Knjige su zrcala: u njima vidiš samo ono što nosiš u sebi. C. Ruiz Zafron
Kategorija: Knjige koje se pamte
Neke knjige pročitamo i zaboravimo. Nekih se sjećamo, ali maglovito. A neke… Neke knjige ostaju s nama kamo god pošli. To su knjige koje se pamte!
Njihovi nas likovi prate, oblikuju, mijenjaju i na duši ostavljaju neizbrisiv trag. Vidimo ih oko sebe, prepoznajemo ih u susjedima, prijateljima i onim drugima. I znamo, sasvim sigurno, da ih nikada nećemo zaboraviti.
Roman Gospodarica pčela izgrađen je na djeliću stvarnog života, fenomenu plesne kuge koji se pojavio 1518. godine u Strasbourgu. Naizgled ničim izazvane, žene su padale u plesni trans i plesale danima, noćima, bez stajanja.
Prva među njima bila je, tako piše Frau Troffea.
Hoćeš li čuti zašto one žene plešu? Plešu zato što nema drugog načina za spasenje. Ti i Mutter rekle ste mi puno puta: Strasbourg klizi u pakao. A mi, žene, nosimo sav teret toga. Ili smo podčinjene, ili smo protjerane, i uvijek, uvijek smo proklete. Molitve nam ne mogu pomoći, svećenici nam neće pomoći. (str. 159.)
Do dana današnjega, nije razjašnjeno zašto su žene plesale. Ne postoji nikakvo objašnjenje. Ono što se zna jest da su plesale, a zatim zbog tog plesa bile kažnjavanje ili su umirale.
Gospodarica pčela
U isto vrijeme, dok Frau Troffea počinje svoju plesnu maniju kojoj će se do kraja mjeseca pridružiti stotine žena, u selu nedaleko od Strasbourga živi Lisbet. U visokoj je trudnoći, živi sa suprugom i svekrvom, a život s njima sve je osim jednostavan. Lisbet se brine o pčelama – one su razlog zbog kojeg ta obitelj živi ipak u malo boljim uvjetima nego ostale obitelji.
Njezina povezanost s pčelama nadnaravne je prirode, pa čim se nađe ondje, odmah se sve u njoj složi na svoje mjesto, kao zvijezde koje se poredaju u sretne konstelacije. (str, 24.)
AI generated
Zatim, život im se svima okreće naglavce. Budući da Crkva smatra da pčele uzimaju nektar s crkvenih cvjetova, odluči položiti pravo na sve što pčele daju Lisbetinog obitelji – med i vosak. Lisbetin suprug Henne odlazi iz kuće razriješiti taj spor.
Lisbet i svekrva Sophey ostaju čekati Henninu sestru, ženu koja je posljednjih sedam godina u planinama okajavala zločin o kojem se nitko ne usudi govoriti. Što je to Agnethe napravila, toliko strašno da je morala sedam godina trpjeti pokoru?
A onda pogleda u Agnetheino lice, u te čvrsto stisnute usnice, i shvati da ondje nema straha: naprotiv, oči joj sjaje od ljutnje. Lisbet pomisli da je možda bila u krivu, da Agnethe nije zec, nego lisica. (str. 38.)
Dok na ulicama grada bjesni plesna manija, pod krovom gdje žive Lisbeth, Agnethe i Sophey bjesne tajne, laži, prevare i strasti. Najbolje bi bilo da ostanu skrivene.
Lisbet – gospodarica pčela
Lisbet je žena koja je bila uvjerena da se udala iz ljubavi, dok njezin brak nije stavljen na veliku kušnju. U velikom strahu za dijete u svom trbuhu, ona izbjegava vezati se, čak i misliti na njega. Njezin je položaj u suprugovoj kući loš, no Lisbet je nadarena za pčelarstvo. Njezin odnos s pčelama poseban je, gotovo magičan, i zahvaljujući njoj njihove su košnice svakoga dana pune slatkoga meda.
…pčele su samo svoje. To je prvo što su je one naučile, čak i dok ih je mamila u košnice. Pčele nisu bedasta stvorenja, one imaju vlastiti um… (str. 76.)
Kad se Agnethe vrati kući, ćelava, ozlijeđena, ostarjela, Lisbet shvaća da postoji toliko toga što ne zna o muževoj obitelji. Pokušava se zbližiti sa šogoricom, no ona krije tajne koje nisu nimalo bezazlene. A Lisbet je znatiželjna. I pametna. I pronicljiva.
AI generated
Jako volim
U pisanje Kiran Millwood Hargrave zaljubila sam se čitajući njezin prvi kod nas preveden roman, Milosti (link na dnu osvrta). Način na koji piše toliko je lijep i poetičan; svaka je rečenica na mjestu i bez obzira sviđa li vam se tema, uživate u čitanju. Gospodarica pčela možda je čak i bolja nego Milosti. Motivi su isti. Žene, snaga, zajedništvo, prijateljstvo, ljubav. A zatim muškarci, Crkva, patrijarhat, podčinjavanje, kazne.
Autorica je na sitnom komadiću povijesti, na apsurdu koji bi bio zaboravljen da je objašnjen, izgradila čitavu jednu priču o ljubavi, patnji i boli. Gospodarica pčela roman je koji vas opčini i uvuče od sebe već od prvoga poglavlja. Nakon što pročitate o ženama koje su ubijale vlastitu novorođenčad kako bi u kući bilo manje usta koja treba hraniti, znate da vam se priča neće svidjeti. Ali isto tako znate da ćete se u nju zaljubiti.
Kod Kiran Millwood Hargrave, čini mi se, nema samo crnog ili samo bijelog. Kod nje je sve toliko duboko promiješano da ne znamo gdje završava zlo, a počinje dobro. I premda sam, moram priznati, vrlo brzo naslutila veliku Agnethinu tajnu koja ju je poslala na brutalno pokajanje, nije mi to umanjilo užitak čitanja. Ovo je jedan od onih romana, makar meni, koji se pamti. Koji ponosno stoji na polici i čeka ponovno čitanje jer – definitivno će ga biti.
Gospodarica pčela najbolji je roman koji sam pročitala u svibnju i već vidim, bit će u užoj konkurenciji za roman 2026. godine. Nadam se da je to dovoljna preporuka. Svakako, svakako pročitajte!
AI generated
Ostali naslovi ove autorice
Kiran Millwood Hargrave (1990.) nagrađivana je britanska pjesnikinja, dramatičarka i autorica romana. Milosti je njezin prvi roman za odrasle; Gospodarica pčela je sljedeći.
U hokeju znamo tko su pobjednici, jer pobjednici pobjeđuju. To je sport učinilo jednostavnim…, ali na kraju je ipak ispalo nepodnošljivo. (str. 165.)
Trilogija Medvedgrad
Prije nego počnemo pričati o romanu Pobjednici, napravit ćemo jedan mali uvod, osvrćući se na prethodne nastavke trilogije.
Prvi je dio Medvedgrad i apsolutno je izvrstan. Drugi je dio Mi protiv vas i apsolutno je izvrstan. Treći su dio Pobjednici i – uviđate li uzorak?
Sva su tri nastavka predivno štivo! Toliko su topli, emotivni, dirljivi… Preplakala sam svaki…
Ono što je najbolje (i istodobno najgore) jest da pisac već u prvom dijelu naviješta neke stvari. Na primjer, kad opisuje trojicu likova s kojima smo se jako povezali, reći će, parafraziram: Za deset će godina jedan biti otac, jedan profesionalni igrač hokeja, a jedan će biti pokojni.
Još od tog prvog dijela neprestano strepim za voljene likove i da… Pobjednici donose kraj. Jedan od onih dječaka, danas mladića, doista je pokojni.
Naravno da smo se nadali. Bože, kako smo se samo nadali. Naivni snovi posljednja su linija obrane u ljubavi, pa sami sebe na neki način uvijek uvjeravamo da nikakve strašne tragedije neće zadesiti upravo one koje volimo… Za njihovo dobro sanjamo o vječnom životu, želimo supermoći i pokušavamo vratiti vrijeme. Nadamo se. (str. 7.)
Trebam li prepričavati radnju prethodnica?
Medvedgrad, Mi protiv vas, Pobjednici
Prvo što moramo razumjeti jest da gradić Medvedgrad možda nema ništa, ali ima svoju istoimenu hokejašku momčad za koju živi i za koju umire.
Što je vojnik bez vojske? … Što je jedan Medvedgrad bez svog hokejaškog kluba? (str. 197.)
Drugo što moramo znati jest da su Medvedgrad i Hed susjedni gradići. Oba imaju svoju hokejašku momčad i jednako odane navijače. Sve počinje tako da Hedu ide dobro, Medvedgradu loše, ali kotač sreće neprestano se okreće. Do romana Pobjednici, situacija s klubovima potpuno je suprotna.
A onda, glavni i najbolji igrač Medvedgrada, buduća zvijezda, skroz-naskroz omiljen i popularan momak siluje Mayu Andersson. Umjesto da se pokunji, zaboravi i pusti zvijezdu da zablista i klubu donese dugo žuđenu pobjedu, Maya prijavljuje silovanje. I tu sve kreće naopako. Anderssoni su praktički izopćeni iz grada. Svi o „skandalu“ imaju neko mišljenje. Odvaguje se krivnja. Postavljaju se pitanja. Tko smije kršiti zakon? Tko smije gaziti po ljudima? Jesu li svi jednaki ili ipak postoje jednakiji? Netko će umrijeti, netko će otići, netko će se vratiti. Nešto će se srušiti, nešto će biti zapaljeno, puno će toga biti uništeno.
U mjestima u kojima je divljina blizu, ljudi su povezani nevidljivim nitima, ali i oštrim kandžama, tako da kad se jedan prebrzo okrene, nije uvijek samo košulja ono što se drugome razdere. Ponekad pukne i srce, svima nama. (str. 26.)
Dvije godine kasnije nakon svega toga, počinju Pobjednici.
Pobjednici
Medvedgrad cvate, klub napokon ima novca i veliko klizalište za trening. Grad potresa smrt još jednog dragog nam lika. Maya Andersson i Benji Ovich vraćaju se na sprovod.
Dom. Stvarno bi trebalo postojati više riječi za to. Jedna za ljude koje imamo tamo i jedna za one koje smo izgubiti. (str. 101.)
Sve se promijenilo. Brakovi nisu što su nekad bili. Poslovi nisu što su nekad bili. Ljudi su uglavnom nesretni…
…volumen tuge nije određen onim što je čovjek izgubio, nego onim tko čovjek jest. (str. 498.)
Pritajeno nasilje kucka negdje u glavama svih likova, čak i u onima za koje nikad ne biste rekli. Jedan dječak čini se premalen za to pa nitko na njega neće obraćati pozornost, dok ne bude prekasno.
Ne možemo se boriti protiv zla. To je ono najnepodnošljivije u svijetu koji smo izgradili. Zlo se ne može uništiti, niti zaključati; s čim se više nasilja na nj okomljujemo, to je ono jače kada sipi ispod vrata i kroz ključanice. Nikada neće nestati jer raste unutar nas… Nemamo oružja protiv toga. Samo nam je darovana ljubav da izdržimo. (str. 635.)
Jedna će novinarka zagrebati malo preduboko u poslovanje hokejaškog kluba Medvedgrad, što bi moglo doći glave onima koji su nam najdraži.
Tako se mjeri korupcija u jednom društvu. Nije prevara ako nitko nije uhvaćen i nije skandal ako se ništa ne otkrije. Dotad su sve to samo tajne. Sve šume su ih pune. (str. 437.)
A onda počinje i oluja. Oluja koja se razbuktava i bjesni isprva izvana, a kako se stranice okreću i okreću, i unutar samih likova.
Medvedgrad više nikad neće biti isti.
Često se kaže da pobjednici pišu povijest, ali ovdje nema pobjednika. (str. 270.)
Ili jesmo ili nismo pobjednici
Trilogija Medvedgrad jedna je od najboljih trilogija koje sam ikada pročitala! Sva su tri dijela podjednako savršena, i premda je ovaj zadnji bucko od 660 stranica, uživala sam u svakoj. Isplakala sam se kao rijetko kad. Romani su toliko nabijeni emocijama, a stil pisanja… Bože, Backmanove rečenice teku kao rijeka i ulijevaju vam se ravno u srce. Ako bih se ikad bavila pisanjem, pisala bih baš ovako! Toliko je života u njegovim riječima, a likovi su međusobno povezani kao korijenje stabala neke stoljetne šume. Svi su nekome nešto, a korijenje je toliko duboko da napokon na vidjelo izlazi ona istina koju odavno slutimo: Medvedgrad ne može bez Heda, Hed bez Medvedgrada.
Likovi su toliko napredovali, čak i oni koji su moralno dvojbeni imaju ljudsku stranu. Naravno, vrijedi i obrnuto. Oni od kojih to nikad ne bismo očekivali slomit će nam srce. Čitat ćemo, znat ćemo, bit ćemo korak ispred svih, ali nećemo moći učiniti ništa…
Pobjednici imaju mnoštvo likova, ali nije ih teško pratiti, pogotovo jer ćete se u njih zaljubiti već u prvom dijelu. Čak i ako čitate s odmakom od nekoliko mjeseci ili godina (tako sam ja), sjetit ćete sve svake sitnice. Ovo je jednostavno takva trilogija. Useli vam se u srce i tamo živi dok i vi živite.
Neke nas knjige doista prate vječno, a ovo je jedna od njih.
Ostali naslovi ovoga autora
Fredrik Backman mladi je (1981.) švedski kolumnist, bloger i pisac. Njegovi su romani objavljeni diljem svijeta, na više od dvadeset i pet svjetskih jezika!
Mislim da rijetko koji čitatelj Backmana voli ovoliko koliko ga ja volim. Bila je to ljubav na prvo čitanje i mislim da će biti jedna od onih rijetkih stvari koje vas prate cijeli život – vječna ljubav. Sve je počelo čitanjem Ovea i nastavilo se svim ovim navedenim romanima.
Dan po dan, mjesec po mjesec, ispratili smo još jednu čitalačku godinu. Susreli smo se s poznatim, već provjerenim autorima, ali i upoznali neke potpuno nove, nama nepoznate, intrigantne autore. Knjige koje smo čitali u prethodnoj godini slučajno ili namjerno, odmakle su se od opuštenijih tema, toplih i sigurnih okruženja i raspleta koji obećavaju happy end. Dapače, autori koje smo čitali svojom su iskrenošću i literarnom hrabrošću donijeli novo iskustvo doživljaja knjige. Ponosne smo što se u ovih naših TOP 10 knjiga u 2025. godini našlo i dvoje hrvatskih autora.
Počet ćemo s autoricom kojoj je sve što napiše vrlo dobro ili izvrsno! Budući da se nismo mogle dogovoriti oko toga koji od navedena dva naslova uvrstiti na ovaj popis, uvrstile smo oba.
Sigurna kuća toliko je važan roman da o njemu neprestano treba govoriti i stalno ga preporučivati. Priča je klasična, stara koliko i ljudi. Ali – ovdje imamo jedan neobičan, dramatičan plot-twist. Nije muž taj koji je ubio ženu. Ovdje je žena ubila muža. LAda Lončar nalazi se u kaznionici i priča nam svoju priču. Govori nam o podmuklom zlostavljanju koje je trpjela godinama, sve dok nešto u njoj nije puklo. Sigurna kuća trebala bi biti obavezna lektira, a ako ne u školi, onda makar u životu. Žene moraju znati što NIJE ljubav. Muškarci moraju znati što NIJE ljubav. Društvo mora znati da onaj tko pozdravi na stubištu nije bezgrešan. Svi mi imamo tajne. Samo nečije uništavaju ne onoga tko ih nosi, nego onoga na kome se lome.
Knjiga 365 rečenicatoliko me dotakla da sam danima plakala… Sastoji se, kao što naslov kaže, od 365 rečenica – svaki dan napisana je jedna. One su zbir autoričinih životnih iskustava, a toliko su dirljive, emotivne, bogate i nezaboravne. U njima se svi možemo prepoznati, možemo i doista osjetiti. Nisam mogla odoljeti uvrštavanju ove divne zbirke u top 10 pročitanih u 2025. godini!
Na svojoj si se koži uvjerila kako ništa, ali baš ništa, toj sudbini nije sveto. str. 151.
Roman Majmunovo okomozaik je sastavljen od djelića koji na kraju čine gadnu, ali veličanstvenu sliku! Toliko me oduševio da sam ga nakon čitanja i sanjala, a atmosfera koja se prelijeva sa stranice u stranicu toliko je teška, gusta i konačna da će vam se zavrtjeti u glavi. Sve se događa u bliskoj budućnosti, toliko bliskoj da na trenutke osjećamo da je već tu. Ljudi su otuđeni, razlike između bogatih i siromašnih ogromne su, priroda je uništena, zrak je zagađen… A kad dođete do kraja… Bože… Evo, ne znam što bih vam rekla o kraju. Toliko je efektan da sam čitala, u nevjerici vrtjela glavom, vraćala se unatrag, čitala opet, otvarala usta poput ribe na suhom… Nakon ovog romana treba vam odmor, ali nema wellnessa koji bi vam izbacio iz glave sliku iz majmunovog oka!
Ne mogu dovoljno ishvaliti ovakvu vrstu književnosti!
Za Backmanove Pobjednike još nisam objavila osvrt, ali to nije i ne može biti razlog njihova neuvrštavanja na ovu listu! Trilogija Medvedgrad jedna je od najboljih trilogija koje sam ikada pročitala! Sva su tri dijela podjednako savršena, i premda je ovaj zadnji bucko od 660 stranica, uživala sam u svakoj. Isplakala sam se kao rijetko kad. Romani su toliko nabijeni emocijama, a stil pisanja… Bože, Backmanove rečenice teku kao rijeka i ulijevaju vam se ravno u srce. Ako bih se ikad bavila pisanjem, pisala bih baš ovako! Toliko je života u njegovim riječima, a likovi su međusobno povezani kao korijenje stabala neke stoljetne šume.
Neke nas knjige doista prate vječno, a ovo je jedna od njih.
Otok morskih žena toliko je divan da ću ga svima preporučivati, valjda dok sam živa. Definitivno se nalazi na mojoj listi najdražih romana ikad*, ali vjerujte mi, kad sam tek počela čitati, nisam mislila da će se na njoj naći. Isprva mi je bilo dosta teško pohvatati imena i sve te izraze otoka Jejua. To sam savladala, ali onda mi se priča učinila nekako obična. Isprva me nije vukla (znate onaj osjećaj kad vas priča vuče?). Ali bila sam uporna. Znala sam da roman koji toliko ljudi voli mora u sebi imati nešto posebno. I doista ima. Odjednom, našla sam se uronjena u živote likova onako kako su haenyeo uronjene u more. Na pojedinim stranicama nisam mogla disati… A na kraju, kad se sve niti raspletu… Gomila se različitih osjećaja kovitlala u meni. Nisam mogla prihvatiti da je sve gotovo…
Ako još niste, svakako pročitajte Otok morskih žena. Nikad ga nećete zaboraviti, ostat će zauvijek s vama.
Kakav bi ovo bio popis pročitanih romana u 2025. godini da na njemu bar netko nekoga krvnički ne ubije? A tko ubija bolje od moje omiljene autorice Karin Slaughter?
Lažni svjedokroman je koji sam progutala u svega par večeri i nikako ga nisam mogla prestati čitati. Radnja je toliko zanimljiva i toliko užasna u isto vrijeme (klasična Slaughter, tko zna na što mislim, zna). Sadašnjost i prošlost neraskidivo su povezane u gadno klupko još gadnijih zločina. Iako ima gotovo petsto stranica, ovo je jedan od onih romana koji se čitaju brzo, lako i napeto, tako da su sva osjetila uključena. Ako ne volite (detaljne) opise nasilja (fizičkog, psihičkog, seksualnog), onda ovo možda i nije roman za vas. Ali, ako želite pročitati trilerčinu koja će vam se uvući u misli i koja vas neće puštati iz stiska dok ne pročitate zadnju stranicu, a onda će vas držati još malo, čisto da vam se bolje ureže u kosti, Lažni svjedok štivo je za vas.
Brutalan, snažan i bolan kao šaka u lice. I jednako tako ostavlja trag.
Ah, Žuta! Roman oko kojeg se lome koplja u knjiškoj zajednici po bespućima društvenih mreža… Neki ga mrze, neki ga nisu uspjeli pročitati do kraja. A neki, poput mene, uživali su od početka do kraja! Roman Žuta toliko mi se svidio da ga nisam ispuštala iz ruke! Pročitala sam ga u svega dva dana i na kraju mi je bilo žao što sam već gotova. Priča je toliko slojevita i mogla bih vam o njoj napisati i više tisuća riječi, ali ne želim biti dosadna i naporna pa evo, svega stotinjak i gotovo. Čitala sam ga u ljetno vrijeme, na plaži, i nakon svakog poglavlja pogledala bih muža (koji je čitao Zagora; zar nismo prava čitateljska obitelj?) i rekla mu: Ova je knjiga tako jeb*** dobra!
Roman Oni koje nitko ne posjećuje sentimentalno je putovanje duše u kojem Valérie Perrin opisuje posljedice ljubavi koja se nije mogla realizirati, žal za tom neostvarenom ljubavi na jedan snažan, stoički način i vraćanje u prošlost kako bi se još jednom proživjela. Roman se sastoji od dvije nepovezane, ali jednako tragične priče. Kad pročitate ovu knjigu, zatvorite ju i ostanite u tišini neko vrijeme, kontemplirajući i lagano snatreći. Tako sam barem ja. Može li se uopće išta drugo reći doli: Koja knjiga!
Već me se roman Svježa voda za cvijeće jako dojmio, ali čini mi se da mi je ovaj roman još i draži!
Voda pamti. Ljudi su ti koji zaboravljaju. Ovo su rečenice u kojima je sažeta radnja knjige I nebom teku rijeke. Voda kao globalna povezanost među narodima, različitim svjetonazorima, prilikama, okolnostima i životima, vodi nas različitim putevima nekoliko zapanjujućih priča povezanih jednom običnom kapljicom vode. Autorica, prateći malu kapljicu koja meandrira stoljećima, povezuje različita vremenska razdoblja i likove. Poveznica triju glavnih likova u knjizi s jednim od najranijih ikad pronađenih književnih djela, Epom o Gilgamešu, toliko je maestralno napravljena da čitajući roman shvaćate kako su upravo oni rubni, obespravljeni i marginalizirani likovi glavni nositelji sjećanja koje prenosi voda.
Knjiga koja me možda najviše onako ljudski, bolno, i intimno takla u 2025. godini je Tužni tigar.
Tužni tigar autobiografski je zapis francuske književnice Neige Sinno. Ona je odlučila napisati bolne, najintimnije trenutke svog odrastanja, kada je u dobi od sedam do dvanaest-trinaest godina bila sustavno seksualno zlostavljana od strane svog očuha. Kad se netko ovako ogoli, kako je to učinila autorica Tužnog tigra Neige Sinno, te pred noge čitatelja doslovno baci ovakvu jednu knjigu otkrivši najemotivnije, najranjivije i najstrašnije trenutke svojih mladih godina, ne možete osjećati ništa nego duboko poštovanje.
Ovo je roman o krivnji. I to ne bilo kakvoj, već onoj iskonskoj, koja izjeda čovjeka, ne da mu mira, ne da mu spavati, progoni ga svake minute njegova života. I koliko je god ta krivnja stjecajem okolnosti kolektivna, toliko je i osobna, individualna.
U blizini Trogira more izbacuje tijelo nepoznatog utopljenika. Slučaj privlači pozornost netom umirovljenog novinara, Gorana Najeva. Na nagovor stare prijateljice, Goran odluči istražiti okolnosti događaja koje su dovele do pronalaska nepoznatog utopljenika. Identitet utopljenika vodi ga u različite krajeve Hrvatske te Bosne i Hercegovine, razotkrivajući duboko zakopane tajne povezane s ratnom prošlošću.
Usta puna mora dokazuju da prešućene činjenice i zločini kad-tad isplivaju na svjetlo dana jer spokoj nije opcija ondje gdje grižnja savjesti vlada, a krivnja izjeda.
Top 10 za kraj
Ovaj presjek Top 10 knjiga u 2025. mogao je biti puno dulji, ali negdje smo se morali zaustaviti. Pročitane u 2025. godini, ovih deset ljepotica one su koje smo najbolje zapamtile, koje su nam se “urezale u kosti” potaknuvši bujicu osjećaja… Od nostalgije, empatije, ganuća do suza i beskrajnog poštovanja prema ovim autorima.
Ako vas ovaj naš popis potakne da pročitate samo jednu knjigu koju smo stavili na njega, naša je misija izvršena.
…žene koje se skrivaju iza tamnih naočala, žene koje kupuju karte za druge vremenske zone, žene koje izgledaju kao da su negdje usput zaboravile tko su, i što rade, i zašto. (str. 33.)
Samo Rosie
Rosie već četrnaest godina trpi užasno nasilje svog supruga Normana. Napravio joj je mnogo toga neizrecivog, a ono najgore zaskoči nas već na prvoj stranici.
Bol je prejaka da bi se ona zabrinula zbog sitnica kao što je disanje ili zato što se čini da u zraku koji udiše nema zraka. Bol ju je progutala kao što priča kaže da je kit progutao Jonu, biblijskog neposlušnika. Bol kuca poput otrovnog sunca koje žari negdje duboko u njoj… (str. 7.)
I tako se Rosie jednog jutra budi i na plahti ugleda kap krvi. Nebrojeno puta slomljen nos ponekad krvari i bez udarca. Rosie sjedi i gleda tu kap krvi.
Kad bih vam prepričala njezin tijek misli, smijali biste se od žalosti. No dobro. Rosie zaključuje da će je suprug zasigurno jednog dana ubiti. No još gore – pomisli – možda neće…
Ta jedva primjetna uzrujanost u njegovu glasu dovoljna je da obnovi njezin strah i ostavi joj u ustima metalni okus. Tko da mu stane na žulj, proturječi mu? Oh, tko bi bio toliko lud? Samo netko tko ga ne poznaje, naravno – netko tko ga ne poznaje onako kako ga ona poznaje. (str. 8.)
Rose onda ustaje i izlazi iz kuće, ne noseći ništa nego odjeću koju ima na sebi (ako se presvuče izgubit će hrabrost). Dakle, u odjeći koju ima na sebi, torbice čvrsto stisnute u znojnim rukama, Rosie bježi što dalje. U torbici pak nešto kriva – Normanovu kreditnu karticu.
Rose Madder
Bježeći čak u drugu vremensku zonu, skrasit će se u živopisnom gradiću i upoznati mnoge zanimljive ljude. Neću vam ih sve opisivati jer silno želim da, ako već niste, što prije pročitate ovu fantastičnu knjigu!
Važno je samo reći da Rosie jednom nabasa na trgovinu antikviteta u kojoj pronalazi sliku. Moćnu sliku žene na brijegu koja kao da zuri u nešto u daljini, nešto onkraj tmurnih oblaka koji prijete olujom.
Tako je njezin mozak – zdrav, razborit i prilično nespreman prihvatiti ili čak priznati da nešto miriše na nadnaravno ili paranormalno – istodobno objašnjavao, racionalizirao i opravdavao nagli porast adrenalina u njezinoj krvi kad je ugledala sliku žene na brijegu. (str. 77.)
Privučena slikom kao moljac na svjetlo, Rosie je kupuje istog trena i vješa u svoj novi stančić.
Što će se dalje dogoditi, predivna je priča o ljubavi. Prestrašna priča o lukavosti, okrutnosti i nasilju. Prelijepa priča o prijateljstvu, snazi, odanosti i hrabrosti.
A ako vam sve ovo što sam rekla još uvijek nije dovoljna preporuka, nastavite čitati.
Slika Rose Madder
Otkud početi?
Rose Madder isprva počinje kao sasvim realan roman. Prilično užasan jer prolog udara u trbuh. Mnogi su odlični romani napisani o bračnom zlostavljanju žena, ovaj je na njihovu tragu. Brutalan, frustrirajući, klaustrofobičan. Kingovski jer ima stvari koje su baš njemu svojstvene.
Tek kad naša glavna likuša Rosie dođe u pitomi gradić, kad uđe u antikvarijat i kad je slika Rose Madder gotovo potapša po ramenu i natjera je da je kupi, shvaćamo da će fantastično ipak preuzeti uzde.
I oba dijela su izvrsna! Ipak, da moram birati, odabrala bih realni dio kao jači, moćniji, emotivno snažniji, ali ova nadrealnost zbivanja oko slike donose nekakvu ravnotežu. Ipak čitamo Kinga.
Unatoč temi, roman je jako duhovit. Na primjer, ova rečenica dolje.
Ona zaključi da je ovo, sve u svemu, prilično drugorazredna kuća strave, za nekoga tko je četrnaest godina živio s Normanom Danielsom. (str. 215.)
Duhovito i tužno, zar ne?
Osvrti s neta
Nakon čitanja, provela sam sigurno sat vremena surfajući po tuđim osvrtima za Rose Madder pokušavajući vidjeti ima li još onih kojima se svidio koliko i meni. Vjerovali ili ne, dojmovi su podijeljeni. Nekima se ne sviđa cijelo ludilo sa slikom, neki nisu fanovi kraja… Neki su, baš poput mene, oduševljeni svime. Iako je kraj neobičan i nejasan, njime sve sjeda na svoje mjesto. Uzroci i posljedice svega.
Najbolje je bit nemilosrdan prema prošlosti. Nisu važni udarci koje primamo, već oni koje preživimo. (str. 230)
Slika je skroz luda, priznajem, ali to je rečeno u njenom imenu – ta što znači madder nego luđa.
Ako tražite roman koji nije samo strava i užas, nego je roman koji propitkuje sve – zbilju i snovitost, ljubav, posesivnost, dobro i zlo, Rose je roman za vas.
Već sam rekla, Groblje kućnih ljubimacanajdraži mi je Kingov roman baš zbog te neke emocije koju izaziva u čitatelju. Jeze i žalosti. Rose Madder ista je takva. Njezini su osjećaji Tuga, strah i nada.
Zato, najljepše vam je preporučujem jer mislim da ćete stvarno, stvarno uživati.
Čak i ako vam se ne svidi kraj, ako budete imali dojam da ga niste razumjeli… Svejedno mislim da će Rosie biti junakinja koju ćete jako voljeti, za koju ćete navijati i koju ćete svim srcem čitati.
Ostali naslovi ovoga autora
Nije lak posao navesti sve Kingove romane pa neću ni počinjati, nabrojat ću samo neke uspješnice:
Pročitala sam intervju s urednicom Petrinih knjiga koja je objasnila zbog čega su odlučili objaviti ovu knjigu. Rekla je da je moć književnosti u tome da nas uzdrma i ostavi trag. Mene je ova knjiga baš uzdrmala, a uvjerena sam da će i na svakoga tko je pročita ostaviti trag.
Tužni tigar autobiografski je zapis francuske književnice Neige Sinno. Ona je odlučila napisati bolne, najintimnije trenutke svog odrastanja, kada je u dobi od sedam do dvanaest-trinaest godina bila sustavno seksualno zlostavljana od strane svog očuha.
Naslov je alegorijski podsjetnik na knjigu Tiger Margaux Fragoso koja piše o djevojčici koju zlostavlja susjed. Tigar, divlja mačka, predator je, krvoločna životinja zastrašujuće ljepote. Naravno, tigar može biti i čovjek.
Kod djeteta su vrata uvijek širom otvorena. Dijete ne može otvoriti ili zatvoriti vrata pristanka. str. 102.
Obitelj
Neige i njezina godinu dana mlađa sestra još su u krhkoj dječjoj dobi kad se rastaju njihovi roditelji. Njihov otac ih posjećuje u početku redovito, a zatim sve rjeđe kad njihova majka pronađe novog partnera. Novi muškarac u njihovom životu je atraktivan, iznimno popularan čovjek, vrlo cijenjen turistički djelatnik, sportaš, planinar.
Neige od početka osjeća zadršku kad je očuh pokušava aktivno uključiti u obiteljski život tvrdeći da joj želi biti pravi otac, da je voli i da sve što radi, radi iz ljubavi. U trenutku kad je počinje seksualno zlostavljati, Neige ima samo sedam ili malo više godina (točan broj godina Neige je potisnula zbog traume). Ranjiva i neiskusna djevojčica postaje objekt u rukama seksualnog predatora. Očuh joj prijeti da ne smije nikome izdati njihovu tajnu. Neige je zabrinuta za mlađu sestru i godinama šuti, dok njezina majka ništa ne sumnja.
Ja koja imam loše vizualno pamćenje, još i danas se sjećam detalja tih mjesta. Ponekad mi se čak vraćaju i mirisi. Jamačno sam dugo bila nepomična i promatrala oko sebe dok je on radio ono što je imao za raditi. str. 99.
Dojam o djelu
Kad se netko ovako ogoli, kako je to učinila autorica Tužnog tigra Neige Sinno, te pred noge čitatelja doslovno baci ovakvu jednu knjigu otkrivši najemotivnije, najranjivije i najstrašnije trenutke svojih mladih godina, ne možete osjećati ništa nego duboko poštovanje.
Vrlo iskreno, a istovremeno na jedan analitički, pomalo hladan način, kao da se radi o nekome drugome, a ne o njoj samoj, autorica progovara o zlostavljanju koje je doživjela kada ju je očuh seksualno zlostavljao i silovao tijekom cijelog djetinjstva. Takav pristup, koji odvaja racionalan um od emocija, sigurno je pomogao autorici da proživi i preživi sve strahote ispričane u knjizi Tužni tigar.
Ovaj autobiografski esej prati djetinjstvo djevojčice koja se cijelo vrijeme pita zašto je baš ona izabrana da bude očuhova seksualna žrtva. Ne nalazi sebe kao lijepu djevojčicu, nije koketna, nije čak ni odveć razvijena. Neige Sinno opisuje očuhovo zlostavljanje do bolnih detalja da nitko, baš nitko, ne može ostati ravnodušan.
Zašto to čini? Objasnila je to autorica u jednom citatu:
Rečenicu koju je izgovorio povjesničar svjetskih ratova, a koja me je godinama progonila- “siluju zato što mogu” – sad osjećam želju primijeniti na vlastitom primjeru. Zašto pišem ovu knjigu? Zato što mogu. str. 185.
Upozorenje autorice
Knjiga je napisana s namjerom da se upozori na činjenicu da upravo sada, u ovom trenutku, postoji netko u našem susjedstvu, okolini, rodbini ili krugu poznanika tko je potencijalni zlostavljač i tko samo vreba svoju nevinu žrtvu. Nažalost, svijet je pun sadista, pedofila i bolesnih umova koje je teško otkriti. Najčešće se to dogodi tek kada se, nakon puno godina zlostavljanja, žrtva odluči povjeriti nekome i prijaviti zlostavljača.
Neige je to učinila tek s dvadeset godina, kada se povjerila majci, i tada zajedno odlučuju prijaviti zlostavljača. Iako je sve priznao i bio osuđen na devet godina zatvora, u zatvoru je bio puno manje. Na kraju je izašao kao slobodan čovjek i normalno nastavio život s drugom ženom s kojom je dobio i djecu.
Što je od svega ostalo Neige? Rekla bih samo gorčina, šutnja i urlik. Urlik na reakciju okoline koja ne vjeruje da je taj tako “dobar i plemenit “ čovjek mogao raditi takvo nešto; urlik na pravosudni sustav koji pomiluje zločinca zbog “dobrog” vladanja, urlik zbog traume koja je cijelom njenom životu promijenila okus, miris i boju. Ali, ono što Neige sa sigurnošću zna i zbog čega piše jest ovo – Ignorirati ga ili zaboraviti nije opcija. Jer jednom žrtva – uvijek si žrtva.
O autorici
Neige Sinno (1977.) francuska je spisateljica, prevoditeljica i profesorica književnosti, poznata po hrabrom i snažnom emotivnom pripovijedanju. Rođena je u mjestu Vars u departmanu Hautes-Alpes, a veći dio života provela je između Europe i Latinske Amerike istražujući teme identiteta, sjećanja i traume.
Knjiga Tužni tigar inspirirana je pjesmom »The Tyger« Williama Blakea. Knjiga je izazvala široke društvene rasprave, osvojila brojne nagrade i postala obavezno štivo za sve koji žele razumjeti duboke traume i proces iscjeljenja preko književnosti.
Starica sjedi na plaži s jastukom pričvršćenim za stražnjicu i prebire alge koje je more izbacilo na obalu. Naviknuta je na boravak u moru, ali i dok je na kopnu, budno prati sve oko sebe. Jeju je njezin dom, otok poznat po tri obilja: vjetru, kamenu i ženama. (str. 9.)
Starica je Young-sook, jedna od rijetkih preostalih morskih žena na otoku Jejuu. Morske žene, ili haenyeo, od davnina su hraniteljice svojih obitelj. U svim godišnjim dobima, one rone i beru plodove mora.
Ženina je društvena i obiteljska obveza roditi sina koji će produžiti muževljevu lozu. Ali svaka je obitelj iz primorskih sela na Jejuu priželjkivala kćer jer će ona uvijek biti hraniteljica. (str. 50.)
I posao je to samo za žene. Samo su one dovoljno snažne i neustrašive. A more… Ono je vrlo, vrlo opasno. Young-sook puno je toga izgubila na moru i zbog mora.
Svaka žena koja zaroni na leđima nosi mrtvački kovčeg… U tom svijetu, pod morem, vučemo teret teškog života. Svakog dana prelazimo crtu između života i smrti. (str. 27.)
Sada joj prilazi obitelj. Muž je bijelac, žena Korejka, djeca su miješana. Starica gleda i donekle ipak ne odobrava. Jedno od djece, tinejdžerica Clara, upita Young-sook za jednu osobu iz njezine prošlosti. Osobu koja joj je nekad bila sve.
Vraćamo se sedamdeset godina unatrag.
Otok morskih žena – nekad
Godina je 1938. Djevojčica Young-sook upoznaje djevojčicu Mi-ju.
Kad smo je Mi-ja i ja prvi put srele, bile smo sasvim različite. Ja sam bila kao kamenje našeg otoka – neravna, gruba, oštrih rubova, ali i korisna i ozbiljna. Ona je bila poput oblaka – lutalica, promjenjiva oblika, bilo ju je nemoguće uhvatiti ili sasvim shvatiti. (str. 48.)
Nakon neobičnog upoznavanja, brzo postaju najbolje prijateljice, iako su različite da različitije ne mogu biti. Young-sook je nepismena, tamna od sunca, gruba i snažna od života u oskudici otoka. Mi-ja je više gospođica, lice joj je svijetlo, a manire gradske, što ima zahvaliti svom ocu s kojim je živjela u gradu. Mi-ja je siroče, kći kolaboracionista, i to će je obilježiti zauvijek.
Nitko ne bira prijateljice umjesto nas; povezujemo se svojom voljom. Nismo spojene nekim obredom ni odgovornošću da dobijemo sina; same se vezujemo dok smo zajedno. Kada se prvi put susretnemo, zaiskri. Dijelimo smijeh i suze. (str. 49.)
Obje sanjaju o tome kako će postati haenyeo.
No djetinjstvo prolazi i dolazi doba ozbiljnih odluka i ozbiljnih vremena.
Male zamjerke postaju sve veće.
A onda, na otok dolazi rat. Nezamislivi užasi i zvjerstva.
Nekad na istoj strani, djevojke – danas žene – nepovratno se razdvajaju.
Oda ženama
Otok morskih žena povijesna je saga o toliko puno toga, ali ponajprije o ženama. Haenyeo… One su doista sve. Cijeli je otok uređen kao matrijarhat, gdje se podsmješljivo gleda na muškarce koji cijeli dan sjede pod stablom i razmišljaju. Njihova je jedina zadaća čuvati djecu, žene rade sve ostalo. One rone u nehumanim uvjetima. One žive i umiru pokrivene morem.
One su kćeri, majke, snahe, svekrve. One su prijateljice i zaštitnice.
-Bolje se roditi kao krava nego kao žena. Ma koliko muškarac bio glup ili lijen, njemu je bolje. Ne mora nadgledati obitelj. Ne mora prati odjeću, voditi domaćinstvo, paziti na starije ni brinuti se imaju li djeca što jesti i gdje spavati. Ne mora obavljati teške fizičke poslove, ni u polju ni u moru. Jedina mu je obaveza paziti na djecu i nešto skuhati. -Negdje drugdje njega bi zvali ženom. (str. 396.)
Toliko je ljepote u njihovim odnosima, u međusobnom poštovanju, čuvanju, razumijevanju… Ako želite vidjeti što znači boriti se, braniti se, bojati se. Što znači raditi, voljeti, trpjeti, truditi se… Uzmite Otok morskih žena. Ljepota onoga što doista znači žena natjerat će vam suze na oči.
Posveta moru
Otok morskih žena jedinstvena je posveta moru.
More jest bolje od majke. Majku možete voljeti, ali ona bi vas ipak mogla napustiti. More možete voljeti ili mrziti, ali ono će zauvijek biti tu. Zauvijek. More je bilo središte njezina života. Davalo joj je i uzimalo od nje, ali nikad je nije napustilo. (str. 101.)
More je još jedan lik, i to glavni. More hrani cijeli otok. More je život i smrt. Majka i neprijatelj. Ali da ga nema, ne bi bilo ni haenyeo. Ne bi bilo njihovih muževa ni djece. Ne bi bilo novca, ne bi bilo škole. More je sve.
U moru je bilo čudesno. Dolje. Gore. Sumbisori. Dolje. Gore. Sumbisori. Usredotočenost na izbjegavanje opasnosti, pronalaženje što više hrane i zaboravljanje svih problema s kopna, to je bio moj pravi život. (str. 358.)
Hvalospjev prijateljstvu
I sad dolazimo do onog najvažnijeg. Svi osvrti na ovaj roman govore isto – ovo je priča o prijateljstvu. Naravno, jest, slažem se, prijateljstvo Young-sook i Mi-je proteže se cijelim romanom i iznimno je važna komponenta priče, ali… Ne znam. Meni je njihovo prijateljstvo bezvezno i ne bih rado imala takvu prijateljicu. Ni kao Young-sook ni kao Mi-ja. One se jesu beskonačno mnogo voljele, ali su isto tako bile i sebične, zavidne, nesklone međusobnom slušanju i pomaganju te iznimno nesklone oprostu. Ovo zadnje, u kontekstu romana, itekako razumijem jer sam i ja takva. Ni ja ne bih oprostila.
Boljelo me to što sam znala da se ne mogu promijeniti i ne mogu oprostiti, bila sam osuđena na gnjev i ogorčenost kao načine odavanja počasti onima koje sam izgubila. (str. 425.)
Iako su sva „nedjela“ na kraju objašnjena, ne mogu se oteti dojmu da je sve trebalo i moglo biti drugačije. Ipak, najemotivniji i najteži dijelovi romana Otok morskih žena proizlaze baš iz očekivanja prijateljica. I srca nam se lome kad ona nisu ispunjena. Zatim gorčina, zamjeranje, tuga, mržnja, ljubav, ponos, prkos… Sve se to kovitla u srcima ovih dviju nekad djevojčica i djevojaka, danas slomljenih žena.
Mi čitatelji puni smo razumijevanja. I osude.
Oči su nam pune suza. Ili možda samo meni…
Ovakva se priča rijetko čita. Roman ovako zahtjevan, a predivan.
Otok morskih žena, na kraju
Ovaj je roman toliko divan da ću ga svima preporučivati, valjda dok sam živa. Definitivno se nalazi na mojoj listi najdražih romana ikad*, ali vjerujte mi, kad sam tek počela čitati, nisam mislila da će se na njoj naći. Isprva mi je bilo dosta teško pohvatati imena i sve te izraze otoka Jejua. To sam savladala, ali onda mi se priča učinila nekako obična. Isprva me nije vukla (znate onaj osjećaj kad vas priča vuče?). Ali bila sam uporna. Znala sam da roman koji toliko ljudi voli mora u sebi imati nešto posebno. I doista ima. Odjednom, našla sam se uronjena u živote likova onako kako su haenyeo uronjene u more. Na pojedinim stranicama nisam mogla disati… A na kraju, kad se sve niti raspletu… Gomila se različitih osjećaja kovitlala u meni. Nisam mogla prihvatiti da je sve gotovo…
Young-sook misli: Mi smo živi mitovi, kojih će uskoro nestati. (str. 314.)
Puno sam toga naučila. Nisam imala pojma da postoje „morske žene“, nisam znala ništa o fascinantnom Jejuu niti njegovoj krvavoj povijesti. Uživat ćete u čitanju, vjerujte mi. Toliko će vas dirnuti sirova snaga tih žena, njihova gruba, od sunca pocrnjela lica, surovost njihovih života i osmijeh i pjesma s kojima su živjele.
Ako još niste, svakako pročitajte Otok morskih žena.
Nikad ga nećete zaboraviti, ostat će zauvijek s vama.
Svaka nam knjiga dođe u pravom trenutku. Ovo je knjiga koju nisam požurivala. Pustila sam je da dođe sama. I nebom teku rijeke neko sam vrijeme osluškivala, pustila da se razlije mojim mislima kao voda koju naslov nosi i prilazila joj oprezno, osluškujući trenutak kad će mi reći: Uzmi me. Ne predmnijevam da mogu protumačiti ovakvu duboku i neobičnu knjigu koja zadire u mitologiju, povijest i znanost. Jedino što mogu je reći – kada mi je napokon ova knjiga došla, bila sam spremna za nju.
Arthur
U viktorijanskom Londonu, na rubu crne Temze, u siromašnoj obitelji kaljužara rodio se Arthur. Ono što ga razlikuje od mnoštva uboge siročadi na obalama Temze njegovo je izvanredno pamćenje.
Arthur pamti sve što pročita jedinstvenim fotografskim darom, rijetko viđenim. Čak i njegov nezainteresirani otac shvaća da Arthur posjeduje rijedak dar te mu osigura mjesto šegrta u tiskari. Tu se Arthuru otvara neslućeni svijet pisanih riječi čiji je on doživotni zarobljenik. Knjige mu otvaraju svijet daleko izvan sirotinjskih četvrti, a njegova fiksacija jednom knjigom i neobičnim nepoznatim pismom šalje ga u daleku zemlju kojoj se uvijek vraća.
Narin
Godina je 2014. Jezidi su narod koji živi na obalama Tigrista, u mjestu koje će ubrzo biti potopljeno zbog izgradnje velike brane. Tu zatječemo djevojčicu Narin i njezinu nepismenu, ali cijenjenu baku rašljaricu. Slijedeći tradiciju svog naroda, obitelj za Narin priprema veliko slavlje, povodom krštenja djevojčice, ne sluteći da se su se ratne tenzije među onima koji su do tada bili dobri susjedi već opasno zaoštrile.
Zaleekhah
Godina je 2018. Mlada se znanstvenica Zaleekhah nakon bračnog neuspjeha odluči iseliti iz doma koji je dijelila sa suprugom. Zaleekhah odlazi živjeti na neobično mjesto. Novo mjesto za stanovanje je brod na Temzi. Na zgražanje roditelja i uz radoznalost susjeda, Zaleekhah odlučuje biti sama žena na brodu. Imaju li Zaleekhah i Narin kakve veze s Arthurom ? Naravno da imaju. Poveznica je uvijek i ponovno voda.
Dojam o djelu
Voda pamti. Ljudi su ti koji zaboravljaju. Ovo su rečenice u kojima je sažeta radnja ove knjige. Voda kao globalna povezanost među narodima, različitim svjetonazorima, prilikama, okolnostima i životima, vodi nas različitim putevima nekoliko zapanjujućih priča povezanih jednom običnom kapljicom vode. I kao što mi na ovim prostorima, kada stavimo prst u more, znamo reći da nas ta ogromna vodena površina povezuje sa cijelim svijetom, ne razmišljajući o istinitosti te tvrdnje, tako i autorica, prateći malu kapljicu koja meandrira stoljećima, povezuje različita vremenska razdoblja i likove.
Poveznica triju glavnih likova u knjizi s jednim od najranijih ikad pronađenih književnih djela, Epom o Gilgamešu, toliko je maestralno napravljena da čitajući roman shvaćate kako su upravo oni rubni, obespravljeni i marginalizirani likovi glavni nositelji sjećanja koje prenosi voda.
Elif Shafak koristi teoriju da voda zadržava sjećanja. Bez obzira jesmo li skloni vjerovati toj teoriji ili ne, knjiga je prekrasan kaledioskop ljudskih sudbina povezanih kapljicom vode.
Druga je teorija o putujućim dušama koje se rađaju ponovno noseći nasljeđe potrage za smislom. Na taj način upoznajemo osobe koje ne bi imale poveznicu da ih ne povezuje voda u bilo kojem obliku, u cikličkim intervalima.
Roman je duhovno iskustvo ispričano kapljicom vode koja kruži i kruži (podsjetio me malo na Rilkeovu poemu o krugovima koji se šire). Voda je duhovni otisak koji se triangulira vremenskim intervalim koji počinju prije više tisuća godina, u palači kralja Ašurbanipala, u mističnom gradu Ninivi, u Mezopotamiji.
Arthur, koji je vrlo osebujan lik, inspiriran je stvarnim povijesnim likom, Georgeom Smithom iz 19. stoljeća, koji je bio čudo od djeteta.
Dalje, lik Narin priča nam priču o narodu Jezida, nastanjenim na području Iraka, Sirije, Armenije, Turske i Irana. Narod je to koji je doživio genocid od strane ISIS-ovih fundamentalista zbog svoje vjere i nacionalne svijesti. To je dio svjetske povijesti o kojoj obični čitatelji, u koje spadam i ja, vjerojatno nikad nisu čuli.
Zaključak
Za napisati ovakvu knjigu bio je nužan ogroman spisateljski rad koji uključuje kopanje po arhivima, povijesnim i znanstvenim činjenicama, mitologijama i legendama koje pričaju pokoljenja svojoj djeci i unucima. Sve je to istražila Elif Shafak pripremajući ovu knjigu i zbog toga joj kapa do poda.
Ako nakon čitanja knjige želite malo tišine u kontemplaciji, I nebom teku rijeke savršena je upravo za to. Ako je još čitate u blizini neke vode, jezera, rijeke ili mora osjećat ćete se iscijeljeni.
o autoru
Elif Shafak nagrađivana je britansko-turska spisateljica i pripovjedačica. Objavila je 21 knjigu, od čega 13 romana. Knjige su joj prevedene na 58 jezika. Dobitnica je Međunarodne književne nagrade „Halldór Laxness“ za svoj doprinos „obnovi umjetnosti pripovijedanja“. Shafak je 2024. nagrađena Medaljom predsjednika Britanske akademije za “njezin izvanredan opus koji pokazuje nevjerojatan međukulturni raspon.” Doktorica je političkih znanosti, magistrirala je ženske studije i diplomirala u području međunarodnih odnosa na Srednjoistočnom tehničkom sveučilištu u Ankari, a otkako je u romanu “Kopile Istanbula” progovorila o temi genocida nad Armencima, ne baš bezazlen pravni postupak turskih vlasti nagnao ju je da napusti domovinu; posljednjih deset godina s obitelji živi u Londonu.
…čega uopće može biti nakon što ubiješ čovjeka. Pa makar bio i nečovjek. (str. 90.)
Sigurna kuća
UBILA SI MUŽA. Bio je i otac tvoje kćeri. Nisi se još naviknula na to prošlo vrijeme u kojemu on još jedino može postojati. Kad misliš na njega, još uvijek ti je prisutan i još uvijek ga se bojiš, kao da ti je strah ostavio oporučno. (str. 11.)
Roman Sigurna kuća ne treba posebno predstavljati. Velika ga je većina čitala. Priča je klasična, stara koliko i ljudi. Ali – ovdje imamo jedan neobičan, dramatičan plot-twist. Nije muž taj koji je ubio ženu. Ovdje je žena ubila muža.
Obično je žena u lokvi krvi. … Obično je žena žrtva, ali ona je žrtva samo ako je mrtva. … Da si pustila da te ubije, svima bi sve bilo jednostavnije. (str. 18.)
Čitajući, bila sam zgrožena. Priča je toliko odbojna da je nisam mogla dugo čitati. Svako malo ostavljala sam je sa strane i disala. Duboko disala.
I nije me taknuo okrutni zločin zbog kojeg je naša protagonistica u kaznionici. Užasnulo me podmuklo nasilje njezina supruga. Njegova manipulacija. Svirepost svakog postupka koji se isprva činio kao ljubav. A onda je postao mržnja. Gore od mržnje.
Psihičko zlostavljanje, vjerovali ili ne, najviše oštećuje osobu koja ga trpi. A ono što je žena ovog romana pretrpjela…
…on bez tebe ne bi mogao živjeti. To je. Zato je takav. Inače je razuman, ali strah za tebe ga izbezumljuje. Ti mu to činiš. Ljubav prema tebi mu to čini. Ti si, zapravo, kriva. (str. 34.)
I sad mi srce počinje ubrzano tući, samo dok tipkam ove riječi…
Što se dogodilo?
Lada Lončar ubila je muža i oca svoje djevojčice. Njen muž nema ime, nije ga ni zavrijedio. On pokreće ovu priču, ona u principu i govori o njemu, ali nebitan je.
Bitna je Lada Lončar. Lada koja nosi njegovo prezime jer nije smjela ostaviti svoje, ali bilo joj je simpatično što je inzistirao na svom prezimenu. Još jedan dokaz ljubavi, nema što.
On je bio uvaženi sveučilišni profesor, divan čovjek. Šarmantan, karizmatičan, uvijek ljubazan prema susjedima. Nećete vjerovati, uvijek je lijepo pozdravljao.
Majke mi, da mene netko opiše sa „uvijek lijepo pozdravi na cesti“, znala bih da sa mnom nešto nije u redu…
Ali vratimo se priči.
Lada nije bila ni šarmantna ni simpatična. Uvijek je držala spuštenu glavu. Nakon što iščitamo stranicu za stranicom, znamo i zašto.
Zato je sram danas tvoj dominantan osjećaj. Sram što nisi na vrijeme shvatila o čemu se radi, sram što je vanjski svijet počeo pripadati samo drugima, sram što si se sramila nekome reći kako živiš, sram što si mislila da je to ljubav, sram što si tisuću puta povjerovala da će biti bolje… A on se nije sramio ničega. (str. 27.-28.)
Dakle, Lada nam svoju priču priča iz kaznionice u Požegi. Zanimljivo, govori nam u drugoj osobi, u ti-formi, kao da ni ona u potpunosti ne može vjerovati što joj se dogodilo. Kao da su se svi užasi jednostavno – dogodili nekom drugom.
Mislila si da je to ljubav prema tebi, ali zapravo je bila ljubav prema svim mogućnostima koje mu taj prizor otvara u ratu protiv tebe, dok još nisi znala da si u ratu. (str. 82.)
Sigurna kuća je lektira
Primjećujete, sigurno, koliko sam citata prepisala. Vjerujte mi, označila sam ih još tri puta ovoliko. Sigurna kuća nije roman koji se čita. Ona je roman koji se osjeća u najskrovitijem dijelu duše. I svi ga trebaju pročitati. Žene, muškarci. Mame, tate. Socijalni radnici, policija, prijatelji, čitave obitelji. Svi su oni u slučaju Lade Lončar, žene koje se usudila preživjeti, debelo zakazali.
…samo si ti ubojica u pravom smislu te riječi – riječi koja uopće nema ženski rod jer ženama ne priliči da ubijaju, one nisu ovlaštene za oduzimanje života, mogu ga samo položiti ako do toga već dođe jer takav je prirodni poredak stvari, takva su nepisana pravila koja si prekršila kad si se usudila preživjeti na tuđi račun. (str. 62.)
Ispričala bih vam još i što me posebno taklo, ali postoji mogućnost da neke dijelove nećete doživjeti onako kako sam ih ja doživjela. Naime, svi smo mi zbroj svojih prethodnih iskustava. Tko jednom doživi makar djelić perfidne, ali fine manipulacije koju je Lada godinama doživljavala, taj zna zašto se znoji dok čita kako se žena nije smjela tuširati. Kome se jednom mjerilo dužinu suknje i količinu šminke na licu, taj zna zašto teško diše i zašto odlaže knjigu sa strane.
Sigurna kuća trebala bi biti obavezna lektira, a ako ne u školi, onda makar u životu. Žene moraju znati što NIJE ljubav. Muškarci moraju znati što NIJE ljubav. Društvo mora znati da onaj tko pozdravi na stubištu nije bezgrešan. Svi mi imamo tajne. Samo nečije uništavaju ne onoga tko ih nosi, nego onoga na kome se lome.
Samo ti i ja. Samo mi. Samo nas dvoje. Taj svemir nije trpio druge. Drugi su bili pakao, u našem tijesnom raju koji je sam postao pakao. (str. 96.)
Aha, još i femicid
A evo, još da se dotaknem i ovoga pa kačim tipkovnicu o klin, makar na par dana.
Sigurna kuća prikazuje nam čitav jedan dijapazon predrasuda s kojima se žene susreću, čitav jedan svijet koji nije stvoren za žene, iako one čine njegovu polovicu. Bezbroj je rečenica koje nam se urežu u mozak i srce, počevši od objašnjenja zašto je zatvor za muškarce, a kaznionica za žene.
Od ljubavi ćeš zauvijek imati PTSP. Znaš da više nikad, nikad, nikad nećeš vjerovati u sretne krajeve, u zablude o sreći udvoje, jer ljubav je za tebe zlo… (str. 44.)
Zatim ono kako je žena žrtva samo ako je mrtva. Ako je živa, Bože moj, što ima veze da ju je malo istukao, „ima i gorih stvari od malo nasilja u obitelji“. A i puno je zgodnije, nekako svakodnevnije, da muž ubije ženu. Novinari imaju spremne članke, broji se koja je to po redu žrtva femicida, susjedi već imaju priče o tome kako je optuženi bio dobar susjed i, budimo realni, sigurno je to nekako izazvala.
Ali – Lada Lončar nije dala mužu da je ubije. Da jest, imali bismo samo statistiku u vijestima. Ovako imamo jednu od najjačih knjiga hrvatske književnosti.
Sigurna kuća djelo je koje se ne zaboravlja.
Sretno svima s čitanjem!
Naša je ljubav božje remek-djelo. Sve si mu to povjerovala. Tada. Danas znaš da je to što je nazivao ljubavlju bila patologija. (str. 184.)
Ostali naslovi ove autorice
Marina Vujčić rođena je 1966. u Trogiru. Objavila je sljedeće romane:
Roman Oni koje nitko ne posjećuje sentimentalno je putovanje duše u kojem Valérie Perrin opisuje posljedice ljubavi koja se nije mogla realizirati, žal za tom neostvarenom ljubavi na jedan snažan, stoički način i vraćanje u prošlost kako bi se još jednom proživjela. Roman se sastoji od dvije nepovezane, ali jednako tragične priče.
Justine
Dvadesetjednogodišnja Justine i njezin bratić Jules od djetinjstva žive s bakom i djedom u Millyju, selu u Burgundiji. Justine je njegovateljica u domu za starije osobe Hortenzija. Mlada Justine ulaže sebe, ne brojeći sate, u svoj posao pomoćne medicinske sestre kako bi pomagala korisnicima. Ponajviše se zbližila s Hélene, gotovo stogodišnjom stanovnicom doma koja joj prepričava svoje uspomene iz mladosti. Nevjerojatnu Héleninu životnu priču Justine zapisuje u bilježnicu kako bi sačuvala priču od zaborava jer osjeća da se Héleni polako približava kraj.
Znate, kada izgubite osobu koju ste voljeli najviše na svijetu, ona umire svaki dan iznova. str. 61.
Hélene
Kao mlada djevojka, Hélene misli da nikad neće moći naučiti čitati. Slova joj se miješaju, a riječi plešu svoj vlastiti ples. Nesretna Hélene u nekom trenutku sreće mladog Luciena koji je uči Brailleovom pismu (brajici), a najvažnije od svega, uči je kako živjeti sa svojim ograničenjima.
I dok se mijenjaju poglavlja između prošlosti i sadašnjosti, kad Hélene i Luciena razdvoji rat, uz godine izgubljene zbog amnezije, dobivamo uvid u zapanjujuću ljubavnu priču koja je povremeno izvan realizma, ali svojim emocionalnim intenzitetom pomiče granice.
Svi smo mi nečiji Michelangelo, problem je samo što tog nekog trebamo sresti. str. 68.
Justinina priča
Justine i bratić joj Jules kao djeca izgubili su roditelje i povjereni su na odgoj baki i djedu. Oko pogibje njihovih roditelja digao se zid šutnje o kojem baka i djed ne žele razgovarati. Justine cijeli život osjeća da joj nešto nedostaje i ne želi se vezivati ni za koga zbog straha da tog nekog ne izgubi. Ne želi mu čak znati ni ime. Veza s Hélene pomaže Justine da drugačije počne gledati na svoj život.
Stariji je od mene. Ima oko dvadeset i sedam godina i ime mu je Ne sjećam Se Kako se Zove. str. 52.
Dojam o djelu
Kad pročitate ovu knjigu, zatvorite ju i ostanite u tišini neko vrijeme, kontemplirajući i lagano snatreći. Tako sam barem ja. Može li se uopće išta drugo reći doli: Koja knjiga!
Već me se roman Svježa voda za cvijeće jako dojmio, ali čini mi se da mi je ovaj roman još i draži.
Roman govori o dvije tragične priče, prepun je trauma i odluka donesenih u trenucima kada su one bile jedini mogući izbor jer su donesene iz čiste ljubavi, prepun patnji onih drugih, koji su ostali slomljenih srca. Sve to skupljeno je na ovim stranicama i iako se čini da roman u osnovi govori o nesrećama, ustvari je divan.
Jako me se dojmio vrlo empatičan i uvjerljiv način na koji Perrin oslikava stanovnike staračkog doma Hortenzija. Možda i stoga što sam i sama imala roditelja u jednom od takvih domova, mislim da je njezin prikaz života u domu vrlo uvjerljiv i realističan. Pronicljivost i opažanja nekih likova, prošarane bljeskovima surovog humora, čitala sam s toplinom i smiješkom. A način dovođenja rodbine koja žuri u starački dom nakon lažnih obavijesti da su neki od staraca upravo umrli, naprosto je maestralan.
A sad o Hélene. Jaka, jaka žena. Premda se njena priča čini melodramatičnom iz više razloga, ponekad se čini i pomalo sudbinska (gavran čuvar koji obitava malo kod jednog, malo kod drugog ljubavnika asocirao me na Čehova).
Priča o Justine bila mi je nekako realnija. Mlada cura, bez roditelja, s djedom i bakom koji su pomalo daleki, distancirani, rijeko pokazuju emocije. Justine osjeća da joj je davno nešto oduzeto zbog čega se osjeća emocionalno zakinuta. I nikome se ne želi previše davati. Boji se da će je svaka veza raniti. Kad se sve kockice na kraju slože, jasno vam je zbog čega.
Velika preporuka za ovu prekrasnu knjigu!
Svi mi imamo dva života, jedan u kojem kažemo ono o čemu razmišljamo i onaj u kojem to prešutimo. str. 109.
O autorici:
Valérie Perrin rođena je 1967. u Remiremontu, u Francuskoj. Odrasla je u Burgundiji i nastanila se u Parizu 1986. Njezin roman Oni koje nitko ne posjećuje (2015.) osvojio je nagradu Booksellers Choice Award. Njezin prvijenac na engleskom jeziku, Svježa voda za cvijeće (Europa, 2020.) preveden je na preko trideset jezika. Figaro Littéraire proglasio je Perrin jednim od deset najprodavanijih autora u Francuskoj 2019., a u Italiji je Svježa voda za cvijeće bila najprodavanija knjiga 2020. godine. Perrin sada živi u Normandiji.
Roman Majmunovo oko mozaik je sastavljen od djelića koji na kraju čine gadnu, ali veličanstvenu sliku! Toliko me oduševio da sam ga nakon čitanja i sanjala, a atmosfera koja se prelijeva sa stranice u stranicu toliko je teška, gusta i konačna da će vam se zavrtjeti u glavi.
Eto, sad kad sam to rekla, mogu vam ukratko reći nešto o sadržaju, ali što god napišem, vjerujte mi, nije to to.
Krisztina Tóth ima talent za pisanje, za slikanje riječima i evo, reći ću to već na početku – od mene imate najiskrenije i najveće preporuke! Ovo nije jedan od mnogih, ovo je poseban roman koji ćete pamtiti!
Samo sam sjedila tamo kao da sam se skamenila, a mislim da i jesam. Bila sam kao kamen… Nešto se u meni… ni sama ne znam… smrznulo kao kamen, tu unutra, da, mislim da se tada sa mnom nešto dogodilo. (str. 131.)
Giselle i dr. Kreutzer
U sumornom gradu bez imena tumaraju siromašni, drogirani i još siromašniji. Svi koji nešto znače žive u čuvanim dijelovima grada, bave se poslom vezanim uz državu i imaju iskaznice koje im omogućuju kupnju skupih, kvalitetnih i raznolikih stvari – od hrane do obuće.
I ondje se uz ceste ložilo u bačvama od nafte. Pucao je pogled na otrovne stupove koji su se izvijali iz obližnje sirotinjske četvrti. Oko vatri skupljale su se odrpane mase, bučale i bavile se trampom onoga što su imale. (str. 176.)
U takvom gradu, u vrlo bliskoj budućnosti, upoznajemo Giselle, profesoricu povijesti koja svom psihijatru povjerava da je prati čudni mladić koji tvrdi da mu je majka.
Gradom, doduše, bauljaju mnogi nesretni i drogirani parije koji razgovaraju sami sa sobom ili urliču, no ovaj dečko nasuprot meni očito nije narkoman i nije, ma koliko se to činilo očekivanim objašnjenjem, ni lud. Pa kog onda vraga hoće od mene? (str. 7.)
Budući da Giselle niti želi djecu niti je ikada rodila, sasvim je sigurna da mladić ipak nije njezin sin. Što onda želi od nje?
Zar ovdje, u ovom gradu, zar u ovoj zemlji? … Na ovom kontinentu, na ovome planetu? Zar bih ja ovdje i sada trebala roditi neko dijete? (str. 15.)
Njen psihijatar, cijenjeni i uvaženi doktor Kreutzer, ima i svojih problema. Svakog tjedna ide u posjet mrskoj mu majci i kupuje… A ako ne poštovanje, onda barem njezinu pažnju.
Njezin sin s tim je prepunim papirnatim vrećicama ponajprije želio umiriti vlastitu savjest, uvjeriti sebe da on čini baš sve za svoju mamu. Sve što je u njegovoj moći. Čak joj nabavlja klopu s najelitnijih mjesta. Nije volio svoju mamu. (str. 18.)
Jednog je četvrtka pronalazi mrtvu i, prebirući po majčinim stvarima, prebire i po prošlosti, sadašnjosti i mogućoj budućnosti koje ga čine onim što jest.
Distopija u bliskoj budućnosti
Majmunovo oko roman je koji se ne može prepričati. Toliko je kompleksan, svaka sitnica nešto znači i na kraju pola toga uopće nije ono što mislite.
Na primjer, negdje ajmo reći do zadnje trećine romana, imala sam jedno mišljenje o likovima, a onda kad se sve počelo rasplitati i sjedati na svoje mjesto, shvatila sam da ništa nije onakvo kakvim se čini.
Da opet ne znam ništa, da još jednom posljednji put ne znam ništa, i da samo još jednom u životu mogu ležati tamo gola, da to bude prekjučer, da budemo u vremenu negdje drugdje, samo ne ovdje… (str. 192.)
Roman je smješten u neku neimenovanu zemlju, neimenovani velegrad, ali imajući na umu da je spisateljica iz Mađarske, možemo zaključiti da je riječ o Budimpešti.
Sve se događa u bliskoj budućnosti, toliko bliskoj da na trenutke osjećamo da je već tu. Ljudi su otuđeni, razlike između bogatih i siromašnih ogromne su, priroda je uništena, zrak je zagađen… Siromasi se griju paleći gume, stare krpe i ostalo smeće u kantama. Bogati su ograđeni u svojim bogatim četvrtima, no smrad, zagađenje i zlo prodiru i u najelitnije četvrti.
Živi su nam dokaz za to profesorica Giselle i doktor Kreutzer. Oboje imućni, rade za državu, za savršeni JNS koji sve čuje, sve vidi i sve zna. Sve se nadzire, kamere su bezbrojne, nema privatnosti, nema ljubavi, nema morala…
Svijest da smo nadzirani ugradila sam se u reflekse i kretnje. Kamera nam je postala dio života, kao što je to bio i igrokaz kojim bismo zorno demonstrirali kako se ne osvrćemo na nju. (str. 67.)
Majmunovo oko i svijet koji zrcali
Svijet koji se zrcali u očima majmuna kojemu je presađena glava (eksperiment iz 1970. kojim je znanstvenik pokušao istražiti je li duša u mozgu) svijet je koji bi mogao biti odmah iza ugla. To je svijet tjeskobe, nadzora i diktature. Svijet u kojem nema sreće, ljubavi niti ikakve ljudske povezanosti. Svijet ogrezao u zlo. A zlo, kao što pokazuje ovaj savršeni roman, krije se u svakoj sličici mozaika koji ga čini. U etici koje nema. U braku koji to nije.
A kad dođete do kraja… Bože…
Evo, ne znam što bih vam rekla o kraju. Toliko je efektan da sam čitala, u nevjerici vrtjela glavom, vraćala se unatrag, čitala opet, otvarala usta poput ribe na suhom… Nakon ovog romana treba vam odmor, ali nema wellnessa koji bi vam izbacio iz glave sliku iz majmunovog oka!
Ne mogu dovoljno ishvaliti ovakvu vrstu književnosti!
Majmunovo oko nije za svakoga, ali jest za one koji žele da ih književnost šokira, da ih mijenja i da utječe na njih. Roman je težak za čitanje jer je pisan isključivo pripovijedanjem. Rečenice su bogate, duboke, pune. I jednom kad utonete u mulj ovog nesretnog svijeta, s mukom hvatat ćete zrak, ali nećete htjeti van. Nećete htjeti zatvoriti knjigu, jamčim vam!
Obožavam ovaj roman od prve do posljednje stranice!
Živjela je baš kao što u pravilu žive i drugi. Kao svi. Nesretno. (str. 281.)
Ostali naslovi ove autorice:
Krisztina Tóth rođena je u Budimpešti 1967. godine. Jedna je od najcjenjenijih mađarskih pjesnikinja, prozaistica i prevoditeljica. Na hrvatskom su jeziku objavljenje njezine zbirke priča Pixel i Panterin sjaj.
We use cookies on our website to give you the most relevant experience by remembering your preferences and repeat visits. By clicking “Accept All”, you consent to the use of ALL the cookies. However, you may visit "Cookie Settings" to provide a controlled consent.
This website uses cookies to improve your experience while you navigate through the website. Out of these, the cookies that are categorized as necessary are stored on your browser as they are essential for the working of basic functionalities of the website. We also use third-party cookies that help us analyze and understand how you use this website. These cookies will be stored in your browser only with your consent. You also have the option to opt-out of these cookies. But opting out of some of these cookies may affect your browsing experience.
Necessary cookies are absolutely essential for the website to function properly. These cookies ensure basic functionalities and security features of the website, anonymously.
Kolačić
Trajanje
Opis
cookielawinfo-checkbox-analytics
11 months
This cookie is set by GDPR Cookie Consent plugin. The cookie is used to store the user consent for the cookies in the category "Analytics".
cookielawinfo-checkbox-functional
11 months
The cookie is set by GDPR cookie consent to record the user consent for the cookies in the category "Functional".
cookielawinfo-checkbox-necessary
11 months
This cookie is set by GDPR Cookie Consent plugin. The cookies is used to store the user consent for the cookies in the category "Necessary".
cookielawinfo-checkbox-others
11 months
This cookie is set by GDPR Cookie Consent plugin. The cookie is used to store the user consent for the cookies in the category "Other.
cookielawinfo-checkbox-performance
11 months
This cookie is set by GDPR Cookie Consent plugin. The cookie is used to store the user consent for the cookies in the category "Performance".
viewed_cookie_policy
11 months
The cookie is set by the GDPR Cookie Consent plugin and is used to store whether or not user has consented to the use of cookies. It does not store any personal data.
Functional cookies help to perform certain functionalities like sharing the content of the website on social media platforms, collect feedbacks, and other third-party features.
Performance cookies are used to understand and analyze the key performance indexes of the website which helps in delivering a better user experience for the visitors.
Analytical cookies are used to understand how visitors interact with the website. These cookies help provide information on metrics the number of visitors, bounce rate, traffic source, etc.
Advertisement cookies are used to provide visitors with relevant ads and marketing campaigns. These cookies track visitors across websites and collect information to provide customized ads.
