Valérie Perrin: Oni koje nitko ne posjećuje 

Nakladnik: Sonatina, 2025.

Naslovnica knjige Oni koje nitko ne posjećuje: © Sonatina

Prevela Maja Ručević

Valerie Perrin Oni koje nitko ne posjećuje

Roman Oni koje nitko ne posjećuje sentimentalno je putovanje duše u kojem Valérie Perrin opisuje posljedice ljubavi koja se nije mogla realizirati, žal za tom neostvarenom ljubavi na jedan snažan, stoički način i vraćanje u prošlost kako bi se još jednom proživjela. Roman se sastoji od dvije nepovezane, ali jednako tragične priče.

Justine

Dvadesetjednogodišnja Justine i njezin bratić Jules od djetinjstva žive s bakom i djedom u Millyju, selu u Burgundiji. Justine je njegovateljica u domu za starije osobe Hortenzija. Mlada Justine ulaže sebe, ne brojeći sate, u svoj posao pomoćne medicinske sestre kako bi pomagala korisnicima. Ponajviše se zbližila s Hélene, gotovo stogodišnjom stanovnicom doma koja joj prepričava svoje uspomene iz mladosti. Nevjerojatnu Héleninu životnu priču Justine zapisuje u bilježnicu kako bi sačuvala priču od zaborava jer osjeća da se Héleni polako približava kraj.

Znate, kada izgubite osobu koju ste voljeli najviše na svijetu, ona umire svaki dan iznova. str. 61.

Hélene

Kao mlada djevojka, Hélene misli da nikad neće moći naučiti čitati. Slova joj se miješaju, a riječi plešu svoj vlastiti ples. Nesretna Hélene u nekom trenutku sreće mladog Luciena koji je uči Brailleovom pismu (brajici), a najvažnije od svega, uči je kako živjeti sa svojim ograničenjima.

I dok se mijenjaju poglavlja između prošlosti i sadašnjosti, kad Hélene i Luciena razdvoji rat, uz godine izgubljene zbog amnezije, dobivamo uvid u zapanjujuću ljubavnu priču koja je povremeno izvan realizma, ali svojim emocionalnim intenzitetom pomiče granice.

Svi smo mi nečiji Michelangelo, problem je samo što tog nekog trebamo sresti. str. 68.

Justinina priča

Justine i bratić joj Jules kao djeca izgubili su roditelje i povjereni  su na odgoj baki i djedu. Oko pogibje njihovih roditelja digao se zid šutnje o kojem baka i djed ne žele razgovarati. Justine cijeli život osjeća da joj nešto nedostaje i ne želi se vezivati ni za koga zbog straha da tog nekog ne izgubi. Ne želi mu čak znati ni ime. Veza s Hélene pomaže Justine da drugačije počne gledati na svoj život.

Stariji je od mene. Ima oko dvadeset i sedam godina i ime mu je Ne sjećam Se Kako se Zove. str. 52.

Dojam o djelu

Kad pročitate ovu knjigu, zatvorite ju i ostanite u tišini neko vrijeme, kontemplirajući i lagano snatreći. Tako sam barem ja. Može li se uopće išta drugo reći doli: Koja knjiga!

Već me se roman Svježa voda za cvijeće jako dojmio, ali čini mi se da mi je ovaj roman još i draži.

Roman govori o dvije tragične priče, prepun je trauma i odluka donesenih u trenucima kada su one bile jedini mogući izbor jer su donesene iz čiste ljubavi, prepun patnji onih drugih, koji su ostali slomljenih srca. Sve to skupljeno je na ovim stranicama i iako se čini da roman u osnovi govori o nesrećama, ustvari je divan.

Jako me se dojmio vrlo empatičan i uvjerljiv način na koji Perrin oslikava stanovnike staračkog doma Hortenzija. Možda i stoga što sam i sama imala roditelja u jednom od takvih domova, mislim da je njezin prikaz života u domu vrlo uvjerljiv i realističan. Pronicljivost i opažanja nekih likova, prošarane bljeskovima surovog humora, čitala sam s toplinom i smiješkom. A način dovođenja rodbine koja žuri u starački dom nakon lažnih obavijesti da su neki od staraca upravo umrli,  naprosto je maestralan.

Valerie Perrin Oni koje nitko ne posjećuje

A sad o Hélene. Jaka, jaka žena. Premda se njena priča čini melodramatičnom iz više razloga, ponekad se čini i pomalo sudbinska (gavran čuvar koji obitava malo kod jednog, malo kod drugog ljubavnika asocirao me na Čehova).

Priča o Justine bila mi je nekako realnija. Mlada cura, bez roditelja, s djedom i bakom koji su pomalo daleki, distancirani, rijeko pokazuju emocije. Justine osjeća da joj je davno nešto oduzeto zbog čega se osjeća emocionalno zakinuta. I nikome se ne želi previše davati. Boji se da će je svaka veza raniti. Kad se sve kockice na kraju slože, jasno vam je zbog čega.

Velika preporuka za ovu prekrasnu knjigu!

Svi mi imamo dva života, jedan u kojem kažemo ono o čemu razmišljamo i onaj u kojem to prešutimo. str. 109.

O autorici:

Valérie Perrin rođena je 1967. u Remiremontu, u Francuskoj. Odrasla je u Burgundiji i nastanila se u Parizu 1986. Njezin roman Oni koje nitko ne posjećuje (2015.) osvojio je nagradu Booksellers Choice Award. Njezin prvijenac na engleskom jeziku, Svježa voda za cvijeće (Europa, 2020.) preveden je na preko trideset jezika. Figaro Littéraire proglasio je Perrin jednim od deset najprodavanijih autora u Francuskoj 2019., a u Italiji je Svježa voda za cvijeće bila najprodavanija knjiga 2020. godine. Perrin sada živi u Normandiji.

Gdje kupiti:

Sonatina

Krisztina Tóth: Majmunovo oko

Nakladnik: Fraktura, 2024.

Naslovnica romana Majmunovo oko: ©Fraktura

Prevela Xenia Detoni

Krisztina Toth: Majmunovo oko

Majmunovo oko

Roman Majmunovo oko mozaik je sastavljen od djelića koji na kraju čine gadnu, ali veličanstvenu sliku! Toliko me oduševio da sam ga nakon čitanja i sanjala, a atmosfera koja se prelijeva sa stranice u stranicu toliko je teška, gusta i konačna da će vam se zavrtjeti u glavi.

Eto, sad kad sam to rekla, mogu vam ukratko reći nešto o sadržaju, ali što god napišem, vjerujte mi, nije to to.

Krisztina Tóth ima talent za pisanje, za slikanje riječima i evo, reći ću to već na početku – od mene imate najiskrenije i najveće preporuke! Ovo nije jedan od mnogih, ovo je poseban roman koji ćete pamtiti!

Samo sam sjedila tamo kao da sam se skamenila, a mislim da i jesam. Bila sam kao kamen… Nešto se u meni… ni sama ne znam… smrznulo kao kamen, tu unutra, da, mislim da se tada sa mnom nešto dogodilo. (str. 131.)

Giselle i dr. Kreutzer

U sumornom gradu bez imena tumaraju siromašni, drogirani i još siromašniji. Svi koji nešto znače žive u čuvanim dijelovima grada, bave se poslom vezanim uz državu i imaju iskaznice koje im omogućuju kupnju skupih, kvalitetnih i raznolikih stvari – od hrane do obuće.

I ondje se uz ceste ložilo u bačvama od nafte. Pucao je pogled na otrovne stupove koji su se izvijali iz obližnje sirotinjske četvrti. Oko vatri skupljale su se odrpane mase, bučale i bavile se trampom onoga što su imale. (str. 176.)

U takvom gradu, u vrlo bliskoj budućnosti, upoznajemo Giselle, profesoricu povijesti koja svom psihijatru povjerava da je prati čudni mladić koji tvrdi da mu je majka.

Gradom, doduše, bauljaju mnogi nesretni i drogirani parije koji razgovaraju sami sa sobom ili urliču, no ovaj dečko nasuprot meni očito nije narkoman i nije, ma koliko se to činilo očekivanim objašnjenjem, ni lud. Pa kog onda vraga hoće od mene? (str. 7.)

Krisztina Toth: Majmunovo oko

Budući da Giselle niti želi djecu niti je ikada rodila, sasvim je sigurna da mladić ipak nije njezin sin. Što onda želi od nje?

Zar ovdje, u ovom gradu, zar u ovoj zemlji? … Na ovom kontinentu, na ovome planetu? Zar bih ja ovdje i sada trebala roditi neko dijete? (str. 15.)

Njen psihijatar, cijenjeni i uvaženi doktor Kreutzer, ima i svojih problema. Svakog tjedna ide u posjet mrskoj mu majci i kupuje… A ako ne poštovanje, onda barem njezinu pažnju.

Njezin sin s tim je prepunim papirnatim vrećicama ponajprije želio umiriti vlastitu savjest, uvjeriti sebe da on čini baš sve za svoju mamu. Sve što je u njegovoj moći. Čak joj nabavlja klopu s najelitnijih mjesta.
Nije volio svoju mamu.
(str. 18.)

Jednog je četvrtka pronalazi mrtvu i, prebirući po majčinim stvarima, prebire i po prošlosti, sadašnjosti i mogućoj budućnosti koje ga čine onim što jest.

Distopija u bliskoj budućnosti

Majmunovo oko roman je koji se ne može prepričati. Toliko je kompleksan, svaka sitnica nešto znači i na kraju pola toga uopće nije ono što mislite.

Na primjer, negdje ajmo reći do zadnje trećine romana, imala sam jedno mišljenje o likovima, a onda kad se sve počelo rasplitati i sjedati na svoje mjesto, shvatila sam da ništa nije onakvo kakvim se čini.

Da opet ne znam ništa, da još jednom posljednji put ne znam ništa, i da samo još jednom u životu mogu ležati tamo gola, da to bude prekjučer, da budemo u vremenu negdje drugdje, samo ne ovdje… (str. 192.)

Krisztina Toth: Majmunovo oko

Roman je smješten u neku neimenovanu zemlju, neimenovani velegrad, ali imajući na umu da je spisateljica iz Mađarske, možemo zaključiti da je riječ o Budimpešti.

Sve se događa u bliskoj budućnosti, toliko bliskoj da na trenutke osjećamo da je već tu. Ljudi su otuđeni, razlike između bogatih i siromašnih ogromne su, priroda je uništena, zrak je zagađen… Siromasi se griju paleći gume, stare krpe i ostalo smeće u kantama. Bogati su ograđeni u svojim bogatim četvrtima, no smrad, zagađenje i zlo prodiru i u najelitnije četvrti.

Živi su nam dokaz za to profesorica Giselle i doktor Kreutzer. Oboje imućni, rade za državu, za savršeni JNS koji sve čuje, sve vidi i sve zna. Sve se nadzire, kamere su bezbrojne, nema privatnosti, nema ljubavi, nema morala…

Svijest da smo nadzirani ugradila sam se u reflekse i kretnje. Kamera nam je postala dio života, kao što je to bio i igrokaz kojim bismo zorno demonstrirali kako se ne osvrćemo na nju. (str. 67.)

Majmunovo oko i svijet koji zrcali

Svijet koji se zrcali u očima majmuna kojemu je presađena glava (eksperiment iz 1970. kojim je znanstvenik pokušao istražiti je li duša u mozgu) svijet je koji bi mogao biti odmah iza ugla. To je svijet tjeskobe, nadzora i diktature. Svijet u kojem nema sreće, ljubavi niti ikakve ljudske povezanosti. Svijet ogrezao u zlo. A zlo, kao što pokazuje ovaj savršeni roman, krije se u svakoj sličici mozaika koji ga čini. U etici koje nema. U braku koji to nije.

A kad dođete do kraja… Bože…

Evo, ne znam što bih vam rekla o kraju. Toliko je efektan da sam čitala, u nevjerici vrtjela glavom, vraćala se unatrag, čitala opet, otvarala usta poput ribe na suhom… Nakon ovog romana treba vam odmor, ali nema wellnessa koji bi vam izbacio iz glave sliku iz majmunovog oka!

Ne mogu dovoljno ishvaliti ovakvu vrstu književnosti!

Majmunovo oko nije za svakoga, ali jest za one koji žele da ih književnost šokira, da ih mijenja i da utječe na njih. Roman je težak za čitanje jer je pisan isključivo pripovijedanjem. Rečenice su bogate, duboke, pune. I jednom kad utonete u mulj ovog nesretnog svijeta, s mukom hvatat ćete zrak, ali nećete htjeti van. Nećete htjeti zatvoriti knjigu, jamčim vam!

Obožavam ovaj roman od prve do posljednje stranice!

Živjela je baš kao što u pravilu žive i drugi. Kao svi. Nesretno. (str. 281.)

Krisztina Toth: Majmunovo oko

Ostali naslovi ove autorice:

Krisztina Tóth rođena je u Budimpešti 1967. godine. Jedna je od najcjenjenijih mađarskih pjesnikinja, prozaistica i prevoditeljica. Na hrvatskom su jeziku objavljenje njezine zbirke priča Pixel i Panterin sjaj.

Gdje kupiti roman Majmunovo oko:

Fraktura

Dosad smo (kolegica i ja) čitale sljedeće distopije:

Keigo Higashino: Predanost osumnjičenika X

Nakladnik: Znanje, 2024.

Naslovnica knjige Predanost osumnjičenika X: ©Znanje

Preveo Nebojša Buđanovac

Keigo Higashino Predanost osuđenika x

Predanost osuđenika X odlična je knjiga, najviše zbog načina na koji je autor uveo matematičke i znanstvene koncepte u jednu kriminalistički istragu. Praktički od samog početka znamo identitet ubojice, znamo motiv, znamo kako je ubojstvo izvršeno. Jedino što ne znamo kakav je to briljantan um osmislio zataškavanje ubojstva. To otkrivamo polako, zajedno s dvojicom istražitelja i uz pomoć vrhunskog znanstvenika fizičara.

Yasuko

Yasuko Hanaoka samohrana je majka koja živi povučemo s kćerkom Misato. Yasuko radi u lokalnoj pekarnici kamo svaki dan dolaze po užinu radnici iz okolice.

Yasuko je nekad radila kao domaćica u noćnom klubu, ali bivši nasilni muž često je dolazio i uznemiravao je pa je promijenila posao i kvart izabravši mirniji posao i novi kvart za stanovanje. Majka i kći komuniciraju samo s nekolicinom ljudi, a među njima je i jedan susjed, sredovječni nastavnik matematike Ishigami. Njemu se Yasuko sviđa, ali zbog svojih godina i neuglednog fizičkog izgleda, Ishigami pretpostavlja da nema nikakve šanse kod nje, pa je njihova komunikacija svedena samo na slučajne susrete i Ishigamovo kupovanje užine kod Yasuko.

Ubojstvo

Jednog dana se, na Yasukinom pragu, poljavljuje bivši muž, zlostavljač Togashi. Svađa među bivšim supružnicima preraste u nasilnu epizodu čiji je epilog probodeni Togashijev leš u Yasukinom stanu. Dok se majka i kći šokirano pogledavaju ne znajući što raditi, spasonosnu ideju donosi im susjed Ishigami koji stiže u pomoć. Njegov briljantni matematički um smislit će zapanjujući scenarij kojem policija nije dorasla.

On je jedinstven čovjek. I čak i nakon svih tih godina, moje sjećanje na njega kakav je bio tada još je uvijek živo. str. 244.

Istraga

Policija pokušava povezati tijek zločina. Glavni je osumnjičenik, naravno, Yasuko, ali ona ima alibi. Policija tapka u mraku bez konkretnih dokaza, ali i oni imaju asa u rukavu. To je vrhunski fizičar Yukawa Manabiu. Dvoje vrhunskih znanstvenika, matematičar i fizičar, igraju mentalnu partiju šaha neizvjesnog ishoda. Čiji je mozak britkiji? Čija je logika oštroumnija?

Sviđalo nam se to ili ne, zapeli smo u zupčanicima društva. Oduzmi to i naši satovi okreću se izvan kontrole. Ili bolje reći, mi jesmo zupčanici u mehanizmu. str. 203.

Dojam o djelu

Za nas koji nismo matematički eksperti ova je knjiga zapanjujuća. Zločin koji je počinjen, a zatim briljantno zataškan, polako se rješava s toliko dedukcije, logičkih zaključaka i analiziranja svega sve do zadnje, gole pojedinosti. Sve je to morao smisliti savršen analitički um. Pa, uvjerena sam da Keigo Higashino to i je.

Roman je psihološki dubok, a zamršeni zapleti slijede pravila logike i znanosti. Detektivska potraga nije dorasla Yasuki i Ishigamiju koji su uvijek korak ispred. To se pak ne može reći za Yukawu Manabiu, Ishigamijevog bivšeg kolegu s fakulteta. On je protivnik Ishigamijevog ranga. I dok njih dvoje igraju najnapetiju misaonu partiju šaha, čitatelj nikako ne zna tko će iz te igre izaći kao pobjednik.

Yukawi je docent na tokijskom Carskom sveučilištu i Ishigamijev kolega otprije dvadeset godina. Slučajno, on je i prijatelj detektiva Kusanagija. Čini se da je Yukawa jedina nada inspektorima u razrješenje ove nemoguće slagalice.

Osim inteligentnog zapleta, najzanimljiviji u ovom romanu su likovi.

Yasuko, naizgled preplašena i krhka, pokazuje se u odlučujućim trenutcima vrlo pribrana i lukava, ali i moralno jaka. Fizičar Yukawa isto je tako vrlo zanimljiv lik. Rješenje ubojstva dio je izazova kojim je odlučio iskušati britkost svog uma. Yukawa ubrzo shvaća da je zločin mnogo složeniji nego što se čini, a njegov studijski kolega protivnik je čiji je intelekt na razini njegovog.
Najzanimljiviji lik u romanu je Ishigami.

Ishigami pokušava zaštititi Yasuko time što će nadmudriti Yukawu, koji se susreće s dosad najpametnijim i najodlučnijim protivnikom. Ishigami, samotnjak koji radi nevjerojatne žrtve kako bi zaštitio osobu u koju je potajno zaljubljen, matematički je genij koji slaže jednadžbu zločina onako kako to obična osoba ne može. Upitne su i moralne implikacije njegovih postupaka.

Zbog količine zamršenih detalja u kojima se raščlanjuje zločin ili njegovo rješavanje, možete biti nakratko zbunjeni, ali na kraju ostajete fascinirani logikom dvaju znanstvenih mozgova koji sve lijepo raščlanjuju. Ovaj je slučaj modus operandi skoro savršenog zločina. A svi znamo da takvog zločina nema.

Obavezno pročitajte!

Ako vas zanima još koje djelo japanskih autora, pročitajte odličan roman Ispovijedi autorice Kanae Minato Sedamnaest autora Hidea Yokoyame.

Keigo Higashino Predanost osuđenika x

O autoru

Keigo Higashino rođen je u Osaki 1958. Diplomirao je na Strojarskom fakultetu.  Osvojio je brojne nagrade. Prvo je djelo, Hokago (Nakon škole), objavio 1980. te osvojio nagradu Edogawa Rampo. Godine 1999. osvojio je nagradu Japanskog udruženja pisaca misterija za knjigu Himitsu (Tajna); 2006. nagradu Naoki za roman Predanost osumnjičenika X.  U novije vrijeme napisao je romane Anata ga Dareka wo Koroshita (Ubio si nekoga), Black showman and the Awakening Woman (Crni zabavljač i žena koja se budi) i Hakucho to komori (Labud i šišmiš).

Gdje kupiti:

Znanje

Han Kang: Vegetarijanka

Nakladnik: Hena com

Naslovnica knjige Vegetarijanka: ©Hena com

Prevela Mirna Čubranić

Han Kang Vegatarijanka

Već sam se nekoliko puta, čitajući romane dobitnika Nobelovih nagrada za književnost, zapitala – po čemu je ova knjiga bolja od drugih? Moram priznati da su me neke od tih hvaljenih knjiga baš razočarale.

Iz tog razloga, pomalo oprezna, Vegetarijanki sam prišla s malom skepsom. Međutim, knjiga me zainteresirala odmah, već nakon prvih nekoliko stranica i pročitala sam je u dva dana. Vegetarijanka nije knjiga o vegetarijanstvu. Knjiga je o ženi, obitelji, sustavu i društvenim normama, o raspadu svega i cijeni koju taj raspad nosi. Nakon pročitane knjige, bilo mi je jasno zbog čega je autorica Han Kang jedna od najcjenjenijih suvremenih južnokorejskih autorica.

Početak

Mlada supruga, Yeong-hye, jednog dana odluči da neće više jesti meso. Do tada u njezinu životu nije bilo nikakvih turbulencija. Yeong-hye vodila je pomalo dosadan život odrađujući svakodnevne kućanske rutine, nezamijećena od okoline pa i od svog supruga. Čovjek koji joj je suprug, osoba beznačajne osobnosti, teško se miri sa ženinom odlukom da postane vegetarijanka. Ne može razumjeti što mu je „spopalo“ ženu s kojom je, po svom mišljenju, imao miran, zadovoljavajući život. Suočen s vlastitom nemoći, suprug  o odluci Yeong-hye obavještava njezinu obitelj, tražeći pomoć.

Bila je žena s malo riječi. Od mene je rijetko išta tražila, i bez obzira koliko se kasno vratio kući, nikad nije zanovijetala. str. 9.

Obitelj

Roditelji, sestra i šogor pokušavaju sve kako bi odgovorili Yeong-hye od njezine odluke. Njihove su metode različite – od molbe i preklinjanja do nasilja. Ali Yeong-hye ne popušta. Njezin pasivno-agresivni otpor pokreće lavinu obiteljskih događaja koje više nitko ne može zaustaviti. U tom košmaru obiteljske sramote, trenirane strogoće, tobožnje neodgovornosti, događa se koloplet različitih tumačenja normalnosti pod krinkom dobrobiti Yeong-hye.

Yeong-hye

Yeong-hye pokazuje nevjerojatnu dozu upornosti i prkosa da ustraje u svojoj odluci. Njezina obitelj, okolina i društvo njezinu odluku smatraju neprihvatljivom. Ali Yeong-hye spremna je platiti visoku cijenu za samovoljno odlučivanje o svom tijelu. Cijena je toliko visoka da će Yeong-hye predati svoje tijelo, ali ne i dušu.

Mislila sam da samo moram prestati jesti meso, i da se ta lica više neće vratiti. Ali nije pomoglo. str. 130.

Tri uvida

Knjiga je ispričana s nekoliko različitih gledišta pa imamo perspektivu supruga, šogora i sestre. Od njih saznajemo kakve posljedice nastaju nakon odluke Yeong-hye da prestane jesti meso. Pratimo i Yeong-hye, njezine snove, košmare i razmišljanja koji je učvršćuju u svojoj odluci.

Suprug, plitka i površna osoba, nikad se nije potrudio razumjeti suprugu i istinski je uvrijeđen zbog neposlušnosti svoje žene. Štoviše, on je šokiran promjenom koja se odjednom dogodila. Yeong-hye usudila se nešto odlučiti! A do tada je bila potpuno neupadljiva u svakom pogledu.

Frustriran Yeong-hyenim neposluhom (Yeong-hye odbija nositi grudnjak i posramljuje muža na poslovnoj večeri) i zabrinut za svoj društveni status, suprug se odlučuje za razvod.

Drugi uvid daje nam šogor, sestrin suprug. On, ne baš uspješan likovni i foto-umjetnik, pokušava iskoristiti Yeong-hyeino tijelo kao platno za svoju umjetnost. Njegove metode još su radikalnije nego one Yeong-hyeinog supruga. Upravo gnjusnim seksualnim implikacijama iskorištava Yeong-hye isključivo za svoju medijsku promidžbu.

Treći uvid onaj je Yeong-hyeine sestre. Ona je istinski zabrinuta za sestru. Pokušava razumjeti zašto je Yeong-hye donijela tu odluku, ali to je izvan njezinih misaonih dosega. Nedvojbeno, ona voli sestru, ali joj ne oprašta što je „osramotila“ obitelj.

Nikad do sada nije vidio takvo tijelo, tijelo koje je toliko govorilo i istodobno nije bilo ništa više doli ono samo. str. 100.

Dojam o djelu Vegetarijanka

Knjiga je zgusnuta i atmosferična. Vrlo misaona i intenzivna tako da ostajete s knjigom u ruci i nakon što ste je pročitali, prepuštajući se vlastitim mislima.

Knjiga me na neki način uznemirila dok sam čitala o psihičkoj i fizičkoj metamorfozi jedne žene u patrijarhalnom društvu. Premda naizgled ne možete objasniti motive Yeong-hyeine odluke (navodno je vidjela strahote u snovima), imajući samo vrlo slabašan uvid u živote žena u zemlji poput Južne Koreje, počinjete razumjeti Yeong-hye. Jasno vam je da je ono što drugi nazivaju neodgovornošću, a Yeong-hye pasivnošću, samo oblik prkosa jedne žene prema nametnutoj joj ulozi u društvu. Strogi sustav vrijednosti koji zahtijeva odanost obitelji, konformizam i uskraćivanje odlučivanja o vlastitom tijelu, dovodi mladu ženu do postupnog sloma ega. Ona se više ne snalazi u svijetu ljudi i odabire biti u svijetu biljaka.

Roman nam govori o tome da svatko tko se u društvu koje ima stroge postulate društvenih normi i očekivanih uloga želi pobuniti, plaća visoku cijenu. S druge strane, dušobrižnici kojih ima svugdje oko nas spremni su uploviti u naše živote „dobronamjernim“ savjetima koje ne tražimo.

Možda me najviše uznemirila jedna od zadnjih scena romana, u kojima Yeong-hye prisilno hrane u bolnici, u trenutku kada ona odluči odbaciti svoje tijelo.

Knjiga je izazvala brojne kontroverze zbog niza mogućih interpretacija, ali ostaje činjenica da je pod nazivom vegetarijanstvo autorica zagrebla mnoge teme. Uloga žene u patrijarhalnoj obitelji, izbori koje žena donosi i njihov učinak na pojedinca, obitelj i društvo u srži su samog romana.

Han Kang vegetarijanka

O autoru

Han Kang (r. 1970., Gwangju) poznata je  suvremena južnokorejskih autorica. Studirala je književnost na Sveučilištu Yonsei u Seoulu, a na literarnu scenu kročila je kao pjesnikinja 1993. Prvi roman, Red Anchor objavila je 1994., a do danas je objavila još nekoliko romana, novela i kratkih priča. Engleski prijevod romana Vegetarijanka (2015.) ostvario je golem međunarodni uspjeh te 2016. osvojio nagradu „Man Booker International“.

Gdje kupiti

Hena com

Stephen King: Zelena milja

Nakladnik: Lumen, 2021.

Naslovnica romana Zelena milja: ©Lumen

Preveo Ivan Ott

Stephen King: Zelena milja

Zelena milja – čuvari

Paul Edgecombe, sada već u staračkom domu, u bilježnicu zapisuje priču koja mu dugo ne da mira. Istinita je to priča iz njegova života, iz davne 1932., iz doba Velike krize, kada je radio kao čuvar u zatvoru.

To se događalo 1932., dok je državni zatvor još uvijek bio u Cold Mountainu. A tu je, naravno, bio i električni stolac.
Kažnjenici su se šalili na račun tog stolca, kao što se ljudi zafrkavaju s nečim čega se boje, ali ne mogu pobjeći od toga. Zvali su ga Stara Munjara…
(str. 15.)

Paul je radio u E-bloku, onom za osuđenike na smrt, skupa s Brutalom, Harryjem, Deanom, a zeleni hodnik koji se protezao blokom do sobe za smaknuća zvali su „zelena milja“.

S njima je radio i Percy Wetmore, ulizica i pokvarenjak koji je uživao u maltretiranju slabijih od sebe. Na nesreću, ujak mu je bio guverner pa se Percy uvijek i iz svega izvlačio nekažnjeno.

U svakom je čovjeku mrtvačka lubanja, ja vam kažem, i mrtvačka je lubanja u životima svih ljudi. A toga su dana ti ljudi to i vidjeli – ugledali su ono što se katkad ceri iza osmijeha. (str. 34.)

Zelena milja – osuđenici

Paul nam prepričava kako je tada u zatvoru bio samo Del – silovatelj i palikuća. Ubrzo stiže i Gospodin Jingles – miš koji postaje Delov najbolji prijatelj.

A onda dolazi i onaj zbog kojeg Paul i piše čitavu priču. Izgledom div, u duši tek priprosto dijete. John Coffey – kao napitak, ali se drugačije piše. Na električnu je stolicu osuđen zbog silovanja i ubojstva dviju djevojčica. Ipak, već od prvog trenutka, Paul osjeti da je John drugačiji.

Vrlo brzo shvaća da John doista nije poput ikoga drugog, i to onoga dana kada ga ovaj, kao čarolijom, izliječi od teške urinarne infekcije.

Odmaknuo se od moje ruke, a onda ispustio neugodno gaktav zvuk kao pred povraćanje. Usta su mu se rastvorila kao što ih konji katkad znaju nerado razjapiti kad im stavljaju žvale – pa izgleda kao da se očajnički cere. A onda su mu se razdvojili i zubi, pa je izdahnuo oblak sitnih, crnih kukaca nalik mušicama ili komarčićima. Bijesno su mu se uzletjeli … pobijelili i nestali. (str. 113.)

Možda bi se život na zelenoj milji nekako i nastavio mirno, da nije došao William Wharton, najgori od svih.

Strašne, čudesne, užasne, teške i nevjerojatne stvari počinju se događati u E-bloku.

Sigurno ste već čuli da netko kaže: „Krv mi se sledila u žilama“. Svi smo to čili, ali meni se to jednom gotovo i dogodilo i to baš onog olujnog i gromovitog jutra u listopadu 1932.., desetak minuta iza ponoći. (str. 173.)

Stephen King: Zelena milja

Klasik koji ne smijete propustiti

Nije tajna da obožavam Kinga. Njegovo pisanje, jednostavne, bogate rečenice kojima oslikava svaki i najmanju sitnicu. Njegove likove, duboke, savršeno okarakterizirane, sa svojim manama i vrlinama. Tu suptilnu jezu i osjetniji užas stravičnih priča o grobljima, krvi, zombijima, apokalipsama… Ali prije svega, jako volim njegove priče o životu, o pravdi i nepravdi koje dotiču živote svih nas, s kojima se borimo kako umijemo, koje nas stubokom mijenjaju. Neke od nas nabolje, a neke, bome – i nagore.

Vjerujem da postoji dobro na ovome svijetu, da ovako ili onako pritječe od dragoga Boga. Ali vjerujem da postoji i druga sila, jednako stvarna kao i Bog kojem sam se molio cijeloga života koja svjesno nastoji uništiti sve naše poštene porive. (str. 232.)

O tome je riječ i u predivnom fantastičnom romanu Zelena milja.

Stephen King piše svoje likove tako da se s njima povežemo pa John Coffey, koji bi trebao biti okrutna zvijer, u nama otprve izaziva suosjećanje. Do kraja romana, svi ćemo za njim plakati.

Roman Zelena milja izvrsno je pretočen u istoimeni film, i jako mi je drago reći vam da film ne odudara od knjige. Svi su događaji isti ili minimalno promijenjeni. Razlika je samo, naravno, u tome što knjiga ipak puno bolje objašnjava neke stvari pa sam tako tek iz knjige saznala zašto je Del uopće u zatvoru, a film sam pogledala oho-ho puta.

Ovaj je roman doista kultni i premda nije moje najdraže Kingovo ostvarenje, svakako bi, čini mi se, ušao u top 5. A stvarno je preteško rangirati savršene romane kakvi su Kingovi.

Premda vjerujem da su starije generacije već pročitale Zelenu milju, isto to savjetujem i našim mlađim pratiteljima. Nećete se pokajati.

Tako je to, pomislih. Svakoga dana. Po cijelom svijetu. Ta tama. Po cijelom svijetu.(str. 285.)

J.C.

Zelena milja postavlja mnoga filozofska pitanja. Baš zbog njih, nije to više samo horor ili fantastični roman. On postaje roman o životu i smrti i o svim onim događajima između.

Koliko je opravdana smrtna kazna? Jesu li oni koji je podupiru svjesni da i nevini ljudi bivaju osuđeni i usmrćeni?

Naime, Paul, Brutal i ostali zatvorski čuvari svjesni su da je John Božje čudo. A moraju ga ubiti jer za njega nema ponovljenog suđenja (uza sve ostalo, bio je i crnac pa se tužitelju nije dalo ponavljati suđenje).

Stephen King: Zelena milja

Može li išta opravdati svjesno ubijanje Božjeg čuda? Može li išta opravdati smrt nevinog čovjeka?

„U životu sam učinio nekolko stvari s kojima se baš ne mogu pofalit, al zbog ovog me je prvi put zbilja strah pakla. … Spremamo se ubit dar Božji. Čojeka koji ni nama ni ikome nije učinio ništa nažao. Šta ću reć ako na kraju budem stajo pred Bogom Svemogućim, a On me bude pito za objašnjenje zašto sam to napravio? Jer je to bio moj poso? Moj poso?“ (str. 281.)

Sigurno ste pročitali i brojne teorije o tome da John Coffey ima iste inicijale kao i Isus Krist (Jesus Christ), da su mu i život i smrt slični Isusovom i da to u sebi krije ogromnu simboliku. Kao što stoji u knjizi Stephen King: Svemir najčitanijeg pisca današnjice, ti inicijali nisu slučajnost. U prvim zamislima, osuđenik se trebao zvati Luke Coffey, ali King mu daje inicijale J.C. – prema najpoznatijem nevinom osuđeniku svih vremena. Što se tiče Coffeyevog kraja, autor kaže da do samog kraja romana nije imao pojma kako će on završiti – na Staroj Munjari ili nekim čudom, dalje od nje.

Blagoslov ili prokletstvo?

Sa sljedećim filozofskim pitanjem završavam ovaj (pre)dugi osvrt: Je li dug život prokletstvo ili blagoslov? Naime, Paul Edgecombe živ je čak 70 godina nakon događaja iz E-bloka. Vidio je sve, rođenja i smrti svojih voljenih. Vidio je svijet kako se nepovratno mijenja i kako blijedi nada da će biti bolje. Je li ga Coffey kaznio ili nagradio tako dugim životom?

Paul to još uvijek ne zna, ali priznaje, njegova zelena milja čini mu se preduga…

Znam, svi smo mi dužnici smrti, nema iznimaka, ali katkad je, o Bože, Zelena milja tako dugačka. (str. 308.)

Stephen King: Zelena milja

Ostali naslovi ovog autora:

Stephen King neprikosnoveni je kralj suvremenog horora kojeg ne treba posebno predstavljati. Autor je više od pedeset naslova, a njegova je spisateljska karijera počela romanom Carrie, objavljenim 1973. godine.

Nije lak posao navesti sve Kingove romane pa neću ni počinjati, nabrojat ću samo neke uspješnice:

Roman Zelena milja ekraniziran je 1999. godine. Vjerujem da ste ga gotovo svi pogledali (ako niste, što čekate?), ali ipak stavljam trailer:

Gdje kupiti roman Zelena milja:

Lumen, webshop Znanje

Kanae Minato: Ispovijedi

Nakladnik: Znanje, 2024.

Naslovnica knjige Ispovijedi: ©Znanje

Preveo Drago Štajduhar

Kanae Minato Ispovijedi

Prvo, veliko hvala nakladničkoj kući Znanje što je ovako renomiranu autoricu objavila u KDS biblioteci. Na taj način omogućeno je da je pročita što veći broj čitatelja, jer knjiga to uistinu zaslužuje. Svaki put kada na naše tržište dođe roman japanskog autora, radi se o vrhunskim djelima. Knjiga Ispovijedi fantastična je studija o osveti. Zaslužuje svu našu pažnju. Radnja je izuzetno zanimljiva, prepuna obrata, manipulacije, ljudske zloće, slabosti i površnosti i nadasve osjećaja beznađa i tjeskobe koja pogađa mladu generaciju u razvijenim društvima.

Početak Ispovijedi

Glavni je lik učiteljica Yuko Moriguchi čija se kći Manami utopila u školskom bazenu. Yuko Moriguchi bila je samohrani roditelj. Nakon mučnog raskida zaruka, sama se brinula o kćeri. Manami  joj je bila sve. Posljednjeg dana polugodišta, odluči razredu reći istinu. Manami se nije utopila slučajno, a krivci su učenici njezinog razreda. Premda ne imenuje nikoga, cijeli razred vjeruje da zna tko su krivci. A krivci šute.

Započeo sam citatom Dostojevskog iz Zločina i kazne:” Izvanredni ljudi imaju pravo kršiti konvencionalna moralna pravila kako bi svijetu donijeli nešto novo.” str. 167.

Razred

Razred vrlo brzo shvaća tko je osoba A, a tko osoba B koje Moriguchi proziva. S druge strane, u svom obraćanju razredu, Moriguchi ukazuje na strašnu kaznu koja će stići počinitelje tog zločina. Moriguchi želi da osumnjičeni učenici shvate težinu  oduzimanja ljudskog života te odgovarajući istom mjerom sprema nemilosrdnu osvetu.  Razred se postepeno polarizira i počinju uvrede, spačke i zlostavljanje navodnih ubojica.

Nikad nismo bili prijatelji, ionako ne podnosim klince kakav si ti-potpuno beskorisne, ali tako pune sebe. U usporedbi s genijem poput mene, ti si u priličnoj mjei potpuni propalica. str. 162.

Ubojice

Dvoje prozvanih učenika različito podnose pritisak razreda. Jedan se zatvara u kuću i danima ne želi izaći, zapustivši se fizički i emocionalno. Shvaća da je bio samo instrument u rukama drugog dječaka koji je iskoristio njegovu povodljivost i želju da bude prihvaćen. Psihički se polako raspada. Gubi interes za školu i komunikaciju s ukućanima. 

Drugi dječak ostaje u razredu i stoički trpi uvrede vršnjaka. Njegov jedini cilj je da bude poznat na bilo koji način kako bi vijesti o njemu doprle do njegove majke koja je napustila njega i oca. Sve što napravi radi s istim ciljem. Njegova će majka čuti za njega i vratit će mu se puna ljubavi. Ali to su smo puke tlapnje nevoljenog djeteta.

Jer, vidite, meni majka nikad u životu nije ispričala ni jednu bajku. str. 168.

Jedino žalim što u novinama neće biti mojeg pravog imena jer sam maloljetan.
str. 166.

Shuy, ti si veoma pametan dječak. Računam na to da ćeš ostvariti sve ono što ja nikad nisam mogla. str. 170.

Dojam o djelu Ispovijedi

Knjiga je toliko intenzivna da vas protrese do same srži. Kvaliteta romana Ispovijedi je neupitna. Ovo je fascinantan i snažan kriminalistički roman, osvetnički, mračni triler. Jednostavno, roman je fantastična studija o okrutnosti.

Likovi su toliko slikoviti da ih čitajući možete zamisliti toliko stvarne, žive, da ste jednostavno šokirani. Ispričano iz šest različitih perspektiva, čujemo svačije viđenje onoga što se dogodilo. Toliko je briljantno i jezivo seciranje dinamike tinejdžerske skupine i pritiska vršnjaka da se morate zapitati kako žive, razmišljaju, nose se sa stresom ti mladi ljudi u Japanu.

Ovo što smo vidjeli u Ispovijedima prilično je uznemirujuća perspektiva.

Sam roman ima vrlo zanimljivu strukturu. Čitatelj odmah na početku shvaća, na osnovu pripovijedanju razrednice Moriguchi, da ona zna da joj je kćerka ubijena. Zna da se ne radi o slučaju, već o namjeri. Ubrzo saznajemo i koji su učenici osumnjičeni. Raste pritisak razreda, a razrednica nakon oproštajnog govora odlazi. Daje otkaz, nestaje. Pitate se što će se dogoditi u idućih dvjesto stranica. A tek onda nastaje prava drama.

Osim dvojice dječaka, bjelodano upletenih u zločin, upoznajemo još nekoliko sporednih likova. Djevojčicu iz razreda, ostale učenike, novog razrednika i jako, jako  dobro profilirane likove triju majki.

Prva, sama Moriguchi, izuzetno inteligentna žena, svjesna je da čak i ako podastre dokaze koje terete učenike, sustav ih ne može pravedno kazniti. S obzirom na to da su maloljetni, izbjeći će strožu kaznu. U tom svjetlu znate da Moriguchi neće dozvoliti da se dvojica dječaka izvuku.

Druga je majka koja ne može prihvatiti da njezin sin nije najbolji, besprijekoran i bez greške. Čak i kod vrlo očiglednih, istina ona zatvara oči i brani sina pod svaku cijenu.

Treća je ona koja napušta svoju obitelj kako bi započela novi život, lažući pritom i ostavivši nevoljeno dijete kojem je unatoč svemu bila uzor.

Moralna dilema kazne

Autorica se u knjizi poigrava moralnom dilemom kazne. Smije li pojedinac u nedostatku sustava uzeti pravdu u svoje ruke? Je li Moriguchi trebala prijaviti učenike odgovorne za smrt njezine kćeri? Koliko je osveta moralni čin? Sve su to pitanja koja vas dočekaju odmah nakon pročitane knjige.

Nakon brojnih obrta, kada mislite da se više ništa ne može dogoditi, završetak vas potpuno zavara šokantnim finalom tjerajući vas da preispitujete sve što ste upravo pročitali.

Nakon pročitane knjige mogu samo reći: Kakva knjiga!!

Kanae Minato Ispovijedi

O autorici:

Kanae Minato japanska je spisateljica rođena 1973. Još od djetinjstva čitala je krimiće poput onih Rampa Endogawe i Agathe Christie. Radnja njezinih romana misterije smještena je u okružje japanskog doma ili škole. Kanae Minato uživa ugled kraljice iyamisua, žanra koji predstavlja kombinaciju krimića, trilera i psihološkog romana. Ispovijedi su 2009. osvojile uglednu nagradu Hon’ya Taisho koju dodjeljuje japanska udruga knjižara.

Roman je ekraniziran 2010. godine. Film je ostvario odličan uspjeh. Višestruko je nagrađivan pa je tako osvojio i 4 od 11 nagrada Japanske filmske akademije (japanski Oscar), među kojima su i one ‘glavne’ – za najbolji film, scenarij, režiju i montažu. No, zasigurno je najveća nagrada bila to što je film bio japanski kandidat za nagradu Oskar.

Gdje kupiti:

Znanje

V.E. Schwab: Nevidljivi život Addie LaRue

Nakladnik: Sonatina, 2021.

Naslovnica romana Nevidljivi život Addie LaRue: ©Sonatina

Prevela Jelena Pataki

V.E. Schwab: Nevidljivi život Addie LaRue

Vidljivi život Addie LaRue

1714. godina, ljeto. Addie LaRue mlada je djevojka koja se treba udati za starijeg muškarca kojeg ne da ne voli, nego joj se čak niti ne sviđa. Iako upozorena da se nikad, ali NIKAD ne moli bogovima koji se odazivaju kad padne mrak, Addie u očaju učini baš to. I mrak se odazove, ispunjavajući joj želju – slobodu i vječnu mladost. U zamjenu za jednu sitnicu – njezinu dušu.

Sada zna da će učiniti što god treba, zato što je u tami bila voljna i od tog trenutka nadalje, milom ili silom, njezin će život biti samo njezin. (str. 54.)

Ono što Addie nije znala jest da u tom ugovoru ima kvaka. Svatko tko ju sretne uskoro ju zaboravlja.

Naravno, tužno je zaboraviti.
No samotno je biti zaboravljen.
Sjećati se kad se nitko drugi ne sjeća.
(str. 90.)

Nevidljivi život Addie LaRue

I tako počinje nevidljivi život Addie LaRue. Prolazeći poput utvare gradovima i stoljećima, Addie istodobno ostavlja i ne ostavlja trag. Ona je začas zaboravljena – i istodobno – nezaboravna. Jer mrak nije znao da u ugovoru ima još jedna kvaka – uspomenu je teže zaboraviti nego samo osobu.

I evo što je zaključila: može bez hrane (neće usahnuti). Može bez topline (hladnoća je neće ubiti). No život bez umjetnosti, bez divljenja, bez ljepota – bez toga bi sišla s uma. Tako joj je i bilo.
Potrebne su joj priče.
Priče su način da čovjek očuva sam sebe. Da ostane upamćen
. (str. 36.)

Iz godine u godinu, iz stoljeća u stoljeće, Addie nadahnjuje pisce, pjesnike, slikare i glazbenike. Njoj su posvećene najljepše pjesme, ona je nepoznata muza na platnima najvećih umjetnika… Ipak, ona ne postoji.

Biti zaboravljen, razmišlja, pomalo je slično osjećaju kad gubiš razum. Počinješ se pitati što je stvarno, jesi li ti stvaran. U konačnici, kako nešto može biti stvarno ako se ne da zapamtiti? …
Ako osoba ne može ostaviti trag, postoji li uopće?
(str. 121.)

Jedini koji je se sjeća jest mrak – njezin vječni suputnik, onaj koji ju je prokleo i koji ju neće pustiti sve dok mu ne preda dušu koje se Addie tvrdoglavo drži.

A onda, jednoga dana, 300 godina kasnije, Addie LaRue susreće neobičnog mladića Henryja – koji ju je zapamtio.

V.E. Schwab: Nevidljivi život Addie LaRue

Jedan od onih romana

Nevidljivi život Addie LaRue prva mi je preporučila jedna moja učenica, kada sam zadala čitanje lektire po izboru. Način na koji je ta djevojka predstavila roman… Kako su joj oči svjetlucale dok je prepričavala radnju… Vidjela sam odmah da se zaljubila! A kada se netko toliko zaljubi u knjigu – to mi je znak – moram je imati! I tako se Addie LaRue našla u mojim rukama. No, kao što je sudbina nebrojenih knjiga koje knjigoljupci kupe – dugo je i strpljivo je čekala svoj red na čitanje. I napokon!

Ovaj je roman toliko lijep, toliko dirljiv, zanimljiv i raskošan. Nezaboravan, baš kao i sama Addie. Puno je romana koji mi se sviđaju, dosta je i onih koje volim, ali… Znate onaj poseban osjećaj koji budi savršena knjiga? Trenutak u kojem se sjetite kako je predivno čitati, kako ste blagoslovljeni time što je baš ta knjiga došla na vaš put. Kad pomislite – aha, to je to – ovo je lijepa književnost i ne može bolje? E, to je u meni pobudila priča Addie LaRue. Njezin život, njezin put, ulijevanje same sebe u umjetnost, sedam pjegica na licu, razmišljanje o smislu života i ljubav… Ljubav previše jaka za život. Previše jaka za smrt.
Ovo je jedan od onih romana koji će na svakom čitatelju ostaviti neizbrisiv trag i kojem će se vraćati.

A zatim je, ondje u tami, on upita je li zbilja vrijedilo.
Jesu li letimični radosni trenutci bili vrijedni mukotrpnih razdoblja?
Jesu li sekunde ljepote bile vrijedne višegodišnje boli?
I ona okrene glavu, pogleda ga i kaže: „Uvijek“.
(str. 501.)

V.E. Schwab: Nevidljivi život Addie LaRue

Ubuduće – i Addie LaRue

Ljudi me često pitaju da im preporučim nešto za čitanje. Obično prema karakteru procijenim što ću preporučiti, ali imam i vječne preporuke. Čovjek zvan Ove Fredrika Backmana, Aliceina mreža Kate Quinn i Sedam muževa Evelyn Hugo Taylor Jenkins Reid. Ubuduće, tu je i četvrta, Nevidljivi život Addie LaRue V.E. Schwab.

Jer ovaj roman je poput čarolije. Prelijeva se iz prošlosti u sadašnjost, iz Amerike u Europu, iz svjetla u mrak. Zavodi vas bogatstvom riječi i magijom onoga što te riječi znače. Navijala sam za Addie, navijala sam za Henryja i… Sram me priznati… Navijala sam za mraka. Toliko su dobro likovi napisani.

I sve što se događa priča je napola stvarna, napola snovita.

Baš kao i moja učenica tog davnog dana, i ja sam se zaljubila u Addie LaRue.

U njezinu nepokolebljivu želju za životom, za slobodom. U njezinu nadu, upornost i tugu. U sjaj i tamu. Jednom kad je pročitate, nikad je nećete zaboraviti, takva je ovo knjiga. Pomalo poput same Addie… Besmrtna.

Tako se živi zauvijek.
Postoji jedan dan, pa sljedeći, pa onaj poslije toga i uzimaš što možeš, uživaš u svakoj ukradenoj sekundi, iskorištavaš svaki trenutak, sve dok ne nestane.

(str. 241.)

Ostali naslovi ove autorice:

V.E. Schwab je američko-britanska spisateljica i autorica popularnih serijala Villains i Shades of Magic, koje nazivaju klasicima fantastike. Osim predivnog, nezaboravnog romana o Addie LaRue, koji je odmah postao ogroman svjetski hit, autorica je i romana Gallant, koji je također odmah našao put do srca čitatelja.

V.E. Schwab: Nevidljivi život Addie LaRue

Gdje kupiti roman Nevidljivi život Addie LaRue:

Sonatina

Mikael Niemi: Skuhati medvjeda

Nakladnik: Hena Com, 2024.

Naslovnica knjige Skuhati medvjeda: ©Hena Com

Prevela Lana Momirski

Mikael Niemi Skuhati medvjeda

Skuhati medvjeda, svojevrsni skandinavski noir, inspiriran je stvarnom povijesnom ličnošću, pastorom Lastadiusom (1800.–1861.), koji je svojim revolucionarnim djelovanjem obilježio vrijeme i prostor arktičkog sjevera. Teško je odrediti žanr ovog romana. Rekla bih da je to savršeni kaledioskop krimića, povijesne fikcije, botanike, filozofije i religije, od kojih se svaki djelić uklapa u jedinstveno, poetično i atmosferično štivo.

Rijeka je možda najljepša slika života. Duša koja se nikad ne rađa niti ikad prestaje, koja jednostavno postoji. Rijeka misli na mene. str. 36.

Lars Levi Læstadius

Karizmatični propovjednik i preporoditelj Lars Levi Læstadius, dobro obrazovani protestantski svećenik, pokušava prosvijetliti svoju župu upornim djelovanjem protiv svih vrsta poroka od kojih najvećim smatra alkohol. Ali lokalna vlast ima drugačije mišljenje.

Čovjek može tako živjeti da ne pustoši i ne uništava. Tako da, zapravo, ne postoji. str. 13

Jussi

Jussi je dječak kojeg je Læstadius spasio od neimaštine i zlostavljanja, našavši ga odbačenog od svog zaostalog plemena i majke koja ga nije voljela. Svećenik uči dječaka čitati i pisati, pripovijeda mu o Božjim zakonima i zakonima prirode, upoznajući ga s florom i faunom koja ih okružuje. Ovaj Læstadiusov prosvjetiteljski zadatak napravio je od mladog i nesigurnog dječaka pronicljivog i znatiželjnog momka koji logički zaključuje i s pažnjom promatra promjene oko sebe.

Najveći grijeh koji čovjek može počiniti jest da ne voli svoju djecu. str. 192.

Napadi medvjeda

Nakon što nestanu dvije mlade žene, lokalne sluškinje i mljekarice, selo je uvjereno u napade medvjeda. Počinje velika potraga. Nažalost, žene su pronađene rastrgane i teško ozlijeđene na zabačenim šumskim putovima. Seljanima je obećana velika nagrada za hvatanje opasne zvijeri.

Ali, Laestadius vidi tragove koji upućuju na mnogo zlokobnijeg osumnjičenika. Uz Jussijevu pomoć, on započinje vlastitu istragu. Prateći znakove u prirodi, on vidi detalje koje drugi ne vide i nastavlja svoju potragu za istinom, usprkos velikom protivljenju okoline pa i opasnosti po njih samih koje nisu bili ni svjesni.

Stroj ne može osjećati. Stroj nema savjest. Čovjek s druge strane, može izabrati da čini dobro, da pomaže drugima. str. 92.

Dojam o djelu Skuhati medvjeda

Priča je smještena u arktičke divljine sjeverne Švedske. Sredina je 19. stoljeća, vrijeme je duhovnog buđenja. Glavni fokus priče su propovjednik Lars Levi Laestadius i njegov učenik Jussi, koji je i pripovjedač romana. Njihovi se životi vrte oko istraživanja flore i faune i svakodnevnih poslova u župi kojima je svećenik središte, a Jussi njegov vjerni pomoćnik.

Nemir u inače mirno mjesto unosi nestanak, a zatim i otkrivanje tijela dviju ubijenih djevojaka. Laestadius u svom vjerskom svojstvu bude zamoljen da služi obitelji. Tako počinju njegove  nesvakidašnje i rudimentarne forenzičke istrage o nasilnim i sumnjivim smrtima dviju djevojaka.

Ali, za mene su likovi bili najfascinantniji i najzanimljiviji dio romana. Svećenik koji svoj entuzijazam prema lokalnoj flori i fauni prenosi na mladog učenika i Jussi kao sasvim osebujan lik. Dječak koji trpi stalne nepravde mještana koji ga smatraju čudnim i neobičan svećenik, izuli su me iz cipela.

Ne možete ne pustiti suzu svjedočeći  divljaštvu i okrutnosti s kojom se okolina ponaša prema Jussiju samo zbog toga što je drugačiji.

Skuhati medvjeda istražuje kako se zajednice okreću prema sebi ne dajući nikome izvana mogućnost razumnog djelovanja unatoč argumentima. Uz veliku dozu praznovjerja među mještanima, svjedočimo i velikoj količini nasilja koja ga prati.

Treba svakako napomenuti da unatoč teškoj temi, autor koristi lirski i melodični ton u pripovijedanju. Ubacujući raskošne detalje o zemlji i prirodi, pomalo razbija surovost nekih jezivih scena u romanu. Maestralni opisi prirode pokazuju Niemijevu ljubav prema svojoj zemlji u svakoj stranici romana.

Skuhati medvjeda spaja napeti misterij s duhovnošću, društvenim i vjerskim prevratima i filozofskim istraživanjem važnih životnih pitanja. Mnogi su ga kritičari usporedili s Ecovim nezaboravnim Imenom ruže.

Mikael Niemi Skuhati medvjeda

O autoru

Mikael Niemi (Pajala, 1959.) švedski pjesnik, romanopisac i dramatičar,  pisanjem se bavi od malih nogu. Na početku svoje književne karijere pisao je poeziju i objavio nekoliko pjesničkih zbirki. Napisao je i tri romana za mlade, no međunarodno je priznanje stekao 2000. za prvi roman za odrasle, Popularna glazba iz Vitule (2010.), koji je preveden na više od 30 jezika. Njegovo posljednje djelo, povijesni kriminalistički roman Skuhati medvjeda, preveden je na petnaestak jezika, a priskrbio mu je i nagradu „Petrona“ 2021., za najbolji švedski kriminalistički roman. Mnoge Niemijeve knjige sadrže ponešto od tornedalskog finskog – dijalekta odnosno jezika koji se, kao jedan od pet manjinskih jezika, govori u najsjevernijem dijelu Švedske, duž doline rijeke Torne. Živi u Pajali.

Gdje kupiti:

Hena Com

Adeline Dieudonne: Stvarni život

Nakladnik: Znanje, 2020.

Naslovnica romana Stvarni život: ©Znanje

Prevela Maja Ručević

Priče služe tome da se u njih stavi sve što nas plaši, tako smo sigurni da se to neće dogoditi u stvarnom životu. (str. 6.)

Adeline Dieudonne: Stvarni život

Stvarni život

Demo je naselje nazvano tako jer je trebalo biti demo-verzija prosperitetnog i ugodnog naselja, a postalo je otrcano i otužno. Tamo, u jednoj naoko običnoj kući, žive djevojčica, njezin mlađi brat, majka i otac.

Djevojčica je naša pripovjedačica. Ima deset godina i najviše na svijetu voli svog malog bracu Gilesa i njegov predivni, nevini osmijeh. Polako ulazimo u priču dok nas djevojčica upoznaje sa svojom obitelji.

Otac je tiranin, nasilnik, lovac, čiji zastrašujući hobi u kući ima i posebnu sobu. Sobu leševa, u koju na počasna mjesta stavlja sve zvijeri koje je ubio i čijim se prepariranim tijelima ponosi.

Moja se majka bojala mog oca. I mislim da je … to otprilike sve što mogu reći o majci. … Ne znam je li postojala prije nego je upoznala njega. Pretpostavljam da jest. Sigurno je sličila nekom primitivnom … obliku života. … A s godinama, u dodiru s mojim ocem, to ne bogznašto malo-pomalo ispunilo se strahom. (str. 3.)

 Majka je ameba ispunjena strahom. Mari samo za vrt i svoje koze.

Sve je to manje bitno dok djevojčica ima svog voljenog brata.

A onda, jednog sunčanog i po svemu vedrog dana, stravična nesreća sve mijenja. Nešto zlo i mračno nastanjuje se u Gilesu. Više se ne smije, a djevojčica gubi sve što je voljela.

Smrt je stanovala kod nas. I promatrala me svojim staklenim očima. Pogledom mi je grizla zatiljak, uživala u slatkastom mirisu mog malog brata. (str. 33.)

Tijekom sljedećih pet godina, koje prolaze poput treptaja oka zrcaleći se u kratkim, oštrim poglavljima, djevojka pokušava spasiti brata od zla koje u njemu neumorno buja…

No, stvarni život nije bajka. On je strašan, hladan i uništava najslabije, baš poput njena oca koji tek čeka da pokaže svoju najokrutniju stranu.

Stvarni život je brutalan!

Roman Stvarni život kupila sam sasvim slučajno. Naime, auto mi je bio na servisu pa sam, čekajući, šetala po Konzumu i ugledala punu kutiju knjiga po 5 eura! I to ne mala KDS izdanja, nego ona prava. Bacila sam oko na par romana pa odabrala Stvarni život i Daleku zemlju autorice Melisse Albert. Nju još nisam pročitala i, najiskrenije, ne znam kad ću, ali sadržaj Stvarnog života toliko me vukao i nisam mogla odoljeti.

Joj, koliko NISAM pogriješila!

Roman je sjajan! Brutalan, strašan, mračan. Nisam mogla prestati čitati. Ima svega dvjestotinjak stranica, font je velik, a poglavlja kratka pa se pročita u jedno popodne! Ali, ljudi, kakvo popodne!

Adeline Dieudonne: Stvarni život

Magija je mrtva. To je priča za malu djecu. A ja više nisam bila dijete. (str. 85.)

Uživala sam i užasavala se svake riječi. Ono što nam je spisateljica ponudila na ovim stranicama priča je koja se pamti, koja ostaje u mozgu još dugo nakon čitanja. Može se čitati i kao najnapetiji triler i kao teška, razorna obiteljska drama koja smrdi na krv, iskonsko zlo i duboki, paralizirajući strah.

Obuzeo me strašan umor. Pitala sam se je li sve to uopće vrijedno muke, možda sam premalena, preslaba da bih se suočila s tim odvratnim kaosom koji je preplavio moj život. Željela sam spavati i nikad se ne probuditi iz sna. (str. 132.)

Ipak, što je najbolje od svega, ispod sve te okrutnosti, nasilja i boli plamti ljubav toliko snažna da tjera djevojčicu, našu glavnu junakinju, na borbu protiv te surove stvarnosti.

Ima stvari koje jednostavno ne možemo prihvatiti jer ćemo u suprotnome umrijeti. A meni se nije umiralo. (str. 143.)

Velika, ali velika preporuka

Nemam vam još puno toga reći, osim da je Stvarni život roman koji je baš pozitivno iznenadio. Budući da uopće nisam čula za njega prije nego sam ga kupila, imala sam nikakva ili vrlo niska očekivanja. Na kraju, pročitala sam ga u dahu.

Ima ljudi koji će vam naoblačiti nebo, koji će vam ukrasti veselje, koji će vam sjesti na ramena kako bi vas spriječili u letu. Njih ostavite daleko od sebe. (str. 13.)

Ne znam kakvi ste s temama obiteljskog nasilja i općenito temama koje su surove i zvjerske, ali ako su vam se svidjeli romani Smola, Kći kralja močvare, Vrisak i tišina, Drago dijete, svidjet će vam se i ovaj.

Ono što znam da se nekima nije svidjelo jesu kratke, hladne rečenice koje kao da onemogućavaju povezivanje s glavnom junakinjom, neimenovanom djevojčicom/djevojkom. Međutim, meni je to bilo vrhunski odrađeno. Baš zbog tih rečenica koje su doslovno žarile mozak, shvaćala sam stvarni život te djevojčice. Ne ono što se projicira prema vani, već ono što je unutra, u njoj, unutar „sasvim obične“ kućice u nerazvijenom predgrađu.

Kraj mi je bio očekivan, ali odličan. Zraka sunca u nepreglednoj tami.

Pročitat ću ga, sasvim sigurno, još jednom. Najmanje još jednom.

Adeline Dieudonne: Stvarni život

Ostali naslovi ove autorice:

Stvarni život roman je prvijenac autorice Adeline Dieudonne, koji je dobio čak 14 književnih nagrada, među kojima se ističe nagrada Fnac za roman godine.

Gdje kupiti roman Stvarni život:

Znanje

David Benioff: Grad lopova

Nakladnik: Znanje, 2024.

Naslovnica knjige Grad lopova: ©Znanje

Prevoditelj: Iva Šrot

David Benioff Grad lopova

Grad lopova

Grad lopova jedna je od onih priča koju ćete zauvijek pamtiti. Premda se radi o ratnom romanu, nije mu svrha pripovijedati o ljudskim žrtvama koje svaki rat nosi sa sobom bez obzira na kojoj su strani zaraćene vojske. Knjiga je to o onima koji će iskoristiti svu svoju domišljatost, hrabrost i ludost kako bi se izvukli iz nametnute im realnosti i sačuvali živu glavu.

Moji mi ljudi govore da u Lenjingradu nema jaja, ali ja vjerujem da u Lenjingradu ima svega, čak i sada, samo su mi potrebni pravi ljudi da ih pronađu. Dvojica lopova. str. 45.

Lev i Kolja

Dva mladića, spojena igrom slučaja – Lev, sramežljivi tinejdžer i zaljubljenik u šah i Kolja, umjetnik i povremeni pisac, a zapravo vojnik Crvene armije, proputovat će ratom opustošenom unutrašnjosti Rusije po neobičnom zadatku. Sve što pri tom doživljavaju predstavlja svakodnevnu borbu za preživljavanje tamo gdje su šanse da živi dočekate sutrašnje jutro manje od makova zrna.

Susret u ćeliji

Nakon što je šesnaestogodišnji Židov Lev bačen u ćeliju zbog krađe noža preminulom njemačkom padobrancu, u istu ćeliju ruske vlasti smještaju i kozačkog mladića Kolju pod optužbom da je dezerter. Kako bi se spasili od pogubljenja, pristaju na nagodbu s ruskim generalom koji za tjedan dana udaje kćer. Trebaju pronaći tucet jaja potrebnih za svatovsku tortu generalove kćeri.

Premda se to čini naoko jednostavan zadatak, stvarnost je puno surovija. U gradu razorenom ratom ne samo da nema jaja, već nema hrane uopće pa su krađe, otimačine i ubojstva svakodnevna pojava.

Lev i Kolja kreću u potragu po gradu lopova

Putujući razorenom zemljom u potrazi za tucetom jaja, Lav i Kolja bježe od svakakvih užasa. Nagledaju se strašnih ubojstava, čak i kanibalizma te posvemašnjeg ludila u nedostatku hrane. Okamenjeni užasima rata, predah nalaze u ruskom selu s utamničenim ruskim djevojkama. Ali svaki privid normalnosti nestaje dolaskom jutra kada Nijemci ulaze u selo. Bježeći, momci upoznaju hrabre ruske vojnike. Zaljubljivog Leva posebno se dojmi snajperistica Vika. Ali rat nije mjesto na kojem možete naći ljubav.

To je, shvatio sam, bio njegov veliki talent-opasnost ga je smirivala. str. 64.

Dojam o djelu

Grad lopova, osim što je napeta priča o ratnim zbivanjima za vrijeme Drugog svjetskog rata i intimna priča o pretvaranju nesigurnog dječaka u muškarca, priča je o razvijanju jednog istinskog prijateljstva koje se ni u kakvim drugim okolnostima ne bi dogodilo.

Dvojica prijatelja, koji se ni po godinama ni po odgoju i odrastanju vjerojatno nikad ne bi sreli, svjedoče užasima rata pružajući jedan drugome emocionalnu, psihičku, duhovnu i tjelesnu podršku u svim suludim situacijama na koje nailaze i koje samo rat može oživotvoriti.

Priča koja se odvija u nepunih sedam dana obilježila je živote dvaju mladića kao da su proživjeli čitav jedan vijek. Mladići koje je rat zatekao između dvije suprotstavljene sile nemaju nikakvih drugih želja osim preživjeti. Lev, naivan i sramežljiv dječak, izrastao je u samo sedam dana u samouvjerenog i mudrog mladića koji taktički zna nadjačati protivnika. Kolja, kozački šarmer i miljenik žena, naizgled čvrst i siguran u sebe, pokazao je svoju emocionalnu, poetsku stranu kao nesuđeni spisatelj.

Na osnovu sjećanja svog djeda, autor David Benioff napisao je roman koji je toliko dirljiv i toliko strašan sa životnim primjerima o tome kako rat oduzima ljudskost. Koliko god je zastrašujući, istodobno je duboko emocionalan i ujedno duhovit, s filozofskim crticama o životu i svijetu.

Roman krasi jedinstven stil u kojem čitatelj ima mogućnost zastati, osmjehnuti se, vratiti se u neratna vremena, kada se na uglovima raspravljalo o umjetnosti i filozofiji, udahnuti zrak i vratiti se ponovno u sasvim neuobičajenu ratnu priču. Priču koja je prava književna senzacija.

Moja velika preporuka za Grad lopova.

David Benioff Grad lopova

O autoru:

David Benioff široj je publici poznat kao renomirani filmski scenarist.
Rođen je u New Yorku kao David Friedman, a kasnije je uzeo majčino djevojačko prezime Benioff.
Magisterij je položio na University of California u Irvine-e iz kreativnog pisanja.
Njegova prva uspješnica, “The 25th Hour”, pretvorena je u popularan film, nakon čega su uslijedili daljnji uspjesi ispisani scenarijem za megaspektakl “Troju” i “Wolverine” te adaptacijom “Goniča zmajeva” za filmsko platno. U braku je i ima troje djece.

Gdje kupiti roman Grad lopova:

Znanje