Kategorija: Knjige koje se pamte

Neke knjige pročitamo i zaboravimo. Nekih se sjećamo, ali maglovito. A neke… Neke knjige ostaju s nama kamo god pošli. To su knjige koje se pamte!

Njihovi nas likovi prate, oblikuju, mijenjaju i na duši ostavljaju neizbrisiv trag. Vidimo ih oko sebe, prepoznajemo ih u susjedima, prijateljima i onim drugima. I znamo, sasvim sigurno, da ih nikada nećemo zaboraviti.

Jer, oni su sada mi. I mi smo oni.

Objavljeno

Joyce Carol Oates: Babysitter

Nakladnik: Petrine knjige, 2024.

Naslovnica knjige Babysitter: ©Petrine knjige

Prevoditelj: Mirna Čubranić

Joyce Carol Oates Babysitter

Babysitter – posveta ženi

Joyce Carol Oates autorica je koja je napisala hvaljenu Plavušu. I ova je knjiga posvećena ženi, običnoj, usamljenoj, neželjenoj, neprimijećenoj. Babysitter je knjiga koja me toliko oduševila da ću sigurno potražiti i ostale romane ove autorice.

Nemojte da vas zavara neugledna naslovnica niti da vas zaplaši impresivnih 535 stranica. Babysitter je briljantna knjiga, a prijevod naše poznate Mirne Čubranić nadahnut je i vrlo uvjerljiv te na momente toliko vjerodostojno jeziv, s obzirom na neke vrlo teške scene u romanu.

U pozadini knjige je priča o babysitteru koji je poharao predgrađa Detroita tijekom 1970-ih, otimajući i ubijajući djecu. Radnja knjige temelji se na istinitoj priči. Ovu povijesnu istinu Oates je iskoristila kako bi napisala nevjerojatan roman o jednoj običnoj ženi, jednom zlom čovjeku, jednom ubojici i jednom traumatiziranom, problematičnom mladiću. Njihove sudbine ukrstile su se u fantastičnu fikciju čiji priču ne možete uopće zamisliti.

Zato što je to bilo vrijeme i mjesto kad je biti žena-(barem žena koja izgleda kao ona) značilo biti nečija supruga. str. 11.

Hannah

Hannah Jarrett, u tridesetim godinama, supruga istaknutog investicijskog bankara Wesa Jarretta, vodi dosadan život. Osim obveza s djecom (a i to vrijeme joj oduzima dadilja), aktivna je u nekoliko ženskih humanitarnih udruga, ali osjeća se beskorisno i usamljeno.

Na jednom primanju upoznaje misterioznog stranca koji je privuče kao ulična svjetiljka noćnog leptira. Hannah, toliko željna pripadanja, upada u mrežu tajnovitog muškaraca koji vješto skriva svoj identitet. Ono što je trebalo biti avantura za jednu noć, za Hannu postaje vrijedno življenja. Pa čak i vrijedno umiranja.

Dao joj je razlog za postojanje. str. 483.

Pakao

Hannah nastavlja zabranjenu vezu silno nastojeći biti željena. Ali ono što dobiva ni u snu nije očekivala. Tajnoviti muškarac pokazuje se kao vrlo mračan lik, s nekoliko opskurnih prijatelja koji mu rade čudne usluge. Hannah prolazi put od ushita i žudnje preko razočaranja i poniženja do pakla. Može li iz toga nešto naučiti? Nažalost ne može, jer nije dobivala više ni u obiteljskom domu.

Dok se Hannah psihički i fizički raspada, brak joj je na rubu pucanja, a djeca u okolici počinju nestajati. Otima ih i ubija Babysitter – ubojica pedofil koji sije strah na ulicama Detroita. A mjesta otmice djece sve su bliža Hanninom domu.

Nikad nije znala kojim se poslom bavi njezin otac, a sigurna je da ni njezina majka nije znala pojedinosti.

Ne Hannin otac koji je bio tata joker, nego drugačija vrsta oca-otac koji ne osuđuje, otac koji oprašta. str. 259.

Dojam o knjizi Babysitter

Babysitter je sigurno jedan od najboljih kriminalističkih romana koje sam pročitala u posljednje vrijeme.

Jedna zanemarena žena, zatvorena u braku bez ljubavi, kojoj nije dano vrijeme ni da bude domaćica i majka svojoj djeci, beskrajno je nesretna. Njezin je život sveden na filantropski rad i druženja s bogatim, dokonim suprugama financijera i moćnika. Sav posao u kući obavlja domaćica i dadilja Imelda. Hannah se osjeća potpuno suvišna.

Kad joj tajnoviti muškarac koji vješto skriva identitet pruži fizičko zadovoljenje, ona se smjesta zaljubljuje, ustreptala i željna pažnje, što joj je prijeka potreba, baš kao mrvice kruha izgladnjeloj ptici.

Ipak, Hannah nije žena koja se olako baca u muške zagrljaje. Dapače, čini to s tolikom nelagodom i cjelodnevnim preispitivanjima da pomislite kako će odustati prije nego li se popne na šezdeset prvi kat u sobu znakovitog broja 6183. Cijelim putem, u predvorju hotela, u liftu i ispred sobe, Hannah se premišlja jer jednim dijelom zna da iza tih vrata vreba opasnost. Onim malim dijelom opreznog uma Hannah je svjesna da ne bi trebala ući u tu sobu, ali njezino tijelo toliko je željno zagrljaja, pažnje, poželjnosti, samopoštovanja, da ona u tu sobu mora ući pa makar ta soba bila predvorje pakla. Što u stvari i jest.

Babysitter – knjiga koju nije lako čitati

Roman ima nekoliko jako mučnih scena. Scena silovanja toliko je jeziva da vam se želudac stisne dok to čitate. Najveće pohvale vrsnoj prevoditeljici Mirni Čubranić koja je taj traumatičan događaj ublažila gurajući Hannin racio u polusvjesno, lebdeće stanje dok joj je tijelo gnjusno oskvrnjavano.

O samom muškarcu za kojeg je jasno da je oličenje zla ne saznajemo puno. Do sredine knjige knjige ne saznajemo kakva je njegova poveznica s Babysitterom i je li on možda i sam Babysitter. Kasnije nam je sve jasno, ali saznanja kod čitatelja, kao i kod Hanne, dolaze dosta kasno, kada se više ne može ništa promijeniti.

Hannin strah raste zbog bojazni da će njezin suprug saznati za njezinu izvanbračnu aferu, ali konačno otrježnjenje dolazi naglo, kada ubojstva djece dođu preblizu njezinoj kući, nakon što pomisli da bi njezina djeca mogla postati žrtve Babysittera.

Lik Hanne, žene koja ne voli samu sebe, naprosto mi je fantastičan.

Dodatak

Autorica u romanu implicira još i rasne nejednakosti te premoć bjelačkog stanovništva na svim poljima, što je karakteristično za vrijeme kada se radnja događa (Detroit, 1977.). To je vrijeme u kojem je najznačajnije biti bijel i moćan. Žene su u kategoriji niže, otprilike kao i crnačko stanovništvo.

Sve u svemu, knjiga mi je izvrsna. Velika preporuka.

Žena koja nije željena ne postoji. Pomozi mi da postojim. str. 36.

O autorici:

Joyce Carol Oates (1938.) dobitnica je nagrade za životno djelo Udruge američkih urednika i književnih kritičara, Nacionalne nagrade za književnost, nagrade PEN/Malamud, nagrade za književnost L.A. Timesa (2018.) i nagrade Jerusalem Prize (2019.). Neobično plodna spisateljica okušala se u gotovo svim žanrovima, a najčešća je njezina tema mračna i nasilna strana američkoga društva.

Značajniji romani: Jezoviti pad (1964.),Oni (1969.), Ubojice, (1975.), Za što sam živio (1994.), Plavuša (2000.), Slapovi (2005.) i Nebeska ptičica (2009.).

Profesorica je humanističkih znanosti na Sveučilištu Princeton.

Gdje kupiti:

Petrine knjige

Objavljeno

Želimir Periš: Mladenka kostonoga

Nakladnik: OceanMore, 2020.

Naslovnica romana Mladenka kostonoga: ©OceanMore

Želimir Periš: Mladenka kostonoga

Mladenka kostonoga

Mladenka kostonoga knjiga je kao nijedna druga…

… u kojoj se kroz lik priprostog guslara predstavlja suštinski karakter ove knjige, koja je ep o vještici Gili, ispripovijedan bez plana i reda, uz sablju i pušku kao instrumente pripovjedne tehnike. (str. 7.)

Sve u njoj je drugačije i varljivo. Ono što nije – jest, a ono što jest – nije. Osim u onim drugim slučajevima kad baš ono što jest – jest, a ono što nije… Shvaćate me.

Ovo je roman koji vas začara, baš kao da je na njegove stranice čari bacila sama Gila kostonoga.

Za načelnika je ona bila ljekarica, za druge travarka, najčešće vilenica – žena kojoj su same vile dale moć liječenja. I ne samo liječenja: kad baca čari, ona je vračara i čarobnica, kad čita sudbinu – gatalica, bahorica i proročica, a tko joj te moći spočitava i naziva ih bezbožnim, zvat će je irudicom, štrigom i na kraju, kao najteža od svih titula – višticom. Vištica Gila. Koliko je imala naziva, toliko je odrađivala i uloga. (str. 88.)

Vrijeme i mjesto radnje

Vrijeme radnje je 19. stoljeće, od Gilina rođenja pa do starosti, no varate se ako mislite da ono ide kronološki. Mladenka kostonoga počinje na kraju, uhićenjem guslara Želimira Periša koji bečkoj obavještajnoj službi, uz porciju batina i gusle, pjeva „pjesmu o vještici Gili // zbog koje su mnogi jadni bili“. Guslar Periš počinje svoje pjevanje pričom o Gili kao odrasloj ženi. Poglavlja se zatim izmjenjuju bjesomučnim ritmom, izlazeći iz Beča i vraćajući se na Velebit, u Liku, gdje je Gila djevojčica. Stranicu za stranicom, Gilin život pretače se iz prošlosti u sadašnjost i obrnuto. Putujemo Zagorom, dolazimo u Zadar, svraćamo na Silbu, otok Gilinih želja i čežnji. Užasnuti smo u Pazinu, ponovo prestrašeni u Beču…

Poglavlja promiču pred našim očima. Gila je čas žena, čas novorođenče i starica. Ljubavnica, majka, vještica. Ljekarica i trovačica.

Svaki susret s otočanima otvara nam dva čitanja Gile, jedno koje prikazuje Gilu kakva jest: Gila-majka, a drugo kojim se skicira ono što Gila na Silbi nije: Gila-vještica. Giline dvije uloge ovdje su suprotstavljene kao nepreklapajuće. Da bi postala majka, Gila mora odbaciti identitet vještice. (str. 209.)

Želimir Periš: Mladenka kostonoga

Gila – mladenka kostonoga

Gila je lik savršeno oblikovan, istkan jednako od mašte i zbilje. Ona ima sivu, srebrnu kosu. Ime joj je dovoljno neobično da nas opsjeda pitanje o tome kako ga je dobila. Njezin Carević neobičan je koliko i ona. Kako je Gila postala majka? Koga je voljela? Ili je postala majka onako kako to vještice postaju?

Kupeći mrvice i tragove o Gili iz poglavlja u poglavlje, u našim se glavama stvara fascinantna priča o ženi koja je silom prilika postala vještica i prigrlila to kako bi preživjela.

Gila je duhovita, zanimljiva, izvanredna. Mudra, lukava, vješta.

U našem kraju Gila je poznata bar kolko i Gospa. Samo su njezina čuda, za razliku od Gospinih, bila na raspolaganju svima. (str. 291.)

Ipak, najvažnije od svega, Gila je dobra. Gila je čista srca i predodređena za spašavanje, a ne uništavanje. Kako znam? Pročitajte, nećete se pokajati. Svaka od gotovo petsto stranica romana Mladenka kostonoga malo je remek-djelo, mali dragulj hrvatske književnosti i melem za oči nas čitatelja. Vjerujte mi, jednom ste, ili možda čak nikad, pročitali ovakav roman. Nešto ovako pametno, uzbudljivo, dirljivo i privlačno nije često ni na policama najbolje opremljenih knjižara.

Jednako je i s ljudima. Kad ih se stavi pred sablast, oni reagiraju. Postaju strašljivi ili hrabri, postaju neodlučni ili nepokolebljivi, čvrsti ili se raspadnu, a kako god reagirali, uvijek sebe razotkrivaju pred tim ogledalom. Čudovište je slika istine. Pred čudovištem se teško laže. (str. 37.)

Fascinantan stil pisanja

Opisati osjećaje koji su me prožimali dok sam čitala nezahvalan je posao pa neću ni pokušati. Reći ću samo da sam se poželjela vratiti na fakultet i uzeti ovu knjigu kao temu diplomskog rada. U njoj je toliko slojeva, toliko likova, toliko različitih stilova pisanja… Ti stilovi pisanja fascinirali su me i na čitateljskoj i na stručnoj razini. Ima tu pastoralnih dijelova Zoranićevih Planina, različitih dijalekata koji nam pomažu uživjeti se u različite epizode Gilina života i povezati se s likovima. Neke su glave pisane poput bajki, neke poput najoštrijih stranica realizma. Neke su stranice kao ravna crta na onom uređaju koji mjeri otkucaje srca – okrutne su i bole – ali tempo je ravan, likovi rade ono što moraju kako bi preživjeli.

Najviše su mi se svidjele dvije tehnike pisanja.
Prva je glava 22., „…u kojoj je ritam riječi takav da se čitateljima ne dopušta udahnuti pa da i sami osjete kako teško diše grkljan kojem prijeti sablja.“ To su skoro tri stranice bez točke. Čitamo, i stvarno, samo zbog riječi, teško dišemo.

…bilo kojeg boga muške sile, koji puca, koji zastrašuje, koji prijeti snagom, jer muško se uvijek oslanja na silu, jer je to esencija muške moći: siliti, dokazivati silu, trajno je isticati, stalno je nametati, njome prijetiti, biti glasan, nadimati se nad malima i nemoćnima, posebno nad ženama, posebno nad djecom… (str. 193.)

Druga je glava 48., napisana gotovo poput dječje knjige u kojoj sami birate jedan od mogućih završetaka. Ako dosad čitatelj nije bio u knjizi, nakon glave 48. bezglavo upada u nju i baš poput Gile, neprestano se osvrće preko ramena.

Ne može, dobra volja ne može biti prevaga između života i smrti jer to nije pitanje volje. Čovjek ne smije okrenuti leđa drugom čovjeku. Čovjek ne smije imati opravdanje da postane zvijer. (str. 189.)

Želimir Periš: Mladenka kostonoga

Čudesna priča o čudesnoj ženi

Bog ne voli vještice, toliko je znala o Bogu. Samo nije znala zašto. (str. 20.)

Kao što znate, ono što je savršeno teško je opisati običnim riječima. Meni je Mladenka kostonoga baš takva. Uz Črnu mati zemlu Kristijana Novaka, ona je najbolje, najjače i najzanimljivije djelo suvremene hrvatske književnosti.

Ovaj je roman poput slagalice čiji su dijelovi skriveni po stanu. Tražite, slažete. Nekad nađete kut, nekad sredinu. Priča nije cjelovita dok ne upijete i zadnju stranicu, ne pronađete tu zadnju puzzlu koja nedostaje.

O Mladenki je teško pričati bez otkrivanja nekih važnijih segmenata Giline sudbine, ali ne želim vam kvariti uživanje u čitanju ovakva djela. Periš je majstor navođenja na pogrešne tragove pa vraćanja na pravi put. Ovaj je roman nepredvidiv, začudan, brz i spor. On uvlači u sebe i nemoguće ga je prestati čitati. Meni ni jedno jedino slovce nije bilo previše. Pročitala bih bila i još petsto strana da ih je bilo!

Ovo je feministički roman o vješticama, koliko god to kontradiktorno zvučalo. Gila je tako hrabra, otvorena, požrtvovna. Ni jedan se jedini muški lik ne može mjeriti s njom. Ona je prigrlila svoje „vještičje“ kako bi preživjela, kako bi spasila onog kojeg voli više  od svega. Može li žena uopće više od toga?

Postoje li vještice?
Čemu ima imena, ima i simena. (str. 371.)

Ako nakon svega trebate preporuku, evo je. Nemojte više ni trenutka odgađati, ovo je ono što ste čekali, što vam treba. Nakon čitanja, otkrit ćete malo Gile u sebi. Nemojte je više nikada skrivati.  

Ostali naslovi ovog autora:

Želimir Periš rođen je u Zadru, 1975. godine. Osim romana Mladenka kostonoga objavio je i zbirku priča Mučenice, romane Mima i kvadratura duga, Mima i vaše kćeri te Gracija od čempresa, zbirku pjesama x, društvenu igru Strašne žene i slikovnice Straška postavlja teška pitanja te Straška izvrće neistine.

Mladenka kostonoga nagrađena je nagradama Kočićevo pero i Književnom nagradom tportala za najbolji hrvatski roman 2020. godine.

Želimir Periš: Mladenka kostonoga

Gdje kupiti roman Mladenka kostonoga:

OceanMore

Još jedan dobar roman o vješticama je i Vještičji sat autora Chrisa Bohjaliana. Njegova vještica nije ni blizu našoj Gili, ali roman nije loš i vrijedi ga pročitati.
Od srca vam zatim preporučujem i Weywardice Emilie Clark, Milosti Kiran Milwood Hargrave i Rogus Ivane Šojat.

Objavljeno

Emilia Hart: Weywardice

Nakladnik: Stilus knjiga, 2024.

Naslovnica romana Weywardice: ©Stilus knjiga

Preveo Dražen Čulić

Emilia Hart: Weywardice

Vještica. Riječ klizi niz usne kao zmija, silazi s jezika gusta i crna kao katran. … tu su riječ izmislili muškarci, riječ koja daje moć onima koji je izgovaraju, ne onima koje opisuje. Riječ koja podiže vješala i lomače, žive žene pretvara u trupla.
(Altha, str. 149.)

Weywardice, 1619. – Altha

Altha je u zatvoru, optužena za ubojstvo muškarca kojeg je pregazilo krdo vlastitih krava. Sa svih strana optužuju je da je vještica. Uglavnom muškarci.
Jer Altha je, baš poput svoje majke, neobična žena. Danas bi se reklo – liječnica. No ona je puno više od toga. Kao i mnoge Weywardice prije nje, Altha ima poseban odnos s prirodom. Ona je može čuti i osjetiti. Zauzvrat, i priroda sluša nju. Posebno vrane.

Nije da tvrdim kako ja znam mnogo o dušama. Nisam učena žena, znam samo ono čemu me naučila majka, kao što je nju naučila njezina. Ali znam razlikovati dobro od zla, svjetlo od tame.
I poznajem vraga.
Vidjela sam ga. (Altha, str. 127.)

Weywardice, 1942. – Violet

Violet raste u domu punom hladnoće i otuđenosti, čvrsto stegnuta uzdama doličnosti koje drži njezin bešćutni otac. Željna znanja, učenja, slobode, Violet čezne za tim da ode što dalje od grandioznog dvorca u kojem živi. Proganjaju je šaputanja sluga o tome kako joj je majka bila čudakinja koja je prije smrti poludjela toliko da ju se moralo držati zaključanom. Peku je pogledi svih koje susretne jer je i ona, čini se, na majku. Bliža s prirodom nego će ijedan muškarac njezine krvi ikada biti.

Za oca je kljova – i sve drugo u Hallu njoj slično – bila samo trofej. Plemenite životinje ne treba proučavati ili štovati, nego ih samo pobijediti.
Njih dvoje nikada neće razumjeti jedno drugo. (Violet, str. 72.)

Weywardice, 2019. – Kate

Kate od pratetke koju je jedva poznavala nasljeđuje seljačku kolibicu u zabačenom mjestašcu Crows Beck.

… i ugledala je selo, Crows Beck, s druge strane padine. Krasan pogled. Ali nešto u njemu ju je rastužilo. Kao da gleda u zatvor. Divan, zeleni zatvor, ptice pjevaju i vretenca svjetlucaju, teče jantarni potočić, ali ipak je to zatvor. (Kate, str. 20.)

Kad nema druge nego usred noći pobjeći od nasilnog partnera, Kate se skrije upravo u tu kolibicu. Dugo potiskivan dio njezina bića procvjeta okružen prirodom i neobičnom aurom pokojne pratetke, no nevolje za Kate nisu gotove. Ljubomorni joj je muškarac na tragu jer sa sobom je, bježeći, ponijela nešto njegovo.

Emilia Hart: Weywardice

Jesu li sve žene vještice?

Roman Weywardice toliko je dobar da vam, iskreno, ni ne treba moja preporuka. Dovoljno je pogledati naslovnicu i pročitati sažetak i već znate da vas čeka poslastica! Ipak, možda ćete pomisliti da ste pročitali već dovoljno romana o snažnim ženama i vješticama (i upitati se kako je moguće da se ta dva motiva uvijek isprepliću, čak toliko da su gotovo postali sinonimi – makar u književnosti). Možda ćete zaključiti da se na tu temu ništa novo nema za reći, ali vjerujte mi, Weywardice su nešto posebno.

Čitala sam određen broj romana na ovu temu. Tu su Vještičji sat Chrisa Bohjaliana, Milosti Kiran Milwood Hargrave i Rogus Ivane Šojat. I svi su fantastični, no Weywardice se odlikuju posebnim stilom pisanja koji i ono najružnije lako prikazuje na poetičan način.

Radnjom dominiraju mračni motivi – vještice, napitci, vrane, dvorac i nasilje. A opet, priča je toliko lijepa i teško je povjerovati da je ovo roman prvijenac autorice Emilije Hart. Čak i kad se događaju gadne stvari, autorica ih oslikava riječima iz kojih, iza užasa, i dalje osjetimo sunce kako sja, čujemo pjesmu ptica i osjetimo miris zemlje koja nas okružuje.

Poglavlja su kratka, no vrlo efektna i teško ćete prestati čitati, jednom kad vas priča uvuče u sebe i kad se zalaufate. A tek pa sve počne sjedati na svoje mjesto… Jamčim vam roman koji ćete stvarno pamtiti!

Vau, kakva priča!

Istog trenutka kad sam raspakirala paket koji nam je poslala ekipica iz Stilusa, znala sam, ma znala sam da su Weywardice priča koja će rasturiti! Odmah sam je uzela na čitanje jer tako lijepe korice moraju u sebi skrivati još ljepšu i bogatiju priču! I doista je bilo tako. Weywardice su sve ono obećano na naslovnici! I „Trijumfalno!“ i „Bestseler“.

Već od uvodnog citata koji tumači naslov romana, jasno vam je da u ruke uzimate nešto dirljivo, sudbonosno i strašno i  predivno.
A onda počinje…

Priča triju žena koje dijele istu krv, istu magiju i sudbinu očarava od prvog retka. I ne zna se čija je bolja, Althina, Violetina ili Kateina. Isprva su sve nejasne. Pitamo se što se događa i kako su njih tri povezane. Ali onda, poput rijeke koja na svom putu prema moru nema ni jednu jedinu prepreku (osim jedne jedine pogreške u prijevodu koja me ekstra naživcirala), predivna storija o Weywardicama nastavlja teći, otkrivajući sve njihove tajne, moći, spletke, želje i strahove.

Mnogo toga izdaleka izgleda drukčije. Istina je kao ružnoća: mora joj se prići blizu da bi je se vidjelo. (Altha, str. 175.)

Oduševljena sam, a i to je malo reći!
Ne postoje riječi kojima bih vam dovoljno nahvalila i preporučila ovaj roman. Mogu vam samo reći da ga MORATE pročitati! Mogu vam reći još i da stranice kriju puno boli i straha, ali i povezanosti i rasta. Weywardice su posveta ženama, ali i ne samo njima. Ovo je priča za sve one koji vjeruju u poštovanje, ljubav, hrabrost, snagu i prirodu.

Emilia Hart: Weywardice

Ostali naslovi ove autorice:

Weywardice su prvi roman talentirane autorice Emilie Hart.

Suvišno je i reći da uzbuđeno čekamo njezine buduće romane! A oni su tu – Sirene su njezin drugi roman.

Gdje kupiti roman Weywardice:

Stilus knjiga

Objavljeno

Lionel Shriver: Moramo razgovarati o Kevinu

Nakladnik: Mozaik knjiga, 2024.

Naslovnica knjige Moramo razgovarati o Kevinu: ©Mozaik

Prevoditelj: Vesna Valenčić

Lionel Shriver Moramo razgovarati o Kevinu

Uvod

Nakon pokolja u školi Columbine 1999. godine, kada je ubijeno više mladih, oči javnosti posebno su bile usmjerene na psihički portret počinitelja. Stvarnu je situaciju iskoristila autorica Lionel Shriver napisavši ovu turobnu i vrlo uznemirujuću priču, roman Moramo razgovarati o Kevinu. Priča nije odmah naišla na pozitivan odjek čitatelja i kritike. Tema romana je teška, a uz to, glavna junakinja naizgled dosta hladno i pomalo distancirano pripovijeda događaje. Ali nakon što je prema ovoj knjizi snimljen i film, autorica je dobila zasluženo priznanje.

Roman Moramo razgovarati o Kevinu donosi potresnu priču o Evi, majci tinejdžera ubojice. Eva se pokušava pomiriti s neopisivim užasom što ga je izazvao njezin sin ubivši hladnokrvno svoje školske kolege.

Ma kakav bio okidač, nikad nije ušao u moj sustav i zato sam se osjećala prevarenom. str. 45.

Evina priča

Eva Khatchadourian piše pisma naslovljena na supruga Franklina u kojima ga obavještava o stanju njihova sina Kevina. On se nalazi u maloljetničkom zatvoru nakon što je nekoliko dana prije svog šesnaestog rođendana pucao i hladnokrvno ubio desetero svojih školskih kolega. To nisu jedine Kevinove žrtve. U nizu tih pisama, Eva secira crtice svojeg života od Kevinovog rođenja do tragičnog događaja. Suočena s ruševinama svog života, obilježena na svakom koraku kao majka višestrukog ubojice, Evi ne preostaje ništa drugo nego razmišljati gdje su kao obitelj pogriješili. Bavi se uzrocima, odlukama koje su kao roditelji donosili i posljedicama koje su nastale nakon Kevinovog suludog čina. Osamljena, između krivnje, mržnje i olakšanja, Eva pisanjem pisama pokušava sačuvati vlastiti um.

Nije istina da sam bila podvojena u vezi s majčinstvom. Ti si želio dijete. Kad se sve uzme u obzir, ja nisam. str. 81.

On je ubojica. To je predivno nedvosmisleno. I najbolje od svega- duboko sam udahnula- pobjegao je od mene. str. 220.

Franklin

Franklin je blag, dobrodušan tip koji ne primjećuje ništa loše u Kevinovim provalama bijesa, zlostavljanju druge djece, neposluhu i drskosti. Sve to smatra dijelom odrastanja. On brani Kevina od svih optužbi.  Čak i kad im se rodi kćerka Celia, a suprotnost između dvoje djece zapanjujuća je, Franklin ne vidi ništa čudno. Celia je tankoćutna, pasivna i pomalo turobna, a Eva je zadivljena kako su se ona i djevojčica prirodno povezale, za razliku od nje i Kevina. Franklinov odnos prema Celiji nije ništa bolji nego prema Kevinu. On jednostavno ne primjećuje stvari ni osobe oko sebe. Na jednoj površnoj razini svoju obitelj smatra normalnom dobrostojećom američkom obitelji. U međuvremenu, Kevin izrasta u jezivo opakog adolescenta čiji je jedini hobi streličarstvo. Nadolazeća katastrofa možda je iznenađenje za Franklina, ali nikako nije za Evu.

Izvještavanje je imalo željeni učinak: ti si se više bojao za njega, a ja sam se više bojala njega. str .416.

Kevin

Što uopće reći o Kevinu?
S nepunih 16 godina, Kevin Khatchadourian krenuo je u ubilački pohod. Sada živi u ustanovi za maloljetnike, gdje ga majka Eva redovito posjećuje, malo po dužnosti, malo po krivnji.

Kevin je od rođenja izrazito problematično dijete, željno pažnje koju ne dobiva ni s jedne strane i sa  stalnom potrebom za potvrđivanjem. Urođena zloća, pakost koju čitatelj s gnušanjem prepoznaje u Kevinovom sociopatskom liku mogla se pojaviti iz različitih razloga. Je li u pitanju genetika, okruženje, neadekvatan odgoj, hladna majka i permisivni, blagi otac nemoguće je odrediti.

Eva Khatchadourian imala je posao koji ju je ispunjavao i financijsku neovisnost. Kao turistički vodič i autorica uspješnih putopisa već je bila afirmirana u svom poslu kada je srela Franklina. Njihov brak doimao se zadovoljavajući sve do rođenja djeteta.

Činjenica je da Eva od početka nije željela Kevina. Taj nedostatak trenutačne majčinske ljubavi pogoršan je Kevinovim odbijanjem njezine dojke. A zatim, kako raste, Kevin odbija i sve drugo. Odbija razgovarati dok ne navrši tri godine ili odlaziti samostalno na WC dok ne navrši šest godina, namećući vlastitu volju ispred svih. Franklin, blag, sveamerički tip o kojem Eva govori s ljubavlju, ali snishodljivo, ne primjećuje ništa loše.

U takvoj promašenoj viziji braka, obitelji i života, događaji neumitno klize između krivnje i empatije, odmazde i oprosta, sve dok ne dođu do očekivanog kraja.

Kako se moje teorije o njegovoj suštinskoj naravi ne bi doimale previše bombastičnima, sažmimo ih sve u samo jednu riječ:  pakost. str. 342.

Veći dio proteklih šesnaest godina pokušala sam kazniti Kevina. Što god bih mu oduzela, uopće mu nije bilo važno. str. 190.

Lionel Shriver Moramo razgovarati o Kevinu

Američka kultura i smisao života

Roman je prava slika suvremenog (ne samo američkog) načina života gdje se sve može nabaviti, sve vam je dostupno i pristupačno, sve je na dohvat ruke, sve je dozvoljeno bez inhibicija ili zadrške. Zemlja je to u kojoj je sve na prodaju i sve se može kupiti skroz legalno (pogotovo oružje), samo ne smisao života. Kao prilog američkoj kulturi koja stvara djecu ubojice, netko bi rekao da je ovaj roman o odgoju ili nedostatku istog, roman o majčinstvu koje to nije, dok bi ga drugi, možda, okarakterizirali kao roman o osveti. I svi bi bili u pravu.

Majka koja nikad nije htjela biti majka i otac koji je želio sina kao ispunjenje američkog sna, odgojili su teško odgojivog dječaka nižući roditeljske propuste. Čitatelj pomalo uviđa komplicirane odnose u obitelji i postepeno mijenja percepciju tko je zlostavljač, a tko žrtva. Situacija u kojoj zapravo svi u obitelji manipuliraju jedni drugima rađa ozračje guranja stvari pod tepih kod oca i stvaranja patološkog bijesa i mržnje majke prema sinu. Slabost oca, tolerancija, da ne kažem sljepoća oca na Kevinova ponašanja i mržnja i otuđenje majke koja u završnoj introspekciji priznaje da je bila zlostavljačica, predstavljaju toliku ekspanziju odnosa i poremećaja koje je nemoguće shvatiti zdravim razumom.

Dojam o djelu

Na samom početku čitanja romana radnja ide sporo, pitate s o čemu se tu radi. Zašto tolika analiza jednog života, jednog odgoja, jednog odrastanja i onda shvaćate da nijedan akter u romanu nije “zdrav”, odnosno svi su na svoj način poremećeni, a njihovi životi toliko su duboko u emotivnom kaosu da sve vodi upravo ovakvom kraju.

Autorica nam vještom dinamikom pripovijedanja, kroz Evine oči, otkriva sloj po sloj života američke obitelji, majke, oca i sina, balansirajući između prošlosti i sadašnjosti, skokovito, a onda opet linearno, secirajući mjesta i učestalosti događaja. 

Roman Moramo razgovarati o Kevinu mračan je, ali briljantan uvid u ljudski um i devijacije koje samo mozak može proizvesti. Kevin, sin koji je cijelog svog odrastanja posebno okrutan prema majci, podgrijavajući njezinu krivnju i napadajući njezinu tjeskobu, odlučuje da joj neće fizički nauditi jer treba publiku za svoj nasilan čin. Time osuđuje Evu na zatvoreni krug patnje cijeloga života.

Knjiga je izvrsna i užasna istovremeno. Duboko uznemirujuća i jeziva da mislite da je takvo što nemoguće. Ali događa se. Ne samo u Americi već i u našem susjedstvu. Možda sutra i kod nas. I dok se pitamo koliki je u svemu tome utjecaj genetike, a koliki utjecaj odgoja, možda je važnije pitanje: Što mi kao društvo možemo učiniti da spriječimo ovako nešto? I činimo li uopće dovoljno? Pravi je odgovor da smo već zakasnili.

O autoru

Lionel Shriver američka je autorica i novinarka koja živi u Ujedinjenom Kraljevstvu. U bogatoj karijeri objavila je 20 romana koji su prevedeni na gotovo 30 jezika. Moramo razgovarati o Kevinu moćan je i iskren roman o neizbježnom zlu i snazi čovječnosti, a donosi potresnu priču o Evi, majci tinejdžera ubojice koja se pokušava pomiriti s neopisivim užasom što ga je izazvao njezin sin. Da je riječ o izuzetnom romanu, dokazuje to što se prodao u milijunskoj nakladi, kao i brojne adaptacije. Najveću slavu postigla je filmska ekranizacija s Tildom Swinton i Ezrom Millerom u glavnim ulogama.

Roman Moramo razgovarati o Kevinu, koji nam donosi Mozaik knjiga u prijevodu Vesne Valenčić, osvojio je brojna priznanja poput nagrade Orange za fikciju i nagradu pisaca Commonwealtha te je odabran za Dvoranu slavnih Nagrade Orange. 

Gdje kupiti:

Mozaik knjiga

Objavljeno

Lisa See: Ženski krug dame Tan

Nakladnik: Stilus, 2024.

Naslovnica romana Ženski krug dame Tan: ©Stilus

Preveo Dražen Čulić

Veliki liječnik Sun Simiao zapisao je: „Žene je deset puna teže liječiti od muškaraca“. … Moja je rođakinja sjajno liječila žene jer je s njima dijelila gubitke i radosti koje ovaj svijet nudi ženama. (str. 9.)

Lisa See: Ženski krug dame Tan

Ženski krug dame Tan – povijesni okvir

Dvije stvari treba znati prije čitanja samog romana. Prva je da doista postoji knjiga Raznovrsni zapisi žene liječnice koju je sastavila Tan Yunxsian, upravo ona dama Tan iz naslova. To nam u svojoj bilješci govori sama autorica, i već na početku znate da će Ženski krug dame Tan biti fascinantan roman koji nećete zaboraviti.

Druga stvar koju je dobro znati jest običaj vezanja stopala, poznat kao lotosova stopala. Kad djevojčica iz imućne obitelji, ili iz one obitelji koja svojoj kćeri priželjkuje dobru (bogatu) udaju, napuni pet godina, počinje povezivanje stopala. To uglavnom rade majke ili sluškinje, ako su majke previše meka srca i osjetljive na bol djece.

Što manja stopala, to je vrijednost žene veća.

Iskreno, pojma nisam imala da se to radi kako bi žena bila privlačna mužu. Mada, kad razmislim, sasvim je logično…

On spušta moje stopalo na svoj dlan. Gladi svilu. Divi se vezu… Prinosi moje stopalo u papuči do nosa da može uživati u mirisu. Uglavnom je onako kako su mi uvijek govorili. Moja su stopala fizički dokaz bola koji sam podnijela da mu omogućim zadovoljstvo do kojeg mu je toliko stalo. (str. 121.)

U romanu postoji nekoliko opisa povezivanja stopala koji su zadivljujući i zastrašujući u isto vrijeme. Puno sam toga naučila i sam običaj zainteresirao me toliko da sam ga i dodatno istraživala. Slike su u najmanju ruku šokantne. Teško mi je i zamisliti da su to žene svojevoljno radile, ali – žene puno toga rade za ljepotu i privlačnost…

Ženski krug dame Tan

Život žene u Kini 15. stoljeća dijeli se na četiri razdoblja. Mliječni dani – djetinjstvo. Dani podignute kose – djevojaštvo i priprema za udaju. Dani riže i soli – razdoblje rađanja i majčinstva te dana tihog sjedenja – starost, udovištvo i čekanje ponovnog sjedinjenja s mužem u smrti.

Prije tisuću godina u prošlosti, za tisuću godina u budućnosti – ma gdje živjeli ili koliko bogati bili – četiri su faze ženskog života iste… Ti si mala djevojčica, još si u mliječnim danima. Kada navršiš petnaest godina, ući ćeš u dane podignute kose. (str. 13.)

Tan Yunxian upoznajemo u njezinim mliječnim danima i slijedimo je do dana tihog sjedenja. Neobičan je to i tegoban put, kako za nju, tako i za nas. Jer za sve žene tog doba vrijede pravila konfucionizma.

Bile životinje ili žene, vlasništvo smo muškarca. Mi žene postojimo da bismo mu dale nasljednike, da ga hranimo, odijevamo i zabavljamo. Nemoj to nikada zaboraviti. (str. 16.)

Mladu Tan Yunxian baka i djed liječnici, napredni ugledni članovi društva, uče svojim vještinama. Pogotovo baka koja se specijalizirala za liječenje ženskih bolesti jer liječiti ženu deset je puta teže nego liječiti muškarca. Kad se Yunxian uda za bogata mladića iz fine obitelji, svekrva joj zabranjuje liječenje žena. Djevojka se mora usredotočiti na ispunjenje svoje najvažnije uloge – mora roditi sina. No, toliko željeni sin nikako ne dolazi…

Nemam prijatelja, boležljiva sam. Svekrva mi je zabranila … pomagati ženama i djevojčicama iz ove kuće. Većinu tih udaraca mogu preživjeti, ali neću prestati biti ono što sam i tko sam – čak i ako to znači skrivati se i liječiti potajno. (str. 125.)

Lisa See: Ženski krug dame Tan

Saga o ženi

… shvatim da sam rodila djevojčicu – užasno razočaranje za obitelj, udarac za liječnika i njegov ugled, neuspjeh za mene. Sljedeće što me oneraspoloži jest spoznaja da ću sve to morati opet proživljavati. I opet. Dok ne rodim sina.
(str. 137.)

Ovaj je roman saga o jednoj ženi. On je životni put žene koja je imala blagoslov i prokletstvo biti rođena u utjecajnoj obitelji. Svi zakoni koje je dama Tan morala ispoštovati, sve žrtve koje je morala podnijeti, sve uvrede koje je morala prešutjeti i tajne koje je morala sačuvati vuku nas dalje, tjeraju nas da okrećemo stranicu za stranicom premda ovo nije ni triler ni krimić. Iako, imamo sumnjivu smrt. Imamo i trovanje. Podmetanja, laži, prevare, ljubavnike i ljubavnice.

Ženski krug dame Tan najbolje je od svih žanrova.

Toliko bih vam toga mogla i željela reći, ali kontroliram se kako vam ne bih upropastila čisti užitak čitanja ove ljepotice.

Najbolja knjiga u ožujku 2024.

Moj čitateljski ožujak bio je slab – samo pet knjiga. Međutim, Ženski krug dame Tan već je od prvih rečenica postao ono najposebnije, najdojmljivije i sve naj-naj što ću pročitati u tom mjesecu. I ne samo to nego i, čini mi se, bit će jedan od top deset romana u 2024. godini.

Pročitala sam negdje da je ova priča čudesna i ona doista jest takva! Premda pratimo jedan život od prvih do gotovo posljednjih dana, Ženski krug nije ni na trenutak dosadan. Svaka je rečenica prelijepa. Svako poglavlje u sebi nosi neki dio iznimnog života liječnice 15. stoljeća, žene koja je pomirila tradiciju i suvremenost. Svaki događaj pršti od emocija i nemoćni smo pred životnošću onoga što čitamo. Od prve sam stranice, a iskreno se nadam da će tako biti i vama, utonula u tradiciju Kine, u boli i tugu tih žena, ali i u njihovo prijateljstvo, odanost i međusobnu ljubav i poštovanje.

Imala sam sreću u životu, od djetinjstva su me okruživale žene koje su pazile na mene. Sada je na meni red da taj krug proširim… (str. 313.)

Nadam se da svaka od nas žena, baš poput dame Tan, ima svoj ženski krug koji na nas pazi, koji nas uči, gura dalje i ne pušta nas da padnemo, na koliko blizu tog pada bile.

Lisa See: Ženski krug dame Tan

Ostali naslovi ove autorice:          

Lisa See autorica je sljedećih romana:

U knjizi On Gold Mountain donosi priču o životu svoje kinesko-američke obitelji.

Gdje kupiti roman Ženski krug dame Tan:

Stilus

Objavljeno

Clare Chambers: Sitna zadovoljstva

Nakladnik: Petrine knjige

Naslovnica knjige Sitna zadovoljstva: ©Petrine knjige

Prevoditelj: Dado Čakalo

Clare Chambers Sitna zadovoljstva

No, romansa ne bi trebala biti utočište samo mladih, zar ne? Žudnja za odobravanjem i ljubavlju nikad ne zamire. str. 170.

Knjiga Sitna zadovoljstva sve nam govori svojim naslovom. Život su sitna zadovoljstva. Priča je to o svakodnevnim ljudima, običnim junacima koji svoje osjećaje ne otkrivaju tek tako. Oni su samozatajni stanovnici londonskog predgrađa u kojima je vrhunac uzbuđenja pojaviti se kao vijest u lokalnim novinama. Priča o dvije žene i jednom muškarcu nije priča o ljubavnom trokutu, već priča o obiteljskom životu običnih ljudi, žaljenju za propuštenim prilikama i moralnim dvojbama koje se u današnje vrijeme čine pomalo arhaičnima.

U prologu, roman započinje tragedijom. Velika željeznička nesreća, druga po redu po broju poginulih putnika u Velikoj Britaniji, dogodila se u Londonu 5. prosinca 1952. godine. Tog kobnog dana magla koja se nadvila nad gradom bila je takva da se nije vidio prst pred nosom. U sudaru dvaju vlakova poginulo je 120 ljudi.

Jean

Jean Swinney četrdesetogodišnja je novinarka lokalnog glasila. Živi sa zahtjevnom i čangrizavom majkom. Nerealizirana u emocionalnom životu, Jean gradi popularnost kod čitatelja kao istraživačka novinarka. Urednik je šalje na neobičan zadatak. Neka mlada žena imenom Gretchen Tilbury tvrdi da je svoju kćerku Margaret rodila kao djevica. Jean zaintrigira tvrdnja i odluči posjetiti Gretchen želeći otkriti radi li se o čudu ili prevari.

Gretchen

Gretchen je vrlo ugodna mlada žena. Krojačica po zanimanju, živi s kćerkom i postarijim suprugom Howardom. Jean se svidi njihov skromni dom koji odiše zajedništvom i mirom. Gretchen obrazloži Jean kako je uvjerena da je zatrudnjela partenogenezom (tzv. bezgrešnim začećem) jer je u dobi od 19 godina, kad je Margaret začeta, ležala u bolnici koju vode redovnice, prikovana za krevet zbog teške reumatske bolesti. Gretchen pristaje na sve medicinske postupke kako bi potvrdili njezino uvjerenje.

Howard

Howard je vrijedan zlatar koji većinu dana provodi u svojoj radnji. Prihvatio je Margaret kao svoje dijete i voli je. Brak s Gretchen mirna je luka bez potresa. Jean otkriva da joj sve više odgovara njihovo društvo, a neutaživa Jeanina želja za majčinstvom realizira se kroz odnos s Margaret. Howard poziva Jean na obiteljske izlete. Shvaća da ga druženja s Jean sve više ispunjavaju.

Kako Jean počinje istraživati Gretchenin život u mladosti, odnosi u obitelji se malo po malo, vrlo suptilno i skoro neprimjetno, počinju mijenjati.

Volim ga, pomisli čudeći se samoj sebi. Nismo to htjeli sad je tako. str. 160.

Dojam o djelu Sitna zadovoljstva

Ovo je jedna od onih knjiga nakon koje se stvarno osjećate ispunjeno i zadovoljno. Možda zbog činjenice da se radi o običnim ljudima poput nas, likovima kakve srećete na ulicama svaki dan, likovima koji žive u našem susjedstvu i rade svakodnevne, uobičajene poslove. Nema tu zgodnih, nabildanih muškaraca ni filmskih ljepotica. Knjiga je zbog toga vrlo autentična.

Jean, koja nikad nije postala majka, osjeća žal za propuštenim prilikama sada kada je već četrdesetogodišnjakinja. Njezin je život lišen svakog uzbuđenja. Stoga jedva dočeka istražiti neobičnu priču mlade Gretchen. Dok se Jean posvećuje istraživanju slučaja i pronalaženju istine, shvaća da se i ona mijenja.

Knjiga ima određeni etos kako u opisima jugoistočnog predgrađa Londona, izgledima kuća i okućnica, tako i u načinu života ljudi. Lijepo isprepletena priča  sa središnjom radnjom u vremenu koje nekoliko mjeseci prethodi velikoj tragediji koja se dogodila 1957.godine toliko me osvojila da sam o njoj razmišljala još dugo nakon čitanja.

Premda je lik Gretchen naizgled intrigantan, meni se najviše svidio lik Jean. Jean je lik koji je ukalupljen rodnim očekivanjima sredine prema ženi bez muža i djeteta. To su parametri koje je definiralo društvo kojim dominiraju muškarci.

Jean čak i nije svjesna što joj nedostaje dok ne upozna obitelj Tilbury. Dolaskom u tu obitelj, ona neočekivano spoznaje vrijednost prijateljstva, otkriva ljubav i polako se usudi nadati sreći.

Sitna zadovoljstva mali su trenutci koje čuvamo u srcu i kojih se sjećamo sa sjetom. Prekrasna je to knjiga o prijateljstvu, ljubavi i transformaciji jedne žene čiji  je život dobio nenadanu priliku da okusi sreću. Misterij koji je bio početna premisa odjednom više nije bitan. Konzervativizam društva u to vrijeme usko je  povezan sa sviješću o prosudbi drugih. Jeanin pojam moralnosti i samožrtvovanja nadilazi sve okvire male patrijahalne zajednice.

I kad vam se čini da sve u knjizi sjeda na svoje mjesto, dolazi kobni 5. prosinca 1952. godine.

Clare Chambers Sitna zadovoljstva

O autorici:

Clare Chambers rođena je u jugoistočnom Londonu 1966. Studirala je engleski na koledžu Hertford u Oxfordu, a godinu dana nakon diplome provela je na Novom Zelandu, gdje je napisala svoj prvi roman, kad joj je bilo dvadeset pet. Od tada je napisala još osam romana.

Osim pisanja fikcije, Clare radi kao slobodna urednica, učiteljica kreativnog pisanja i honorarna školska administratorica. Njezin posljednji roman Sitna zadovoljstva smješten je u predgrađe Londona 1957. godine i govori o ženi koja tvrdi da je majka, a djevica.

Gdje kupiti knjigu Sitna zadovoljstva:

Petrine knjige

Objavljeno

Stephen King: Groblje kućnih ljubimaca

Nakladnik: Vorto Palabra, 2019.

Naslovnica romana Groblje kućnih ljubimaca: ©Vorto Palabra

Preveo: Ivan Zorić

…ovo nije san. Bog mi pomogao, ovo nije san. Ovo se zbilja događa. (str. 84.)

Stephen King: Groblje kućnih ljubimaca

Uvod – riječima Stephena Kinga

„Kad me pitaju (a često me to pitaju) za koju od svojih knjiga smatram da najviše zastrašuje, odgovaram brzo i bez razmišljanja: Groblje kućnih ljubimaca. Možda to nije knjiga koja najviše plaši čitatelje… no ono što nas plaši, kao i ono što nas nasmijava, razlikuje se od čovjeka do čovjeka. Sve što znam je da sam Groblje kućnih ljubimaca gurnuo ladicu, misleći kako sam napokon pretjerao.“

Ovo je ono što sam King u uvodu kaže za ovaj roman. Ne mogu se ne složiti, ovo je jedan od onih romana strave koji vam se uvuče u mozak pa vas iznutra kljucka. Jeza koju izaziva mala je pa mislite da je možete zanemariti, ali kao i kamenčić u cipeli, cijelo je vrijeme osjećate. A kad navečer legnete u krevet, nikako se ne uspijevate riješiti tog neobičnog osjećaja. Nije strah, znate da ono što se u ovom romanu događa nije stvarno. No jedan se dio vašeg mozga počinje pitati, što bih ja napravila/napravio da se nađem u situaciji glavnog lika, Louisa Creeda. Bismo li znali da svaki naš korak vodi dublje u pakao pa stali na vrijeme ili bismo samo… Nastavili koračati?

…a kad je stigao do odmorišta, iznenada ga zahvati takav predosjećaj užasa i tmine da zastane – zastane u mjestu – i iznenađeno se osvrne oko sebe, pitajući se što ga je to moglo obuzeti. … Koža na Louisovim rukama i leđima jako se naježila.
Što nije u redu? zapita se, zbunjen i uplašen. (str. 37.)

Evo pišem ovu recenziju mjesec dana nakon čitanja i dok listam stranice tražeći citate, osjećam kako mi srce počinje kucati brže.

Groblje kućnih ljubimaca dolazi na sam vrh moje liste omiljenih Kingovih romana.

Groblje kućnih ljubimaca

Louis Creed seli se sa svojom obitelji iz užurbanog Chicaga u ruralni Maine, svima poznato mjesto radnje iz brojnih Kingovih horora. Louis će biti liječnik na lokalnom sveučilištu, a njegova će se supruga Rachel brinuti za djecu, kćerkicu Ellie i sinčića Gagea.

Obitelj tako useljava u veliku, staru kuću oko koje se prostire ogromna livada. Susjed Jud, vitalni starac koji tu živi od pamtivijeka, upozorava ih na opasnu cestu koja se pruža rubom posjeda. Naime, na toj su cesti stradali brojni kućni ljubimci, a nažalost, događalo se da stradaju i djeca.

Stari ih Jud upozorava na još jedan dio posjeda, tajanstvenu stazicu koja se vodi duboko u šumu.  

-Staza vodi u šumu otprilike dva kilometra. Djeca koja žive oko ceste br. 15 i Srednje ceste uredno je održavaju zato što se koriste njome. … Uredno je održavaju cijelo ljeto. Znaju da je ovdje. Ne znaju svi odrasli u gradu da je to tamo – mnogi znaju, naravno, ali ne svi, ni blizu svi – ali sva djeca znaju. Kladio bih se u to.
-Što ne znaju da je tamo?
-Groblje kućnih ljubimaca. (str. 30.)

Ono što Louis još ne zna, ali uskoro će saznati, jest da iza groblja kućnih ljubimaca leži nešto puno strašnije.

Za obitelj Creed uskoro počinju užasi, sve jedan gori od drugoga.

Izbezumljeno ćete listati želeći što prije doći do kraja. A onda ćete mrziti roman što je završio. Možda ćete još jednom pročitati epilog.

Tako je to sa svim uvrnutim knjigama. Toliko su dobre da ih želimo i ne želimo pročitati do kraja.

Stephen King: Groblje kućnih ljubimaca

Groblje kućnih ljubimaca – vrh Kingova stvaralaštva

Vjerovali ili ne, odgađala sam čitanje ovog romana godinama, naprosto zato što je moj i kao, mogu ga pročitati kad god poželim. A onda, vrag mi nije dao mira i ponijela sam je na odmor.

Bože, koja knjiga! Ne samo da sam je pročitala u stvarno, stvarno malo vremena, nego je i jedna od onih koja se utisne u mozak i u njemu ostaje zauvijek.

Namjerno vam u sažetku nisam rekla više. Naime, ako još niste čitali Groblje kućnih ljubimaca, puno je bolje da ne znate što će se dogoditi. Neću reći da nema preokreta, ima, ali nisu oni toliko bitni. Bitan je način na koji King piše. Kako nam daje naslutiti stravu koja će se tek dogoditi pa je onda sljedećim rečenicama briše. I mi čitatelji više ne znamo što je san, a što java. Ne znamo što se dogodilo, a što nije. Nadamo se najboljem no naravno, srce nam je slomljeno već sljedećim poglavljem.

Ma, neću filozofirati! Pre, pre, predobra knjiga!

Jeziva je i na stvarnoj i na nadnaravnoj razini. Ono što je u njoj najužasnije jest što vas stavlja u kožu glavnog lika, Louisa Creeda. Kad mu se život počne raspadati, sve njegove odluke su pogrešne. Svaki je njegov postupak gori od prethodnoga. Sva sranja koja mu se događaju nagovještaj su nečega još goreg, još mračnijeg, a on ide naprijed zanemarujući sva upozorenja i zdrav razum.

Ali podsvjesno znate – i vi biste tako postupili.

Još uvijek razmišljam bih li ja krenula Louisovim stopama da me život baci u noćnu moru koju je obitelj Creed proživjela…  

Možda nauči nešto o tome što smrt zbilja jest, vrijeme kad prestaje bol i počnu lijepe uspomene. To nije kraj života, nego kraj patnje. (str. 161.)

Još samo par riječi

Svi već znate da sam veliki obožavatelj Kingovih romana, a Groblje kućnih ljubimaca popelo se na sam vrh mog popisa najdražih njegovih romana.

Teško je objasniti zašto, ali stavit ću vam ovaj citat. Oduševio me jer kao da utjelovljuje bit onoga o čemu roman govori. Koliko tame čovjek može podnijeti bez da poludi?  

Vjerojatno je pogrešno misliti da postoji granica užasa koji ljudski um može doživjeti. Čak naprotiv, kao da neki eksponencijalni faktor stupa na snagu kako pada sve dublja i dublja tama – koliko god mi to ne želimo priznati, ljudska iskustva uvelike podupiru ideju da, kad noćna mora postane dovoljno mračna, jedan užas rađa drugi, jedno slučajno zlo izaziva drugo, često još veće zlo, dok na kraju tama sve ne prekrije. A najstrašnije je pitanje koliko užasa ljudski um može podnijeti… (str. 219.)

Stephen King: Groblje kućnih ljubimaca

Ostali naslovi ovog autora:

Stephen King neprikosnoveni je kralj suvremenog horora kojeg ne treba posebno predstavljati. Autor je više od pedeset naslova, a njegova je spisateljska karijera počela romanom Carrie, objavljenim 1973. godine.

Nije lak posao navesti sve Kingove romane pa neću ni počinjati, nabrojat ću samo neke uspješnice:

Roman Groblje kućnih ljubimaca više je puta ekraniziran. Stavljam vam trailer filma iz 2019., koji sam i pogledala i iskreno – bezveze je.

Gdje kupiti roman Groblje kućnih ljubimaca:

Vorto Palabra, webshop Znanje

Objavljeno

Shelley Parker-Chan: Ona koja postala je sunce

Nakladnik: Vorto Palabra, 2023.

Naslovnica knjige Ona koja postala je sunce: ©Vorto Palabra

Prevoditelj: Damir Biličić

Shelley Parker-Chan Ona koja postala je Sunce

Povijesni okvir – Ona koja postala je Sunce

Povijesni okvir ove grandiozne epske priče je 14. stoljeće, vladavina Zhu Yuanzhanga. Zhu je ujedinio Kinu, proglasio se carem i tako osnovao dinastiju Ming koja je Kinom vladala 276 godina. Utemeljitelj dinastije Ming, Zhu Yuanzhang, u kreativnoj inspiraciji autorice Shelley Parker-Chan zapravo je žena, odnosno djevojčica – Ona koja postaje sunce. Djevojčica preuzima identitet svog preminulog brata i tako u muškom odličju preuzima i njegovu sudbinu kojoj je namijenjeno da postane slavan ratnik.

Čitajući ovu knjigu, razmišljala sam na koga me podsjeća glavna junakinja. I naravno, misao je došla sama od sebe. Sličnu sudbinu proživjela je i mlada Mulan,  Kineskinja koja, prerušivši se u mladića, umjesto ostarjelog oca odlazi u rat protiv Huna. Iako je maštala o dobroj udaji, bistra i odvažna Mulan ubrzo postaje najhrabrijim ratnikom, spašava cara i mladog generala Shanga.

I ne željeti je želja. Izaziva patnju koliko i želja. str. 228.

Zhu-djevojčica koja je odlučila ne biti „Ništa“

U Onoj koja postala je sunce priča se odvija u malom selu u čijoj se blizini nalazi budistički samostan Wuhuang. Godina je 1345. Siromašni seljaci, pogođeni glađu i smrću, pokušavaju preživjeti. Samohrani otac s dvoje djece, dječakom po imenu Zhu Chongba i djevojčicom,  teškom mukom vadi  zadnje zalihe hrane kako ne bi umrli od gladi. Taj zadnji isušeni komad tikve prepolovit će napola, a polovicu daje proroku za proricanje dječakove sudbine. Otac je sretan jer je prorok predvidio da Zhu Chongbu čeka velika i svijetla sudbina te veliki uspjesi. Za djevojčicu prorok prosuđuje da bude ništa. Nakon što skupina razbojnika napada njihov dom i ubija oca, Zhu Chongba otupio od tuge i očaja prepušta se bolu i umire, ali ne i djevojčica. Odlučna da preživi, preuzima bratov identitet i postaje Zhu Chongba.

Velepoštovani ujače. Hoćeš li meni reći kakva mi je sudbina? A onda, kao iz velike daljine, čula je kako proricatelj kaže: Ništa!. str. 18.

Odrastanje u samostanu

Preuzevši bratov identitet djevojčica, sada Zhu Chongba, postaje redovnički novak u samostanu Wuhuang. Vješto, godinama, skriva ženska obilježja. Tamo bi vjerojatno i ostala kao zaređeni svećenik da samostan ne napadne i do temelja ne spali mongolska vojska predvođena tajanstvenim generalom, eunuhom Ouyangom. Zhu uspije pobjeći i završi u glavnom gradu pobunjenika, Anfengu, među pobunjenicima koji se nazivaju Crvenim turbanima.  Njezina pamet i otpornost, kao i ratna strategija, uzdižu je među ostalima. Postepeno počinje ostvarivati sudbinu koja je bila namijenjena njezinom bratu. Zhu Chongba junakinja je koja sebe ne vidi kao muško ili žensko, već isključivo kao svjetlost kojoj je suđeno da bude vođa. Sve ostalo je povijest.

Ne gledaj dolje dok letiš, jer ćeš shvatiti da ne možeš letjeti i tada ćeš pasti.
str. 278.

Prvi dio duologije

Ona koja postala je Sunce prvi je dio duologije “Car Blistavila”. Moram priznati da nakon čitanja prve knjige željno iščekujem nastavak.

Priča o djevojčici koja je jedina preživjela čeličnom snagom volje u spaljenom selu promijenivši identitet, toliko je moćna da knjigom plovite kao kroz najnapetije putovanje.

Ova je fantastična epopeja o djevojčici kojoj ni u jednom trenutku ne doznajemo ime. On ili ona, promjenjivog je rodnog identiteta. Priča o djevojčici čija je najveća želja preživjeti i izazvati sudbinu koja joj je namijenila da bude Ništa, totalno me oborila s nogu.

Dojam o djelu Ona koja postala je Sunce

Iako je Ona koja postala je Sunce povijesna fikcija s elementima fantastike, priča je utemeljena na stvaranju kineske dinastije Ming. Započinje nakon pobune seljaka koje ugnjetavaju mongolski vladari. Stvaranje države, ratna osvajanja i bespoštedna borba tijekom povijesti uvijek su nekako bili rezervirani za muškarce. Stoga je priča u kojoj je glavna junakinja žena koja se stepenicu po stepenicu, od djevojčice do žene, penje na pijedestal vladara nebesa, veoma neobična. Iznimka je to koja ruši mušku dominaciju u ratnim osvajanjima.

Njezin pandan, odnosno neprijatelj u romanu, general Ouyang, isto tako nije cjelovit muškarac. Autorica ga prikazuje kao eunuha, bez muških obilježja, osakaćenog još u djetinjstvu. Ta protuteža, žena-redovnik u obličju muškarca i neprijateljski general eunuh, vrlo je znakovita. Ukazuje nam kako se autorica ne libi problematizirati rodnu jednakost i LGBT prava pojedinaca. Nakon što sam, po čitanju ove knjige, pročitala autoričin životopis sve mi je bilo jasno. Shelley Parker-Chan godinama je radila kao diplomatkinja specijalizirana za ljudska prava, u Jugoistočnoj Aziji.

Zbog ovakvog autoričinog svjetonazora nije mi toliko bila fascinantna sama borba za prevlast među klanovima i suprotstavljenim stranama, koliko istraživanje roda i seksualnosti protkanih kroz likove koji se preispituju cijelom radnjom.

Sama je priča ispričana iz dvije perspektive koje se izmjenjuju. Ouyangova  i Zhuina. Svatko od njih pokušava izmijeniti svoju sudbinu. Ali dok je Zhu uvjerena da može utjecati na promjenu onog što joj je kao djetetu zapisano, Ouyang nema tu jačinu. Pomiren je sa sudbinom koja mu je namijenila sramotno tijelo. Jedino što može učiniti da zaustavi zle jezike je postati najbolji general i ratnik.

Ova slojevita knjiga koja probija granice roda i spola u izrazito patrijahalnom društvu toliko je jaka da jedva čekam vidjeti kako će se ove teme razvijati u idućem nastavku.

Velika preporuka.

Ne idi kroz život misleći jedino na dužnost. Kad svi mi imamo to kratko razdoblje između nepostojanja, zašto iz života ne izvući sve što možeš? To je vrijedno svake cijene. str. 183.

Shelly Parker-Chan Ona koja postala je Sunce

O autoru

Shelley Parker-Chan australska je spisateljica fantastike najpoznatija po debitantskom romanu Ona koja postala je Sunce i nastavku Onaj koji potopio je svijet, koji tvore duologiju Cara Blistavila.

Knjiga Ona koja postala je Sunce vodi nas od 1345. do 1356., kada Zhu ima oko 21 godinu.
Roman je donio Shelley Parker-Chan niz priznanja i nagrada. Popis je impresivan: dvaput je dobila priznanje British Fantasy Award, jednom priznanje Astounding Award, nominirana je za nagradu Hugo i ušla je u finale za tri prestižne nagrade: Lambda Literary, Locus i Otherwise.

Gdje kupiti:

Znanje

Objavljeno

Joyce Carol Oates: Plavuša

Nakladnik: Vorto Palabra, 2023.

Naslovnica romana Plavuša: ©Vorto Palabra

Prevela Martina Pranić

Zato sam i tako dobra u hitnim slučajevima. Ili sam barem bila.
S onim se normalnim, svakodnevnim životom nikako nisam znala nositi. (str. 56.)

Joyce Carol Oates: Plavuša

Najpoznatija plavuša na svijetu

Marilyn Monroe jedna je od najpoznatijih pin-up djevojaka na svijetu. Jedna je od najljepših žena na svijetu i jedna od najslavnijih američkih glumica svih vremena. Poznata je podjednako i po svojim filmovima i po brojnim skandalima, od kojih je svakako najmisteriozniji i najzanimljiviji onaj o vezi s američkim predsjednikom JFK-em. Njezinu smrt, 4. kolovoza 1962., prate brojne zagonetke, a i dan-danas predu se priče o tome je li ona bila samoubojstvo ili okrutan način na koji je Bijela kuća čistila svoje neželjene tragove.

Mit o Marilyn Monroe bio je poseban jer se u njemu spajaju tri ženske persone: na samom početku, tu je Norma Jeane Baker, ona zdrava i normalna djevojka naivna, ranjiva srca. …
Druga je persona Marilyn Monroe, pin-up djevojka, starleta, seks-simbol i boginja s filmskog platna. Ona je umjetna tvorevina holivudskog studijskog sustava…
Treća persona, Plavuša, simbol je čistog i djevičanskog stvorenja iz bajki i vjerskih parabola. (uvod, str. 10.-11.)

U romanu Plavuša, u Americi objavljenim 2000. godine, spisateljica Joyce Carol Oates bavi se životom ove filmske i seks ikone. Od djetinjstva do smrti, od odrastanja u sirotištu i transformacije u Marilyn Monroe preko nesretnih brakova, slavnih uloga do mnogih ljubavnika i neostvarene želje za majčinstvom. Brutalan, ali dirljiv stil ove autorice daje glas ženi koju su mnogi voljeli gledati, no rijetki su je zaista vidjeli. Premda autorica odmah na početku naglašava da je ovo čista fikcija tek klimavo utemeljena na stvarnosti, čitatelj ne može, a da se ne zapita – koliko je stvarna Marilyn Monroe koja nam se razotkriva na preko 800 stranica ovog, rekla bih, književnog remek-djela.

Plavuša je roman koji ne smijete propustiti!

Zapamti to, Norma Jeane – treba umrijeti u pravom trenutku.(str. 81.)

Plavuša

Norma Jeane Baker prekrasna je djevojčica za koju se brine baka jer joj je majka malčice neuravnotežena. Za šesti joj rođendan majka pokazuje sliku slavnog holivudskog glumca  za kojeg tvrdi da joj je otac. Ipak, do kraja svog kratkog života Norma Jeane oca nije upoznala niti je ikad saznala tko je on zapravo.

Nakon nezgode iz koje saznajemo da joj je majka psihički bolesna, malena Norma Jeane živi najprije u sirotištu, a potom u udomiteljskim obiteljima. Budući da je previše lijepa za svoje dobro te pomalo naivna i lakomislena, udomiteljica odlučuje da je vrijeme za udaju. I tako se Norma Jeane, u nježnoj dobi od 16 godina, udaje po prvi put.

…djevojčice nisu dovoljno snažne; djevojčice nisu dovoljno velike; tvoje je tijelo krhko i lomljivo, poput lutkina; tvoje tijelo jest lutka; tvoje tijelo služi drugima da mu se dive i maze ga; tvoje će tijelo koristiti drugi, a ne ti; tvoje je tijelo slasno voće u koje drugi mogu zagristi i u njemu uživati; tvoje tijelo postoji za druge, a ne za tebe. (str. 66.)

Brak traje kratko, a Norma Jeane postaje najprije fotomodel, a onda i glumica. Muškarci Studija za koji radi osmišljavaju cijelu novu osobu – putenu, seksi, maznu Marilyn Monroe!

Rekla sam sama sebi Moj novi život! Moj novi život je započeo! Započeo je danas!
Rekla sam sama sebi Ovo je tek početak, dvadeset jedna mi je godina i ja sam MARILYN MONROE(str. 261.)

Čak joj se i ime mrmlja kao u seksualnom pozivu, mmmmm…

Norma Jeane Baker polako nestaje i ustupa mjesto novoj blond personi, onoj po kojoj je ostala upisana u vječnost, glasovitoj Marilyn Monroe!

Ali kad gubiš sebe, katastrofa je neizbježna…

Joyce Carol Oates: Plavuša

Niska očekivanja

Odmah ću na početku reći iskreno – od romana Plavuša nisam imala nikakva očekivanja. Uzela sam ga na čitanje čim sam ga dobila, ni sama ne znajući zašto… Sada, nakon čitanja, moje oduševljenje ovim šokantnim i grubim, a opet nježnim i toplim štivom ne prestaje!

Vidi se da je autorica napravila dobar posao do u tančine istražujući i raslojavajući svaki dio života djevojčice, djevojke i žene koja je postala kultna holivudska zvijezda Marilyn Monroe.

Njezin problem nije bio u tome što je bila glupa plavuša, već u tome što nije bila plavuša i što nije bila glupa. (str. 278.)

Način na koji Oates oblikuje poglavlja fascinantan je koliko i težak za čitanje. Na stranu to što roman ima 850 stranica. Sastoji se od poglavlja koja piše sveznajući pripovjedač, od poglavlja koja nam pripovijeda sama glumica, zatim stihova njenih pjesama te njezinih dnevničkih zapisa… Kako Norma Jeane sve više postaje Marilyn Monroe, tako je njezino pripovijedanje sve nepouzdanije i ne možemo joj vjerovati ni jednu jedinu riječ. Bilo zbog droge, srama ili fantazije u kojoj živi, priče koje nam Marilyn servira pune su rupa. I dok se pred nama otvara, u svom najranjivijim stanju ona nešto taji. Umjesto tijelom zavodi nas riječima pa smo šokirani kad iz usta nekog drugog čujemo nepatvorenu istinu.

Muškarci

On ne voli mene. Voli neku blond stvar u svojoj glavi. Ne mene. (str. 689.)

Život ove zapanjujuće, kako je roman naziva – Blond Glumice, obilježili su muškarci i to je općepoznata stvar. Počevši od oca koji je i danas zagonetka, preko triju muževa koji su je obilježili svaki na svoj način pa do „the ljubavnika“, američkog predsjednika JFK-a, Marilyn nije imala sreće u ljubavi. Emotivno su teška i iscrpljujuća poglavlja o sastanku u avijariju gospodina Z.-a, o pobačaju toliko željenog djeteta, o tome kako su je „kao komad mesa donijeli predsjedniku“ itd.

Koliko god izmišljen sadržaj ovoga romana bio, ne možemo se oteti dojmu da tu nečeg ipak ima. Možda je bilo, ako ne ovako, onda barem slično, i to je ono što boli. Vidite, neki ulomci doista bole i čovjek (žena) se na njih ježi. Onaj kada uplašena djevojčica trči po zgradi i traži pomoć. Onaj kad mlada krvava žena traži WC. I svakako onaj u kojem Plavuša ravnodušno priča o tome kako se uspela na sam vrh.

Muškarci su vladali Hollywoodom, a muškarce je trebalo zadovoljiti. To nije bila neka duboka istina. Bila je to banalna, a samim time i pouzdana istina. (str. 339.)

Joyce Carol Oates: Plavuša

Svega je bilo previše

No najpoznatija plavuša na svijetu nije imala sreće ni sama sa sobom. Previše se davala poslu, previše je osjećala, previše je željno htjela postati normalna – supruga i majka. Sve njoj i sve na njoj bilo je jednostavno previše.

Istina je bila da je njezin život bio ispunjen napornim radom, tjeskobnim radom, radom zbog kojeg noću nije spavala od brige, radom kakvim se još nikad nije bavila … dok je oko drugoga … neprestano motri. (str. 242.-243.)

Bila je nesigurna u svoj um, nesigurna u svoje tijelo. Nije se vidjela onakvom kakvom su je vidjeli svi ostali. Bila je zahtjevna, hirovita, ponekad okrutna. Najviše od svega, bila je slomljena. Je li se slomila još dok je bila Norma Jeane ili ju je dokrajčio Hollywood nije u potpunosti jasno, mada se meni čini da svako poglavlje romana Plavuša prikazuje jedan novi lom, jednu novu pukotinu u savršenom blond oklopu žene koja nikad nije uspjela pronaći samu sebe, onu pravu sebe.

Nikad svoje lice i tijelo nisam doživljavala iznutra (gdje je sve obamrlo, kao u snu), samo kroza zrcalo, gdje je postojala oštrina i jasnoća. Na taj sam način uspijevala vidjeti sebe. (str. 51.)

Smrt je dočekala početkom kolovoza 1962., gola i sama, okružena mnoštvom tableta koja se zadnjih mjeseci života uglavnom održavala na površini. Jesu li je one, naposljetku, povukle na dno, ili im je u tome netko pomogao, ostat će vječni misterij.

Jer ne postoji smisao života izvan filmske priče.
I ne postoji filmska priča izvan zamračene kinodvorane. (str. 27.)

Ostali naslovi ove autorice

Joyce Carol Oates hvaljena je američka spisateljica rođena 1938. godine. Inspiraciju za djelo o Marilyn Monroe dobila je kada je ugledala sliku mlade, nevine, ozarene petnaestogodišnje tada Norme Jeane Baker, pobjednice na natjecanju ljepote u Kaliforniji 1941. godine. Roman Plavuša objavljen je 2000. godine i odmah nominiran za mnoštvo književnih nagrada.

Plavuša je prvo njezino djelo prevedeno na hrvatski jezik.

Prema ovom je romanu snimljen i Netflixov film istoimenog naslova:

Gdje kupiti roman Plavuša

Vorto Palabra, web shop Znanje

Objavljeno

Alex Hay: Sluškinje

Nakladnik: Stilus knjiga, 2023.

Naslovnica knjige Sluškinje: ©Stilus

Prevoditelj: Tea Tosenberger Lubar

Alex Hay Sluškinje

Roman Sluškinje urnebesna je priča o ogromnoj pljački koju je isplanirala i provela nekolicina žena, sluškinja, u najraskošnijoj kući u Mayfairu. Ali da bismo došli do pljačke (koja se odvija tek u zadnjoj trećini knjige), trebamo krenuti od plana. A da bi za neku realizaciju krenuli od plana, trebamo imati motiv, naum, viziju i cilj. Sve je to imala gospođa King.

Gospodarica – gospođica de Vries

Na samom početku romana otkrivamo da gospođica de Vries, koja nakon očeve smrti nasljeđuje ogromnu zgradu, odlučuje organizirati kostimirani bal. Njezina je namjera skrenuti pozornost na svoje bogatstvo i biti uočena u otmjenim krugovima, a po mogućnosti pronaći i ženika.

Željela je upravljati na samom vrhu hijerarhije u božanskim visinama društva.
str. 20.

Gospođa King

Gospođa King, domaćica pokojnog gospodina de Vriesa, uhvaćena je kako noć prije ulazi u odaje za mušku poslugu. Momentalno dobiva otkaz bez preporuke za buduće zaposlenje. Čini se da je gospođa King imala dobar posao. Zašto je riskirala ulazeći u muške odaje?

Namještenici i posluga, skloni gospođi King, uznemireni su njezinim otpuštanjem, ali ne i sama gospođa King. Jer ona ima drugi plan. Samo, da bi izvela ono što je naumila, trebaju joj pomoćnici i suradnici.

Pretpostavila je da će se kuća jednostavno lišiti svog blaga, da će ga se rado odreći. Nije bilo tako. str. 310.

Sluškinje okupljaju tim

Kuća obitelji Stanhope mjesto je prepuno blaga, svjetlucavog simbola bogatstva i moći, ali i mračnih tajni. Sve je to predmet interesa gospođe King. Namjera joj je ogoliti tu kuću do zadnjeg zlatnika ili umjetnine koju kuća posjeduje. Isto tako, želi otkriti sve tajne koje kuća ima, a neke od njih ona već naslućuje. Jedino što nema dokaza. Dokazi su u kući.

Sljedbenice i suradnice gospođe King čudnovata su ekipa žena. Vladarica crnog tržišta, nerealizirana glumica, zlostavljana pomoćnica i servirka, krojačica koja sanja o boljem životu, akrobatske plesačice… Svaka od njih ima  svoj motiv zbog kojeg želi opljačkati ovu kuću.

Ja nisam pauk, rekla je gospođa King smireno.
Onda si muha, rekao je starac. str. 136.

Dojam o djelu Sluškinje

Jako mi se svidjela ova knjiga. Priča o tome kako se marginalizirano i obespravljeno osoblje odlučuje osvetiti toliko je zabavna da vam je, dok čitate, cijelo vrijeme smiješak na usnama.

Pozornica na kojoj se odvija radnja podsjeća na Downton Abbey (komentar na poleđini knjige), ali mene još više na Dickensovog Olivera Twista, i to na starog spletkaroša i lopova Fagina. Svakako je savršena kombinacija realističnog gradskog podzemlja, siromašnih kvartova u kojima žive beskućnici, besposličari i opasni likovi te velikaških obitelji na drugoj strani grada, neosjetljivih na život puka.

Zanimljiv je odnos između gospođe de Vries i   gospođe King. To je na trenutke odnos pun razumijevanja za situaciju u kojoj se nalazi ona druga. Njihova komunikacija nema težinu u izgovorenim riječima već u gestama, neizrečenim mislima i iznenađujućim postupcima. Unutarnja suzdržanost voditeljica priče, gospođe King i gospođice de Vries, učinila je da sam knjigu željela pročitati u jednom danu. Cijelo vrijeme slutite da je pljačka zapravo odgovor, odnosno reakcija na  nešto krucijalno, veliko.

Gospođa King smislila je jako odvažan plan, plan koji će ujediniti marginalizirane žene u noći veličanstvenog bala. A izvest će ga točno pred očima svojih bivših poslodavaca. Kradljivice, sluškinje, međusobno se oslovljavaju s “gospođo” što je još jedna od urnebesnih pojedinosti u ovom romanu. O pozadinskim pričama žena koje okuplja gospođa King znamo vrlo malo. One se otkrivaju u samoj priči, ali vrlo polako. informacije dobivamo na kapaljku. I to daje draž ovom romanu. Svatko ima svoj motiv za izvođenje ove operacije. A motivi su vrlo zanimljivi.

Sluškinje su zapravo roman o klasi i moći.  Roman o osveti koja kažnjava beskrupuloznu pohlepu i nemoral jednog čovjeka koji je na taj način stekao bogatstvo. Ali ima onih koji smatraju da im dio toga kolača pripada. Što rođenjem, što marljivim radom. Oni koji su ostali bez ikakvih prava čekaju svoju priliku. I smišljaju briljantan plan.

U svakom slučaju, nadam se da će se ova knjiga ubrzo ekranizirati.

Ako već niste stavili Sluškinje na svoju must-read listu, obavezno to učinite!

Velika preporuka!

Alex Hay sluškinje

O autoru

Alex Hay odrastao je u Cambridgeu i Cardiffu. Studirao je povijest, a doktorirao na temu ženske moći na kraljevskim dvorovima. Sluškinje su njegov povijesni prvijenac za koji je osvojio nagradu Caledonia.

Gdje kupiti:

Stilus

Ako volite čitati o sluškinjama, kućnim pomoćnicama, sobarica i inom osoblju, svakako pročitajte naše osvrte na romane Sobarica i Gost iznenađenja Nite Prose i Kućna pomoćnica Freide McFadden.