Henning Mankell: Povratak učitelja plesa

Nakladnik: Mozaik knjiga, 2021.

Naslovnica knjige Povratak učitelja plesa: ©Mozaik

Henning Mankell Povratak učitelja plesa

Da je nacizam lice zla, podsjetio nas je još jednom skandinavski autor Henning Mankell. Povratak učitelja plesa solidan je kriminalistički roman, nešto sporije radnje, ali jako dobrih uvida u likove istražitelja, žrtve ubojstva i naravno ubojice. Kod sva tri glavna lika (kao i kod nekih sporednih) autor je do u tančine opisao posljedice njihova djelovanja, a zatim prateći njihove živote u sadašnjosti i prošlosti, do savršenstva objasnio zbog čega su se likovi ponašali  na određeni način. Roman koji nas ponovno podsjeća na strahote koje donosi uvjerenje da su neki ljudi rođeni da budu bolji, vrjedniji ili ispred svih drugih, potresan je u svojoj srži.

Stefan Lindman-istražitelj

Trideset sedmogodišnji istražitelj prolazi teške dane. Otkriva da je kvržica koju već dulje vrijeme osjeća na jeziku zapravo zloćudni tumor. U međuvremenu saznaje da je ubijen umirovljeni iskusni kolega koji ga je nekad učio poslu, Herbert Molin. Molin je uvijek bio osobenjak i ne osobito popularan u policijskoj postaji, ali Stefan ga je veoma cijenio. Intuitivno odlučivši, između razmišljanja o vlastitom liječenju i želje da sazna što se dogodilo Herbetu Molinu, Stefan otvara bolovanje i odlazi na sjever u slabo naseljen šumoviti gradić gdje je živio Molin..

Isti počinitelj. To nije bilo točno. Nije shvaćao što se dogodilo. str. 158.

Herbert Molin- žrtva

Kao mladić pristupa Hitlerovom socialnacionalističkom pokretu. Uvjereni nacist bio je do samog kraja svog života, ali za ta njegova uvjerenja znali su samo rijetki. Većina ga je znala kao ljubitelja argentinskog tanga, plesa koji je plesao čitav život. Čak i u trenutku smrti ubojica ga ostavlja u položaju plesača tanga s krvavim plesnim koracima u snijegu.

O Herbertu Molini malo je ljudi znalo išta više. Osim njegove kćeri Veronike, plesne prijateljice Else Berggren, susjeda Abrahama Anderssonona, nije bilo ljudi s kojima je komunicirao nakon što je otišao u mirovinu. Živio je samački život ispunjen vlastitim prikazama i demonima prošlosti.

Prikaze su ga prevarile. Nije pravodobno prepoznao opasnost. Pedeset i četiri godine  dopuštao je da ga varaju.. Mislio je da im je pobjegao. Sad je uvidio da je to bila zabluda. str. 26.

Fernando Hereira ili netko s drugim imenom-ubojica

Čovjek koji je prošao pola zemaljske kugle da bi našao Herberta Molinu i ubio ga. Zašto? Što je nagnalo čovjeka srednjih godina koji ima sređenu obitelj, ženu, djecu i posao koji ga zadovoljava, da se iz Južne Amerike zaputi u Švedsku kako bi pronašao i ubio jednog čovjeka? Razlog je naravno u prošlosti, a poveznica je ples-argentinski tango. Ubojica duboko proživljava  i važe sve svoje odluke pa tako i odluku da nekome oduzme život. Ubojica nije ubojica po profesiji, ni po uvjerenju. On je samo običan čovjek koji će počiniti ubojstvo jer smatra da je to jedino ispravno.

Vidio sam njegove noge, njegove plesne cipele dok je izlazio. Pogledao sam u sobu. Moj otac je bio mrtav. str. 440.

Dojam o djelu

Ostanete razmišljajući nakon što pročitate ovu knjigu od gotovo 500 stranica. Pitanje smijemo li se osvetiti za zločine koji su počinjeni u ime uvjerenja u nadmoćnost rase, konstantno se provlači kroz roman. Ubojica je taj koji se stalno preispituje i važe. To na neki način čini i glavni istražitelj Stefan Lindman koji se, uz otkrivenu bolest i nesređen život, bori i s tajnama iz vlastite obitelji. Stefan je rastrgan između istrage i iznenađujuće spoznaje o ubijenom kolegi, a još više šokiran povezanošću vlastite obitelji s  antisemitskim pokretima u Švedskoj nakon Drugog svjetskog rata.

Roman ima sporu radnju, ali je zapravo vrlo dubok. Nitko nije crno-bijel. Svi likovi, uključujući i ubojicu, ljudi su od krvi i mesa koji ispred svega stavljaju svoja uvjerenja. Za ono što misle da je ispravno spremni su žrtvovati život.

Autor nas je još jednom podsjetio na nacističke zločine počinjene u ime pogrešne ideologije i vjerovanja u to da se ljudi dijele prema rasi, naciji ili boji kože. Ideja nacizma duboko je zatrovala um ljudi koji su od poznanika, prijatelja, susjeda  postajali zlotvori i ubojice. Taj sramni dio njemačke povijesti ne smije se nikada zaboraviti.

Henning Mankell Povratak učitelja plesa

O autoru

Henning Mankell (Stocholm, 1948. -2015.) bio je švedski  književnik i kazališni redatelj. Poznat je po svojim romanima s glavnim junakom komesarom Kurtom Wallanderom kao i po knjigama za djecu te svom političkom angažmanu, posebno u Africi.
Godine 2009. Mankell dobiva mirovnu nagradu Erich Maria Remarque  za svoja djela o Africi. Teme u djelima Mankella često su obojene političkim i društvenim pitanjima. Prodao je preko 40 milijuna knjiga diljem svijeta. Po motivima većine romana snimljeni su filmovi u njemačko-švedskoj koprodukciji.
Recenzije njegovih romana Psi iz Rige, Bijela lavica, Švedske gumene čizme, Čovjek iz Pekinga pronađite klikom na naslove.

Gdje kupiti:

Mozaik

Angela Marsons: Pravi se mrtva

Nakladnik: Mozaik knjiga, 2021.

Naslovnica romana Pravi se mrtva: ©Mozaik knjiga

Angela Marsons: Pravi se mrtva

Pravi se mrtva

Farma leševa Westerley, kako joj i samo ime kaže, nije za one slabijeg želuca.
Donirani su leševi tamo u raznim stadijima raspadanja, u različitim prirodnim okruženjima, a znanstvenici te istraživačke ustanove proučavaju utjecaj vremena, okoliša, kukaca i sličnog na sam čin raspadanja tijela.

Detektivka istražiteljica Kim Stone i njezin tim tamo dolaze za nagradu – jer su uspjeli raskrinkati još jedan lanac prostitucije i trgovine ljudima.
No, učenje prilično brzo pada u vodu kad Kim pronalazi tijelo – leš koji definitivno nije doniran.
Mlada je djevojka ubijena brutalnim premlaćivanjem i ostavljena tamo, u Westerleyu. Ima li boljeg mjesta za odbacivanje trupla od farme leševa?

Bila je to potpuno odjevena žena lica pretvorena u kašu, okrenuta prema plavome nebu.
Stotine su joj muha zujale nad krvavim licem. (str. 34.)

Kim Stone odmah se baca na rješavanje slučaja. Pritisak postaje još veći kada je pronađena i nova žrtva – na istom mjestu. Kim je sada sigurna da mjesto nije tek tako odabrano i da tu ima neki trag koji im promiče.

U isto vrijeme, Stone je primorana ostvariti neku vrstu dogovora s omraženom novinarkom Tracy Frost. Detektivkin je dio pozabaviti se starim neriješenim ubojstvom neimenovanog muškaraca pronađenog odrezanih šaka.

Stari su slučajevi bili izvor frustracije svakom policajcu. Mučili bi vas poput razgovora koji je završio prije nego što ste uspjeli reći svoje. Zavukao bi vam se u podsvijest i ostao tamo sve dok ga ne riješite. Ako biste imali sreće. (str. 31.)

Oboružana čeličnom voljom i upornošću, detektivka Stone baca se na istragu čak dvaju zločina.

A onda nestaje i Tracy Frost.
Budući da se ubojica brzo rješava svojih žrtava, vremena na Tracy sve je manje.

Kim i njezin tim svjesni su da rješenje slučaja moraju tražiti u prošlosti.

Ono što će otkriti utjecat će na sve aktere – i policajce i zločince.

Što ima nova s Kim Stone

Novi slučaj detektivke istražiteljice Stone donosi nam i neke nove crtice iz njene prošlosti, ali i sadašnjosti.

Već znamo da je odrasla po udomiteljskim obiteljima, a napokon saznajemo i zašto se vratila u sustav, a imala je udomitelje koje je voljela i koji su voljeli nju.

Kim nam se otkriva kao snažna žena, obilježena traumama iz kojih proizlazi izbjegavanje dubljih veza s ljudima. No, tu je njezin tim, ponajprije Bryant, koji i u ovom nastavku ostaje njezin najbolji prijatelj. Sancho Pansa njezinom Don Quijoteu.

-Čujem vas – odgovorio je Bryant pjevno.
-Molim? – upitala je.
-Promjena u vašem glasu. Vrlo jasna. … Promjena kad slučaj više nije slučaj nego osobni zadatak. … Svaki slučaj započnete sa željom zadovoljiti pravdu. Naposlijetku i neizbježno motivacija vam se promijeni kad bolje upoznate žrtve… Nije više pravda ono što vas tjera pronaći ubojicu. … Sad je osobno. – (str. 279.)

Angela Marsons: Pravi se mrtva

Kim svakom slučaju pristupa na osobnoj razini. Vezuje se za žrtve i uporna je u traženju pravde. Tako je i u romanu Pravi se mrtva. Kim i njezin tim neće stati dok ubojicu ne privedu pravdi.

Grozila se anonimnosti kod svojih žrtava. Za života je svaka od njih imala ime, osobnost, prošlost… strahove i nade. Svaka je za života imala odnose s drugima, ostavljala dojam na druge. … Svaka je žrtva ostavila za sobom nekakav trag, negdje. (str. 45.)

A iz prethodnih nastavaka znamo da to nije tako lako kako na prvi pogled izgleda.

Pravi se mrtva – četvrti slučaj

Pravi se mrtva krimić je koji se čita u jednom dahu! Poglavlja su kratka, jednostavna i brza, a svako završi mamcem pa čitamo sljedeće i sljedeće i tako dok ne progutamo cijelu knjigu! Izmjenjuju se čas prošlost, čas sadašnjost što radnju čini dinamičnom, napetom i veoma zanimljivom. Tjera nas da saznamo što je bilo dalje!

Ovaj mi je nastavak zapravo najmanje drag, ali to ne znači da je išta slabiji od prethodnika. Jednostavno, više bih voljela da su slučajevi na kojima radi detektivkin tim malo detaljnije razrađeni – ovako su mi oba prezentirana prilično suhoparno.

Svidio mi se ubojica, no i on mi je nekako površno opisan. Mislim da bismo imali bolji doživljaj te psihoze da joj je pridano malo više pažnje.

Eto, to mi je jedina zamjerka. Sve ostalo je veoma dobro. Užurbanost koja obilježava atmosferu romana pa se i mi čitatelji uživljavamo u lov za ubojicom. U određenim poglavljima javlja se osjećaj da nešto nije u redu, a ne možemo proniknuti što – to mi je isto jedan od pluseva.

Moje su pretpostavke na kraju bile točne (shvatila sam što nije bilo u redu), ali roman je toliko brzog ritma da ne stignete pomisliti – Aha, znala/znao sam! Prihvatite to rješenje kao nešto što ste napola riješili vi, a napola Kim.

Sve u svemu, volim Marsonsicu i jako se radujem novim nastavcima, a negdje sam uhvatila informaciju da će ih biti, ako me sjećanje služi, 28!

Angela Marsons: Pravi se mrtva

P.S. ovo se ne tiče radnje, ali reći ću (opet) da u sinopsisu na stražnjoj korici knjige ima potpuno netočna informacija o radnji i to me baš naljutilo!

Ostali naslovi ove autorice:

Klik na naslov Izgubljene djevojčice dovest će vas na našu recenziju tog romana, a naći ćete i moj savjetić vezan za redoslijed čitanja te intervju jednog portala s Angelom Marsons.

Gdje kupiti roman Pravi se mrtva:

Mozaik knjiga

Erin Kinsley: Pronađen

Nakladnik: Mozaik knjiga, 2021.

Naslovnica knjige Pronađen: ©Mozaik

Erin Kinsley Pronađen

Pronađen– otmica koja je promijenila život sretne obitelji

Što je noćna mora svakog roditelja? Na to pitanje svaki bi roditelj odgovorio isto: Strah da se nešto ne dogodi djetetu. Pronađen je odličan roman koji nije klasičan krimić već se zapravo radi o obiteljskoj drami. Jedanaestogodišnjak  Evan nestaje nakon treninga s autobusnog stajališta. Gubi mu se svaki trag. Ni napori roditelja ni policije nisu urodili plodom. Nitko nije uočio malenog dječaka.

Kad su svi već izgubili svaku nadu da će naći dječaka, Evan je pronađen sretnom slučajnošću. Ali Evan nije više isti..

Do devetnaest sati oboje već  pomalo paničare.. U dvadeset satu zovu policiju. Dok policija njihovu prijavu shvati ozbiljno, već su dvadeset tri sata.. A dotad je Evan već u zaista groznom položaju. Str. 13.

Evan

Nakon što je pronađen, Evan je potpuno drugo dijete. Ozbiljan, bez veselja, pun strahova i nijem. Evan odbija govoriti o svojim otmičarima i svemu što mu se dogodilo. Ni roditelji, ni policija pa čak ni psihologinja koja radi s traumatiziranom djecom nisu ga nagnali da progovori. Očajni roditelji šalju ga na selo k djedu i baki ne bi li se uz promjenu prebivališta oporavio u prirodi. Proces oporavka je dug i mučan. Strahote koje je Evan proživio ne može nitko ni pojmiti. Nakon dugo vremena, uz djedovu i bakinu pomoć, Evan počinje odgovarati na pitanja kratkim rečenicama i vrlo šturo. Njegov mali svijet toliko je poljuljan da su roditelji zabrinuti za Evanov oporavak.

Ako bilo što kažem, doznati će moja mama. I moj tata. Onda će znati što se dogodilo. I moj djed. str. 246.

Inspektorica Naylor

Policijski tim predvodi inspektorica Neylor. Potraga kreće od trenutka kada Evan i prijatelj napuštaju trening i odlaze prema kućama do trenutka kada je na benzinskoj postaji uočen sumnjiv auto kojem je u prtljažniku bio Evan. Kako su se otmičari brzo udaljili, policiji je ostalo samo djelomičan trag vezan za vrstu automobila i opise otmičara. Policija tapka na mjestu, Evan ne progovara, a nakon što nestaje još jedno dijete započinje utrka s vremenom. Ključno je da Evan progovori i kaže čega se sve sjeća o  mjestu na kojem je bio zatočen.

Obitelj

Evanova obitelj je uzdrmana. Nakon dječakove otmice nekad skladna obitelj prestaje funkcionirati. Majka Claire, nekad naočita žena puna energije, pada u depresiju, zapušta sebe i kuću, uza sve češće konzumiranje alkohola. Otac sve više izbiva iz kuće ne mogavši gledati nemoćnu suprugu. Dok Claire čak sumnja da je suprug našao ljubavnicu, suprug bježi od kuće zakopavši se u poslu kako ne bi mislio na gubitak Evana. Brak im se počinje raspadati. Ni nakon što se Evan vrati nije bolje. Njihova najbolja odluka bila je da pošalju Evana djedu i baki na selo. Iako teško bolesni, Evanovi baka i djed svojom toplinom i blagošću razbijaju zatvorenu ljušturu malog dječaka.

Dojam o djelu

Knjiga počinje obećavajuće i počnete je brzo čitati očekujući da će se dogoditi neki preokret ili rasplet koji će vam biti jasan. Ali toga zapravo nema. Prolaze sati, dani i tjedni, no Evanu nema ni traga. Policija tapka u mraku i vrlo polako pronalazi male poveznice. Na trenutke vam se čini da je roman umrtvljen i da se radnja sporo događa. Ali to je tako i u životu. Svijet pedofilskih seksualnih predatora vrlo je lukav i sofisticiran. To su zločini koje ni vrhunski istražitelji ne uspijevaju otkriti tako brzo. Žrtve  se ne znaju boriti za sebe, najčešće šute i ne progovaraju jer se radi o djeci. Njihove traume su preteške i najčešće traju čitav život.

Najbolji mi je u knjizi zapravo psihološki profil samog Evana. Autorica je izvrsno prenijela tugu, šok, zbunjenost i traumu samog dječaka. Jednako tako, dobro je donijela prikaz obitelji koju je ovaj događaj iz korijena uzdrmao i koja se skoro raspala.

Knjiga je to koja daje nadu da će svi ovakvi grozni zločini biti otkriveni, procesuirani i najstrože kažnjeni. Knjiga je to koja kazuje da je ljubav emocija koja drži na okupu čitavu obitelj bez obzira na strašna iskušenja koja život donosi. I koja daje nadu. Hvala autorici na tome.

Četvorica ni po čemu upečatljivih muškaraca, koji naizgled  nemaju ništa zajedničko… ništa ih ne povezuje, osim pedofilije… str. 320.

Erin Kinsley Pronađen

O autoru:

Pronađen je prvi roman autorice Erin Kinsley objavljen u Hrvatskoj u prijevodu Maje Opačić. Uz njega, napisala je još dva kriminalistička romana – Innocent i Hidden. Svi njezini romani naišli su na odlične kritike struke i oduševljenja čitatelja. Među brojnim nominacijama za najbolji kriminalistički roman, najviše se ističe ona za nagradu Desmond Elliott.

Ukoliko želite pročitati još koji naslov sa tematikom otmice djeteta, podsjećamo na naše recenzije romana Lanac, Djevojčica 11 i Izgubljene djevojčice.

Gdje kupiti:

Znanje

Lesley Pearse: S druge strane ulice

Nakladnik: Mozaik knjiga, 2021.

Naslovnica romana S druge strane ulice: ©Mozaik knjiga

Lesley Pearse: S druge strane ulice

S druge strane ulice

Godina je 1964. Dvadeset trogodišnja Katy dane u dosadnom gradiću Bexhillu krati maštanjem o životu u Londonu, obavljanjem kućanskih poslova i promatranjem kuće s druge strane ulice.

Rob, njen mlađi brat, tvrdio je da voli gurati nos u tuđe stvari i da stalno prati tko dolazi i odlazi, da je očarana time. Katy je to nijekala, ali si je morala priznati da ju mami tajnovitost one kuće prekoputa. (str. 7.)

U njoj živi lijepa i misteriozna Gloria, a Katynu znatiželju, osim Glorije, bude i žene koje tamo dolaze u svako doba dana i noći, uvijek istim crnim automobilom, dovozi ih uvijek ista vozačica.

Što se to događa s druge strane ulice?

Tada plane veliki požar i kuća s druge strane ulice pretvorena je u pepeo.

Uskoro policija otkriva i dva spaljena tijela.

Za palež je optužen Katyn voljeni otac i, nekako, svi dokazi ukazuju baš na njega.

Odlučna dokazati očevu nevinost, Katy se upetlja u nešto puno veće nego što je isprva mislila.

Čini se da je Gloria bila žena s puno tajni.

No, tajni ne manjka ni u Katynoj obitelji.

Kako ulazi sve dublje u Glorijinu prošlost i približava se pravom palikući, Katy dovodi svoj život u veliku opasnost.

Što se događa s Katyne, a što s druge strane ulice

Nije tajna da u malim gradićima svatko više gleda tuđa, nego svoja posla. Tako se i Katy više bavila kućom preko puta nego svojom. Situaciju u svojoj obitelji šutke je prihvatila, istodobno uporno želeći proniknuti u tajne koje krije kuća s druge strane ulice.

Uskoro Katy saznaje da se Gloria bavila zaštitom žena od nasilnih muževa.

Lesley Pearse: S druge strane ulice

Ovaj dio romana najviše mi se svidio jer progovara o temi koja je teška i danas, a kamoli ne u šezdesetima. Čitajući, dobivamo uvid u dinamiku obiteljskog nasilja. Pratimo ga iz perspektive zlostavljanje žene, samog zlostavljača, čak i njihove djece.

Sve je iskaljivao na njoj. U početku bi se postidio što ju je udario, ali je uskoro shvatio da mu to smanjuje napetost koja bi mu se preko dana nakupila. Nije mu bilo teško naći razloga da ju udari: kasnila je s večerom ili mu košulja nije bila savršeno ispeglana. (str. 126.)

Osluškujemo riječi socijalnih radnica koje se bave slučajevima u kojima žene, teško ozlijeđene, završe u bolnici. Pratimo misli žena koje su se odlučile udružiti i pomoći ostalima, onima koje su zlostavljane i žele pobjeći, ali naprosto nemaju kud.

Veoma lako možemo usporediti situaciju iz šezdesetih sa situacijom danas – još uvijek se policija nerado miješa u „obiteljske stvari“. Još uvijek žene teško odlaze od nasilnih muževa. Još uvijek, nažalost, najviše ispaštaju djeca. Začarani krug nasilja. Nasilje uvijek rađa nasilje.

Problem je izrazito težak. Ne postoji neka formalna organizacija kojoj se mogu obratiti, a policija na to gleda kao na „obiteljsku“ stvar, izvan njihovog okvira djelovanja. Čak i ako uhapse muža i optuže ga za napad, on se vrati kući za nekoliko sati i obično iskali na svojoj ženi. A budući da je teško napustiti muža i započeti novi život, posebno ženama s djecom, veliki dio njih se naposljetku vrati kući. (str. 176.)

Velika očekivanja

Moram priznati, od ovog sam romana očekivala više. Čini mi se da sam pročitala nekoliko stvarno pozitivnih recenzija pa su mi porasla očekivanja.

Za početak, ovo nikako nije triler. Ovo je obiteljska drama. S jedne strane, fokus joj je na obiteljskom nasilju, (ne)mogućnostima s kojima se žene suočavaju kad napokon napuste zlostavljače te način na koji društvo gleda žene koje uspiju otići.

S druge strane, naglasak je na Katynoj obitelji, odnosom njenih članova te njihovim tajnama koje je iznutra grizu i uvelike narušavaju sklad.

Sama priča nije loša – sviđa mi se ideja koja vodi radnju – što se to događa u kućama naših susjeda? Kakve tajne kriju? Na koliko života utječu? Jesu li dobri ili loši ljudi?

No najveća zamjerka, po mom mišljenju, ide stilu pisanja. Roman je napisan monotono, uglavnom pripovijedanjem. I to pripovijedanje nije dinamično ni napeto, iako je moglo biti budući da priča ima potencijal. Rečenice su dosadnjikave te se samo nabraja što se događa. Slično kao kad moji osmaši pišu zadaćnicu: Gledala je kroz prozor pa je vidjela auto. Iz auta je izašla žena. Žena je ušla u kuhinju-bla-bla-bla. Ne volim kad se događaji samo slažu jedan na drugi, bez neke uzročno-posljedične veze. Nigdje živosti, nigdje dubine. Doduše, svjesna sam da je život najčešće skup nabacanih događaja, ali takvo nešto ne želim u knjigama.

I likovi su opisani pomalo površno. Naravno, možda nije do likova već do problema sa stilom pisanja koje sam navela. Likovi djeluju nekako plošno, ravno, neživo. Malo su sretni pa nisu. Malo su ljuti pa nisu. Nekako, nisu mi bili vjerodostojni.

Eto, nadam se da vas moja recenzija nije odvratila od čitanja romana S druge strane ulice. Možda se vama stvarno svidi. Dajte mu šansu.

Lesley Pearse: S druge strane ulice

Ostali naslovi ove autorice:

Premda je Lesley Pearse autorica ogromnog broja romana, kod nas je zasad preveden samo S druge strane ulice.

Gdje kupiti roman S druge strane ulice:

webshop Znanje

Joanna Goodman: Dom za neželjene djevojčice

Nakladnik: Mozaik knjiga, 2021.

Naslovnica romana Dom za neželjene djevojčice: ©Mozaik knjiga

Joanna Goodman: Dom za neželjene djevojčice

Dom za neželjene djevojčice

Maggie je četrnaestogodišnjakinja iz Quebeca gdje se, sredinom dvadesetog stoljeća Englezi i Francuzi tek toleriraju. Baš kao i njezini roditelji, otac Englez, a majka Francuskinja. Maggie oduvijek više naginje ocu, staloženim, mirnom i autoritativnom prodavaču sjemenja. Mašta kako će ona jednoga dana preuzeti prodavaonicu i biti jednako poštovana kao i njezin otac.

Zaljubljena je u susjeda Gabriela, Francuza – ali zna da je to ljubav koju njezin otac nikada ne bi dopustio.

Ipak, dvije godine kasnije, Maggie je trudna. Kod tetke i tetka, skrivena od dugih jezika sugrađana, rađa djevojčicu kojoj daje ime Elodie. Prisiljena je odreći je se i dati na posvajanje.

Osjećaji nailaze u valovima. Velika tuga, olakšanje, sram, grižnja savjesti. Mogla je bila zadržati to djetešce. Nije ona neporočna. A sada će njezina kćerkica biti bačena u svijet posve sama. Odrastat će bez spona i nepotpuna. Obje će. (str. 95.)

No malena Elodie ne završi kod posvojitelja nego u siromašnom sirotištu, gdje se za djecu brinu redovnice.

Elodie je siroče, a Tata joj je objasnila kako to znači da nema majku ni oca. Kada ju je Elodie jednom upitala zašto nema, ona joj je posve jasno rekla: – Živiš u domu za neželjene djevojčice zato što si rođena u grijehu i tvoja majka te nije mogla zadržati. (str. 100.)

Godine prolaze. Donesen je zakon kojim su, radi veće zarade, sva sirotišta pretvorena u psihijatrijske bolnice. Elodie, baš poput ostalih siročića diljem Quebeca, biva proglašena umobolnom. U bolnici u koju je premještena, a koju vodi okrutna sestra Ignatia, Elodie je svakodnevno i na sve načine zlostavljana.

Za to vrijeme, Maggie se udaje za bankara kojeg njezin otac odobrava. Pokušava se pomiriti s činjenicom da nikada više neće vidjeti svoju malu djevojčicu, ali smjer u kojem je život gura diktira nešto sasvim drugačije.

A onda ponovo susreće Gabriela…

Maggie

Otkad zna za sebe, Maggie žudi za očevim odobravanjem. Premda itekako svjesna da ni on nije bezgrešan, voljna je zažmiriti na sve njegove mane.

I s majkom ima kompliciran odnos koji će se razvijati, mijenjati i rasti do kraja romana.

Kada se odriče djeteta, ne može razlučiti čini li to jer je roditelji tjeraju, jer ni njima ni sebi ne smije ukaljati obraz, ili ipak zato što jednim dijelom sebe zna da je dati dijete ono za nju najbolje.

Tu se opet postavlja pitanje – je li to „najbolje“ najbolje za nju – ili za njezine roditelje, za život koji joj je otac odredio i smjer kojim ju neprekidno upućuje.

Pokušava ne razmišljati previše o putu kojim nije pošla – putu koji vodi k Gabrielu i majčinstvu. Imala je mnogo vremena pomiriti se sa svojom odlukom. Nije to bio romantičan izbor, već mnogo praktičnije od toga. Na trenutak je nazrela budućnost supruge siromašnoga farmera, šesnaestogodišnju majku zaglavljenu kod kuće u onoj kolibi, kako se deblja i postaje ogorčena, baš kao njezina majka. … to nije bio nikakav život. (str. 90.)

Maggie odrasta u ženu koja se svim silama trudi biti sretna, ali nikako joj ne ide. Osjeća se nepotpunom i sve češće misli o svojoj izgubljenoj kćerkici.

Joanna Goodman: Dom za neželjene djevojčice

Elodie

Kad u dobi od sedamnaest godina Elodie iziđe iz umobolnice, nije spremna za vanjski život. Nakon godina teškog fizičkog rada, zlostavljanja i zanemarivanja, ona je oštećena mlada žena nespremna suočiti se sa životom.

…možda tragično djetinjstvo nikada ne može biti nadvladano, poput dječje paralize. Zauvijek ostavlja osobu osakaćenom. (str. 41.)

Neuka je i zatvorena, a mali komadić sreće kojeg putem ugrabi ostavi je još zbunjeniju nego što je bila. Elodie se ne uspijeva nositi s izazovima vanjskoga svijeta jer cijeli život osjeća da joj nešto nedostaje. Baš poput svoje majke – i ona je nepotpuna.

Dom za neželjene djevojčice – teška priča temeljena na istini

Joanna Goodman nije izmislila ovu priču. Likovi, dakako, nisu postojali, ali srž priče je istinita. Za vrijeme kvebeškog premijera Duplessisa (1944.-1959.) sirotišta su doista pretvarana u umobolnice i to radi novca! Više se plaćalo za njegu psihičkih bolesnika nego brigu o djeci. Krivotvoreni su i uništavani kartoni djece, djeca su zanemarivana i zlostavljanja, a u sve je bila upetljana i politika i Crkva.

Da vas ne zamaram cijelom pričom, na linku je stranica s detaljnijim informacijama, ako vas zanima. Stranica je na engleskom jeziku, a za one koji nisu vični engleskom, Google prevoditelj odradi stvarno dobar posao.

Sada kad znamo da Dom za neželjene djevojčice ima uporište u stvarnom životu, priča nam se čini još tužnijom i težom. Žanrovski, roman je kombinacija povijesnog romana i obiteljske drame. Priča je dirljiva i emotivna, ali veoma dinamična jer se stalno nešto događa. Kompliciran odnos majke i kćeri jako je dobro opisan, tužan, iskren, shvatljiv i neshvatljiv odjednom.

Glasovi koji nam se obraćaju su ženski – Maggie i Elodie, i veoma mi se svidjelo kako se njihove životne priče, iako razdvojene, duboko prožimaju.

Jedina stvar koja mi se u romanu nije svidjela jest naivnost Maggieine priče. Neki su mi dijelovi bili apsolutno neuvjerljivi i romantičarski prikazani. Neću reći o čemu je riječ, prepoznat ćete te dijelove dok budete čitali.  

Budući da ovo nije ni krimić ni triler, nema cliffhangera koji nas vuku na čitanje. Ipak, Dom za neželjene djevojčice ima nešto drugo. Ima nadu. Nadu da će Maggie uspjeti pronaći kćer koje se davno odrekla. Nadu da će Elodie izaći iz doma. Nadu da će se Maggie i Gabriel pomiriti. Nadu u sretan kraj.

No, može li ovakva priča doista imati sretan kraj?

I što bi, po vašem mišljenju, bio sretan kraj za majku i dijete, razdvojene više od dvadeset godina?

Joanna Goodman: Dom za neželjene djevojčice

Ostali naslovi ove autorice:

Joanna Goodman autorica je pet romana, a kod nas je, dosad, preveden samo Dom za neželjene djevojčice.

Zanimljivi intervju s autoricom, u kojem otkriva zanimljivosti o romanu Dom za neželjene djevojčice, možete pročitati ovdje.

Gdje kupiti roman Dom za neželjene djevojčice:

Mozaik knjiga

Mlade žene koje su prisiljene odreći se svoje djece, domovi za neudane majke i domovi za djecu te zlostavljanja koja se tamo događaju česta se tema u književnosti.
Zanima li vas ta ili slična tematika, tu su naše recenzije romana Djevojka iz pisma Emily Gunnis i S našim blagoslovom autorice Jo Spain.

Angela Marsons: Izgubljene djevojčice

Nakladnik: Mozaik knjiga, 2020.

Naslovnica romana Izgubljene djevojčice: ©Mozaik knjiga

Koliko volite svoju kćer? Izmjerite to u funtama. Zdrava
konkurencija izvuče najbolje iz ljudi. Par koji da veću
ponudu ponovo će vidjeti kćer. Par koji izgubi neće.
To su pravila i neće se mijenjati. Javit ću vam se. I
nemojte se zavaravati. Jedno će dijete umrijeti. (str. 155.)

Angela Marsons: Izgubljene djevojčice

Izgubljene djevojčice

Otete su dvije djevojčice. Najbolje prijateljice. Njihovim je roditeljima poslana jeziva poruka. Jedna od majki izričito traži da se slučaj dade detektivki inspektorici Kim Stone.

Kim se ukočila. To je ime obitavalo u njezinoj prošlosti, mjestu koje je rijetko posjećivala.
-Stone, vaš izraz lica kaže mi da zapravo poznajete tu ženu. (str. 19.)

Ponavlja se slučaj otprije godinu dana, kada je jedna djevojčica vraćena roditeljima, a druga nikada nije pronađena.

Kim oko sebe okuplja svoj vjerni tim, u kojem je i Bryant, njezin najbolji i jedini prijatelj.

Timu se pridružuju stručnjakinja za bihevioristiku Alison i stručnjak pregovarač Matt. 

-Čvrstog sam uvjerenja da je dobra istraga mješavina promatranja, dedukcije i znanja.
-Aha, pristup Sherlocka Holmesa.
-Pa, ne baš, jer on nije stvarna osoba. Ali u neke stvari može se biti siguran. Svaki počinitelj ima motiv. Razni počinitelji mogu se ponašati na slične načine zbog potpuno različitih razloga. Ljudsko ponašanje razvija se kao jedinstven odgovor na okruženje i biologiju.  (str. 153.)

Malo je reći da Kim njima nije oduševljena, ali napravit će sve i prihvatiti sve kako bi pronašla dvije nestale djevojčice. Žive.

Detektivka inspektorica Kim Stone

Kim se okrenula i otišla. Prisjetila se stare izreke da ako ne možeš reći ništa lijepo, a ti se makni prije negoli kažeš nešto jako krivo. Ili tako nešto. Nije bila sigurna kako točno glasi jer se nikada nije služila njome. (str. 114.)

Kim Stone imali smo priliku upoznati u prethodnim romanima Angele Marsons, Nijemi vrisak i Izopačene igre. Ona je veoma zatvorena žena, nesklona puštati ljude u svoj život i zbližavati se s njima. Naizgled hladna i distancirana od svih, Kim je progonjena i obilježena svojom teškom prošlošću koju ni na trenutak ne zaboravlja. Odrasla u udomiteljskim obiteljima, Kim je prošla puno toga i vidjela onu najgoru stranu ljudi. Ono pozitivno što je detektivka inspektorica izvukla iz svojih trauma jesu upornost i mentalna snaga, izvrsno poznavanje ljudi i nadljudski napori koje koristi kako bi riješila slučaj. Čak i kad posumnja u sebe, nepatvorena i stalna odanost njezina tima vraća joj vjeru nadu u pozitivan ishod slučaja.

-Naći ćemo ih, znate – rekao je Bryant zagledan naprijed.
-Kako možeš biti tako siguran?
-Jer nećete odustati dok ih ne nađemo.
Kim se nije mogla oduprijeti smiješku koji joj je zatezao usne. Eto. Jednostavna istina koja je rastjerala sve sumnje. (str. 292.)

Angela Marsons: Izgubljene djevojčice

Kim rijetkima vjeruje, ali pripadnici njezina tima ušli su među te rijetke. Bit će zanimljivo vidjeti kako će se razvijati Alison i Matt, novi članovi tima. Kim ih zasad još uvijek poštuje, ali ne prihvaća, no ostaje nam čekati nove nastavke i vidjeti hoće li se što promijeniti. Slutim i nadam se da hoće. ?

Već je odlučila da joj nije drag. Bilo je u njemu nekakve hladne odvojenosti od emocija koja joj je stvarala napetost. Tijekom razgovora nije ni jednom promijenio izraz lica. Nije joj bio drag i nije mu vjerovala… (str. 224.)

Izgubljene djevojčice – dojam

Kao i prethodni romani ove autorice, i Izgubljene djevojčice su me oduševile! Roman je izvrstan, pravi punokrvni krimić! Uživala sam u svakom koraku detektivke inspektorice Kim Stone i njezinog tima! Neki su nam krivci od početka bili poznati, no neki se otkrivaju tek na posljednjim stranicama i moram reći da sam ostala poprilično iznenađena.

Ovaj je roman iz još jednog razloga bio taman po mom guštu, ali neću vam reći koji je to razlog. Otkrijte sami – bit će vam jasno čim zatvorite posljednju stranicu.

Već po običaju, u sjeni glavnog, velikog slučaja naš tim istražuje i jedan manji, pozadinski slučaj koji je podjednako uzbudljiv i napet te nam puno toga otkriva o Kim i članovima njezina tima.

Sama Kim Stone lik je koji nije toliko rijedak u književnosti- neprilagođenih glavnih junakinja već je toliko da mi je osvježenje naići na jednu koja nema privatnih, obiteljskih problema niti trauma iz djetinjstva. Sjetimo se Lisbeth Salander iz trilogije Millenium ili Mile Vasquez, junakinje koju donosi Donato Carrisi. No, Kim je junakinja koja vam se zavuče pod kožu. Toliko se trudi držati ljude dalje od sebe da uopće ne shvaća koliko ih zapravo privlači, koliko im je stalo do nje te koliko joj vjeruju i stoje uz nju.

Sve u svemu, ovo je još jedan uspješan, uzbudljiv i nepredvidiv kriminalistički roman prepun napetosti, pomalo brutalnih scena i emotivnih epizoda koje ćete pročitati u jednom dahu!

Ostali naslovi ove autorice:

Budući da slučajevi nisu povezani, mogu se čitati proizvoljnim redoslijedom. Naravno, moj je savjet čitanje gore navedenim redom jer se tako bolje upoznaju likovi, a i reference na prethodne slučajeve jasnije su ako se romani čitaju od prvog prema posljednjem.

Intervju s Angelom Marsons, objavljen na portalu Večernjeg lista povodom hrvatskog izdanja romana Izgubljene djevojčice, možete pronaći ovdje.

Angela Marsons: Izgubljene djevojčice

Gdje kupiti roman Izgubljene djevojčice:

Mozaik knjiga

Lucy Foley: Popis uzvanika

Nakladnik: Mozaik knjiga 2021.

Naslovnica knjige Popis uzvanika: ©Mozaik

Lucy Foleey popis uzvanika

Trebalo je to biti savršeno vjenčanje, sve je napravljeno da tako i bude, ali ipak nije. Trebala je to biti priča o ljubavi dvoje ljudi, a ispala je priča o boli, prevari, iskorištavanju, ponižavanju i mržnji. Neki će reći…zasluženo!

Dok ga gledam i koračam prema njemu, ne mogu vjerovati da je taj muškarac išta drugo osim ono što znam da jest. Nasmiješih se… str. 176.

Popis uzvanika- atmosferičan triler pun obrata

Popis uzvanika atmosferičan je roman kojim nam se još jednom, nakon romana Lovačka družina, autorica Lucy Foley uvukla pod kožu. U maniri dobrih detektivskih romana koji podsjećaju na stil Agathe Christie, Popis uzvanika drži nas u napetosti tijekom cijele knjige. Usamljeni Kormoranov otok s kojeg nije moguć samostalni odlazak, uzvanici koji imaju svoje tajne, vjenčanje koje je pošlo po zlu, oluja koja pojačava i na kraju ubojstvo, kao da su filmski izrežirane scene kako bi čitatelju (ili gledatelju, ako ste maštoviti) priuštili vrhunski adrenalinski doživljaj.   

Vjenčanje se planira – popis uzvanika je sastavljen

Mladoženja Will Slater, naočit i šarmantan, televizijska zvijezda u usponu, zvijezda realitya Preživjeti noći  i mladenka Julija Keegan, pametna, ambiciozna, urednica i izdavačica časopisa The Download, odlučili su se za atipično vjenčanje. Vjenčat će se na romantičnom otočiću blizu obala Irske u dvorcu Folly sagrađenom u 18. stoljeću. Gosti i mladenci bit će smješteni u tom zdanju bez prisustva medija i novinara. Za sve se pobrinula Aoife, organizatorica vjenčanja. Popis uzvanika je sastavljen i gosti počinju pristizati na otok….

A ja ustvari ovaj otok poznajem bolje nego što misle. Nekako čak bolje nego bilo koje drugo mjesto u mom životu. I ne brinem se proganjaju li ga duhovi. Imam ja vlastite duhove. Nosim ih sa sobom kamo god išla. str. 66.

Gosti se smještaju i istražuju otok

Kormoranov otok izgleda negostoljubivo i za ljude iz grada predstavlja novo iskustvo. Nisu svi oduševljeni mladenkinim izborom. Dok većina sanja o gradskoj vrevi, neki ipak žele osamu da bi razmislili o svojim problemima – kao što je Julijina polusestra Olivia, anoreksična i depresivna djevojka koju  progone njezini vlastiti demoni. Charlie, najbolji mladenkin prijatelj, također nije oduševljen vjenčanjem, pogotovo nakon sramne momačke večeri, na kojoj je postao žrtva okrutnog iživljavanja. Njegova žena Hannah osupnuta je raskoši kojom se priprema vjenčanje i oduševljena zgodnim mladencima, pogotovo Willom. Kum Johnno, šarmer je, alkoholičar i šaljivdžija, koji svima ide na živce, ali Willov je vjerni prijatelj još iz srednje škole. Djeveruše, djeveri, roditelji mladenaca, svi su spremni za veliki čin. Čini se, ipak, mladenka najmanje. Poruka koju je dobila  par tjedana prije vjenčanja unijela je nemir i strepnju u njezine misli…

Poruka je stigla kroz poštanski otvor na vratima prije tri tjedna. Pisalo je neka se ne udam za Willa . Neka otkažem vjenčanje. str. 22.

Nije čovjek za kojega se izdaje…lažljivac…varalica.. Nemoj se udati. str. 128.

Noć vjenčanja

Vjenčanje je to na visokom nivou. Mladenka nije štedjela novac. Haljina je dizajnerska, piće teče u potocima, torta je glamurozna. Organizatorica vjenčanja osmislila je baš svaki detalj. Ali, pod utjecajem pića i atmosfere gosti pomalo odbacuju sve inhibicije. Na površinu isplivaju stare ljubomore, zavisti, okrutne igre školskih kolega iz srednjoškolskih dana, financijske prevare i preljubi. Malo po malo sve se raspada, a oluja pojačava. Svjetlo se odjednom posvuda gasi i tišinu propara  krik… Netko je ubijen.

Lucy Foley Popis uzvanika

A onda se svjetla ugase. Str. 299.

Dojam o knjizi

Knjiga Popis uzvanika triler je brze i dinamične radnje koja se odvija u svega dva dana na usamljenom otoku. Nešto što je trebalo biti spektakularno vjenčanje mainstream osoba pretvara se u potpuni kaos sa smrtnom posljedicom. Prije ove, čitala sam knjigu Lovačka družina iste autorice za koju moram priznati da mi se malo više svidjela. Autorica je ponovila istu formu pisanja romana: puno osoba na manjem izoliranom mjestu s kojeg nije lako otići, svi imaju svoje tajne, netko je ubijen, a čini se da da svi imaju dobar motiv postati ubojica. U ovoj knjizi poprilično su dobro iznijansirani glavni likovi. Svatko od njih ima svoje male tajne koje su donijeli na proslavu vjenčanja. Neki su izrazito frustrirani, neki osjećaju krivnju, neki olakšanje, a neki mržnju koju nose duboko u sebi.

 Autorica je stilom pisanja jako podigla dramatičnost cijele radnje. Ponavljanjem rečenica na strateški zanimljivim mjestima učinila je da knjigu čitamo sve brže i brže očekujući rasplet. Mora se priznati da je ova autorica u tome pravi majstor. Zato željno očekujemo nove naslove Lucy Foley.

O autorici:

LUCY FOLEY studirala je englesku književnost na sveučilištima Durham i UCL, i nakon toga provela nekoliko godina u izdavaštvu kao urednica beletrističkih naslova. Taj posao je napustila kako bi se mogla u potpunosti posvetiti pisanju. Njezin debitantski kriminalistički roman Lovačka družina nadahnulo je jedno zabačeno mjesto u Škotskoj, a roman Popis uzvanika proglašen je jednim od najboljih trilera 2020. godine. Također je autorica triju povijesnih romana koji su prevedeni na šesnaest jezika. Njezini novinarski tekstovi su objavljeni u časopisima ES Magazine, Sunday Times Style, Grazia i mnogim drugima.

Gdje kupiti knjigu Popis uzvanika:

Hoću knjigu

Linda Green: Posljednje što mi je rekla

Nakladnik: Mozaik knjiga, 2020.

Naslovnica romana Posljednje što mi je rekla: ©Mozaik knjiga

A kada ljudi kažu da bi stvari zakopane u prošlosti tamo trebale i ostati, zapravo žele reći da se ne žele suočiti s njima. Užasava ih razorna snaga kojom tajne često znaju uništiti živote. Međutim, i skrivanje tajni jednako vas lako može uništiti iznutra. (prolog)

Linda Green: Posljednje što mi je rekla

Posljednje što mi je rekla

Nicola bdije uz svoju voljenu baku Betty jer je baka na samrti.

Zadnjim dahom, Betty povjeri unuci kako se u kutu dvorišta nalaze dječica.

Isprva, Nicola misli da da su to besmislice umiruće žene, no nešto u njoj kopka je i ne da joj zaboraviti te jezive bakine riječi.

Je li doista moguće da se u vrtu nalaze zakopana djeca?

… jer mi se, s prvim tupim zvukom udarca zemlje o drvo koji sam začula, u glavi rodila pomisao koja je nastavila odjekivati prazninom mojeg uma; pomisao da ne ukapaju samo bakino tijelo nego da s njom odlaze i sve tajne njezina života. (str. 51.)

Na njezinu nesreću, Nicolina kćerkica, igrajući se baš u dijelu dvorišta koje je spomenula baka, pronalazi koščicu. I premda se Nicola uvjerava da je kost životinjska, protivno majčinim željama ipak alarmira policiju koja je, nakon analize, obavještava da je kost ljudska. Kost dojenčeta stara između pedeset i sedamdeset godina.

Što se to dogodilo u bakinoj kući prije toliko godina?

Čija su djeca?

I kako su se našla zakopana u vrtu, pod kipovima razigranih vila?

-Počinjem uviđati – odgovorila sam – da je problem kod prekapanja nečijeg života upravo to što nikad ne znaš što ćeš iskopati. (str. 104.)

Nicola je uporna u otkrivanju obiteljske tajne, iako joj to ne donosi ništa dobra.

Majka ju odbacuje, starija kći odbija razgovarati s njom, a počinje dobivati i prijeteće poruke.

Netko me pokušavao prisiliti da prestanem kopati, a ipak, jedini ljudi na koje je ovo imalo ikakvog utjecaja bili su članovi moje obitelji. Osim ako se ne varam, osim ako ne postoji još netko, netko tko nije dio obitelji, netko s tajnom za koju ne želi da izađe na vidjelo. (str. 143.)

Kakve tajne krije Nicolina obitelj?

Je li možda bolje da neke tajne nikada ne izađu na vidjelo?

Linda Green: Posljednje što mi je rekla

Posljednje što mi je rekla – obiteljska drama koja se čita bez daha

Nakon određenog perioda, evo napokon romana koji mi se stvarno svidio!

Uvijek volim čitati o obiteljskim tajnama, o brižljivo skrivanoj prošlosti i ljudima koji su više od onoga što se čini na prvi pogled.

Posljednje što mi je rekla obiteljska je psihološka drama s elementima kriminalističkog romana i priča je to u kojoj ćete uživati.

… prstima druge ruke i dalje dodirujući poruku u svojem džepu te osluškujući divlje udaranje svojeg srca dok su mi pred očima još uvijek igrale riječi s papira, ispisane crnim markerom: „Tajne će ti uništiti obitelj. Prestani. Smjesta.“ (str. 142.)

Klupko se počinje razmotavati kad baka na samrti unuci šapne strašne riječi: Dječica su u vrtu…

I iako joj svi govore da ne istražuje obiteljsku prošlost jer će joj donijeti samo zlo, unuka Nicola uporna je u otkrivanju tajne jer vjeruje da je to zapravo bila bakina posljednja želja.

Ono najbolje u ovom romanu jest to što, čitajući, otkrivamo da je bakina tajna nešto sasvim sporedno. Puno važnija otkrića vrebaju sa stranica ovog romana i to je razlog zbog kojeg je ne možemo ispustiti iz ruku!

Priču nam pripovijeda više pripovjedača što joj daje na misteriji (jer ne shvaćamo tko nam zapravo govori) i dinamici. Isprepliću se sadašnjost, prošlost i stara ljubavna pisma upućena baki Betty.

U sadašnjosti govori Nicola, tužna zbog bakine smrt, iznenađena snagom i utjecajem tajni koje odjednom počinju isplivavati oko njezine obitelji, prestrašena prijetećim porukama koje joj upućuje netko anoniman, ali opasan.

Prošlost nam priča neimenovana djevojka za koju slutimo tko je, ali ne znamo to sa sigurnošću do samoga kraja.

Ljubavna pisma baki Betty potpisana su, no muškarci su manje važni likovi romana Posljednje što mi je rekla. U neku ruku, oni su pokretači radnje, ali vrlo brzo odlaze s pozornice i ostaju samo žene.

Četiri generacije žena jedne obitelji

Počevši s bakom Betty, preko otuđene majke Irene i kćeri Nicole do unučice Ruby, gotovo svaka od njih ima tajnu koju pažljivo, uporno skriva i problem koji iz te tajne proizlazi.

Ne želim otkrivati puno toga kako biste mogli potpuno uživati u radnji, ali reći ću vam da ništa nije onako kako vam se čini. I baš kad pomislite da ste shvatili zaplet, spisateljica vas vodi u sasvim drugom smjeru.

Linda Green: Posljednje što mi je rekla

Osim što je napet, roman Posljednje što mi je rekla jako je dirljiv. Nećemo se povezati s likovima, a razumjet ćemo ih. Njihovi će nam postupci postati jasni tek kada zatvorimo korice i kada nam malo sjedne potresna situacija u kojoj su se likovi našli.

Svaki ženski lik nosi neki križ – neku tajnu koja grize i peče iznutra.

Tajnu žele sačuvati pod svaku cijenu, no moramo se zapitati, isplati li se?

Može li se dobro živjeti čuvajući tajnu?

Može li se mirno spavati?

I kada tajna napokon pronađe svoj put u svijet, hoće li nas ona doista upropastiti?

Ili možda spasiti?

Pouka je to koju će ove žene, a i mi skupa  s njima, itekako naučiti.

Tajne su teške.

Lome.

Uništavaju.

A kada prestanu biti tajne, gube svoju snagu.

I mi naposljetku mi, čuvarice tajni, postajemo slobodne.

Ostali naslovi ove autorice:

  • Igra skrivača
  • Posljednje što mi je rekla

Prije koju godinu čitala sam roman Igra skrivača i ostao mi je u dobrom sjećanju. I on je, kao i Posljednje što mi je rekla, mješavina kriminalističkog romana i obiteljske, psihološke drame. Govori o majci koja je zatvorila oči u igri skrivača i dok je izbrojila do sto, njezina četverogodišnja kćerkica je nestala.

Gdje kupiti roman Posljednje što mi je rekla:

webshop Znanje

Tarryn Fisher: Supruge

Nakladnik: Mozaik knjiga, 2021.

Naslovnica romana Supruge: ©Mozaik knjiga

On dolazi četvrtkom. To je moj dan. Ja sam Četvrtak. (str. 9.)

Tarryn Fisher: Supruge

Supruge

Četvrtak je, u najmanju ruku, u neobičnoj bračnoj situaciji. Njezin suprug Seth je, osim njome, oženjen još dvjema ženama, Ponedjeljak i Utorak.

I Četvrtak je relativno zadovoljna svojom situacijom. Seth je čovjek pun ljubavi, a ona ga voli više od svega. No, kao da je nešto počinje kopkati…

Jutra su teška. U normalnom braku probudiš se pored osobe, potvrdiš svoju vrijednost njihovim uspavanim tijelom. … Ja nemam tu utjehu normalnosti… Setha se ne može osjetiti u vlaknima ovog doma i većinu vremena to me rastužuje. Jedva da je tu, a onda ode u krevet drugoj, dok se moj hladi. (str. 21.)

Četvrtak ne poznaje druge supruge niti zna išta o njima.

Sve do jednom.

Četvrtak nešto saznaje i ne može odoljeti znatiželji. Kopa sve dublje i dublje. No ono što saznaje, uopće joj se ne svidi.

Takve su žene, zar ne? Uvijek razmišljaju jedne o drugima, znatiželja i inat slijevaju se u malene lokve osjećaja. Malo dobroga to donosi; ako previše razmišljaš, sve ćeš zabrljati. (str. 9.)

Čini se da čak trostruko sretni suprug Seth nije onakav kakav je Četvrtak mislila da jest.

Zašto sam tražila Sethove ostale supruge? Sve sam upropastila. Ali zbog koga?, upitam samu sebe. Zbog sebe same ili zbog Setha? … Raspadam se, kopam po svom braku kao po krasti. (str. 112.)

Mračne tajne izlaze na vidjelo.

Znaju li prekrasna mlada Ponedjeljak i tajnovita karijeristica Utorak jedna za drugu?

Što skrivaju svi članovi ovog ljubavnog četverokuta?

I zašto nam se čini da nikome ne možemo vjerovati?

Tarryn Fisher: Supruge

Supruge – uvrnuti psihološki triler

Roman Supruge dobio je same pozitivne, čak oduševljene recenzije i jedva sam čekala početi čitati. No, čini se da je meni doletio u krivom trenutku. Najprije, čitala sam ga nekoliko dana, a za ovako dinamičan roman to je previše. Supruge naprosto traže da ih se pročita u dan-dva!

Zatim, sve te najave o šokantnosti i uvrnutosti…

Vidite, otkad znam za sebe bavim se knjigama – za zabavu, za život, u slobodno vrijeme. Nema te knjige koja mene više može šokirati. Neke me pozitivno iznenade, kao na primjer Klub istražitelja ubojstava četvrtkom, ali vjerujte, rijetko me koja šokira.

A što je još gore, kad mi se na naslovnicu odmah stavi da je „najšokantnija“ – moj mozak smisli milijun i jednu šokantnost i jedna od njih, najčešće, bude pogodak.

Tako da… Nisam se šokirala, čak ni iznenadila. Možda sam se malo razbjesnila, ali ne mogu vam reci zašto jer ne želim spoilati…

Ono što mi se svidjelo jest taj neobični zaplet, rijetke su knjige koje se bave poligamijom, makar onom sporazumnom.

Nitko ne mora znati. Ne moraš se odreći nečega što voliš samo zato što drugi ljudi to ne odobravaju. (str. 23.)

No, dakako, ni ovaj psihološki triler nije ono što se na prvi pogled čini pa očekujte neočekivano. Bit će to veseli miks svega i svačega i neće vam biti dosadno.

Iako sam pretpostavila o čemu se radi, ne uzimam to samom romanu za zlo. Ako čitate isključivo za zabavu, pretpostavljam da će vam se svidjeti. Priča je uglavnom dobro ispričana i stvarno se puno toga događa. Kad jednom počnete, željet ćete ga progutati od prve do posljednje stranice. No, ako stvarno puno čitate i bavite se knjigama, ovo će biti tek jedan mlačkasti triler koji ne da vas neće oduševiti, nego ćete ga za koji dan zaboraviti.

O muškarcima i ženama

Najjači adut romana Supruge definitivno je jedna fina nijansa cinizma koja polako počinje izvirati iz naše isprva pokorne stepfordske supruge Četvrtak. Suočena s mogućnom muževom izdajom, ona sve više sumnja u njegove riječi, propitkuje ih i polako počinje uočavati nelogičnosti u njegovu ponašanju.

To je mana svih muškaraca; očekuju da ćete zauvijek ostati iste, pouzdane krave, ali žene se čitav život mijenjaju. Naša promjena može vam ili ići u korist ili vam biti na štetu, ovisno o tome kako se odnosite prema nama. (str. 149.)

Seth je neobičan svat. Doduše, kaže moj muž, svatko tko se odluči imati više od jedne žene nije sav svoj. Takvu  nam vibru odašilje i Seth. Nešto nam se kod njega ne sviđa, čak i kad se čini da je naprosto savršen. A onda još i ovo:

Sve vas volim jednako, ali svaku na svoj način. (str. 27.)

Daj, molim te…

Tarryn Fisher: Supruge

Sviđa mi se što je ovo priča u kojoj žena preuzima uzde svog života, odbija poslušati „svete“ riječi supruga i pokuša učiniti nešto što bi je ako ne usrećilo, onda barem smirilo.

-Žene znaju biti vrlo lukave, ako znaš na što mislim. … Ali da, ako obratiš pažnju na televiziju i filmove, žene su prikazane kao vrlo nepovjerljiva bića. …

-Pa, ništa me ne bi iznenadilo kada su one u pitanju. (str. 95.)

Smeta mi sam kraj romana. Nije mi iznenađujući, nije mi pravedan i nije mi logičan.

Valjda je zato toliko „šokantan“.

Što se tiče preporuke, naravno da preporučujem čitanje.

Roman je čitak i pitak, stranice se okreću same od sebe, a ako tražite psihološki triler koji će vas prikovati uza se, a da opet nije pretežak i kompliciran, ovo je roman za vas.

Idealno je štivo za plažu i izazvat će reakciju.

A možda vas i šokira, zašto ne?

Ženin najveći neprijatelj nada je da je sve umislila. Da je ona ta koja je luda, a ne okolnosti njezina života. (str. 281.)

Ostali naslovi ove autorice:

Tarryn Fisher objavila je nekoliko ljubavnih romana (koji kod nas nisu prevedeni), a Supruge su njezin prvi triler. Bolja polovica također je triler, objavljen 2024.

Gdje kupiti roman Supruge:

webshop Znanje

Sarah Vaughan: Anatomija jednog skandala

Nakladnik: Mozaik knjiga, 2020.

Naslovnica romana Anatomija jednog skandala: ©Mozaik knjiga

Sarah Vaughan: Anatomija jednog skandala

Anatomija jednog skandala

Kad privlačni, slatkorječivi i sve u svemu zanosni ministar bez portfelja James Whitehause bude optužen za silovanje, slučaj se nađe na stolu kraljevske savjetnice, odvjetnice Kate Woodcroft.

Bez vlasulje sam više svoja. Više ja. Ona ja koja sam u srcu, a ne ja u sudnici ili u bilo kojoj prijašnjoj inkarnaciji moje osobnosti. Ovo sam ja … odvjetnica za kazneno pravo … iznimno iskusna stručnjakinja za progon seksualnih kaznenih djela. Četrdeset i dvije godine, razvedena, bez partnera, bez djece. (str. 10.)

Kate je odlučna da šarmantnog ministra privede pravdi, no više je nego i svjesna njegova djelovanja ne samo na žene, nego na ljude općenito. Može li uopće oblikovati slučaj tako da ga porota osudi?

Ministrova supruga Sophie bezuvjetno stoji uza svog supruga i vjeruje mu potpuno. No, optužba za silovanje mlade, privlačne suradnice mogla bi biti kap koja će preliti čašu. Što još Sophie zna o svom suprugu?

… on mnogo toga prešućuje, da. To je dio njegova posla: spremnost da s istinom bude ekonomičan. To je čak i preduvjet za ministra. (str. 19.)

Kako se bliži dan presude, na površinu izlaze tajne, brižljivo i dugo zakopavane, koje čvrstim čvorom vežu odvjetnicu, ministra i njegovu suprugu.

Može li više ljudi čuvati tajnu?

Na što je spremna povrijeđena žena?

Koliko smo dugo sposobni čuvati bijes u sebi, prije nego on nagrne iz nas u valovima?

I koga će ti valovi pomesti?

Snažne žene

Anatomija jednog skandala sudska je drama s elementima psihološkog trilera u kojoj ćete uživati.

Izuzetno zanimljiva priča, s natruhama neke davne, strogo čuvane tajne okupirat će vas i tjerati na čitanje. Ono čime je mene navedeni roman osvojio jest odlična portretiranost ženskih likova – one su uvjerljive, žive, stoje pred nama čitateljima sa svim svojim vrlinama i manama.

Kate je pomalo introvertirana, ali veoma strastvena u poslu koji obavlja. Želi da svi negativci završe gdje im je i mjesto – iza rešetaka, no nije to samo iz običnih moralnih pobuda. Kate krije tajnu, tajnu koja ju goni da ide dalje, više, upornije. Ona je jedini lik čija nam je perspektiva donesena u prvoj osobi.

U odvjetništvu je najvažnije biti uvjerljiviji od protivnika… Ako bolje obrazlažete, možete pobijediti čak i ako su svi dokazi protiv vas. A pobjeda je najvažnija, dakako. (str. 13.)

Sarah Vaughan: Anatomija jednog skandala

Sophie je isprva primjer stepfordske supruge – uvijek dotjerana, nasmiješena, majka dvoje preslatke djece i supruga ministra kojeg obožava. Nakon što njegov skandal sa silovanjem izlazi u javnost, Sophie u svom suprugu uviđa nešto na što je godinama uporno zatvarala oči. No, ne može ga ostaviti, može li? Njezino emocionalno stanje nakon prvog dana suđenja toliko je dobro prikazano da ju vidimo – tu otužnu ženu koja se vedro smiješi dok je u javnosti, i koja plače tek u privatnosti i tišini svoje kupaonice.

Odlazi u kupaonicu, prska se hladnom vodom i poseže za sredstvom za čišćenje lice. Velikom blazinicom pomnjivo uklanja sve tragove tog jutra – maskaru, podlogu, olovku za oči, strah, krivnju, sram i tu intenzivnu tugu koja je izjeda. (str. 119.)

Ministar bez portfelja

James Whitehouse političar je bez ijedne mane – dok se ne otkrije jedna. Zatim, mrlje njegova identiteta počinju se širiti i obuhvaćati sve ljude oko njega pa i one na najvišim instancama. Zašto britanski premijer uvijek drži Jamesovu stranu. Zašto mu to duguje? Što krije premijer?

Karizmatični ministar smatra da je uvijek i svugdje u pravu, da je sve što napravi ispravno. I to mu funkcionira, očito.

Rekao sam istinu, gotovo istinu. Ili istinu kako sam je ja vidio. … Svi s vremena na vrijeme prilagođavamo istinu. (str. 267.)

Ipak, žene na koje se namjerio i za koje smatra da ni u čemu nikad nisu dovoljno ustrajne, ustrajno će se potruditi da ministar osjeti čvrstu ruku pravde. Recimo.

Od čega se sastoji anatomija jednog skandala

Ako volite suđenja, napetu radnju i tajne iz prošlosti, voljet ćete i ovaj roman. On nije samo običan sudski progon, nego i obiteljska drama i psihološki triler te u sebi nosi brojna pitanja.

Pitanje nevjere – kad je „prava“, a kad se može oprostiti?

Jer, kako bi ijedna veza mogla preživjeti slušanje najintimnijih pojedinosti druge veze? … A znala je da opetovane nevjere može preživjeti ako se uvjeravate da u njima nema emocija. Da su isključivo fizičke i da vaš suprug voli vas i samo vas. (str. 120.)

Sarah Vaughan: Anatomija jednog skandala

Pitanje prošlosti – koliko ona utječe na osobu koja smo danas?

Pitanje istine – koliko doista, svakoga dana, lažemo sami sebi? Postaje li laž istina ako je ponavljamo dovoljno dugo? Je li skrivanje istine uopće laž?

I naravno, ono najvažnije, pitanje pristanka – u kojem trenutku se računa NE kao NE? Kada muško ponašanje protumačiti kao šalu, a kada kao prijetnju?

...mlada žena koju je šef prepipao ili tobožnji prijatelj koji ju je poljubio može pokušati umanjiti težinu toga što se dogodilo. Misliti najbolje: da je to bila nekarakteristična pogreška koju je najbolje zaboraviti ili pomesti pod tepih, neovisno o tome što lupanje njezina srca – i val straha koji struji njome – možda otkriva.

Ali, ona je budalasta – i to nije čudno.

Muškarci nas sve mogu učiniti budalastima. (str. 147.)

Ostali naslovi ove autorice:

Sarah Vaughan autorica je nekoliko romana, no na našem je području preveden sam jedan – Anatomija jednog skandala.

Gdje kupiti roman Anatomija jednog skandala:

webshop Znanje