Frankie ili u podnaslovu Životna filozofija jednog mačka šarmantna je priča o prijateljstvu jednog čovjeka i jednog mačka. U pozadini priče pitanje je o smislu života. Priču nam priča mačak Frankie, ljudskim rječnikom prepunim ljubavi, humora i pomalo filozofiranja. Nije tajna da nam životinje mogu uljepšati život, a da nam mogu ukazati na život vrijedan življenja pobrinuo se briljantni mačak Frenkie. Knjiga prekrasne naslovnice privući će vas odmah s izloga.
Frenkie pronalazi Golda
Richard Gold umoran je od života. Supruga mu je preminula, ostao je sam u praznom stanu i ne vidi kako dalje. Najbolje da okonča ovaj bezvrijedan, besprizoran život. I taman kada priprema omču za provođenje svog nauma u djelo, spazi na prozoru mačka koji ga začuđeno promatra. Gold se ne osjeća dobro dok ga mačak gleda. Odgodit će planirano za dan, dva, samo da se pobrine o mačku.
U životu sam zaista imao sreće. Puno sam spavao, a nekoliko ljudi čak me je i voljelo i tako to. Velika je to sreća. str. 157.
Frankie se useljava
Frankie je već nekoliko puta pokušao biti nečiji mačak. Ali nikako da mu se posreći. Ili ga potjeraju ili mu gazda premine (kao što je stara gospođa kod koje je prethodno bio). Osjeća da bi mu kod Golda moglo biti dobro. Uostalom on ne traži mnogo: redoviti obrok, gledanje televizije i kutak za spavanje. Richard Gold ne zna što bi s mačkom koji ima svoje prohtjeve. Za trenutak pomisli da je od silnog jada zbog svog promašenog života, a i ponešto alkohola zacijelo poludio. Pa on razgovara s mačkom! Ne samo to, mora se i brinuti o njemu jer se mačak slučajno ozlijedio. A tada na scenu stupa gospođica iz veterinarske ambulante.
To je dobro Frankie. Jer si sad ti njegov smisao života. Samo što on to još ne zna.str.118
Dojam o djelu
Dirljiva je ovo priča o prijateljstvu čovjeka i životinje. Obojica neprilagođeni, neshvaćeni i na neki način “luzeri”. Samo što to za razliku od čovjeka, mačka puno ne pogađa. Frankie vidi život drugačije od čovjeka. Ne muči ga razmišljanje o tome što bi bila svrha života. On jednostavno – živi. Njegova filozofija je jednostavna: naći ugodan dom u kojem imaš pristojan obrok i kutak za spavanje. Ako te pritom još netko voli i mazi kud ćeš više!
Pojednostavljena bit života zapravo je zamka za nepažljivog čitatelja. Razdraganost i bezbrižnost mačka s jedne strane te depresija i želja za okončanjem života sa druge strane zapravo su razlike između onih koji misle da je čaša napola puna u odnosu na one kojima misle da je čaša napola prazna.
Negativna emocija koja traje dugo vremena rađa depresiju, jednu od najprisutnijih bolesti suvremenog čovjeka. Uz to, naša je kultura pretežno pesimistična, oslonjena na isticanje pogrešaka i problema. Prepuna je zabrana koje smo postavili sami sebi kao odrasli ljudi.
I za moj ukus ljudi prečesto govore što ne smiješ raditi. A uopće nije zabavno kad nešto ne radiš. str.72.
Kućni ljubimci
Činjenica je da su mnogi ljudi, premda, u samačkim domaćinstvima živahni i čili, puni energije i vitalnosti upravo zahvaljujući brizi za kućnim ljubimcima, psima, macama, papigicama i drugima. Duguju to, sigurna sam, životinjicama koje nam daju puno ljubavi. I ne rade to zbog toga što nešto očekuju zauzvrat. Iscjeljuju nas samim svojim postojanjem.
Na tom je tragu i ova knjiga. Bizarno prijateljstvo između dva prijatelja jednom je našlo dom, a drugom produljilo život. Priča o čovjeku koji je izgubio smisao života i mačku koji mu je pomogao da ga ponovno nađe osvojit će vas svojom toplinom i duhovitošću na prvo čitanje.
Preporuka
Ako želite pročitati još nekoliko lijepih priča o prijateljstvu čovjeka i životinje pročitajte recenzije:
Duša je, kako bih to rekao: besmrtni dio tebe. Tvoji osjećaji, misli, iskustva. Kvintesencija tvojeg bitka.str.54.
O autorima
Jochen Gutsch, rođen u Berlinu 1971., novinar je u Spiegelu. Za svoj rad dobio je nagradu Theodor Wolff i nagradu Henri Nannen. Zajedno s Maximom Leom napisao je nekoliko bestselera, uključujući It’s Just a Phase, Rabbit. Knjiga je više od godinu dana bila na listi bestselera SPIEGEL-a i po njoj je snimljen film.
Maxim Leo, rođen 1970., novinar je Berliner Zeitunga. Godine 2006. dobio je nagradu Theodor Wolff, a 2011. godine nagrađen je Europskom nagradom za knjigu za obiteljsku priču Drži svoje srce spremno. Maxim Leo živi u Berlinu sa suprugom i dvoje djece.
…tvoj prst je na okidaču. Gledaš kroz crni optički ciljnik. Meta je tu. Ne čovjek – meta. Zamisliš je bezličnom. Ne vidiš ništa od subjekta, tek sjenu. (str. 9.)
Meta
Siena je mlada djevojka koju je u djetinjstvu pogodila ogromna obiteljska tragedija. Kako bi pobjegla od prošlosti i utišala nemila sjećanja, životari odajući se neurednom životu, piću i paradi nepoznatih muškaraca kojima se ujutro ne sjeća ni imena.
Moja lutanja sve više su uzimala svoj danak. Nije ovo bilo prvi put da sam se probudila uz lika čijeg se imena ne sjećam a kamoli ičega drugog. Ako ću biti iskrena prema sebi, moram si priznati da ne znam ni broj ovakvih svitanja. (str. 13.)
Čitav život preokrene joj se naglavce kad joj priđe Tony, zagonetni muškarac koji svako jutro pije kavu u kafiću u kojem Siena radi. Tony joj nudi nevjerojatan posao i pet godina kasnije, Siena je dobro uvježbani, hladnokrvni plaćeni ubojica.
Prvo sam bila obična, živjela sam običan, miran život. Potom sam u treptaju oka izgubila svako normalno poimanje života. Postala sam neodgovorna, hodajući užas od cure. A onda sam postala hladnokrvna ubojica. Beskrupulozna. (str. 107.)
Takav život donosi mnogo novca, velik stan i skupu garderobu, ali i mnoštvo odricanja i bježanja od vlastite savjesti.
Ispočetka, nije bilo lako. Grozota zvana savjest, proganjala me danju i noću. S vremenom, savjest sam pohranila negdje duboko u sebi. Iako me ispočetka kopkalo, nikada nisam istraživala zbog čega je netko zaslužio smrt. Vjerovala sam da je svatko od njih … zaslužio umrijeti. (str. 78.)
Sve bi to Siena nekako i potisnula te preživjela da jednoga dana njezina meta ne postaje muškarac s kojim je, kao tinejdžerica, bila u ljubavnoj vezi.
Kako bi spasila Adriana kojega, čini se, još uvijek ludo voli, Siena se odlučuje na riskantan potez. Međutim, svi kriju tajne, čak i oni… Posebno oni koje najviše volimo.
Prvi susret
Roman Meta prvi mi je susret s talentiranom domaćom autoricom Božanom Ćosić, ali svakako nije posljednji. Naime, kad sam u jednoj objavi na fejsu pitala pratitelje da mi preporuče nekog domaćeg/regionalnog autora, ovu je autoricu preporučilo više od polovice komentara. Naravno da sam je odmah stavila na listu i evo – Meta je pročitana!
Fabula je jako dobro zamišljena, sviđa mi je i pomalo mi je žao što roman nije duži. Naime, da roman umjesto 180 ima 300 stranica, dobili bismo puni uvid u Sienin, Adrianov i Tonyjev karakter. Nedostajalo mi je mrvicu više opisa njihovih unutarnjih stanja i razmišljanja da ih mogu lakše razumjeti i povezati se s njima.
Nisam ni snažna ni hrabra. Jebeno sam u rasulu. I zato mi ništa od ovoga nije jasno. Ja sam … oštećena. (str. 27.)
Moja meta
Sve ostalo jako mi se svidjelo. Stil pisanja je lagan, lepršav, brz i na trenutke jako duhovit. Roman se čita u jednom dahu, u jednom popodnevu. I to ne samo zbog triler dijela, u kojem pratimo Sienu ubojicu i želimo otkriti što se dogodilo njezinoj obitelji, već i zbog onog ljubavnog dijela, gdje okrećemo stranice želeći saznati hoće li se Siena i Adrian, njezina ljubav iz mladosti, opet spetljati.
Ono što mi je bilo najbolje i zbog čega sam se vraćala na početak jest veliko finale romana! Ne da nisam očekivala, nego mi nije niti palo na pamet sve ono što što se pretkraj izdogađalo! Ako svi Božanini romani imaju ovakve preokrete, nije ni čudo što je čitatelji jako vole! I u meni je dobila novu obožavateljicu, a pročitala sam tek jedan roman.
Voljela bih da sam roman Meta čitala ljeti, jer je idealno ljetno štivo! Intrigantno, zabavno, lagano i vuče na okretanje stranica! Točno se mogu zamisliti kako ovog ljeta nosim Metu na plažu i svijet gledam preko ruba sunčanih naočala, gotovo kao da sam i ja na zadatku, a moja meta negdje u plićaku, brčka se i ništa ne sluti.
Ostali naslovi ove autorice:
Božana Ćosić rođena je 1980. godine u Slavonskom Brodu. Suradnica je izdavačke kuće Prof&Graf te urednica književnog web portala Stella.
Do sada je objavila:
Kriminalistički roman Točka nestajanja
ljubavni roman Neosvojiva vriština
distopiju Krvava kiša
triler Alternativni svijet
ljubavno-avanturistički roman Otok Providenca
ljubavne trilere Između ljubavi i mržnje, Zvijer, Meta
A možete se javiti i samoj autorici na nekoj od gore spomenutih društvenih mreža.
Volite li otkrivati nove domaće autore, ne propustite Saru Škrobo i njezin predobar fantasy roman Saten i dragulji: Bijeg. Ako ste više za ljubić koji će vam slomiti srce, tu su Reina Reed i Komadić raja.
Neočekivani užasni događaji u koje se Kiva uplela na kraju drugog romana Zlatni kavez rezultirali su strašnim posljedicama. I po Kivu, koja je opet prisiljena otići na najgore od svih mjesta. I po njezine voljene, koji joj nikad neće oprostiti ono što je napravila.
Izdala je Jarena. Nikad joj neće oprostiti. Ona nikad neće oprostiti samoj sebi. Ljudi poput nje nisu zavrijedili oprost. Zavrijedili su smrt. (str. 34.)
Kraljevstva su na rubu rata, a Kiva i njezini nekadašnji prijatelji moraju krenuti u misiju koja bi ih mogla koštati života. Ipak, ako prežive, njihova misija donijet će im toliko željeno pomirenje i oprost.
… Kiva nije mogla zanemariti strah da će ih dočekati neka nova komplikacija koja im neće dati da ostvare svoj cilj. Govorila je samoj sebi da je paranoična, … ali taj ju je osjećaj nastavljao pratiti. (str. 274.)
Ono za čime tragaju Kiva i Jaren jako je dobro skriveno, okruženo magijom, neprijateljima i smrtonosnim izazovima.
Ljudi koji su nekad bili prijatelji, sada to nisu. Koji su nekad bili kraljevi i kraljice, danas su zatočenici. I naravno, nekad omraženi, ima i onih koji su danas prijatelji.
Svi zaslužuju da se netko bori za njih, čak i onda – posebno onda – kad se ne mogu boriti sami za sebe. Ti si to za mene jednom učinila. (str. 51.)
Hoće li Kiva i Jaren uspjeti pronaći magične predmete za kojima tragaju? Hoće li kobne posljedice Kivine izdaje biti poništene? I kome će se ona na kraju prikloniti, obitelji ili ljubavi? Odanosti ili neprijatelju?
U svijetu Wenderalla, ništa nije onakvo kakvim se čini.
Finale fantastične trilogije
Trilogija Zatvorska vidarica oduševila me na prvo čitanje! Naravno, prvi dio, Zatvorska vidarica, ostaje mi omiljen, premda ni ova preostala dva nastavka ne zaostaju. Ako ćemo iskreno, čini mi se da je drugi nastavak, Zlatni kavez, nekako najslabiji, najsporiji, ali Krvni izdajnik polako se vraća na pravu stazu.
Navest ću najprije ono što mi je smetalo, ali napominjem još jedan put da obožavam ovu trilogiju i da ima počasno mjesto na mojim policama.
Dakle, smetala mi je samo jedna stvar. Čini mi se da je autorica silom htjela zbiti hrpetinu radnje u jedan roman. Neke situacije jednostavno se događaju, bez nekog detaljnijeg tumačenja. Čitamo, čitamo – i hop – nešto se dogodilo. Onda sve dalje ide super, uživamo, uživjeli smo se kad opet – hop – dogodilo se nešto drugo.
Eto, nisam sigurna jesam li dobro objasnila, ali to me malo nerviralo. Takve je stvari trebalo ili izbaciti ili dodati još stotinjak stranica. Ja se ne bih bunila…
Svidjelo mi se SVE ostalo!
Ne znam zašto sam tako slaba na magijski svijet Wenderalla, ali jesam.
Krvni izdajnik, finale trilogije, zaokružuje čitavu priču. Daje nam rješenje svih pitanja, zadovoljenje osjećaja za pravdu i kakav-takav sretan kraj!
Njezina magija bila je dar, a ne oružje. Nije se imala čega plašiti; bila je dio nje, stvarna i životvorna poput krvi u njezinim žilama. Ona će odlučiti što će s njom, samo ona i nitko drugi. I odlučila je da će je upotrebljavati za dobro. (str. 182.)
Krvni izdajnik – magija u najboljem obliku
Ne znam što ova fantasy trilogija ima, a druge nemaju, ali od mene imate velike preporuke! Ako volite ovaj žanr, svakako uzmite Zatvorsku vidaricu i počnite! Jamčim vam, čeka vas nezaboravna avantura! Svijet magije u kojem žive Kiva, Jaren i njihove obitelji predivan je i strašan u isto vrijeme. Nema tu vila i pjesmica. Tu su pobunjenici, droge, nasilje, smrt, bodeži i smrtna magija. Sama nas spisateljica na početku upozorava da su, s obzirom na temu, neki dijelovi uznemirujući. Iako zamišljena kao trilogija za mlade (YA), u njoj su itekako odrasle teme.
Ti si ono što odlučiš biti, Kiva. Bilo dobra ili zla, to je tvoja odluka. Tvoja je magija oruđe – ti njome upravljaš, a ne ona tobom. Ne može te pretvoriti u nešto što ne želiš biti. … Ne moraš se plašiti svoje magije. Prošlost, sadašnjost, budućnost – uvijek će je upotrebljavati za dobro. (str. 169.)
Sviđa mi se što u svakom nastavku, pa tako i u romanu Krvni izdajnik, uvijek imamo iznenađujuće, šokantne preobrate! Većinu njih ne da nisam očekivala, nego nisam na njih ni pomislila i uvijek bih ostala paf. Dakako, zatim bih se vraćala unatrag i opet iščitavala već pročitano u lovu na tragove i ako to nije kompliment knjizi, onda ne znam što je!
Krvni izdajnik je, bez obzira na svoje sitne mane, u meni izazvao onaj vau-efekt koji ne dobijem često. Baš zato, znam da ću pamtiti ne samo radnju, nego i osjećaje koji su se u meni kovitlali dok sam čitala.
Ovo je najbolja fantasy trilogija koju sam u životu pročitala (zasad) i od srca vam je preporučujem!
Ostali naslovi ove autorice:
Lynette Noni studirala je novinarstvo, psihologiju i akademsko pisanje. Nakon toga, upustila se u avanturu pisanja fantastike, a danas je nagrađivana autorica serijala The Medoran Chronicles i Whisper.
Nama je najpoznatija po popularnoj, hvaljenoj trilogiji o zatvorskoj vidarici Kivi, koju čine romani:
Ovo nije knjiga o avionskoj katastrofi. Ovo je knjiga o funkcioniranju ljudi za vrijeme i nakon avionske katastrofe. Hideo Yokoyama, autor koji je dugo radio kao istraživački novinar, napisao je roman kojem je okosnica stvarni događaj. Nesreća leta 123 Japan Airlinesa stvarno se dogodila 12. kolovoza 1985. godine. Tom je prilikom poginulo 524 putnika i smatra se da je to jedna od najgorih avionskih katastrofa u povijesti.
Redakcija
U redakciji lokalnog lista North Kanto Timesu uvijek je užurbano. Tako je bilo i tog kobnog dana 12. kolovoza 1985. godine. Kazumasa Yuuki, iskusni novinar, završava zadnje vijesti i šalje ih na prijelom i tisak unaprijed se radujući slobodnom danu koji planira provesti u planinarenju. Međutim, svi planovi staju po primitku užasne vijesti. Golemi avion nestao je s radara i vjerojatno se srušio stotinjak kilometara sjeverozapadno od Tokija.
Mi smo lokalne novine. Ne možemo zaostajati za drugim tiskom kad je riječ o informacijama o ovoj nesreći. Upotrijebio sam sav prostor koji sam mogao. I to planiram činiti i dalje. str. 233.
Čija je ingerencija?
Vijesti o avionskoj nesreće dolaze sa svih strana, ali Yuuki ne zna je li se nesreća dogodila u njihovoj teritorijalnoj jedinici, prefekturi Gunmi. Kad sazna da je to ipak ondje, odluči poslati nekoliko mlađih kolega iz redakcije na mjesto događaja. Yuukijeva odgovornost je ogromna jer i druge novine žele prve objaviti vijesti. S druge strane, Yuuki osjeća strašan pritisak od šefova koji kreiraju uredsku politiku i koji su pijuni politike i vodećeg establišmenta.
Suludi tempo
Kako pristižu strašne vijesti s terena, u redakciji nastaje eruptivna atmosfera. Nitko ne ide kući, nema praznog hoda, krade se par sati sna u redakciji. Yuuki kratko javlja supruzi i sinu da ostaje na poslu do daljnjeg. Događaju se napetosti i svađe u samoj redakciji zbog različitog viđenja izvještavanja s poprišta događaja. U jednoj uznemirujućoj sceni, par mlađih novinara riskira svoje živote izvještavajući s mjesta nesreće. Bešćutni urednik odbija produžiti rok za objavljivanje njihove priče u jutarnjim novinama.
Uz sve što se događa u redakciji, sustiže ga i vijest da je prijatelj s kojim se trebao popeti na planinu pretrpio moždani udar. Leži u vegetativnom stanju u jednoj od bolnica. Yuuki puca po svim šavovima: emotivno i fizički.
Dojam o djelu Sedamnaest
Sedamnaest je izuzetno zanimljiv roman. Najavljen je kao triler, ali to nije. To je roman koji prodire u samu srž novinarskog zanata. Događanja u redakciji, novinarska i ljudska etika koja je, dolaskom svake nove vijesti, na kušnji i koju ne može slijediti svaki novinar, u žiži su ovog romana. Borba za moć, atmosfera visokog pritiska i uredska politiku koja nije autonomna već ovisi o nalozima s vrha, skupo je koštala nekoliko najobjektivnijih i najsavjesnijih novinara. Među njima je i Kazumasu Yuuki.
Ne saznajemo mnogo o novinarima u redakciji. Osim njihovih imena i položaja, ništa ne znamo o njihovim privatnim životima.
Obitelj ili posao
Dapače, ni o samom Kazumasa Yuukiju ne saznajemo puno. Postoji, doduše, dugačak popis likova na početku knjige s njihovim ulogama u radnji. Yuukijevu suprugu autor spominje samo sporadično, ali zato saznajemo da sa sinom ima težak, zategnut odnos.
Sedamnaest godina Yuuki pokušava ostvariti dobar odnos sa sinom. To mu nikako ne uspijeva. Ali zato je jako prisan sa sinom kolege s kojim se trebao popeti na tu jednu visoku stijenu, uspon kojeg se bojao cijeli život.
Planina Tsuitate
Zašto se Yuuki toliko željno želi popeti na planinu Tsuitate, na jednoj od najtežih planinarskih ruta? Ne zna on to ni sam. Planina je za njega pomirenje sa sobom, pomirenje sa sinom, približavnje obitelji. Popet će se da siđe.
Penjem se da bih sišao. Uvijek se pitao koje je značenje te zagonetke. str. 4.
Popeti se na planinu za Yuukija je svojevrsni zavjet da će ubuduće stvari raditi drugačije. Ali u trenutku kada donosi tu odluku, on zna da ne može drugačije. Yuukijev genetski kod duboko je utkan u njegov svjetonazor po kojem je posao na prvom mjestu, a zatim obitelj. Yuuki nije u tome iznimka već samo slijedi načelo koje je zadano u Zemlji Izlazećeg Sunca.
Yuukijevo radno mjesto njegovo je svetište. Njegova kuća, stan, dnevni boravak. Ljudi s kojima radi njegova su obitelj.
Bio je sretan. Imao je osjećaj kao da je dobio očeve i braću i dom, sve odjednom. Ovo je mjesto imalo sve. Bilo je puni paket. str. 192.
Promijeniti perspektivu
Yuukiju je trebalo sedamnaest godina da promijeni perspektivu i stavi obitelj na prvo mjesto. Iako ga je to koštalo onoga što je najviše volio, a to je stvaranje vijesti. Yuuki je shvatio da mora zamijeniti prioritete kako bi vratio obitelj. Za to mu je trebalo vrijeme. Čitavih sedamnaest godina.
Nikad nije zaboravio onaj adrenalinski tjedan kada je kao vođa tima odlučivao o tome što i kojim redom treba saznati cijeli svijet. Prisjećanje na taj najstresniji događaj u svom životu pomoglo mu je da se sedamnaest godina kasnije popne na najviši uspon, simbol njegovog najvećeg straha, ovaj put zajedno s sinom.
Uvijek je bježao na ovaj način. Uvijek je govorio sebi da će idući put učiniti nešto po tom pitanju. Da su oni otac i sin koji žive pod istim krovom i da će imati dovoljno vremena. str. 272.
Sedamnaest je izvrstan pregled stvaranja novinarstva u osamdesetima i priča o malom čovjeku od kojeg se u određenom trenutku očekuje da bude junak koji će moći odraditi sve, od suosjećanja do dužnosti da se priča ispriča.
S ovim autorom već smo se susreli u romanuSlučaj 6-4. Ako vas zanima pročitajte recenziju.
Nakon svega pročitanog dopustite mi jednu digresiju: Bože, hvala ti što nisam Japanac!
O autoru
Hideo Yokoyama (1957.) najuspješniji je japanski književnik u novije vrijeme. Prije nego što se posvetio pisanju, bavio se istraživačkim novinarstvom. Kao književni autor debitirao je 1998. zbirkom policijskih priča Season of Shadows, dok je romanom Half Solved stekao je status jednog od najutjecajnijih japanskih autora. Svojim šestim romanom Slučaj 6-4 (2012.) postao je svjetska književna zvijezda. Samo u Japanu prodan je u više od milijun primjeraka. Autor je dobio mnoga međunarodna priznanja i nagrade. Osebujan piščev stil zrcali se u minucioznom psihološkom portretiranju likova, a takav pristup slijedi i u hit trileru Sedamnaest.
Veliki liječnik Sun Simiao zapisao je: „Žene je deset puna teže liječiti od muškaraca“. … Moja je rođakinja sjajno liječila žene jer je s njima dijelila gubitke i radosti koje ovaj svijet nudi ženama. (str. 9.)
Ženski krug dame Tan – povijesni okvir
Dvije stvari treba znati prije čitanja samog romana. Prva je da doista postoji knjiga Raznovrsni zapisi žene liječnice koju je sastavila Tan Yunxsian, upravo ona dama Tan iz naslova. To nam u svojoj bilješci govori sama autorica, i već na početku znate da će Ženski krug dame Tan biti fascinantan roman koji nećete zaboraviti.
Druga stvar koju je dobro znati jest običaj vezanja stopala, poznat kao lotosova stopala. Kad djevojčica iz imućne obitelji, ili iz one obitelji koja svojoj kćeri priželjkuje dobru (bogatu) udaju, napuni pet godina, počinje povezivanje stopala. To uglavnom rade majke ili sluškinje, ako su majke previše meka srca i osjetljive na bol djece.
Što manja stopala, to je vrijednost žene veća.
Iskreno, pojma nisam imala da se to radi kako bi žena bila privlačna mužu. Mada, kad razmislim, sasvim je logično…
On spušta moje stopalo na svoj dlan. Gladi svilu. Divi se vezu… Prinosi moje stopalo u papuči do nosa da može uživati u mirisu. Uglavnom je onako kako su mi uvijek govorili. Moja su stopala fizički dokaz bola koji sam podnijela da mu omogućim zadovoljstvo do kojeg mu je toliko stalo. (str. 121.)
U romanu postoji nekoliko opisa povezivanja stopala koji su zadivljujući i zastrašujući u isto vrijeme. Puno sam toga naučila i sam običaj zainteresirao me toliko da sam ga i dodatno istraživala. Slike su u najmanju ruku šokantne. Teško mi je i zamisliti da su to žene svojevoljno radile, ali – žene puno toga rade za ljepotu i privlačnost…
Ženski krug dame Tan
Život žene u Kini 15. stoljeća dijeli se na četiri razdoblja. Mliječni dani – djetinjstvo. Dani podignute kose – djevojaštvo i priprema za udaju. Dani riže i soli – razdoblje rađanja i majčinstva te dana tihog sjedenja – starost, udovištvo i čekanje ponovnog sjedinjenja s mužem u smrti.
Prije tisuću godina u prošlosti, za tisuću godina u budućnosti – ma gdje živjeli ili koliko bogati bili – četiri su faze ženskog života iste… Ti si mala djevojčica, još si u mliječnim danima. Kada navršiš petnaest godina, ući ćeš u dane podignute kose. (str. 13.)
Tan Yunxian upoznajemo u njezinim mliječnim danima i slijedimo je do dana tihog sjedenja. Neobičan je to i tegoban put, kako za nju, tako i za nas. Jer za sve žene tog doba vrijede pravila konfucionizma.
Bile životinje ili žene, vlasništvo smo muškarca. Mi žene postojimo da bismo mu dale nasljednike, da ga hranimo, odijevamo i zabavljamo. Nemoj to nikada zaboraviti. (str. 16.)
Mladu Tan Yunxian baka i djed liječnici, napredni ugledni članovi društva, uče svojim vještinama. Pogotovo baka koja se specijalizirala za liječenje ženskih bolesti jer liječiti ženu deset je puta teže nego liječiti muškarca. Kad se Yunxian uda za bogata mladića iz fine obitelji, svekrva joj zabranjuje liječenje žena. Djevojka se mora usredotočiti na ispunjenje svoje najvažnije uloge – mora roditi sina. No, toliko željeni sin nikako ne dolazi…
Nemam prijatelja, boležljiva sam. Svekrva mi je zabranila … pomagati ženama i djevojčicama iz ove kuće. Većinu tih udaraca mogu preživjeti, ali neću prestati biti ono što sam i tko sam – čak i ako to znači skrivati se i liječiti potajno. (str. 125.)
Saga o ženi
… shvatim da sam rodila djevojčicu – užasno razočaranje za obitelj, udarac za liječnika i njegov ugled, neuspjeh za mene. Sljedeće što me oneraspoloži jest spoznaja da ću sve to morati opet proživljavati. I opet. Dok ne rodim sina. (str. 137.)
Ovaj je roman saga o jednoj ženi. On je životni put žene koja je imala blagoslov i prokletstvo biti rođena u utjecajnoj obitelji. Svi zakoni koje je dama Tan morala ispoštovati, sve žrtve koje je morala podnijeti, sve uvrede koje je morala prešutjeti i tajne koje je morala sačuvati vuku nas dalje, tjeraju nas da okrećemo stranicu za stranicom premda ovo nije ni triler ni krimić. Iako, imamo sumnjivu smrt. Imamo i trovanje. Podmetanja, laži, prevare, ljubavnike i ljubavnice.
Ženski krug dame Tan najbolje je od svih žanrova.
Toliko bih vam toga mogla i željela reći, ali kontroliram se kako vam ne bih upropastila čisti užitak čitanja ove ljepotice.
Najbolja knjiga u ožujku 2024.
Moj čitateljski ožujak bio je slab – samo pet knjiga. Međutim, Ženski krug dame Tan već je od prvih rečenica postao ono najposebnije, najdojmljivije i sve naj-naj što ću pročitati u tom mjesecu. I ne samo to nego i, čini mi se, bit će jedan od top deset romana u 2024. godini.
Pročitala sam negdje da je ova priča čudesna i ona doista jest takva! Premda pratimo jedan život od prvih do gotovo posljednjih dana, Ženski krug nije ni na trenutak dosadan. Svaka je rečenica prelijepa. Svako poglavlje u sebi nosi neki dio iznimnog života liječnice 15. stoljeća, žene koja je pomirila tradiciju i suvremenost. Svaki događaj pršti od emocija i nemoćni smo pred životnošću onoga što čitamo. Od prve sam stranice, a iskreno se nadam da će tako biti i vama, utonula u tradiciju Kine, u boli i tugu tih žena, ali i u njihovo prijateljstvo, odanost i međusobnu ljubav i poštovanje.
Imala sam sreću u životu, od djetinjstva su me okruživale žene koje su pazile na mene. Sada je na meni red da taj krug proširim… (str. 313.)
Nadam se da svaka od nas žena, baš poput dame Tan, ima svoj ženski krug koji na nas pazi, koji nas uči, gura dalje i ne pušta nas da padnemo, na koliko blizu tog pada bile.
No, romansa ne bi trebala biti utočište samo mladih, zar ne? Žudnja za odobravanjem i ljubavlju nikad ne zamire. str. 170.
Knjiga Sitna zadovoljstva sve nam govori svojim naslovom. Život su sitna zadovoljstva. Priča je to o svakodnevnim ljudima, običnim junacima koji svoje osjećaje ne otkrivaju tek tako. Oni su samozatajni stanovnici londonskog predgrađa u kojima je vrhunac uzbuđenja pojaviti se kao vijest u lokalnim novinama. Priča o dvije žene i jednom muškarcu nije priča o ljubavnom trokutu, već priča o obiteljskom životu običnih ljudi, žaljenju za propuštenim prilikama i moralnim dvojbama koje se u današnje vrijeme čine pomalo arhaičnima.
U prologu, roman započinje tragedijom. Velika željeznička nesreća, druga po redu po broju poginulih putnika u Velikoj Britaniji, dogodila se u Londonu 5. prosinca 1952. godine. Tog kobnog dana magla koja se nadvila nad gradom bila je takva da se nije vidio prst pred nosom. U sudaru dvaju vlakova poginulo je 120 ljudi.
Jean
Jean Swinney četrdesetogodišnja je novinarka lokalnog glasila. Živi sa zahtjevnom i čangrizavom majkom. Nerealizirana u emocionalnom životu, Jean gradi popularnost kod čitatelja kao istraživačka novinarka. Urednik je šalje na neobičan zadatak. Neka mlada žena imenom Gretchen Tilbury tvrdi da je svoju kćerku Margaret rodila kao djevica. Jean zaintrigira tvrdnja i odluči posjetiti Gretchen želeći otkriti radi li se o čudu ili prevari.
Gretchen
Gretchen je vrlo ugodna mlada žena. Krojačica po zanimanju, živi s kćerkom i postarijim suprugom Howardom. Jean se svidi njihov skromni dom koji odiše zajedništvom i mirom. Gretchen obrazloži Jean kako je uvjerena da je zatrudnjela partenogenezom (tzv. bezgrešnim začećem) jer je u dobi od 19 godina, kad je Margaret začeta, ležala u bolnici koju vode redovnice, prikovana za krevet zbog teške reumatske bolesti. Gretchen pristaje na sve medicinske postupke kako bi potvrdili njezino uvjerenje.
Howard
Howard je vrijedan zlatar koji većinu dana provodi u svojoj radnji. Prihvatio je Margaret kao svoje dijete i voli je. Brak s Gretchen mirna je luka bez potresa. Jean otkriva da joj sve više odgovara njihovo društvo, a neutaživa Jeanina želja za majčinstvom realizira se kroz odnos s Margaret. Howard poziva Jean na obiteljske izlete. Shvaća da ga druženja s Jean sve više ispunjavaju.
Kako Jean počinje istraživati Gretchenin život u mladosti, odnosi u obitelji se malo po malo, vrlo suptilno i skoro neprimjetno, počinju mijenjati.
Volim ga, pomisli čudeći se samoj sebi. Nismo to htjeli sad je tako. str. 160.
Dojam o djelu Sitna zadovoljstva
Ovo je jedna od onih knjiga nakon koje se stvarno osjećate ispunjeno i zadovoljno. Možda zbog činjenice da se radi o običnim ljudima poput nas, likovima kakve srećete na ulicama svaki dan, likovima koji žive u našem susjedstvu i rade svakodnevne, uobičajene poslove. Nema tu zgodnih, nabildanih muškaraca ni filmskih ljepotica. Knjiga je zbog toga vrlo autentična.
Jean, koja nikad nije postala majka, osjeća žal za propuštenim prilikama sada kada je već četrdesetogodišnjakinja. Njezin je život lišen svakog uzbuđenja. Stoga jedva dočeka istražiti neobičnu priču mlade Gretchen. Dok se Jean posvećuje istraživanju slučaja i pronalaženju istine, shvaća da se i ona mijenja.
Knjiga ima određeni etos kako u opisima jugoistočnog predgrađa Londona, izgledima kuća i okućnica, tako i u načinu života ljudi. Lijepo isprepletena priča sa središnjom radnjom u vremenu koje nekoliko mjeseci prethodi velikoj tragediji koja se dogodila 1957.godine toliko me osvojila da sam o njoj razmišljala još dugo nakon čitanja.
Premda je lik Gretchen naizgled intrigantan, meni se najviše svidio lik Jean. Jean je lik koji je ukalupljen rodnim očekivanjima sredine prema ženi bez muža i djeteta. To su parametri koje je definiralo društvo kojim dominiraju muškarci.
Jean čak i nije svjesna što joj nedostaje dok ne upozna obitelj Tilbury. Dolaskom u tu obitelj, ona neočekivano spoznaje vrijednost prijateljstva, otkriva ljubav i polako se usudi nadati sreći.
Sitna zadovoljstva mali su trenutci koje čuvamo u srcu i kojih se sjećamo sa sjetom. Prekrasna je to knjiga o prijateljstvu, ljubavi i transformaciji jedne žene čiji je život dobio nenadanu priliku da okusi sreću. Misterij koji je bio početna premisa odjednom više nije bitan. Konzervativizam društva u to vrijeme usko je povezan sa sviješću o prosudbi drugih. Jeanin pojam moralnosti i samožrtvovanja nadilazi sve okvire male patrijahalne zajednice.
I kad vam se čini da sve u knjizi sjeda na svoje mjesto, dolazi kobni 5. prosinca 1952. godine.
O autorici:
Clare Chambers rođena je u jugoistočnom Londonu 1966. Studirala je engleski na koledžu Hertford u Oxfordu, a godinu dana nakon diplome provela je na Novom Zelandu, gdje je napisala svoj prvi roman, kad joj je bilo dvadeset pet. Od tada je napisala još osam romana.
Osim pisanja fikcije, Clare radi kao slobodna urednica, učiteljica kreativnog pisanja i honorarna školska administratorica. Njezin posljednji roman Sitna zadovoljstva smješten je u predgrađe Londona 1957. godine i govori o ženi koja tvrdi da je majka, a djevica.
Moja utjeha dolazi od plana. Moja utjeha dolazi od znanja. Znanja da će svi odgovorni umrijeti. str. 9.
Kobno obećanje – nastavak Mrtve istine
Kobno obećanje nova je knjige Angele Marsons koja dolazi nedugo nakon šokantnog završetka prethodne. Kraj osme knjige bio je vrlo stresan, tako da se većina čitatelja počela pitati kako će Kim Stone dalje, ozbiljno ozlijeđena i nakon gubitka omiljenog člana svog tima. Naravno, to je savršeno obrađeno, između dvije knjige nije prošlo previše vremena, a i sadržajno se nadovezuju pa čitatelji mogu vidjeti kako Kimin tim nastavlja dalje.
Nisi gradila samo tim, gradila si i obitelj. str. 275.
Policija pronalazi tijelo
U devetom nastavku Kobno obećanje, istražiteljica Kim Stone se upravo vratila na posao nakon što je bila teško ranjena rješavajući zločine u elitnoj školi Heathcrest. Tim je veća bila njezina zapanjenost kada je otkrila da tijelo pronađeno u lokalnoj šumi pripada doktoru Gordonu Cordellu, čovjeku povezanom s prethodnim slučajem koji je uključivao smrt mlade učenice. Gordon Cordell bio je gad, moralno upitan lik s mnogo seksualnih afera zbog kojih ga je i supruga ostavila, ali tko bi ga želio mrtvog? Zagonetka je to koju treba otkriti Kimin tim istražitelja.
Kim okuplja tim
Kimin tim sastoji se od zamjenika i prijatelja Bryanta, mlade Stacy Wood koja radi na još jednoj usporednoj istrazi i novog člana tima Austina Penna koji dolazi na mjesto preminulog kolege. Ali Penn nema sreće s kolegama. Njihova tuga je prejaka i on nailazi na stalni otpor. S druge strane, Kimini nadređeni stalno procjenjuju je li se ona fizički i emocionalno spremna vratiti na posao. Dok se javljaju trzavice u policijskom timu, pronađena je i druga žrtva. Ova je pak žrtva povezana sa samim Cordellom. Kim je uvjerena da ne postoje slučajnosti. Svi tragovi vode prema bolnici Russells Hall u kojoj je radio Cordell…
Kim je paradoks. Razlozi zbog kojih nije dorasla poslu razlozi su zbog kojih je dobra u njemu. Njezin nedostatak emocionalne povezanosti i razumijevanja mogu vam se činiti kao nedostatak, ali to znači da često može biti objektivnija i manje upletena od drugih. str. 365.
Dojam o djelu Kobno obećanje
Dok je prethodni roman Mrtva istina bio napeti krimić o ubojstvima u elitnoj privatnoj školi u kojem vam je odmah jasno da su oni slabiji i bespomoćniji žrtve predatora koji su zaštićeni članstvom u tajnim društvima, u knjizi Kobno obećanje dugo vremena ne možete naći poveznicu, odnosno motive ubojice.
To ne može ovaj put shvatiti ni sama Kim Stone koja vrluda u nekoliko smjerova prateći razne tragove od kojih se neki pokazuju potpuno pogrešni. Nakon što se dogodi i treće ubojstvo, Kim shvaća da su ubojstva rezultat pomnog plana koji je režiran radi bezobzirne osvete.
Kobno obećanje nije jednostavna knjiga. Autorica je u policijsku istragu, koja je u središtu pozornosti istražitelja, medija i javnog mnijenja, uplela i neverbalno komuniciranje cijelog istražiteljskog tima koji je zauzeo poziciju nedodirljivosti nakon stradanja kolege. Ni Kim ni ostali kolege ne mogu se potpuno usredotočiti na slučaj zbog emocije koja je zahvatila čitav Kimin tim. Emocije u kojoj je dominantna tuga.
Kim se emocionalno raspada
Čitajući ranije knjige iz serijala u kojima se opisuje kako je Kim pomalo autistična i hladna zbog izbjegavanja emocionalne povezanosti s kolegama, u ovoj knjizi imamo nešto drugo. Imamo Kimin emocionalni raspad zbog kojeg prvi put krivo procjenjuje, a intuicija je odvodi na pogrešan trag. Ali dokazuje nešto drugo. Dokazuje da su istražitelji ljudi od krvi i mesa povezani jačim vezama nego obiteljskim. Zapravo, oni i postaju obitelj. I kad izgube nekoga iz svojih redova oporavak je dug i bolan.
Ako tržite uzbuđenje i akciju, roman Mrtva istina je dinamičniji od Kobnog obećanja. Ipak, ovaj roman ima emocionalnu poveznicu među likovima koju nema ni jedna knjiga u serijalu.
Jedino što mi se čini viška u ovoj knjizi je usporedna istraga koju provodi Kimina kolegica Stacy Wood. Malo odmicala pažnju od glavnog zapleta.
Posljednja će odlučiti spasiti život osobi koju voli najviše na svijetu. Ona će odlučiti spasiti svoje dijete. str. 266.
Ljubav prema pisanju Angela Marsons otkrila je u osnovnoj školi kad joj je kratka priča o stijenama i moru koju je napisala donijela prvu literarnu nagradu. Na nagovor partnerice počela je sudjelovati u natječajima za kratku priču, što je rezultiralo pobjedom i trima ulascima u uži izbor. Danas Angela Marsons iza sebe ima šesnaest nastavaka izuzetno uspješne serije kriminalističkih romana o inspektorici Kim Stone.
…ovo nije san. Bog mi pomogao, ovo nije san. Ovo se zbilja događa. (str. 84.)
Uvod – riječima Stephena Kinga
„Kad me pitaju (a često me to pitaju) za koju od svojih knjiga smatram da najviše zastrašuje, odgovaram brzo i bez razmišljanja: Groblje kućnih ljubimaca. Možda to nije knjiga koja najviše plaši čitatelje… no ono što nas plaši, kao i ono što nas nasmijava, razlikuje se od čovjeka do čovjeka. Sve što znam je da sam Groblje kućnih ljubimaca gurnuo ladicu, misleći kako sam napokon pretjerao.“
Ovo je ono što sam King u uvodu kaže za ovaj roman. Ne mogu se ne složiti, ovo je jedan od onih romana strave koji vam se uvuče u mozak pa vas iznutra kljucka. Jeza koju izaziva mala je pa mislite da je možete zanemariti, ali kao i kamenčić u cipeli, cijelo je vrijeme osjećate. A kad navečer legnete u krevet, nikako se ne uspijevate riješiti tog neobičnog osjećaja. Nije strah, znate da ono što se u ovom romanu događa nije stvarno. No jedan se dio vašeg mozga počinje pitati, što bih ja napravila/napravio da se nađem u situaciji glavnog lika, Louisa Creeda. Bismo li znali da svaki naš korak vodi dublje u pakao pa stali na vrijeme ili bismo samo… Nastavili koračati?
…a kad je stigao do odmorišta, iznenada ga zahvati takav predosjećaj užasa i tmine da zastane – zastane u mjestu – i iznenađeno se osvrne oko sebe, pitajući se što ga je to moglo obuzeti. … Koža na Louisovim rukama i leđima jako se naježila. Što nije u redu? zapita se, zbunjen i uplašen. (str. 37.)
Evo pišem ovu recenziju mjesec dana nakon čitanja i dok listam stranice tražeći citate, osjećam kako mi srce počinje kucati brže.
Groblje kućnih ljubimaca dolazi na sam vrh moje liste omiljenih Kingovih romana.
Groblje kućnih ljubimaca
Louis Creed seli se sa svojom obitelji iz užurbanog Chicaga u ruralni Maine, svima poznato mjesto radnje iz brojnih Kingovih horora. Louis će biti liječnik na lokalnom sveučilištu, a njegova će se supruga Rachel brinuti za djecu, kćerkicu Ellie i sinčića Gagea.
Obitelj tako useljava u veliku, staru kuću oko koje se prostire ogromna livada. Susjed Jud, vitalni starac koji tu živi od pamtivijeka, upozorava ih na opasnu cestu koja se pruža rubom posjeda. Naime, na toj su cesti stradali brojni kućni ljubimci, a nažalost, događalo se da stradaju i djeca.
Stari ih Jud upozorava na još jedan dio posjeda, tajanstvenu stazicu koja se vodi duboko u šumu.
-Staza vodi u šumu otprilike dva kilometra. Djeca koja žive oko ceste br. 15 i Srednje ceste uredno je održavaju zato što se koriste njome. … Uredno je održavaju cijelo ljeto. Znaju da je ovdje. Ne znaju svi odrasli u gradu da je to tamo – mnogi znaju, naravno, ali ne svi, ni blizu svi – ali sva djeca znaju. Kladio bih se u to. -Što ne znaju da je tamo? -Groblje kućnih ljubimaca. (str. 30.)
Ono što Louis još ne zna, ali uskoro će saznati, jest da iza groblja kućnih ljubimaca leži nešto puno strašnije.
Za obitelj Creed uskoro počinju užasi, sve jedan gori od drugoga.
Izbezumljeno ćete listati želeći što prije doći do kraja. A onda ćete mrziti roman što je završio. Možda ćete još jednom pročitati epilog.
Tako je to sa svim uvrnutim knjigama. Toliko su dobre da ih želimo i ne želimo pročitati do kraja.
Groblje kućnih ljubimaca – vrh Kingova stvaralaštva
Vjerovali ili ne, odgađala sam čitanje ovog romana godinama, naprosto zato što je moj i kao, mogu ga pročitati kad god poželim. A onda, vrag mi nije dao mira i ponijela sam je na odmor.
Bože, koja knjiga! Ne samo da sam je pročitala u stvarno, stvarno malo vremena, nego je i jedna od onih koja se utisne u mozak i u njemu ostaje zauvijek.
Namjerno vam u sažetku nisam rekla više. Naime, ako još niste čitali Groblje kućnih ljubimaca, puno je bolje da ne znate što će se dogoditi. Neću reći da nema preokreta, ima, ali nisu oni toliko bitni. Bitan je način na koji King piše. Kako nam daje naslutiti stravu koja će se tek dogoditi pa je onda sljedećim rečenicama briše. I mi čitatelji više ne znamo što je san, a što java. Ne znamo što se dogodilo, a što nije. Nadamo se najboljem no naravno, srce nam je slomljeno već sljedećim poglavljem.
Ma, neću filozofirati! Pre, pre, predobra knjiga!
Jeziva je i na stvarnoj i na nadnaravnoj razini. Ono što je u njoj najužasnije jest što vas stavlja u kožu glavnog lika, Louisa Creeda. Kad mu se život počne raspadati, sve njegove odluke su pogrešne. Svaki je njegov postupak gori od prethodnoga. Sva sranja koja mu se događaju nagovještaj su nečega još goreg, još mračnijeg, a on ide naprijed zanemarujući sva upozorenja i zdrav razum.
Ali podsvjesno znate – i vi biste tako postupili.
Još uvijek razmišljam bih li ja krenula Louisovim stopama da me život baci u noćnu moru koju je obitelj Creed proživjela…
Možda nauči nešto o tome što smrt zbilja jest, vrijeme kad prestaje bol i počnu lijepe uspomene. To nije kraj života, nego kraj patnje. (str. 161.)
Još samo par riječi
Svi već znate da sam veliki obožavatelj Kingovih romana, a Groblje kućnih ljubimaca popelo se na sam vrh mog popisa najdražih njegovih romana.
Teško je objasniti zašto, ali stavit ću vam ovaj citat. Oduševio me jer kao da utjelovljuje bit onoga o čemu roman govori. Koliko tame čovjek može podnijeti bez da poludi?
Vjerojatno je pogrešno misliti da postoji granica užasa koji ljudski um može doživjeti. Čak naprotiv, kao da neki eksponencijalni faktor stupa na snagu kako pada sve dublja i dublja tama – koliko god mi to ne želimo priznati, ljudska iskustva uvelike podupiru ideju da, kad noćna mora postane dovoljno mračna, jedan užas rađa drugi, jedno slučajno zlo izaziva drugo, često još veće zlo, dok na kraju tama sve ne prekrije. A najstrašnije je pitanje koliko užasa ljudski um može podnijeti… (str. 219.)
Ostali naslovi ovog autora:
Stephen King neprikosnoveni je kralj suvremenog horora kojeg ne treba posebno predstavljati. Autor je više od pedeset naslova, a njegova je spisateljska karijera počela romanom Carrie, objavljenim 1973. godine.
Nije lak posao navesti sve Kingove romane pa neću ni počinjati, nabrojat ću samo neke uspješnice:
Depresija nije samo stanje jada, beznađa, lošeg raspoloženja i udaljavanja od ljudi jer ti idu na živce. Depresija je bolest. Hvala Aleksandru Stankoviću što je kao javna ličnost demistificirao depresiju i nazvao je pravim imenom – bolešću.
Bez obzira na čuđenje okoline i oprez obitelji koja mu je savjetovala da se javno ne eksponira vezano za depresiju, Stanković je izišao pred sud javnosti iskreno i bez fige u džepu, dodajući, kako sam kaže, još jedan epitet u nizu onih koji su mu već dodani, a to je bolesnik.
Depra je napisana u trenutku kad se autor, nakon trinaest godina borbe s depresijom, našao ponovno na početku. Bolest ga je ponovno ulovila, a antidepresivi koji su mu omogućili da normalno živi nisu više bili učinkoviti. Borba počinje iznova, s novim lijekovima.
Antidepresivi su mi omogućili da živim, a moja žena bi rekla da podnosim život. str. 93.
Početak
Razni su okidači koji pokrenu neke inhibicije u tijelu. Kod Aleksandra Stankovića sve se dogodilo šest mjeseci nakon rođenja prvog djeteta. Iznenadni napadi panike i opće loše stanje koje traje nekoliko mjeseci, u početku povezuje s depresijom nakon rođenja djeteta i ulogom oca. Ipak sitni, pa postepeno sve veći signali bili su prisutni i puno prije. Anksioznost, trnci, umor, dezorijentiranost i bezvoljnost doveli su ga u početku na različite preglede u bolnicu gdje su mu rekli da mu nije ništa. Ali podmukla bolest ne pokazuje svoje lice na prvu.
Antidepresivi
Razgovor s psihijatrom i početak uzimanja terapije smanjili su postepeno te tegobe. Ali napad panike javljao se bez upozorenja i bez očiglednog razloga svakih par godina. Trinaest godina Aleksandar Stanković pije lijekove koji mu bolest drže pod kontrolom. Ne srami se toga. Bez njih ne bi izdržao. Kao ni bez obitelji koja mu cijelo vrijeme daje potporu.
Knjiga Depra
Zašto knjiga? Iz dva razloga. Prvi je, kaže Aleksandar Stanković, zbog toga što ga pisanje opušta. I prije je pisao, uglavnom poeziju i to po mom sudu poprilično dobru. Drugi, važniji razlog je želja za pomaganjem ljudima koji prolaze ista stanja kao i on, tako što će ovoj bolesti podrezati krila ogolivši je. Naučit će sve moguće o njoj i pronaći način kako pomoći sebi i drugima.
Dvije su stvari važne: vlastitim priznanjem pomoći drugom ljudima i što dalje dobaciti,tj.što više ljudi senzibilizirati za ovaj problem. str. 45.
Dojam o djelu
Kad netko tko je javna ličnost iskreno ogoli svoju dušu priznanjem da se s bolešću koja se zove klinička depresija bori već trinaest godina, pokazuje izuzetnu hrabrost. Netko bi možda rekao i ludost koja graniči s egzibicionizmom. I sam Stanković se s određenom dozom cinizma ruga sam sebi govoreći kako je “onaj luđak sve ovo napisao kako bi dobro prodao knjigu”.
Aleksandar Stanković iskreno priznaje da nije liječnik i da ne može ništa zaključiti o sebi i bolesti.
On samo opisuje put bolesti i način na koji se ona kod njega manifestirala. Nada se da će netko u njegovim simptomima prepoznati svoje i potražiti stručnu pomoć. Uostalom, to se već i dogodilo. U samoj knjizi postoji pismo zahvale čovjeka koji se prepoznao u emisiji Nedjeljom u dva na temu depresije i odustao od planiranog suicida.
Ako samo jedan čovjek ili žena koji boluju od depresije potraže stručnu pomoć nakon čitanja ove knjige, autorova misija je završena.
Inače, knjiga je napisana u zanimljivom dvožanrovskom formatu kao kombinacija poezije i proze. Uz svaku pjesmu ide prozni zapis koji je pojašnjava. Ideja mu je došla spontano, nakon što je najprije napisao pjesmu, a onda osjetio poriv da je objasni kako bi svi razumjeli o čemu se radi.
Trenutak u kojem sam se ja našla na istoj crti sa Stankovićem je ritual oko ispijanja kave. Čulna i fizička ljekovitost tog čudotvornog napitka stvarno blagotvorno djeluje na um i tijelo.
Uvijek sam organizirao život oko kave. Dvije dnevno. str. 69.
Na kraju knjige, kao dodatak, Stanković je objasnio osnovne pojmove – što je depresija, kako je prepoznati i nositi se s njom, koji su simptomi i načini liječenja za one koji žele znati nešto više o ovoj podmukloj bolesti.
O autoru:
Aleksandar Stanković hrvatski je radijski i televizijski voditelj. Godine 1995. diplomirao je pravo na Sveučilištu u Zagrebu. Nakon studija zaposlio se 1996. na Hrvatskom radiju u informativno-političkoj redakciji. Godine 1998. na Hrvatskom radiju vodio je emisiju Poligraf. Od 2000. godine na HRT-u uređuje i vodi emisiju Nedjeljom u dva. Autor je dokumentarnih filmova Moje želje moji snovi (2004) i Tata ide u Pan (2005) te putopisnih serijala Vjetar u kosi (2014, 2015, 2016). Objavio zbirke poezije Jutra pobijeđenih (2001), Igor Mandić na mjesecu (2010) i Uglavnom su me voljele starije gospođe (2011) te knjigu Sto faca i Aca (2013).
Romanu Krivo mjesto, krivo vrijeme bih dala čistu peticu da me narativ pripovijedanja nije poprilično izmučio. Knjiga ima zanimljiv koncept pričanja priče unatrag i to skokovito pa vam se na trenutke čini da gledate vrlo napeti film od kraja prema početku. A kako je naš mozak programiran da razmišlja uglavnom “jednosmjerno” i unaprijed, čitanje knjige koja se bavi vremenskim petljama ubrzavajući od sadašnjeg vremena dvadesetak godina u prošlost, stvarno zahtjeva određenu koncentraciju i osjećaj za opažanje detalja.
Rekao bih da se svakog dana budite u jučerašnjem tijelu. S ponedjeljka na nedjelju, s nedjelje na subotu. str. 79.
Ubojstvo
Priča počinje na blagdan Svih svetih. Skoro je ponoć. Odvjetnica Jen čeka svog osamnaestogodišnjeg sina Todda da se vrati kući. I kad ga ugleda s prozora, svjedoči užasnom činu na ulici gdje njezin jedinac nožem probada potpunog neznanca. Jen i suprug Kelly jure u policijsku postaju kako bi bili uz sina koji je priveden. Todd, tipičan osamnaestogodišnjak, veseo i znanstveno znatiželjan, u vezi s djevojkom Cloe, nema baš nikakvog motiva ubiti čovjeka i to neznanca. Ili ipak ima?
Sutra
Očajna Jen budi se sutra ujutro s mišlju kako pomoći sinu. Ali shvaća da je u kući sve u redu. Todd i Kelly doručkuju, uobičajeno se šale i zadirkuju i Jen iznenada spozna da se probudila u prethodnom danu, kad se ubojstvo još nije ni dogodilo. Sa spoznajom da se radi o „Danu minus jedan“ Jen odlučuje promijeniti događaje kako se zločin koji je počinio njezin sin ne bi uopće dogodio.
Vremenski skok-unazad
Ubrzanim tempom, Jen se svakim jutrom budi sve više u prošlosti, isprva tjednima, zatim godinama prije ubojstva. I shvati da povod Toddovu stravičnom zločinu leži negdje u prošlosti. A njezin je zadatak da ga otkrije i spriječi ubojstvo. Svakim danom koji ponovno proživljava, Jen nastoji nešto poboljšati, biti bolja majka, bolja kćerka i bolja supruga. Uvjerena je da može ispraviti neke pogreške iz prošlosti. Naravno, na tom putu Jen ne može proći neokrznuta. Dok ponovno upoznaje svog sina koji odrasta i postavlja si pitanje kakva je osoba Todd, paralelno postavlja pitanja i kakav je njezin suprug. Ponovnim uvidom u godine koje su prošle, otkriva niz nelogičnosti i zanimljivih činjenica o Kellyu, na koje nikad nije obratila pažnju. Ali priča je puno puno zanimljivija i kompleksnija negoli je Jen toga uopće svjesna.
I opet, svijet kao da je stao, samo na sekundu. Vidimo se doma. Vidimo se doma. To može biti samo jedna osoba: njezin muž. str. 135.
Dojam o djelu Krivo mjesto, krivo vrijeme
Knjiga ima izuzetno zanimljiv i originalan koncept. Priča o putovanju kroz vrijeme u rasponu od nekih dvadesetak godina i to unazad, fascinantna je i jako dobro strukturirana. Autorica nas vodi kroz poglavlja koja su od “Dan minus jedan”, “Dan minus dva” i tako dalje, sve do “Dan minus sedam tisuća dvjesto trideset”, da bi se onda ponovno strmoglavili do „Nultog dana“. Ovo pričanje priče koja se odvija obrnutim kronološkim redoslijedom nije jednostavno za praćenje i morate biti poprilično usredotočeni, ali ukazuje nam na genijalnost same autorice.
Glavni lik Jen doživljava određene vremenske bljeskove, odnosno budi se svaki dan u danu ili godini koji su se već dogodili. Sve to kako bi pokušala utjecati na prošlost, odnosno promijeniti je.
Cijelo vrijeme čitanja pokušala sam, kroz Jenine oči, mentalno promatrati događaje koji su se već prije dogodili i promatrati ih u drugom svjetlu te moram priznati da mi nije išlo baš lako. Sve do polovine knjige pratio me taj osjećaj dezorijentiranosti, a onda su stvari počele polako sjedati na svoje mjesto.
Svašta se tu događa i Jen svašta otkriva vraćajući se u prošlost. U jednom trenutku, ona dolazi do uznemirujućih dokaza koji sugeriraju da njezin suprug vodi dvostruki život, a sin joj ne otkriva sumnjivo društvo u kojem upoznaje svoju djevojku. Zbunjena, počinje se propitivati na isti način na koji se mi propitujemo kada nas neka bliska osoba razočara: Kako to nismo prije primijetili? Zašto smo reagirali na taj i taj način? Poznajemo li dovoljno svoje prijatelje, djecu i supružnike?
Kome vjerovati?
Kome vjerovati – pitanje je koje u pozadini postavlja ova knjiga. Često kažemo: da imam priliku napraviti nešto ponovno, učinio/la bih to drugačije! To je upravo ono što je Jen sebi zadala kao zadatak. Ispraviti neke od svojih pogrešaka i shvatiti koliko je propustila u vlastitom životu, posebno u odnosu sa svojim sinom.
Pozadinska priča i identitet osoba koje su upletene u samo ubojstvo koje se nije (ili ipak je) dogodilo, daje priči dozu neizvjesnosti i tajnovitosti, kao i dodatna poglavlja o policajcu početniku koji se pokušava infiltrirati u kriminalnu bandu.
Možda je u cijelom romanu najznačajnija moralnu dilema. Da ste na Jeninom mjestu, biste li promijenili tijek događaja da spasite sina?
Krivo mjesto, krivo vrijeme svakako preporučujem pročitati.
Ako se želite bolje upoznati s ovom autoricom pročitajte našu recenziju prethodnog romana Same laži
O autoru
Gillian McAllister autorica je niza bestselera. Kod nas su poznatiji Same laži i Krivo mjesto, krivo vrijeme. Diplomiravši engleski, započela je karijeru odvjetnice. Živi u Birminghamu u Engleskoj i u potpunosti je posvećena pisanju.
We use cookies on our website to give you the most relevant experience by remembering your preferences and repeat visits. By clicking “Accept All”, you consent to the use of ALL the cookies. However, you may visit "Cookie Settings" to provide a controlled consent.
This website uses cookies to improve your experience while you navigate through the website. Out of these, the cookies that are categorized as necessary are stored on your browser as they are essential for the working of basic functionalities of the website. We also use third-party cookies that help us analyze and understand how you use this website. These cookies will be stored in your browser only with your consent. You also have the option to opt-out of these cookies. But opting out of some of these cookies may affect your browsing experience.
Necessary cookies are absolutely essential for the website to function properly. These cookies ensure basic functionalities and security features of the website, anonymously.
Kolačić
Trajanje
Opis
cookielawinfo-checkbox-analytics
11 months
This cookie is set by GDPR Cookie Consent plugin. The cookie is used to store the user consent for the cookies in the category "Analytics".
cookielawinfo-checkbox-functional
11 months
The cookie is set by GDPR cookie consent to record the user consent for the cookies in the category "Functional".
cookielawinfo-checkbox-necessary
11 months
This cookie is set by GDPR Cookie Consent plugin. The cookies is used to store the user consent for the cookies in the category "Necessary".
cookielawinfo-checkbox-others
11 months
This cookie is set by GDPR Cookie Consent plugin. The cookie is used to store the user consent for the cookies in the category "Other.
cookielawinfo-checkbox-performance
11 months
This cookie is set by GDPR Cookie Consent plugin. The cookie is used to store the user consent for the cookies in the category "Performance".
viewed_cookie_policy
11 months
The cookie is set by the GDPR Cookie Consent plugin and is used to store whether or not user has consented to the use of cookies. It does not store any personal data.
Functional cookies help to perform certain functionalities like sharing the content of the website on social media platforms, collect feedbacks, and other third-party features.
Performance cookies are used to understand and analyze the key performance indexes of the website which helps in delivering a better user experience for the visitors.
Analytical cookies are used to understand how visitors interact with the website. These cookies help provide information on metrics the number of visitors, bounce rate, traffic source, etc.
Advertisement cookies are used to provide visitors with relevant ads and marketing campaigns. These cookies track visitors across websites and collect information to provide customized ads.
