Nia Bennet prije šest godina otišla je iz gradića Cinnamon Falls praktički paleći sve mostove iza sebe. Sad se, nakon teško prekida vraća podvijena repa.
Uvijek je zamišljala glasan i slavodobitan povratak kući, uz masu obožavatelja koji skandiraju njezino ime i pod noge joj bacaju latice ruža. Umjesto toga, stigla je s dva kovčega puna kajanja, teškom glavoboljom i ozbiljnom potragom za snom… (Nia, str. 9.)
A u Cinnamon Fallsu sve je isto. Građani pripremaju Festival jeseni, uređuju ulice, a sve miriše na cimet, bundeve i karamelu.
Tu je i Nijin zgodni bivši, Jesse, kojem je slomila srce kada je otišla. On je sada pripadnik snaga reda i mira, još uvijek sam, još uvijek povrijeđen.
Iako mu je slomila srce na najbolniji mogući način, morao je priznati da nikada nije prestao biti zaljubljen u nju. Ona je, istina, napustila njega, ali napustila je sve i svakog. Koliko god ju je želio mrziti, nije mogao. (Jesse, str. 79.)
Samo nekoliko dana prije početka Festivala, jedna je lokalna omiljena osoba pronađena mrtva. Što se dogodilo? Nia i Jesse su izvan sebe i oboje odlučni pronaći krivca. Jesse se služi službenim metodama, a Nia potpuno neslužbenima. Izgleda da će, da bi ubojicu priveli pravdi, morati udružiti snage.
U gradiću u kojem se živi od kiflica, peciva i sladoleda ništa nije onakvo kakvim se na prvi pogled čini. Neke stare tajne uskoro će izaći na vidjelo. Tko je toliko uporan u njihovu skrivanju, da bi za to bio spreman i ubiti?
Imam problem
Zločin u Cinnamon Fallsu roman je toliko lijepe naslovnice da mu nećete moći odoljeti sve i da pokušate! Nisam uspjela ni ja i čim mi je stigao, progurala sam ga nekako preko reda i bacila se na čitanje.
Ne mogu reći da sam razočarana, ali svakako nisam onoliko oduševljena koliko sam mislila da ću biti. Zašto? Pa, za početak, ovaj je roman spoj krimića i ljubića, a nisam fan kombinacije žanrova jer onda ni jedan ne bude kvalitetan. Tako je i ovdje. Ljubavna priča nije dovoljno razrađena, krimić nije dovoljno napet. Ne znam kako ovo objasniti, ali roman ostavlja dojam pretencioznosti. Kao da je napisan s namjerom da bude simpatičan, lagan i da se svima svidi. To kod mene izaziva suprotan dojam pa me dosta toga živciralo – na primjer plitki dijalozi, neprestano spominjanje cimeta i nevjerodostojni likovi. Ovo potonje odnosi se prvenstveno na Jessea koji, otkako ga je Nia ostavila, nije imao djevojku. Znači, Bože! Koliko dvadeset-i-nešto-godišnjaka poznajete, a da su šest godina u celibatu? Nijednoga, je li tako? Osim Jesseja, naravno…
Dok mnogi ne vole život u malim gradovima, on nigdje na svijetu ne bi bio sretniji nego u Cinnamon Fallsu. … Ovaj je grad bio sidro, ali ne ono koje ga vuče na dno, nego ono koje ga drži na sigurnom. To mu je u životu bilo potrebno. (Jesse, str. 23.)
Cozy štivo
Ipak, svidjelo mi se što je Zločin u Cinnamon Fallsu jedno stvarno cozy jesensko štivo i ne mogu prežaliti što ga nisam čitala u listopadu, najjesenskijem od svih mjeseci. Možda bi onda i dojmovi bili drugačiji.
Jako mi se svidio taj mirisni, ugodni jesenski vibe. Svidjelo mi se što se puno toga događa i što ne moram koristiti veliki dio mozga dok čitam. Ovo je jedan od onih romana savršenih za čitanje na odmoru ili za odmor i unatoč svemu što sam nabrojala u prethodnom poglavlju, kad god me netko bude pitao savjet za opuštajuće štivo, Zločin u Cinnamon Fallsu bit će jedan od prvih romana koji ću predložiti. On ne traži veliki angažman čitatelja, ne umara, možete ga ostaviti satima i vratiti mu se kao najboljem prijatelju i sve će vam biti poznato i lako. Radnja nije naporna, svi su nekako simpatični i ako budem imala priliku, svakako ću pročitati i ostale nastavke iz serijala.
Ne zato jer očekujem književnost za Nobela i onu koja mijenja svijet, već zato što u ovom napornom svijetu ponekad treba uzeti vremena za sebe, srkati kavu i pustiti mozak na pašu uz feel-good priču koja će, ZNAMO, završiti dobro i sretno.
Zato, bez obzira na sve mane ovog romana, a ima ih, treba li vam odmor od svega u gradiću koji miriše na vaniliju, cimet i jabuke, svakako zgrabite Zločin u Cinnamon Fallsu!
Ostali naslovi ove autorice
R. L. Killmore pseudonim je autorice Necole Ryse. Pod svojim pravim imenom objavila je masu cozy/mystery serijala, što možete istražiti na njezinoj stranici. Nas trenutno zanima autoričin rad pod pseudonimom. Zločin u Cinnamon Fallsu prvi je dio također serijala (već sam puno puta rekla kako mrzim serijale…) za koji nisam sto posto sigurna kako se zove, ali evo, recimo da se zove Cinnamon Falls Mystery.
Drugi se dio serijala zove Death at Daffodil Inn, a treći The Maple Bakery Murder, a jako je fora što smo već upoznali likove koji će se u njima zaljubiti.
Novi roman islandske autorice Yrse Sigurđardóttir još je jednom ovu književnicu stavio na pijedestal majstorice pripovijedanja. Lutka je izvrstan, napet i vrlo složen roman. Radnja ide u nekoliko smjerova koji se približavaju jedan drugom sve do zaključnog raspleta, doslovno na zadnjoj stranici romana.
Prije pet godina – lutka u moru
Djevojčica i majka nalaze se, igrom slučaja, na susjedovom ribarskom brodu kada se u mrežu umjesto očekivanog ulova zaplete obična lutka. Majčin je prvi poriv da je baci natrag u more, ali kći je preklinje da je zadrže. Majka popušta, a taj naizgled bezazlen čin pokazat će se kobnim. Majka će do jutra biti mrtva, a lutka će nestati.
Vrata su se polagano otvorila i bila je uvjerena da se lutka u kadi nacerila kada je Disa vidjela osobu koja je stajala na vratima. str. 17.
Kamperi
Mladi par turista odlučuje istražiti Island, sretni zbog jeftinog aranžmana koji su dobili. Ali kampiranje na osamljenim mjestima pretvara se u noćnu moru. Jedan farmer nekoliko dana kasnije pronalazi šator i ostatke opreme, ali djevojci i mladiću nema ni traga.
Sadašnjost
Policijski inspektor Huldar nalazi se na svojem najomraženijem mjestu, brodu, usred nemirnog mora, u potrazi za mogućim ljudskim ostacima. No identifikacija kostiju pronađenih na morskom dnu pokazuje se težom nego što se isprva činilo. Uz posmrtne ostatke, istražitelji u moru nalaze nekoliko tenisica koje ukazuju na to da se radi o dvoje ljudi.
Istovremeno, u Huldarovu postaju upućena je dječja psihologinja Freya kako bi bila nazočna ispitivanju maloljetnika iz popravnog doma koji sumnjiči odgojitelja za bludne radnje.
U kutiji je bila dječja lutka. Ako se to uopće moglo nazvati lutkom – imala je rasčupanu kosu na polovici glave, dok je druga polovica bila bez kose, ramena i noge bile su joj prekrivene priljepcima i mrtvim morskim glistama. str. 232.
Dojam o knjizi Lutka
Različiti slučajevi, naoko nepovezani, imaju jednu zajednički vodilju koja ide prema djevojčici koja je jednom poželjela zadržati lutku. Lutka je međuvremenu nestala, a i djevojčici se gubi svaki trag. Istražitelji pokušavaju doći do osoba s kojima se djevojčica Rose (koja je sada tinejdžerica) družila, ali Rose je uvijek korak ispred. Zadnji trg Rosinog prebivališta vodi u skvotersko naselje kod postarijeg ovisnika. Kakva je veza između njega i Rose? Ono što Rose uporno ponavlja svima koji je žele čuti jest da su njezini roditelji ubijeni.
Lutka je kriminalistički roman u kojem sam baš uživala. Radnja nije jednostavna, dapače vrlo je složena. Čini se da se radi o više nepovezanih slučajeva, ali kako čitate jasno vam je da su svi ti slučajevi povezani oko jedne djevojčice. Autorica vrlo polako otkriva poveznice.
Glavne likove, detektiva Huldara, njegovu šeficu Erlu i i psihologinju Freyju, poznajemo iz prijašnjih autoričinih djela i oni se uvijek kreću u zanimljivoj toplo-hladnoj interakciji.
Sama radnja je zgusnuta i napeta, a cijela knjiga izuzetno atmosferična s izraženim osjećajima tjeskobe, kako kod istražitelja tako i kod ostalih likova. Autorica izvrsno opisuje složene traume likova, potisnute tajne i mračnu stranu ljudske psihe.
Uz to, saznajemo više o načinu života ljudi u slabo naseljenim mjestima na Islandu, u izrazito lošim vremenskim prilikama, ljudima koji žive u kontejnerima, skvoterima i narkomanima. S druge strane, imamo uvid u funkcioniranje socijalnog sustava, dječjih domova i udomiteljskih obitelji na Islandu.
Motiv lutke i način kako ga je autorica utkala u radnju, fenomenalan je. Lutka kao simbol nevinosti i djetinjstva u ovom romanu postaje morbidni objekt, onaj koji donosi zlo. Autorica koristi ovaj simbol odrastanja u značenju koje sugerira na nesretno djetinjstvo i mladost.
Ako tražite nordijski triler koji će vas prikovati za fotelju, s Lutkom nećete pogriješiti.
Ukoliko se želite malo bolje upoznati s ovom autoricom, stavljam podsjetnik na roman Oprost.
O autorici
Yrsa Sigurđardóttir (1963.) nagrađivana je islandska autorica kriminalističkih romana. Od 2005. do danas objavila je nekoliko samostalnih trilera i serijala, a knjige su joj prevedene na više od trideset jezika. Uz DNK, Vrtlog, Oprost i Bezdan, Lutka je peti roman u njezinu fantastičnom serijalu Kuća za djecu.
Dan po dan, mjesec po mjesec, ispratili smo još jednu čitalačku godinu. Susreli smo se s poznatim, već provjerenim autorima, ali i upoznali neke potpuno nove, nama nepoznate, intrigantne autore. Knjige koje smo čitali u prethodnoj godini slučajno ili namjerno, odmakle su se od opuštenijih tema, toplih i sigurnih okruženja i raspleta koji obećavaju happy end. Dapače, autori koje smo čitali svojom su iskrenošću i literarnom hrabrošću donijeli novo iskustvo doživljaja knjige. Ponosne smo što se u ovih naših TOP 10 knjiga u 2025. godini našlo i dvoje hrvatskih autora.
Počet ćemo s autoricom kojoj je sve što napiše vrlo dobro ili izvrsno! Budući da se nismo mogle dogovoriti oko toga koji od navedena dva naslova uvrstiti na ovaj popis, uvrstile smo oba.
Sigurna kuća toliko je važan roman da o njemu neprestano treba govoriti i stalno ga preporučivati. Priča je klasična, stara koliko i ljudi. Ali – ovdje imamo jedan neobičan, dramatičan plot-twist. Nije muž taj koji je ubio ženu. Ovdje je žena ubila muža. LAda Lončar nalazi se u kaznionici i priča nam svoju priču. Govori nam o podmuklom zlostavljanju koje je trpjela godinama, sve dok nešto u njoj nije puklo. Sigurna kuća trebala bi biti obavezna lektira, a ako ne u školi, onda makar u životu. Žene moraju znati što NIJE ljubav. Muškarci moraju znati što NIJE ljubav. Društvo mora znati da onaj tko pozdravi na stubištu nije bezgrešan. Svi mi imamo tajne. Samo nečije uništavaju ne onoga tko ih nosi, nego onoga na kome se lome.
Knjiga 365 rečenicatoliko me dotakla da sam danima plakala… Sastoji se, kao što naslov kaže, od 365 rečenica – svaki dan napisana je jedna. One su zbir autoričinih životnih iskustava, a toliko su dirljive, emotivne, bogate i nezaboravne. U njima se svi možemo prepoznati, možemo i doista osjetiti. Nisam mogla odoljeti uvrštavanju ove divne zbirke u top 10 pročitanih u 2025. godini!
Na svojoj si se koži uvjerila kako ništa, ali baš ništa, toj sudbini nije sveto. str. 151.
Roman Majmunovo okomozaik je sastavljen od djelića koji na kraju čine gadnu, ali veličanstvenu sliku! Toliko me oduševio da sam ga nakon čitanja i sanjala, a atmosfera koja se prelijeva sa stranice u stranicu toliko je teška, gusta i konačna da će vam se zavrtjeti u glavi. Sve se događa u bliskoj budućnosti, toliko bliskoj da na trenutke osjećamo da je već tu. Ljudi su otuđeni, razlike između bogatih i siromašnih ogromne su, priroda je uništena, zrak je zagađen… A kad dođete do kraja… Bože… Evo, ne znam što bih vam rekla o kraju. Toliko je efektan da sam čitala, u nevjerici vrtjela glavom, vraćala se unatrag, čitala opet, otvarala usta poput ribe na suhom… Nakon ovog romana treba vam odmor, ali nema wellnessa koji bi vam izbacio iz glave sliku iz majmunovog oka!
Ne mogu dovoljno ishvaliti ovakvu vrstu književnosti!
Za Backmanove Pobjednike još nisam objavila osvrt, ali to nije i ne može biti razlog njihova neuvrštavanja na ovu listu! Trilogija Medvedgrad jedna je od najboljih trilogija koje sam ikada pročitala! Sva su tri dijela podjednako savršena, i premda je ovaj zadnji bucko od 660 stranica, uživala sam u svakoj. Isplakala sam se kao rijetko kad. Romani su toliko nabijeni emocijama, a stil pisanja… Bože, Backmanove rečenice teku kao rijeka i ulijevaju vam se ravno u srce. Ako bih se ikad bavila pisanjem, pisala bih baš ovako! Toliko je života u njegovim riječima, a likovi su međusobno povezani kao korijenje stabala neke stoljetne šume.
Neke nas knjige doista prate vječno, a ovo je jedna od njih.
Otok morskih žena toliko je divan da ću ga svima preporučivati, valjda dok sam živa. Definitivno se nalazi na mojoj listi najdražih romana ikad*, ali vjerujte mi, kad sam tek počela čitati, nisam mislila da će se na njoj naći. Isprva mi je bilo dosta teško pohvatati imena i sve te izraze otoka Jejua. To sam savladala, ali onda mi se priča učinila nekako obična. Isprva me nije vukla (znate onaj osjećaj kad vas priča vuče?). Ali bila sam uporna. Znala sam da roman koji toliko ljudi voli mora u sebi imati nešto posebno. I doista ima. Odjednom, našla sam se uronjena u živote likova onako kako su haenyeo uronjene u more. Na pojedinim stranicama nisam mogla disati… A na kraju, kad se sve niti raspletu… Gomila se različitih osjećaja kovitlala u meni. Nisam mogla prihvatiti da je sve gotovo…
Ako još niste, svakako pročitajte Otok morskih žena. Nikad ga nećete zaboraviti, ostat će zauvijek s vama.
Kakav bi ovo bio popis pročitanih romana u 2025. godini da na njemu bar netko nekoga krvnički ne ubije? A tko ubija bolje od moje omiljene autorice Karin Slaughter?
Lažni svjedokroman je koji sam progutala u svega par večeri i nikako ga nisam mogla prestati čitati. Radnja je toliko zanimljiva i toliko užasna u isto vrijeme (klasična Slaughter, tko zna na što mislim, zna). Sadašnjost i prošlost neraskidivo su povezane u gadno klupko još gadnijih zločina. Iako ima gotovo petsto stranica, ovo je jedan od onih romana koji se čitaju brzo, lako i napeto, tako da su sva osjetila uključena. Ako ne volite (detaljne) opise nasilja (fizičkog, psihičkog, seksualnog), onda ovo možda i nije roman za vas. Ali, ako želite pročitati trilerčinu koja će vam se uvući u misli i koja vas neće puštati iz stiska dok ne pročitate zadnju stranicu, a onda će vas držati još malo, čisto da vam se bolje ureže u kosti, Lažni svjedok štivo je za vas.
Brutalan, snažan i bolan kao šaka u lice. I jednako tako ostavlja trag.
Ah, Žuta! Roman oko kojeg se lome koplja u knjiškoj zajednici po bespućima društvenih mreža… Neki ga mrze, neki ga nisu uspjeli pročitati do kraja. A neki, poput mene, uživali su od početka do kraja! Roman Žuta toliko mi se svidio da ga nisam ispuštala iz ruke! Pročitala sam ga u svega dva dana i na kraju mi je bilo žao što sam već gotova. Priča je toliko slojevita i mogla bih vam o njoj napisati i više tisuća riječi, ali ne želim biti dosadna i naporna pa evo, svega stotinjak i gotovo. Čitala sam ga u ljetno vrijeme, na plaži, i nakon svakog poglavlja pogledala bih muža (koji je čitao Zagora; zar nismo prava čitateljska obitelj?) i rekla mu: Ova je knjiga tako jeb*** dobra!
Roman Oni koje nitko ne posjećuje sentimentalno je putovanje duše u kojem Valérie Perrin opisuje posljedice ljubavi koja se nije mogla realizirati, žal za tom neostvarenom ljubavi na jedan snažan, stoički način i vraćanje u prošlost kako bi se još jednom proživjela. Roman se sastoji od dvije nepovezane, ali jednako tragične priče. Kad pročitate ovu knjigu, zatvorite ju i ostanite u tišini neko vrijeme, kontemplirajući i lagano snatreći. Tako sam barem ja. Može li se uopće išta drugo reći doli: Koja knjiga!
Već me se roman Svježa voda za cvijeće jako dojmio, ali čini mi se da mi je ovaj roman još i draži!
Voda pamti. Ljudi su ti koji zaboravljaju. Ovo su rečenice u kojima je sažeta radnja knjige I nebom teku rijeke. Voda kao globalna povezanost među narodima, različitim svjetonazorima, prilikama, okolnostima i životima, vodi nas različitim putevima nekoliko zapanjujućih priča povezanih jednom običnom kapljicom vode. Autorica, prateći malu kapljicu koja meandrira stoljećima, povezuje različita vremenska razdoblja i likove. Poveznica triju glavnih likova u knjizi s jednim od najranijih ikad pronađenih književnih djela, Epom o Gilgamešu, toliko je maestralno napravljena da čitajući roman shvaćate kako su upravo oni rubni, obespravljeni i marginalizirani likovi glavni nositelji sjećanja koje prenosi voda.
Knjiga koja me možda najviše onako ljudski, bolno, i intimno takla u 2025. godini je Tužni tigar.
Tužni tigar autobiografski je zapis francuske književnice Neige Sinno. Ona je odlučila napisati bolne, najintimnije trenutke svog odrastanja, kada je u dobi od sedam do dvanaest-trinaest godina bila sustavno seksualno zlostavljana od strane svog očuha. Kad se netko ovako ogoli, kako je to učinila autorica Tužnog tigra Neige Sinno, te pred noge čitatelja doslovno baci ovakvu jednu knjigu otkrivši najemotivnije, najranjivije i najstrašnije trenutke svojih mladih godina, ne možete osjećati ništa nego duboko poštovanje.
Ovo je roman o krivnji. I to ne bilo kakvoj, već onoj iskonskoj, koja izjeda čovjeka, ne da mu mira, ne da mu spavati, progoni ga svake minute njegova života. I koliko je god ta krivnja stjecajem okolnosti kolektivna, toliko je i osobna, individualna.
U blizini Trogira more izbacuje tijelo nepoznatog utopljenika. Slučaj privlači pozornost netom umirovljenog novinara, Gorana Najeva. Na nagovor stare prijateljice, Goran odluči istražiti okolnosti događaja koje su dovele do pronalaska nepoznatog utopljenika. Identitet utopljenika vodi ga u različite krajeve Hrvatske te Bosne i Hercegovine, razotkrivajući duboko zakopane tajne povezane s ratnom prošlošću.
Usta puna mora dokazuju da prešućene činjenice i zločini kad-tad isplivaju na svjetlo dana jer spokoj nije opcija ondje gdje grižnja savjesti vlada, a krivnja izjeda.
Top 10 za kraj
Ovaj presjek Top 10 knjiga u 2025. mogao je biti puno dulji, ali negdje smo se morali zaustaviti. Pročitane u 2025. godini, ovih deset ljepotica one su koje smo najbolje zapamtile, koje su nam se “urezale u kosti” potaknuvši bujicu osjećaja… Od nostalgije, empatije, ganuća do suza i beskrajnog poštovanja prema ovim autorima.
Ako vas ovaj naš popis potakne da pročitate samo jednu knjigu koju smo stavili na njega, naša je misija izvršena.
U tvojim rukama potresna je knjiga o gorućim društvenim problemima koji uključuju imigracijsku politiku, otuđenost obitelji i ekonomsku nejednakost. Sve to omogućilo je bujanje maloljetničkih bandi u suvremenoj Švedskoj. Nažalost, nije to problem samo u skandinavskim zemljama. Čitajući knjigu, odmah znamo tko je povukao okidač, ali postavlja se pitanje – tko je odgovoran? Roditelji, škola, država, zakon?
Ono što danas radimo nije dovoljno. Bande su nam potpuno izmakle kontroli. Imamo više pucnjava nego ikad. Djeca ubijaju djecu. str. 181.
Dječaci
Premda jedan živi u sirotinjskom imigrantskom dijelu grada, Varingeu, a drugi u bogatijem, domicilnom Ronnvikenu, to nije spriječilo dječake Billya i Doggea da se druže. Upoznavši se na igralištu koje dijeli dva naselja kao šestogodišnjaci, nije bilo dana da ga nisu provodili zajedno.
Od dječjih nestašluka, preko markiranja iz škole i krađa u obližnjem supermarketu, Billy i Dogge se, kako godine prolaze, pretvaraju u mlade kriminalne prijestupnike poznate lokalnoj policiji.
Njihove aktivnosti uočava i šef lokalne bande Mehdi koji polako uvodi dječake kao kurire u svoju kriminalnu hobotnicu. Billy i Dogge isprva su impresionirani jer osjećaju da konačno negdje pripadaju. S vremenom, postaje im jasno da u bandu nije teško ući, ali ne možeš lako izaći. Zapravo, ne možeš uopće izaći. Živ.
Obitelji
Billy živi s majkom Lailom te bratom i sestrama nakon što je otac, alkoholičar, napustio obitelj. Premda je majka topla i brižna, Billy osjeća da mora podnijeti teret glave u obitelji. Dogge i društvo na ulici su puno zanimljiviji nego vlastita obitelj. Dogge odrasta u boljim materijalnim uvjetima, ali osim vječno pospane majke i nezainteresiranog oca, nema emocionalnu povezanost s roditeljima. Ima samo Billya, kojeg voli.
Ja nemam obitelj. Imam samo tebe. str. 342.
Dojam o djelu U tvojim rukama
Knjiga je vrlo realistična, društveno aktualna i upozoravajuća. Ambiciozna je to priča o adolescentskom nasilju, životu na ulici, restriktivnoj imigracijskoj politici, korumpiranim političarima i javnosti koja ne pronalazi način kako reagirati na rastuće nasilje mladih. Odsutni očevi i nemoćne majke predstavljaju obitelj koja malo-pomalo prestaje funkcionirati. Lokalne bande preuzele su “odgoj” maloljetnika i provode ga po svojim mjerilima, a vlast, policija i država nemaju odgovor na to.
U tvojim rukama knjiga je koju bi doslovno trebali pročitati svi. Roditelji, nastavnici, školski savjetnici i socijalni radnici. Malin Persson Giolito napravila je sociološki presjek razvijenog zapadnog društva danas.
Postavlja se pitanje: Imamo li vjerodostojan i jasan odgovor na nasilje među mladima? Odgovor je tužan i potresan: Nemamo.
Roditelji su zakazali, reći ćemo. To je istina, ali osjećaj odgovornosti kod roditelja istovremeno se poklapa s osjećajem bespomoćnosti. Sustav ne pomaže jer su preventivne akcije nedostatne, a reakcije prespore.
Iako se na prvi pogled čini kao priča o kriminalu, autorica fokus prebacuje na odnos dviju majki i sinova te na utjecaj okoline i društvenog sustava. Kroz njihove perspektive roman postavlja pitanje koliko roditeljska ljubav može biti zaštita, a kada postaje opravdavanje pogrešnih postupaka.
Kraj romana posebno mi je tragičan jer ne donosi jasne odgovore. Ne osjećate pobjedu društva nad onim lošima, niti sustavno rješenje problema mladih na ulici. Osjećate samo grubi realizam. Zbog toga je knjiga vrlo vjerodostojna. Uostalom, spisateljica je i sama pravnica i jako dobro upoznata s funkcioniranjem sustava.
Pa sam to učinio. Učinio sam što je rekao. Ja sam samo dijete. str. 56.
O autorici
Malin Persson Giolito švedska je spisateljica i pravnica rođena 1969. u Stockholmu. Diplomirala je pravo na Sveučilištu u Uppsali 1994. godine i isprva je radila na Sudu Europske unije u Luksemburgu. Od 2008. objavila je pet romana, od kojih je najveći uspjeh postigao Živi pijesak (2016.). Roman je osvojio brojne nagrade, proglašen je najboljim švedskim krimićem 2016. te najboljim nordijskim i najboljim europskim krimićem 2018. godine. Prema njemu je snimljena i istoimena televizijska serija (Quicksand, Netflix, 2019.).
Puno je ljudi po društvenim mrežama pisalo kako roman Ubij me nježno nije za svakoga. Definitivno ne za one nježnije, gadljivije.
I u samom uvodu (koji me zabavio koliko i naživcirao), stoji zanimljivo upozorenje. Autorica upozorava čitatelje da je, iako je ovo u principu romantična komedija, ipak riječ o mračnoj romansi. Navodi nam nekoliko neobičnih (u najmanju ruku), zloslutnih, odbojnih, mrvičicu odvratnih motiva.
Tu su kopanje očiju, amaterska kirurgija, lobotomija, detaljni opisi sek*a koji je, ah… I uobičajen i neuobičajen, valjda kako kome. Kanibalizam, slučajni kanibalizam, puno noževa, puno krvi, puno leševa… I tako.
Ako ste nakon čitanja upozorenja rekli, vau, ovo zvuči kao roman za mene, autorica kaže – Navalite!
I ja sam, Bog mi pomogao, navalila!
Ubij me nježno
Sloan i Rowan serijske su ubojice koji love druge, zločeste serijske ubojice.
Biti serijski ubojica koji ubija serijske ubojice sjajan je hobi… Dok se ne nađeš zaključan u kavezu. (Sloane, str. 15.)
Nešto poput Dextera, ako ste pratili tu seriju. Imaju strašnu potrebu za ubijanjem, ali fokusiraju se na ubijanje loših ljudi.
Za vrijeme jedne takve ubilačke misije Sloane se nađe zatočena u kavezu s lešem. Slučajno nailazi Rowan i oni se odmah povezuju. Shvaćaju da su isti i da se dive vještinama onog drugog. On je poznat kao Butcher, Mesar, a onda kao Blackbird, Gavranica.
…shvatim da imam osjećaj kao da smo se jučer vidjeli. S njim je tako lako, čak i kad ne želim da bude tako… Ma koliko se trudila skrenuti pažnju na nešto drugo, neprestano se vraćala na njega. … On me privlači, kao tračak svjetla u nepomičnoj tami. (Sloane, str. 53.)
Odluče jednom godišnje zaigrati posebnu igru. Netko će za njih odabrati ubojicu, a oni će se onda natjecati tko će ga prvi naći i ubiti.
Igra traje godinama, dok strast između njih ne proključa pa se, nakon odrađena posla koji uključuje skalpele, sjekire i raznorazne oštre predmete, bacaju i jedno na drugo.
Sloane prodire u svaku moju misao. Kad nismo zajedno, njezino odsustvo biće je za sebe. Brinem se zbog nje. Sanjam o njoj. … Ubijanje nas je spojilo. To je potreba bez koje nijedno od nas ne može živjeti. Ta potreba… obuzima me koliko i ona. (Rowan, str. 180.)
No ne ide sve glatko. Iako su oni inače ti koji love, čini se da netko počinje loviti njih…
Serijal Pogubna ljubav
Po društvenim sam mrežama viđala različite osvrte na roman Ubij me nježno (stvarno nisam fan naslova…). Neki su bili oduševljeni, drugi apsolutno zgađeni. Mene je na čitanje ponukalo nešto sasvim treće – knjiga mi je bila lijepa. I htjela sam nešto ajmo reći ljubavno.
Ovdje sam dobila puno više od toga! Ubij me nježno definitivno nije nešto na što sam navikla i što inače čitam, ali žanr dark-romance skroz mi je ok i mogla bih ga čitati i češće.
Već sam spomenula da uopće nisam osjetljiva ni gadljiva pa mi opisi ubijanja nisu bili uznemirujući. Nisam imala problema ni s opisima seksualnih eskapada Sloane i Rowana. Najviše mi je problema opet izazivalo psovanje, ali nekako se uklapa u cijeli vibe romana pa sam i to prihvatila nekako lakše nego inače.
Uglavnom, Ubij me nježno prvi je dio serijala Pogubna ljubav i jako mi se svidio. Drugačiji je, neobičan, zanimljiv. Vjerujem da ste vi ostali čitali bar ponešto slično, na primjer Adeline ili Ugasi svjetlo. Meni je ovaj roman prvi dodir s tom vrstom književnosti i sviđa mi se. Ne vjerujem da bih stalno mogla čitati ovakve stvari, vjerojatno bih oguglala pa bi mi sve postalo isto, ali za tu i tamo – jako mi se, JAKO sviđa.
Veselim se ostalim nastavcima. Već znamo da će u njima sudjelovati likovi koje smo upoznali; Sloanina najbolja prijateljica Lark i Rowanov brat Lachlan u drugom nastavku te Rowanov brat Fionn i cirkusantica Rose u trećem nastavku.
Ubij me nježno – oh, itekako!
Iz već napisanog vidite da mi se ovaj roman itekako svidio! Stvarno je drugačiji od svega što inače čitam, iako je mjestimice jednako okrutan. Ono što ga razlikuje i izdvaja jest što je zabavan i skroz pomaknut! Nije ovo ozbiljno štivo uz koje ćete plakati ili se bojati ili padati u nesvijest. Meni je puno toga bilo smiješno, od sladoleda s komadićima keksa i jednim tajnim sastojkom do cijelog odnosa Rowana i Sloane te komunikacije s ostalim likovima u knjizi.
Sviđa mi se i što radnja (bar mislim) ne puca na to da bude hiper-realistična, da se mi skroz uživimo, grizemo nokte i bla-bla-bla. Čitamo i znamo da je sve nerealno, od prve do posljednje rečenice, ali ipak čitamo. Zašto ne, mislimo, zabavno je, simpatično, DRUGAČIJE. I jako mi je fora što je jedini problem glavnih likova što su serijski ubojice. Osim toga, oni su relativno normalni mladi ljudi koji žive relativno normalnu ljubavnu vezu.
Vole svoje prijatelje, ako ih imaju. Vole svoju obitelj, ako je imaju. Žive baš kao vi i ja, osim tog malog neobičnog hobija kojim se tu i tamo počešu, kada ih zasvrbi potreba za ubijanjem.
Eh, sad, preporuka… Ja sam uživala. Da nije romana Bog šumeLiz Moore, za koji već vidim da će mi biti knjiga mjeseca, to bi definitivno bila Ubij me nježno. Volim kada me radnja iznenadi – ova me iznenadila. Volim kad se autor potrudi stvoriti nešto sasvim različito od gotovo svega ostaloga.
Hmmm… vjerujem da bi vas možda mogle odbiti sve one gadne stvari navede u uvodu, ali… Vjerujete li mi da ćete se, unatoč njima, istinski zabaviti?
A sad, za kraj, priznajte mi koliko sam vas šokirala time što vam preporučujem ovakvo nešto, ali ne volim ljubiće i ne toleriram proste riječi na k i p?
Znam, i sebe sam iznenadila.
Ali isto tako znam, čim iziđe drugi dio serijala, kupujem ga među prvima!
Ostali naslovi ove autorice
Brynne Weaver autorica je određenog broja romana, no nama je trenutno najzanimljivija zbog svoje trilogije Pogubna ljubav. Tek je preveden prvi dio, Ubij me nježno, i odmah je postao veliki hit na društvenim mrežama. Iako su teme o kojima ova autorica piše nesvakidašnje (u najmanju ruku), mjestimice degutantne, teško čitljive i zahtijevaju snažan želudac, iza nje stoji više nego respektabilan broj obožavatelja. Moram priznati, i ja se svrstavam među njih jer, prije svega, nisam gadljiva, nemam problema s čitanjem o ubojstvima, kopanju očiju, slučajnim kanibalizmom i ostalim navedenim u gore spomenutom uvodu.
Svakako ću pročitati i sljedeća dva nastavka, Leather & Lark te Scythe & Sparrow, čije smo junake već upoznali u ovom nastavku.
Iako u naravi roman za adolescente, Lažljivac među nama može zadovoljiti i nešto stariju publiku čitatelja. Četvero tinejdžera, srednjoškolaca, osumnjičeno je da je netko od njih skrivio ubojstvo petog učenika, vrlo neomiljenog Simona, voditelja školskog bloga koji otkriva vrlo neugodne činjenice o učenicima. Učenici su s bizarnim razlogom zadržani na produžnoj nastavi u učionici, a od njih pet samo je četvero živo napustilo učionicu. Petom, Simonu, pozlilo je i ubrzo je proglašen mrtvim.
Bronwyn
Bronwyn, pametna djevojka, odlikašica, tipičan je lik srednjoškolske štreberice. Kandidatkinja za upis na prestižni Yale, ne može sebi dopustiti greške. Sve radi po pravilima i nije popularna zbog svoje inteligencije i pametovanja drugima. Ipak, i ona ima svoju malu tajnu koju je Simon otkrio i prijeti da će je objaviti.
Cooper
Cooper je mladi perspektivni sportaš koji može birati sveučilište zbog svojih sportskih uspjeha. U vezi je s djevojkom koja ga obožava, ali Cooperu to nije dovoljno. On cijelo vrijeme ima osjećaj da mu netko nedostaje. Nažalost, njegovu tajnu zna i Simon.
Addy
Addy je ljepotica, kraljica maturalne večeri. Ima stalnog dečka i čini se da joj sve ide glatko do večeri kad se malo više popilo. Što je Addy zgriješila? Simon zna.
Nate
Nate je omiljen kod djevojaka zbog izgleda i pedigrea „lošeg“ dečka. Povremeni školski diler, na uvjetnoj je kazni nakon što je uhvaćen s drogom. Je li Nate prekršio uvjetnu ili ne? Simon zna.
Osoba za koju su glasine točne i koja se raspala nakon Simonove smrti, ta je osoba ubojica! str. 196.
Dojam o djelu Lažljivac među nama
Četvero učenika. Svatko ima tajnu za koju misli da je nitko ne zna, ali varaju se. Simon zna sve. Štoviše, on tajne objavljuje cijeloj školi na svom blogu i nitko nije pošteđen. Ali Simon je mrtav, otrovan. Njegove tajne otkrivaju se i nakon njegove smrti. Četvero učenika koji nikad nisu bili prijatelji optuženi su za Simonovo ubojstvo i moraju udružiti snage kako bi otkrili tko je ubojica. Netko od njih četvero ili pak netko peti?
Roman je zanimljiv miks potpuno različitih osobnosti koje su se spletom okolnosti (a zapravo s nečijom namjerom) našle na jednom mjestu, mjestu ubojstva. I svi su osumnjičeni. I svi su krivi za nešto.
Likovi su dobri, uvjerljivi, iako imam malu zamjerku. Autorica je u odabiru likova koristila prokušane stereotipe: školsku ljepoticu, štrebericu, lošeg dečka, sportaša i onog petog, neprihvaćenog. Čitatelju se lako se prebaciti u školsko okruženje i klimu u kojoj je uvijek bilo onih koji ugnjetavaju druge i onih koji su žrtve.
Roman zapravo govori o vršnjačkom nasilju i tehnologiji koja se probila u sve sfere našeg života. Tehnologija je postala okrutni moralni egzekutor . Informacije, bile istinite ili izmišljene, objavljuju se bez pristanka osobe velikom broju ljudi. Nekoga će te objave jako zaboljeti. Toliko da je objava vrijedna ubojstva.
To su uglavnom motivi koji se pojavljuju u ovom romanu. Roman se čita brzo, tempo je postojan, a jezik pitak. Možete se poistovjetiti s likovima i zajedno s njima tražiti krivca. Rasplet je donekle očekivan, ali to mi nije zasmetalo.
Roman sam pročitala u par dana. Zabavio me.
Pozdravljam ideju autorice da se pozabavi temom utjecaja tehnologije na sustav vrijednosti mladih osoba.
Četvero zgodnih i istaknutih srednjoškolaca nalazi se pod istragom zbog upletenosti u slučaj ubojstva. str. 156.
O autorici
Karen M. McManus živi u državi Massachusetts. Diplomirala je novinarstvo. Novinarsko znanje danas najviše koristi pri pisanju izmišljenih zapleta u svojim romanima. Dosad je objavila šest romana koji su svi bili na top-listama prodavanosti diljem svijeta, a dobivali su i izvanredne kritike.
Roman Lažljivac među nama na prvome je mjestu ljestvice bestselera New York Timesa proveo više od pet godina. Po njemu je snimljena serija koja se može pogledati na Netflixu. Romani Karen M. McManus prevedeni su na 43 jezika.
Jednog dana, apsolutno ničim izazvan, sredovječni Božo sjeda na vlak i iz učmale sredine svoga gradića blizu Splita kreće u Zagreb.
Prislonio je glavu na plišani naslon sjedala i pusto da ga ritam vožnje uljulja. Bio je siguran da bi mu, kad bi sad zaspao, prva misao nakon buđenja bila novi život – prazna ploča koja tek čeka da bude ispisana. Uzbuđivala ga je pomisao na to buđenje. (str. 11.-12.)
Iza sebe ostavlja svoj dotadašnji život. Suprugu Klaru, o kojoj promišlja tako da imamo dojam da je nikad nije ni volio. Siguran, ali nezanimljiv posao dobiven preko veze. Dosadan gradić u kojem svi znaju sve o svakome. A onda je Božo krenuo ispočetka – ukrcao se na taj vlak, krenuo u novi, veliki grad.
Prvi put, nakon godina i godina življenja istog života, Božo osjeća da je slobodan. Put je pred njim, nov i nepoznat! Sve se može dogoditi.
Znalo mu je proći kroz glavu, prije, da osim smrti ništa nije neizbježno, ali nikad nije imao hrabrosti to dokazivati. Sad može sve što poželi – a trenutačno želi jaku kavu s mlijekom. (str. 13.)
Možda napokon može biti ispunjen i sretan!
Kako to?
Nije li fascinantno kako nam se može svidjeti roman u kojem nam se ne sviđa baš niti jedan jedini lik? A glavni nam se lik sviđa najmanje…
S ovim romanom upravo je to slučaj, barem evo kod mene. Od prvog trenutka, od otvaranja korica pa do iščitavanja posljednje rečenice, Vujčićkin nepogrešiv, polagan, melankoličan stil natjerao me je da se zaljubim. U divne rečenice, u rijetke i nezanimljive događaje, u čitav roman(čić)… Ali ne i u Božu. Bože, nikako u Božu! Rijetki su, valjda, autori koji savršeno osmisle toliko nesavršen, mlak lik. Božo mi je grozan. Frustriran, sebičan, nezadovoljan… Jedna od onih osoba koja i drugima upropasti dan. Intelektualac toliko „ufuran“ u svoje misli da ne razumije kako je ograničen. Uglavnom…
A onda je Božo krenuo ispočetka jako je dobar roman, unatoč svemu onome što se između njegovih korica događa. To jest, ne događa.
Često mu se činilo da je zapakiran u krivu ambalažu, da je on netko drugi, postavljen u pogrešno tijelo, pogrešnu obitelj, pogrešnu sredinu, a nikad nije poduzeo ništa da pronađe svoje pravo mjesto. Nikad dosad. (str. 37.)
Božo
Pa krenimo i mi ispočetka. Gospodin Božo oduvijek je uzoran momak. Završio je filozofiju, unatoč općem razočaranju roditelja. Oženio je marljivu knjižničarku, radio stabilan posao. Svakog se jutra iznova ustajao i svaki je dan živio jedan te isti dan. Dok mu valjda nije prekipjelo. Odlučio je sve ostaviti iza sebe i krenuti dalje.
Konačnost mu je bila jasnija nego ikad prije. Više nije mogao umaknuti osjećaju da je sve vrijeme koje slijedi, od trenutka kad se ukrcao na vlak – njegova posljednja prilika. Samo, posljednja prilika za što? Što uopće želi učiniti sa sobom i svojim životom? (str. 63.)
Iako ni sam ne zna što traži niti čemu se nada, zna od čega bježi. Odnosno, da biste razumjeli Božin lik i djelo, morat ćete pročitati roman. Sve što vam napišem bit će vam nejasno, ali zapamtite ovo. Božo ne bježi. On je od onih likova koji se udaljavaju laganim korakom. Između svih boja na svijetu, on bi bio siva. Božo nije lik za prejake osjećaje. On je jedna gotovo potpuno ravna crta. A onda se iskrca u Zagrebu…
Hit-roman A onda je Božo krenuo ispočetka
Osim likova, sve mi se svidjelo! A svidjelo mi se i to što mi se likovi nisu svidjeli!
Cijela ta atmosfera beznađa i nesreće koja se malo-pomalo mijenja u šljokice i vatromet! Izvrsno! Rekla bih još ponešto o tome, ali ne želim vam pokvariti kraj (koji nije ono što mislite – eto, rekla sam!).
Osvijestio je taj osmijeh koji je počeo nositi… osjećao je da dolazi iznutra… Iako su razlozi za osmijeh u njemu još uvijek bili prigušeni, samo napola osviješteni, osjećao ih je i oslobađao, pa se osmijeh ustalio u njegovim očima izvirući na površinu kao životinjica koja je dulje vrijeme provela u mraku kartonske kutije pa se sad privikava na dnevno svjetlo. (str. 91.)
Najviše mi se svidjela temeljna ideja romana – bar mislim da je to temeljna ideja… Marina Vujčić postavlja nam egzistencijalno pitanje o kojem svakako valja razmisliti.
Naime – možemo li pobjeći sami od sebe? Utječe li mjesto na kojem se nalazimo (geografija), na ono što DOISTA jesmo? Ovisi li sreća pojedinca o vanjskim uvjetima ili o onome što se zbiva unutra? Što ja mislim – možete pogoditi jer me poznajete. Kako završava roman, ne trebam vam reći, duboko u sebi – znate.
…ništa se ne pomiče, ne zbiva, ne mijenja, ne gradi i ne raspada – a njega prožima gotovo zaboravljen osjećaj življenja, osjećaj da se događa nešto bitno i moćno, nešto ispunjujuće. Jedini događaji koji se računaju su oni u nama, iznutra. Jedino ono što osjećamo ide na naš životni konto – sve ostalo je fasada vidljiva drugima, iza koje se događa naš pravi život. (str. 143.)
Preporuka za kraj?
Preporuka ovaj put neće biti ono „čitajte“ ili „ne čitajte“, jer već znate da Marina Vujčić ne može napisati nešto za što ću vam reći da ne čitate. Nisam luda!
Preporučit ću vam sljedeće – nemojte biti kao Božo. NEMOJTE. BITI. BOŽO.
I još nešto, ponekad smo mi problem. Nije to lako čuti, ali tako je.
I nikad nije kasno početi ispočetka.
Ostali naslovi ove autorice
Marina Vujčić autorica je koja me oduševila početkom 2025. godine, kada sam pročitala njezinih 365 rečenica. Ne znam postoji li knjiga koja me toliko dirnula…
U surovom svijetu vrhunskog sporta nema mjesta za greške. Nema mjesta ni za ljubavnu vezu ako je ona zapreka postizanju vrhunskih rezultata. Favoriti su briljantna sportska drama koje ima jedno jedino geslo, a to je – Biti prvi.
Katharina
Katharina Shaw ima jedan jedini san, biti na olimpijskom pobjedničkom postolju u umjetničkom klizanju na ledu. Ona nema financijskih mogućnosti, naslijeđenih nekretnina niti sponzora. Jedino što ima jest stara obiteljska kuća, nestabilni brat i Heath Rocha, kojeg su udomili njezini roditelji. Klizanje za Katharinu i Heatha postaje postaje bijeg iz svakodnevnice, a uporna vježba i opipljiva kemija među njima prerasta u talent koji plijeni pažnju javnosti.
Akademija
Katharina i Heath bespoštednim radom i odricanjima uspijevaju sudjelovati na svim važnijim natjecanjima i na taj način privlače pažnju Sheile Lin, umirovljene olimpijske prvakinje koja im nudi treniranje na svojoj akademiji. To ih lansira u konkurentni svijet profesionalnog sporta u kojem nema prijateljstava ni emocija, već samo bespoštedna borba, rivalstvo i spletke među natjecateljima.
Favoriti, prvaci
Katarina i Heath postaju plesni, a zatim i intimni partneri. Njihova je želja biti u timu koji će predstavljati SAD na predstojećim Olimpijskim igrama. Ali i drugi imaju te aspiracije. Na primjer, djeca njihove šefice, blizanci i elitni klizači Bella i Garrett Lin. Tenzije, stres i netrpeljivost među natjecateljima samo su uvod u katastrofu kojoj je svjedočio cijeli sportski svijet.
Gledaj me i sada, pomislila sam. Gledaj kako pobjeđujem. Bez tebe. str. 231.
Dojam o romanu Favoriti
Favoriti su surova knjiga koja nam daje poprilično jasnu sliku o pozadini profesionalnog sporta. Premda se ovdje radi o klizanju na ledu, ništa bolje nije ni u ostalim individualnim sportovima. Knjiga prodire u intimni svijet i razmišljanja sportaša koji su predstavljeni kao vrlo egoistični i vrlo sebični pojedinci usmjereni samo na jedan cilj. A to je biti na tronu i biti prvi. Drugo, treće i ostala mjesta smatraju se neuspjehom.
U knjizi, osim dramskog raspleta u kojem su glavni likovi klizački par Katharina i Heath, simultano pratimo i neautorizirani dokumentarac koji se pojavljuje na desetu godišnjicu njihova posljednjeg nastupa i koji baca posebno svjetlo na lice i naličje zlatne medalje.
Jako mi je bio zanimljiv ovaj uvid u surovi svijet profesionalnog sporta. Komentari samih natjecatelja u dokumentarcu djeluju vrlo istinito i autentično pa se pitate je li to uistinu tako u profesionalnom sportu. Ako je i pola od ovoga istina, onda nam ostaje samo žaliti te sportaše. Niti jedan uspjeh, novac ili zlatne medalje ne mogu zamijeniti ono što je najvažnije. A to su ljudskost i humanost. Toga u knjizi nema. Tek na kraju, kad su njihove karijere već odavno završene, pojavljuje se trunka prijateljstva među nekadašnjim rivalima.
Ljubavna priča koja se provlači cijelom knjigom u sjeni je želje za uspjehom i sportskim postignućima.
Roman Favoriti epska je ljubavna priča smještena u blještav, ali nemilosrdan svijet vrhunskog sporta. S jedne strane roman izaziva divljenje, a s druge žaljenje za ljudima koji su u težnji za savršenstvom izgubili svoju čovječnost.
Njegova ljubav prema meni nije ga dovoljno motivirala da dosegne svoj puni potencijal. Ali njegova mržnja? Zahvaljujući njoj postao je sposoban za sve. str. 219.
O autorici
Layne Fargo piše mračne, dramatične priče koje podržavaju ženska prava – i ženske pogreške. Autorica je romana They Never Learn i Temper. Prije nego što je postala spisateljica s punim radnim vremenom, radila je kao dramaturginja, knjižničarka i menadžerica upravljanja znanjem u jednoj korporaciji, a još se uvijek voli izgubiti u grozničavom istraživanju određene teme.
Roman Favoriti njezina je prva knjiga prevedena na hrvatski jezik.
Još jedan roman koji nam pruža uvid u svijet vrhunskih sportaša i sporta, u ovom slučaju tenisa, jest i Povratak Carrie Soto autorice Taylor Jenkins Reid. U Zemlji zimeRae Medows pratimo težak i okrutan svijet gimnastike.
Putujuće kino gospodina Saita knjiga je o odrastanju te istovremeno i knjiga o razvoju kinematografije. Pratimo djevojčicu Litu koja s majkom bježi od vojne hunte u Argentini. Utočište nalaze u Betlehemu, na malom vjetrovitom otoku u Novoj Škotskoj. Tamo Lita odrasta, proživljava tinejdžerske i mladenačke godine. Kako ona raste, tako se razvija i nova umjetnost – film. Pratimo taj razvoj od samih početaka, od pokretnih slika pa preko zvučnih filmova i filmova u boji kakve gledamo danas.
To… je… film, rekla je moja prijateljica na podvodnom jeziku. Još nisam razumjela kako se svijet može projicirati i kretati na običnoj plahti. str. 160.
Bijeg
Fabiola je neobična djevojka. Vrele argentinske krvi, plesačica tanga i buntovnica, Fabiola je davno, kao dijete, ostavljena na skrb časnim sestrama samostana Magdalene u Buenos Airesu. Fabiola je opsjednuta cipelama i traženjem muškarca kojem bi, pod njezinim stručnim okom, najbolje pristajale cipele. Kad u mladenačkim godinama rodi djevojčicu časne su zaprepaštene, a još više osupnute Fabiolinim političkim angažmanom. Nakon što je uoči vladajući režim i zaprijeti joj istinska opasnost, ona se s kćeri ukrca u prvi trajekt i pobjegne glavom bez obzira.
Betlehem
Prisilno dospjevši na zadnju postaju gdje je trajekt pri dolasku zime mogao pristati, Fabiola i Lita ostaju u Betlehemu, vjetrovitom kanadskom otoku. Fabiola mašta o svjetlima velegrada i otok je za nju samo usputna stanica, ali za Litu, Betlehem je otkriće. Tamo upoznaje prvu prijateljicu, gluhu kći domaćina, Oonu McGregor. Litino djevojačko oduševljenje životom na otoku postaje sve veće i veće. Dok se Fabiola zapošljava u dućanu cipela, Lita i Oona nestrpljivo očekuju dolazak tajanstvenog gospodina Saita i njegovu magičnu kutiju s pomičnim slikama.
Većina ljudi na Upper Puffinu bježala je od nečeg. Gladi, ljubavnih briga, vojne službe, degradacije ili prijevare. str. 135.
Dojam o romanu Putujuće kino gospodina Saita
Jako je lijepa ova knjiga. Posebne pohvale prevoditelju Edinu Badiću koji je ljepotom jezika pridonio tome da knjiga odiše toplinom, daškom romantike i nostalgije za nevinim djevojačkim danima. Knjiga me podsjetila na moje djevojaštvo. Prve simpatije (uglavnom neostvarene), oni sitni leptirići i treperenje u grudima, prva prijateljstva, povjeravanje tajni, istraživanje nepoznatog i čuđenje prema svemu u svijetu. Sve sam to prepoznala u djevojčici Liti.
Njezina majka Fabiola je, pak, druga priča. Dobivši dijete sa samo sedamnaest godina, neiživljena Fabiola živi u svijetu tanga, cipela i traženju muškaraca koji bi bili prikladni za nju. Premda izgleda da je odnos majke i kćeri pomalo dalek, one su, opet, na neki način, vezane vrlo čvrstim vezama. Fabiola samo daje prostora Liti da se razvije samostalno kako je to, uostalom, činila i ona sama. Liti je takav odnos otvorio vrata novih prijateljstva i novih spoznaja.
Prateći Litino odrastanje, pratimo i razvoj kinematografije pojavom tajanstvenog gospodina Saita. Kad Lita jednom otkrije magični svijet pokretnih slika, ta je čarolija zaokuplja cijeloga života.
Sama knjiga govori nam o osjećaju pripadanja nekome i negdje. Lita je našla mjesto koje zove dom i mjesto kojem pripada. Dolaskom na otok, Lita upoznaje mnogo neobičnih, ekscentričnih ljudi. Upoznaje otok, i tišinu, i huk valova i vjetra i borbu za preživljavanje otočkih ribara i seljaka. Događaju se i ljubavi, rođenja i smrti, ali otočani sve to doživljavaju kao kotač života koji se okreće malo na jednu, malo na drugu stranu, u neprekidnom slijedu.
Lijepo mi je što su likovi u knjizi živopisni, potpuno nesavršeni, puni svakodnevnih ljudskih slabosti, ali nikako nisu površno doneseni. Predstavljeni su na izrazito topao, emocionalno obojen i često humorističan način. Također, dojmio me se pacifistički pogled na rat samih stanovnika otoka koji se odbijaju opredijeliti i u gospodinu Saitu gledaju isključivo čovjeka, a ne Japanca i neprijatelja.
Putujuće kino gospodina Saita topla je i nostalgična priča o životu ljudi kakvih danas, u posvemašnjoj brzini i užurbanosti, ima sve manje. To su oni ljudi koji vrijeme ne mjere satima i sekundama, već jednostavno danima koje proživljavaju u smislu i punoći.
Film koji je upravo izišao, izazvao je salvu oduševljenja u Betlehemu. Bio je u BOJI. str. 223.
O autorici
Annette Bjergfeldt danska je pjevačica, kantautorica, spisateljica i slikarica. Iznimno uspješna u glazbenim vodama, dvaput je bila nominirana za nagradu Grammy te čak trinaest puta za Danish Music Award. Romanom Putujuće kino gospodina Saita (2023.) potvrdila je status jedne od najzanimljivijih suvremenih danskih autorica.
Na neki način u životu se krećemo svatko sa svojim putujućim kinom. str. 434.
Roman Platonovo platno neobična je i neobično snažna priča o slikaru Platonu koji se opet zaljubio u udanu ženu, ovaj put ženu s djetetom.
…koji me klinac opet naveo na ženu s mužem i kćerkicom, izazvala je promjenu, kao da moram biti u njezinoj prisutnosti, depresija je podmukla bolest, u trenutku kada pomisliš da jesi bolje, shvatiš da ne možeš na ulicu… (str. 12.)
Dok pratimo njegovo furiozno pripovijedanje – više od sto stranica jedne jedine rečenice – uvučeni smo u vrtlog jakih emocija iz kojeg se nikako ne uspijevamo izvući.
Platon je depresivan, guta lijekove kako jest i kako nije propisano. Osim što je ludo i strastveno zaljubljen u ženu koja malo bi, a onda opet malo ne bi (kod nas se u selu kaže nešto dosta prosto za takve ljude), muče ga i ljubomora, ljutnja, razočaranje, nada, ogorčenost, onda opet ljubav, depresija i tako iznova i iznova.
…mogu li preživjeti ovo, dame i gospodo, ne znam hodati, ležim i sve postaje besmisleno, ne, ne smijem biti patetičan, jači si, morao si znati, Platone, nema sretnih završetaka… (str. 121.-122.)
Platonovo platno ostaje prazno – ne uspijeva stvarati ništa osim njezina portreta, a ni taj mu ne ide od ruke. Naš je slikar emotivac i svaki njegov osjećaj još je jače naglašen rečenicama koje nemaju kraja, koje se prelijevaju jedna u drugu, tek tu i tamo presječene haiku pjesmom.
…ako smo dovoljno snažni, opstat ćemo, tko može negirati osjećaje, oni putuju sa mnom onamo kamo nitko ne ide, u najdubljim predjelima njezino je ime, osmijeh i poljupci, prevrćem se posteljom, ništa ne radim, nemam nadahnuća… (str. 66.)
Ritam kojim dišemo
Platonovo platno nije jedna od onih knjiga koja će se svidjeti svima. Mojoj se kolegici, na primjer, uopće nije svidjela, iako joj priznaje književnu vrijednost.
Što se mene tiče, kao prekaljena ljubiteljica čudne, začudne, drugačije književnosti, književnosti koja nas ostavlja paf i koju ne zaboravljamo, unatoč tome sviđa li nam se fabula ili ne, naravno da sam u Platonu iskopala nešto po mom guštu, nešto što će mi se svidjeti.
Na primjer, roman u jednoj rečenici izuzetno je rijedak jer je, naravno, užasno teško pisati u dahu. Ni ovdje to ne funkcionira savršeno, ali poštujem ideju i dojmilo me se što sam, nakon nekog vremena, ulovila sebe kako s lakoćom čitam sve te riječi i kako dišem u ritmu s njima. I nakon što sam zatvorila knjigu, nastavila sam razmišljati u jednoj „platonovskoj“ rečenici i uživala u tome – gotovo sam sebe mogla zamisliti kao jadnog Platona kojeg muče sve te silne emocije.
Osim Platona, jedini iole važniji lik romana jest njegova voljena, koja mi je toliko odbojna da joj neću posvetiti više od ove rečenice. Nije mi ni Platon omiljen, u takvog se muškarca nikad ne bih mogla zagledati, ali priznajem mu životnost.
Što se preporuke tiče, imate je. Znam da se većini ipak neće svidjeti jer premda kratak, zahtjevan je za čitanje i treba vam koncentracija. Ali ipak, vrijednost mu ne možete zanijekati. Roman u jednoj rečenici, ej! Pa kad ćete to opet pročitati?
Ostali naslovi ovog autora:
Tomislav Šovagović (1976.) autor je nekoliko zbirki priča, na primjer Rudnik čvaraka, Rudnik čvaraka 2, Ispod skala, Spremište Trešnjevka. Napisao je i roman Mangan te zbirku poezije Čajevi protiv učmalosti.
Roman Platonovo platno njegova je jedanaesta knjiga.
We use cookies on our website to give you the most relevant experience by remembering your preferences and repeat visits. By clicking “Accept All”, you consent to the use of ALL the cookies. However, you may visit "Cookie Settings" to provide a controlled consent.
This website uses cookies to improve your experience while you navigate through the website. Out of these, the cookies that are categorized as necessary are stored on your browser as they are essential for the working of basic functionalities of the website. We also use third-party cookies that help us analyze and understand how you use this website. These cookies will be stored in your browser only with your consent. You also have the option to opt-out of these cookies. But opting out of some of these cookies may affect your browsing experience.
Necessary cookies are absolutely essential for the website to function properly. These cookies ensure basic functionalities and security features of the website, anonymously.
Kolačić
Trajanje
Opis
cookielawinfo-checkbox-analytics
11 months
This cookie is set by GDPR Cookie Consent plugin. The cookie is used to store the user consent for the cookies in the category "Analytics".
cookielawinfo-checkbox-functional
11 months
The cookie is set by GDPR cookie consent to record the user consent for the cookies in the category "Functional".
cookielawinfo-checkbox-necessary
11 months
This cookie is set by GDPR Cookie Consent plugin. The cookies is used to store the user consent for the cookies in the category "Necessary".
cookielawinfo-checkbox-others
11 months
This cookie is set by GDPR Cookie Consent plugin. The cookie is used to store the user consent for the cookies in the category "Other.
cookielawinfo-checkbox-performance
11 months
This cookie is set by GDPR Cookie Consent plugin. The cookie is used to store the user consent for the cookies in the category "Performance".
viewed_cookie_policy
11 months
The cookie is set by the GDPR Cookie Consent plugin and is used to store whether or not user has consented to the use of cookies. It does not store any personal data.
Functional cookies help to perform certain functionalities like sharing the content of the website on social media platforms, collect feedbacks, and other third-party features.
Performance cookies are used to understand and analyze the key performance indexes of the website which helps in delivering a better user experience for the visitors.
Analytical cookies are used to understand how visitors interact with the website. These cookies help provide information on metrics the number of visitors, bounce rate, traffic source, etc.
Advertisement cookies are used to provide visitors with relevant ads and marketing campaigns. These cookies track visitors across websites and collect information to provide customized ads.
