Oznaka: hena com

Objavljeno

Staša Aras: Horror vacui

Nakladnik: Hena com, 2021.

Naslovnica romana Horror vacui: ©Hena com

Staša Aras: Horror vacui

Horror vacui 

Strah od praznine. … U suvremenom značenju izraz se upotrebljava za oznaku psihološko-moralnih i egzistencijalnih stanja: strah pred smrću, bezličnošću svakodnevice, ispraznim životom i slično. (str. 62.)

Između nje, kojoj tek na samom kraju saznajemo ime, i supruga Petra nije ostalo više ništa. Gotovo da više i ne razgovaraju, jedno su drugom potpuni stranci.

Gledam ga ispred ekrana i mislim može li se cijeli život proživjeti u inatu? Možda ja naprosto njega ne vidim, ne osjećam, možda zato mislim da je moj muž plošan. Tu plošnost osjećam toliko suvereno da bih ponekad mogla doći iznad njega s krpom za prašinu i prebrisati ga kao ogledalo ili površinu komode. (str. 17.)

Tako mu neće reći ni da je trudna ni da je abortirala, proživjet će sve to sama unutar sebe.

Nadalje pratimo njene unutarnje monologe, razgovore sa samom sobom, zapažanja o svijetu koji je okružuje. Godina je 2016., traje Europsko nogometno prvenstvo, okružuju je zastave, navijači, dresovi i urlanje iz kafića. Pada vlada, premijer je svrgnut. Ona je puki promatrač svijeta oko sebe.

Odlazi u kuću u kojoj je rođena, pliva, upija sunce, pije kavu u gledajući u bijeli hibiskus.

Njoj se ništa ne događa, više se događa oko nje, dok ona razmišlja o samostanu koji joj je u susjedstvu, o Petru za kojeg je više ništa ne veže. O hrani, moru, rodnoj kući i susjedi koja cijeli dan sjedi u sjeni svoje kuće.

Primijetila sam da stalno postavljam pitanja. Točku sam zamijenila upitnikom. Propitujem. Moj unutarnji svijet unakrsno je ispitivanje. (str. 119.)

Strah od praznine

Uzimajući u ruke još jednu knjigu u Heninom izdanju, znala sam da će me dočekati pravi dragulj. Staša Aras stvorila je tekst u kojem je svaka rečenica malo remek-djelo.

Pisanje je krizni čin. Prepoznajem to stanje kad čitam. Umjetnost, uzgon iz kičme iz donjih ekstremiteta, krilate pete i glava u plamenu. Rekli bi neki – previše strasti. Nemojte tako vi što nemate krila za loviti tanad srca. Idite slobodno u park i tamo hranite golubove. (str. 7./8.)

Staša Aras: Horror vacui

Na svega 160 stranica, ovaj roman izaziva ono čega se ona boji – horror vacui, strah od praznine. Čitajući ovo kratko, ali teško djelo, obuzima nas tjeskoba koja i nju obuzima. Postavljamo pitanja koja i ona postavlja.

Što sam više ulazila u njezine misli, u isto sam je vrijeme i manje i više razumjela, ako je to uopće moguće. Ona djeluje istodobno hladno i distancirano, ranjeno i krhko. Ljutila me jer je rezignirana, jer bježi od svog života, same sebe. Ni za što se ne bori, sa svime se miri. Teži za nečim, ali ni sama nije načisto za čime. Bila mi je tako mutna i daleka, kao žena koju promatram bez naočala – nema oštrih linija, vidim samo obrise.

Nedostaje mi Petar, zapravo ne baš on, nedostaje mi bilo tko tko bi, primjerice, svjedočio mome životu. Netko za koga nisam odgovorna, a pored mene je. (str. 103.)

Horror vacui – horor koji vrijedi imati na polici

Naravno, ovaj roman žanrovski nije horor, no on nas plaši. Plaši nas stanje u kojem se nalazi glavni ženski lik. Plaši nas pomisao da ćemo se naći na njezinom mjestu – udaljeni od supruga, od prijatelja, od života kao takvog. Egzistencijalna kriza u kojoj se ona nalazi prelijeva se i na nas. Ipak, u njoj ona izaziva bezvoljnost, pomirenost. U nama bijes. Nalazi se u nekoj vrsti slijepe ulice, okružena neuspješnim brakom, nezaposlenošću i neželjenom trudnoćom. No ona bježi, ona ništa ne mijenja, ona je gledatelj vlastitog života.

I za kraj, nešto s čime se svi mi knjigoljupci možemo povezati, sa sarkazmom ili bez njega:

Nakon svih knjiga koje sam pročitala ja još vjerujem u sretan ishod. (str. 18.)

Ostali naslovi ove autorice:

Staša Aras (Stanislava Nikolić Aras) profesorica je književnosti. Do sada je objavila tri zbirke poezije: Takve se stvari događaju ljudima, Nedolično i vrijedno spomena te Premještanja. Tu su i dvije zbirke kratkih priča, Meke granice i 12 pred zidom te roman Horror vacui.

Živi u Zadru i Dubrovniku.

Intervju s autoricom donosi nam portal zadarski.hr.

Staša Aras: Horror vacui

Spisateljice koje su studirale književnost uvijek imaju poseban način izražavanja koji nije nužno rezultat formalnog obrazovanja, ali svakako jest osobnih preferencija i stila života. Jedna od takvih je, uz Stašu Aras, i Ivana Vranjić, a recenziju njezina romana Oblačna možete pročitati ovdje.   

Gdje kupiti roman Horror vacui:

Hena com

Objavljeno

Jess Kidd: On

Nakladnik: Hena com 2021.

Naslovnica knjige On: ©Hena com

Jess Kidd On

On je neobična, totalno pomaknuta knjiga koja vas u više navrata iznenađuje i oduševljava istovremeno. Pisana je s takvom lakoćom pripovijedanja u koji je utkana suptilna doza humora, a sve to začinjeno nadnaravnim elementima, što čini  spoj  koji malo gdje nalazimo. Ovo je knjiga koju ne treba propustiti što zbog neobičnosti kakvom je autorica obradila jedan misterij, a što zbog načina pripovijedanja koji je toliko drugačiji, liričan, mekan, s rečenicama koje samo klize i izazivaju podjednako oduševljenje kako čitatelja tako  i kritike. Priča koja je istovremeno kombinacija krimića i bajke toliko je drugačija od svega pročitanog da je od srca preporučujemo.

Kroz otvoreni prozor noćni zrak prikrada se u tihu sobu da svojim šaptom osuši sapun u posudici. str. 36.

On dolazi u gradić Mulderrig

Muškarac sazdan od kletvi i olujnog vjetra, mračne strasti i gnjeva. str. 204.

U živopisno irsko mjestašce  Mulderrig, koje se nalazi na rubu svih glavnih puteva, sedamdesetih godina 20. stoljeća stiže privlačan mladić iz Dublina, siroče i sitni kriminalac Mahoney, neodoljivi šarmer duge kose s cigaretom u ustima, probisvijet, sa željom da otkrije što se dogodilo s njegovom majkom za koju cijelog života nije znao ni tko je ni je li živa. Napušten kao beba i ostavljen ispred vrata samostana, Mahoney odrasta u surovim uvjetima crkvenog sirotišta, u kojem se svako dijete borilo za sebe kako je znalo i umjelo. Nakon smrti jedne od redovnica, Mahoney otkriva da je zajedno s njim u košari ostavljeno pismo o njegovom imenu i porijeklu. Kako je cijeli život vjerovao da ga je majka napustila, pismo ga potakne da se vrati na mjesto od kojeg sve počinje. U Mulderrig.

Uz tebe je ostavljeno pismo…

Za dijete kad odraste:

Tvoje je ime Francis Sweeney. Tvoja mama bila je Orla Sweeney. str. 17.

Mulderrig ne voli strance

Dolazak Mahoneya u mjesto ne prolazi nezapaženo. Mahoney je glavna tema svakodnevnih razgovora i ogovaranja lokalnih stanovnika. Većina od njih nije sretna što se Mahoney pojavio. Njegovo istraživanje otvara davno potisnute seoske priče. Čitava  galerija neobičnih likova, od Tadga vlasnika krčme, pretilog muškarca koji obožava žene, stanodavke Bridget, čelične žene grubih manira, ali dobrog srca, mlade Shaune, koja se zagledala u došljaka, neuravnotežene gospođe Lavell, zločestog i prijetvornog velečasnog Qinna, lukavog  šerifa Jacka Brophya, bizarne i potpuno otkačene gospođe Cauley, pričaju nam priču o Mahonyevoj majci Orli.  Ali priču priča i sama Orla.

Dvije perspektive

Mahoney propituje okolnosti u kojim je nestala njegova majka, uvjeren da je ona ubijena i da nikada nije napustila selo. U potrazi mu zdušno pomaže gospođa Cauley, ostarjela glumica koja želi u mjestu napraviti predstavu koja će biti njezino životno djelo, glavni čin i kruna njezine umjetničke karijere. Mahoneya postavlja za glavnog glumca. Naravno, u Mahoneya se zaljubljuju sve djevojke u selu pa i  neke  udane mlade žene.

S druge strane nekih dvadesetak godina ranije, priču nam priča mlada Orla. Nije ona bila baš uzorna djevojka. Bježeći od prezira okoline, koji prati siromašne, bijedne i besposlene, a uz to vrlo svoja, divlja i ponosna, Orla ulazi u usputne veze s mnogim muškarcima u selu. S jednim od njih začne dijete. Ali, taj jedan joj je i presudio. Orline kosti zakopane su negdje na riječnom sprudu, ali njezin je duh živ i zove Mahoneya.

Oduvijek je vjerovao dvije stvari: da je njegova majka mrtva i da ju je upoznao.
str. 107.

Jess Kidd On

Mrtvi pričaju priče

Mahony se redovito susreće i priča s ljudima koji nisu više živi. Svi mu oni žele nešto reći. Neki prenose poruke, neki razmjenjuju s njim informacije o događajima koji su se zbili davno ranije. Svi oni dodaju neku sličicu o životu u mjestu kao što je Mulderrig. Mahoney uči o stanovnicima i shvaća da je mjesto puno nasilne prošlosti i da mnogi ljudi o tim događajima znaju puno više od onoga što su spremni izreći.

Miruj. Mrtvi dolaze. Samo žele biti viđeni. str. 38.

Ljudi koje smo izgubili vraćaju nam se kad oni to žele. str. 52.

Dojam o knjizi On

Ovo nije prvi put da se susrećem s irskom književnošću i moram priznati da mi je vrlo posebna. Jess Kidd je napisala vrlo neobičnu, pomaknutu knjigu koja je spoj više žanrova. Oduševilo me kako autorica kombinira noir krimić s elementima crne komedije, a još više kako u cijelu priču ubacuje nadnaravne elemente. Humor je toliko dobro uklopljen da dok čitate ne možete da se spontano ne počnete smijati na nekim dijelovima.

Roman je iskren i na trenutke brutalan, dok mu je stil pisanja  predivan, liričan, što je još jedna suprotnost koja iznenađuje. Atmosfera bajkovitosti i nadnaravnog cijelim se romanom izmjenjuje s naturalističkom zbiljom. Oni koji vole čitati nešto potpuno drugačije, ludo i originalno doći će na svoje. Iako se čini zbog svega nabrojenog da će se roman teško čitati, prepreke nema, jer riječi teku slobodno, razumljivo i lako, tako da sve na kraju pohvatate. Velike pohvale i prevoditeljici Mirni Čubranić koja je odradila odličan posao.

O autorici:

Jess Kidd irsko-engleska je književnica. Rođena je 1973. godine. Odrastala je u velikoj obitelji i   hvaljena je zbog svoga zaista jedinstvenog pripovjednog glasa. Njezin debitantski roman On bio je u finalu nagrade za Irish Book Awards 2016. godine. Osvojila je Costa Short Story Awary iste godine. Književni rad Jess Kidd opisivan je kao spoj Gabrijela Garcije Marqueza i irskog glazbenog sastava The Pogues.

Gdje kupiti roman On:

Hena com

Podsjećamo na prijašnje recenzije irskih književnika ukoliko ste ih propustili:
Jo Spain: S našim blagoslovom, Ispod površine

Edna O’Brien : Male crvene stolice

Neil Jordan: Utopljeni

Adrian McKinty: Lanac

Objavljeno

Mariana Enriquez: Što smo izgubili u vatri

Nakladnik: Hena com, Zagreb 2021.

Naslovnica knjige Što smo izgubili u vatri: ©Hena com

Mariana Enriqez Što smo izgubili u vatri

Što smo izgubili u vatri – gotički portret zemlje koja zna što je smrt

Što smo izgubili u vatri sukus je dvanaest kratkih, uznemirujućih priča, od kojih su neke duboko jezovite, nasilne i traumatične. Brutalno iskrena, realistična, ona koja nas izbacuje iz takta, Mariana Enriquez, ponudila je čitateljima  knjigu koja predstavlja najbolji izbor kratkopričaške literature iz suvremene Argentine.

Kratke priče – krenimo redom

Autorica donosi priče o patološkim ličnostima, serijskim ubojicama, majci koja prodaje svog sina kako bi preživjela, turistima koji posjećuju poprišta najtežih, najbestijalnijih zločina kako bi se razonodili. Nadalje, opisuje život ljudi u opasnim kvartovima-slamovima, policijsku brutalnost, lokalna praznovjerja i  običaje, djevojke  koje se samoozljeđuju rezanjem i štošta drugo. Zadnja priča, Što smo izgubili u vatri, opisuje potresne sudbine žena i djevojaka koje su njihovi muškarci zapalili, polivši im najprije lice i tijelo alkoholom ili benzinom te zatim užgali šibicu. One koje su preživjele pokazivale su svoje unakaženo tijelo kao surovi dokaz beskrupulozne brutalnosti i nasilja.

Muškarci spaljuju žene, malena. Oduvijek nas spaljuju. Sada se spaljujemo same. Ali, nećemo umrijeti: pokazat ćemo svoje ožiljke. str. 194.

Argentina-zemlja koja nosi traumu kao pečat

Što smo izgubili u vatri sabrane su priče vrlo različite tematike s jednom zajedničkom poveznicom: Argentinom danas, zemljom koja nosi teret nasilne prošlosti, krvavih sukoba, vojne hunte i koja je ostala u međuprostoru između želje za novim i prošlosti koja je sustiže na svakom koraku, i Argentinom nekad- opasnom, mučnom, mračnom, krvavom, ponosnom.

No četvrt je ostala obilježena bijegom, napuštanjem, ljagom odbačenosti. I postaje sve gore. No ako se čovjek zna kretati po četvrti, ako razumije dinamiku, raspored, nije opasno. Ili je manje opasno. str. 8.

Priče su različite tematike, ali vrlo intimne, osobne. Svaka od njih ispričana je na vrlo dubok, uznemirujući način koji vas istovremeno užasava i kojemu se divite. Osobna perspektiva koju uočavate u svakoj od njih čini ih vrlo autentičnima. Premda znate da je riječ o fikciji, cijelom zbirkom prisutni su svakodnevni trenuci života u Argentini: nasilje, neredi, okultne prakse i vjerovanja. Neke od priča toliko su strašne da dok horor suptilno kaplje, osjećate gotovo fizičku nelagodu čitajući ih, ali znate da ih trebate pročitati do kraja.

Mislite da imate pravo ubijati djecu?

Nisam jedini, i drugi to rade.

Zašto ste ubili djecu?

Zato što mi se sviđalo. Str. 85.

Slamovi

Opskurna naselja u Argentini, slična favelama u Brazilu, naselja su u koje ulaze samo naivni ili potpuno ludi ljudi. Ni policija, odvjetnici ili socijalni radnici ne usuđuju se ući u ova naselja. Opasnosti koje tamo vrebaju, legla kriminala, prostitucije i droge, uz posvemašno osiromašene građane koji tamo žive izvan svakog ljudskog  dostojanstva i osobne sigurnosti,  vlasti su potpuno zaboravile. Kako se stanovništvo ovih mikro zajednica međusobno rodbinski i obiteljski povezuje u vrlo bliske, incestuozne odnose, rađa se velik broj djece s različitim teškoćama i deformitetima. Mještani tada pribjegavaju prizivanju duhova što se naziva ” murga”, kako bi poništili zle duhove ili prokletstva bačena na njihovu zajednicu.

Mariana Enriquez Što smo izgubili u vatri

Dojam o djelu Što smo izgubili u vatri

Rijetko imam priliku čitati autore s ovog područja, stoga mi je ova knjiga potpuno iznenađenje. Na prvu, jasno je da je riječ o veoma nadarenoj spisateljici. Njezine junakinje ili žrtve (odreda sve žene) otvaraju mnoga pitanja i pokazuju da u pravo zlo nije uvijek lako uperiti prstom, pogotovo u zemlji kakva je Argentina. Čvrstim, gotičkim stilom napisana, bez uljepšavanja, Mariana Enriquez  oslikava portret zemlje koja pamti grozne traume u prošlosti, a sadašnjost je dovoljno nestabilna da nevolje vrebaju iz svakog ugla. Neke su me priče istinski potresle i premda znate da je riječ o fikciji, ako se samo mali dio napisanog u nekom obliku i dogodio, prestrašno je i pomisliti.

Knjiga je mučna, uznemirujuća, teških tema, neke su i morbidne, ali duboko intimna, napisana od jako dobre pripovjedačice za čiju se spisateljsku karijeru ne treba bojati. Ako ste čvrstih živaca i jasno vam je da u knjigama ne nailazite uvijek na ono dobro ili happy end jer ovdje ćete naći upravo obrnuto, pročitajte ovu knjigu.

O piscu

Mariana Enriquez (1973.) argentinska je književnica i novinarka. Njezin bogat književni rad, za koji je dobila mnoga priznanja, objedinjuje zbirke kratkih priča te eseja. Sa zbirkom Što smo izgubili u vatri doprla je do čitatelja diljem svijeta. Priče su prodane u preko dvadeset zemalja čak i prije nego što su objavljene na španjolskom jeziku. Živi i radi u Argentini.

Gdje kupiti zbirku priča Što smo izgubili u vatri:

Hena com