Arhiva Ljeto - Stranica 2 od 13 - Mala od knjiga

13 kolovoza, 202513 kolovoza, 2025

R. F. Kuang: Žuta

Nakladnik: Mozaik knjiga, 2025.

Naslovnica romana Žuta: ©Mozaik knjiga

Prevela Vesna Valenčić

Žuta*

Za početak, na brzinu ću objasniti naslov romana. Originalan naziv je Yellowface što označava osobu koja „boji lice žutom bojom kako bi se oponašao izgled osobe iz istočne Azije“. Ako se sjećate kontroverzi koje je jedne godine izazvala emisija Tvoje lice zvuči poznato, zbog bojenja lica natjecatelja u crno (blackface), onda znate da se takva praksa smatra uvredljivom i da je apsolutno treba izbjegavati.

Iako naslov Žuta funkcionira, voljela bih ipak da je naslov ostao vjerniji originalu jer tako bismo već na prvu znali dosta o tematici. Rasizam, dakako. Svojatanje istočnoazijske kulture. Pokušaj bijele osobe da se prikaže „žućom“, „azijskijom“. A sve radi novca, dakako.

Enough said. Idemo na sažetak.

Žuta i Bijela

Da bi ova priča imala smisla, na samom početku morate znati dvije stvari o Atheni:
Prvo, ona ima sve… Drugo, što je možda posljedica prvoga, gotovo uopće nema prijatelje. (str. 7.)

Kao što sama naratorica (potpuno nepouzdana, nemojte joj vjerovati) kaže – da bi ova priča imala smisla, morate znati dvije stvari. Prvo, Athena Liu je književna ikona. Mlada, lijepa, bogata, autorica bestselera. Napomenut ću i da je američka Kineskinja, bit će važno za kasniju priču. Svi žele biti Athena Liu. Drugo, June Hayward je najobičnija Amerikanka, da ne kažem bjelkinja. Ništa posebno lijepa, nimalo bogata. Njezin roman prvijenac prošao je prilično nezapaženo. E sad, zaplet. Athena i June su kao najbolje prijateljice. Nismo sigurni što Athena o tome misli, ali znamo da June ovu drugu ne doživljava prijateljicom. Smatra da je Athena arogantna i da se s njome druži samo jer je June neuspješna pa se tako naslađuje.

Zar ne želimo svi prijateljicu koja nikada neće dovesti u pitanje našu superiornost jer već zna da bi to bilo uzaludno? Nije li nam svima potreban netko prema kome se možemo odnositi kao prema vreći za boksanje? (str. 13.)

Novi život

Ali onda… Oh, ali onda, nakon jedne večere, Athena umire iznenada i pomalo grotesknom smrću pred Juneinim očima. Naša June, ta mala, slatka, ljubomorna June, toliko je šokirana i ožalošćena prijateljičinom smrću da krade njezin tek napisani, neobjavljeni rukopis o sudbini kineskih radnika u Prvom svjetskom ratu.

Kad malo dođe k sebi, počinje uređivati Athenin rukopis i zašto ne, preda ga izdavaču kao vlastiti. Pa što ako malo doradi vlastito ime i postane Juniper Song? Pa što ako se fotografira tako da je na prvu teško otkriti koje je rase?

Junein (Athenin?) roman postaje ogroman hit! Juniper Song nova je književna senzacija!

Cijelo vrijeme mislim: Uspjela sam. Jebeno sam uspjela. Živim Athenin život. Proživljavam izdavaštvo onakvo kakvo treba biti. Prešla sam onu nevidljivu granicu. Imam sve što sam ikada željela, a okus je doista onako slastan kao što sam uvijek zamišljala. (str. 40.)

Uskoro čitatelji shvaćaju da je roman Posljednja fronta možda ipak malo predobar. Nekako, kao da ima Athenin stil pisanja. Počinju internetski napadi i prijetnje smrću. Najgore od svega, June osjeća Athenin duh. Ne uspijeva ga se osloboditi i ne uspijeva pisati.

Athenin se duh zakvačio na mene, lebdi nad mojim ramenom, šapće mi u uho u svakom budnom trenutku mojega dana.
To me izluđuje. (str. 192.)

No kako će dokazati da je ona autorica Posljednje fronte ako ne može složiti ni jednu jedinu vlastitu rečenicu??

Naša mala June

Roman Žuta toliko mi se svidio da ga nisam ispuštala iz ruke! Pročitala sam ga u svega dva dana i na kraju mi je bilo žao što sam već gotova. Priča je toliko slojevita i mogla bih vam o njoj napisati i više tisuća riječi, ali ne želim biti dosadna i naporna pa evo, napisat ću još tristo (petsto?) i neka to bude to.

Ovako, sama naslovnica romana nije mi privlačna i mrvicu me čak odbijala. Međutim, nekako smo svi mi blogeri u isto vrijeme dobili roman i stalno sam ga viđala po mrežama. Naravno, kud svi, tud i ja, pa sam zgrabila žute korice Žute i pohitala na plažu. I u tom jednom sunčanju pročitala pola.

Nakon svakog poglavlja pogledala bih muža (koji je čitao Zagora; zar nismo prava čitateljska obitelj?) i rekla mu: Ova je knjiga tako jeb*** dobra!

Stil pisanja je savršen. Jednostavan, moderan, obojen crnim humorom i cinizmom. Točno ono što volim! Glavna je likuša užasna i pokvarena, ali u isto vrijeme toliko nekako ljudska da mi je (češće nego bih htjela) bila simpatična. Čak sam mrvicu i navijala za nju, iako je grozna osoba. Toliko je usmjerena na samu sebe i uvijek gleda vlastitu korist. I na kraju, vidjet ćete, njezin vječni optimizam i nepomućena samouvjerenost, koji u danoj situaciji djeluju groteskno, uvjerit će i nas čitatelje da će s našom June apsolutno sve biti u redu. Ta ima tisuću života…

Pisanje je ono najbliže pravoj čaroliji što imamo. Pisanje je stvaranje nečega ni od čega, to je otvaranje vrata u druge svjetove. Pisanje ti daje moć oblikovanja vlastita svijeta kad onaj stvarni previše boli. Ubilo bi me kad bih prestala pisati. (str. 219.)

Rasizam, ljubomora, krađa…

Žuta govori o toliko toga, a ima samo tristotinjak stranica. Rasizam, naravno. Imaju li bijelci pravo pisati o azijskoj prošlosti? Ako ne, zašto može obrnuto? Imaju li bijelci pravo izgledati ako Azijci? Ako ne, zašto može obrnuto? Što je sve rasizam, tko su rasisti? U mojoj je glavi bila prava pravcata zbrka…

Onda krađa. Ako nešto ukrademo, ali doradimo, koliko je toga naše, a koliko tuđe? Ako čitavo svoje stvaralaštvo gradimo na jednoj jedinoj rečenici koja nije naša… Koliko je to stvaralaštvo zapravo naše, a koliko pripada osobi od koje smo ukrali tu prvu rečenicu? Isuse, znači, vrtuljak u glavi!

Pisanje je tako samotna aktivnost. Nemate nikakvo jamstvo da ono što stvarate uopće nešto vrijedi, a svaki pokazatelj da zaostajete u utrci šalje vas u vrtlog očaja. Zadržite pogled na vlastitom papiru, kažu. Ali to je teško izvedivo kad vam pred nosom stalno lepršaju tuđi papiri. (str. 15.)

Svega ima u ovom romanu, i sve su nijanse. Teško je odlučiti što je pravo, a što krivo, pogotovo zato što nam June pripovijeda priču.

Ljudi uvijek ljubomoru opisuju kao nešto oštro, zeleno i otrovno. Neutemeljeno, kiselo, pakosno. No otkrila sam da se ljubomora kod pisaca više doima kao strah. (str. 15.)

Ona nam tumači samo svoje postupke i daje samo svoju perspektivu, a sklona je prikazivanju sebe kao žrtve. Onda ne znamo trebamo li joj i koliko vjerovati. Malo suosjećamo s njom, malo je mrzimo. Uglavnom, Žuta se čitavo vrijeme igra našom glavom, našim mislima, stavovima, moralom… Tisuću se puta zapitamo što bismo mi napravili. Najviše boli kad vidimo koliko smo slični June. Ili još gore, koliko smo od nje različiti.

Uglavnom, nisam sigurna jesam li uspjela dočarati koliko je ovaj roman kompleksan, začuđujući i nevjerojatan.

Od mene velike, velike preporuke!

Ostali naslovi ove autorice

R. F. Kuang autorica je svjetski poznate trilogije Rat makova (Rat makova, Zmajska republika, Plameni bog) te samostalnog, također veoma uspješnog romana Babel.

Nisam dosad čitala ništa od navedenog, ali trilogija me čeka na policama.
Nadam se da su joj svi tekstovi dobri poput romana Žuta jer ako je tako, čeka me prava uživancija.

Gdje kupiti roman Žuta

Mozaik knjiga

Sličan ovome romanu čini mi se onaj Hermana Kocha, Poštovani gospodine M. Razlika je u tume što mi se Žuta svidjela jedno tisuću puta više…

7 kolovoza, 20257 kolovoza, 2025

Lars Kepler: Mjesečar

Nakladnik: Fraktura 2025.

Naslovnica knjige Mjesečar ©Fraktura

Prevela sa švedskog: Lana Momirski

Ako imate problema sa spavanjem ne čitajte Mjesečara. Naravno, ovo je šala, ali činjenica je da su ovaj put bračni par Alexandra Coelho Ahndoril i Alexander Ahndoril, autori poznatiji kao Lars Kepler posegnuli za malo istraženim poremećajem spavanja poznatijim kao somnambulizam kao okosnicom svog novog romana Mjesečar.

Somnambulizam, odnosno mjesečarenje ubraja se u parasomnije, smetnje ponašanja koje se događaju tijekom spavanja. Mistika i doza tajnovitosti koji taj poremećaj nosi pokazali su se dobitnom kombinacijom zbog tanke granice između stvarnosti i noćne more koji je dvojac Lars Kepler vješto iskoristio.

Hugo

Uspavanog mladića budi policija u kamp-kućici punoj krvi i raskomadanih dijelova muškog tijela. Hugo Sand ima sedamnaest godina i ničega se ne sjeća. Ni što radi, ni kako je dospio tamo. Policija ga privremeno pritvori jer drugi svjedok ne postoji. Hugo je jedini osumnjičeni za ubojstvo muškarca. Otac dječaka, poznati književnik i njegova pomajka potvrđuju da Hugo pati od teškog poremećaja spavanja i da se liječi u uglednoj klinici.

Trebam li angažirati odvjetnika? Hugo ima samo sedamnaest godina, pretpostavljam da imam pravo znati zašto je moj sin uhićen.

Osumnjičen je za ubojstvo, odgovori policajka.str.26

Inspektor Joona Linna

Policija angažira inspektora Joona Linna da rješava slučaj. Instinkt mu govori da nije sve tako jednostavno. S obzirom da se Hugo ničega ne sjeća inspektor ga odluči podvrgnuti hipnozi kod svog prijatelja, stručnjaka za hipnozu, Erika Mariji Barka. Joona i Erik moraju uroniti u sjećanja mladog Huga kako bi otkrili istinu je li Hugo počinitelj ili svjedok. Međutim, dok je Hugo u pritvoru događa se novo zvjersko ubojstvo. Joona shvaća da se radi o serijskom ubojici. Rijetki preživjeli svjedoci spominju ženu sa sjekirom, a Joona gubi bitku s vremenom u nastojanju da hipnozom uđe u Hugov um kako bi saznao što je Hugo zapravo vidio.

Tvoja se sudbina pečati ovdje i sad. str.481.

Dojam o djelu Mjesečar

Mjesečar se temelji na neodređenom strahu o nepoznatom što je pisac vješto iskoristio. Mjesečarenje, pogotovo teški oblik koji izaziva noćne more idealna su pozadina ulazak u ljudsku podsvijest i vrlo su intrigantna tema za čitatelja.

Mjesečar je deseta knjiga u serijalu Larsa Keplera o Jooni Linni. U ovom romanu susrećemo s inspektorom Joona Linnom ovaj put bez njegove najdraže suradnice Sage Bauer koja se oporavlja od posljedica posljednjeg slučaja. Jonna Linna je omiljeni Keplerov lik. Linna je preživio nebrojeno privatnih i poslovnih trauma, a njegov svijet je sumoran i tužan, ali to mu ne smeta da bude učinkovit. Premda je ponekad nešto sporiji u djelovanju, njegov um je poslovično britak i sklon uočavanju i najmanjih nesavršenosti u istrazi zločina.

Keplerov stil pisanja, kao i obično, podsjeća na vožnju u luna parku. Tempo je brz tempo, a sadržaj krvav i šokantan. Na momente Kepler u nekim dijelovima prelazi granicu pa vam se čini da gledate film koji je iz kriminalističkog prešao u horor i želite se pokriti dekom po glavi.

Knjiga je zarazna, ali na trenutak stvarno jeziva s puno krvavim detalja (ako to ne volite jednostavno preskočite). Ipak čitatelj je cijelo vrijeme svjestan da se radi o fikciji i da prati gotovo filmsku potragu za aktivnim serijskim ubojicom. Pitanje je samo: Što ga pokreće?

Mjesečar je na tragu ostalih Keplerovih romana. Ako ste strašljiviji, čitajte s upaljenim svjetlom. Ono što se nikako ne može osporiti je majstorski talent Keplera za stvaranje najnapetijih zločinačkih priča.

Ako vas je ova knjiga zainteresirala bacite pogled i na ostale Keplerove romane.

Lazar

Dvostruki čovjek

Pronaći ću ključ

O autoru

Alexandra Coelho Ahndoril i Alexandera Ahndorila, autori su koji pišu pod pseudonimom Larsa Keplera, Oboje autora imalo je uspješnu samostalnu spisateljsku karijeru prije upuštanja u pustolovinu pod imenom Larsa Keplera. Mjesečar je njihova deseta knjiga u serijalu Larsa Keplera o Jooni Linni.

Gdje kupiti:

Fraktura

3 kolovoza, 20253 kolovoza, 2025

David Nicholls: Jedan dan

Nakladnik: Znanje, 2024.

Naslovnica romana Jedan dan: ©Znanje

Prevela Andrea Milanko

Jedan dan

Ovo je Emma Morley.

„Pretpostavljam da je važno ostaviti traga“, rekla je, „znaš, zaista nešto promijeniti.“
„Što, u smislu – promijeniti svijet -, na to misliš?“
„Ne baš cijeli svijet. Tek nešto malko oko sebe.“ (str. 3.)

Ovo je Dexter Mayhew.

Želio je proživjeti život do daske, no bez nereda ili komplikacija. Priželjkivao je takav život u kojem bi, kad bi ga se nasumično fotografiralo, svaki snimak bio cool. Sve bi trebalo izgledati dobro. Zabavno; trebalo bi biti mnogo zabave i tuge taman toliko koliko je stvarno potrebno. (str. 9.)

A onda su se nekako njih svoje spetljali, nakon što su diplomirali, i završili u krevetu. Točno 15. svibnja 1988. počinje njihova priča koja će trajati više od dvadeset godina.

Emma je diplomirala među najboljima, no godinama se traži. Radi u meksičkom restoranu, putuje s kazališnom grupom, no pisanje je njezin san koji nikako da se ostvari.

Dexter je bogat, plejboj, žene, provodi i poslovi samo mu padaju u ruke. Postaje uspješan televizijski voditelj, no to nije dovoljno.

Posljednji put kad su se vidjeli izrečene su neke stvari. Nešto se bilo dogodilo. Što će joj reći? Što će ona reći? Da ili ne? (str. 325.)

Svako toliko, dobijemo uvid u jedan dan – obavezno 15. srpnja. Što se dogodilo s njih dvoje? Jesu li se napokon spetljali ili su još uvijek najbolji prijatelji? Jesu li se zaljubili u neke druge ljude i nastavili svoje živote? Ili još uvijek, bez izgleda za uspjeh, čekaju jedno drugo?

Jedan dan dovoljan je da promijeni život. Bilo nabolje. Bilo nagore…

Ljubavna priča, ali ne i ljubavni roman

Zašto sam se toliko dugo opirala čitanju ovog romana – ni sama ne znam. Film gledala nisam, recenzije čitala nisam. Možda sam očekivala još jednu klasičnu ljubavnu priču u kojoj se prvu polovicu knjige love, a onda se… Pa, u skladu s ljubavnim romanom recimo – vode ljubav.

Ali, dobila sam puno, puno više od toga.

Emma i Dexter predobro su napisani likovi. Gotovo kao pravi ljudi. Ona je bila izvrsna studentica, no neuspješna u svemu drugome. Ne uspijeva naći posao koji bi je usrećio ni partnera koji bi napravio to isto. On se predstavlja kao poglup, ali zapravo je nekako oštećen i mi čitatelji ga ne osuđujemo, razumijemo ga. Dobro, možda ih oboje malo osuđujemo jer znamo da bismo se mi u toj situaciji ponašali potpuno drugačije, ali u tome je ljepota ovog romana. Oni su srodne duše, iako nisu par. Oni se duboko vole, iako ponekad ne mogu skupa. Jedan dan roman je toliko svakodnevan i čudesan, dirljiv i pametan i predivno, prelijepo napisan. To jest ljubavna priča u svojoj biti, ali nije ljubavni roman.

Em i Dex ljudi su koji, prije svega, uče zavoljeti sami sebe, a tek onda jedno drugo.

Jedan dan roman je o rastu, uzletu i padu. Sreći i tuzi. Gorčini i ljepoti života.

Ipak sam cjepidlaka pa…

Iako je Jedan dan u principu jako lijep roman, ne bih bila ja da vam ne napomenem i što mi se nije svidjelo. Broj stranica – ajme. Da ih je samo 50 manje, izbjegla bi se nepotrebna ponavljanja i mrvicu dosadnjikavi dijelovi.

Druga stvar… Evo dvoumim se bih li rekla… Ovako. Recimo da kraj izaziva snažne emocije. Moja snažna emocija bila je bijes. Došlo mi je da lijepo uzmem sve 433 stranice i bacim ih o svježe okrečeni zid. Jako, jako ljuta.

Osim toga, uživala sam u čitanju. Volim kad su romani lijepo napisani, kad to nisu samo poredani događaji, nego neka vrsta poezije. Iz svakog poglavlja izbijaju nostalgija, sjeta, melankolija. Toplina, povezanost, ljubav. David Nicholls doista zna što radi.

Jedan dan – jedna rečenica

Za sam kraj, izdvajam predivnu rečenicu koja hvata cijelu bit ovog romana, ali i svakog ljudskog života. Voljeti i biti voljen, zar to nije sve što možemo poželjeti, sve čemu se usuđujemo nadati?

„Živi svaki dan kao da ti je posljednji“, to je bio uobičajeni savjet, ali, molim vas, tko za to ima energije? Što ako počne padati kiša…? Jednostavno nije praktično. Neusporedivo je bolje samo pokušati biti dobar, i hrabar, i odvažan, i ostaviti nekakav trag. … Cijeniti svoje prijatelje, ostati vjeran svojim načelima, živjeti strastveno i ispunjeno i dobro. Iskusiti nove stvari. Voljeti i biti voljen, ako ste te sreće. (str. 430.)

Ostali naslovi ovog autora

David Nicholls suvremeni je engleski pisac. Čitatelje diljem svijeta osvojio je romanima Jedan dan, Slatki rastanak i Mi. Prema ovom prvom 2011. godine snimljen je i film s Anne Hathaway i Jimom Sturgessom u glavnim ulogama. Pogledala sam ga, nije baš ništa posebno, naravno da je roman puno bolji.

Ipak, evo trailer pa tko voli, nek’ izvoli.

Gdje kupiti roman Jedan dan

Znanje

31 srpnja, 20253 kolovoza, 2025

Nita Prose: Tajna iz dnevnika

Nakladnik: Stilus knjiga, 2025.

Naslovnica knjige Tajna iz dnevnika: ©Stilus

Prevoditelj: Dražen Čulić

Pred nama je završni dio serijala o sobarici Molly, djevojci koja voli rutinu i strogo određena pravila. Djevojci koja vrijedno radi svoj posao i želi biti svijetu nevidljiva. U ovom, završnom dijelu, koji mi je za nijansu ipak slabiji od prethodnih, Molly čekaju samo dobre stvari. Naime, Molly se priprema za vlastito vjenčanje, ali pod svjetlo reflektora ipak ne dolazi zbog toga već zbog pljačke u njezinom hotelu, u kojoj je ukradeno nešto za što Molly zna da joj oduvijek pripada.

Pa krenimo.

Skrivena blaga

Molly je glavna sobarica u hotelu Regency Grand. Vješto prati i organizira sva posebna događanja pa ju direktor hotela postavlja kao pratnju televizijskoj ekipi koja dolazi snimiti poznatu emisiju Skrivena blaga. Emisiju vode popularni voditelji Brown i Beagle, poznati kao lovci na antikvitete. Oni potiču gledatelje da prijavljuju vrijedne predmete, sačuvane iz prijašnjih generacija, koje zatim procjenjuju i putem licitacija prodaju.

Bakino nasljeđe

Na nagovor zaručnika, Molly odluči procijeniti dio bakinih antikviteta nadajući se da bi eventualnom prodajom mogla namaknuti novac potreban za vjenčanje i dugove stanodavcu za trošni stan u kojem živi zajedno sa zaručnikom Juanom. Na Mollyno ogromno iznenađenje, ispostavi se da je jedan predmet u njezinoj ostavštini neprocjenjive vrijednosti i tako Molly postaje senzacija pred javnošću koja je percipira kao bogatu nasljednicu.

Kada se koristi za dobro, vjera može pomicati planine, ali kada služi nepravdi, opaka je sila. Budi oprezna u što vjeruješ, Molly. str. 256.

Pljačka

Međutim, na sam dan aukcije dragocjeni predmet biva ukraden, a Molly se nađe u velikoj opasnosti. Kako će se priča dalje raspetljati, vidjet ćete kada zaronite u povijest Mollyne obitelji i pročitate, zajedno s Molly, bakin dnevnik.

Draga Molly, prodaj jaje ili ćeš umrijeti. str. 235.

Dojam o djelu Tajna iz dnevnika

Već sam u uvodu rekla da mi je Tajna iz dnevnika najslabiji dio iz serijala. Nakon izvrsne Sobarice i odličnog Gosta iznenađenja (Tajnu pod imelom nisam čitala) teško je bilo držati istu razinu autentičnosti i neobičnosti koju nam je u prva dva nastavka prezentirao glavni lik. Ipak, Tajna iz dnevnika ima određene kvalitete. Priča je empatična, topla, puna humora i lijepe ljubavne energije između dvoje zaručnika i sve to stoji.

Ono što mi je najviše nedostajalo u ovoj knjizi je zapravo ono što me osvojilo u prvoj knjizi. To je Mollyn karakter i njezino neobično, ponekad i neprilagođeno ponašanje. Sve je to u ovom nastavku autorica značajno umanjila. Molly je postala otvorenija, dostupnija ljudima i svijetu, manje sumnjičava, manje oprezna i promišljena. A to jednostavno nije stara Molly koju smo zavoljeli upravo zbog onoga što je bila – naivna, suzdržana djevojka koja nije znala prepoznati geste i mimiku okoline, koja teško čita ljude jer je jednostavno drugačija.

Naravno, tijekom cijelog serijala, Molly je sazrela i u poslu i u ophođenju s ljudima. S druge strane, okolina je shvatila kakav ljudski dragulj ima oko sebe. Jer malo je tako dobrih i poštenih ljudi kakva je Molly. I stvarno sam joj zaželjela svu sreću.

Da bismo razumjeli povijest Mollyne obitelji, važan je dio događanja koji nam priča bakin dnevnik. Uviđamo koliko je jaka bila Mollyna baka, koliko se u životu žrtvovala i što je sve podnijela. Ona je u stvari “srce priče“, kako je to u intervjuu rekla sama Prose. „Već sam nagovijestila njezinu prošlost; u ovoj knjizi vidimo veliko razotkrivanje.“

Pa, dragi knjigoljupci, otkrijte zajedno sa mnom, čitajući Tajnu iz dnevnika, kako je započela, a kako će završiti priča o neobičnoj sobarici čistog srca, poštenog karaktera i nevidljive osobnosti.

Molly moja draga, život je bajka. Čudima nikad kraja. A ljubav-ljubav je najveći od svih darova. str. 342.

O autorici

NITA PROSE autorica je bestselera New York Timesa. Roman Sobarica prodan je u više od dva milijuna primjeraka diljem svijeta, uz romane Gost iznenađenja i Tajna pod imelom . Roman Sobarica, koji je izabrao časopis Good Morning America Book Club, osvojio je nagradu Ned Kelly za međunarodnu kriminalističku fikciju, nagradu Fingerprint za debitantski roman godine, nagradu Anthony za najbolji prvi roman i nagradu Barry za najbolji prvi misterij. Sobarica je također bila finalistica nagrade Edgar za najbolji roman. Gost iznenađenja bio je u užem izboru za nagradu CWA Dagger.

Gdje kupiti:

Stilus knjiga

26 srpnja, 202526 srpnja, 2025

Dana Schwartz: Besmrtnost – priča o ljubavi

Nakladnik: Mozaik knjiga, 2024.

Naslovnica romana Besmrtnost: ©Mozaik knjiga

Prevela Ivana Širol

S kraljevskim ispitima ili bez njih, vi ste doktorica, Hazel Sinnett, kako god vi sebe nazivali. (str. 161.)

Besmrtnost

Nakon šokantnih događaja iz prvog dijela Anatomija, Hazel ostaje sama, tužna, zabrinuta.

Većinu vremena Hazel je bila zauzeta i usredotočena, a um joj je pulsirao od energije i odlučnosti. No u trenucima tišine zamišljala bi zabave koje su se zasigurno odvijale u gradu i na koje ona nije bila pozvana, prisjećala bi se Jacka te bi se pitala je li bila osuđena vječno ostati sama. (str. 43.)

Vrijeme popunjava pacijentima – onima koji si ne mogu priuštiti službenog, „pravog“ liječnika, i pisanjem svoje rasprave, knjige o različitim bolestima i načinima liječenja. U pozadini, narod Engleske zabrinut je za zdravlje princeze Charlotte, ljubljene prijestolonasljednice koja boluje od misteriozne bolesti.

Budući da je Hazel poznata po tome što liječi dobro, ali diskretno i vrlo često besplatno, k njoj dolazi mlada žena koja ima problemčić. Nezakonit problemčić koji se može riješiti jedino nezakonitim postupkom. A Hazel joj pomaže.

Zato, dakako, završava u zatvoru, osuđena na smrt. No nekim čudom, s dvora dolazi zapovijed da je Hazel nova princezina liječnica pa ova iz zatvora odlazi direktno na dvor.

A tamo, uvijek isto, intrige, laži, podmetanja… I dok mlada liječnica razbija glavu pokušavajući izliječiti princezinu neobičnu bolest, upada u tajanstveno društvo Suputnika smrti.

Možda se radi o bolesti s kojom se nikad ranije nisam susrela. Možda nešto rijetko. Zaista me straši pomisao da joj ispod kože raste nešto što ne mogu vidjeti. (str. 150.)

Oni su briljantni, moćni i podmukli. Što će im Hazel?

Drugi dio (i završni?)

Besmrtnost je drugi i, čini mi se, završni dio priče o kirurginji Hazel Sinnett. Zaljubila sam se u bizarnu, ali predivnu radnju još u prvom nastavku, Anatomija, i ta se ljubav nastavlja i u drugom dijelu. Način na koji autorica piše lijep je i uvlači čitatelja u priču već od prve rečenice. Događaja je mnoštvo – neki su nadnaravni, neki okrutni, neki toliko zorno opisani da nam se malko okrene želudac… Ali svi su obavijeni magijom ljubavi, kao velom koje prekriva sve ono prljavo i gadljivo unutar korica ovog romana.

Kad ste mlada žena i pritom kirurginja, to ima svojih mana, no ima i jednu veliku prednost: godine koje je tijekom djetinjstva provela vezući, usavršavajući uredne i jednolične šavove koji će, kako ju je majka uvjeravala, jednom biti krasan poklon njezinoj svekrvi, što je podrazumijevalo da je postala prava majstorica kada je trebalo zašiti ranu. (str. 16.)

Osim toga, fine niti humora dodatno obogaćuju roman i našoj Hazel daju dozu vjerodostojnosti i životnosti, a zajedljivi komentari ženskih likova koji se tiču udaje bili bi smiješni da nisu istiniti, čak i danas, više od dvjesto godina kasnije.

Svaka se žena udaje u vlastiti zaborav… One stvari zbog kojih dolazimo na glas kao djevojke; koketnost, šarm i oštroumnost? Kod udanih žena i majki sve se to počinje smatrati očajničkim i sramotnim, kao i nošenje prejakog ruža. Nakon što se udamo, čak nam ni vlastito obrazovanje ničemu ne služi. (str. 139.)

Suputnici smrti definitivno su najzanimljivija grana radnje jer se donekle nadovezuju na bit onoga što se događalo u prvom nastavku. Nisam sigurna je li ta organizacija ikad postojala, ali njezini članovi itekako su poznate povijesne ličnosti koje u romanu Besmrtnost dobivaju jednu sasvim drugu dimenziju! Uvijek volim kad se povijesne činjenice upletu izmaštanu stvarnost, a ova je autorica to izvela perfektno!

Zašto pročitati Besmrtnost?

Ako ste čitali Anatomiju, onda svakako morate pročitati i Besmrtnost! Ustvari, ako ste čitali prvi dio, ZNAM da ćete čitati i drugi jer em ste znatiželjni, em je priča toliko čudna i uvrnuta da joj ne možete odoljeti! Ova dva gotička romana nisu poput ostalih – rijetki uspijevaju toliko savršeno ispreplesti stvarnost i fantaziju, povijesne činjenice i maštu. Mrvicu mi je ipak jači prvi nastavak, ali ne mora značiti da će tako biti i vama.

Doista sam, doista uživala! I premda bih voljela da su se stvari drugačije rasplele, ne mogu poreći da je ovaj roman jedan od onih čijih ćete se glavnih crta sjećati i dugo nakon što knjigom ukrasite policu.

P.S. Nastavci su snažno povezani i puno biste izgubili kad ne biste čitali po redu. Dakle, najprije Anatomija (usput ćete vidjeti je li gotički roman vaš tip štiva), a zatim Besmrtnost. Oba su romana, baš kako im u podnaslovu i stoji, priča o ljubavi. Onoj pravoj, većoj od života. I od smrti.

Ostali naslovi ove autorice:

Dana Schwartz postala je poznata čitateljima svojim prvijencem Anatomija – priča o ljubavi.

Gdje kupiti roman Besmrtnost:

Mozaik knjiga

Ako ste odlučili da je gotički roman ono što biste voljeli čitati i u budućnosti, bacite oko na naše recenzije sljedećih romana:

Laura Purcell – Korzet (Obavezno pročitajte i Nijeme pratitelje iste autorice, bili su mi još bolji!)

Shirley Jackson – Oduvijek živimo u dvorcu

Daphne du Maurier – Rebecca

Henry James – Okretaj zavrtnja

V.E.Schwab – Gallant

Sara Collins – Ispovijesti Frannie Langton

Bridget Collins – Uvez

Kate Morton – Urareva kći (mislim bar da je ovo gotički roman).

22 srpnja, 202526 srpnja, 2025

Elif Shafak: I nebom teku rijeke

Nakladnik: Hena com, 2024.

Naslovnica knjige I nebom teku rijeke: © Hena com

Prevela Mirna Čubranić

Tri sudbine, dvije rijeke, jedna kapljica vode.

Svaka nam knjiga dođe u pravom trenutku. Ovo je knjiga koju nisam požurivala. Pustila sam je da dođe sama. I nebom teku rijeke neko sam vrijeme osluškivala, pustila da se razlije mojim mislima kao voda koju naslov nosi i prilazila joj oprezno, osluškujući trenutak kad će mi reći: Uzmi me. Ne predmnijevam da mogu protumačiti ovakvu duboku i neobičnu knjigu koja zadire u mitologiju, povijest i znanost. Jedino što mogu je reći – kada mi je napokon ova knjiga došla, bila sam spremna za nju.

Arthur

U viktorijanskom Londonu, na rubu crne Temze, u siromašnoj obitelji kaljužara rodio se Arthur. Ono što ga razlikuje od mnoštva uboge siročadi na obalama Temze njegovo je izvanredno pamćenje.

Arthur pamti sve što pročita jedinstvenim fotografskim darom, rijetko viđenim. Čak i njegov nezainteresirani otac shvaća da Arthur posjeduje rijedak dar te mu osigura mjesto šegrta u tiskari. Tu se Arthuru otvara neslućeni svijet pisanih riječi čiji je on doživotni zarobljenik. Knjige mu otvaraju svijet daleko izvan sirotinjskih četvrti, a njegova fiksacija jednom knjigom i neobičnim nepoznatim pismom šalje ga u daleku zemlju kojoj se uvijek vraća.

Narin

Godina je 2014. Jezidi su narod koji živi na obalama Tigrista, u mjestu koje će ubrzo biti potopljeno zbog izgradnje velike brane. Tu zatječemo djevojčicu Narin i njezinu nepismenu, ali cijenjenu baku rašljaricu. Slijedeći tradiciju svog naroda, obitelj za Narin priprema veliko slavlje, povodom krštenja djevojčice, ne sluteći da se su se ratne tenzije među onima koji su do tada bili dobri susjedi već opasno zaoštrile.

Zaleekhah

Godina je 2018. Mlada se znanstvenica Zaleekhah nakon bračnog neuspjeha odluči iseliti iz doma koji je dijelila sa suprugom. Zaleekhah odlazi živjeti na neobično mjesto. Novo mjesto za stanovanje je brod na Temzi. Na zgražanje roditelja i uz radoznalost susjeda, Zaleekhah odlučuje biti sama žena na brodu. Imaju li Zaleekhah i Narin kakve veze s Arthurom ? Naravno da imaju. Poveznica je uvijek i ponovno voda.

Dojam o djelu

Voda pamti. Ljudi su ti koji zaboravljaju. Ovo su rečenice u kojima je sažeta radnja ove knjige. Voda kao globalna povezanost među narodima, različitim svjetonazorima, prilikama, okolnostima i životima, vodi nas različitim putevima nekoliko zapanjujućih priča povezanih jednom običnom kapljicom vode. I kao što mi na ovim prostorima, kada stavimo prst u more, znamo reći da nas ta ogromna vodena površina povezuje sa cijelim svijetom, ne razmišljajući o istinitosti te tvrdnje, tako i autorica, prateći malu kapljicu koja meandrira stoljećima, povezuje različita vremenska razdoblja i likove.

Poveznica triju glavnih likova u knjizi s jednim od najranijih ikad pronađenih književnih djela, Epom o Gilgamešu, toliko je maestralno napravljena da čitajući roman shvaćate kako su upravo oni rubni, obespravljeni i marginalizirani likovi glavni nositelji sjećanja koje prenosi voda.

Elif Shafak koristi teoriju da voda zadržava sjećanja. Bez obzira jesmo li skloni vjerovati toj teoriji ili ne, knjiga je prekrasan kaledioskop ljudskih sudbina povezanih kapljicom vode.

Druga je teorija o putujućim dušama koje se rađaju ponovno noseći nasljeđe potrage za smislom. Na taj način upoznajemo osobe koje ne bi imale poveznicu da ih ne povezuje voda u bilo kojem obliku, u cikličkim intervalima.

Roman je duhovno iskustvo ispričano kapljicom vode koja kruži i kruži (podsjetio me malo na Rilkeovu poemu o krugovima koji se šire). Voda je duhovni otisak koji se triangulira vremenskim intervalim koji počinju prije više tisuća godina, u palači kralja Ašurbanipala, u mističnom gradu Ninivi, u Mezopotamiji.

Arthur, koji je vrlo osebujan lik, inspiriran je stvarnim povijesnim likom, Georgeom Smithom iz 19. stoljeća, koji je bio čudo od djeteta.

Dalje, lik Narin priča nam priču o narodu Jezida, nastanjenim na području Iraka, Sirije, Armenije, Turske i Irana. Narod je to koji je doživio genocid od strane ISIS-ovih fundamentalista zbog svoje vjere i nacionalne svijesti. To je dio svjetske povijesti o kojoj obični čitatelji, u koje spadam i ja, vjerojatno nikad nisu čuli.

Zaključak

Za napisati ovakvu knjigu bio je nužan ogroman spisateljski rad koji uključuje kopanje po arhivima, povijesnim i znanstvenim činjenicama, mitologijama i legendama koje pričaju pokoljenja svojoj djeci i unucima. Sve je to istražila Elif Shafak pripremajući ovu knjigu i zbog toga joj kapa do poda.

Ako nakon čitanja knjige želite malo tišine u kontemplaciji, I nebom teku rijeke savršena je upravo za to. Ako je još čitate u blizini neke vode, jezera, rijeke ili mora osjećat ćete se iscijeljeni.

o autoru

Elif Shafak nagrađivana je britansko-turska spisateljica i pripovjedačica. Objavila je 21 knjigu, od čega 13 romana. Knjige su joj prevedene na 58 jezika. Dobitnica je Međunarodne književne nagrade „Halldór Laxness“ za svoj doprinos „obnovi umjetnosti pripovijedanja“. Shafak je 2024. nagrađena Medaljom predsjednika Britanske akademije za “njezin izvanredan opus koji pokazuje nevjerojatan međukulturni raspon.” Doktorica je političkih znanosti, magistrirala je ženske studije i diplomirala u području međunarodnih odnosa na Srednjoistočnom tehničkom sveučilištu u Ankari, a otkako je u romanu “Kopile Istanbula” progovorila o temi genocida nad Armencima, ne baš bezazlen pravni postupak turskih vlasti nagnao ju je da napusti domovinu; posljednjih deset godina s obitelji živi u Londonu.

Gdje kupiti:

Hena com

19 srpnja, 202519 srpnja, 2025

Olesya Salnikova Gilmore: Vještica i car

Nakladnik: Znanje, 2025.

Naslovnica romana Vještica i car: ©Znanje

Prevela Iva Matijević

Olesya Salnikova Gilmore: Vještica i car

Baba Jaga

Duboko u magičnoj šumi stoji koliba na kokošjim nogama, okružena ogradom od ljudskih kostiju . Sigurno ste čuli legendu? U njoj živi stara vještica, željeznog nosa. Leti u nekoj vrsti mužara ili kotla, ovisno o legendi. Često je prate tri jahača, Dan, Sunce i Noć.

Ponekad je na strani dobra, ponekad na strani zla. Baba Jaga biće je iz slavenske mitologije i nije poznata samo u Rusiji. Poznata je i na našim prostorima, a zahvaljujući franšizi John Wick (sigurno znate da njega zovu Baba Jaga), postala je poznata i diljem svijeta.

Vještica i car roman je u kojem glavnu ulogu ima baš ona, Baba Jaga. Ali, ovdje ona nije starica kukastog nosa, naborana lica i savijenih leđa, krnjavih i oštrih zubi. Ovdje je ona dijete smrtnika i božice, mlada je i lijepa jer je prestala starjeti s trideset godina.

Niti sam bila vještica, demon ili bolest. Ništa na meni nije bilo bolesno, demonsko ili staro osim povremene srebrne niti u mojoj divljoj crnoj kosi. Moj je otac možda bio smrtnik, ali majka je bila boginja prije nego je kršćanski bog došao u Rusiju. (str. 5.)

Vještica i car

Za Jagu iz ovog romana narod doista vjeruje da je vještica, vedma, ali nju ta riječ vrijeđa jer iako poznaje magiju, služi se njome samo kako bi pomogla. Previše joj je ljudi slomilo srce pa živi sama u šumi, u svojoj neobičnoj kućici koja stoji na kokošjim nogama, a koju od milja zove Kokošica. Živi u društvu dviju životinja koje je uvijek prate i pomažu joj, sove koja se zove Noć i vuka koji se zove Dan.

Jednoga dana, u sumrak, do njezine kolibice dolazi nekadašnja joj prijateljica, a danas carica Rusije, Anastazija Romanovna.

U tom trenutku nije bila djevojka, nego žena. U tom trenutku nisam je samo voljela… a voljela sam je… ja sam je i poštovala.
U tom sam trenutku znala da Anastazija nije obična djevojka, da je njezina sudbina za nju izabrala nešto veće. Vladati i brinuti se za ljude. Biti carica Rusije. (str. 19.)

Carica Jagu moli za pomoć – netko je truje i ona je iz dana u dan sve slabija. A kako slabi ona, tako jačaju nesigurnost, okrutnost i ludilo cara Ivana. Cara koji će uskoro postati poznat kao Ivan Grozni.

Premda ne voli gužvu grada, Jaga odlazi u Moskvu kako bi u svakom trenutku bila uza svoju prijateljicu i kako bi je iscjeljivala od trovanja, dok god ne otkrije onoga tko stoji iza tog užasnog djela.

Ovo nije bio obični trovač, neka zavidna dvorska dama ili ljubavnik i obožavatelj carice. Ne, to je bio netko bez empatije ili grižnje savjesti… i moguće prilično poremećen. (str. 68.)

Jer onaj tko kuje zavjeru protiv carice, izdaje i samu Rusiju. Rusiju koja je trenutno na rubu kaosa i potreban je samo mali poguranac da sve ode k vragu.

Klupko povijesti i mitologije

Vještica i car roman je koji me odmah namamio na čitanje, isprva, dakako, svojom predivnom naslovnicom, a nakon toga i sadržajem.

Oduvijek volim slavensku mitologiju! Još otkad sam išla na fakultet i pokušala napisati (neuspješno!) roman koji se bazira upravo na slavenskoj mitologiji. Tada sam je dosta i istraživala pa mi tako ni jedan bog koji se u romanu spominje nije bio nepoznat. Tu su Černobog i Bjelobog kao glavna božanstva. Zatim Volos, Morozko, Mokoš, Kikimora kao ajmo reći niži bogovi koji se provlače između svijeta smrtnika i besmrtnika i tkaju njihove, ali i svoje sudbine.

Povijesni dio također mi je bio izvrstan, pogotovo još kad sam malo istraživala Ivana Groznog i vidjela da su se neke stvari doista i dogodile! Naravno, u romanu Vještica i car opisane su drugačije, dodana im je doza magije, ali – tu su!

Ovdje je bio car kojeg je kruna učinila tragičnim, sumnjičavim i osvetoljubivim čovjekom, nestalnim i nepredvidljivim. Volio je danas samo da bi mrzio sutra. U napadu neumjesne paranoje, mogao se okrenuti protiv bilo koga – bilo koga – čak i mene. (str. 84.)

Vještica i car – dojam

Premda mi se roman veoma svidio, imam zamjerku koja vama možda i ne bude problem, ovisno o tome kakve knjige volite. Isti sam problem imala i s romanom Psiha i Eros, autorice Lune McNamare. Previše mi je pripovijedanja!

Previše je teksta i budući da nam sve čitavo vrijeme govori isti narator, Baba Jaga, nakon nekog vremena postane naporno.

Svoj povrijeđeni ponos što su me zvali vješticom, Babom Jagom, morala sam ostaviti po strani. Ruski narod i Anastazijini sinovi su me trebali. I morala sam im pokušati pomoći. (str. 147.)

Roman bi se puno lakše čitao kada bi bilo više dijaloga ili kada bi se makar izmjenjivali pripovjedači.

Iako ovdje imamo nešto što autorica naziva „interludijem“, u njemu se stil naracije nimalo ne mijenja pa i dalje imamo osjećaj da slušamo Jagu, samo ne u prvoj, nego u trećoj osobi.

Eto, to je jedina stvar koja mi je otežavala čitanje i iskreno, smanjila cjelokupnu ocjenu romana.

Budući da je tekst, kažem, mrvicu zahtjevniji za čitanje, preporučila bih da ga ostavite za zimske večeri, dekicu i čaj.

Ljeti jednostavno nemam (a vjerojatno ni vi) dovoljno koncentracije za praćenje priče koja je, premda izuzetno zanimljiva, ispričana monotono i jednolično.

Dakle, Vještica i car – da, ali pobrinite se da imate dovoljno vremena i pažnje za nju. Priča je dojmljiva i svidjet će vam se, pogotovo ako volite lutati povijesnim prostorom na kojem se sukobljavaju i ljudi i bogovi, smrtnici i besmrtnici, demoni i pravednici.

Ostavite ovu knjigu za zimu i uživajte!

A ako toliko silno želite pročitati roman Vještica i car, nikakav problem!

U komentarima na Facebooku napišite mi zašto je moram poslati baš vama i – šaljem je već sljedeći tjedan onome čiji mi se komentar učini najsimpatičnijim. 😀

Ostali naslovi ove autorice

Olesya Salnikova Gilmore rođena je u Moskvi, ali odrasla u SAD-u gdje i trenutno živi. Neko je vrijeme radila kao odvjetnica, ali odlučila je slijediti svoje snove i postati spisateljica. Njezin debitantski roman Vještica i car inspiriran je poviješću, slavenskim folklorom i mitologijom. Drugi roman, kod nas zasad još nepreveden, The Hounting of Moscow House, objavljen je 2024. godine.

Gdje kupiti roman Vještica i car

Znanje

Volite li knjige koje govore o hladnoj Rusiji, ne propustite osvrte na romane Porculanska lutka Kristen Loesch, Grad lopova Davida Benioffa i Mag iz Kremlja Giuliana da Empolija.

Izvori

Baba Jaga – Wikipedija

Baba Jaga: 7 tajanstvenih aspekata folklorne figure

14 srpnja, 202514 srpnja, 2025

Jo Nesbo: Vučji sat

Nakladnik: Fokus, 2025.

Preveo Igor Solunac

Dok sam čitala ovu knjigu, po glavi su mi se stalno motale dvije stvari. Jedna je pitanje: je li SAD zemlja u kojoj najviše ljudi u svijetu legalno posjeduje oružje, zbog vrlo liberalnih zakona? I drugo: Jesu li iste te Sjedinjene Američke Države zemlja u kojoj ima najviše usamljenih ljudi na svijetu, unatoč gradovima koji vrve od ljudi?

Vučji sat bavi se upravo tim temama. Priča je to o usamljenosti koja dolazi kao posljedica traume koja nastaje kada izgubiš nekog za koga si bio siguran da će čitav život provesti uz tebe. I to nije bila samo nada, već čvrsto uvjerenje. Kad se dogodi taj gubitak, otvara se rana u čijem je središtu ništavilo, nedostatak pripadnosti nekome i negdje, a oružje je dostupno svugdje oko tebe.

Diler oružja

Dante je kriminalac koji se bavi preprodajom oružja pod krinkom voditelja kvartovskog dućana. Jednog ga dana po život opasno rani snajperist s jedne od susjednih zgrada. Nakon što nekoliko dana kasnije bude ustrijeljen poznati političar koji podržava zakon o dozvoli oružja građanima, policiji je jasno da imaju posla s nekim tko želi osvetu.

Policija angažira doušnike kako bi ušla u trag serijskom ubojici. Sve upućuje na bivšeg pripadnika bande koji se odmetnuo, nadimka Vuk. Ali njemu se davno izgubio trag.

Što je sloboda?
Imati oružje za ubijanje ljudi, jer ga možda ima i tvoj susjed? Ili je sloboda nemati oružje, jer možeš biti siguran da ga nema ni on? str. 228.

Bob Oz

Glavni inspektor neprilagođeni je i buntovni detektiv Bob Oz, koji započinje istragu zajedno s crnom kolegicom Kay Myers. Bob je usamljen i depresivan nakon prekida dugogodišnje veze i sklon izazivati kavgu. To neuspijevanje kontrole bijesa košta ga suspenzije, ali Bob ne odustaje od slučaja pa makar ga vodio inkognito. Jedini trag misterioznog Vuka Boba vodi u radionicu gdje se prepariraju životinje. Bob se nada da će se ubojica prije ili kasnije tamo pojaviti.

Sad moram ući u policajčevu glavu. Pokušavam zamisliti kako je to izgledalo, što je rečeno i učinjeno unutra tog jutra prije šest godina. str. 22.

Pitanje koje me muči jest je li ga sama usamljenost mogla natjerati da poželi osvetu. str. 281.

Dojam o djelu Vučji sat

Nesbo baš voli neprilagođene i pomalo asocijalne detektive. Harry Hole bio je alkoholičar koji je pićem odagnao tugu, dok je Bob Oz usamljeni depresivac sklon tuči i vezama za jednu noć. Oba su savršeno nesavršena i zapamtljiva pa je jasno da Nesbo ne mijenja svoju dobitnu kombinaciju što se tiče glavnog lika.

Što se tiče samog romana, to je druga priča. Prva trećina knjige prilično je konfuzna i malo ju je teže pratiti jer ima vremenskih skokova na koje se morate navikavati. Nesbo uvodi ulogu pripovjedača koja je po meni višak samoj knjizi jer je detektiv Bob Oz toliko živopisan da je dovoljno da čitatelj slijedi samo njega, bez dodatnog tumača događaja. Ovako, prva trećina knjige ispala je konfuzna i djelomično nejasna. I kad sam već razmišljala da odustanem, radnja naglo dobiva zamah i počinje ubrzavati. Nakon toga knjiga postaje stvarno zanimljiva i drži vašu pažnju.

Vučji sat (u izvorniku Minessota) preslika je današnje Amerike. Kvartovske bande, legalizacija i prevelika dostupnost oružja svim dobnim skupinama, korumpiranost policije i beskrupuloznost političara prikazana je vrlo jasno očima jednog krimića. I premda je krimić što se tiče radnje prosječan, a Nesbo je do sada imao mnogo boljih romana, sama poruka koju roman nosi i društvena pitanja koja otvara, nemjerljivo su iznad vrijednosti same knjige.

Uz sve to, Nesbo je iznio jedan gorući problem koji nije samo problem Amerikanaca, a to je osobna, društvena i međugeneracijska usamljenost. Njome su u jednakoj mjeri pogođeni i pozitivci i negativci u knjizi. U tome je sličnost između inspektora i ubojice. Na opće zaprepaštenje, inspektor otkriva da ga ubojica podsjeća na njega samog.

U sociološkom smislu, ovaj je roman analiza i odlična preslika modernog zapadnjačkog društva. U književnom smislu, to je solidan krimić.

Pouka je jasna po onoj narodnoj: Tko se mača laća, od mača i pogiba.

Pročitajte Nesboa, vrijedi.

Ostali njegovi naslovi za koje sam pisala osvrt su sljedeći:

O autoru

Jo Nesbø (1960.) norveški je pisac, glazbenik, bivši ekonomist i novinar. Od 2014. godine, u Norveškoj je prodano više od 3 milijuna primjeraka njegovih romana, a djela su mu prevedena na više od 40 svjetskih jezika.

Gdje kupiti:

Fokus

11 srpnja, 202515 siječnja, 2026

Marina Vujčić: Sigurna kuća

Nakladnik: Fraktura, 2024.

…čega uopće može biti nakon što ubiješ čovjeka.
Pa makar bio i nečovjek. (str. 90.)

Sigurna kuća

UBILA SI MUŽA.
Bio je i otac tvoje kćeri.
Nisi se još naviknula na to prošlo vrijeme u kojemu on još jedino može postojati. Kad misliš na njega, još uvijek ti je prisutan i još uvijek ga se bojiš, kao da ti je strah ostavio oporučno. (str. 11.)

Roman Sigurna kuća ne treba posebno predstavljati. Velika ga je većina čitala. Priča je klasična, stara koliko i ljudi. Ali – ovdje imamo jedan neobičan, dramatičan plot-twist. Nije muž taj koji je ubio ženu. Ovdje je žena ubila muža.

Obično je žena u lokvi krvi. …
Obično je žena žrtva, ali ona je žrtva samo ako je mrtva. …
Da si pustila da te ubije, svima bi sve bilo jednostavnije. (str. 18.)

Čitajući, bila sam zgrožena. Priča je toliko odbojna da je nisam mogla dugo čitati. Svako malo ostavljala sam je sa strane i disala. Duboko disala.

I nije me taknuo okrutni zločin zbog kojeg je naša protagonistica u kaznionici. Užasnulo me podmuklo nasilje njezina supruga. Njegova manipulacija. Svirepost svakog postupka koji se isprva činio kao ljubav. A onda je postao mržnja. Gore od mržnje.

Psihičko zlostavljanje, vjerovali ili ne, najviše oštećuje osobu koja ga trpi. A ono što je žena ovog romana pretrpjela…

…on bez tebe ne bi mogao živjeti. To je. Zato je takav. Inače je razuman, ali strah za tebe ga izbezumljuje. Ti mu to činiš. Ljubav prema tebi mu to čini. Ti si, zapravo, kriva. (str. 34.)

I sad mi srce počinje ubrzano tući, samo dok tipkam ove riječi…

Što se dogodilo?

Lada Lončar ubila je muža i oca svoje djevojčice. Njen muž nema ime, nije ga ni zavrijedio. On pokreće ovu priču, ona u principu i govori o njemu, ali nebitan je.

Bitna je Lada Lončar. Lada koja nosi njegovo prezime jer nije smjela ostaviti svoje, ali bilo joj je simpatično što je inzistirao na svom prezimenu. Još jedan dokaz ljubavi, nema što.

On je bio uvaženi sveučilišni profesor, divan čovjek. Šarmantan, karizmatičan, uvijek ljubazan prema susjedima. Nećete vjerovati, uvijek je lijepo pozdravljao.

Majke mi, da mene netko opiše sa „uvijek lijepo pozdravi na cesti“, znala bih da sa mnom nešto nije u redu…

Ali vratimo se priči.

Lada nije bila ni šarmantna ni simpatična. Uvijek je držala spuštenu glavu. Nakon što iščitamo stranicu za stranicom, znamo i zašto.

Zato je sram danas tvoj dominantan osjećaj. Sram što nisi na vrijeme shvatila o čemu se radi, sram što je vanjski svijet počeo pripadati samo drugima, sram što si se sramila nekome reći kako živiš, sram što si mislila da je to ljubav, sram što si tisuću puta povjerovala da će biti bolje…
A on se nije sramio ničega. (str. 27.-28.)

Dakle, Lada nam svoju priču priča iz kaznionice u Požegi. Zanimljivo, govori nam u drugoj osobi, u ti-formi, kao da ni ona u potpunosti ne može vjerovati što joj se dogodilo. Kao da su se svi užasi jednostavno – dogodili nekom drugom.

Mislila si da je to ljubav prema tebi, ali zapravo je bila ljubav prema svim mogućnostima koje mu taj prizor otvara u ratu protiv tebe, dok još nisi znala da si u ratu. (str. 82.)

Sigurna kuća je lektira

Primjećujete, sigurno, koliko sam citata prepisala. Vjerujte mi, označila sam ih još tri puta ovoliko. Sigurna kuća nije roman koji se čita. Ona je roman koji se osjeća u najskrovitijem dijelu duše. I svi ga trebaju pročitati. Žene, muškarci. Mame, tate. Socijalni radnici, policija, prijatelji, čitave obitelji. Svi su oni u slučaju Lade Lončar, žene koje se usudila preživjeti, debelo zakazali.

…samo si ti ubojica u pravom smislu te riječi – riječi koja uopće nema ženski rod jer ženama ne priliči da ubijaju, one nisu ovlaštene za oduzimanje života, mogu ga samo položiti ako do toga već dođe jer takav je prirodni poredak stvari, takva su nepisana pravila koja si prekršila kad si se usudila preživjeti na tuđi račun. (str. 62.)

Ispričala bih vam još i što me posebno taklo, ali postoji mogućnost da neke dijelove nećete doživjeti onako kako sam ih ja doživjela. Naime, svi smo mi zbroj svojih prethodnih iskustava. Tko jednom doživi makar djelić perfidne, ali fine manipulacije koju je Lada godinama doživljavala, taj zna zašto se znoji dok čita kako se žena nije smjela tuširati. Kome se jednom mjerilo dužinu suknje i količinu šminke na licu, taj zna zašto teško diše i zašto odlaže knjigu sa strane.

Sigurna kuća trebala bi biti obavezna lektira, a ako ne u školi, onda makar u životu. Žene moraju znati što NIJE ljubav. Muškarci moraju znati što NIJE ljubav. Društvo mora znati da onaj tko pozdravi na stubištu nije bezgrešan. Svi mi imamo tajne. Samo nečije uništavaju ne onoga tko ih nosi, nego onoga na kome se lome.

Samo ti i ja. Samo mi. Samo nas dvoje. Taj svemir nije trpio druge. Drugi su bili pakao, u našem tijesnom raju koji je sam postao pakao. (str. 96.)

Aha, još i femicid

A evo, još da se dotaknem i ovoga pa kačim tipkovnicu o klin, makar na par dana.

Sigurna kuća prikazuje nam čitav jedan dijapazon predrasuda s kojima se žene susreću, čitav jedan svijet koji nije stvoren za žene, iako one čine njegovu polovicu. Bezbroj je rečenica koje nam se urežu u mozak i srce, počevši od objašnjenja zašto je zatvor za muškarce, a kaznionica za žene.

Od ljubavi ćeš zauvijek imati PTSP. Znaš da više nikad, nikad, nikad nećeš vjerovati u sretne krajeve, u zablude o sreći udvoje, jer ljubav je za tebe zlo…
(str. 44.)

Zatim ono kako je žena žrtva samo ako je mrtva. Ako je živa, Bože moj, što ima veze da ju je malo istukao, „ima i gorih stvari od malo nasilja u obitelji“. A i puno je zgodnije, nekako svakodnevnije, da muž ubije ženu. Novinari imaju spremne članke, broji se koja je to po redu žrtva femicida, susjedi već imaju priče o tome kako je optuženi bio dobar susjed i, budimo realni, sigurno je to nekako izazvala.

Ali – Lada Lončar nije dala mužu da je ubije. Da jest, imali bismo samo statistiku u vijestima. Ovako imamo jednu od najjačih knjiga hrvatske književnosti.

Sigurna kuća djelo je koje se ne zaboravlja.

Sretno svima s čitanjem!

Naša je ljubav božje remek-djelo.
Sve si mu to povjerovala.
Tada.
Danas znaš da je to što je nazivao ljubavlju bila patologija. (str. 184.)

Ostali naslovi ove autorice

Marina Vujčić rođena je 1966. u Trogiru. Objavila je sljedeće romane:

Tuđi život
A onda je Božo krenuo ispočetka
Mogla sam to biti ja
Susjed
Otpusno pismo – u suautorstvu s Ivicom Ivaniševićem
Pitanje anatomije
Pedeset cigareta za Elenu.

Njezine drame Umri muški i Podmornica nagrađene su nagradom Marin Držić.

Marina Vujčić jedna je od mojih omiljenih domaćih autorica za koju donedavno (sram me priznati) nisam ni čula.

Otkad sam pročitala njenu zbirku misli 365 rečenica, čitat ću je dok god objavljuje, ma što objavila.

Autorica živi i radi u Zagrebu.

Gdje kupiti roman Sigurna kuća

Fraktura

9 srpnja, 202512 srpnja, 2025

Alex Dahl: Prijateljice

Nakladnik: Znanje, 2025.

Preveo Vojko Plovanić

Sigurna sam da ste u životu imali bar jednu toksičnu prijateljsku vezu s osobom muškog ili ženskog spola. Nekoga tko vam se uvukao u život toliko da je želio znati sve o vama, bio dio vašeg društva u ama baš svakoj prilici, nekoga tko je upoznao sve pore vašeg života u kratkom vremenu, a da vi toga niste bili svjesni. Sve dok vas ta veza nije počela gušiti. A kad ste jednom sve to osvijestili, kako ste se riješili te osobe? Naglim rezom ili strateškim povlačenjem? Upravo o takvoj jednoj toksičnoj vezi priča nam roman Prijateljice.

Charlotte

Charlotte je kraljica Keto ishrane, vrlo uspješna voditeljica kulinarskih emisija čija slava je prerasla granice Wimbledona u kojem živi. Uz brzo rastuću karijeru, Charlotte ima strogo organiziran obiteljski život kako bi zadržala imidž uspješne javne osobe koja s lakoćom “hendla” između karijere i obitelji. Ali javno mnijenje samo je privid jer je Charlottin brak zahvatila doza rutine i učmalosti.

Na jednom primanju koje organizira njezin suprug Andreas, bankarski direktor, Charlotte upozna Emila, novog šefa svog supruga, i njegovu suprugu Bianku.

Bianka

Bianka je odmah opčinjena Charlotte, diveći se njezinoj karijeri, stilu života i činjenicom da je Charlotte poznata i opće prihvaćena, kako u skandinavskoj zajednici iseljenika Wimbledon, tako i šire, posredstvom javnih nastupa u medijima. Bianka je drska, seksi, nametljiva, bez skrupula i drugačija od svih s kojima se Charlotte druži. Sve je to opreka Charlotte koja je kontrolirajući individuum. Ali s druge strane, upravo takva Blanka privlači Charlotte kao noćna svjetiljka leptira.

Svakako, žensko prijateljstvo jedno je od najjačih ljudskih veza koje postoje, pa povezivanje između žena može izazvati snažne i intenzivne osjećaje kao i zaljubljivanje. str. 65.

Ibiza

Jedini odmak od Charlottinog strogo organiziranog života odlazak je na tjedan dana na Ibizu s prijateljicama. Anette i Linda su, zajedno s Charlotte, uigrani tim koji se svake godine prepušta ludim provodima na Ibizi. Ovaj se put, na prijedlog Carlottinog supruga, prijateljicama pridružuje i Bianka. Stare prijateljice nisu oduševljene Biankom, ali Charlotte je previše zaslijepljena i očarana Biankom da bi odustala. Nažalost, ova se njezina odluka pokazuje kobnom i potpuno joj mijenja život. Stvari koje su se dogodile na Ibizi okrenule su naglavačke Charlottin uređeni život i od njega napravile kaos koji je postao najgora noćna mora.

Možeš misliti da sve držiš pod kontrolom, ali nikad nećeš kontrolirati mene. Baš suprotno. str. 162.

Sad smo povezane, rekla je. U tom je slučaju još opasnija. str. 317.

Dojam o djelu Prijateljice

Priču nam pričaju tri lika, Charlotte, Bianka i Biankin posinak Storm.

Storm je daleko najsimpatičniji lik. Dječak u najosjetljivijim godinama, bez majke čije se smrti košmarno sjeća, osjeća da se u odnosu oca i Bianke događa nešto puno dublje. Njegov je lik jako dobro portretiran ulogom tinejdžera koji odrasta i mijenja se u fizičkom i psihičkom smislu sazrijevajući. Ostali muški likovi djeluju udaljeno, bez inicijative u ulogama koje imaju. Ponašaju se kao statisti koji su kulisa u napetom filmu.

Odnos Charlotte i Bianke pratimo gotovo od početka romana i on nam donosi cijeli dijapazon osjećaja i emocija – od simpatija, obožavanja, ljubavi i opsjednutosti do krivnje, očaja i mržnje. Svaku od tih emocija proživljavaju naizmjenično obje protagonistice romana. Nijedna od njih nije ni crna ni bijela. Obje su dobre i loše u jednakoj mjeri.

Ono što je karakteristično za ženske likove u romanu veliki je nedostatak samopouzdanja, bez obzira za trenutnu društvenu poziciju. Vidimo ih kao osobe koje moraju negdje pripadati i biti prihvaćene u nekom krugu, inače se osjećaju izgubljeno i osamljeno.

Autorica je u razgovoru o ideji romana iznijela svoju viziju bogatog raja koji to u stvari nije. Kokteli, primanja, tulumi i druženja u dobro pozicioniranoj zajednici koja egzistira između intriga i glamura, dovode nam mnogo likova, karakterno vrlo nesavršenih.

Prijateljice su zanimljive jer je ova vrsta odnosa česta u stvarnom životu. Možda ne tako drastična kao kod Charlotte i Bianke, ali na osobe koje kolokvijalno zovemo pijavice svatko od nas naišao je bar jednom u životu.

O autorici

Alexandria Bockfeldt Dahl (rođena 1982.), poznata kao Alex Dahl, američko-norveška je spisateljica kriminalističkih romana koja piše u nordijskom noir žanru. Djela su joj prevedena na dvanaest jezika, a norveški ju je list Dagbladet 2019. opisao kao novu zvijezdu nordijske noir književnosti.

Gdje kupiti roman Prijateljice

Znanje

Sličnu dinamiku prijateljstva nalazimo i u romani Sve ovo je laž autorice Lise Jewell.

Kolačić	Trajanje	Opis
cookielawinfo-checkbox-analytics	11 months	This cookie is set by GDPR Cookie Consent plugin. The cookie is used to store the user consent for the cookies in the category "Analytics".
cookielawinfo-checkbox-functional	11 months	The cookie is set by GDPR cookie consent to record the user consent for the cookies in the category "Functional".
cookielawinfo-checkbox-necessary	11 months	This cookie is set by GDPR Cookie Consent plugin. The cookies is used to store the user consent for the cookies in the category "Necessary".
cookielawinfo-checkbox-others	11 months	This cookie is set by GDPR Cookie Consent plugin. The cookie is used to store the user consent for the cookies in the category "Other.
cookielawinfo-checkbox-performance	11 months	This cookie is set by GDPR Cookie Consent plugin. The cookie is used to store the user consent for the cookies in the category "Performance".
viewed_cookie_policy	11 months	The cookie is set by the GDPR Cookie Consent plugin and is used to store whether or not user has consented to the use of cookies. It does not store any personal data.