Objave

Objavljeno

Sandra Vlašić: Futur treći

Nakladnik: Mozaik knjiga, 2025.

Naslovnica romana Futur treći: ©Mozaik knjiga

To o čemu pričamo kad govorimo o klimi, ljudi niti znaju niti ih je briga. (str. 50.)

Sandra Vlašić: Futur treći

Futur treći – možda

Kao uvod u roman koji me iznenadio svojom kvalitetom i zapanjio pričom, najprije ću vam reći da ovaj odlomak možda jest, a možda i nije. Naime, čini mi se da prva pišem osvrt na Futur treći pa nisam sigurna kako su ga ostali shvatili. Ako ovdje iznesem nešto s čime se ne slažete ili mislite da je bilo nešto drugo, pišite mi u komentarima, jedva čekam pročitati vaše dojmove!

Ovako. Čini mi se da se Futur treći, u svega 150 izvrsno napisanih stranica, sastoji od prošlosti, sadašnjosti i djelića moguće budućnosti. Ta budućnost najviše nas dotiče i u nama budi strah. Možda čak i tjeskobu, ovisno o tome koliko ste zabrinuti za sudbinu svijeta.

Evo ja jesam, i strašno me brine ekološka neosjetljivost i fokusiranost na novac. Zato su ova buduća poglavlja, ali i mnoga druga, na mene ostavila stvarno jako dojam.

Zamislite svijet u kojem nema ribe. Ono malo što ima, dobiva se na RECEPT. Zamislite svijet koji se guši u suši, poplavama i smeću. U ovom romanu, taj je svijet već ovdje. Ili nas možda tek čeka. Možemo li to spriječiti?

Ljudi više nisu imali snage boriti se s ekstremima, a civilna se zaštita raspala, pukla po šavovima one godine kad su se zaredale poplave uz Savu i Kupu, pa još jedna koja je Dravu pretvorila u sivu bujicu, pa kasni ljetni plimni val na Neretvi, što je potopio cijeli urod, a onda i požari od Senja do Splita. To je bilo ljeto iz noćne more, još jedno od rekordnih najtoplijih u najtoplijem desetljeću 21. stoljeća.
(str. 14.)

Futur treći – zasigurno

I dok oko dijela koji govori o budućnosti nisam 100% sigurna, evo oko čega jesam.

Sadašnjost. Ekologinja Dunja obožava svoj otok. Obožava more, ribu i prirodu. Na otoku, koji često posjećuje u pratnji supruga Jakše i kćeri, tinejdžerice Marine, susreće Ranka, političku zvijezdu u usponu s kojom je vežu nejasne spone prošlosti. (I o tim sponama imam teoriju, ali nigdje u romanu nije niti potvrđena, niti osporena, pa ću je zadržati za sebe).

Ranko je nagovori na suradnju, vezano uz neki njegov politički projekt, a ona, pomalo naivno, pomisli kako je i njemu priroda na prvom mjestu.

-Vi niste normalni, vi ste idioti! Država treba zarađivati na zelenom biznisu, a ne na crnoj nafti!- … – Ma koji zeleni biznis? Svi pričaju zeleno, a rade po starom, otvori oči, sve je u lovi! (str. 106.)

Vi već slutite, ja znam, Ranku je na prvom mjestu novac. I tako će Dunja dati sve od sebe da ga potkopa. Pisat će studije, gorjet će u vrućici, posvađati se sa suprugom i kćeri. Sve, samo da u Rankovom projektu nađe rupu. Jer Dunja zna – znamo i mi – ako se naše more počne bušiti u potrazi za crnim zlatom – nema nam više života.

Sandra Vlašić: Futur treći

What a ride!

Počet ću iskreno – Futur treći nikad ne bih uzela na čitanje da mi ga mudri ljudi iz Mozaika knjiga (hvala, Marko) nisu poslali. Ne mogu reći ništa drugo osim – ljudi očigledno znaju svoj posao!

Isprva, nakon prva dva poglavlja mislila sam sljedeće. O, Bože, zašto hrvatski autori uvijek filozofiraju oko forme?! Zašto uvijek sve mora biti nejasno i začudno? Zašto mi, za ime Božje, ne možete ispričati priču bez zakučastih fraza, izreka, fragmenata… Tako da sama odmah shvatim o čemu je riječ i da ne moram misliti imam li problema s inteligencijom jer NE SHVAĆAM o čemu se radi!

Možda bi pomoglo kada bi odrasli mogli biti tinejdžeri na jedan dan, da se ispucamo glavom o zid bez posljedica? Nekad poželim baš to, lupati glavom o zid. Ponekad svojom, a ponekad i tuđom. (str. 45.)

Ali, onda… Uf!

Znala sam da je knjiga dobra kad sam se naježila prvi put, pa drugi, pa treći… Već sam rekla da me zanima ekologija. Bojim se onečišćenja i smatram da je to realan strah. Mislim da smo si upropastili najljepše mjesto za život i uopće ne želim razmišljati o onome što čeka našu djecu i unuke…

A Futur treći progovara baš o tim strahovima. Koliko toga mi, obični mali ljudi, možemo napraviti za planet Zemlju? Možemo li se boriti protiv novca, zarade, profita? Protiv ljudi na poziciji moći koje naše najbolje želje i trud koriste protiv nas?

Jako, jako me frustrirala Dunjina nemoć. Svim se silama borila protiv politike, namještanja i laži, a nitko nije slušao. Dok nije bilo prekasno.

Čim vidim takvu formulaciju u zakonu, moja potreba za čačkanjem postaje sve veća. Obuzme me krokodilska glad za istinom. Moram znati baš sve, svaki detalj, svaku šporkicu moram izvući na svjetlo dana i dobro je pretresti. (str. 103.)

Eko-triler

Na koricama romana piše da je ovo ekološki triler (ako tako kaže Kristian Novak, tko smo mi da mu proturječimo?). Prefora kategorizacija, i premda nisam baš sigurna da je Futur treći triler kao takav, možda više neka vrsta distopije, ovaj ekološki dio rastura!

U manje od 200 stranica, dobili smo sve – priču koja će nas uplašiti i nadahnuti, junakinju koju nećemo i hoćemo razumjeti i negativca kojega bismo najradije stavili u top i poslali na Jupiter.

Od mene za ovaj roman imate ogromne preporuke! Pročita se u jedno popodne, a ono što je u njemu rečeno, u vama ostaje zauvijek.

Doista se nadam da će u nekoj skoroj budućnosti ljudi shvatiti važnost očuvanja prirode i da se najcrnji scenarij, onaj u kojem ribu kupujemo na recept, neće ostvariti.

Ovog ljeta – ovo je apsolutni MUST-READ!

Zamislite samo, ležite uz more, slušate šum valova i krik galeba. A u ruci držite upozorenje.

Kladim se da taj omot sladoleda nećete ostaviti na plaži. 😉

Eh, da… Što kažete na naslov? Futur treći, ha?

Koliko je to genijalno?!

Sandra Vlašić: Futur treći

Ostali naslovi ove autorice

Sandra Vlašić ekologinja je (!) koja se zadnjih godina, osim borbi za okoliš, sve više okreće pisanju. Futur treći njezin je debitantski roman.

Gdje kupiti roman Futur treći:

Mozaik knjiga

Kolegica i ja nismo čitale baš previše romana o ekologiji, ali ako vam se sviđa ta tema, svakako pogledajte naš osvrt na roman Posljednji let Charlotte McConaghy.

A ako tema i nije prebliska, svakako će vas raspametiti i roman Žigice Jurice Pavičića; mene jest!

Objavljeno

Taylor Jenkins Reid: Povratak Carrie Soto

Nakladnik: Vorto Palabra, 2024.

Naslovnica romana Povratak Carrie Soto: ©Vorto Palabra

Prevela Leira Harabalja

Pitam se kakav je osjećaj voljeti tenis bez straha da će te zaboraviti nakon posljednjeg odigranog meča. (str. 172.)

Taylor Jenkins Reid: Povratak Carrie Soto

Povratak Carrie Soto

Trideset i sedmogodišnja Carrie Soto sjedi na tribinama i prati US Open. Ključni je meč, Chan protiv Cortez.

Ako Nicki Chan pobijedi, srušit će Carrien rekord od dvadeset osvojenih Slam turnira.

Kad se prije šest godina umirovila, Carrie Soto bila je jedna od najvećih, ako ne i najveća tenisačica na svijetu.

Otac je odmahnuo rukom. „Suđeno joj je“, rekao je. „…. S tvojom ljepotom i mojom snagom, može biti najbolja tenisačica koju je svijet ikad vidio. Jednog dana o njoj će se pričati priče.“
Majka je zakolutala očima… „Ja bih radije da bude dobra i sretna.“
…“O tome se nikad ne pričaju priče.“ (str. 17.)

Mediji joj nisu bili naklonjeni, publika je u globalu nije obožavala, ali Carrie i njezin reket bili su nezaustavljivi.

Sada, samo šest godina poslije, svijet luduje za simpatičnom Nicki Chan i sve što je Carrie stvarala odricanjem, upornošću i luđačkim radom pada u vodu.

I zato se (nekadašnja) najveća tenisačica svih vremena odluči vratiti!

Trenirat će je tko drugi nego njezin stari trener – i otac, nekoć perspektivni tenisač Javier Soto.

„Ne igraš protiv svojeg protivnika, to shvaćaš, zar ne? … Svaki put kad iziđeš na taj teren, moraš igrati bolje nego prethodni put. … Želim da sljedeći put pobijediš samu sebe. Svakog dana moraš biti bolja nego prethodnog.“ (str. 27.)

Povratak Carrie Soto uskoro postaje vodeća tema svih sportskih emisija, časopisa i programa. Ratna sjekira, kako su je nekad zvali, vraća se u punom sjaju! San joj je osvojiti još makar jedan Slam turnir. I naravno, ono najvažnije, u bar jednom natjecanju pobijediti novu tenisku kraljicu.

Ono što Carrie još uvijek ne zna jest da su ljudi ponekad važniji od rekorda.

I da nije svaki gubitak – gubitak. Naučit će, začudo, da ponekad, i dok gubimo, možemo dobiti puno, puno toga.

Jedna od najdražih autorica

Svaki put kad pišem osvrt na neki njezin roman započnem istom rečenicom. Taylor Jenkins Reid jedna je od mojih najdražih autorica! Sve što napiše pobožno čitam i uvijek se jako, jako veselim njezinim knjigama.

Tako je bilo i sa Carrie Soto. Nisam sigurna kad sam je kupila, ali znam da me neko vrijeme čekala. A onda sam je pročitala u dva-tri dana!

Ako ste voljeli Evelyn Hugo i Daisy Jones, voljet ćete i Carrie, u to nema sumnje. Za razliku od ove dvije (osvrti su na dnu objave), Carrie je nebrušeni dijamant. Nije toliko lijepa, nije zavodljiva, nije nježna… Ona je sportašica, nemilosrdna na terenu i izvan njega. Mediji su je prozvali Ratna sjekira.

Bila sam Ratna sjekira. Bila sam hladna. Bila sam stroj. Naravno, mnoge od njih intrigirala je ideja čiste snage mojeg tijela. Ali nisam bila od žena kakve muškarci žele dovesti kući majci. (str. 67.)

Taylor Jenkins Reid: Povratak Carrie Soto

Ali unutar svoja četiri zida i ona je samo žena. Željela bi voljeti i biti voljena, no svaki joj se put čini da za to nema nikakve šanse. Sve dok… Ma, ustvari, pročitajte sami.

Vratimo se na ove naše gore nabrojane tri junakinje. Već sam prije pisala o tome kako obožavam kad pisci preklapaju svoje junake, a to je napravila i TJR.

Ako niste čitali, možda vam ovo bude teško pratiti, ali, pazite sad. Evelyn Hugo bila je udana za Micka Rivu (iz romana Malibu gori). Njegova kći bila je udana za tipa kojemu je Carrie kratko bila ljubavnica. A u jednom trenutku svoje povratničke turneje, Carrie Soto čita neautoriziranu biografiju benda Daisy Jones i Šestorka. Koliko je to fantastično povezano?!

Treba li vam uopće moja preporuka?

Budimo realni, ne treba vam moja preporuka. Em nisam realna, em – ako ste pročitali makar jedan hit TJR – znate da Povratak Carrie Soto mora biti na vašoj listi za čitanje!

Iako inače ne pratim tenis (muž se iznervira svaki put kad mi mora objašnjavati gemove, mečeve i setove), nisam imala problema s praćenjem dijelova koji govore o tenisu.

Carrie je nekarakteristična junakinja jer nije ljepotica niti nekakva princeza. Ona je snažna, neovisna, hrabra, gruba, uporna i životna. Vlastitim se snagama uspela do prvoga mjesta i prije će umrijeti nego ga prepustiti tamo nekoj vrckastoj Nicki Chan.

„Valjda je to to. Sad više nema natrag.“
„Ne, čini mi se da nema… Ali ti se ne bi povukla ni da možeš, Soto.“ (str. 129.)

Samo što – ni Nicki Chan nije onakva kakvom se čini na prvi pogled.

Iako smješten u svijet sporta, i u ovom romanu ima emocija, topline, bliskost i ljubavi. Carrie i njezin otac čvrsto su povezani obiteljskim i poslovnim vezama. Imamo tu bivšu ljubav čijem je kraju kumovao nesporazum. Imamo i mizogine medije, javnost koja općenito ima love-hate odnos s Carrie te prijateljstva koja se kriju tamo gdje ih najmanje očekujemo.

Bez obzira na to koliko sam bila dobra na terenu, javnosti nikad nisam bila dovoljno dobra.
Nije bilo dovoljno gotovo savršeno igrati tenis. Trebala sam, uz to, biti i šarmantna. I trebalo se doimati kao da je šarm prirodan. …
Ali, budimo realni, Teško je sve uskladiti.
I što sam postajala uspješnija, to je bilo teže. (str. 53.-54.)

Povratak Carrie Soto zanimljiv je, uzbudljiv i zabavan roman koji nećete moći ispustiti iz ruku. Od mene velike preporuke, pogotovo sad za ljeto! Uživat ćete od početka do kraja i uopće ne sumnjam u to da ćete zavoljeti Carrie!

Taylor Jenkins Reid: Povratak Carrie Soto

Ostali naslovi ove autorice:

Taylor Jenkins Reid (1983.) jedna je od mojih omiljenih autorica i svaki njen roman čitam s jednakim užitkom i svakome se jednako radujem.

Autorica je osam romana – i svi su kod nas prevedeni. Redoslijed pišem ne prema godini objavljivanja, nego od meni najdražeg do onog najslabijeg:

Sedam muževa Evelyn Hugo

Daisy Jones i Šestorka

Malibu gori

Povratak Carrie Soto

Atmosfera

Dok nas brak ne rastavi

Ljubav(i) mog života.

Malibu gori i Daisy Jones zapravo su mi vrlo, vrlo izjednačeni kvalitetom i jednako su mi dragi.

Kod nas je još objavljen i Zauvijek, na čekanju, ali taj još nisam pročitala. Stavila sam ga na listu za kupnju za Interliber 2025.

Gdje kupiti roman Povratak Carrie Soto:

Vorto Palabra, webshop Znanje

Objavljeno

Jason Rekulak: Posljednji gost

Nakladnik: Mozaik knjiga, 2025.

Naslovnica knjige Posljednji gost: ©Mozaik

Prevoditelj: Ira Martinović

Jason Rekulak Posljednji gost

Nakon velikog uspjeha romana Teddy, željno smo očekivali novi roman Jasona Rekulaka. I da Teddy nije bio onako sjajan, rekla bih da je Posljednji gost pristojan roman. Ovako, pod dojmom Teddyja, reći ću samo da je Posljednji gost osrednji roman.

Poziv na vjenčanje

Nakon smrti supruge, Frank Szatowski sam je odgajao jedinicu Maggie. To nije bio lagan posao jer je Maggie bila u tinejdžerskim godinama pa su nesporazumi između oca i kćeri bili relativno česti. Nakon završetka srednje škole, Maggie odlazi na studij i postepeno se udaljuje od oca.

Stoga je Frank jako iznenađen kad ga, nakon tri godine od zadnjeg javljanja, Maggie iznenada nazove i pozove na vjenčanje. Maggina je želja da je Frank odvede do oltara.

Ako nastaviš njuškati, možda se uvališ u nevolje. Već sam u nevolji – podsjetio sam je. – Maggie se sutra u tri udaje za tog tipa.- str. 193.

Obitelj Gardner

Frank je presretan. Raspituje se o budućem zetu i njegovim roditeljima, ali Maggie je vrlo tajnovita. Nakon napornog puta, na kojem ga prati sestra i nezina mala štićenica, Frank otkriva da su Gardnerovi daleko iznad njegove lige. Naime, mladoženja Aidan Gardner, koji je inače slobodni umjetnik, slikar, sin je slavnog tehnološkog milijardera.

Nakon primanja na luksuznom imanju i nekoliko uznemirujućih otkrića o obitelji Gardner, Frank je uvjeren da Maggie čini veliku grešku. Pokuša je nagovoriti da preispita odluku o vjenčanju, ali Maggie je neumoljiva. Lokalno stanovništo mrzi Gardnere, a crni oblak predstojeće smrti polako se nadvija nad imanjem na kojem se odigrava vjenčanje.

Jason Rekulak posljednji gost

Dojam o djelu Posljednji gost

Rekla sam već u uvodu da me se ova knjiga, nakon Teddyja, nije odveć dojmila. Potpuno mi je jasno da je nakon jednog stvarno dobrog romana kao što je to Teddy teško ponoviti isti rezultat novom knjigom. Međutim, biti stalno na vrhu odlika je samo određenog broja izvrsnih pisaca.

Ovaj put, nakon horora, Rekulak je izabrao žanr trilera. Frank pokušava saznati što više o obitelji u koju se Maggie udaje i to mi je, gledajući poziciju oca, vrlo jasno. Ali ide mu teško, Aidan je povučen i izbjegava ga. Maggie je u pripremama za vjenčanje i nema vremena za oca,  mještani su uznemirujuće neprijateljski raspoloženi prema Gardnerovima, a sami Garnerovi ispadaju vrlo ljigavi i moralno dvojbeni likovi.  Frank je svjestan da  mora znati više o obitelji u  koju se njegova kći udaje, ali to mora činiti vrlo oprezno da ponovo ne izgubi Maggie.

Moćnici postavljaju pravila

Čudne stvari događaju se već pri dolasku na luksuzno imanje. Frank, kao i svi uzvanici, mora potpisati „dokument o privatnosti” u kojem se obvezuje da neće iznositi pojedinosti o događajima na imanju. Čak se od njega zahtjeva da pomakne sat  15 minuta unaprijed na “Gardnerovo standardno vrijeme”.

Franku, koji je običan dostavljač, pohvaljen od svoje firme kao vrlo vrijedan i pouzdan radnik, jednostavno je svega previše. A najviše ga zabrinjava da će Maggie udajom ući u obitelj koja mu je od početka bila izrazito mutna i čiji je back up evidentno kriminalan.

A tada sam pogledao svojeg budućeg zeta, koji je sjedio potpuno mirno, ali stiskajući ruke na krilu. A pored njega je ležao ključ vrata iza kojih su čekali odgovori na sva moja pitanja. str. 224.

Roditeljstvo kao kamen kušnje

Posljednji gost ima nekoliko dobrih stvari koje bih istaknula. Odnos Franka i Maggie jako je dobro oslikan kao odnos oca i kćeri koji su se s godinama otuđili do te mjere da se više ne razumiju. Frank, kao i mnogi roditelji, postavlja sebi pitanje: U čemu sam to pogriješio u kćerinu odgoju? Svi oni  koji razmišljaju o vlastitom roditeljstvu također mogu suosjećati s Frankovim problemima.

 Frank se usredotočuje na ponovno povezivanje s Maggie, ali previše je vode proteklo i njihov odnos nepovratno je izgubljen. Ima li Frank pravo na drugu šansu?

Sam roman svrstala bih u one romane u kojima nije nepoznanica tko su dobri, a tko loši momci. Već pri početku knjige to vam je jasno. Ostaje samo da vidite mogu li oni dobri prevladati.

Ako niste pročitali izvrsnog Teddyja ovog autora stavljam vam podsjetnik.

jason rekulak Posljednji gost

O autoru:

Jason Rekulak dugo je radio kao neovisni izdavač u Philadelphiji. Svojim je debitantskim romanom nominiran za brojne nagrade. Nakon svjetske uspješnice Teddy, novi roman Posljednji gost drugačijeg je žanra. Živi u Zapadnoj Philadelphiji s ženom, djecom i previše kućnih ljubimaca.

Gdje kupiti:

Mozaik

Objavljeno

Coco Mellors: Sestre Blue

Nakladnik: Stilus knjiga, 2025.

Naslovnica romana Sestre Blue: ©Stilus knjiga

Prevela Andrea Marić

Sestra nije prijateljica. Odakle uopće poriv da se odnos tako primaran i složen kao što je odnos sa sestrom svede na nešto toliko zamjenjivo, toliko banalno, kao što je prijateljstvo? … Pravo sestrinstvo … nije isto što i prijateljstvo. Ne birate jedna drugu… Dio ste jedna druge, od samog početka. (str. 7.)

Coco Mellors: Sestre Blue

Sestre Blue

Avery je najstarija. Trideset i tri su joj godine i opaka je korporacijska odvjetnica. Živi u kući iz snova, ima suprugu iz snova i općenito – živi savršen život.

No, Avery je i bivša ovisnica, ne želi dijete s voljenom ženom i strahovito je opterećena isprva odgojem svojih sestara, a sad i njihovim životima. Sve najstarije sestre mogu razumjeti Avery. Sve najstarije sestre, u većoj ili manjoj mjeri, znaju kako je biti sestra-majka.

Zatim je došla Bonnie. Donedavno perspektivna i slavna boksačica, danas izbacivačica na vratima noćnog kluba. Nakon jedne katastrofalne borbe, pobjegla je od čega je mogla. Jedina je od sestara uživala kakvu-takvu očevu ljubav i potporu. Naime, zbog ljubavi prema boksu, bila je najsličnija sinu kojeg nikad nije dobio.

Treća sestra je Nicole. Već u kratkom sadržaju saznajemo da nje više nema. Najženstvenija od njih četiri, najemotivnija, najmirnija. Obožavana nastavnica, obožavana sestra. Više od svega, željela je jednoga dana imati svoju djecu. Je li ju ta želja na kraju koštala života?

I Lucky, četvrta, najljepša. Dvadeset i šest joj je godina. Kad ona uđe u prostoriju, sve se glave automatski okreću prema tom vrhuncu ženske ljepote. Lucky je manekenka, ovisna o gotovo svemu o čemu možeš biti ovisan.

Izgubljena je, kao što su joj, uostalom, izgubljene i sestre.

Otkad nema Nicky, ne mogu se pronaći. Ni same sebe, niti jedna drugu.

…sestre su bile poput četiriju plavih irisa koji su prerasli zajedničku teglu. … Žudjele su za tim da posuda pukne i one pobjegnu. (str. 193.-194.)

Točno godinu dana nakon Nickyne smrti, otuđena im majka šalje mail u kojem stoji da će prodati stan u kojem su sestre odrasle.

Ostale su tri

Sestre Blue roman su u koji sam se zaljubila na prvi pogled. Počevši od korica, preko sadržaja pa do same priče, znala sam da me čeka knjiška avantura!

Tako je i bilo. Premda mi se moje oduševljenje čini nježnijim nego ono ostalih blogera, za Sestre Blue ne mogu vam dati ništa osim preporuka.

Sve što piše na koricama, istina je (ma koliko da se to rijetko događa)! Roman je doista predivan, potresan i emotivan. Svi mi koji imamo sestru ili sestre, znamo koliko taj odnos može biti težak i kompliciran.

Od djetinjstva, kada smo nerazdvojne, do tinejdžerskog doba, kada se ili mrzimo ili smo najbolje prijateljice. Od mladenaštva, kad jedna drugoj prepričavamo (prve) ljubavne avanture i slomljena srca pa do odraslog doba, kada te razgovore zamjenjuju (ili nadograđuju) razgovori o muževima, djeci, kreditima, stanovima i sličnim odraslim brigama.

 Sreća je što imate jedna drugu… Sestri nikad ne moraš objašnjavati kako si. (str. 119.)

Priča ovog romana donesena je iskreno i stvarno. Patnja koja u trima sestrama ostaje nakon gubitka četvrte, razorna je i opipljiva. I same kažu da je otišla najbolja među njima, i svaka za njen odlazak snosi dio krivnje. Koja, naravno, nije njihova jer krivnje na preostalim sestrama nema, ali osjećajima se ne može racionalno objašnjavati.

Avery, Bonnie i Lucky svjesno uništavaju vlastite živote.

Vjerujem da se sve događa… I točka. … I to je to. Stvari se dogode i mi moramo naučiti živjeti s tim… Ako uspijemo naći neki smisao u svemu tome, odlično, ali čak i kad ne možemo, mi i dalje moramo živjeti s tim. (str. 139.)

Coco Mellors: Sestre Blue

Čemu onda suptilno oduševljenje?

Ha… Teško je objasniti što mi je smetalo u romanu koji svi hvale, pa i ja sama. A smetalo mi je jedno – ni jedna mi se sestra nije istinski svidjela.

Premda su njihovi karakteri dočarani detaljno, kvalitetno i stvarno, i premda svaka ima svojih trenutaka sjaja, nisu mi se svidjele. Ne bih bila prijateljica ni s jednom od njih, osim možda s Nicky – a nje više nema.

Sestre Blue nisu samo izgubljene, one su oštećene teškim djetinjstvom proživljenim u sjeni očeva alkoholizma, razbijanja servisa za jelo i majke koja sve gura pod tepih.

Razumijem. Razumijem da djetinjstvo na svima nama ostavlja neizbrisiv trag, ali nije mi uvjerljivo da su sve tri baš toliko slabe. Osim možda Bonnie, ona je kao bad-ass, ali ni onda ne zna kud i kako sa samom sobom.

…dokle god si živa, nije prekasno da se pronađeš. (str. 11.)

Prevelik fokus na njihovim ovisnostima i načinima na koje si sustavno potkopavaju živote malo  mi je usporavao radnju.

Sestre Blue – preporuka

Sestre Blue jako su ne samo dobar, već i kvalitetan roman pa će svoje ljubitelje pronaći i među onima koji cijene način na koji je nešto napisano. Kao što vidite iz citata koje sam izdvojila, u njemu je mnoštvo lijepih rečenica zbog čega se čita ne lagano, ali čita se srcem.

Ti to možeš… Nemaš tu što drugo nego to učiniti. (str. 274.)

Bila bih luda kada vam ne bih preporučila Sestre Blue. Možda nisu najveselije štivo, ali kraj donosi katarzu i smiraj.

Osjećaji u njemu opisani nisu lagani, ali većini su bliski. Sestrinska ljubav koja nikad ne prestaje, čak i kada se cijeli svijet okrene, svjetlo je koje nas vuče u radnju i vodi nas poglavljima. Čitajući priču čas jedne, čas druge pa treće sestre, upoznajući čak i onu koje više nema, osjećamo njihovu privrženost i ljubav, povezanost koja, premda izblijedjela, nije trajno nestala.

Uzbudljivo je i dojmljivo pratiti kako se sestre, korak po korak, vraćaju jedna drugoj. A zatim i same sebi.

Svakako pročitajte, pogotovo ako ste ljubitelji obiteljskih priča koje se ne čitaju lako.

Neka vas predivne plave korice povuku u priču o sestrama Blue. Možda stvarno, kad zatvorite zadnju stranicu, poželite nazvati svoju seku. Ja jesam.

Coco Mellors: Sestre Blue

I za sve one…

…kojima netko nedostaje. Toliko da ponekad boli.

Ona mi nedostaje i nedostaje i nedostaje… I čekam da taj osjećaj prođe jer svaki drugi osjećaj je prošao, ma kako bio jak, ma kako težak – ali ovaj neće i neće. Život mi se dijeli na onaj prije i ovaj sad. I čini se da to nisam u stanju prihvatiti. Ne mogu prihvatiti da će mi morati nedostajati zauvijek. Nikad neće doći olakšanje. Nikad se nećemo ponovno sresti. … Sve što imam samo je to nedostajanje. I nekako mi je i drago da ne želi prestati jer je ono sad sve što me s njom spaja. (str. 359.-360.)

Ostali naslovi ove autorice

Coco Mellors odrasla je u Londonu i New Yorku. Autorica je hit-romana Cleopatra and Frankenstein te Sestre Blue.

Gdje kupiti roman Sestre Blue

Stilus knjiga

Romani o sestrama, tom odnosu koji je predivan koliko i težak, česti su i svi smo čitali zasigurno desetke.

Evo nekih o kojima ste mogli čitati na blogu Mala od knjiga:

Jennifer Weiner:  Dvije sestre

Karin Slaughter: Lažni svjedok

Karin Slaughter: Dobra kći

Liz Moore: Rijeka svjetla i tame

Donatella Di Pietrantonio: Vraćena

Donatella Di Pietrantonio: Sestrina priča

Barbara O’Neal: Kad smo vjerovali u sirene

Oyinkan Braithwaite: Moja sestra, serijski ubojica

Alison Espach: Bilješke o tvom iznenadnom nestanku

Liane Moriarty: Tri želje

Liane Moriarty: Sve što je Alice zaboravila.

Objavljeno

Riley Sager: Jedina preostala

Nakladnik: Fokus Komunikacije d.o.o., 2025.

Naslovnica knjige Jedina preostala: ©Fokus

Prevela Paula Jurišić

Riley Sager Jedina preostala

Jedina preostala

Riley Sager ovom se knjigom vraća u velikom stilu. Jedina preostala napeta je gotička priča  smještena u dva vremenska razdoblja ( 1929. i 1983.). Radnja je prepuna obrata i jezivih priča, a atmosferičnosti romana dodatno pridonosi i mjesto događanja. To je stara vila smještena na klisuri uz more koja se svakim danom sve više naginje i vrlo polako, ali sigurno klizi prema provaliji.

1929.

Davne 1929.  mlada Lenora osumnjičena je da je ubila roditelje i sestru Virginiu u njihovoj prostranoj vili koja je izgrađena na litici s pogledom na Atlantski ocean. Dokaza da je ona ubojica nije bilo, ali mještani su uvjereni da se nekažnjeno izvukla bez osude za zločine. Ni sama Lenora o tome nikada nije progovorila. Štoviše, otada nije uopće kročila van iz velebnog zdanja u kojem se dogodio masakr.

1983.

Prošle su pedeset i četiri godine. Lenora je ostarjela, sada je nemoćna, gotovo posve nepokretna i nijema nakon niza moždanih udara. Posredstvom agencije u kuću dolazi Kit, mlada njegovateljica poslana u obitelj gotovo po kazni zbog sumnje da je pomogla eutanizirati vlastitu majku. Kit se postepeno zbližava s Lenorom koja komunicira samo putem starog pisaćeg stroja. Jedne večeri Lenora na pisaćem stroju natipka riječi „Želim ti sve ispričati.“

Želim ti sve ispričati. str. 364.

Lenorina ispovijed

Lenora počinje tipkati svoju životnu priču, iznoseći sve detalje koji vode do istine o tome što se zapravo dogodilo te kobne noći. Kit polagano saznaje činjenice koji su prethodile užasnim  događajima prije pedeset četiri godine. Lenora joj ih daje na kapaljku i samo onoliko koliko ona to želi. U međuvremenu, Kit saznaje da je prethodna njegovateljica nestala, a stara vila svakim danom sve više i više klizi prema provaliji..

Bol me nakratko propara. Poput noža koji mi prodire u rebra. To je čežnja, postane mi jasno. Čežnja za životom koji nisam proživjela-i nikad ga neću proživjeti. str. 75.

Dojam o djelu Jedina preostala

Neriješena ubojstva u prošlosti, njegovateljica koja je nestala, kvalitetno ukleta stara vila i starica koja sve zna, ali ne govori, odličan su mamac za čitatelje u romanu Jedina preostala.

Obično su priče smještene u ukletim velebnim prostorima idealna pozornica za misterij. Tako je roman već samim smještanjem u prostor dao naslutiti zlokobnost same priče.

Sadržaj je dovoljno intrigantan da ne daje pustiti knjigu iz ruku tijekom čitanja. Stalna napetost, jeziva atmosfera i neočekivani obrati (kojih je po mom sudu bilo bar za jedan previše) vode nas do istine o tome što se zapravo dogodilo te kobne noći.

Likovi

Lik oko kojeg se vrti cijela priča je Lenora. Ona je nemoćna, oslabljena nizom moždanih udara. Prikovana je za invalidska kolica, sposobna koristiti samo lijevu ruku i bez mogućnosti govorenja.

Osim nijeme i nepokretne starice Lenore koja nam na svoj način priča priču, glavni je lik svakako mlada njegovateljica Kit McDeere, čija je obiteljska pozadina vrlo teška. Nakon optužbi da je pomogla teško bolesno majci da dostojanstveno umre, otac je izbjegava, a agencija joj daje samo one poslove koje nitko ne želi. Kit odbija Lenorina reputacija i krutost osoblja, ali kad malo zagrebe u priču, saznaje da se nešto čudno događa u ukletoj vili. Posljednja njegovateljica netragom je nestala, a  Lenora pokazuje spremnost da stare tajne malo po malo otkrije svijetu.

Osim Lenore i Kit, tu je još mnoštvo zanimljivih likova, od stroge domaćice (kako i priliči u gotičkom romanu, žena je poput gospođe Danvers u Rebecci)  do lokalnih momaka zaposlenih u samoj vili. Svi oni imaju značajnu ulogu u romanu.

Sagerova knjiga lagano  klizi u more poput same vile u kojoj se radnja događa. Najprije polako, a zatim sve brže i brže, radnja se događa naglavačke kao da sami propadate niz liticu i ne znate hoćete li se dočekati na glavu, noge ili ste potpuno izgubljeni. Sve je  potpuno uvrnuto, i sama Lenora ukazuje nam na tu činjenicu riječima:

Žao m je, nisam ona za koju me smatraju. str. 367.

Riley sager Jedina preostala

Ako vas zanima ovaj autor, evo još jedne preporuke:

Dođi prije mraka

O autoru

Riley Sager pseudonim je bivšeg novinara, urednika i grafičkog dizajnera koji je prethodno misterije objavio pod svojim pravim imenom. Autor s punim radnim vrijemenom, Rileyjev prvi triler, Final Girls, bio je nacionalni i međunarodni bestseler koji je prodan na 25 jezika. Rođen je u Pennsylvaniji, a sada živi u Princetonu, New Jersey.

Gdje kupiti:

Fokus

Objavljeno

S. A. Cosby: Razorne suze

Nakladnik: Mozaik knjiga, 2025.

Naslovnica romana Razorne suze: ©Mozaik knjiga

Preveo Marin Popović

Tako je to s nasiljem. Kada ga tražiš, neizbježno ga i pronađeš. (str. 118.)

S. A. Cosby: Razorne suze

Razorne suze

Ike Randolph i Buddy Lee Jenkins na prvi pogled nemaju puno toga zajedničkog. Ali – kad se zagrebe ispod površine – i više su nego slični. Obojica gadne naravi, obojica bivši zatvorenici i obojica, prema vlastitom priznanju, usrani očevi.

U nekom je zabačenom kutku uma oduvijek vjerovao da će pronaći zajednički jezik sa sinom. Jednostavno je pretpostavio da će vrijeme otopiti ledenjak između njih i da će obojica doživjeti neku vrstu prosvjetljenja. … No vrijeme je bilo poput rijeke satkane od žive. Klizilo mu je kroz prste… (str. 26.)

Ike duboko zakopava svoju nasilnu prošlost trseći se biti uzoran, imućan građanin. Buddy Lee prihvatio je bivšeg zatvorenika u sebi i svakog se dana opija do besvijesti.

Kada im sinovi bivaju smaknuti, iz razloga koje još ne možemo ni zamisliti, shrvani žalošću i beskrajnim kajanjem, njih se dvojica udružuju u jednom cilju – brutalnoj osveti onima koji su im ubili sinove jedinca.

Jednom kad započnemo, spreman sam učiniti sve što je potrebno kako bismo pronašli tu gamad. Ako moram nekome nanijeti bol, onda ću to i učiniti. … Spreman sam krvariti ako treba. (str. 53.)

I spremni su na sve. Želja za krvožednom osvetom isprva je lagano prekrivena potragom za pravdom, ali taj veo spada kad za njima počne ostajati krvavi trag leševa.

Povratka više nije bilo. Jedini je izlaz vodio dugim putem koji je bio mračan koliko i prva noć u paklu, putem popločanim isključivo lošim namjerama. Mogli su se pretvarati da je ono što traže pravda, no u suštini to nije bila pravda. Htjeli su neutaživu, neumoljivu odmazdu. (str. 132.)

Dvojica različitih očeva, ujedinjeni istom ljubavlju prema sinovima koje su odbacili, neće prezati ni pred čim kako bi pronašli onoga koji je izdao naredbu za ubojstvo.

A kad ga pronađu… Neka mu Bog pomogne…

S. A. Cosby: Razorne suze

Topla ljudska priča – ne

Roman Razorne suze nije me privlačio niti sadržajem niti naslovnicom. A onda sam na Instagramu ovlaš prošla preko osvrta u kojem ga je cura baš jako pohvalila nabrajajući teme koje se u njemu javljaju, i za koje mi se učinilo da bi mogle tvoriti odličnu priču. I tako, potpuno van plana čitanja, uzela sam Razorne suze. Nisam požalila ni trenutka!

Baš kako sam napisala u podnaslovu, Razorne suze nisu topla ljudska priča. Očevi jesu slomljeni, tuga i kajanje jesu golemi, ali nećete pustiti suzu. Ovaj roman čini da stišćete zube u nevjerici i ljutnji. I možda malo gađenju, ako vas plaši krvava staza koji Ike i Buddy Lee ostavljaju za sobom.

Ljudi vole prikazivati osvetu kao pravednu stvar, no zapravo je posrijedi samo mržnja upakirana u ljepšu ambalažu… (str. 330.)

Roman je agresivan, gotovo bih ga nazvala „muškim romanom“ da nije svih tih emocija koje se pojave čim zagrebete noktom po udarcima i ubojstvima. I nemojte me krivo shvatiti – nisam mislila ovo „muški roman“ kao nešto loše. Recimo da u tu kategoriju svrstavam Lee Childa i njegova junaka Jacka Reachera, kao i Sivog čovjeka Marka Greaneya. Eto, nadam se da razumijete što sam htjela reći. Puno je lova, nasilja i akcije, ali likovi imaju sjajnu motivaciju i s njima ćete se lako povezati. Njihovi će vam postupci, iako ponekad nepotrebno užasni, biti razumljivi. Pola nas reagiralo bi isto u situaciji u kojoj su se našli Ike i Buddy.

Nježno i strašno u isti tren

Razorne suze bave se veoma, veoma teškim temama. Tu je, za početak, rasizam. Savršeno je objašnjen u situaciji  u kojoj Buddy Lee, pripadnik onoga što se u Americi zove „bijelo smeće“, priznaje da se ne bi mijenjao s Ikeom, koji je imućan i u sretnom braku, ali – crnac.

Razgovor s policijom sve je samo ne ugodan, a kada si crnac u dobrim starim Sjedinjenim Američkim Državama, tada taj osjećaj poprima sasvim novu dimenziju. Svaki doticaj s predstavnicima zakona neminovno nosi osjećaj da stojiš na rubu nekog imaginarnog ponora. (str. 9./10.)

Zatim, homofobija. Ona boji ovaj roman ne veselim bojama duge, nego crnom bojom mržnje i crvenom bojom krvi. Ona je pokretač svega lošega što će se dogoditi. Teška je to i zahtjevna tema koju ovaj pisac opisuje s toliko osjećaja i potpuno drugačije od onoga što sam očekivala. Naime, on nam homofobiju ne prikazuje iz perspektive žrtve, već s gledišta onog drugog.

Ike i Buddy Lee, povezani istim svjetonazorom i istom nesrećom, postaju nešto poput najboljih prijatelja. Njihov lov na pravdu (ili osvetu) ostavlja za sobom ne samo tijela, već i zrnca humora, empatije i sazrijevanja. Sumornog shvaćanja da se prošlost ne može promijeniti i optimistične nade da budućnost može.

Od mene imate preporuke.

Možda nije najbolji roman koji sam dosad pročitala, možda mu nedostaje onaj neki začin da bude baš za pet, ali nećete požaliti što ste ga pročitali.

Takav sam. Ne mogu se promijeniti. Zapravo i ne želim. Ali, za promjenu, ovog ću puta vraga u sebi usmjeriti u nešto dobro. (str. 116.)

S. A. Cosby: Razorne suze

Ostali naslovi ovog autora:

S. A. Cosby višestruko je nagrađivani autor s jugoistoka savezne države Virginije. Autor je nekoliko romana, a kod nas je preveden onaj naslova Svi grešnici krvare, koji me čeka na polici godinu dana.

Gdje kupiti roman Razorne suze:

Mozaik knjiga

Objavljeno

Ruta Sepetys: Moram te izdati

Nakladnik: Znanje, 2025.

Naslovnica knjige Moram te izdati: ©Znanje

Preveo Drago Štajduhar

Ruta Sepetys Moram te izdati

Moram te izdati nastala je na osnovu dokumentarne građe, memoara i svjedočanstava o brutalnoj diktaturi Nicolaea Ceaușescua u Rumunjskoj, koja je kulminirala 1989. godine. To je vrijeme kada se komunistički režimi diljem Europe raspadaju voljom naroda.

Autorica je proučila opsežnu građu, razgovarala s brojnim ljudima, svjedocima represivnog aparata, koji su živjeli u tom razdoblju. Moram te izdati povijesna je fikcija čiji je zadatak podijeliti priču jer, kako kaže autorica, „Kada povijest ostaje skrivena u sjeni, oni koji su je iskusili često se osjećaju neshvaćeno – ili još gore – osjećaju se zaboravljenima od strane svijeta“.

Cristian

Godina je 1989. Sedamnaestogodišnji Cristian Florescu ne zna kako žive njegovi vršnjaci u drugim zemljama. Zna samo da mu je uskraćeno mnogo toga. Njegovi roditelji stoje u beskrajnim redovima kako bi dočekali bocu mlijeka, ulja ili druge potrebne namirnice. Jesti voće ili samo prizvati u sjećanje miris banane za Christiana je nedosanjani san. Stan u kojem žive njegovi roditelji, sestra, djed i on, toliko je mali da Cristian spava stisnut u plakaru.

Cristian ima mnoge snove. Želi živjeti normalo, imati djevojku, voljeti i pisati, jer mu je najveća želja postati pisac. Ali Rumunjima pod nasilnim režimom nije dopušteno sanjati. Za sve se pobrinuo veliki vođa, posijavši nepovjerenje i strah među narodom, istovremeno sam živeći u raskoši, obilju i bogatstvu.

Napokon, Partija je imala pravo sve znati. Partija je sve posjedovala. I Partija je bdjela – nad svime. str. 25.

Doušnik

Zloglasna tajna policija Securitate Cristiana ucjenom prisiljava da postane doušnik. Pred jednog tinejdžera postavljeni su nemogući izbori – izdati svoje prijatelje, poznanike i srednjoškolske kolege kako bi dobio lijekove i potrepštine za vlastitu obitelji ili riskirati život i živote svojih najmilijih. Nijedan izbor nije crno-bijeli. Cristian zna da, ukoliko odbije surađivati, stavlja svoju obitelj pod pasku i pojačani nadzor vlasti. Što će učiniti? Kome se povjeriti? Ne smije ni razgovarati glasno.  U svim se obiteljima govori šapatom jer i zidovi imaju uši. Doušničko prokazivanje neistomišljenika te izdaje onih kojima je najviše vjerovao tolike su da Cristian nije siguran može li se nositi s posljedicama tih činova.

“Ti si Cristian Florescu”, rekao je. ”I znam što si učinio.” str. 6.

Ruta Sepetys Moram te izdati

Dojam o romanu Moram te izdati

Volim knjige kojima nije cilj samo da nas zainteresiraju, zabave ili emotivno taknu, već iz  kojih možemo nešto naučiti. Imala sam neka saznanja o diktaturi Nicolaea Ceaușescua u Rumunjskoj i njegovoj zloglasnoj tajnoj policiji Securitate,  ali ona su bila na razini novinskih članaka koji donose informacije, a ne dijele emocije.

A Ruta Sepetys postigla je upravo to. Podijelila je s nama emocije i osjećaje prosječnih stanovnika Rumunjske u Ceaușescovo vrijeme – emocije nepovjerenja i straha nastale u vremenu između tišine i šapata, vremenu  beznađa.

Autorica i sama potječe iz obitelji prognanika. Njezin je otac bio žrtva komunizma. S četiri godine pobjegao je iz Litve i proveo devet godina u izbjegličkim kampovima prije nego što mu je dopušten ulazak u Sjedinjene Države.

Stoga je Ruta Sepetys bila dodatno emocionalno involvirana u raskrinkavanje mračne epizode u životu rumunjskog naroda.

Roman je, naravno, povijesna fikcija, ali svijest o tome što se u stvari događalo u Rumunjskoj njenim će romanom doprijeti do puno većeg broja ljudi danas, kada živimo u svijetu u kojem su mnoge priče naših susjeda ili članova zajednice ostale neispričane, a mnoge tragedije zaboravljene.

Cristian Florescu izuzetan je mladi čovjek. Iako i sam još u osjetljivim mladenačkim godinama, shvaća da njegov život nije život vrijedan ljudskog dostojanstva i da njegovi vršnjaci u drugim zemljama žive potpuno drugačije. Cristian riskira sve kako bi razotkrio istinu iza režima i postao glas koji će izložiti svijetu što se događa u njegovoj zemlji.

Radnja romana malo je sporija, ali to je zanemarivo jer knjiga ima snažnu poruku: Samo jedan pojedinac može biti ona iskra koja će donijeti svjetlo promjene, ako je to vatra iz čiste ljubavi prema čovjeku, a ne prema moći.

Obraćanje drugima s “druže” govorilo je da smo svi jednaki, bez društvenih klasa koje bi nas razdvajale. str. 3.

Ruta Sepetys Moram te izdati

O autorici

Ruta Sepetys nagrađivana je autorica povijesnih romana, rođena i odgojena u Michiganu u obitelji umjetnika. Kao kći izbjeglice, posebno je privlače nepoznate priče o snazi stečenoj u teškim životnim bitkama. Njezini romani objavljeni su u više od pedeset država svijeta i osvojili su više od četrdeset književnih nagrada. Na hrvatski jezik, u izdanju nakladničke kuće Znanje, prevedeni su romani – Pomrčina srca, Soba puna snova, Sol u moru, Vrela tišine i, najnoviji, Moram te izdati.

Gdje kupiti:

Znanje

Na našem ste blogu mogli pročitati osvrte na mnoštvo romana građenih na stvarnim povijesnim događajima. Ovdje navodim samo neke:

Objavljeno

Gerlinde Ortner: Bajke koje pomažu djeci

                              Priče o strahu, nesigurnosti te sve što biste trebali znati kada ih čitate djeci

Nakladnik: Mozaik knjiga, 2025.

Naslovnica knjige Bajke koje pomažu djeci: ©Mozaik knjiga

Prevela Branka Grubić

Gerlinde Ortner: Bajke koje pomažu djeci

Bajke koje pomažu djeci

Knjiga Bajke koje pomažu djeci podijeljena je na dva dijela. Tu su bajke za djecu od 3 do 7 godina i one za malo starije mališane, od 6 do 10 godina.

Gerlinde Ortner, dječja psihologinja, priča nam bajke pomoću kojih dijete može prevladati neke svoje strahove te koje mu pomažu ispraviti nepoželjna ponašanja.

Ono što je zanimljivo, i po mom mišljenju najkorisnije, jest dio za roditelje, u kojem se najprije protumače razlozi djetetova nepoželjnog ponašanja. Zatim se objašnjava smisao svake bajke te njezin (mogući) utjecaj na dijete. Predložene su aktivnosti koje roditelj može raditi s djetetom. Dani su i brojni primjeri koji roditeljima mogu pomoći u rješavanju situacije u kojoj su se našli.

Vi uglavnom znate što djetetu dopuštate, a što mu morate zabraniti, imate određene predodžbe i ciljeve koje želite ostvariti odgojem djeteta. Dobro poznajete dobre i loše strane vašeg djeteta. … Ipak, ne mogu se uvijek izbjeći sukobi i teškoće u ponašanju i međusobnim odnosima. (str. 279.)

Pričajući bajke (u koje su nesretno umetnuta naša domaća imena), autorica pokušava pomoći djeci koja imaju strašne snove te onoj koja se boje pasa i zubara.

U knjizi se nalaze i bajke koje pomažu djeci u slučajevima mokrenja u krevet, suočavanja sa smrću i ruganjem te u slučajevima razvoda roditelja. Postoje i bajke koje na djeci prilagođen način objašnjavaju spolni odgoj, snošljivost prema strancima te novčane teškoće.

Minus…

Iako mi se u globalu knjiga svidjela i smatram da je korisna, pronašla sam joj (očigledno jer sam cjepidlaka) i nekoliko mana koje bih htjela podijeliti s vama.

Sigurno je točna tvrdnja da roditelji jednako vole svu djecu, ali nije točno da se roditelji jednako i odnose prema svoj djeci. Često najstarijem djetetu postavljaju najviše zahtjeve, očekujući da ono bude „najpametnije“… Roditelji olako opraštaju najmlađemu djetetu… (str. 148.)

Gerlinde Ortner: Bajke koje pomažu djeci

Za početak, nisam optimistična vezano uz to da ove bajke doista mogu riješiti neke probleme. Podijelila sam knjigu s prijateljicom koja ima dvoje djece. Ona će iskušati bajke koje bi mogle pomoći njezinoj djeci, a ja ću vam svakako javiti kako je to prošlo.

Bajke koje pomažu djeci obrađuju brojne dječje probleme, no neki su ipak prezahtjevni i traže razgovor sa stručnom osobom. Na primjer, dijete koje je nasilno neće se naučiti empatiji iz bajki. Da je tako, ne bi bilo nasilne djece. Djetetu koje muca možda bude malo lakše kad čuje priču u kojoj i glavni lik muca, ali bez logopeda, bajka je nemoćna.

Uz to, minusi su mi još bila i ta hrvatska imena ubačena u očigledno strani tekst te neke rečenice za koje je možda odgovoran i prijevod. Naime, nekoliko je puta istaknuto da je Gerlinde Ortner bila ravnateljica (pretpostavljam škole ili neke druge ustanove za djecu). Ali – kad navodi dijelove svojih razgovora s djecom, često se služi riječima koje jedna odgojno-obrazovna djelatnica nikada ne bi koristila. Na primjer, kao priča s nekim djetetom kojem se rugaju (ili tako nešto, zaboravila sam), a govori kako su „druga djeca glupa“. Onda, u jednoj se bajci opisuje draga starica HIMBENOG lica. Ili se autorica krivo izrazila, ili ja nisam shvatila poantu, ili je riječ potpuno promašena.

…i plus

Sve mi se ostalo svidjelo, a jako me se dojmio dio u kojem autorica naglašava ono što mi odrasli često zaboravljamo. Naše neriješene traume i problemi iz prošlosti reflektiraju se u tome kako odgajamo svoju djecu.

Znate li samo rješavati svoje sukobe?
Kao prvo, važno je da kod sebe spriječite blokadu osjećaja. Svaka svađa izaziva bezbroj osjećajnih asocijacija koje pokreću vlastita iskustva, dojmove iz djetinjstva, odnos prema sebi i drugima. Svaka riječ partnera, odnosno partnerice, doživljava se i vrednuje subjektivno. (str. 317.)

Gerlinde Ortner: Bajke koje pomažu djeci

Bajke koje pomažu djeci – konkretan primjer

Ova je knjiga jedna jako dobra ideja i doista se nadam da pomaže roditeljima i djeci. Ipak, ona nikako nije i ni u kojem slučaju neće biti dovoljna. Lijepo je djeci putem pričica objašnjavati svijet, ali skeptična sam prema tome da jedna bajka može napraviti ne znam koliku razliku.

Vjerujem da su Bajke koje pomažu djeci izvrsno polazište za roditelje koji se žele približiti svojoj djeci i kvalitetno s njima provoditi vrijeme. Onima koji im žele na jednostavan način objasniti koja su ponašanja dobra, a koja treba izbjegavati.

Super je što se autorica stvarno trudi objasniti odraslima kako reagirati u kojoj situaciji te nekoliko puta ponavlja ono što valjda svi zaboravljamo. U dječjoj glavici, svaka je pozornost dobrodošla. Ako je ne dobiju pozitivnim ponašanjem, brzo će se okrenuti „negativnom“.

Mene je, recimo, najviše osvijestio ovaj dio:

Svaka vrsta obraćanja (dobronamjerni savjeti, opomene, kritika) koja uslijedi odmah nakon nekog određenog ponašanja ima pozitivan učinak. Ako se djetetu poklanja pozornost na temelju određenog načina ponašanja, onda će oni češće pribjegavati takvom ponašanju. (str. 19.)

U svom ću radu s djecom što češće pokušati osvijestiti da je i negativan osvrt na njihovo ponašanje i dalje poklanjanje pozornosti. I ako vide da dobivaju pozornost, makar na krivi način, ponavljat će ga jer su dobili što su htjeli.

Trudit ću se, baš prema savjetu Gerlinde Ortner, što češće hvaliti poželjna ponašanja, a koliko god mnogu ignorirati ona loša.

Stvarno se nadam da će se primijetiti razlika.

Tada, autorica je doista uspjela u svom naumu – pomogla je odraslima i pomogla je djeci.

Ostali naslovi ove autorice:

Gerlinde Ortner dječja je psihologinja. Radila je u psihološkim savjetovalištima gdje se bavila poremećajima ponašanja kod djece. Isto tako, radila je i s djecom koja su imala poremećaje govora te oštećenje sluha. Radila je čak i u popravnom domu, gdje je provodila program bihevioralne terapije protiv agresivnog ponašanja.

Autorica je brojnih knjiga, kao što su Bajke koje pomažu djeci i Nove bajke koje pomažu djeci (u ovom su Mozaikovom izdanju te dvije knjige spojene u jednu).

Gdje kupiti Bajke koje pomažu djeci:

Mozaik knjiga

Objavljeno

Alena Mornštajnova: Studeni

Nakladnik: Hena com, 2023.

Naslovnica knjige Studeni: ©Hena com

Prevela Sanja Miličević Armada

Alena Mornštajnova Studeni

Studeni – moglo je biti ovako!

Studeni je roman koji se nalazi u sferi spekulativne fikcije, odnosno pretpostavke autorice kako bi izgledala budućnost njenog naroda da se nisu dogodile promjene u njezinoj domovini ključne 1989. i da je Češka ostala iza željezne zavjese. U romanu kroz distopijski okvir pratimo mladu obitelj koja je postala žrtvom vojnog režima kakav se, na sreću, nije dogodio u Češkoj, ali događa se i dan danas u mnogim državama svijeta.

Pobunjenici

Marie Hajná živi sa suprugom Joška i njihovo dvoje djece, sedmogodišnjim dječakom i četverogodišnjom djevojčicom, običnim, svakodnevnim, radničkim životom. Nezadovoljni položajem radnika i režimskim pritiskom, Marie i Joška, povjerivši djecu roditeljima, sudjeluju u jednoj od antirežimskih demonstracija. Za odmazdu bivaju uhićeni  i završavaju u zatvoru.

Odmazda

Suđenje je brzo i vrlo surovo. Oboje, i Marie i njezin suprug, osuđeni su, a zatim prljavim, tijesnim vlakovima prevezeni u radne logore. Marie je zbog svog neposluha dobila dugogodišnju kaznu boravka u popravnom domu, koji je zapravo zatvoreni tip ustanove vrlo slične zatvoru. Gdje joj je odveden suprug, Marie ne zna. Jedina su joj utjeha pisma koja razmjenjuje s roditeljima i djecom. Ali pisma su cenzurirana i informacije o obitelji stižu na kapaljku.

Ovdje ste zato što ste izdali svoju socijalističku domovinu, i zato bas ovaj sud u ime Republike osuđuje na dvadeset godina zatvora. str. 49.

Magdalena

Djevojčica Magdalena dovedena je u mladoj dobi u dom koji nazivaju “sanatorij”, gdje se odgajaju novi komunistički kadrovi. Magdalena se ne sjeća svoje obitelji. Djevojčica odrasta u domu pod strogim pravilima i paskom odgajateljica koje su komunistički kadar zaposlen da odgoje mlade, poslušne sljedbenike vladajućeg režima. Magdalena se postupno prilagođava domskim uvjetima, ali starija djevojka u njezinoj sobi stavlja joj u glavu crv sumnje da su sva ta djeca nasilno oduzeta svojim roditeljima.

Dojam o djelu Studeni

Autorica je u svom romanu promišljala što se moglo dogoditi  u Češkoj 1989. da je zemlja ostala iza željezne zavjese i da se Komunistička partija nije odrekla vlasti. Knjiga nije samo poigravanje s alternativnom poviješću, već dirljiva i vrlo uvjerljiva obiteljska priča  koja se događa u totalitarno doba.

Knjiga je na momente vrlo surova, prikladno bezlična i hladna u pravim trenucima, a opet emotivno snažna. Toliko vas uvlači u radnju da skoro na tjelesnoj razini ćutite beznađe.

Atmosfera zarobljenosti duha i tijela, vojna diktatura koja na silu zatire neutaživu želja za slobodom, tjera vas da čitajući povičete: Ja ne želim živjeti u ovoj zemlji!

Upravo onako kako je to učinila i Marie. A odmazda je bila strašna. Razorena obitelj, djeca koja nikada više ne vide svoje roditelji, pa i oni koji ih godinama kasnije, kao već zreli ljudi,  pronađu, više se međusobno ne razumiju, jer su postali dva svijeta. Strašno.

Roman me baš dirnuo. Priču su ispričale dvije glavne junakinje, odrasla Marie i djevojčica Magdalena. Dok u prvom dijelu pratimo raspad obitelji i Marie koja osuđena provodi godine i godine zatvorena, bez vijesti o svojim najbližima, u drugom dijelu priče autorica opisuje živote djece oduzete roditeljima i smještene u tzv. sanatorij. Ovdje su smjestili četverogodišnju djevojčicu Magdu koja je godinama živjela u uvjerenju da su je roditelji napustili. Tek pred kraj priče križaju se putevi Marie, puštene iz zatvora, i djevojke Magde.

Ali nakon svega, raspet može biti samo jedan. Očekivan.

Alena Mornštajnova osebujna je autorica koja može pisati o ljudskoj boli, s velikom empatijom i sposobnošću da uđe u dubinu. Tragedija koja je zadesila ovu i mnoge slične obitelji izgleda vrlo vjerodostojno pa nam je drago da se ipak radi o fikciji.

Znala je da ima knjiga koje neće pročitati, ideja koje ne smije izgovoriti. str. 46.

Alena Mornštajnova studeni

O autorici

Alena Mornštajnová češka je spisateljica, prevoditeljica i profesorica engleskog jezika. Autorica je sedam uspješnih knjiga. Za svoj debitantski roman Slepá mapa (2013.) bila je u užem izboru za nagradu „Češka knjiga“ 2014. godine. Nakon toga izdala je roman Hotýlek (2015.) i roman Hana (2017.), koji je požeo najveći uspjeh i postao velik hit, a otkupljena su i prava za film. Njezina su djela prodana u više od 400 tisuća primjeraka i prevedena na 19 jezika. Roman Studeni (2021.) ovjenčan je uglednom nagradom „Češka knjiga“, a 2023. joj je godine objavljeno i djelo Les v domě.

Gdje kupiti:

Hena com

Objavljeno

Hrvoje Šalković: Babići

Nakladnik: Petrine knjige, 2024.

Naslovnica romana Babići: ©Petrine knjige

Šalkovićev povratak

Roman Babići najnovije je štivo jednog od mojih omiljenih domaćih autora, Hrvoja Šalkovića. Dugo ga nije bilo na književnoj sceni, bavio se nekim drugim poslovima, ali vjerujem da su ga obožavatelji koje je kupio romanom Zec na mjesecu (jedan od mojih najdražih) još tamo dvijetisućitih, strpljivo čekali. Ne spominjem ostale romane jer, iako su mi bili čisto ok, ni jedan nije dostigao voljenog mi Zeca.

Babići su na tragu. Sviđaju mi se.

Klasični je to Šalković koji redom emocija, redom osmjehivanja osvaja čitatelja stranicu po stranicu.

Ne kažem da ćete ovaj roman pamtiti do kraja života, ali nema šanse da ćete požaliti što ste ga pročitali.

O čemu je, dakle, riječ?

Babići

Ivan i Tibor Babić braća su povezana nesretnim životnim okolnostima i velikom, bezuvjetnom ljubavlju.

U trenutku kada počinje priča, nalaze se u Amsterdamu. Tibor se bavi mutnim, poluilegalnim, ali bezazlenim poslovima i nikad nema para. Ivan, koji nam pripovijeda kako su došli upravo do ovoga sada, razumniji je i radi u call-centru za jednu ajmo reći agenciju koja se bavi turizmom.

Ivana uskoro put i izmišljeni životopis vode u Bangkok, odakle ga pak taj isti izmišljeni životopis (samo na drugačiji način) vodi do mutne rijeke Kwai i prihvatilišta slonova.

Tamo prima lošu vijest, koja na neki način može postati i dobra vijest.

I mogu ti sada ispričati kako sam na obalama grimizno mutne rijeke Kwai spoznao čitavu bit života i ispraznost materijalnih stvari, kako sam shvatio da je čovjek najsretniji kada u životu ne posjeduje ništa (…), kako posjedovanje opterećuje i sputava, kako ambicija za imovinom guši ono najbolje u čovjeku. Mogu ti ja sada sve to ispričati, ali zašto da lažem i sebe i tebe. …
Umrla je baka Magda. A mi smo bili jedini nasljednici. (str. 77.)

Hrvoje Šalković: Babići

Odlazi po brata natrag u Amsterdam i u neregistriranom automobilu vraćaju se u grad u kojem su proživjeli djetinjstvo i mladost – u Zagreb.

Tamo ih dočeka javna bilježnica koja ih obavještava da im je umrla baka i da će naslijediti velik novac od prodaje njezina stana.

Novac od prodaje stana ostavljam svojim unucima.
Pod uvjetom da naprave ove tri stvari… (str. 87.)

Prvo – moraju otvoriti neki funkcionalan obrt.

Drugo – moraju napisati biografiju svoje obitelji.

Treće – moraju dokazati da znaju povijest svog rodnog grada.

Budući da je riječ o ogromnoj svoti novca, Babići se bacaju na posao.

Ah, ti Babići

Čula sam da ova knjiga ima nekoliko jako loših osvrta, ali nisam ih uspjela naći na netu pa vam ne mogu reći što u njima stoji.

Mogu vam samo pričati o tome kako su se Babići meni svidjeli. A stvar je ovakva.

Ne mogu vjerovati da netko ne voli način na koji Šalković piše. I stvarno mi nije stalo do neke dublje poruke ovog romana, mada ga možemo promatrati i s te strane – imigracija i imigranti, snalaženje naših ljudi vani, snalaženje „tuđih“ ljudi ovdje unutra… Sve mi je to manje bitno i moj dojam ne ovisi o tim temama.

Meni je samo bitno da, kad on napiše:

Neke stvari jednostavno zauvijek umru, i ne postoji sila svemira koja im može povratiti puls. (str. 116.)

Da ja to stvarno osjetim.

Njegova je proza emotivna. Možda mjestimice patetična, ali to se tako dobro uklapa u priču o dvojici pomalo olinjalih skoro-pa-sredovječnih mladića, da vam uopće neće smetati.

Bilo je rečenica koje su me nasmijale, onih koje su me rastužile, i onih jako teških, koje su me malko rasplakale. Tako da, opraštam patetiku, svidjela mi se i bila mi je topla i mekana kao najdraža dekica.

Ivan i Tibor su simpatični, život im je bio težak, pokojna baka i javna bilježnica prave su mustre i to je to što otprilike morate znati.

Juhica za dušu

Znate ono kako vam neke priče dođu kao melem na ranu ili juhica za dušu? Tako su meni došli Babići. Nisam dobila Kiklopa, ali bome ga nisam ni očekivala!

Babići su sve ono što očekujete od Šalkovića, ako ste ga prije čitali.

Toplina, osjećaji, gorko-slatka priča o odrastanju momka koji je tek donedavno bio neozbiljan, a onda ga je život natjerao na to da se uozbilji.

Obvezna su i putovanja, avanture i egzotične lokacije, pa mlađi brat Babić jurca od Amsterdama gdje ne ispunjava sve ono što Nizozemci očekuju od njega. Od Bangkoka gdje upoznaje ludi noćni život pun doslovno svega, preko meditacije i skromnog života koji živi njegujući slonove…

Naravno, kao i uvijek, vraćamo se na početak, u Zagreb, gdje naši junaci doživljavaju svojevrsnu katarzu, a sve to vođeni bakinim nepogrešivim potezima s neba.

Od mene preporuke, nadam se da će vam Babići ovog ljeta praviti društvo na plaži!

Hrvoje Šalković: Babići

Ostali naslovi ovog autora:

Hrvoje Šalković rođen je 1973. godine.

Autor je popriličnog broja romana, uglavnom putopisno-avanturističkih, iako ima i onih koji skreću u vode krimića i trilera.

  • com.opanci.com.obojci
  • Pala karta
  • Pravi se da ovo nisi vidio
  • Zec na mjesecu
  • Oko cucka pa na mala vrata
  • Kombinacija d.o.o.
  • Nulti meridijan
  • Ne primamo vilenjake
  • Valcer protiv Eintrachta
  • Nova mis Čilea
  • Sedam strana svijeta
  • Babići

Gdje kupiti roman Babići:

Petrine knjige