Nakladnik: Hena com, Zagreb 2021.
Naslovnica knjige Posuđeno vrijeme: ©Hena com
Svi mi živimo u posuđenom vremenu, ljubavi moja. I nitko ne primjećuje da mu se kraj brzo primiče. str. 243.
Posuđeno vrijeme veličanstvena je saga o ljubavi, o domoljublju, ratu, povijesti i oprostu. Smještena u srce Osmanskog Carstva, u drevni grad Smirnu, priča počinje 1905. godine i završava skoro sto godina kasnije. Kozmopolitski grad Smirna (Izmir) naseobina je više naroda. Pratimo priču četiri obitelji: levantinske, turske, grčke i armenske, uhvaćene u najburnijim godinama društvenih i političkih mijena. Da bismo razumjeli zbivanja u knjizi, nužno je djelomično poznavati povijesne događaje koji su prethodili krvavom sukobu. U svjetlo takvih previranja autorica je smjestila veličanstvenu literarnu arabesku, ljubavnu priču koja ne poznaje naciju, pravila i zadanosti. Priču koja je velika koliko i povijest i kultura drevnog grada.
Povijest
Knjiga obuhvaća burno razdoblje grada Smirne koji je potpuno uništen u velikom požaru 1922. kada je skoro pretvoren u pepeo, a svijet je izgubio jedan od najljepših kozmopolitskih gradova. Uz opustošen grad svjedočimo o mnogim izgubljenim životima, besmisleno ugašenima, onako kako to čini svaki rat na kugli zemaljskoj. Nakon završetka Prvog svjetskog rata, u svibnju 1919. godine, Smirnu i njenu okolicu okupirala je grčka vojska i došlo je do Grčko-turskog rata. U Smirni je živio veći broj Grka nego u Ateni. Grci su vlast nad Smirnom zadržali do 1922. godine, tj. tijekom nešto više od tri godine kada Turci kreću u ponovno osvajanje Smirne, unatoč tome što je velik dio stanovnika tog grada bio grčke etničke pripadnosti. Ubrzo nakon turskog ulaska u Smirnu došlo je do katastrofalnog požara u kojem je poginuo veliki broj stanovnika toga grada, a zabilježeni su i brojni slučajevi ubojstva i silovanja koje su počinili turski vojnici.
Edith
Edith Sofia Lamarch najmlađe dijete je Charlesa i Juliette. Charles je bio dovoljno star da je bio više djed, a manje otac, beskrajno razmazivši Edith. Ali, nakon Charlesove smrti Edith saznaje da joj je otac netko drugi i da je majka godinama dobro čuvala tajnu. Ne mogavši oprostiti majci licemjerje, jer ju je izolirala zbog istog grijeha, Edith se udaljava od majke i godinama živi samostalno. Sve dok na njezin put nije stao Avinash Pillai, indijski špijun koji radi za britansku tajnu službu, velika Edithina ljubav. Edith je žena koja cijeli život živi po svojim načelima, slobodoumna i hrabra s obzirom na vrijeme i sredinu u kojoj živi, žena koja punim plućima dijeli sudbinu voljenog grada.
…Ova žena ni s kim, ni po koju cijenu neće podijeliti sve tamne zakutke svoje duše, neće sebe stavljati u drugi plan, a mir i spokoj koji nalazi u samoći nikada neće pronaći uz muškarca. str. 69.
Panajota
U vrijeme kad se natruhe rata tek primiču, Panajota je mlada djevojka od šesnaestak godina. Vesela, željna izlazaka i prvih ljubavi. Njezino srce je zarobio mladi Stavros, ali Stavros ima puno prečih stvari nego što je ljubovanje. Prijavljuje se u vojsku što Panajotu strašno pogađa jer su joj starija braća već izgubila živote u Grčko-turskom ratu. Panajota je dobra i poslušna kći koja jako cijeni roditelje, ali nije im slična, uopće. U njenoj je krvi mladi treptaj strasti koji samo što ne bukne. Svega je svjesna Panajota, i svog djevojaštva i mladih ljubavi koje su unaprijed osuđene na propast, i rata na obzorju i potrebe da zaštiti roditelje. Ali, onaj dan kada je rat konačno došao u njen grad uhvatio ju je nespremnu. I tko zna što bi bilo s Panajotom da nije bilo mladog turskog časnika…
Kad bi iz ove mase ljudstva mogao spasiti jedan život…Samo jedan. str. 369.
Šeherezada
Šeherezada živi u tornju iz kojeg nije izašla već pedeset i jednu godinu. Štoviše, iz njenih se usta nije čula niti jedna jedina riječ sve ove godine koliko živi u tornju. Ali ona piše. Piše bolnu, bogatu i nadasve neobičnu povijest svoje obitelji. A Šeherezada ima o čemu pisati jer ona se tri puta rodila. Tri puta rođena i tri puta spašena. Toliko života proživljenih kao jedan. Zato je Šeherezada odlučila: Ispričat će svoju priču.
Ovi ljudi koji su te spasili i primili pod krov nisu te uzalud nazvali Šeherezada. Znaj da smrt neće doći u tvoj toranj dok ne ispričaš ovu priču. str. 331.
Priču ne prenose samo riječi. Njih nadopunjuje na tisuće minijaturnih detalja. To zna samo netko tko je poput mene napustio riječi. str. 125.
Dojam o djelu
Posuđeno vrijeme fascinantna je epska saga koju čitate dušom. Predivno ispričana, povijesno vrlo utemeljena, ali bez potrebe zauzimanja strana, Dafne Suman priča nam priču o jednom vremenu koje se proteže na gotovo stotinu godina i koje prati sudbine članova četiriju obitelji. Svi su živjeli u jednome gradu, gradu koji je najprije bio Smirna, a nakon što ga je poharao ratni vihor postao je Izmir. Posuđeno vrijeme epska je priča o ljubavi, stradanju, tradiciji, ratu i oprostu koja će vas duboko taknuti. Taknut će vas toliko da shvaćate da je „ posuđeno vrijeme“ vrijeme o kojem je najbolje šutjeti. Kao što je to učinila Šeherezada. I to ne zato što nemate što reći, već upravo obrnuto. Vrijeme koje ne mari za vaše boli, patnje, ljubavi, nade. Posuđeno vrijeme kovitlac je događaja koji su izvan našeg upliva, radnji ili vapaja. Čitajući ovu knjigu, razmišljamo kako bi se stvari odvijale da se sudbina nije umiješala. Naši junaci mali su ljudi uhvaćeni u bespoštedni ratni stisak. Nema obitelji koja nije nekog izgubila i odtugovala. A kad postanemo svjesni da se stvari događaju bez našeg utjecaja, onda znamo da jedino što možemo učiniti je biti čovjek. Sve je ostalo izvan naših ruku.
Uživat ćete čitajući ovaj roman. Ne žurite. Uzmite vremena za njega. Uostalom, sto godina je dugo vrijeme, posuđeno vrijeme.
O autorici
Turska književnica Defne Suman (1974.) okušala se u esejistici, dnevničkim zapisima, putopisima i romanima. Zbirku putopisa i eseja “Mavi Orman” objavila je 2011. godine, a 2014. godine prvi roman,” Saklambaç”, o tajanstvenom nestanku mlade žene. Roman Posuđeno vrijeme objavila je 2016. godine u Turskoj i Grčkoj, a taj joj je roman i prvo djelo prevedeno na engleski jezik, pod nazivom “The Silence of Scheherazade”.
