ovaj je roman na tragu njezinih prijašnjih romana, s razlikom što se autorica ovaj put poslužila provjerenim receptom o grupi prijatelja, naizgled povezanih, imeđu kojima se očigledno nalazi ubojica.
Jane
Ljudske kosti pronađene su ispod stare kapelice u šumi. Policijska istraga koju vodi inspektorica Jane Munro povezuju ostatke s desetljećima starim slučajem nestale tinejdžerice Annalise Jansen. Tada, davne 1976., smatralo se da je Annalise nakon zabave, s lokalnim dečkom, napustila grad.
Osim rada na slučaju, detektivka odjela za ubojstva Jane Munro nosi svoju osobnu dramu. Njen je zaručnik nestao na planinarenju prije nekoliko mjeseci, a da nije saznao da ona nosi njihovo dijete. Trudnoj Jane istraga daje potreban zamah da ostane u realnosti bez samosažaljenja. Istraga dobiva smrtonosni zaokret kada Jane otkrije drugo tijelo, koje baca potpuno novo svjetlo na ovaj zaboravljeni slučaj.
Šestorka
Godina je 1976. Grupa prijatelja, svi pri završetku srednje škole, žive bezbrižno mladenačkim životom prepunom zabave, veselja, ali i alkohola, prepirki, izrugivanja i međusobnih prevara. Popularno nazvani Šestorka, duše su svakog tuluma. Kad Annalise nestane, u malom gradu kruže glasine da je pobjegla ili da ju je možda ubio lokalni obojeni dečko čiji se roditelji nikad nisu pomirili s njegovim nestankom.
Saznanje da su pronađene kosti Annalisine kod njezinih prijatelja Rocca, Jill, Care, Boba, Mary i Clauda izaziva iznimnu nervozu. Svi su oni u međuvremenu osnovali obitelji, postali uspješni i ugledni građani, ali Annalisine kosti postepeno pričaju priču.
Dugo zakopane tajne i laži uskoro će se razotkriti, a obećanje dano u jesenskoj noći prije četrdeset sedam godina šestorka će pokušati zaštititi s još više laži.
Što ako nije zao? Što ako mu najbolji prijatelji nikada nisu bili prijatelji? str. 264.
Dojam o djelu
Tko je bila Annalise Jansen?
Vesela djevojka, bezobrazna prijateljica, ljubomorna cura ili djevojka lakog morala promiskutetnog ponašanja? To je pitanje koje si čitatelj postavlja cijelo vrijeme čitanja.
Knjiga vas dobar dio vremena drži u nedoumici o razlozima Annaliseine smrti i raznim misterijama koje je okružuju. Njezin promiskuitet, njezine iznenadne promjene raspoloženja, odnos s prijateljicama, odnos s obitelji, sve nas to vodi u nekoliko pravaca, do zadnje niti kada posljednji dio slagalice sjedne na svoje mjesto.
Nemirne kosti nam pričaju dvije priče. Jedna se događa 1976. godine, a druga danas.
Knjiga je jako zanimljiva, atmosferična, radnja je brza s naglim obratima što neprestano drži pažnju čitatelja.
Svidjelo mi se kako je autorica unijela komadić znanosti u napeti krimić. U rješavanju zločina starog desetljećima, detektivka odjela za umorstva Jane Munro i forenzička antropologinja dr. Ella Quinn koriste forenzičku genealogiju i DNK testiranja kako bi riješile stari neriješeni slučaj i tako donijele utjehu obitelji. U tom svjetlu, ideja da kosti mogu pričati svoju priču savršeno je iskorištena.
Na početku vas zbunjuje veliki broj likova, ali kad pohvatate priču, shvaćate da su likovi vrlo dobro razrađeni, vrlo nesavršeni i karakterno dvojbeni, a opet vrlo ljudski. Malo po malo, otkrivaju se slojevi tajni i međusobni odnosi među Šestorkom, a grupa se počinje raspadati. Ako se istina otkrije, bogati i lagodni životi nestat će, a sa sobom će povući i neke nevine žrtve. Ako nitko ne progovori, njihove tajne ostaju zakopane, zar ne? Možda da, možda ne.
Istina je da uvijek netko progovori jer ne može izdržati teret grizodušja.
Ako je ovo prva suradnja Jane Munro i forenzičke antropologinje dr. Ella Quinn, s nestrpljenjem želimo još, i to uskoro!
U tom trenutku silno je trebala pripadati toj skupini. Potreba za pripadanjem osnovni je instinkt za preživljavanje. str. 244.
O autorici
Loreth Anne White višestruko je nagrađivana autorica kriminalističkih trilera, poput Pacijentove tajne, Sluškinjina dnevnika, Ispod đavoljeg mosta i Nemirne kosti. S više od tri milijuna prodanih knjiga diljem svijeta i prijevodima na preko dvadeset jezika, pobrala je mnoge prestižne nagrade. Živi i radi u Kanadi.
Knjiga Dječja igra jedanaesti je dio serijala o Kim Stone. Ovaj put autorica je u kriminalističkoj priči obradila temu djece genijalaca. Njezino polje interesa pri pisanju ovog romana bila su ta nadarena djeca, genijalci, njihov život od mladosti pa sve do zrelih godina. U romanu pratimo inspektoricu Kim Stone koja rješava slučajeve ritualnog serijskog ubojice. Kakve veze imaju inspektorica, serijska ubojstva i djeca genijalci?
Tijelo na igralištu
Na dječjem igralištu pronađeno je tijelo starije okrutno ubijene gospođe. Inspektorica Kim Stone sa svojim timom stiže na poprište događaja. Ubrzo shvaća da ubojstvo nije nasumičan napad, već podrobno planiran scenarij u režiji poremećenog uma. Na potiljku žrtve urezan je znak X. Zašto bi netko hladnokrvno ubio umirovljenu profesoricu dječje psihologije? Da bi to saznala, Kim mora istražiti tko je bila žrtva i čime se bavila.
Stvarno si se trebala igrati sa mnom – kažem joj opet iako znam da više ne čuje. str. 7.
Žrtva
Žrtva, Belinda Evans, bila je umirovljena sveučilišna profesorica dječje psihologije. Kim se obrati njezinoj sestri kako bi saznala što više o preminuloj, ali na njezino zaprepaštenje, saznaje da sestre ne samo da uopće nisu bile bliske, nego je među njima postojao animozitet i napetost. Dok Kim, Bryant i Stacey rade na jednoj istrazi, njihov kolega Penn rješava slučaj ubojstva mladića. Ubrzo se pojavljuju još dva tijela obilježena znakom X. Kim i njezina ekipa moraju biti brzi.
Inspektorice, žao mi je što vas moram razočarati, ali moja sestra i ja zapravo se nismo podnosile. str. 35.
Dojam o djelu
Da bi povezala žrtve, Kim mora zakoračiti dublje u prošlost, u vrijeme kada su ti ljudi bili djeca. Otkriva da je poveznica svim žrtvama postojanje bar jednog djeteta u obitelji koje je bilo u nečemu nadareno. Sva ta djeca, mali genijalci, već u ranim godinama bili su uključeni u razna događanja na kojima se procjenjivala i ocjenjivala njihova nadarenost.
Ako zanemarimo kriminalnu pozadinu koju roman nosi, Angela Marsons zagrebla je jednu veoma ozbiljnu temu, a radi se o nadarenoj djeci, njihovom statusu u obitelji, odnosima s drugom “prosječnom” djecom u obitelji i sazrijevanje te djece, od osjetljivih djetinjih godina do zrelosti. Pitamo se kakvo je uopće djetinjstvo djece genijalaca, normalno i uobičajeno ili ipak drugačije?
Zapitamo se i o roditeljskim ambicijama koje guraju tu nadarenu djecu (kao uostalom i djecu male glumce ili male manekene) pred pozornost javnosti koja ih proučava i vrednuje, bilo za pljesak, bilo za kakvu nagradu (koja je najčešće novčana).
Novo je pitanje, što je s braćom i sestrama koji nisu toliko pametni? Cijelo vrijeme čitanja romana pitate se kako se krajnje brutalan prolog uklapa u sve to. Kad već mislite da vam ništa nije jasno, Angela Marsons otkriva vam intrinzičnu motivaciju ubojice, dosegnuvši ga na zadnjem koraku.
Dječja igra na tragu je ranijih Angelinih knjiga. Ideja mi je bila sociološki zanimljiva jer nikad nisam razmišljala kako se u obitelji ultra-genijalnih pojedinaca, koje roditelji forsiraju, osijeća ono drugo ili treće dijete u obitelji koje u svemu prosječno. Sigurna sam, loše.
Po mom iskustvu, drugoj djeci u obitelji uopće nije tako bajno. str. 304.
Angela Marsons, britanska spisateljica kriminalističkih romana, svjetsku je slavu stekla serijalom o inspektorici Kim Stone. Do danas je objavila 23 romana, koji su prodani u više od tri i pol milijuna primjeraka i prevedena na 28 jezika. Radnja njezinih knjiga smještena je u britanski Black Country, gdje je i odrasla, a poznata je po majstorski oblikovanim kriminalističkim istragama, intrigantnim zločinima i psihološki složenim likovima.
Till Berkoff vatrogasac je i otac šestogodišnjeg Maxa. Kada se Max jedne večeri ne vrati s kratke šetnje do susjede, Till shvaća da se dogodilo nešto strašno – baš ono čega se svaki roditelj tih dana strahovito plašio. Max je otet! I već mu se zna otmičar – to je neuhvatljivi Guido Tramnitz – koji ipak, vlastitom pogreškom – biva uhvaćen!
Guido je zvijer koja uživa u mučenju. Smješten u psihijatrijsku ustanovu, priznaje dva stravična ubojstva, no ne i Maxovo.
Nije postojalo ništa što bi se moglo učiniti da se ovu zvijer natjera da progovori. Ništa osim… Tillu je kroz glavu prošla misao. Bila je apsurdna, gotovo smiješna, potpuno neizreciva. Ipak je to bila prva poticajna misao nakon dugo vremena. (str. 32.)
I tako se Till dosjeti rješenju. Uz pomoć šogora policajca, koji mu sredi novi identitet, ulazi u kliniku u kojoj se nalazi ubojica kao lažni pacijent. Till Berkoff uvjeren je da će Tramnitza nekako prisiliti na priznanje i otkrivanje mjesta na kojem se nalazi Maxovo tijelo. Jer za očajnog roditelja ne postoji ništa gore od neznanja i neizvjesnosti. Ili barem tako Till misli.
Znao je što vijest o smrti djeteta izaziva kod roditelja. To je dovodilo njihov život do kraja. … Ali time su još bili u prednosti u usporedbi s onim roditeljima koji nikada nisu bili sto posto sigurni što se dogodilo s njihovom djecom. Jer njihovoj agoniji nikada nije došao kraj. (str. 39.)
No u bolnici koja se bavi najgorima od najgorih kriju se mnoge tajne. Uskoro će i Till posumnjati u svoje duševno zdravlje, a onih koji mu vjeruju sve je manje.
Zahvaljujući svojoj glupoj ideji, on je sada bio zdrav čovjek, zatvoren među duševnim bolesnicima, od kojih mu je barem jedan želio smrt. (str. 133.)
Igra očajnika
Zatvorenik je psihološki triler koji na papiru ima baš sve! Inače sam veliki Fitzekov fan pa sam očekivala trilerčinu koja mi neće dati spavati.
Nažalost, to nisam dobila. I premda Zatvorenik nije loš, napet je i brzo se čita, kao da mu nedostaje ono nešto. To nešto je, čini mi se, uvjerljivost. Krenut ću od onog što mi se najmanje svidjelo – kraja. Naime, kraj mi je totalno zbrzan i „navrat-nanos“. Inače, ako kraj ni ne naslutim, to mi je vrhunac romana! Što luđi kraj, meni bolji! Što nevjerojatniji, odlično, tu sam!
Ali! Ali – kraj mora proizlaziti iz onog što je rečeno prije, a ne biti ubačen u zadnjih nekoliko poglavlja kao bomba. To mi nije uvjerljivo i dojam mi bude – meh.
Istina koju tražiš neće ti donijeti olakšanje. Prije će djelovati poput dijagnoze raka, bez koje bi čovjek jednako dugo živio, ali bez mučne svijesti o smrti koja polako preuzima njegovo tijelo. (str. 249.)
Ni Guido me nije nešto posebno isprepadao, mada je izvrsno zamišljen. Psihopat nepopravljivo oštećen u djetinjstvu, mogao je biti jedan od najgorih negativaca o kojima smo čitali. On to nije, samo zato što mu je pisac posvetio svega par stranica (ako i toliko) karakterizacije.
Inače, zamjerka velikoj većini romana jest duljina. Skoro u svakom ima pet-šest poglavlja previše. Kod romana Zatvorenik upravo je suprotno.
Da je sto stranica više, kvalitetno popunjenih, mogao je bili odličan psihološki triler. Ovako je osrednji.
Možete li zamisliti koliko mora biti strašno neprekidno bježati sam od sebe. Samo da biste svaki put iz početka shvatili kako ne možete pobjeći od vlastite duše? (str. 323.)
Preporuka
Iskreno, da sam znala da će radnja biti ovako slaba, na Zatvorenika ne bih trošila vrijeme. Ali, pazite sad – većina naših pratitelja na Facebooku oduševljena je pročitanim.
Ne znam, možda je kod mene jednostavno došlo do zasićenja ovakvim temama…
Evo što smatram da je dobro. Kao što sam već rekla, jako se brzo čita. Priča je napeta, ne mogu reći da nije. Toliko je potencijala bilo u premisi oca koji dobrovoljno postaje zatvorenik psihijatrijske ustanove, u klaustrofobiji četiriju zidova i konstantnog nadzora.
Ako volite trilere, ali ne prestrašne; ako radnju nećete dodatno propitkivati već od nje tražite zabavu i opuštanje, Zatvorenik bi mogao biti baš to.
Pokušajte i obavezno javite dojmove!
Ostali naslovi ovog autora:
Sebastian Fitzek najuspješniji je njemački pisac psiholoških trilera. Prvi je njemački pisac odlikovan Europskom nagradom za kriminalističku književnost.
Publika s naših prostora upoznala ga je izvrsnim romanima Terapija, Skupljač očiju, Paket, Zatvorenik, Nećeš stići kući.
Camille Prescott savršena je supruga i majka. Uvijek je nasmiješena i dobre volje, ispunjava gotovo svaku želju svoje male, savršene obitelji. Predivan suprug, liječnik Will, dvoje preslatke djece, Georgiana i Jackson, velika, osunčana kuća s vrtom u bogatom predgrađu – čini se da Camille doista ima sve što može poželjeti!
Ne ponosim se time, ali laž je postala čvrsto ljepilo koje čuva naš brak. Omogućuje nam da budemo što savršeniji, da budemo prekrasna mala obitelj. Lažem im zato da im pružim najbolju verziju sebe… Ali najviše od svega, lažem im zato da ih sačuvam od prošlosti… (str. 16.)
No njezin je život jedna velika laž. Laž koju ona brižno čuva i njeguje jer njezina obitelj nikad, apsolutno NIKAD ne smije saznati tko je i što je zapravo Camille.
Stranci – iznutra
A Camille je žena s ogromnom tajnom… Cijeli život bježi i skriva se od svog najgoreg, najstrašnijeg neprijatelja – svoje majke. Okrutna, psihotična, osvetoljubiva i iskonski zla, majka je na Camille ostavila neizbrisive ožiljke.
Lice koje pokazuje ostatku svijeta – lice sasvim obične samohrane majke – samo je maska ispod koje se krije čudovište. (str. 9.)
I nema tog straha koji je veći i strašniji od ovoga – Camille ne smije dopustiti obitelji da sazna za njezinu majku i nikako, ni pod koju cijenu, ne smije riskirati da ih njezina majka pronađe.
Ne znam kamo idem; znam samo da ovdje ne mogu ostati… zato što me na ovom svijetu samo jedno istinski plaši: moja majka. (str. 13.)
Zato kada jednoga dana iz škole dođe šestogodišnja Georgie i počne pričati o imaginarnoj prijateljici, Camille gubi tlo pod nogama. Georgie odjednom zna sve okrutne igre koje je majka igrala s Camille u djetinjstvu.
Ona se pretvarala da sam nevidljiva. Pa sam ja na trenutak pomislila da možda to i jesam. (str. 75.)
Georgie pjevuši jezive pjesmice kojima je majka plašila Camille. Djevojčica kao da zna za sve užase kojima je majka podvrgavala Camille dok je i sama bila djevojčica. Užase koje Camille nikada nikome nije rekla.
Fasada savršenog života počinje se raspadati. Camille puca po šavovima.
Tko je imaginarna najbolja prijateljica njezine male kćeri?
Što ako je to najužasnije stvorenje iz Camilline prošlosti – njezina majka?
Čudovišta iznutra i izvana
Roman Stranci jako mi se svidio! Uživala sam u čitanju od početka do samoga kraja! Koji, vjerovali ili ne, ovaj put nisam pogodila! Kao, osjećala sam da nešto smrdi, ali nikako nisam mogla uprijeti prstom u to nešto. I onda – paf!
Camille je kompleksan lik i iako u čitatelju mjestimice pobuđuje neku vrstu odbojnosti, možemo ju prihvatiti, pa čak i razumjeti njezine postupke. Ona je, prije svega, dobra majka. Savršena majka, vjerovali ili ne. Jer čak i uz „poteškoću“ (ne želim vam kvariti doživljaj čitanja pa ću to zvati poteškoćom) koju ima, Camille je predana, brižna, pažljiva, sve što majka mora biti. Nikad ne odbija priču za laku noć. Nikad ne odbija kupanac i češljanje kose. Napravila bi sve što je u njezinoj moći da joj obitelj bude sigurna.
Camille, naravno, ne zna kako biti savršena majka, ali zna kakva NE SMIJE biti. Njezina psihotična majka tome ju je itekako naučila. I nije ju podučila samo tome pa kad se nad Camillin savršeni život i obitelj nadvije mračna, nepoznata prijetnja, Camille itekako zna što učiniti. Spremna je za svaki napad jer ga neprestano iščekuje – još otkad je pobjegla od manijakalne majke bojeći se toga da je ne ubije, strahujući podjednako i za svoj, i za njezin život.
Sad još jednom pročitajte gornju rečenicu. Nije vam jasno tko je koga pokušao ubiti? Točno to.
Stranci – savršen triler?
Stranci možda nisu baš ono apsolutno savršeni triler, ali su definitivno jedan od onih koje se isplati pročitati! Što mi se svidjelo? Mogu čak reći – sve!
Camille je izvrstan lik. Većina nas neće se povezati s njom, ali suosjećat ćemo i shvaćati njezinu motivaciju. Radnja je mjestimice stvarno jeziva. Možda vama neće biti jer vas plaši nešto drugo, ali zlostavljačka majka te podmukli načini na koje maltretira vlastitu kćer dovoljni su da mi se digne svaka dlaka na glavi. Osim toga, oduvijek volim romane koji se igraju razumom čitatelja. Ovdje se događa baš to! Mi nismo sigurni što jest, a što nije stvarno. I sve ono neizrečeno, sve ono što bi moglo biti, ali i ne mora, čini roman Stranci jednim od pamtljivijih trilera.
Pomalo me podsjeća na izvrstan roman Nancy Tucker, Prvi dan proljeća, pa ako ste ga voljeli, voljet ćete i Strance.
Najiskrenije, roman Stranci nije nešto čime ćete ubiti jedno ili dva popodneva. Iako kratak, jednostavno i lako napisan, itekako djeluje na čitatelja pa ćete o njemu misliti još dugo nakon čitanja.
Ja sam, na primjer, jako dugo mislila o tome koliko takvih ljudi živi u mojoj blizini. Ljudi kao Camille. Ljudi kao njezina majka. Ono što istinski plaši jest činjenica da se i jednih i drugih treba bojati…
Kažu da je vrag kojeg poznaješ bolji od vraga kojeg ne poznaješ. Nekoć sam se slagala s tom izrekom. Sada više nisam tako sigurna. (str. 251.)
Ostali naslovi ove autorice:
Zlo mjesto prvi je roman autorice Minke Kent koji je preveden na hrvatski jezik. Bio mi je jako dobar, ali naivan. Stranci su mi, što se toga tiče, puno PUNO bolji. Veselimo se prijevodu ostalih romana, kao što su, na primjer, The Thinnest Air i The Memory Watcher.
Annie Bot je Stella – vrhunski robot koji izgleda i radi sve što radi i savršena žena. Ispod toga se, dakako, krije puno jednostavnija istina – Annie je sofisticirana lutka za seks.
Njezin vlasnik Doug postavio ju je na autodidaktički način rada, što znači da visoko inteligentna Annie samostalno uči o emocijama, o ljudima i svijetu – a to znanje integrira u sebe i neprekidno se nadograđuje kako bi postala još savršenija žena za Douga.
Dosad nije shvaćala koliko žudi za dokazom da je cijeni, ne samo zbog seksa nego zbog toga kakva je postala, zbog svega što jest: pažljiva, ljubazna, znatiželjna, privlačna. … Silno se trudila biti ono što on želi… (str. 92.)
Doug je dobar vlasnik. Ima neobične metode discipliniranja Annie, ali kako će ona naučiti ako je on ne kazni? A onda jednog jutra Annie napravi pogrešku – nesvjesna da je to pogreška – i sad ima tajnu koju Doug nikad, ali nikad ne smije saznati.
Ovo znači imati tajnu. Sve što Doug kaže imat će više od jednog značenja, jer on ne zna što je učinila a sve što ona kaže morate će sakriti ono što ona zna. Mora biti pametnija nego prije. Mora biti oprezna i to ne pokazati. (str. 37.)
Distopija kao nijedna prije
Brojni su distopijski romani koje sam već čitala, ali Annie Bot nešto je sasvim posebno. Ovo je intrigantna priča o svijetu u kojem su žene zamijenjene robotima, Stellama. Tu su seksi, umiljate, nježne Maze – program za ljubavnice, zatim Abigail – program za čišćenje i kuhanje i Dadilje – program za, očigledno, čuvanje djece.
Još uvijek postoje i prave žene, dakako. Stelle su dostupne samo bogatima, pogotovo one najbolje, najstvarnije, kakva je i Annie.
Ona smatra da sa svojim vlasnikom živi jako lijepo i da je Doug – u jednom trenutku nekakve nesebičnosti – nije prebacio na autodidaktičan način rada – živjela bi zauvijek (koliko god to Doug želi) sretno i zadovoljno kao Maza.
Ali Annie Bot sada svakodnevno uči i razvija se. Njezina je znatiželja nepresušna, njezina inteligencija iznimna, a uči osjećati čak i emocije.
Annie već razmišlja ubrzano, razmatra proturječne odgovore. On je već nezadovoljan, 3 od 10, i ne smije još pogoršati stvar. Može reagirati razigrano. Zavodljivo. Ispričati se. Postati tiha i oprezna. No, sve se to čini pogrešnim. Želi napasti, no to ne smije. (str. 44.)
Kad se između nje i Douga ušulja izdaja, Annie shvaća da bi mogla biti u opasnosti.
Poznaje ga dovoljno da zna kako je bijesan. Pravila više ne vrijede. … Doug će se vratiti i povrijediti je, u to nema sumnje. … Više se boji Douga nego bilo čega nepoznatoga. (str. 113.)
Annie Bot – robot, ali i žena
Annie Bot roman je kojem dajem čistu peticu! Ne samo zbog originalne priče – koja je začudna, stvarna i nestvarna u isto vrijeme, moguća i nemoguća – nego i zbog jednostavnog i lakog načina pisanja koji vas već od prve rečenice uvlači u svoju radnju i iz nje vas ne pušta! Roman je izvrstan i iako je naša Annie robot, ona je više čovjek od svih ostalih likova koje upoznajemo luđački okrećući stranice.
Zapravo si ljudska u većoj mjeri nego mnogi ljudi koje znam. (str. 82.)
Annieno je tijelo hladno, ali je njena duša topla. Njezina je ljudskost opipljiva u humori koji posjeduje, u načinu na koji se ophodi s Dougom (baš me zanima što ćete o njemu misliti!). Ona mu želi udovoljiti, ali ne želi zato poniziti sebe. A mora, jer je osmišljena samo s jednim ciljem – usrećiti vlasnika i ostvariti sve njegove želje.
Annie Bot bolno je stvarna. Naučila je osjećati, a i mi učimo s njom, od stranice do stranice. Od prvog događaja zbog kojeg posumnjamo u Douga, do onog posljednjeg, u kojem se pitamo – koliko zapravo ljudi mogu biti sebični?
Sve što se događa tjera nas da pogledamo u sebe i promislimo, kakvi bismo bili kao roboti, a kakvi bismo bili kao vlasnici? I bi li nam se ta osoba svidjela?
Da ne duljim, jako, JAKO preporučujem ovo neobično štivo koje doista nećete moći ispustiti iz ruku! Navijat ćete za Annie, bojati se s njom, strepiti, plakati i… Osjećati.
A kraj?
Za Annie Bot nema kraja, ona je tek počela!
Postat ćete ispunjeni kad budete zaista iskreni prema sebi. Ne prema drugima. Prema sebi. A to je teže nego što mislite. (str. 225.)
Nakon uvrnutog, intrigantnog romana Supruge, stiže nam Bolja polovica iste autorice. To je svakako knjiga koja će podijeliti čitatelje. Ovaj sam put na strani onih koji su očekivali više. Ideja je zanimljiva i autorica je imala mnogo mogućnosti da od dobre premise napravi pravi, odličan triler, ali početnu ideju nije dovoljno iskoristila.
Sestre
Iris i Piper Walsh sestre su blizanke. Osim istog dana rođenja, nemaju puno sličnosti. Iris je pomalo introvertirana, sramežljiva srednjoškolka koja ne želi biti u centru pažnje, dok je Piper duša svakog tuluma, vesela, radoznala, svestrana. Rođene od majke ovisnice, blizanke odgaja njihova baka Betty, već vremešna bakica koja ima zdravstvenih problema.
Ona je bila moja blizanka, moja bolja polovica, poznavala sam je bolje od ikoga na planetu. str.218.
Piper nestaje
U zajedničkom izlasku u kino, Iris i Piper susreću skupinu mladića od kojih je jedan brat Piperine simpatije. Na izlasku iz kina Iris svjedoči otmici svoje sestre. Prijavila je to policiji, no oni su situaciju tretirali kao niski prioritet i nisu je shvatili ozbiljno. Dani prolaze, od Piper nema ni traga ni glasa. Iris i Betty su očajne jer im nitko ne vjeruje da Piper nije samo tako pobjegla.
Osam godina kasnije
Osam je godina prošlo od Piperinog nestanka. Iris je uvjerena da joj je sestra ubijena, ali neće se smiriti dok ne sazna što se ustvari dogodilo Piper. Sigurna je da ima bar jedan svjedok koji zna istinu. Možda je to i ubojica. Ali on se nalazi u strogo čuvanom dijelu psihijatrijske klinike na otoku. Iris će napraviti sve kako bi se približila mogućem ubojici. Nakon što završi medicinsku obuku, kao odlična stipendistica zapošljava se u klinici na otoku…
Potom se odmakne i gleda me ravno u oči. ” Znam zašto si zapravo ovdje”. str. 210.
Dojam o djelu Bolja polovica
Kao što sam rekla u uvodu, autorica nije uspjela razraditi dobru ideju. Štoviše, mnoge su scene u knjizi vrlo neuvjerljive i nekako nezgrapno napisane (na primjer potpuno nejasna scena Piperine otmice). Sredina knjige prepuna je zbunjujuće opisanih događaja vezanih uz Irisin život nakon Piper, dječaka Cala kojeg Iris odgaja, a nije mu majka, odnos s pravom majkom, ovisnicom, sve je to autorica nekako nasumično „nabacala“ pa se teško možete poistovjetiti s glavnim likom.
Priča je ispričana u dvije vremenske linije. Dok je ona koja se dogodila u prošlosti podosta nejasna, ova u sadašnjosti uzbudljivija je i čitatelj je može bolje slijediti.
Vrlo dobar dio knjige zapravo je onaj koji se događa u psihijatrijskoj klinici; opis klinike, pacijenata i atmosfere nelagode i jeze koja u njoj vlada. Kad god čitam knjige koje se događaju na ovakvim mjestima, psihijatrijskim ustanovama i umobolnicama, uvijek si postavljam pitanje koliko su zapravo pacijenti umobolni, a koliko „normalni“, i koliko smo mi, ostali, koji nismo ni u kakvom sustavu “normalni” i gdje bismo završili kad bi nas netko onako istinski opservirao. Zbog toga mi se ovaj dio knjige svidio.
Kraj knjige je dobio na ubrzanju i završetak je šokantan premda pomalo neuvjerljiv, ali ipak je bolji od prvog dijela koji je zbunjujući.
Ne mogu reći da nije bilo napetosti, ali nisam uživala u knjizi koliko sam očekivala.
O autoru
Tarryn Fisher autorica je petnaest uspješnica listova New York Times i USA Today, među kojima je i roman Supruge. Rođena je u Južnoj Africi, a sada živi u Seattleu s mužem i djecom. Voli kišu, Starbucks, Colu i sarkazam te uživa u osmišljavanju likova zlikovaca
Ona sluša. Znat će ako lažeš. Doći će i naći će te u tami. (str. 211.)
Vodeni grob – UHC
Privatnog istražitelja Cormorana Strikea i njegovu partnericu Robin Ellacott angažira zabrinuti otac čiji se sin pridružio neobičnoj Univerzalnoj humanitarnoj crkvi.
UHC se na prvi pogled čini kao miroljubiva organizacija koja pomaže siromašnima, pokušava iskorijeniti glad u svijetu i sve to, no kako Strike istražuje sve dublje, tako na površinu izlaze prave stvari – užasne stvari.
Duhovi su stvarni. Zagrobni svijet postoji. To posve sigurno znam. UHC je zla i pokvarena crkva, ali to ne znači da neka njegova učenja nisu istinita. Vidio sam nadnaravne događaje koji nemaju „razumnog“ objašnjenja. Jonathan i Mazu loši su ljudi i još uvijek nisam siguran jesu li prizvali duhove ili demone, ali vidio sam da to čine. (str. 77.)
Postaje jasno da je to kult – i to ne jedan od onih simpatičnih. Sve više i više osoba umire, sve više osoba nestaje.
Na čelu crkve karizmatični je Jonathan, kojeg članovi zovu tata J. A tu je i njegova supruga Mazu, na prvi pogled odbojna spodoba koju, naravno, zovu mama Mazu. Njih dvoje imaju i moći kojima svim skepticima mogu dokazati da su baš oni odabrani. Izabrani od Boga kako bi vodili svoje stado sljedbenika.
I ja… čovjek mu je jednostavno vjerovao. To što je rekao zvučalo je… u tome nije bilo ničeg s čim se nisi mogao složiti, jer govorio je o okončanju siromaštva i postajanju najboljom inačicom svog bića, a on je… jednostavno je bio netko s kim si se želio družiti. … bio je tata kakvog bi čovjek izabrao, da može birati. (str. 176.)
A u središtu religije UHC-a njihova je pokojna kći. Djevojčica se prije više godina utopila, a Jonathan i Mazu digli su je na razinu božice, sada poznate kao Utopljena Božica.
Strike i Robin
Strike i Robin znaju da je kult opasan, ali ni ne slute prave razmjere gadosti koje se kriju na Chapmanovoj farmi – sjedištu UHC-a. I zato, misleći da će sve proći glatko, Robin se infiltrira na farmu kao nova članica Crkve.
Ali bojala se. Sumnjala je da će ikad moći prenijeti Strikeu – svom mjerilu, osobi koja joj je čuvala zdrav razum – koliko je zastrašujuća atmosfera na Chapmanovoj farmi, koliko je strašno znati da si okružen dragovoljnim sudionicima i koliko se sad bojala poziva u sobu za osamu. (str. 435.)
Strah, zlostavljanje, manipuliranje, samo su mali dio kolača koji tata J. i mama Mazu svakodnevno serviraju svojim članovima. Robinin je život u opasnosti kao nikad do sada.
Odvojena od stvarnosti, Robin treba svu svoju mentalnu snagu kako bi se oduprla teroru kulta. Hoće li iz njega uspjeti pobjeći na vrijeme? I kakve će sve tragove na njoj ostaviti boravak na takvom mjestu?
…jaz između onoga što se UHC pravio da jest i onoga što je uistinu bio nikad joj nije bio očitiji i jedan mali dio nje poželio je vrisnuti… (str. 788.)
Vodeni grob – sedmi nastavak serijala
Vodeni grob sedmi je nastavak serijala o privatnom istražitelju Cormoranu Strikeu i njegovoj partnerici Robin Ellacott. Netko mi je rekao da autorica planira napisati deset nastavaka i svaki od njih iščekujem s jednakom dozom histeričnog uzbuđenja i tugaljivosti.
Zašto sam uzbuđena, ne treba posebno napominjati. Ovo je jedan od najboljih, najzanimljivijih, najneobičnijih serijala koje sam ikada čitala. Svaki je nastavak jednako dobar pa čak i, usudila bih se reći, svaki je mrvicu bolji od prethodnoga.
Zašto tugujem? Zato što će, kad-tad, ovoj književnoj poslastici doći kraj. A najiskrenije, ne znam hoću li ikad biti spremna pustiti ovo dvoje istražitelja…
Jako je važno ne upotrijebiti inkriminirajuće informacije u njihovu pogrešnu kontekstu, čak ni kad su u službi lažne priče. Mnogi lažljivci tako se odaju. One su putokazi do stvari za koje možda ne želiš da ih itko primijeti. (str. 997.)
Osim toga, uvijek me i nekako pomalo strah da će novi nastavak podbaciti… Hvala Bogu, Vodeni grob nije jedan od takvih nastavaka. Oh, kako je dobar! Jednako dobar kao prethodnici, kažem, možda mrvicu bolji, a ako ne bolji, onda mrvicu napetiji, luđi, uzbudljiviji.
Ima li netko tko još nije čitao?
U osvrtima na prethodne romane ove planetarno popularne autorice (da, da, Robert Galbraith je žena i to ni manje ni više nego J.K. Rowling, a nju svi znamo) već sam sve rekla pa imam osjećaj da se neprestano ponavljam, ali ne može škoditi.
Serijali kao ovaj ne susreću se često. Vjerujem da je teško kvalitetu održavati na istoj razini, ali autorica to uspijeva s lakoćom. Rekla bih da je stvar u tome što su svi slučajevi potpuno različiti i apsolutno nedokučivi. Strikeov je privatni život kaotičan kao i uvijek, ali Vodeni grob i tu donosi razrješenje.
Njemu je istina bila nepovrediva. Pravda je bila jedina druga vrijednost do koje je jednako držao. (str. 362.)
Ono što mi se naj-najviše svidjelo jest psihologija kulta. Autorica na izvrstan, dubok i detaljan način opisuje sve što se u Crkvi događa. Način na koji vođe kulta uspijevaju privući i još važnije – zadržati svoje članove lud i koliko i strašan. Sve što se događa u UHC-u neću reći da budi jezu, ali definitivno nas čini nervoznima i u nama pobuđuje duboku nelagodu.
I na kraju, za sve nas koji opsesivno čekamo kad će se Robin i on spetljati… Pa… Pomaka ima, ali više sreće u osmom nastavku, hahaha.
Ostali naslovi ovog autora:
Robert Galbraith zapravo je autorica, i to ni manje ni više nego svjetski poznata J. K. Rowling – žena koja je stvorila najpoznatijeg čarobnjaka na svijetu – Harry Pottera. Nastavke o malom čarobnjaku neću nabrajati, jer ne samo da sam sigurna kako ih svi znamo, već i zato što ovdje ipak govorimo o Rowlingčinom pseudonimu Robertu Galbraithu.
Pod tim je imenom napisala zasad pet romana koji čine serijal o privatnom istražitelju Cormoranu Strikeu i njegovoj partnerici Robin Ellacott. To su:
Klikom na osvrte prethodnih romana saznat ćete razloge moje zaluđenosti ovim duom, a i otkrit ću vam treba li serijal čitati po redu (treba 😀 ) ili možete kako vam puhne (nemojte).
Ako vas zanimaju romani o kultovima, a moram priznati da ja takve priče jako volim, pročitajte osvrte na romane Linija izmeđuautorice Tosce Lee i Posljednju udovicuneponovljive Karin Slaughter.
Razmišljajući o objavi u kojoj ćemo povezati nekoliko romana, nas smo dvije vaše Male vrlo brzo došle na ideju – vještice! Već nam se par puta dogodilo da sjedimo na kavi i pričamo što smo zadnje pročitale. I uvijek, nekako, ispadne da je bar jedna nedavno pročitala nešto o vješticama. I čini se, objema su nam baš takvi romani ostali u trajnoj svijesti.
Zašto vještice? Tijekom ljudske povijesti mnogo smo puta naišli na spominjanje vještica, njihovih obreda i magije koja se uz njih veže. U ovim knjigama, osim onog misterioznog, pomalo eteričnog i romantičnog prikaza vještica svjedočimo stvarnim užasima. Inkvizicija, sramotno i mračno razdoblje u ljudskoj povijesti obilježilo je, progonilo i žrtvovalo mnoge nevine sirotice. Svaka od ovih knjiga takla nas je na nekoj drugačijoj razini, ali svaka od njih ima isti nazivnik- vještice.
Donosimo vam izbor romana koji govore prvenstveno o ženama. Ženama koje su nešto znale, koje su nešto mogle. Ženama koje su bile jake kad drugi to nisu bili. Koje su nastavljale živjeti. Spletom okolnosti, njihove su se priče, umjesto onih o ženama, pretvorile u priče o vješticama.
Želimir Periš: Mladenka kostonoga
Postoje li vještice? Čemu ima imena, ima i simena. (str. 371.)
Ovo je roman koji vas začara, baš kao da je na njegove stranice čari bacila sama Gila kostonoga. Gila je lik savršeno oblikovan, istkan jednako od mašte i zbilje. Ona ima sivu, srebrnu kosu. Ime joj je dovoljno neobično da nas opsjeda pitanje o tome kako ga je dobila. Njezin Carević neobičan je koliko i ona. Kako je Gila postala majka? Koga je voljela? Ili je postala majka onako kako to vještice postaju? Kupeći mrvice i tragove o Gili iz poglavlja u poglavlje, u našim se glavama stvara fascinantna priča o ženi koja je silom prilika postala vještica i prigrlila to kako bi preživjela.
Kao što znate, ono što je savršeno teško je opisati običnim riječima. Meni je Mladenka kostonogabaš takva. Ovo je feministički roman o vješticama, koliko god to kontradiktorno zvučalo. Gila je tako hrabra, otvorena, požrtvovna. Ni jedan se jedini muški lik ne može mjeriti s njom. Ona je prigrlila svoje „vještičje“ kako bi preživjela, kako bi spasila onog kojeg voli više od svega. Može li žena uopće više od toga?
Emilia Hart: Weywardice
Vještica. Riječ klizi niz usne kao zmija, silazi s jezika gusta i crna kao katran. … tu su riječ izmislili muškarci… Riječ koja podiže vješala i lomače, žive žene pretvara u trupla. (Altha, str. 149.)
1619. godina. Altha je u zatvoru, optužena za ubojstvo muškarca kojeg je pregazilo krdo vlastitih krava. Sa svih strana optužuju je da je vještica. Uglavnom muškarci. Jer Altha je neobična žena. Danas bi se reklo – liječnica. 1942. godina. Violet raste u domu punom hladnoće i otuđenosti, čvrsto stegnuta uzdama doličnosti koje drži njezin bešćutni otac. Željna znanja, učenja, slobode, Violet čezne za tim da ode što dalje od grandioznog dvorca u kojem živi. 2019. godina. Kad nema druge nego usred noći pobjeći od nasilnog partnera, Kate se skrije upravo u staru kolibicu pokojne pratetke. Dugo potiskivan dio njezina bića procvjeta okružen prirodom i neobičnom pratetkinom aurom, no nevolje za Kate nisu gotove.
Priča triju žena koje dijele istu krv, istu magiju i sudbinu očarava od prvog retka. I ne zna se čija je bolja, Althina, Violetina ili Kateina. Isprva su sve nejasne. Pitamo se što se događa i kako su njih tri povezane. Ali onda, poput rijeke koja na svom putu prema moru nema ni jednu jedinu prepreku (osim jedne jedine pogreške u prijevodu koja me ekstra naživcirala), predivna storija o Weywardicama nastavlja teći, otkrivajući sve njihove tajne, moći, spletke, želje i strahove.
Ivana Šojat: Rogus
Rogus je knjiga koja vas udari tako jako ispod ošita da se sagnete u struku i dišete… Dišete…
Priča je to o dvije žene istog prezimena – Pavković. Prva je Angelina, arheologinja koja radi na iskapanju artefakata na mjestu gdje su u 18. stoljeću spaljivali vještice. Druga je Anica, posljednja spaljena vještica u dvorištu Virovitičke županije, odlukom Civilnog suda iste te županije kojoj je Osijek tada pripadao.
Ovo je priča o osakaćenoj duši koja se materijalizirala kako bi nakon tristo godina dočekala pravdu izvlačeći se na površinu. Ali ta duša u obliku Anice ne zna da ni dan danas nema jednakosti ni pravde za žene u svijetu u kojem vlada muški kodeks.
Mizoginija zbog toga što su žene lijepe, ružne, vrijedne, udane, neudane, s puno djece, bez djece i tako dalje, zbog niza besmislenih razloga ili jednostavno zbog toga što su žene, nije u određenim patrijahalnim kulturama pa ni u suvremenim društvu, nestala ni danas. Ženama se u pravilu ne oprašta uspjeh. Plameni jezici kojima se danas obezvrjeđuju žene ne moraju nužno biti lomače. Danas su načini puno suptilniji, ali očekivani kalupi muško-ženskih uloga u obitelji, zajednici, poslovnom okruženju i društvu teško se i sporo mijenjaju.
Chris Bohjalian: Vještičji sat
Boston, 1662. godina. Dvadeset četverogodišnja Mary druga je supruga bogatog, naoko simpatičnog postarijeg Thomasa Deerfielda. Thomas je sklon popiti čašicu previše pa kad služinčad zaspi i kad nema svjedoka, Mary trpi pljuske, udarce i svakojaka poniženja. Maryn otac je bogati uvoznik sklon novitetima pa jednoga dana uvozi vilice – jedaći pribor s tri zupca. Jedan set poklanja svojoj kćeri i tada sve kreće po zlu. Spletom banalnih okolnosti koje u glavama glupana postaju dokazi za udruživanje sa Sotonom, Mary biva optužena za vještičarenje. Umjesto braka, sada mora izbjeći vješala.
Ako vam Vještičji satdođe pod ruku, svakako ga pročitajte. Bit će vam smiješno, bit ćete ljuti, mjestimice ogorčeni. Neki će vam dijelovi biti banalni, neki mrvičicu i bezvezni. No svi oni zaista tvore jednu zanimljivu priču o položaju žena u zajednici koja bi, za ono doba, trebala biti napredna. Ipak, kad se zagrebe ispod površine, ta je zajednica jednako ograničena kao i sve one u kojima se žene ušutkavaju, ponižavaju, bacaju na drugo mjesto. I sve se mi u Mary možemo prepoznati.
Pitanje je samo, koja bi od nas bila prokazana kao vještica da smo se rodile 400 godina ranije?
Kiran Milwood Hargrave: Milosti
Roman Milosti inspiriran je stvarnim događajima iz 17. stoljeća, kada je na malom otoku u Noveškoj devedeset i jedna osoba spaljena na lomači. Je li se to dogodilo baš ovako kako je spisateljica Kiran Millwood Hargrave zamislila, nikada nećemo saznati, no lako je moguće da se muškarcima na vlasti nisu svidjele neovisne, slobodne, samodostatne žene koje nisu trebale ničiju zaštitu niti ičije milosti, ni božje ni muške.
Fabula je zamišljena gotovo savršeno. Oluja koja se gotovo iz vedra neba sručila i potamanila sve što je bilo muško, sve što je bilo snažno i pružalo zaštitu. Žene ostaju same, isprva misleći kako za njih nema života. Malo pomalo, žene uviđaju ne samo da mogu, već da znaju.
Pritisnute neumitnom tugom i boli, jer sve su nekoga izgubile; okružene mrakom i hladnoćom jer je ljeto na Vardøu prekratko, žene grade nestabilne ljestve napretka, zajedništva i prijateljstva. Ali nisu sve prijateljice. Uvijek ima onih koje su bolje, pametnije, bogatije. Onih koje se bolje snalaze. Pa kad Absalom Cornet dođe obavljati svoju presvetu dužnost brisanja praznovjerja i utjerivanja pravovjerja, krhke veze među ženama počinju pucati.
Stacy Halls: Familijari
Radnja ovog čarobnog romana smještena je u Englesku, točnije, u mjestašce Pendle Hill, u 1612. godinu. Spisateljica sama kaže da je za svoju priču iskoristila istinit događaj – hvatanje i vješanje vještica iz Pendle Hilla. Neobičan slučaj u njoj je pobudio brojna pitanja, a kako nije uspijevala na njih saznati odgovor, pokušala ga je napisati sama.
Sedamnaestogodišnja Fleetwood Shuttleworth bogata je gospodarica velebnog zdanja Gawthorpe Hall. Trudna je – i to četvrti put. Nažalost, Fleetwood još nije uspjela trudnoću iznijeti do kraja. Među suprugovim spisima pronalazi liječnikovo pismo u kojem stoji da će ona, ukoliko rodi još jedanput, sasvim sigurno umrijeti. Fleetwood je užasnuta i prestrašena – boji se za svoj život i život svoga nerođenog djeteta. No, ona se boji i ostaviti svog supruga bez nasljednika. Jašući šumom, Fleetwood upoznaje mladu ženu Alice Gray koja se predstavlja kao primalja. Dvije se djevojke sprijateljuju i odjednom, njihove su sudbine čvrsto vezane – Fleetwoodin je život u Aliceinim rukama, ali i obrnuto, jer u Engleskoj počinje lov na vještice. A Aliceino se ime nađe na jednom popisu…
Marija Jurić Zagorka: Grička vještica
Za one koji se prvi put susreću sa Zagorkom, ciklus Gričke vještice sadrži knjige: Kontesa Nera, Malleus maleficarum, Suparnica Marije Terezije I., Suparnica Marije Terezije II.“, Dvorska kamarila (Marije Terezije) i Buntovnik na prijestolju. Tome bi još dodala i prvi roman, Tajna krvavog mosta, koji se čini kao zasebna cjelina, ali likovi iz tog romana spominju se i u Gričkoj vještici. Glavni su likovi karizmatični i jednostavno morate navijati za njih. Cijeli ciklus je izvanredan. O Zagorki, njezinom talentu, umijeću pisanja i njoj kao svojevrsnoj kroničarki povijesnih okolnosti uistinu ne možemo ništa novo napisati. Ali onaj tko je samo jednom pročitao bilo koju njezinu knjigu zauvijek je njezin fan. Čitanje njezinih romana postaje stvar opće kulture.
Progon nevinih žena, takozvanih vještica, najvjernije je opisan u knjizi Malleus maleficarum.
O vješticama – i za djecu
Roald Dahl: Vještice
Ah, evo napokon i onih pravih, punokrvnih vještica! One koje plaše djecu i pretvaraju ih u miševe, ali koje izgledaju sasvim, sasvim obično, osim ako se jako dobro ne zagledate!
Vještice ovog poznatog dječjeg autora govore o jednom hrabrom dječaku, njegovoj mudroj baki i velevještici koja toliko mrzi djecu da ih sve želi pretvoriti u… Ma neka ostane tajna.
Nema mališana koji neće uživati o ovoj knjizi, a vjerujte mi, ni odrasli neće ostati imuni da Dahlovu čaroliju riječi!
Hoćete li čitati?
Nadamo se da smo vas zainteresirale ovim našim izborom knjiga o vješticama. Naravno da je ovo samo sužen izbor i da ova tema pokriva beskrajno mnogo naslova u književnosti i povijesti. Mi smo odabrale i one ljupke, vještice koje su nas zabavile i one drugačije, neuklopljene, slobodne, optužene i bačene pred crkvenu vlast i krvožedan puk.
Nadamo se da smo vas potaknuli na čitanje bar nekoliko naslova iz naše hrpice. Nemamo čarobne (vještičje) moći, ali širimo prema vama dobru vibru za čitanje ovih naslova.
Arthur Less osrednji je pisac koji tek što ne napuni pedeset godina. Da bi stvar bila gora, mladić u kojeg apsolutno nije zaljubljen zaručio se i Lessa poziva na vjenčanje.
Ako se mene pita, priča o Arthuru Lessu i nije tako žalosna. Pa pogledajte ga: čedno sjedi na mekoj okrugloj sofi… Sjedi kao mladić. Njegova vitka sjena zapravo je još uvijek sjena mlađeg Lessa… (str. 7.)
Ako ne ode, ispast će da još uvijek nešto osjeća (a ne osjeća). Ako ode… Less zna da nema šanse da ode. Zato prekopa svoje pozivnice za književna događanja diljem svijeta i – pristane na sve!
Ali slomljeno srce… Kako ga čovjek može izbjeći a da se u potpunosti ne odrekne ljubavi? (str. 10.)
U nizu urnebesnih poglavlja nazvanih tako da se počnete smijati i prije čitanja (Less Mexicano, Less Italiano itd.), pratimo Lessov put oko svijeta i uporan bijeg od bilo kakvih vijesti o vjenčanju bivšeg ljubavnika.
Arthur upoznaje nove ljude, susreće stare, upada u nevolje, snalazi se kako zna i umije, sve uz dozu finog cinizma i humora svojstvenog samo onim ljudima koji nisu ni svjesni koliko su zabavni.
Urnebes
Lessa sam uzela za čitanje samo zato što sam htjela odraditi dva izazova; služio mi je kao slovo L za izazov „Čitanje po abecedi“ i svijetlozelena boja naslovnice za „Rainbow challenge“. Osim toga, kolegici se uopće nije svidio. Pročitala je tridesetak stranica i odustala, govoreći kako joj je bilo pomalo degutantno opisivanje svih Lessovih seksualno-ljubavnih avantura.
Ljudi moji, meni se Less svidio od prve rečenice! Vjerojatno ste već i sami shvatili da sam ljubiteljica neobičnih, uvrnutih, ciničnih knjiga. A ovaj je roman točno takav!
I što ćemo onda? Ništa, samo se smijati. To je jedino primjenjivo na sve. (str. 38.-39.)
Ludo je zabavan, lagan, ali ne površan. Premda je Arthur Less sve ono što ja nisam (pedesetogodišnji gay muškarac), s njim sam se vrlo lako povezala. Naime, Arthur o sebi misli sve najgore.
A Less sve vrijeme misli da je loš pisac. Loš ljubavnik, loš prijatelj, loš sin. Čini se da je situacija gora: Less je loš Less. (str. 138.)
Nesiguran je, uvjeren u svoju osrednjost. Smotan je, gotovo neprilagođen. Boji se starosti, boji se slomljenog srca. Bježi od ljubavnikova vjenčanja i moguće sreće, a najviše bježi sam od sebe.
Njegov put oko svijeta prikazat će nam ga u sasvim drugom svjetlu. On je dojmljiv muškarac u kraljevski plavom odijelu, s podstavom boje fuksije. On ostaje u sjećanju svima koji ga susretnu. On je hrabar, snalažljiv, pustolovan i urnebesno smiješan.
Mjuzikl je loš, ali kao i loš seks, i loš mjuzikl može poslužiti svrsi. (str. 25.)
Toliko sam uživala u čitanju!
Jasno mi je čime je Less svom autoru priskrbio Pulitzera!
Manje (Less) je više
Nisam uvjerena da će Less na našim prostorima postati neki ogroman hit, ali ako vam se nekad nađe pri ruci, pružite mu šansu. Ne znam ni sama zašto me toliko očarao, ali znam da se nasmiješim čim mu vidim naslovnicu. Less je ona vrsta feel good štiva koje vam prenosi mudrost, jednostavnu, banalnu, ali prijeko potrebnu mudrost. Bolje je biti sretan nego mršav. Od ljubavi ne može pobjeći. Nisi toliko grozan kao što misliš…
Jebeš ti to. Clark uvijek kaže da možeš biti mršav ili sretan, a Arthure, ja sam već bio mršav. (str. 164.)
Uz Lessa sam se smiješila. Nije me opterećivao kićenošću izraza niti zakučastim filozofiranjem. Čitanje je bilo tako lako, tečno, opuštajuće, duhovito i iskreno. Toliko zabavno.
Od mene imate sve preporuke!
Ostali naslovi ovog autora:
Andrew Sean Greer američki je romanopisac i pisac kratkih priča. Autor je bestselera The Story of a Marriage i The Confessions od Max Tivoli.
Godine 2018. dobio je Pulitzerovu nagradu za satirični roman Less.
Četiri dugogodišnje najbolje prijateljice, Liz, Maggie, Helena i Joni svake godine odlaze na putovanje. Inače to budu wellnessi, bazeni i slično, ali ovaj put Liz odabire nešto puno opasnije i zahtjevnije. Ove godine Liz želi četiri dana planinarenja po Blafjellu, hladnoj norveškoj planini koja skriva pregršt tajni.
Planine ne otkrivaju ni jednu svoju tajnu. Ipak ondje, skriven među kamenim procjepima, netko točno zna kako je ta žena poginula. I zašto. (Uvod, str. 7.)
I tako njih četiri dolaze u Norvešku, zaustavljajući se najprije u planinarskom domu gdje upoznaju mnoštvo zanimljivih, no mutnih likova. Saznaju da je baš na Blafjellu prije točno godinu dana nestala jedna žena te da se baš uz to mjesto vežu brojna mjesna vjerovanja i legende.
Kaže se da je Blafjell… tanko mjesto. Znate li što to znači? … To su mjesta na kojima je granica između ovoga i onoga svijeta mala, tanja. (str. 47.)
Njih se četiri, gonjene svaka svojim razlozima, ipak odlučuju popeti.
No priroda je okrutnija nego su to mogle zamisliti. Kad u bizarnoj nesreći ostaju bez šatora i zaliha, kad nabasaju na nešto što je trebalo ostati skriveno, četiri najbolje prijateljice shvatit će da je prijateljstvo fleksibilna riječ. I da ni jedna od njih nije onakva kakvom se prikazuje.
Planina je surova. Nepredvidiva. Svejedno joj je tko leži polomljen i krvav. Svejedno joj je plače li netko ili se raduje. To je razlog zašto se ljudi ovdje gube. Nema tu osude. U divljini možeš biti bilo tko. (str. 181.)
Uspon i četiri prijateljice
Liz je liječnica, naoko živi najstabilnijim, mirnim životom. Zašto onda odabire toliko tešku rutu za putovanje koje bi trebalo biti odmor?
Na brzinu je zatreptala spustivši pogled na uredno svezane planinarske cipele. Duboko je udahnula, potom se okrenula i izašla iz svog života. (Liz, str. 14.)
Joni je rock-zvijezda kojoj svi zavide. Ali ona samu sebe prezire.
Osjećala je gađenje, sram i uzavrelu mržnju prema samoj sebi, dovoljno jaku da joj se činilo da će se raspasti. S druge strane, u njoj više nije bilo ničega što bi se moglo izliti iz nje i ta praznina bila je zastrašujuća. (Joni, str. 27.)
Maggie je samohrana majka. Nesigurna je, uvjerena da su sve njene prijateljice bolje od nje.
I Helena, još uvijek slobodna, naoko bezbrižna. Ipak, i ona svoju tajnu nosi sa sobom, na vrhove nemilosrdne planine.
Četiri prijateljice kreću na put, zanemarivši upozorenja o divljoj oluji koja se približava. Njihovo prijateljstvo bit će stavljeno na kušnju. Njihove tajne izaći će na površinu. Njihovi životi bit će dovedeni u pitanje.
Takva je bila. Netko tko učini tako nešto svojoj prijateljici. Netko tko bi učinio i nešto gore. (str. 265.)
Jer, nemojmo zaboraviti, planina Blafjell već je uzimala žrtve.
Uspon…
Prije nego samo i sama počela čitati Uspon, pročitala sam dosta i pozitivnih i negativnih recenzija pa sam baš bila uzbuđena oko toga kako će se meni svidjeti. Da skratim priču, moji su dojmovi negdje između. Nisam nešto bogzna kako oduševljena, ali nije mi bila ni toliko loša. Bila mi je ok i nije mi žao vremena koje sam u nju utrošila.
Uspon je još jedna klasična priča o nekoliko najboljih prijateljica koje se, kako čitanje odmiče, pokazuju sve manje i manje najboljima. Ono što mi je, recimo, bilo izvrsno jest atmosferičnost romana. Ne zaboravimo da se velika većina odvija na maglovitim stijenama planine za koju se priča da je granica između ovoga i onoga svijeta. Sve to zloslutno šuškanje, nesreće koje to nisu, uske, oštre stijene zbog kojih i mi čitatelji malo teže dišemo… Sve mi je to jako dobro oslikavalo klaustrofobiju u kojoj se nalaze četiri prijateljice.
Dalje od sjaja vatre i svojih prijateljica, neugodan osjećaj golicao joj je osjetila. Imala je osjećaj da joj leđa nisu zaštićena, da joj je kralješnica na udaru, da je s leđa vreba neka neimenovana prijetnja. (Liz, str. 127.)
…i pad
Ono što mi se nije toliko svidjelo jest duljina romana, koji je definitivno mogao (trebao) biti kraći. Iako radnja nije bila dosadna, čak ni toliko spora, mrvicu manji broj stranica učinio bi čuda za napetost i dinamiku fabule. Doduše, sve su te rečenice napisane pitko, razumljivo i lako pa se nećete ni osvrnuti, a već ćete biti na trećini.
Ipak, količina teksta zanemariva je mana. Puno više problema imam s raspletom. Imam osjećaj da je zamišljen puno bolje nego je ostvaren. Apsolutno je nerealan i graniči s apsurdom. Nakon toliko zavrzlama, riješen je vrlo jednostavno i nabrzaka.
Moram priznati, više mi se svidjela Kuća na hridi, prvi kod nas objavljen roman Lucy Clarke. Uspon mi je bio ok, i kao razbibriga je super, no imam dojam da nije nešto što će se dugo pamtiti. Unatoč tome, ako tražite nešto lagano za lijeno listopadsko popodne, mislim da nećete pogriješiti ako odaberete baš ovaj roman.
Ako lagano zažmirite na mane i odlučite ne propitkivati kraj, mogli biste se čak i zabaviti.
Ostali naslovi ove autorice:
Spisateljicu Lucy Clarke na pisanje romana Uspon nadahnulo je pješačenje divljim, surovim dijelovima Norveške. Autorica je još devet romana čija se radnja zbiva na određenim geografskim područjima. Roman Jedna od djevojakadogađa se u Grčkoj.
Prema njenom romanu The blue/No escape snimljena je TV serija, a trenutno se pišu scenariji prema još dvama njenim romanima.
Čitatelji s našeg područja Lucy Clarke upoznali su romanom Kuća na hridi.
We use cookies on our website to give you the most relevant experience by remembering your preferences and repeat visits. By clicking “Accept All”, you consent to the use of ALL the cookies. However, you may visit "Cookie Settings" to provide a controlled consent.
This website uses cookies to improve your experience while you navigate through the website. Out of these, the cookies that are categorized as necessary are stored on your browser as they are essential for the working of basic functionalities of the website. We also use third-party cookies that help us analyze and understand how you use this website. These cookies will be stored in your browser only with your consent. You also have the option to opt-out of these cookies. But opting out of some of these cookies may affect your browsing experience.
Necessary cookies are absolutely essential for the website to function properly. These cookies ensure basic functionalities and security features of the website, anonymously.
Kolačić
Trajanje
Opis
cookielawinfo-checkbox-analytics
11 months
This cookie is set by GDPR Cookie Consent plugin. The cookie is used to store the user consent for the cookies in the category "Analytics".
cookielawinfo-checkbox-functional
11 months
The cookie is set by GDPR cookie consent to record the user consent for the cookies in the category "Functional".
cookielawinfo-checkbox-necessary
11 months
This cookie is set by GDPR Cookie Consent plugin. The cookies is used to store the user consent for the cookies in the category "Necessary".
cookielawinfo-checkbox-others
11 months
This cookie is set by GDPR Cookie Consent plugin. The cookie is used to store the user consent for the cookies in the category "Other.
cookielawinfo-checkbox-performance
11 months
This cookie is set by GDPR Cookie Consent plugin. The cookie is used to store the user consent for the cookies in the category "Performance".
viewed_cookie_policy
11 months
The cookie is set by the GDPR Cookie Consent plugin and is used to store whether or not user has consented to the use of cookies. It does not store any personal data.
Functional cookies help to perform certain functionalities like sharing the content of the website on social media platforms, collect feedbacks, and other third-party features.
Performance cookies are used to understand and analyze the key performance indexes of the website which helps in delivering a better user experience for the visitors.
Analytical cookies are used to understand how visitors interact with the website. These cookies help provide information on metrics the number of visitors, bounce rate, traffic source, etc.
Advertisement cookies are used to provide visitors with relevant ads and marketing campaigns. These cookies track visitors across websites and collect information to provide customized ads.
