Nakladnik: Telegram, 2023.
Naslovnica knjige Depra: ©Telegram
Depresija nije samo stanje jada, beznađa, lošeg raspoloženja i udaljavanja od ljudi jer ti idu na živce. Depresija je bolest. Hvala Aleksandru Stankoviću što je kao javna ličnost demistificirao depresiju i nazvao je pravim imenom – bolešću.
Bez obzira na čuđenje okoline i oprez obitelji koja mu je savjetovala da se javno ne eksponira vezano za depresiju, Stanković je izišao pred sud javnosti iskreno i bez fige u džepu, dodajući, kako sam kaže, još jedan epitet u nizu onih koji su mu već dodani, a to je bolesnik.
Depra je napisana u trenutku kad se autor, nakon trinaest godina borbe s depresijom, našao ponovno na početku. Bolest ga je ponovno ulovila, a antidepresivi koji su mu omogućili da normalno živi nisu više bili učinkoviti. Borba počinje iznova, s novim lijekovima.
Antidepresivi su mi omogućili da živim, a moja žena bi rekla da podnosim život. str. 93.
Početak
Razni su okidači koji pokrenu neke inhibicije u tijelu. Kod Aleksandra Stankovića sve se dogodilo šest mjeseci nakon rođenja prvog djeteta. Iznenadni napadi panike i opće loše stanje koje traje nekoliko mjeseci, u početku povezuje s depresijom nakon rođenja djeteta i ulogom oca. Ipak sitni, pa postepeno sve veći signali bili su prisutni i puno prije. Anksioznost, trnci, umor, dezorijentiranost i bezvoljnost doveli su ga u početku na različite preglede u bolnicu gdje su mu rekli da mu nije ništa. Ali podmukla bolest ne pokazuje svoje lice na prvu.
Antidepresivi
Razgovor s psihijatrom i početak uzimanja terapije smanjili su postepeno te tegobe. Ali napad panike javljao se bez upozorenja i bez očiglednog razloga svakih par godina. Trinaest godina Aleksandar Stanković pije lijekove koji mu bolest drže pod kontrolom. Ne srami se toga. Bez njih ne bi izdržao. Kao ni bez obitelji koja mu cijelo vrijeme daje potporu.
Knjiga Depra
Zašto knjiga? Iz dva razloga. Prvi je, kaže Aleksandar Stanković, zbog toga što ga pisanje opušta. I prije je pisao, uglavnom poeziju i to po mom sudu poprilično dobru. Drugi, važniji razlog je želja za pomaganjem ljudima koji prolaze ista stanja kao i on, tako što će ovoj bolesti podrezati krila ogolivši je. Naučit će sve moguće o njoj i pronaći način kako pomoći sebi i drugima.
Dvije su stvari važne: vlastitim priznanjem pomoći drugom ljudima i što dalje dobaciti,tj.što više ljudi senzibilizirati za ovaj problem. str. 45.
Dojam o djelu
Kad netko tko je javna ličnost iskreno ogoli svoju dušu priznanjem da se s bolešću koja se zove klinička depresija bori već trinaest godina, pokazuje izuzetnu hrabrost. Netko bi možda rekao i ludost koja graniči s egzibicionizmom. I sam Stanković se s određenom dozom cinizma ruga sam sebi govoreći kako je “onaj luđak sve ovo napisao kako bi dobro prodao knjigu”.
Aleksandar Stanković iskreno priznaje da nije liječnik i da ne može ništa zaključiti o sebi i bolesti.
On samo opisuje put bolesti i način na koji se ona kod njega manifestirala. Nada se da će netko u njegovim simptomima prepoznati svoje i potražiti stručnu pomoć. Uostalom, to se već i dogodilo. U samoj knjizi postoji pismo zahvale čovjeka koji se prepoznao u emisiji Nedjeljom u dva na temu depresije i odustao od planiranog suicida.
Ako samo jedan čovjek ili žena koji boluju od depresije potraže stručnu pomoć nakon čitanja ove knjige, autorova misija je završena.
Inače, knjiga je napisana u zanimljivom dvožanrovskom formatu kao kombinacija poezije i proze. Uz svaku pjesmu ide prozni zapis koji je pojašnjava. Ideja mu je došla spontano, nakon što je najprije napisao pjesmu, a onda osjetio poriv da je objasni kako bi svi razumjeli o čemu se radi.
Trenutak u kojem sam se ja našla na istoj crti sa Stankovićem je ritual oko ispijanja kave. Čulna i fizička ljekovitost tog čudotvornog napitka stvarno blagotvorno djeluje na um i tijelo.
Uvijek sam organizirao život oko kave. Dvije dnevno. str. 69.
Na kraju knjige, kao dodatak, Stanković je objasnio osnovne pojmove – što je depresija, kako je prepoznati i nositi se s njom, koji su simptomi i načini liječenja za one koji žele znati nešto više o ovoj podmukloj bolesti.
O autoru:
Aleksandar Stanković hrvatski je radijski i televizijski voditelj. Godine 1995. diplomirao je pravo na Sveučilištu u Zagrebu. Nakon studija zaposlio se 1996. na Hrvatskom radiju u informativno-političkoj redakciji. Godine 1998. na Hrvatskom radiju vodio je emisiju Poligraf. Od 2000. godine na HRT-u uređuje i vodi emisiju Nedjeljom u dva. Autor je dokumentarnih filmova Moje želje moji snovi (2004) i Tata ide u Pan (2005) te putopisnih serijala Vjetar u kosi (2014, 2015, 2016). Objavio zbirke poezije Jutra pobijeđenih (2001), Igor Mandić na mjesecu (2010) i Uglavnom su me voljele starije gospođe (2011) te knjigu Sto faca i Aca (2013).