Shelley Parker- Chan: Ona koja postala je sunce

Nakladnik: Vorto Palabra, 2023.

Naslovnica knjige Ona koja postala je sunce: ©Vorto Palabra

Prevoditelj: Damir Biličić

Shelley Parker-Chan Ona koja postala je Sunce

Povijesni okvir – Ona koja postala je Sunce

Povijesni okvir ove grandiozne epske priče je 14. stoljeće, vladavina Zhu Yuanzhanga. Zhu je ujedinio Kinu, proglasio se carem i tako osnovao dinastiju Ming koja je Kinom vladala 276 godina. Utemeljitelj dinastije Ming, Zhu Yuanzhang, u kreativnoj inspiraciji autorice Shelley Parker-Chan zapravo je žena, odnosno djevojčica – Ona koja postaje sunce. Djevojčica preuzima identitet svog preminulog brata i tako u muškom odličju preuzima i njegovu sudbinu kojoj je namijenjeno da postane slavan ratnik.

Čitajući ovu knjigu, razmišljala sam na koga me podsjeća glavna junakinja. I naravno, misao je došla sama od sebe. Sličnu sudbinu proživjela je i mlada Mulan,  Kineskinja koja, prerušivši se u mladića, umjesto ostarjelog oca odlazi u rat protiv Huna. Iako je maštala o dobroj udaji, bistra i odvažna Mulan ubrzo postaje najhrabrijim ratnikom, spašava cara i mladog generala Shanga.

I ne željeti je želja. Izaziva patnju koliko i želja. str. 228.

Zhu-djevojčica koja je odlučila ne biti „Ništa“

U Onoj koja postala je sunce priča se odvija u malom selu u čijoj se blizini nalazi budistički samostan Wuhuang. Godina je 1345. Siromašni seljaci, pogođeni glađu i smrću, pokušavaju preživjeti. Samohrani otac s dvoje djece, dječakom po imenu Zhu Chongba i djevojčicom,  teškom mukom vadi  zadnje zalihe hrane kako ne bi umrli od gladi. Taj zadnji isušeni komad tikve prepolovit će napola, a polovicu daje proroku za proricanje dječakove sudbine. Otac je sretan jer je prorok predvidio da Zhu Chongbu čeka velika i svijetla sudbina te veliki uspjesi. Za djevojčicu prorok prosuđuje da bude ništa. Nakon što skupina razbojnika napada njihov dom i ubija oca, Zhu Chongba otupio od tuge i očaja prepušta se bolu i umire, ali ne i djevojčica. Odlučna da preživi, preuzima bratov identitet i postaje Zhu Chongba.

Velepoštovani ujače. Hoćeš li meni reći kakva mi je sudbina? A onda, kao iz velike daljine, čula je kako proricatelj kaže: Ništa!. str. 18.

Odrastanje u samostanu

Preuzevši bratov identitet djevojčica, sada Zhu Chongba, postaje redovnički novak u samostanu Wuhuang. Vješto, godinama, skriva ženska obilježja. Tamo bi vjerojatno i ostala kao zaređeni svećenik da samostan ne napadne i do temelja ne spali mongolska vojska predvođena tajanstvenim generalom, eunuhom Ouyangom. Zhu uspije pobjeći i završi u glavnom gradu pobunjenika, Anfengu, među pobunjenicima koji se nazivaju Crvenim turbanima.  Njezina pamet i otpornost, kao i ratna strategija, uzdižu je među ostalima. Postepeno počinje ostvarivati sudbinu koja je bila namijenjena njezinom bratu. Zhu Chongba junakinja je koja sebe ne vidi kao muško ili žensko, već isključivo kao svjetlost kojoj je suđeno da bude vođa. Sve ostalo je povijest.

Ne gledaj dolje dok letiš, jer ćeš shvatiti da ne možeš letjeti i tada ćeš pasti.
str. 278.

Prvi dio duologije

Ona koja postala je Sunce prvi je dio duologije “Car Blistavila”. Moram priznati da nakon čitanja prve knjige željno iščekujem nastavak.

Priča o djevojčici koja je jedina preživjela čeličnom snagom volje u spaljenom selu promijenivši identitet, toliko je moćna da knjigom plovite kao kroz najnapetije putovanje.

Ova je fantastična epopeja o djevojčici kojoj ni u jednom trenutku ne doznajemo ime. On ili ona, promjenjivog je rodnog identiteta. Priča o djevojčici čija je najveća želja preživjeti i izazvati sudbinu koja joj je namijenila da bude Ništa, totalno me oborila s nogu.

Dojam o djelu Ona koja postala je Sunce

Iako je Ona koja postala je Sunce povijesna fikcija s elementima fantastike, priča je utemeljena na stvaranju kineske dinastije Ming. Započinje nakon pobune seljaka koje ugnjetavaju mongolski vladari. Stvaranje države, ratna osvajanja i bespoštedna borba tijekom povijesti uvijek su nekako bili rezervirani za muškarce. Stoga je priča u kojoj je glavna junakinja žena koja se stepenicu po stepenicu, od djevojčice do žene, penje na pijedestal vladara nebesa, veoma neobična. Iznimka je to koja ruši mušku dominaciju u ratnim osvajanjima.

Njezin pandan, odnosno neprijatelj u romanu, general Ouyang, isto tako nije cjelovit muškarac. Autorica ga prikazuje kao eunuha, bez muških obilježja, osakaćenog još u djetinjstvu. Ta protuteža, žena-redovnik u obličju muškarca i neprijateljski general eunuh, vrlo je znakovita. Ukazuje nam kako se autorica ne libi problematizirati rodnu jednakost i LGBT prava pojedinaca. Nakon što sam, po čitanju ove knjige, pročitala autoričin životopis sve mi je bilo jasno. Shelley Parker-Chan godinama je radila kao diplomatkinja specijalizirana za ljudska prava, u Jugoistočnoj Aziji.

Zbog ovakvog autoričinog svjetonazora nije mi toliko bila fascinantna sama borba za prevlast među klanovima i suprotstavljenim stranama, koliko istraživanje roda i seksualnosti protkanih kroz likove koji se preispituju cijelom radnjom.

Sama je priča ispričana iz dvije perspektive koje se izmjenjuju. Ouyangova  i Zhuina. Svatko od njih pokušava izmijeniti svoju sudbinu. Ali dok je Zhu uvjerena da može utjecati na promjenu onog što joj je kao djetetu zapisano, Ouyang nema tu jačinu. Pomiren je sa sudbinom koja mu je namijenila sramotno tijelo. Jedino što može učiniti da zaustavi zle jezike je postati najbolji general i ratnik.

Ova slojevita knjiga koja probija granice roda i spola u izrazito patrijahalnom društvu toliko je jaka da jedva čekam vidjeti kako će se ove teme razvijati u idućem nastavku.

Velika preporuka.

Ne idi kroz život misleći jedino na dužnost. Kad svi mi imamo to kratko razdoblje između nepostojanja, zašto iz života ne izvući sve što možeš? To je vrijedno svake cijene. str. 183.

Shelly Parker-Chan Ona koja postala je Sunce

O autoru

Shelley Parker-Chan australska je spisateljica fantastike najpoznatija po debitantskom romanu Ona koja postala je Sunce i nastavku Onaj koji potopio je svijet, koji tvore duologiju Cara Blistavila.

Knjiga Ona koja postala je Sunce vodi nas od 1345. do 1356., kada Zhu ima oko 21 godinu.
Roman je donio Shelley Parker-Chan niz priznanja i nagrada. Popis je impresivan: dvaput je dobila priznanje British Fantasy Award, jednom priznanje Astounding Award, nominirana je za nagradu Hugo i ušla je u finale za tri prestižne nagrade: Lambda Literary, Locus i Otherwise.

Gdje kupiti:

Znanje

Joyce Carol Oates: Plavuša

Nakladnik: Vorto Palabra, 2023.

Naslovnica romana Plavuša: ©Vorto Palabra

Prevela Martina Pranić

Zato sam i tako dobra u hitnim slučajevima. Ili sam barem bila.
S onim se normalnim, svakodnevnim životom nikako nisam znala nositi.
(str. 56.)

Joyce Carol Oates: Plavuša

Najpoznatija plavuša na svijetu

Marilyn Monroe jedna je od najpoznatijih pin-up djevojaka na svijetu. Jedna je od najljepših žena na svijetu i jedna od najslavnijih američkih glumica svih vremena. Poznata je podjednako i po svojim filmovima i po brojnim skandalima, od kojih je svakako najmisteriozniji i najzanimljiviji onaj o vezi s američkim predsjednikom JFK-em. Njezinu smrt, 4. kolovoza 1962., prate brojne zagonetke, a i dan-danas predu se priče o tome je li ona bila samoubojstvo ili okrutan način na koji je Bijela kuća čistila svoje neželjene tragove.

Mit o Marilyn Monroe bio je poseban jer se u njemu spajaju tri ženske persone: na samom početku, tu je Norma Jeane Baker, ona zdrava i normalna djevojka naivna, ranjiva srca. …
Druga je persona Marilyn Monroe, pin-up djevojka, starleta, seks-simbol i boginja s filmskog platna. Ona je umjetna tvorevina holivudskog studijskog sustava…
Treća persona, Plavuša, simbol je čistog i djevičanskog stvorenja iz bajki i vjerskih parabola.
(uvod, str. 10.-11.)

U romanu Plavuša, u Americi objavljenim 2000. godine, spisateljica Joyce Carol Oates bavi se životom ove filmske i seks ikone. Od djetinjstva do smrti, od odrastanja u sirotištu i transformacije u Marilyn Monroe preko nesretnih brakova, slavnih uloga do mnogih ljubavnika i neostvarene želje za majčinstvom. Brutalan, ali dirljiv stil ove autorice daje glas ženi koju su mnogi voljeli gledati, no rijetki su je zaista vidjeli. Premda autorica odmah na početku naglašava da je ovo čista fikcija tek klimavo utemeljena na stvarnosti, čitatelj ne može, a da se ne zapita – koliko je stvarna Marilyn Monroe koja nam se razotkriva na preko 800 stranica ovog, rekla bih, književnog remek-djela.

Plavuša je roman koji ne smijete propustiti!

Zapamti to, Norma Jeane – treba umrijeti u pravom trenutku.(str. 81.)

Plavuša

Norma Jeane Baker prekrasna je djevojčica za koju se brine baka jer joj je majka malčice neuravnotežena. Za šesti joj rođendan majka pokazuje sliku slavnog holivudskog glumca  za kojeg tvrdi da joj je otac. Ipak, do kraja svog kratkog života Norma Jeane oca nije upoznala niti je ikad saznala tko je on zapravo.

Nakon nezgode iz koje saznajemo da joj je majka psihički bolesna, malena Norma Jeane živi najprije u sirotištu, a potom u udomiteljskim obiteljima. Budući da je previše lijepa za svoje dobro te pomalo naivna i lakomislena, udomiteljica odlučuje da je vrijeme za udaju. I tako se Norma Jeane, u nježnoj dobi od 16 godina, udaje po prvi put.

…djevojčice nisu dovoljno snažne; djevojčice nisu dovoljno velike; tvoje je tijelo krhko i lomljivo, poput lutkina; tvoje tijelo jest lutka; tvoje tijelo služi drugima da mu se dive i maze ga; tvoje će tijelo koristiti drugi, a ne ti; tvoje je tijelo slasno voće u koje drugi mogu zagristi i u njemu uživati; tvoje tijelo postoji za druge, a ne za tebe. (str. 66.)

Brak traje kratko, a Norma Jeane postaje najprije fotomodel, a onda i glumica. Muškarci Studija za koji radi osmišljavaju cijelu novu osobu – putenu, seksi, maznu Marilyn Monroe!

Rekla sam sama sebi Moj novi život! Moj novi život je započeo! Započeo je danas!
Rekla sam sama sebi Ovo je tek početak, dvadeset jedna mi je godina i ja sam MARILYN MONROE
(str. 261.)

Čak joj se i ime mrmlja kao u seksualnom pozivu, mmmmm…

Norma Jeane Baker polako nestaje i ustupa mjesto novoj blond personi, onoj po kojoj je ostala upisana u vječnost, glasovitoj Marilyn Monroe!

Ali kad gubiš sebe, katastrofa je neizbježna…

Joyce Carol Oates: Plavuša

Niska očekivanja

Odmah ću na početku reći iskreno – od romana Plavuša nisam imala nikakva očekivanja. Uzela sam ga na čitanje čim sam ga dobila, ni sama ne znajući zašto… Sada, nakon čitanja, moje oduševljenje ovim šokantnim i grubim, a opet nježnim i toplim štivom ne prestaje!

Vidi se da je autorica napravila dobar posao do u tančine istražujući i raslojavajući svaki dio života djevojčice, djevojke i žene koja je postala kultna holivudska zvijezda Marilyn Monroe.

Njezin problem nije bio u tome što je bila glupa plavuša, već u tome što nije bila plavuša i što nije bila glupa. (str. 278.)

Način na koji Oates oblikuje poglavlja fascinantan je koliko i težak za čitanje. Na stranu to što roman ima 850 stranica. Sastoji se od poglavlja koja piše sveznajući pripovjedač, od poglavlja koja nam pripovijeda sama glumica, zatim stihova njenih pjesama te njezinih dnevničkih zapisa… Kako Norma Jeane sve više postaje Marilyn Monroe, tako je njezino pripovijedanje sve nepouzdanije i ne možemo joj vjerovati ni jednu jedinu riječ. Bilo zbog droge, srama ili fantazije u kojoj živi, priče koje nam Marilyn servira pune su rupa. I dok se pred nama otvara, u svom najranjivijim stanju ona nešto taji. Umjesto tijelom zavodi nas riječima pa smo šokirani kad iz usta nekog drugog čujemo nepatvorenu istinu.

Muškarci

On ne voli mene. Voli neku blond stvar u svojoj glavi. Ne mene. (str. 689.)

Život ove zapanjujuće, kako je roman naziva – Blond Glumice, obilježili su muškarci i to je općepoznata stvar. Počevši od oca koji je i danas zagonetka, preko triju muževa koji su je obilježili svaki na svoj način pa do „the ljubavnika“, američkog predsjednika JFK-a, Marilyn nije imala sreće u ljubavi. Emotivno su teška i iscrpljujuća poglavlja o sastanku u avijariju gospodina Z.-a, o pobačaju toliko željenog djeteta, o tome kako su je „kao komad mesa donijeli predsjedniku“ itd.

Koliko god izmišljen sadržaj ovoga romana bio, ne možemo se oteti dojmu da tu nečeg ipak ima. Možda je bilo, ako ne ovako, onda barem slično, i to je ono što boli. Vidite, neki ulomci doista bole i čovjek (žena) se na njih ježi. Onaj kada uplašena djevojčica trči po zgradi i traži pomoć. Onaj kad mlada krvava žena traži WC. I svakako onaj u kojem Plavuša ravnodušno priča o tome kako se uspela na sam vrh.

Muškarci su vladali Hollywoodom, a muškarce je trebalo zadovoljiti. To nije bila neka duboka istina. Bila je to banalna, a samim time i pouzdana istina. (str. 339.)

Joyce Carol Oates: Plavuša

Svega je bilo previše

No najpoznatija plavuša na svijetu nije imala sreće ni sama sa sobom. Previše se davala poslu, previše je osjećala, previše je željno htjela postati normalna – supruga i majka. Sve njoj i sve na njoj bilo je jednostavno previše.

Istina je bila da je njezin život bio ispunjen napornim radom, tjeskobnim radom, radom zbog kojeg noću nije spavala od brige, radom kakvim se još nikad nije bavila … dok je oko drugoga … neprestano motri. (str. 242.-243.)

Bila je nesigurna u svoj um, nesigurna u svoje tijelo. Nije se vidjela onakvom kakvom su je vidjeli svi ostali. Bila je zahtjevna, hirovita, ponekad okrutna. Najviše od svega, bila je slomljena. Je li se slomila još dok je bila Norma Jeane ili ju je dokrajčio Hollywood nije u potpunosti jasno, mada se meni čini da svako poglavlje romana Plavuša prikazuje jedan novi lom, jednu novu pukotinu u savršenom blond oklopu žene koja nikad nije uspjela pronaći samu sebe, onu pravu sebe.

Nikad svoje lice i tijelo nisam doživljavala iznutra (gdje je sve obamrlo, kao u snu), samo kroza zrcalo, gdje je postojala oštrina i jasnoća. Na taj sam način uspijevala vidjeti sebe. (str. 51.)

Smrt je dočekala početkom kolovoza 1962., gola i sama, okružena mnoštvom tableta koja se zadnjih mjeseci života uglavnom održavala na površini. Jesu li je one, naposljetku, povukle na dno, ili im je u tome netko pomogao, ostat će vječni misterij.

Jer ne postoji smisao života izvan filmske priče.
I ne postoji filmska priča izvan zamračene kinodvorane.
(str. 27.)

Ostali naslovi ove autorice

Joyce Carol Oates hvaljena je američka spisateljica rođena 1938. godine. Inspiraciju za djelo o Marilyn Monroe dobila je kada je ugledala sliku mlade, nevine, ozarene petnaestogodišnje tada Norme Jeane Baker, pobjednice na natjecanju ljepote u Kaliforniji 1941. godine. Roman Plavuša objavljen je 2000. godine i odmah nominiran za mnoštvo književnih nagrada.

Plavuša je prvo njezino djelo prevedeno na hrvatski jezik.

Prema ovom je romanu snimljen i Netflixov film istoimenog naslova:

Gdje kupiti roman Plavuša

Vorto Palabra, web shop Znanje

Alex Hay: Sluškinje

Nakladnik: Stilus knjiga, 2023.

Naslovnica knjige Sluškinje: ©Stilus

Prevoditelj: Tea Tosenberger Lubar

Alex Hay Sluškinje

Roman Sluškinje urnebesna je priča o ogromnoj pljački koju je isplanirala i provela nekolicina žena, sluškinja, u najraskošnijoj kući u Mayfairu. Ali da bismo došli do pljačke (koja se odvija tek u zadnjoj trećini knjige), trebamo krenuti od plana. A da bi za neku realizaciju krenuli od plana, trebamo imati motiv, naum, viziju i cilj. Sve je to imala gospođa King.

Gospodarica – gospođica de Vries

Na samom početku romana otkrivamo da gospođica de Vries, koja nakon očeve smrti nasljeđuje ogromnu zgradu, odlučuje organizirati kostimirani bal. Njezina je namjera skrenuti pozornost na svoje bogatstvo i biti uočena u otmjenim krugovima, a po mogućnosti pronaći i ženika.

Željela je upravljati na samom vrhu hijerarhije u božanskim visinama društva.
str. 20.

Gospođa King

Gospođa King, domaćica pokojnog gospodina de Vriesa, uhvaćena je kako noć prije ulazi u odaje za mušku poslugu. Momentalno dobiva otkaz bez preporuke za buduće zaposlenje. Čini se da je gospođa King imala dobar posao. Zašto je riskirala ulazeći u muške odaje?

Namještenici i posluga, skloni gospođi King, uznemireni su njezinim otpuštanjem, ali ne i sama gospođa King. Jer ona ima drugi plan. Samo, da bi izvela ono što je naumila, trebaju joj pomoćnici i suradnici.

Pretpostavila je da će se kuća jednostavno lišiti svog blaga, da će ga se rado odreći. Nije bilo tako. str. 310.

Sluškinje okupljaju tim

Kuća obitelji Stanhope mjesto je prepuno blaga, svjetlucavog simbola bogatstva i moći, ali i mračnih tajni. Sve je to predmet interesa gospođe King. Namjera joj je ogoliti tu kuću do zadnjeg zlatnika ili umjetnine koju kuća posjeduje. Isto tako, želi otkriti sve tajne koje kuća ima, a neke od njih ona već naslućuje. Jedino što nema dokaza. Dokazi su u kući.

Sljedbenice i suradnice gospođe King čudnovata su ekipa žena. Vladarica crnog tržišta, nerealizirana glumica, zlostavljana pomoćnica i servirka, krojačica koja sanja o boljem životu, akrobatske plesačice… Svaka od njih ima  svoj motiv zbog kojeg želi opljačkati ovu kuću.

Ja nisam pauk, rekla je gospođa King smireno.
Onda si muha, rekao je starac. str. 136.

Dojam o djelu Sluškinje

Jako mi se svidjela ova knjiga. Priča o tome kako se marginalizirano i obespravljeno osoblje odlučuje osvetiti toliko je zabavna da vam je, dok čitate, cijelo vrijeme smiješak na usnama.

Pozornica na kojoj se odvija radnja podsjeća na Downton Abbey (komentar na poleđini knjige), ali mene još više na Dickensovog Olivera Twista, i to na starog spletkaroša i lopova Fagina. Svakako je savršena kombinacija realističnog gradskog podzemlja, siromašnih kvartova u kojima žive beskućnici, besposličari i opasni likovi te velikaških obitelji na drugoj strani grada, neosjetljivih na život puka.

Zanimljiv je odnos između gospođe de Vries i   gospođe King. To je na trenutke odnos pun razumijevanja za situaciju u kojoj se nalazi ona druga. Njihova komunikacija nema težinu u izgovorenim riječima već u gestama, neizrečenim mislima i iznenađujućim postupcima. Unutarnja suzdržanost voditeljica priče, gospođe King i gospođice de Vries, učinila je da sam knjigu željela pročitati u jednom danu. Cijelo vrijeme slutite da je pljačka zapravo odgovor, odnosno reakcija na  nešto krucijalno, veliko.

Gospođa King smislila je jako odvažan plan, plan koji će ujediniti marginalizirane žene u noći veličanstvenog bala. A izvest će ga točno pred očima svojih bivših poslodavaca. Kradljivice, sluškinje, međusobno se oslovljavaju s “gospođo” što je još jedna od urnebesnih pojedinosti u ovom romanu. O pozadinskim pričama žena koje okuplja gospođa King znamo vrlo malo. One se otkrivaju u samoj priči, ali vrlo polako. informacije dobivamo na kapaljku. I to daje draž ovom romanu. Svatko ima svoj motiv za izvođenje ove operacije. A motivi su vrlo zanimljivi.

Sluškinje su zapravo roman o klasi i moći.  Roman o osveti koja kažnjava beskrupuloznu pohlepu i nemoral jednog čovjeka koji je na taj način stekao bogatstvo. Ali ima onih koji smatraju da im dio toga kolača pripada. Što rođenjem, što marljivim radom. Oni koji su ostali bez ikakvih prava čekaju svoju priliku. I smišljaju briljantan plan.

U svakom slučaju, nadam se da će se ova knjiga ubrzo ekranizirati.

Ako već niste stavili Sluškinje na svoju must-read listu, obavezno to učinite!

Velika preporuka!

Alex Hay sluškinje

O autoru

Alex Hay odrastao je u Cambridgeu i Cardiffu. Studirao je povijest, a doktorirao na temu ženske moći na kraljevskim dvorovima. Sluškinje su njegov povijesni prvijenac za koji je osvojio nagradu Caledonia.

Gdje kupiti:

Stilus

Ako volite čitati o sluškinjama, kućnim pomoćnicama, sobarica i inom osoblju, svakako pročitajte naše osvrte na romane Sobarica i Gost iznenađenja Nite Prose i Kućna pomoćnica Freide McFadden.

Ivana Šojat: Rogus

Nakladnik: Fraktura, 2023.

Naslovnica knjige Rogus: ©Fraktura

Ivana Šojat Rogus

Rogus je knjiga koja vas udari tako jako ispod ošita da se sagnete u struku i dišete… Dišete…

Priča je to o dvije žene istog prezimena – Pavković. Prva je Angelina, arheologinja koja radi na iskapanju artefakata na mjestu gdje su u 18.stoljeću spaljivali vještice. Druga je Anica, posljednja spaljena vještica u dvorištu Virovitičke županije, odlukom Civilnog suda iste te županije kojoj je Osijek tada pripadao.

Odmah sam bila privučena naslovnicom koja podsjeća na Zagorkine junakinje. Tu je lik žene ovijene magličastom koprenom. A najizražajnije na ženi su oči. To su oči koje ne možete zaboraviti. U njima se ogleda sve proživljeno. To su oči koje gledaju kroz više generacija, sve dok ne naiđu na onu izgubljenu dušu koja će sve razumjeti.

Angelina

U sadašnjosti upoznajemo arheologinju Angelinu Pavković. Premda mlada, Angelina je pomalo “stara duša”. Iskapati artefakte, stare grobove pored cesta, crkvi, dvorišta i zdanja u kojima su ljudi živjeli, obitavali, voljeli se i molili, za nju su prava škrinjica čuda. Voli Angelina taj posao iako je ponekad smatraju čudakinjom, uglavnom oni koji sami nemaju korijene.

Angelina je u dugoj vezi s fizičarem Jakovom, nakon neuspjelog prvog braka. Ali veza se nekako potrošila, istanjila i pojela bez da je itko kriv. Od nje su ostala samo dva sudruga zbližena u akademskoj šutnji. I dalje bi Angelina ostala lagano začahurena u učmalost svakodnevnice da na jednom osječkom lokalitetu ne nailazi na ostatke mlađe ženske osobe, a zatim i sudska svjedočenja o ženi koja je tri stoljeća prije bila posljednja spaljena vještica u Osijeku.

Želim mu reći da shvaćam, da se riječima misli ne mogu zauzdati, prenijeti, da u tome i jest temeljni problem i počelo svakog nerazumijevanja. str. 155.

Anica

Anica je posljednja žena spaljena u Osijeku koju je osudila civilna, a ne crkvena vlast. Osuđena je na osnovu svjedočenja o tome kako je pomogla ili odmogla (kako je svatko mogao svjedočiti) ozdravljenju nekoga od suseljana. Okrutna mučenja, teror i strašna inkvizicija koju je prošla Anica prije samog spaljivanja, a sve kako bi priznala da je vještica, počinju Angelinu pratiti u snovima. Angelina odjednom spoznaje da vidi, čuje i osjeća Anicu. Angelinini snovi su sve intenzivniji, strahote koje vidi i osjeća sve jače i brutalnije. Angelina osjeća da joj je Anica bliska jer je Anica je ona sama.

Sve je uvijek ispod. Ispod tepiha ili zemlje. Ono najvažnije oku je nevidljivo. Metafizički ili stvarno. str. 64.

Dojam o djelu Rogus

U romanu Rogus dvije su linije pripovijedanja koje naposljetku postaju samo jedna. Ali u prapočetku, zapravo, sve  počinje od jedne linije od koje sve vodi, samo to arheologinja Angelina još ne zna. Obje se žene prezivaju Pavković, obje su povezane lokalitetom na kojem su se rodile i živjele, ali prije svega drugog, povezane su energetskim i emocionalnim kodom koji se prenosi iz generacije u generaciju. Ovo je priča o osakaćenoj duši koja se materijalizirala kako bi nakon tristo godina dočekala pravdu izvlačeći se na površinu. Ali ta duša u obliku Anice ne zna da ni dan danas nema jednakosti ni pravde za žene u svijetu u kojem vlada muški kodeks. Anicu nitko nije branio. A znamo da je bila udana. Gdje joj je bio suprug, taj slabić koji je dopustio da nevina žena strada?

Mizoginija zbog toga što su žene lijepe, ružne, vrijedne, udane, neudane, s puno djece, bez djece i tako dalje, zbog niza besmislenih razloga ili jednostavno zbog toga što su žene, nije u određenim patrijahalnim kulturama pa ni u suvremenim društvu, nestala ni danas. Ženama se u pravilu ne oprašta uspjeh. Pogotovo ako su supruge i majke. Jer kako bi, pobogu, one sve to mogle uz silne obveze koje imaju kod kuće? Plameni jezici kojima se danas obezvrjeđuju žene ne moraju nužno biti lomače. Danas su načini puno suptilniji, ali očekivani kalupi muško-ženskih uloga u obitelji, zajednici, poslovnom okruženju i društvu teško se i sporo mijenjaju.

Kao što Malleus Maleficarum sažima u sebi sve ono što je u praksi Inkvizicije bilo najokrutnije, najperfidnije i najzlokobnije, tako je i Rogus Ivane Šojat stravičan podsjetnik na mračno doba kada su praznovjerje i zločestoća dobili prevagu nad zdravim razumom. A to nije bilo tako davno.

Povijesni okvir u romanu Rogus

Hvala autorici što je donijela ovakvu tešku priču pred čitateljski auditorij. Premda je priča fikcija, ona se u osnovi temelji na ženi koja je stvarno postojala, bivala mučena i usmrćena na osnovu javnog linča povampirenih mozgova. Ali na neki način, i sam naziv knjige Rogus (Lomača) nudi nam odgovor. Smrt započeta u vatri putovanje je koje traje i nakon što se ugasi zadnji ugarak na ognju. Neka će se duša zaustaviti na svom putu puno kasnije, kad naiđe na drugu dušu, onu koja će sve razumjeti.

O autorici

Ivana Šojat rođena je 1971. u Osijeku. Književnica i književna prevoditeljica urednica je kazališnih izdanja u HNK u Osijeku. Djela su joj do sad prevođena na njemački, talijanski, bugarski, makedonski i engleski. Roman Unterstadt 2012. dramatiziran je u istoimenu višestruko nagrađivanu predstavu.

Objavila je do sad: Hiperbole (pjesme, 2000); Šamšiel (roman, 2002); Uznesenja (pjesme, 2003); Utvare (pjesme, 2005); Kao pas (priče, 2006, 2009); I past će sve maske (eseji, 2006); Mjesečari (priče, 2009); Sofija plaštevima mete samoću (pjesme, 2009); Unterstadt (roman, 2009); Ruke Azazelove (priče, 2011); Ničiji sinovi (roman, 2012); Jom Kipur (roman, 2014); Emet i druge priče (priče, 2016); Ljudi ne znaju šutjeti (pjesme, 2016); Selina i mrakovi (slikovnica s ilustracijama Andree Peterlik-Huseinović, 2017);  Ezan (roman, 2018); Oblak čvoraka (roman za mlade, 2021); Sama (roman, 2022); Rogus (roman, 2023).

Ivana Šojat Rogus

Gdje kupiti roman Rogus:

Fraktura

Vještice, vještičarenje, Inkvizicija i sve povezano s njom nisu rijetke teme u književnosti.
Na našem blogu možete pročitati recenzije romana Vještičji sat autora Chrisa Bohjaliana, Milosti Kiran Millwood Hargrave te Familijari Stacy Halls.

Rae Meadows: Zemlja zime

Nakladnik: Znanje, 2023.

Naslovnica knjige Zemlja zime: ©Znanje

Prevoditelj: Ružica Matić

Rae Meadows Zemlja zime

Zemlja zime – priča iz Norilska

Nismo zadovoljni svojim životom, poslom ili mogućnostima za napredovanje koje imamo. Živciraju nas gužve u dućanima, aerodromima ili autobusnim kolodvorima. Ljutimo se kad u dućanu ponestane nekog proizvoda, inzistiramo da nam se u restoranu promijeni narudžba ili tražimo povrat proizvoda koji nam se ne sviđa. Dana nam je sloboda izbora koju bespoštedno koristimo, sloboda koje najčešće nismo ni svjesni.

Naša generacija nije nikad, na sreću, upoznala drugu stranu medalje. Svesrdno se nadamo se da neće ni naša djeca. Ali još uvijek ima ljudi koji pričaju priče o tome kako je bilo. I to se neće zaboraviti.

Zemlja zime priča nam jednu takvu priču. Priču o vremenu kad je sloboda kretanja, govorenja, pjevanja, bivanja ili jednostavno odlučivanja o vlastitom životu bila najveći ideal.

Anja

Osmogodišnja Anja živi s ocem, rudarskim inženjerom, u hladnom sibirskom Norilsku, sjeverno od Arktičkog kruga. Gradić je to mrzovoljnih i apatičnih stanovnika koji danje svjetlo imaju jedino od svibnja do srpnja. Ostatak godine uglavnom je noć i hladnoća koja prolazi kroz kosti. Norilsk je, s prosječnom zimskom temperaturom od -31 stupanj, uistinu zemlja zime, ali to nije najveći problem njegovih stanovnika.

Anjina je majka netragom nestala prije tri godine, bez ikakvog objašnjenja, za sobom ostavljajući shrvana supruga i ranjivu kćer, koji žive mračnim i tihim životom u gorkoj hladnoći Sibira. Anja i njezin otac nemaju društvenih kontakata. Osim prijateljice iz škole i stare susjede Vere koja je preživjela deset godina zatočeništva u strašnom Gulagu, ni s kim se ne druže. Otkako je Katerina nestala, Anjin otac vrlo je oprezan. Jer svi su oko njih špijuni i prokazivači koji traže državne neistomišljenike.

Anja nije znala reći za koga misli da bi je mogao čuti, ali netko je uvijek slušao, netko je čekao da prijavi. Život je bio takav. str. 26.

Gimnastički program u Zemlji zime

U školi je Anja zapažena kao gipka i vižljasta djevojčica. Nakon nekog vremena, dobila je priliku biti dio slavnog gimnastičkog programa SSSR-a. To se smatralo velikom čašću, a njezina mala obitelj počela je dobivati novčane privilegije.

Dok niže uspjeh za uspjehom u natjecateljskoj gimnastici i gleda kako druge djevojke padaju u nemilost, Anja ubrzo shvaća da i zbog najmanje pogreške može izgubiti baš sve.

Ali Anja ima cilj. To je medalja na Olimpijskim igrama. Sve će učiniti da do tog cilja dođe, bez obzira na prepreke koje je koštaju zdravlja. Ni puknuti ligamenti, ni žuljevi ili lomovi, neće je odvratiti od zadatka koji je sama sebi postavila. Jer Anja zna da to što radi ne radi samo za sebe. Radi to i za svoju zemlju. Sovjetski savez – zemlju zime.

Zašto su sovjetski gimnastičari najbolji? Jer nitko ne pleše kao Rusi. Nemojte osramotiti svoju zemlju. str. 54.

Dojam o knjizi Zemlja zime

Uvijek se iznenadim kada priču o nekoj zemlji napiše osoba koja se nije rodila niti živjela u toj zemlji. To me posebno zadivi upravo zbog toga što se taj pisac trebao puno više potruditi da sazna, pročita, prikupi informacije i ako hoćete, educira se o životu u zemlji o kojoj piše. Smatram da je Rae Meadows u Zemlji zime odlično napravila domaću zadaću. Ako se izuzme politički kontekst i surov život u hladnom sibirskom Norilsku, Zemlja zime oda je briljantnim sovjetskim gimnastičarkama, osvajačicama više olimpijskih medalja. Nadljudski trud koji su te djevojčice od deset, jedanaest i jedva malo više godina ulagale u naporne treninge bez obzira na žuljeve i lomove koji su ih pratili, više gladne nego site, više smrznute nego ugrijane, toliko vas pogodi i uzburka emocije da praktički ne možete vjerovati da je takvo nešto moguće.

 S druge strane, priče i svjedočanstva koja su se malo pomalo, na kapaljku, pojavljivala u vremenu sovjetskog totalitarizma daju vam pravo na vjerovanje u istinitost takvih vijesti.

Zemlja neslobode

Čitala sam jednom intervju s čovjekom koji je proveo dvije godine kao politički zatvorenik na zloglasnom Golom otoku. Novinar ga je puno godina kasnije pitao kome i što zamjera nakon što je prošao boravak u zloglasnom zatvoru i težak rad poslije kojeg se i razbolio po izlasku iz kaznionice. Čovjek je odgovorio: Ne zamjeram nikome ništa. Takvo je bilo vrijeme.

Život u kojem nema slobode misli, izražavanja i odlučivanja stvorio je pokorne, kukavičke ljude. A oni malobrojni koji su ipak razmišljali svojom glavom, preko noći su jednostavno nestali. I nikad se više nisu pojavili. Pojeo ih je sustav koji ne oprašta neistomišljenike. Ali zato su oni koji su služili na čast svojoj zemlji dobili privilegije kao rijetko koji građanin.

Biti vrhunski gimnastičar u Sovjetskom savezu bila je čast i obveza. Olimpijska medalja je imperativ. Ostaviti Amerikance, Poljake, Čehe  i ostale nacije iza sebe smatralo se najvećim postignućem.

Zemlja zime – zaključak

Zemlja zime knjiga je koja će vas protresti. Priča je surova, ogoljena. U priči nema radosti i ljepote življenja. Nema čak ni ljepote prirode. Sve je trud, samožrtvovanje i predanost cilju. Život iza željezne zavjese nametnuo je ograničenja koja su iz današnje perspektive čovjeku nepojmljiva. Stoga je ovaj roman izrastao iz dubokog autoričinog divljenja sovjetskim gimnastičarkama tog razdoblja, sve redom tek mladim djevojkama, gotovo djevojčicama.

Željela bih da možemo otputovati u Pariz. Željela bih da možemo jesti banane. Željela bih da Jurij prizna da nismo slobodni. Da je ovaj socijalizam zapravo totalitarizam… str. 186.

Rae Meadows Zemlja zime

Gulag, značenje

Povijesni  sustav staljinističkih kaznenih i radnih logora u kojima je likvidirano više milijuna ljudi.

izvor: Hrvatski jezični portal

Gulag su bili svi. Oni koji su se bojali i oni koji su imali moć, oni koji su prijavljivali i oni koji su šutjeli… str. 114.

O autoru

Rae Meadows nagrađivana je autorica. Za priču The Kings of Gowanus, objavljenu u Bellevue Literary Review, dobila je 2019. godine Goldenbergovu nagradu. Njezini radovi pojavili su se u mnogim publikacijama, među kojima su i Under Purple Skies: The Minneapolis Anthology i Contexts, te na internetskim stranicama NPR, Lit Hub i PEN Center USA. Živi s obitelji u njujorškom Brooklynu.

Gdje kupiti:

Znanje

Donatella Di Pietrantonio: Sestrina priča

Nakladnik: Stilus, 2023.

Naslovnica knjige Sestrina priča: ©Stilus

Prevoditelj: Srećko Jurišić

Donatella Di Pietrantonio Sestrina priča

Talijanska autorica Donatella Di Pietrantonio slijedi istu nit kao i većina autora talijanske književnosti 20. stoljeća koja glasi: iako je patnja neizostavan dio života, možemo odlučiti da nas ona ne definira.

Sestrina priča knjiga je koja vas ne može ostaviti ravnodušnima. Priča o dvije sestre povezane dubokim sestrinskim ambivalentnim vezama dira u najtanje kutke duše upravo zbog neartikuliranih emocija koje prožimaju cijelu knjigu otkrivajući disfunkcionalne odnose i destruktivne tajne.

Sa sestrom sam podijelila nasljedstvo neizrečenih riječi, nepostojećih gesti, uskraćene topline. I rijetkih, iznenađujućih pažnji. Bile smo kćeri nijedne matere. str. 108.

Jedna koja uči i jedna koja luta

U večernjim satima Adriana dolazi na vrata starije sestre koju nije vidjela godinama. Uz nju je i maleni sinčić Vincenzo, nazvan po pokojnom ujaku. Sestre su kao djevojčice bile nerazdvojne, a onda su se odrastanjem počele gubiti. Adriana cijeli život bez kucanja upada u život svoje sestre, ništa ne objašnjavajući, ni dijete, ni nasilnog muža, ni svakojake poslove koje je radila kako bi preživjela.

Starija sestra, sveučilišna profesorica, bila je godinama predstavljana kao “ona koja uči”. Njezin organiziran i posložen svijet počinje se raspadati dolaskom Adriane i njezina djeteta. Ionako već klizi po rubu nevolje jer njezin brak sa stomatologom Pierom polako, ali sigurno ide prema kraju. Piero je ostavlja i prije nego što stvarno odlazi i ona ne može zaustaviti njegov odlazak.

Dok je jedna sestra pobjegla na studij, druga je odustala od škole i započela turbulentnu vezu s mladim ribarom. I jedna i druga pronašle su utočište negdje drugdje, u bijegu odrastanja u siromaštvu, čudne, neurotične i daleke matere i rigidnog, patrijarhalnog oca zlostavljača. Ali ništa što su učinile ili postigle nije im bila karta za sretniji život. Dapače, njihovi životi puni su pogrešaka i razočaranja, krivih prosudbi, krivih ljubavi i usamljeničkih dolina. Jedino što im je preostalo njih su dvije. Same na svijetu. Sestre.

S Andrianom sam barem bila na istoj razini, obje prepuštene same sebi, same na svijetu, sestre. Obje smo imale sigurnu prisutnost druge u dnu boli koju si nikad nismo priznale. str. 56.

Dojam o djelu Sestrina priča

Starija sestra, sveučilišna profesorica, žena je bez imena jer joj se ime ne spominje nigdje u knjizi. Ne dajući joj ime, spisateljica joj na neki način oduzima identitet, integritet i korijene. Ali ne može joj oduzeti sjećanja. Ona je ta koja je otišla kako bi počela iz početka, ali se stalno osvrće i promišlja. Ne može pobjeći od svog djetinjstva, surovog odrastanja i siromaštva koje ju je kao dijete oblikovalo. Druga sestra otišla je ne osvrćući se. Bez krivnje i kajanja. Bez ljubavi i žaljenja.

Godinama kasnije, starija sestra i dalje bježi, od roditelja, sestre, supruga. Bježi čak u drugu državu, povlači se u prošlost gdje je sustižu sjećanja. Razdvojena od svih svojom odlukom, počinje živjeti još jedan potpuno novi život, ali to joj nije suđeno.

Jedan poziv vraća je u život koji je napustila. A to je sestrin poziv upomoć.

Iako različite, dvije sestre ujedinjene u patnji i samoći nemaju izbora. Patnja je zapisana u njihov genetski kod.  Jedini njihov izbor one su same.

Knjiga je izvanredna. Dvije sestre stalno na točki zbližavanja i odbijanja, emotivno vrlo disonantne, predodređene su jedna na drugu.  Jedna se srami druge, izbjegava je, zatajit će je ako treba. A onda u krajnjem času, kad su stvari biti ili ne biti, sve je jasno. Prošlost koja je na neki način okaljala njihove živote zove ih ponovno u pomirenje jer je to jednostavno suđeno.

Svako poglavlje u ovoj knjizi odiše prošaptanim emocijama koje se ne smiju naglas izreći. Izrazi kao što su volim te, trebaš mi, nedostaješ mi, nikad se ne izgovaraju. Osjećaji pripadnosti obitelji, roditeljima, braći, sestri, mjestu toliko su zatomljeni da se ne smiju pokazati. Ono što gotovo svi likovi u ovoj knjizi u svakom svom dahu pokazuju bolna je usamljenost kojoj nema lijeka.

Svakako pročitajte Sestrinu priču. Ovoj knjizi prethodi knjiga Vraćena koja je isto jako dobra, ali Sestrina priča ipak mi je bolja.

Sve sam ih izgubila: Piera, majku, Adrianu. Bilo je nečeg u meni što je prizivalo napuštanja. str. 100.

Donatella Di Pietrantonio Sestrina priča

O autorici

Donatella Di Pietrantonio autorica je čiji su romani prevedeni na više od trideset jezika i finalistica prestižne nagrade Strega. Romanom Sestrina priča preplavljuje nas emocijama i donosi priču o obitelji, ljubavi i vezama koje nas oblikuju, vraćajući nas svijetu i junakinjama književne senzacije Vraćena.

Gdje kupiti roman Sestrina priča:

Stilus knjiga

Motiv sestra nije rijedak pa tako na blogu možete pronaći i recenzije sljedećih naslova, koji se također bave sestrinskim odnosom:

Dana Schwartz: Anatomija – priča o ljubavi

Nakladnik: Mozaik knjiga

Naslovnica knjige Anatomija: ©Mozaik

Prevoditelj: Denis Brkić

Dana Schwartz Anatomija

Gotički roman Anatomija doživjela sam kao svojevrsno iznenađenje. U podnaslovu piše Priča o ljubavi. Očekivala sam ljubavnu romansu dvoje pripadnika različitih staleža početkom devetnaestog stoljeća, kakve su već bile uobičajene u to doba. Međutim, dobila sam puno više od toga. Anatomija jest priča o ljubavi, ali ne samo ljubavi žene prema muškarcu, već priča o ljubavi prema znanosti, medicini, istraživanjima, otkrivanju neotkrivenog i otporima na koje ta ljubav nailazi. A priča ide ovako…

Ti ćeš biti posljednje lice koje ću vidjeti kad zatvorim oči i prvo koje ću zamisliti kad se probudim. str. 278.

Hazel

Hazel Sinnett iz bogate je plemenitaške obitelji koja predstavlja kremu edinburgške visoke klase 1817. godine. Otac joj je na službi u Sv. Heleni kao Kapetan ratne mornarice koji nadgleda Napoleonovo zatočeništvo, a majka, lady Sinnett, zabavljena je brigom oko mlađeg sina Percyja. Hazel je u ogromnom dvorcu gotovo potpuno sama i neometana, a to joj savršeno odgovara. Može na miru secirati i proučavati organe raznih životinja, jer njezin je san postati kirurginja.

Jack Currer

Jack je neobičan mladić koji zarađuje kruh kradući tijela umrlih na edinburškom groblju. Kako gradom vlada rimska groznica, Jackovih mušterija ima dovoljno. Sva ta tijela Jack prodaje kirurzima, mahom muškarcima, jer trupla su potrebna za medicinske eksperimente i praksu mladim kirurzima koje uči poznati dr. Beecham III.

Mogao bi se izvući iz svake nevolje, znate Jacka. Vješt je poput lisca, a dvostruko pametniji. str. 242.

Hazel nudi Jacku posao

Nakon što joj ne uspije zamisao da upadne u Kraljevsko anatomsko društvo kod dr. Beechama,  Hazel, vođena strašću, ne odustaje od ideje učenja na leševima. A za nabavku leševa treba joj Jack. I posao je sklopljen.
Hazelini medicinski zahvati s neodobravanjem prati njezina majka te zaručnik Bernard. Hazel se dogovara s priznatim dr. Beechamom da će se pokušati samostalno pripremiti za liječnički ispit jer žene ne primaju u Akademiju, a Hazel ne želi odustati.
Ali biti žena, kirurginja, još uz to plemenitaške krvi, previše je za visoko edinburgško društvo.

Moje srce koje kuca još je uvijek tvoje, pisalo je u pismu, i ja ću te čekati. str. 282.

Glavni protagonisti

Anatomija je zanimljiv miks ljubavnog romana i viktorijanskog gotičkog romana s primjesama horora. Autorica je pomiješala naizgled nespojive stvari. Ljubavnu romansu dvoje potpuno različitih ljudi koji ni statusno, ni obrazovno, ni porijeklom, nemaju ništa zajedničko stavila je na pozornicu mračnog, bolesnog, viktorijanskog Edinburgha. Hazel i Jack jako su neobični likovi. Hazel je jaka žena u svijetu kada se od žena tražilo samo da budu oku ugodne, poslušne i da se dobro udaju. Jack je s druge strane, dijete ulice, borac koji ne preza raditi strašne poslove kako bi preživio. Ni jedno od njih ne misli da radi nešto posebno. Kao što je za Hazel proučavanje organa prijeka potreba i nešto sasvim normalno u njezinoj težnji da postane kirurginja, tako je za Jacka krađa tijela neizostavna ako želi preživjeti.

Upornost koju prepoznajemo kod Hazel u nastojanju da se bavi medicinom iako je “pogrešnog” spola, čini je pravom heroinom. Uz istaknutu znanstvenu crtu, Hazel posjeduje i karitativnu, milosrdnu crtu  koju vidimo kada bez naknade liječi siromahe u svom dvorskom podrumu, vjerujući da može pomoći.

Dojam o djelu Anatomija

Romansa koja se razvija među dvoje mladih u Anatomiji, događa se bez njihove namjere ili svjesnosti jer su usredotočeni svatko na svoje ciljeve. I to one koji nemaju veze s ljubavi. Hazel ni ne pomišlja na ljubavnu vezu već je pomirena s udajom za bogatog rođaka. S druge strane, Jacku ljubavna veza ne pada na pamet. U gradu u kojem veliki broj ljudi ne uspijeva živima dočekati jutro, jedina želja je preživjeti.

U cijeloj priči postoji više likova nesklonih Hazel ili Jacku. Naravno, postoji i glavni negativac, a da bi njega otkrili, potrebno je pročitati ovu zanimljivu knjigu.

Roman je istovremeno zastrašujući i topao, uistinu vrijedan čitanja. Karakteri su jako dobro profilirani, a uz likove, veliki pečat romanu daju opskurni opisi edinburških groblja koji izazivaju jezu, kao i vrlo detaljno opisani prizori seciranja trupala u Kraljevskom anatomskom društvu.

Dana Schwartz Anatomija

O autorici

Dana Schwartz televizijska je spisateljica i kreatorica povijesnog podcasta Plemenita krv, jednog od najslušanijih povijesnih podcasta današnjice. Kao novinarka i kritičarka, Schwartz je pisala za Entertainment Weekly, Marie Claire, Glamour, GQ, Cosmopolitan, Vanity Fair i druge časopise. Živi u Los Angelesu sa svojim zaručnikom i njihovim mačkama, a romanom Anatomija postigla je golemi uspjeh.

Gdje kupiti roman Anatomija:

Mozaik

Kristian Novak: Slučaj vlastite pogibelji

Nakladnik: OceanMore, 2023.

Naslovnica romana Slučaj vlastite pogibelji: ©OceanMore

Ima nas koji vidimo. Ima nas koji pamtimo. (str. 276.)

Kristian Novak: Slučaj vlastite pogibelji

Slučaj vlastite pogibelji – uvod

Na samom početku 2013. godine u Međimurju, mladi si je policajac oduzeo život. Navodno. Svega par dana prije kobnog događaja, prijavio je svoje nadređene i svoju policijsku postaju za korupciju. Njegova obitelj nikad nije povjerovala u službenu verziju događaja – samoubojstvo. Na tijelu nije provedena obdukcija, a sportska torba u kojoj su, kako se piše, bili dokazi koje je mladi policajac skupljao, roditeljima je vraćena prazna.

Njegov brat, također policajac, nekoliko godina kasnije, dobio je nagradu za najpolicajca spasivši život muškarcu koji se želio ubiti.

Toliko za početak. Ako vam srce još nije puklo, uskoro će. O svemu ovom što sam napisala možete saznati više na internetu.

I to je istina.
Koja nema veze s ovom pričom, vjerujte mi kad vam lažem.
(str. 275.)

Mlada kul profa

Mlada kul profesorica hrvatskog jezika odlučila je sa svojom dramskom grupom uprizoriti Antigonu.

Antigona je, da, znam, ta tipična priča na koju svršavaju nadobudne mlade profe hrvatskoga, ali je stvarno idealna. Usamljen i nemoćan pojedinac, sloboda i pravo na državljanstvo, građanski neposluh koji pokreće sukob. Zakon i moral, javno i privatno, muško i žensko. Stradanje zbog pravednih uvjerenja. I the pitanje: možeš li ikada preuzeti kontrolu nad svojoj sudbinom. (str. 11.)

Dok se nekonvencionalnim metodama pokušava zbližiti s grupom i uvući ih u dramske likove, saznaje za smrt mladog policajca Nene. Ne pazeći što govori, u zabludi valjda misleći da svatko može reći ono što misli, obruši se na bogatog mladića u skupom automobilu kojem je Nenek napisao kaznu i tako na sebe navukao bijes svoje policijske postaje. Nekome u dramskoj to se nije svidjelo pa priča ode dalje nego što je kul profa ikad i slutila da će otići.

Drukčije sam zamišljala ovaj tren. U njemu bi trebalo biti nekog zaključka. Mora biti neke pouke… Koja je pouka, koja je pouka. Možda eventualno ovo: ima stvari koje ti se dogode bez smisla, zato si nemoj lagati da si pametnija ili jača, jer nisi, jer si možda slabija i gluplja, to je tako i tako to uzmi. (str. 7.)

Kristian Novak: Slučaj vlastite pogibelji

Slučaj vlastite pogibelji

Policajac Neno napisao je kaznu nekome kome nije smio zbog čega je izvrgnut mobingu čitave svoje policijske postaje. Uskoro je mrtav, slučaj je službeno proglašen samoubojstvom.

Njegov brat Marli također je policajac, koji isprva vjeruje službenoj istrazi, no kada pod pritiskom obitelji počinje kopati po bratovoj smrti, na vidjelo isplivaju stvari koje nije očekivao.

Marli! Očem kaj nam neko objasni kaj se dogodilo! Već je objavljeno kaj so to ne čista posla, pa daj malo zvleči glavu z riti! Pred mesec dni je poslo pritužbu na svoje nadređene i kolege i ve je mrtev! Marli, nekaj ne vala, kak ne razmiš ka moramo to raščistiti! (str. 66.)

Kako će se njegova priča i potraga za istinom ukrstiti s borbom za opstanak kul profe, ostaje nam za vidjeti.

Ovo je jedan od onih romana koje morate pročitati!

Slučaj vlastite pogibelji – zadnji dio međimurske trilogije

Novakovu međimursku trilogiju čine Črna mati zemla, Ciganin, ali najljepši i sada, Slučaj vlastite pogibelji.

Sva su tri romana pisana međimurskom kajkavštinom koja je većini čitatelja isprva nerazumljiva. Neka čitatelje možda i odbija, no vjerujte mi, nakon par rečenica, sve će ići lakše i riječi će vas uvući u svoj ples. Vrlo brzo razumjet ćete i tekst i kontekst, jer je Slučaj roman koji se čita prvenstveno srcem, emocijama, pa tek onda glavom.

Poglavlja pisana gotovo standardnim jezikom, s tek malim utjecajem kajkavskog narječja, govori nam profesorica hrvatskog koja se zeznula misleći da školstvo tolerira slobodan govor.

Poglavlja pisana u obliku scenarija za dramu, po uzoru na Antigonu, napisana su na kajkavštini, prate Marlija i ostatak Nenekove obitelji te njihovu potragu za istinom. I oni su, također naivno, mislili da policija služi kako bi provodila zakon.

…jebiga, svi smo hrabri za druge. A on je bio hrabar za sebe. (str. 124.)

Bez riječi

Ne postoje riječi kojima bih vas mogla uvjeriti da je Slučaj vlastite pogibelji nešto što ne smijete propustiti. Toliko je bolji, dublji, teži i emotivniji od bilo čega što bih mogla reći. I premda volim misliti da znam s riječima i da su one moje područje, ovaj roman nadilazi svaku pohvalu i preporuku.

Kao i ostali Novakovi romani, i Slučaj je žanrovski neodrediv. Isprva nam se čini da čitamo krimić jer Nenekova obitelj, na čelu s bratom Marlijem, traga za rješenjem njegove smrti. Ubojstvo ili samoubojstvo? Upliće se tu i ljubavna priča, jedino svjetlo u mraku zla, napetosti i težine čitave priče. Ipak, ovo je ponajviše kritika društva u kojem živimo, države u kojoj ne smijemo reći ono što mislimo, u kojoj ne možemo slobodno raditi svoj posao, u kojoj smo svi jednaki – osim što su neki jednakiji.

Tebi ide tužba za klevetu, kaznena prijava za uznemiravanje i poticanje na mržnju, prijava za nesavjesno postupanje nastavnika prema učeniku… Škola bude isto fasovala… Dobro, kaj ti misliš tko si ti da se tak razgovaraš? (str. 94.)

Policajac koji je radio po zakonu – kažnjavajući one koji trebaju biti kažnjeni te profesorica koja je ukazala na š*pke u skupim automobilima, primjer su nevolja koje te snađu kada ne igraš po pravilima. Čijim pravilima? Onih, naravno, koji ih kroje, jer pravila nikad nisu ista za sve. Neki ih smiju preskočiti, zaobići, prekršiti, prekrojiti. Nikad nismo svi isti, i Slučaj vlastite pogibelji to će vam i pokazati.

Isti pred zakonom? Dajte najte.

Ajde zamisli ve svet v kojemo policajac nema tu slobodu… ka tu i tam zrihta kaznu prijatelu šteri se vozio 15 više od dopuštenog? Ka ostane i bez to malo saveznikov? Isti pred zakonom, dajte najte. Neje saki pijani vozač isti. Neje saki vozač ka se spomina na mobitel isti. (str. 241.)

Kristian Novak: Slučaj vlastite pogibelji

Slučaj – to smo mi

Nakon čitanja Slučaja, osjećala sam se kao da me pregazio vlak, ali u najpozitivnijem mogućem smislu. Osjećala sam sve moguće emocije, nevjericu, užas, bol, sućut, ljutnju, bijes… I ja sam, baš kao i mlada profa, nastavnica hrvatskog jezika i njezinu sam sudbinu gotovo mogla osjetiti. Znam kakvo je školstvo, koliko treba opreza u komunikaciji s roditeljima, vaganja riječi u komunikaciji s učenicima… Znam kako nekad treba progutati i misli i osjećaje.

S druge strane, vjerovali ili ne, vezana sam i za policiju i znam kako je to težak i užasan posao. Možda sam zbog toga toliko osobno doživjela Slučaj vlastite pogibelji. Ipak, čak i ako nemate nikakvih dodirnih točaka s likovima, fascinirat će vas kompleksnost i priče i izvedbe. Tanke niti povezanosti likova, sumornost koja se nadvija nad nama dok čitamo, patnja koju fizički osjećamo… Ova priča boli, vjerujte mi, i reći ću zašto mada već znate. Ova priča je istina. Pokazuje nam, kao da gledamo u zrcalo, točno stanje u kojem živimo.

Slučaj vlastite pogibelji – to smo mi. Kraj je, valjda kao i život, s tek natruhom nade  i možda tamo neke daleke, buduće sreće.

Oprostite mi na dugoj recenziji. Nisam rekla ni pola toga što sam htjela.

Najljepše vas molim, pročitajte Slučaj.

I na kraju…

…znam da ćete istražiti slučaj koji je potaknuo pisanje romana. Obratite pažnju na fotografije s pogreba. Sad pogledajte naslovnicu Slučaja. Vidite li?

Jeste li uočili zašto se roman zove „slučaj vlastite pogibelji“? Jeste li se naježili?

I još jedna stvar, jeste li povezali što je zapravo dramski scenarij i tko ga je napisao? Mene je od savršenstva ove cjeline zabolio mozak.

Nitko ne piše onako kako Novak piše…

Kristian Novak: Slučaj vlastite pogibelji i Črna mati zemla

Ostali naslovi ovoga autora

Kristian Novak moj je najdraži hrvatski suvremeni autor i vjerojatno će to zauvijek i ostati. U njegovo sam se pisanje zaljubila na prvo čitanje, kada sam u ruke uzela njegov drugi roman Črna mati zemla. Roman je to koji me potresao do srži i koji sam pročitala više od jednom, a preporučujem ga svima, uvijek i svugdje. Ako vam treba nešto što će vas emotivno ubiti, uzmite Črnu mati. Taj mi je roman njegov najbolji i najdraži, mada svi ostali tvrde da je Ciganin, ali najljepši Novakovo najbolje ostvarenje. Meni je Ciganin najslabiji, iako je remek-djelo. Eto, tako Novak piše.

Dosad je objavio četiri romana, a navodim ih prema godini objavljivanja:

  • Obješeni, 2005.
  • Črna mati zemla, 2013.
  • Ciganin, ali najljepši, 2016.
  • Slučaj vlastite pogibelji, 2023.

Gdje kupiti roman Slučaj vlastite pogibelji:

Naklada OceanMore

Hiro Arikawa: Putni zapisi jednog mačka

Nakladnik: Znanje, 2023.

Naslovnica knjige Putni zapisi jednog mačka: ©Znanje

Prevoditelj: Mirna Potkovac-Endrighetti

Hiro Arikawa Putni zapisi jednog mačka

Već dugo vremena kanim napisati recenziju za ovu knjigu i nikako. Zašto? Jer to uopće nije lako. Pomislit ćete, zbog čega bi bilo teško napisati osvrt za knjigu o jednom mačku? Pa nije to Dostojevski ili Krleža!

Priča o mačku Nani najmanje je jednostavna priča. Priča je to koja će vas izuti iz cipela od prvog Naninog mačjeg skoka u kojem je povrijedio nogu. Mačak čudnog, ženskog imena, koji govori ljudskim glasom i posjeduje sve ljudske emocije od radosti, ushita, tuge pa sve do ljutnje i povrijeđenosti, daleko je više od kućnog ljubimca mladiću Satoru.

Satoru udomljuje Nanu

Satoru primjećuje uličnog mačka koji najčešće lješkari na haubi njegova automobila. Ne razmišlja o kućnom ljubimcu, ali kad se mačak ozlijedi pod kotačima automobila, Satoru se sažali i uzima ga k sebi. Daje mu znakovito ime Nana što na japanskom znači sedam. Nakon što je obilježio mačka imenom, Nana postaje Satoruov mačak.
Važno je reći da nam ovu priču priča Nana, a ne Satoru. Nana, osim što je izvrstan pripovjedač, ima sve ljudske karakteristike i vrlo osebujan karakter. Suživot mačka i mladića traje punih pet godina. Ali kao i u životu ljudi, tako valjda i kod mačaka, svemu lijepom ponekad dođe kraj.

Kako je uopće mogao i pomisliti da bih ja otišao od njega. To se ni za što na svijetu ne bi moglo dogoditi. str. 162.

Satoru i Nana putuju Japanom

Satoru objašnjava Nani da će putovati zajedno Japanom i posjetiti neke njegove stare prijatelje. Nana ne razumije baš, ali prihvaća putovanje. Uostalom, on voli Satoura, a Satoru ga ionako nije pitao za mišljenje. Satoru i Nana putuju prekrasnim japanskim krajolicima. Neki kod Nane izazivaju pravo divljenje, a neki ga plaše, kao na primjer more. Svašta je Nana vidio putujući sa Satoruom, od različitih ljudi do različitih životinja, čak i nekih njegove vrste, ali svugdje se kratko zaustavljaju i nastavljaju put. Nana shvaća da je Satoru na posebnom zadatku. A to je da pronađe smještaj za Nanu.

Ako ne iskoristiš priliku kad možeš nešto naučiti, možda to nikad u životu ni ne naučiš. str. 77.

Knjiga koja zaslužuje poštovanje

Putni zapisi jednog mačka, koje upravo čitamo na hrvatskom jeziku, bestseler su jedne od najpopularnijih japanskih spisateljica Hiro Arikawe, samo u Japanu prodanih u više od milijun primjeraka. Knjiga je to koja zaslužuje poštovanje čitatelja, a to je najviše što možemo očekivati od bilo koje knjige.

Napisana jednostavnim jezikom i stilom, knjiga nas je sklona zavarati mišlju da se radi o bezazlenoj pustolovini. A to uopće nije tako. Geste ljubavi, nježnosti i privrženosti koje pokazuje jedan mačak (istina, humanoidni mačak) i ekvivalent (da se poslužim matematičkim jezikom) istih takvih osjećaja, koji Satoru pruža Nani, razvijaju se postupno nježnim i finim strunama. Svakodnevni život momka i mačka čine male radosti, odricanja i samožrtvovanja s obje strane. Sve je to lišeno bilo kakve drame, patetike, uzrujavanja ili visokih tonova.

Dojam o djelu

Putni zapisi jednog mačka knjiga je o dobroti na koju smo davno zaboravili, o izborima koje moramo donijeti u svijetu toliko dalekom od našeg bučnog, zapadnjačkog načina života. U Japanu se sve događa tiho i pristojno, sa smiješkom i bez žurbe, čak i kad se  nema puno vremena. Upoznajemo jednu drugačiju kulturu i jednu sasvim posebnu zemlju. Autorica se pobrinula da ljepote Japana na topao način prenese čitateljima na ovom putovanju od Honshua do Hokkaida pa je knjiga svojevrsni hommage Japanu.

A izbor glavnog lika, mačka, isto je tako specifičan i karakterističan za ovu kulturu. Naime, Japanci obožavaju mačke. Prvi su put tamo stigle oko 500. godine n. e., i to kao slijepe putnice na brodovima koji su se vraćali iz Kine, gdje su već bile pripitomljene stoljećima. Mnogi japanski pisci, pa čak i sam Murakami, uzimali su mačke za likove u svojim romanima. Ali Hiro Arikawa ide dalje. Njezin glavni lik je mačak koji ima osobnost i ima svog čovjeka. Osim tipičnih ljudskih emocija, ovaj mačak ima i određenu ulogu u romanu. On je izvrstan pripovjedač koji ima zadatak ispričati nam ovu toplu i neobičnu priču.

Putni zapisi jednog mačka knjiga je koja će se, vjerujem, svima svidjeti. Njezina je vrijednost prvenstveno emotivna. Autorica je lukavim korištenjem personifikacije, likom mačka pripovjedača, taknula one tanke strune u nama koje nemaju veze s razumom ili racionalnim. Imaju veze samo s prijateljstvima koja nas kao ljude oblikuju bez obzira jesu li iz ljudskog ili životinjskog svijeta.

Hiro Arikawa putni zapisi jednog mačka

O autoru

Hiro Arikawa (1972.) jedna je od najpopularnijih suvremenih japanskih spisateljica. Njezin roman Putni zapisi jednog mačka u Japanu je prodan u više milijuna primjeraka, da bi potom bio preveden na mnoge jezike i postao veliki hit širom svijeta. Prema romanu je 2018. godine snimljen i istoimeni film u kojem se Arikawa potpisuje kao scenaristica. Živi i radi u Tokiju.

Gdje kupiti:

Znanje

Igor Beleš: Listanje kupusa

Nakladnik: Hena com, 2023.

Naslovnica knjige Listanje kupusa: ©Hena com

Igor Beleš Listanje kupusa

Nedavno sam negdje pročitala da je Listanje kupusa najbolji ratni roman napisan na ovim prostorima. Ne mogu se složiti s tim. Listanje kupusa najbolji je antiratni roman napisan u posljednjih nekoliko godina. Književnoj publici predstavljen je kao križanac slavnog serijala Enid Blyton 5 prijatelja i filma Ostani uz mene, nastalog po scenariju Stephena Kinga.

Samo, za razliku od nama znanih 5 prijatelja, ovih Beloševih 5 prijatelja ne žele avanture ni svakojaka iskušenja koja će iskusiti. Oni žele upravno suprotno. Da bude sve kako je bilo prije. Ali to nije više moguće. Godina je 1991. i rat je pred vratima. Samo petorka jedanaestogodišnjaka i pokojeg dvanaestogodišnjaka toga još nije svjesna.

Odjavna špica mog djetinjstva počela je u proljeće, a završila na jesen-listanjem kupusa. Kupus se bere tako da mu se s postolja od lišća odreže glava. Mi smo imali više sreće. str. 7.

An družina

Četiri dječaka iz Borova Naselja, Zoran, Dragan, Bojan i Goran te jedna djevojčica, Nikolina, nerazdvojni su jedanestogodišnjaci zaokupljeni samo njima bitnim stvarima: stripovima, pop glazbom, presnimavanjem video i audio kazeta, utrkivanjem biciklima. Družina pod kodnim imenom “An družina” svakodnevno se sastaje nakon škole i vikendima, a kuće njihovih obitelji “zajedničke“ su kuće, dobro poznate svim članovima družine. Uostalom, poznavale su se i obitelji, koje su sve odreda radile u tvornici Borovo. Sve do dana kada iz tog radničkog kvarta u proljeće 1991. počinju nestajati djeca…

Koje si nacionalnosti?

Pitanje koje se nikad nije postavljalo, pitanje na koje se čak nije ni znao odgovor, postalo je pitanje svih pitanja. Tako Zoran saznaje da je po ocu Hrvat, mada mu je očuh Srbin. Draganovi i Goranovi su Srbi, a Bojan i Nikolina su pak Hrvati. Objasnili su im to stariji nakon što su započeli referendumi i barikade na cestama, a razredi se brojno prepolovili. Pa gdje su otišli njihovi razredni kolege?, pitala se An družina, pokušavajući shvatiti što se oko njih događa. Kad jednog dana nestanu Dragan i Goran, za ostale dileme više nema: kreću u potragu za njima…

Bilo je to ono što smo nas četvorica oduvijek htjeli, da nas svijet pusti na miru kako bismo se mogli družiti. Kad nam je svijet to oduzeo, morali smo nešto poduzeti i sami vratiti prijateljstvo, bez obzira na nacionalnosti, referendume, barikade i nestajanje. str. 246.

Dojam o djelu

Nakon čitanja romana Listanje kupusa oko vam zasuzi, a u grudima osjetite pritisak kao da netko gura mlinski kamen na vas, i pritišće, pritišće, a vi se ne opirete. Puštate. Upravo to mi se dogodilo sa zadnjom pročitanom stranicom ovog romana. Pustila sam da me tuga obuzme i dala joj vremena da procesuira svaku stranicu romana. Od onog lijepog, bezbrižnog, dječjeg na početku, tuga se lagano širila na okrnjene razrede, ulice u kojima se više ne čuje smijeh, pošalice i jurnjava razdragane djece, do obitelji koje se počinju dijeliti na ti si ovo, a ja sam to pa dalje, do praznih kuća i stanova napuštenih u hitnji. Tuga zatim ide sve brže i brže do krešenda u kojem se pretvara u nevjericu, užas, smrt, beznađe…

Roman je jednostavno fantastičan. Ratno djetinjstvo ispričano očima djeteta, dvanaestogodišnjaka, koji je samo želio da sve bude kao prije bez obzira na posljedice, priča je koja se ne zaboravlja. Povijesne okolnosti koje su uslijedile oduzele su normalnost odrastanja tisućama i tisućama djece. Zoran, Dragan, Bojan, Goran i Nikolina imaju samo jednu želju koja u očima njihovih roditelja više nema smisla – biti prijatelji.

Silom razdvojeni voljom odraslih, pokušat će sakupiti krhotine svoga prijateljstva. Ali ono nikad više neće biti isto. Mrtva tijela koja plutaju po rijeci, granatirana rodna kuća, poginuli rođaci s jedne i druge strane, egzodus izbjeglica u Dalmaciju, obilježili su ih za cijeli život. Vjetrovi rata, noseći sve pred sobom, malo po malo otpuhali su i njih.

Obavezno pročitajte ovaj roman. Sigurna sam da ćemo za autora Igora Beleša još čuti. Listanje kupusa dijelom je autobiografska proza, a dijelom fikcija koja se oslanja na povijesna događanja.

Predvečerje je izmamilo i novopridošle komarce, koji nisu marili što se broj stanovnika u naselju prepolovio. Oni nisu birali između srpske ili hrvatske krvi.
str. 212.

Igor Beleš Listanje kupusa

O autoru

Igor Beleš, rođen u Vukovaru 1978., danas živi u Rijeci. Djetinjstvo je proveo u Borovom Naselju, u vremenu koje je pokušao djelomično iz sjećanja prenijeti na ovu knjigu. Bavi se glazbom, piše i čita knjige.

Gdje kupiti:

Hena com