Kako izgaramo jedna je ozbiljna knjiga. Neće vas zabaviti, opustiti ni relaksirati. Naprotiv, knjiga je to koja teškom temom progovara o smislu života, iskušenjima koja život nosi i emociji ljubavi, zbog koje sve što radimo ima smisla.
Prvo sam bila zbunjena prijevodom naslova (u originalu Burntcoat) koji u knjizi predstavlja zgradu, odnosno umjetnički paviljon ili atelje. Čitajući knjigu postajalo mi je sve jasnije zbog čega se knjiga zove Kako izgaramo. Zbog tog osjećaja jasnoće odajem priznanje prevoditeljici.
Edith
Edith Harkness upoznajemo u dobi od 59 godina, kada je već ozbiljno načeta bolešću i svjesna da joj je kraj blizu. Edith živi u Burntcoutu. To je ružna zgrada koju u konačnici nitko nije htio kupiti. Zgrada služi Edith kao stan i kao atelje jer je ona poznata kiparica koja je pobrala brojne nagrade. Njezine umjetničke instalacije izazivaju kako ushite, tako i provokaciju u javnosti.
Moguće je da cijeli život učimo živjeti. str. 86.
Djetinjstvo
Čitavo Edithino djetinjstvo provedeno je u sjeni majčine bolesti. Njezina majka Naomi, poznata spisateljica, doživjela je moždani udar od kojeg se nikad nije potpuno oporavila. Nakon što je otac otišao i Edith ostala sama s majkom, njih dvije žive u neobičnoj simbiozi u kojoj kći preuzima ulogu roditelja, a majka djeteta. I tako dugi niz godina. Sve dok Edith nije otišla na umjetničko usavršavanje u Japan.
Odrasla sam uz ženu koja je bila sjena onakve majke kakva bi trebala biti, ženu posuđene osobnosti majke koje sam se sjećala iz djetinjstva. str. 72.
Japan
Usavršavanje koje je Edith pohađala u Japanu govori o rijetko poznatoj tehnici obrade drva spaljivanjem. Tehnika ‘shou sugi ban’ proces je ugljeniziranja cedra, čime ga se čini vodootpornim. Na taj način jača se sama struktura drva. Japanci smatraju da se tako čuva integritet drveta i povećava njegovu ljepotu.
Ljubavnici
Edith se upušta u seksualnu vezu s Halitom, vlasnikom malog restorana. Igrom slučaja, njihovo se druženje pretvara u ozbiljniju vezu, nakon zatvaranja svih javnih prostora pojavom pandemije. Edith i Halit su stjecajem okolnosti upućeni na zajedničko življenje, a zapravo se ne poznaju. Postepeno, njihova priča o ljubavi u pozadini smrtonosne epidemije prelazi granice same bolesti.
Dojam o djelu
Kako izgaramo obiteljska je drama. Neuljepšana, životna, teška, ali knjiga koja daje jasnoću.
Glavna junakinja, koja nam u prvom licu priča svoju životnu priču, osjeća da je život svrhovit samo kroz kreaciju koju ostavljamo iza sebe. U njenom slučaju, njezina je kreacija i životna i umjetnička.
Na umjetničkoj polju Edith je pobrala mnoge lovorike, ali na onom životnom priča nam priču koja je veća od nje same. Njezina je kreacija ljubav, ne samo prema voljenom biću, već prema čovjeku koji je teško obolio i kojemu ne mogu pomoći ni medicina mi institucije.
Edith, koja sagorijeva metaforički kao i drvo koje obrađuje, brigom za ljubavnika postaje sve čvršća i čvršća, svjesna da je i njezina luč života počela lagano dogorijevati.
Ovo je knjiga o jednom neobičnom životu, životu punom kreativne ljepote, senzualnosti. Priča o uživanju u malim trenutcima radosti. Priča o patnji, boli i emotivnim ranama koje život nosi.
Edith je žena koja svoju bol i patnju iskazuje svojim radovima. Njezine kreacije vrište u tišini, nemoćne promijeniti svijet na putu novog razaranja . Zadnje djelo koje izrađuje ogromna je struktura tipa anđela sjevera, nacionalni spomenik mrtvima, instalacija koja će trajati dugo nakon njezine smrti.
Metafora koju knjiga nosi istovremena je za živa bića i čovjeka i drvo. Da bi trajali, trebaju prvo sagorjeti.
Knjiga postavlja mnoga pitanja: Koliko nam življenje uz teško oboljelog člana obitelji mijenja vlastiti život? Koliko smo se spremni žrtvovati za bližnje, a koliko za ljude koje ne poznajemo? Jesmo li moralni ako se nismo u stanju brinuti za teško oboljelog člana obitelji i mnoga druga.
O autorici
Sarah Hall ovaj je roman počela pisati prvog dana prvog lockdowna 2020. godine, s ciljem da obilježi apokalipsu nastalu nakon pandemije corona virusa. Kako izgaramo njezin je šesti roman.
Skuhati medvjeda, svojevrsni skandinavski noir, inspiriran je stvarnom povijesnom ličnošću, pastorom Lastadiusom (1800.–1861.), koji je svojim revolucionarnim djelovanjem obilježio vrijeme i prostor arktičkog sjevera. Teško je odrediti žanr ovog romana. Rekla bih da je to savršeni kaledioskop krimića, povijesne fikcije, botanike, filozofije i religije, od kojih se svaki djelić uklapa u jedinstveno, poetično i atmosferično štivo.
Rijeka je možda najljepša slika života. Duša koja se nikad ne rađa niti ikad prestaje, koja jednostavno postoji. Rijeka misli na mene. str. 36.
Lars Levi Læstadius
Karizmatični propovjednik i preporoditelj Lars Levi Læstadius, dobro obrazovani protestantski svećenik, pokušava prosvijetliti svoju župu upornim djelovanjem protiv svih vrsta poroka od kojih najvećim smatra alkohol. Ali lokalna vlast ima drugačije mišljenje.
Čovjek može tako živjeti da ne pustoši i ne uništava. Tako da, zapravo, ne postoji. str. 13
Jussi
Jussi je dječak kojeg je Læstadius spasio od neimaštine i zlostavljanja, našavši ga odbačenog od svog zaostalog plemena i majke koja ga nije voljela. Svećenik uči dječaka čitati i pisati, pripovijeda mu o Božjim zakonima i zakonima prirode, upoznajući ga s florom i faunom koja ih okružuje. Ovaj Læstadiusov prosvjetiteljski zadatak napravio je od mladog i nesigurnog dječaka pronicljivog i znatiželjnog momka koji logički zaključuje i s pažnjom promatra promjene oko sebe.
Najveći grijeh koji čovjek može počiniti jest da ne voli svoju djecu. str. 192.
Napadi medvjeda
Nakon što nestanu dvije mlade žene, lokalne sluškinje i mljekarice, selo je uvjereno u napade medvjeda. Počinje velika potraga. Nažalost, žene su pronađene rastrgane i teško ozlijeđene na zabačenim šumskim putovima. Seljanima je obećana velika nagrada za hvatanje opasne zvijeri.
Ali, Laestadius vidi tragove koji upućuju na mnogo zlokobnijeg osumnjičenika. Uz Jussijevu pomoć, on započinje vlastitu istragu. Prateći znakove u prirodi, on vidi detalje koje drugi ne vide i nastavlja svoju potragu za istinom, usprkos velikom protivljenju okoline pa i opasnosti po njih samih koje nisu bili ni svjesni.
Stroj ne može osjećati. Stroj nema savjest. Čovjek s druge strane, može izabrati da čini dobro, da pomaže drugima. str. 92.
Dojam o djelu Skuhati medvjeda
Priča je smještena u arktičke divljine sjeverne Švedske. Sredina je 19. stoljeća, vrijeme je duhovnog buđenja. Glavni fokus priče su propovjednik Lars Levi Laestadius i njegov učenik Jussi, koji je i pripovjedač romana. Njihovi se životi vrte oko istraživanja flore i faune i svakodnevnih poslova u župi kojima je svećenik središte, a Jussi njegov vjerni pomoćnik.
Nemir u inače mirno mjesto unosi nestanak, a zatim i otkrivanje tijela dviju ubijenih djevojaka. Laestadius u svom vjerskom svojstvu bude zamoljen da služi obitelji. Tako počinju njegove nesvakidašnje i rudimentarne forenzičke istrage o nasilnim i sumnjivim smrtima dviju djevojaka.
Ali, za mene su likovi bili najfascinantniji i najzanimljiviji dio romana. Svećenik koji svoj entuzijazam prema lokalnoj flori i fauni prenosi na mladog učenika i Jussi kao sasvim osebujan lik. Dječak koji trpi stalne nepravde mještana koji ga smatraju čudnim i neobičan svećenik, izuli su me iz cipela.
Ne možete ne pustiti suzu svjedočeći divljaštvu i okrutnosti s kojom se okolina ponaša prema Jussiju samo zbog toga što je drugačiji.
Skuhati medvjeda istražuje kako se zajednice okreću prema sebi ne dajući nikome izvana mogućnost razumnog djelovanja unatoč argumentima. Uz veliku dozu praznovjerja među mještanima, svjedočimo i velikoj količini nasilja koja ga prati.
Treba svakako napomenuti da unatoč teškoj temi, autor koristi lirski i melodični ton u pripovijedanju. Ubacujući raskošne detalje o zemlji i prirodi, pomalo razbija surovost nekih jezivih scena u romanu. Maestralni opisi prirode pokazuju Niemijevu ljubav prema svojoj zemlji u svakoj stranici romana.
Skuhati medvjeda spaja napeti misterij s duhovnošću, društvenim i vjerskim prevratima i filozofskim istraživanjem važnih životnih pitanja. Mnogi su ga kritičari usporedili s Ecovim nezaboravnim Imenom ruže.
O autoru
Mikael Niemi (Pajala, 1959.) švedski pjesnik, romanopisac i dramatičar, pisanjem se bavi od malih nogu. Na početku svoje književne karijere pisao je poeziju i objavio nekoliko pjesničkih zbirki. Napisao je i tri romana za mlade, no međunarodno je priznanje stekao 2000. za prvi roman za odrasle, Popularna glazba iz Vitule (2010.), koji je preveden na više od 30 jezika.Njegovo posljednje djelo, povijesni kriminalistički roman Skuhati medvjeda, preveden je na petnaestak jezika, a priskrbio mu je i nagradu „Petrona“ 2021., za najbolji švedski kriminalistički roman. Mnoge Niemijeve knjige sadrže ponešto od tornedalskog finskog – dijalekta odnosno jezika koji se, kao jedan od pet manjinskih jezika, govori u najsjevernijem dijelu Švedske, duž doline rijeke Torne. Živi u Pajali.
Uvijek kažu da će te istina osloboditi, ali možda te prvo mora uništiti. (Krystal, str. 276.)
Naše tajne
Krystal i Nichole sestre su po udomiteljskoj obitelji u kojoj su odrasle. Oduvijek jedna drugoj čuvaju leđa i gotovo nikad ne pričaju o svojoj prošlosti.
Svakome kažemo da su naši udomitelji poginuli u tragičnoj prometnoj nesreći dok smo bile na prvoj godini fakulteta. To izaziva sažaljenje, zaboravlja se naše djetinjstvo koje kao da ostaje upakirano u lijepu kutiju koju više nitko ne dira. Nikad se nismo brinule da će se otkriti istina. (Krystal, str. 20.)
Sad su odrasle i čini se – uspjele su u životu. Krystal je uspješna pravnica, a Nichole se udala za ljubav svog života i živi sretan život u predgrađu.
Zato se Krystal nemalo šokira kada je pozvana na psihijatrijski odjel na kojem je zatvorena upravo njezina sestra. Nichole je, čini se, pokušala zapaliti svoj dom – i svojeg supruga Aidana.
Istražitelj Sparks stupi još korak naprijed i pogleda me ravno u oči. – Rekla je da Aiden zaslužuje umrijeti jer je ubojica. (Krystal, str. 14.)
Nichole tvrdi da Aidan nije onaj za kojeg se predstavlja i sve dublje tone u psihozu zbog koje postaje opasna i za sebe i za druge. Krystal sada mora otkriti govori li njezina sestra istinu ili su grijesi iz prošlosti napokon došli na naplatu. Jer, ono što nitko osim Krystal ne zna jest da ovo nije Nicholein prvi psihički ispad…
-Postoji li ikakva mogućnost da se ona pretvara? – pita istražitelj Sparks. … -Ni slučajno. Niti govora. – odmahujem glavom, tvrdoglavo odbijajući to. Žestoko se protivim toj tezi. Ipak, tu postoji jedna stvar. Znam kako Nichole dobro laže. (Krystal, str. 89.)
Što se zapravo dogodilo?
Dvije sestre, dvije priče, dvije linije radnje, tako se najbolje može sažeti bit zanimljivog psihološkog trilera Naše tajne. I dok je Krystal zrelija, jača i samostalnija, Nichole se krhka i nježnija. Otkad su se upoznale brinu se jedna o drugoj i sada kada su odrasle, čini se da im se napokon nasmiješila sreća. Tešku su prošlost ostavile iza sebe i napokon žive punim plućima, onako kako su maštale dok su bile djeca.
Ono što njihovi bližnji ne znaju jest da one brižljivo kriju tajnu. Nešto veliko toliko da bi, ako se sazna, moglo uništiti sve što su marljivo gradile.
Nikad nisam razumjela ljude koji ne ostanu dobri sa svojom braćom ili sestrama kad odrastu. Kako zajedno proživite djetinjstvo i ne razvijete bliskost kojoj nema ravne? No tada se sjetim. Nisu svi kao mi. Puno braće i sestara mrzi se zbog istih razloga zbog koji se mi volimo. (Krystal, str. 67.)
Krystal nam priča ono što se događa sada, a Nichole prepričava ono što se događalo tada. I dok je Krystalina priča puno zanimljivija jer želimo doznati zašto je (i je li uopće!) njezina sestra pokušala ubiti vlastitog muža, Nicholeina nas kratka poglavlja iz prošlosti nagone na brže okretanje stranica jer – što se, zaboga, dogodilo toliko strašno da im je stubokom i zauvijek promijenilo živote? Kakva je to tajna, toliko užasna, da je nitko nikada ne smije saznati?
No, ne mogu ni lagati Krystal. Mi ne lažemo jedna drugoj. To je naše pravilo. Broj jedan na našem popisu koji smo sastavile kad smo imale osam godina. Broj dva je da nikada ne smijemo jedna drugoj namjerno učiniti nešto nažao. (Nichole, str. 199.)
Naše tajne – savršeno ljetno štivo
Naše tajne pročitala sam valjda istog dana kada sam ih dobila. Uzbudljivog sadržaja i tanašna (ispod tristo stranica!), učinile su mi se idealnim štivom za plažu! I nisam se prevarila. Brzo sam ga pročitala i cijelo mi je vrijeme držao pažnju, mada, bit ću vam iskrena, izostao je onaj neki vau-efekt koji imamo kad pročitamo nešto stvarno, ali stvarno dobro. Naše tajne solidan su triler, ali ništa više od toga.
Jako mi se sviđa temeljna ideja koju je autorica imala – dvojba između toga je li zločin počinjen zbog psihičke bolesti ili iz zlih namjera. Žao mi je što se time nije više pozabavila i evo zašto. Oni dijelovi u kojima se opisuje Nicholeino ponašanje dok je zatvorena u psihijatrijskoj ustanovi doista djeluju na čitatelja. Jezivi su na onaj neki realan način. Odlično su napisani i vrlo se jasno mogu zamisliti.
Nasuprot tome, smetao mi je rasplet koji je potpuno nevjerojatan. Odnosno, ispravit ću se, ja nisam povjerovala. Tajna iz prošlosti jest šokantna, ali… Nedostaje dubine.
Sam kraj je interesantan, čitatelj se onako malo iznenadi, ali motivacija je nekako općenita i pojednostavljena.
Naše tajne roman su za koji ne sumnjam da će biti rado i mnogo čitan ovih vrućih srpanjskih dana. No, isto tako, radnja nam ne nudi ništa novo pa nije jedno od onih štiva koje ćemo dugo pamtiti.
Ipak, ako volite Lucindu Berry, nemojte preskočiti Naše tajne. Ukusi se razlikuju pa možda baš one postanu najbolji roman koji ćete pročitati ovog ljeta!
-Tko je više kriv…? Onaj tko nekome nanese zlo ili onaj tko gleda kako nekome nanose zlo i ništa ne poduzima? (Krystal, str. 270.)
Ostali naslovi ove autorice:
Lucinda Berry bivša je psihologinja i vodeća stručnjakinja u istraživanju dječjih trauma. Njezino iskustvo u tom području vidi se u romanima koje piše. Dosad su kod nas prevedeni sljedeći naslovi:
Hi-Fi nostalgični je podsjetnik na vremena koja više ne postoje. Vremena vinila, frenetičnog sakupljanja i razmjenjivanja ploča, divljenja koricama i zajedničkog “prvog” slušanja najnovijih hitova, danas se sjećaju samo zrelije i malo starije generacije. Kako i ja spadam među njih, čitanje Hi-fi-a samo mi je izmamilo jedan veliki uzdah.
Rob
Rob Fleming, tridesetpetogodišnji vlasnik londonske prodavaonice ploča, glavni je lik romana. Osim što odmah saznajemo da vodi jednu ne baš uspješnu prodavaonicu, saznajemo i da ga je ostavila djevojka Laura. Sjedeći u prodavaonici u kojoj samo tu i tamo netko nešto kupi, Rob ima dosta vremena da introspektivno napravi inventuru vlastitog života, a ona je sve samo ne zadovoljavajuća.
Evo kako ne treba planirati karijeru: a) prekinuti s djevojkom, b) napustiti faks, c) zaposliti se u trgovini ploča, d) prodavati ploče ostatak života. str. 25.
Laura odlazi
Kad Laura obznani da odlazi zbog Robove destruktivnosti i samosažaljenja, Rob ne mijenja obrasce ponašanja. Kolotečina u kojoj je živio zadnjih pet- šest godina nastavlja se, posao ide loše, prodaja je slaba, a malo po malo počinju ga živcirati i dva zaposlenika koji su mu zapravo prijatelji po glazbi.
Ima Rob svoje sitne kaprice koji su utjecali na nepopularnost prodavaonice. Ne želi prodati album čija mu glazba nije draga bez obzira na želju kupca. Uz to, prodavaonica je potpuno zapuštena, pretrpana i vrlo neprivlačna. Kao da je Robu stalo da ništa ne proda, a to je gotovo istina. On nikad nije istinski želio biti prodavač, želio je samo slušati glazbu.
Moja genijalnost, ako to tako mogu nazvati, leži u kombiniranju cijele gomile osrednjih vještina unutar jednog kompaktnog okvira. str. 27.
Bivše ljubavi
U jalovom pokušaju da ispravi svoj odnos sa ženama, a s obzirom da su mu sve veze propale, Rob se prisjeća bivših ljubavi, prije Laure. Ali ni to mu nije dovoljno. Odluči ih sve nazvati i susresti se s njima ponovno kako bi, ovaj put, ispravio neke stvari.
Nakon susreta s bivšim djevojkama, Rob nije ništa pametniji. Čak ni nakon površne veze s Marie, glazbenicom koja pjeva po pubovima, Rob je još uvijek inatljivi, nezreli dječak. Hoće li Rob konačno sazrjeti i iz životnih neuspjeha nešto i naučiti? Da biste to saznali, morate pročitati ovu knjigu.
Dojam o djelu
Glazba je univerzalna poruka koja nosi ovu knjigu. Ona nam pomaže da prođemo baš sva sretna i nesretna stanja u životu. Najviše nam je oslonac u mladosti, dok se slušajući razne žanrove zapravo tražimo i formiramo svoj kako glazbeni, tako i životni stil. Ljudi obično poslije tog mladenačkog perioda odrastu i krenu dalje. Ali ne i Rob.
On kao da se začahurio u svoj mali svemir koji za njega predstavlja glazba. Njegova prodavaonica ploča zapravo je alibi od suočavanja sa životom. Nesiguran kako se nositi s prekidom, a uz to je vrlo neprilagodljiv i rigidan kad su u pitanju kako glazbeni tako i ljubavni ukusi, Rob s velikom dozom samoironije i crnog humora secira svoj život, koji se čak i njemu samome čini promašenim. U trenutku malodušja, uvijek se vraća svojoj ogromnoj kolekciji ploča, ali ni u tome više ne nalazi utjehu.
U trenutku samosažaljenja pribjegava autodestruktivnosti prisjećajući se svih boli koje su mu prouzročili prekidi s djevojkama. Otužno stanje njegove prodavaonice istovremeno je i stanje njegova uma. Kako nema reda u glavi, tako mu je nered i u životu. A da bi se izdigao iz svega, Rob mora sazreti.
Hoće li uspjeti, ostavljam da pročitate. Mene je knjiga zabavila, pisana iskreno bez samohvale ili patetike. Pružila mi je reminiscenciju na vlastitu mladost uz natruhe nostalgije.
O piscu
Hi-Fi treći je prijevod Nicka Hornbyja u izdanju naklade Vorto Palabra, nakon romana Sve zbog jednog dječaka i Baš kao ti, a specifični žargon i (samo)ironično-duhovite dijaloge vjerno dočarava prevoditelj Vladimir Cvetković Sever. Nick Hornby (1957.) engleski je romanopisac, esejist, kolumnist i scenarist čiji su rad i kreativnost većinom inspirirani pop kulturom, glazbom i sportom. Autor je više bestselera prema kojima su snimljeni i kultni filmovi poput: “Sve zbog jednog dječaka”, “High Fidelity”/”Dućan snova” i “Nogometna groznica”.
Pariški zadatak ratno je povijesni roman s ljubavnom pričom u pozadini. Emotivan i topao, prikazuje mladu ženu kako iskustveno raste od ranih studentskih godina do uloge majke, a sve to kroz prizmu ratnih zbivanja. Ipak, podsjećanje na povijesne činjenice koje nosi vrijednije su od literarne vrijednosti knjige.
Madeleine
Londončanka Madeleine Grant studira na pariškoj Sorboni. Upoznaje karizmatičnog francuskog novinara Gilesa Martina i to za nju bude ljubav na prvi pogled. Mlada i neiskusna, Madeleine ne može odoljeti bonvivanu Gilesu kojem se život sastoji od udvaranja ženama, pisanju novinskih članaka i uživanju u čarima Pariza.
Rat na pomolu
Unatoč protivljenju obitelji u Engleskoj, Madeleine se udaje za Gilesa. Ubrzo se rađa Olivier. Mlada obitelj ni ne sluti da će njihova sreća kratko trajati jer je rat pred vratima Pariza. Kad to već postaje bjelodano, Madeleine se sa sinom vraća u Englesku, a Giles se pridružuje Pokretu otpora.
Zauvijek ću se sjećati ovoga trenutka, mislila je. Samo za slučaj da ga više nikada ne vidi. Sjećat ću se najdivnijeg muškarca na svijetu. str .30.
Nema sigurnog mjesta
Madeleine počinje raditi kao predavačica francuskog u rodnom mjestu, ali rat se rasplamsava i nitko više nije siguran. Od Gilesa ni traga ni glasa, ne zna je li živ ili mrtav, a strah za sinovu budućnost sve je veći. Madeleine ga stoga odluči poslati duboko u provinciju kako bi ga zaštitila i od tog trenutka ne upravlja više svojom sudbinom, niti sudbinom svoje obitelji. U vihoru rata, ostavši sama, ona prihvaća poziv Ministarstva da postane ratna špijunka.
Znači-to je to, trenutak od kojeg je cijelo vrijeme strepila. Gestapo ju je uhitio. str. 287.
Dojam o djelu Pariški zadatak
Pariški zadatak iznjedrio nam je jednu lijepu ljubavnu priču koja se događa u ratnim okolnostima. Priča je to o mladim ljubavnicima koji su neopterećeno i s puno nade gledali na budućnost sve dok užasi rata nisu zakucali na njihova vrata.
Priča je to o ljudima koji nisu htjeli biti heroji. Željeli su samo proživjeti jednostavne živote. Ali okolnosti u kojima su se našli postavili su ih pred kušnje – izbor uvijek postoji.
Madeleine i Giles odabrali su stranu. Odabrali su biti na strani onih koji se bore. Dok je za Gilesa odlazak u rat bio potvrda njegovih uvjerenja, Madeleine nikad nije slutila da će njezin lik imati značajniju ulogu u borbi s neprijateljem.
Suočena s nezamislivim iskušenjima, Madeleine će prsimice uletjeti u rat i tako pokazati da je snažnija nego što je itko ikad mogao naslutiti. Čak i nakon rata, s naizgled malo života, kao žena koja je izgubila sve, ona ima snage vratiti se i identificirati naciste koji pokušavaju pobjeći u anonimnost.
Pariški zadatak priča je o malim ljudima koji su imali snage nositi se s ratom i smrću koja ih okružuje. Premda je Madeleine glavni lik, žrtva koju je Giles podnio jednako je tako vrijedna i ne bi se trebala zaboraviti.
Moja je mala zamjerka što je autorica trebala dati nešto snažniju emocionalnu povezanost između čitatelja i same Madeleine. Ovako smo mi, čitatelji, samo promatrači Madeleinine priče, a nismo emocionalni sudionici njezine patnje. Mislim da su likovi mogli biti prikazani još dublje i emotivnije. Neki su likovi podosta plošni (lik oca, maćehe, likovi redovnica u sirotištu za dječake). Stoga mi se, kao povijesna fikcija, Pariški zadatak puno više svidio načinom na koji je donesena tema nego samom literarnom obradom likova.
O autorici
Rhys Bowen autorica je niza bestselera New York Timesa, a napisala je više od četrdeset romana, uključujući uspješnicu Mozaika knjiga Dječak iz Toskane. Bowen je dosad osvojila dvadesetak nagrada, a njezini su romani prevedeni na mnoge jezike. Rođena je u Ujedinjenom Kraljevstvu, a sad svoje vrijeme dijeli između Kalifornije i Arizone.
Priče služe tome da se u njih stavi sve što nas plaši, tako smo sigurni da se to neće dogoditi u stvarnom životu. (str. 6.)
Stvarni život
Demo je naselje nazvano tako jer je trebalo biti demo-verzija prosperitetnog i ugodnog naselja, a postalo je otrcano i otužno. Tamo, u jednoj naoko običnoj kući, žive djevojčica, njezin mlađi brat, majka i otac.
Djevojčica je naša pripovjedačica. Ima deset godina i najviše na svijetu voli svog malog bracu Gilesa i njegov predivni, nevini osmijeh. Polako ulazimo u priču dok nas djevojčica upoznaje sa svojom obitelji.
Otac je tiranin, nasilnik, lovac, čiji zastrašujući hobi u kući ima i posebnu sobu. Sobu leševa, u koju na počasna mjesta stavlja sve zvijeri koje je ubio i čijim se prepariranim tijelima ponosi.
Moja se majka bojala mog oca. I mislim da je … to otprilike sve što mogu reći o majci. … Ne znam je li postojala prije nego je upoznala njega. Pretpostavljam da jest. Sigurno je sličila nekom primitivnom … obliku života. … A s godinama, u dodiru s mojim ocem, to ne bogznašto malo-pomalo ispunilo se strahom. (str. 3.)
Majka je ameba ispunjena strahom. Mari samo za vrt i svoje koze.
Sve je to manje bitno dok djevojčica ima svog voljenog brata.
A onda, jednog sunčanog i po svemu vedrog dana, stravična nesreća sve mijenja. Nešto zlo i mračno nastanjuje se u Gilesu. Više se ne smije, a djevojčica gubi sve što je voljela.
Smrt je stanovala kod nas. I promatrala me svojim staklenim očima. Pogledom mi je grizla zatiljak, uživala u slatkastom mirisu mog malog brata. (str. 33.)
Tijekom sljedećih pet godina, koje prolaze poput treptaja oka zrcaleći se u kratkim, oštrim poglavljima, djevojka pokušava spasiti brata od zla koje u njemu neumorno buja…
No, stvarni život nije bajka. On je strašan, hladan i uništava najslabije, baš poput njena oca koji tek čeka da pokaže svoju najokrutniju stranu.
Stvarni život je brutalan!
Roman Stvarni život kupila sam sasvim slučajno. Naime, auto mi je bio na servisu pa sam, čekajući, šetala po Konzumu i ugledala punu kutiju knjiga po 5 eura! I to ne mala KDS izdanja, nego ona prava. Bacila sam oko na par romana pa odabrala Stvarni život i Daleku zemlju autorice Melisse Albert. Nju još nisam pročitala i, najiskrenije, ne znam kad ću, ali sadržaj Stvarnog života toliko me vukao i nisam mogla odoljeti.
Joj, koliko NISAM pogriješila!
Roman je sjajan! Brutalan, strašan, mračan. Nisam mogla prestati čitati. Ima svega dvjestotinjak stranica, font je velik, a poglavlja kratka pa se pročita u jedno popodne! Ali, ljudi, kakvo popodne!
Magija je mrtva. To je priča za malu djecu. A ja više nisam bila dijete. (str. 85.)
Uživala sam i užasavala se svake riječi. Ono što nam je spisateljica ponudila na ovim stranicama priča je koja se pamti, koja ostaje u mozgu još dugo nakon čitanja. Može se čitati i kao najnapetiji triler i kao teška, razorna obiteljska drama koja smrdi na krv, iskonsko zlo i duboki, paralizirajući strah.
Obuzeo me strašan umor. Pitala sam se je li sve to uopće vrijedno muke, možda sam premalena, preslaba da bih se suočila s tim odvratnim kaosom koji je preplavio moj život. Željela sam spavati i nikad se ne probuditi iz sna. (str. 132.)
Ipak, što je najbolje od svega, ispod sve te okrutnosti, nasilja i boli plamti ljubav toliko snažna da tjera djevojčicu, našu glavnu junakinju, na borbu protiv te surove stvarnosti.
Ima stvari koje jednostavno ne možemo prihvatiti jer ćemo u suprotnome umrijeti. A meni se nije umiralo. (str. 143.)
Velika, ali velika preporuka
Nemam vam još puno toga reći, osim da je Stvarni život roman koji je baš pozitivno iznenadio. Budući da uopće nisam čula za njega prije nego sam ga kupila, imala sam nikakva ili vrlo niska očekivanja. Na kraju, pročitala sam ga u dahu.
Ima ljudi koji će vam naoblačiti nebo, koji će vam ukrasti veselje, koji će vam sjesti na ramena kako bi vas spriječili u letu. Njih ostavite daleko od sebe. (str. 13.)
Ne znam kakvi ste s temama obiteljskog nasilja i općenito temama koje su surove i zvjerske, ali ako su vam se svidjeli romani Smola, Kći kralja močvare, Vrisak i tišina, Drago dijete, svidjet će vam se i ovaj.
Ono što znam da se nekima nije svidjelo jesu kratke, hladne rečenice koje kao da onemogućavaju povezivanje s glavnom junakinjom, neimenovanom djevojčicom/djevojkom. Međutim, meni je to bilo vrhunski odrađeno. Baš zbog tih rečenica koje su doslovno žarile mozak, shvaćala sam stvarni život te djevojčice. Ne ono što se projicira prema vani, već ono što je unutra, u njoj, unutar „sasvim obične“ kućice u nerazvijenom predgrađu.
Kraj mi je bio očekivan, ali odličan. Zraka sunca u nepreglednoj tami.
Pročitat ću ga, sasvim sigurno, još jednom. Najmanje još jednom.
Ostali naslovi ove autorice:
Stvarni život roman je prvijenac autorice Adeline Dieudonne, koji je dobio čak 14 književnih nagrada, među kojima se ističe nagrada Fnac za roman godine.
TB: Što mislite, zašto je Srce crno kao tinta ovako uspješno? Edie: Ni nama to nije nimalo jasnije nego vama. … Josh: Možemo samo pretpostaviti da je na svijetu znatno više poremećenih ljudi nego što smo mislili. (str. 46.)
Srce crno kao tinta
Detektivska agencija Strike i Ellacott radi punom parom na mnoštvu slučajeva. Zato nije ni čudo što Robin, kada joj u ured ulazi uplašena Edie Ledwell, odbija preuzimanje njezina slučaja. Edie je koautorica popularnog animiranog serijala Srce crno kao tinta, gotovo luda od straha jer je progoni Anomija, misteriozni internetski trol koji mrzi Edie i želi joj uništiti život. Ne samo da to pokušava, nego i uspijeva pa Edie očajnički moli Robin da ona i Strike otkriju tko se krije iza nadimka Anomija.
Anomija je na internetu objavio fotografiju mog stana. Uvjerio je ljude da sam se prostituirala kad sam bila bez prebijene pare. … A fanovi sve to vjeruju i napadaju me zbog stvari koje nikad nisam učinila, nikad rekla, stvari koje ne vjerujem. (str. 70.)
Budući da Robin uime agencije zaključuje da joj ne mogu pomoći, zaboravlja na slučaj dok par dana kasnije ne naiđe na članak o brutalnom ubojstvu Edie Ledwell. I to baš na groblju Highgate, koje je inspiriralo radnju za Srce crno kao tinta.
Robin i Strike sada, htjeli-ne htjeli, moraju preuzeti slučaj i otkriti Anomijin pravi identitet. Je li on odgovoran za Edieno ubojstvo? Jesu li njegovi zločesti komentari nagnali nekoga da uzme pravdu u svoje ruke?
Istražitelji Strike i Ellacott upliću se u složenu mrežu internetskih nadimaka, poslovnih suradnji i obiteljskih sukoba. Na prvi pogled, bilo tko mogao je nauditi Edie.
Međutim, što istražitelji više kopaju, postaje sve jasnije da je Anomija korijen sveg zla koje je zadesilo Edie. I da on, iako dobro skriven iza pseudonima, vuče konce istrage i orkestrira onima koji su (još uvijek) na životu.
Ako poremećena osoba nađe nešto što joj se obraća na razini koju dotad nikad nije iskusila, svaka kritika od autora tog djela ili svaka promjena tog djela može se činiti osobnim napadom. (str. 187.)
Šesti nastavak voljenog serijala
Od svih parova koji su tog četvrtka sjedili u baru Rivoli londonskog Ritza, par koji se najprimjetnije najbolje zabavljao zapravo nije bio par. Cormoran Strike i Robin Ellacott, privatni istražitelji, poslovni partneri i samoproglašeni najbolji prijatelji… (str. 11.)
Ovom rečenicom počinje šesti roman o privatnim istražiteljima Cormoranu Strikeu i Robin Ellacott, i kako se ne zaljubiti i ne navući već od prvog retka?
Za one koji ne znaju, ako takvi postoje, Robert Galbraith pseudonim je planetarno popularne autorice J. K. Rowling. I slažem se, prozirno je i pomalo glupo koristiti riječ magija opisujući njezino pisanje, ali Bože… Ta žena stvarno ima čaroliju u prstima i glavi kad može napisati ne jedan, nego dva serijala koji očaravaju čitatelje diljem svijeta!
Već na prvo čitanje, od prvog romana o Strikeu i Robin, meni je to bilo to. I znate kako inače nastavci serijala postaju sve lošiji i lošiji dok pisac napokon ne odustane? E pa ovdje to uopće nije slučaj! Iako su mi neki pratitelji na fejsu rekli da je njima ovo najmanje drag dio, meni je bio odličan.
Unatoč ogromnom broju stranica, njih gotovo 1100, Srce crno kao tinta lako se i brzo čita jer je slučaj prezanimljiv! I ne samo to, Robin i Strike opet su u toplo-hladno fazi pa nas i to vuče na daljnje čitanje.
Anomija je savršeno osmišljen lik negativca koji svoji pravo lice krije iza tipkovnice. Pokvaren i zao, pun mržnje prema svima, manipulativan i drzak; njegov internetski identitet gotovo nema manu. Međutim, sitna će pukotina biti dovoljna da naši voljeni istražitelji uoče njegovo srce crno kao tinta i naposljetku, izvuku ga na danje svjetlo.
Korisnički profil imao je sva obilježja ultradesničara koje je Strike dobro upoznao: zabrinutost zbog broja imigranata, marginalizacije bijelaca, ograničavanja slobode misli i govora, i narcisoidnosti, pohlepe i dosadnosti žena. (str. 475.)
Klasika u suvremenom ruhu
Ono po čemu su Strike i Robin drugačiji od ostalih književno-filmskih istražitelja jest to da su oni klasični igrači. Nema tu istraživanja preko interneta, upadanja u baze podataka i svih onih suvremenih gluposti kojima nas se bombardira u posljednje vrijeme. Ma kakvi! Kod njih je sve to onako „po starinski“. Notes u ruci, praćenje, prerušavanje, vruća kava i razgovor. I polagano napredovanje u kojem i mi, kao čitatelji sudjelujemo! Jer recite iskreno – kad gledate sve ono silno hakiranje, uopće se ne trudite prokljuviti krivca, zar ne? Znate da će ga računalo izbaciti na gotovo. Ali kad čitamo Strikea, kad skupa s njim polako hodamo mračnim ulicama Londona, kad zajedno prisluškujemo razgovore u baru i ispitujemo osumnjičene… I sami istražujemo, uvučeni smo u priču toliko duboko da ne možemo van sve i da želimo! I tako istražuju oni, istražujemo mi. Oni su budni do kasno u noć zbog slučaja, mi zbog čitanja i voila! Slučaj je riješen!
Odlika prethodnog nastavka serijala, Nemirna krv, bili su brojni crteži i dijagrami umetnuti u klasičan, tekstualni dio romana. Autorica se i sada poigrava suvremenim načinom pisanja pa nam zbivanja na internetu dočarava transkriptima privatnih razgovora unutar igrice, prijepisima objava na Twitteru i Redditu i slično. Moram priznati, ti su dijelovi mjestimice zahtjevni za čitanje, ali jednom kad uhvatite ritam, sve ide glatko i bez problema.
Srce crno kao tinta – završni dojam
A što da vam kažem, a da to dosad niste shvatili? Obožavam ovaj serijal i jako se veselim prijevodu sedmog nastavka, The running grave. Uzbuđena sam ne samo jer me zanima u kojem smjeru kreće odnos Strikea i Robin, već i jer želim vidjeti dokad će ova iznimno talentirana autorica moći izbacivati hitove jednake kvalitete. Možda vama nije tako, ali meni su svi romani o Strikeu podjednako dobri, zabavni, napeti, uzbudljivi. U nekima sam uživala mrvicu više, u nekima mrvicu manje, ali to su nijanse.
Strike i Robin moja su velika ljubav od prvog čitanja i veselim se novim, zajedničkim istraživanjima!
Ostali naslovi ovog autora
Robert Galbraith pseudonim je spisateljice J. K. Rowling, autorice svjetski poznatog serijala o malom čarobnjaku Harryju Potteru. Neću duljiti s popisom djela, već vam nudim naslove dvaju nastavka serijala o Cormoranu Strikeu, Nemirna krv i Vodeni grob, a tamo ćete naći popis svih dijelova serijala te natruhu tumačenja moje zaluđenosti ovim neobičnim istražiteljem.
Grad lopova jedna je od onih priča koju ćete zauvijek pamtiti. Premda se radi o ratnom romanu, nije mu svrha pripovijedati o ljudskim žrtvama koje svaki rat nosi sa sobom bez obzira na kojoj su strani zaraćene vojske. Knjiga je to o onima koji će iskoristiti svu svoju domišljatost, hrabrost i ludost kako bi se izvukli iz nametnute im realnosti i sačuvali živu glavu.
Moji mi ljudi govore da u Lenjingradu nema jaja, ali ja vjerujem da u Lenjingradu ima svega, čak i sada, samo su mi potrebni pravi ljudi da ih pronađu. Dvojica lopova. str. 45.
Lev i Kolja
Dva mladića, spojena igrom slučaja – Lev, sramežljivi tinejdžer i zaljubljenik u šah i Kolja, umjetnik i povremeni pisac, a zapravo vojnik Crvene armije, proputovat će ratom opustošenom unutrašnjosti Rusije po neobičnom zadatku. Sve što pri tom doživljavaju predstavlja svakodnevnu borbu za preživljavanje tamo gdje su šanse da živi dočekate sutrašnje jutro manje od makova zrna.
Susret u ćeliji
Nakon što je šesnaestogodišnji Židov Lev bačen u ćeliju zbog krađe noža preminulom njemačkom padobrancu, u istu ćeliju ruske vlasti smještaju i kozačkog mladića Kolju pod optužbom da je dezerter. Kako bi se spasili od pogubljenja, pristaju na nagodbu s ruskim generalom koji za tjedan dana udaje kćer. Trebaju pronaći tucet jaja potrebnih za svatovsku tortu generalove kćeri.
Premda se to čini naoko jednostavan zadatak, stvarnost je puno surovija. U gradu razorenom ratom ne samo da nema jaja, već nema hrane uopće pa su krađe, otimačine i ubojstva svakodnevna pojava.
Lev i Kolja kreću u potragu po gradu lopova
Putujući razorenom zemljom u potrazi za tucetom jaja, Lav i Kolja bježe od svakakvih užasa. Nagledaju se strašnih ubojstava, čak i kanibalizma te posvemašnjeg ludila u nedostatku hrane. Okamenjeni užasima rata, predah nalaze u ruskom selu s utamničenim ruskim djevojkama. Ali svaki privid normalnosti nestaje dolaskom jutra kada Nijemci ulaze u selo. Bježeći, momci upoznaju hrabre ruske vojnike. Zaljubljivog Leva posebno se dojmi snajperistica Vika. Ali rat nije mjesto na kojem možete naći ljubav.
To je, shvatio sam, bio njegov veliki talent-opasnost ga je smirivala. str. 64.
Dojam o djelu
Grad lopova, osim što je napeta priča o ratnim zbivanjima za vrijeme Drugog svjetskog rata i intimna priča o pretvaranju nesigurnog dječaka u muškarca, priča je o razvijanju jednog istinskog prijateljstva koje se ni u kakvim drugim okolnostima ne bi dogodilo.
Dvojica prijatelja, koji se ni po godinama ni po odgoju i odrastanju vjerojatno nikad ne bi sreli, svjedoče užasima rata pružajući jedan drugome emocionalnu, psihičku, duhovnu i tjelesnu podršku u svim suludim situacijama na koje nailaze i koje samo rat može oživotvoriti.
Priča koja se odvija u nepunih sedam dana obilježila je živote dvaju mladića kao da su proživjeli čitav jedan vijek. Mladići koje je rat zatekao između dvije suprotstavljene sile nemaju nikakvih drugih želja osim preživjeti. Lev, naivan i sramežljiv dječak, izrastao je u samo sedam dana u samouvjerenog i mudrog mladića koji taktički zna nadjačati protivnika. Kolja, kozački šarmer i miljenik žena, naizgled čvrst i siguran u sebe, pokazao je svoju emocionalnu, poetsku stranu kao nesuđeni spisatelj.
Na osnovu sjećanja svog djeda, autor David Benioff napisao je roman koji je toliko dirljiv i toliko strašan sa životnim primjerima o tome kako rat oduzima ljudskost. Koliko god je zastrašujući, istodobno je duboko emocionalan i ujedno duhovit, s filozofskim crticama o životu i svijetu.
Roman krasi jedinstven stil u kojem čitatelj ima mogućnost zastati, osmjehnuti se, vratiti se u neratna vremena, kada se na uglovima raspravljalo o umjetnosti i filozofiji, udahnuti zrak i vratiti se ponovno u sasvim neuobičajenu ratnu priču. Priču koja je prava književna senzacija.
Moja velika preporuka za Grad lopova.
O autoru:
David Benioff široj je publici poznat kao renomirani filmski scenarist. Rođen je u New Yorku kao David Friedman, a kasnije je uzeo majčino djevojačko prezime Benioff. Magisterij je položio na University of California u Irvine-e iz kreativnog pisanja. Njegova prva uspješnica, “The 25th Hour”, pretvorena je u popularan film, nakon čega su uslijedili daljnji uspjesi ispisani scenarijem za megaspektakl “Troju” i “Wolverine” te adaptacijom “Goniča zmajeva” za filmsko platno. U braku je i ima troje djece.
S mojom pričom može se poistovjetiti – djevojka iz male sredine koja se nekako zapetljala u vlastitom snu. (str. 12.)
S ljubavlju, Pamela
Prvo na što svi pomislimo kad čujemo ime „Pamela Anderson“ jest – seks bomba. To i mora biti tako. Čitava njezina karijera stvorena je na stereotipu glupe sisate plavuše. U zvijezde je lansirana 1990-ih godina, u mega popularnoj seriji Baywatch u kojoj je glumila predivnu spasiteljicu s plaže koja cijeli dan u slow-motionu trčkara plažom, a grudi joj zaigrano, tek mrvicu sputane crvenim kupaćim kostimom, skakuću gore-dolje. Pamela Anderson jedna je i od najpoznatijih Playboyevih zečica i krasila je više od jedne duplerice.
Povijest se često izmjenjuje kako bi se od čudovišta napravili junaci. Ili obrnuto. S vremenom istina uvijek izađe na vidjelo. (str. 17.)
U memoarima S ljubavlju, Pamela ova nam glumica i aktivistica pokušava iznijeti svoju pravu priču. Pokušava nam pokazati da je više od svoga tijela i pruža nam istinitu priču o svom životu i uspjehu.
Od traumatičnog djetinjstva, preko Playboyeve vile do povratka na rodni otok Vancouver, Pamela prozom, ali i začuđujuće zanimljivom poezijom, oslikava svoj život i postupke koji su je doveli upravo ondje gdje danas jest.
I, bit ćete dobro. Da je bar to meni netko rekao. I da jesu da sam im bar vjerovala. (str. 14.)
Uvodna pjesma
Prije čitanja, o Pamelinoj sam autobiografiji čula sve najbolje. Čula sam da je ovom knjigom dokazala da nije priglupa plavuša, da je dokazala da je pametna i sposobna te da se u njoj krije puno više od osrednje glumice s izvanrednim tijelom. Pisalo se da je S ljubavlju, Pamela emotivna proza i još emotivnija poezija. Da ova seks bomba zna i pisati. Da je užitak za čitanje.
Znala sam da imam čudnije talente od ljepote… (str. 87.)
Osim toga, moja je prijateljica bila oduševljena njezinim dokumentarcem Pamela’s garden of Eden. Rekla mi je da je otkrila jednu potpuno novu Pamelu, sasvim drugačiju od one kakvom je mediji prikazuju, a javnost doživljava.
Zato sam, dakako, bila ekstra uzbuđena kada sam napokon našla vremena za čitanje. I počelo je, priznajem, jako JAKO dobro. Uvodna pjesma u kojoj sažima čitavo svoje postojanje veoma mi se svidjela i priznajem – i ja sam pomislila sve ono s početka ovog ulomka. Da, Pamela zna pisati! Da, ovo je tako dobro i pitko i emotivno.
A onda… Više nije bilo takvo.
Biti slavna osoba bilo je poput Neobične bolesti Koju ne možeš isprati. (str. 121.)
… i sve ono kasnije
Osim te uvodne pjesme, malo mi se toga zapravo svidjelo. Nije stvar u tome da su ovi memoari loši. Dapače, vrlo se lako i brzo čitaju. Na samom početku, u poglavljima koja se bave njezinim djetinjstvom, čitatelj doista uživa. Rečenice su jednostavne, slikovite, pomalo naivne. Svakako čudne, ali još ih prihvaćate. Mislite (ja sam mislila) – piše iz perspektive djeteta. Opisuje ono što ju je ranilo, nepovratno oštetilo.
Nisam nikome mnogo govorila o svom kućnom životu. To je bilo osjetljivo i duboko sam u sebi razumjela da nam je jednostavno takva sudbina. Bila sam zahvalna na onome što imamo. Ne bih mogla preživjeti svoj odrasli život bez snage koju sam rano naučila skupiti. (str. 39.)
A onda Pamela odraste. A rečenice su i dalje… Ha, držat ću se riječi „naivne“. I tu mi je sve postalo pomalo iritantno. Možda kvaliteta memoara S ljubavlju, Pamela naprosto ovisi o čitatelju. Ja sam realna. Cinična na način koji i mene samu ponekad živcira. Nisam žena s ljubičastim oblacima u očima. I kad Pamela opisuje svoj uspjeh, svoje poziranje za Playboy, posjet Playboyevoj vili, a to zvuči kao šetnja po rajskoj cvjetnoj livadi, kao životni san svake djevojčice… Ma daj me nemoj! Nemojte me krivo shvatiti, neka svatko radi što hoće, ali nemojmo se zavaravati. Kad vas polugole fotografira čitava svita, teško da samo zatvorite oči i prestanete biti sramežljivi. A tako ste STRAAAAŠNO sramežljivi i bojažljivi.
Nemojmo se zavaravati.
Nitko od nas ne zna Pamelin stvarni život, daleko od toga. Ali svi znamo glavne dijelove koje su mediji itekako dobro popratili. Ona nam sama daje nov pogled na sve to, dodaje i neke situacije koje javnosti nisu poznate, ali nekako mi to sve zvuči suhoparno i bez emocija. Određeni su dijelovi kao ravna crta na onom aparatu koji mjeri otkucaje srca.
Htjela bih reći još samo nešto što me živciralo pa ću se onda okrenuti k onom što mi se ipak svidjelo. Dakle, moj dojam nije da je Pamela ovom knjigom pokazala koliko je pametna i koliko zna pisati. Meni se čini da ona većim dijelom samo lupeta i TRUDI se da to zvuči super pametno, dojmljivo i emotivno, ali previše truda ima kontraefekt. Nisam povjerovala. Neke su rečenice toliko isforsirane da su mi se oči okretale oko glave od silnog kolutanja.
Nisam bila sigurna koliko puta srce može biti slomljeno. Valjda koliko god je puta potrebno. (str. 234.)
Volite li memoare?
Ajmo sad na pozitivno.
Dijelovi koji su u stihu zanimljivi su i imaju duha. Najviše sam citata izvukla baš iz tih dijelova. Fora mi je što tu i tamo iz teksta izvire humor pa mi se čini da bi Pamela, u stvarnosti, mogla biti simpa i duhovita žena.
Sviđa mi se njezina silna ljubav prema sinovima, za koju se stvarno vidi da je iskonska, duboka i prava. Jako je lijepo što s ljubavlju i poštovanjem piše o bivšem suprugu Tommyju Leeju. I sama priznaje da su muškarci njezina propast, ali i to da je njega od svih voljela najviše.
Muškarci su moja propast. I probala sam ih svakakve. Zajednički nazivnik sam ja. Shvaćam da ratujem samo sa sobom kad se radi o ljubavi. (str. 244.)
Oprostite na tome što sam pisala puno, razvezala sam, možda nepotrebno.
Na kraju, pitam vas – volite li memoare? Ako da, nemojte se plašiti mojih riječi, uzmite knjigu S ljubavlju, Pamela. Možda se ugodno iznenadite. Čini mi se da bi ona mogla biti jedna od knjiga uz koje će mnogi provesti ljeto. Mislim da je dobar izbor za plažu, sunce i more.
Završavam ovaj osvrt riječima kojima je ona završila svoje memoare.
Čini se da ništa nije nemoguće. Samo nas izbjegava. Niste sami u ovome. Nastavite tražiti. Uvijek postoji planina za penjanje. S ljubavlju, Pamela (str. 261.)
Ostali naslovi ove autorice:
Pamela Anderson (1967.) američka je glumica najpoznatija po ulozi C.J. Parker u hit-seriji Baywatch. Svoj poprilično turbulentan život pokušala je javnosti približiti autobiografijom S ljubavlju, Pamela, no svi će poznavatelji njezina lika i djela lako uočiti da je podosta toga i preskočila.
Mislim da je neke dijelove bolje ostaviti neizrečene… Neka ostanu nemoćni. (str. 231.)
Udavala se šest puta, no često ističe da je njezina najveća ljubav njezin prvi suprug Tommy Lee Jones, s kojim je, u trogodišnjem braku, dobila dvojicu sinova na koje je silno ponosna.
U novije vrijeme, Pamela se kani glume, a više se posvećuje zaštiti prirode.
Veoma je popularan i njezin dokumentarac Pamela’s garden of Eden, u kojem pratimo njezin život na otoku Vancouver, gdje se bavi restauracijom imanja koje je naslijedila od svoje bake. Evo i trailera:
Osim toga, na temelju njezina života, snimljena je i serija Pam&Tommy za koju sama Pamela nema riječi hvale. Smatra da je ona nastala samo kako bi ljude podsjetila na kućni seks-video koji su ona i Tommy snimili i koji ih je, kako kaže, vjerojatno i koštao braka.
Volite li čitati biografije i autobiografije, na blogu Mala od knjiga nećete se baš usrećiti, ali evo. Čitala sam memoare Matthewa Perryja, Prijatelji, ljubavnici i velika užasna stvarte fiktivnu biografiju još jedne plave seks-bombe, Marilyn Monroe, dakako, pa virnite na osvrt romana Plavuša, autorice Joyce Carol Oates.
Kolegica je čitala Šerbedžijinu autobiografsku prozu Poslije kiše.
Kad na obale Drave rijeka izbaci tijelo tinejdžerke, inspektoru Vladimiru Kovaču i policijskoj tehničarki Vesni Horak vrlo je brzo jasno da to nije samoubojstvo. Iako obdukcija pokazuje da je djevojčica bila trudna i iako šef policije inzistira na zatvaranju slučaja, ovaj policijski duo nastavlja s kopanjem.
Cijenim vašu promućurnost, inspektore, i razumijem želju da se proslavite. Ipak ste vi iskusan policajac, no za karijeru o kakvoj sanjate fali vam kompliciran slučaj. Gajite nadu da je netko ucmekao obje cure, nekakav serijski ubojica kakav se u Osijeku još nije pojavo. Opak je, ubija maloljetnice, cure iz doma. Radi to bez tragova, sve sliči na samoubojstvo ili nesretan slučaj. (Izborna šutnja, str. 103.)
U kopanje se uključuje i novinar Stribor Kralj koji igrom slučaja pronalazi veoma važan dokaz koji istragu pogura u pravcu ubojstva, a ne samoubojstva.
Dok Stribor istražuje s novinarske, a Vladimir i Vesna s policijske strane, otkrivaju se strašne, užasne stvari. Uskoro je mrtva još jedna djevojka, najbolja prijateljica ove prve. Obje su iz Doma za nezbrinutu djecu, obje su se bavile nekom vrstom prostitucije. Kad postane očito da je u sve uključen i Horvatić, trenutno najsjajnija zvijezda hrvatskog političkog neba, stvari postaju gadne. Vrlo gadne.
Već dvije godine Horvatić se vješto penjao kliskom političkom uzbrdicom. Iako Stribor nije volio desničare, morao mu je priznati rijedak politički instinkt. Znao je reagirati u pravom trenutku, govorio je jasno i jednostavno, ono što ljudi vole čuti. (Izborna šutnja, str. 22.)
Šutnja II. – Ispovjedna tajna
Horvatić i dalje nije iza rešetaka i ne samo to, smiješi mu se ministarska fotelja. Vladimir, Vesna i Stribor trude se spriječiti to pod svaku cijenu, no čovjek je neuhvatljiv. Za svaki dokaz ima objašnjenje, a slučaj mrtvih maloljetnica polako se hladi.
Uskoro je mrtva još jedna djevojka. Ovaj put ne iz Doma, već kći cijenjenog suca. Na policiju se vrši velik pritisak kako bi se ubojica što prije uhvatio.
Ako imate sreće pa se tijekom istrage osumnjičenik ubije i imate kakav-takav dokaz da je počinio ubojstva za koja ga se tereti … ne gubite vrijeme tražeći pravog. Mrtav osumnjičenik najbolji je osumnjičenik. (Kijevska piletina, str. 549.)
Istodobno, Stribor piše priču o hrvatskoj i srpskoj mafiji, njihovoj povezanosti te umiješanosti u sve državne sfere, čak i (ponajviše i) politiku.
Opet ispliva poznato ime – Ivan Horvatić.
Uvek se sazna ko je koga roknuo, pa onda roknu i njega, nikad kraja, brate… Ovako, lepo čovek dođe iz inostranstva, obavi posao i srećan se vrati porodici, nema osvete, nema sranja. Tako smo smi osnovali Preduzeće. (Ispovjedna tajna, str. 400.)
Šutnja III. – Kijevska piletina
I u završnici trilogije, kada bi sve trebalo sjesti na svoje mjesto, događaju se užasi. Neki čak grabe Vladimira osobno, slamajući mu srce, ali ne i volju za rješavanjem zločina. Inspektor je suspendiran jer je šef policije postao Horvatićev poslušnik, ulizica koji čini sve što mu veliki šef, budući ministar unutarnjih poslova naredi.
A Vladimir Kovač ne miri se s tim da će ubojice, pedofili, silovatelji i mafijaši ostati na slobodi.
Znate … sve ovo pomalo sliči na film. Korumpirani šef policije zaključuje istragu o ubojstvu, suspendira inspektora koji ne vjeruje da je otkriven stvarni ubojica, a ovaj samostalno nastavlja istragu… (Kijevska piletina, str. 584.)
Neki odlaze u Beograd, neki u Kijev. Zagreb i Osijek ispreplići se s ta dva grada u silovitoj završnici koja će pokazati da, unatoč uvriježenom mišljenju, nitko nije iznad zakona. Ili ipak?
Neki su ljudi naprosto iznad zakona. U svakoj državi zakoni postoje, ali njihovu primjenu oblikuju novac, politika i društvena moć. … Kroz glavu su mu prolazile stotine slučajeva…: postojali su čvrsti dokazi…, ali zahvaljujući odvjetnicima sa skupim kožnim torbama i korumpiranim sucima pravda bi se izgubila u dugim hodnicima sudova… (Kijevska piletina, str. 792.)
Izvanredno štivo koje se čita bez predaha
Nakon što sam se bezglavo zaljubila u prvu sezonu serije Šutnja, saznala sam da je ona zapravo nastala prema romanima novinara Drage Hedla koji su nedugo zatim objavljeni u obliku istoimene trilogije. Šokiralo me saznanje da su romani inspirirani stvarnim događajima pa sam se bacila na istraživanje i ostala užasnuta stvarima koje su se događale u Osijeku prije svega petnaestak godina!
Sjaj zvijezda najbolje vidiš kad je posvuda oko tebe mrkli mrak. Jedna je od osobina mraka, nažalost, da zna progutati ljude. (Ispovjedna tajna, str. 315.)
I tako, nakon gledanja serije, nije bilo druge – romane samo morala pročitati!
Preko osamsto stranica trilogije Šutnja progutala sam u svega par dana! Ljudi moji, ne mogu vjerovati da se o ovakvoj romančini tako malo piše! Ovo je the kriminalistički roman koji može parirati bilo kojem puno slavnijem stranom krimiću.
Sve, apsolutno sve mi se svidjelo! Izborna šutnja najjači mi je dio ovog književnog trija. Jednostavno, slučaj mi je najuzbudljiviji. Mrtve maloljetnice, prostitucija, političari, uhljebi, ulizice… Korupcija, silovanje, PTSP… Bože, kako je sve to savršeno povezano u napetu priču koja se čita bez predaha!
U sljedećim nastavcima, Ispovjedna tajna i Kijevska piletina, odmičemo od ubojstava cura i istražujemo nove zločine. Naravno, lajtmotiv cijele trilogije je Ivan Horvatić, političar do grla u govnima. Ali kako vješto svaki put ispliva… Ići će vam na živce pa ćete ga mrziti pa ćete jedva jedvice čekati da ga netko nogom napokon šutne tamo gdje mu je i mjesto – u samicu nekog udaljenog zatvora. No, hoće li tome doista biti tako? Ne zaboravite, Horvatić je političar, premazan svim mastima. On je, u zadnjem nastavku, ni manje ni više nego ministar unutarnjih poslova.
Je li pravda jednako slijepa za sve ili radi nekih jedno oko drži otvorenim?
Otuđeni policajac i znatiželjni novinar – nepobjedivi super junaci
Tri su glavna lika u Šutnji.
Inspektor Vladimir Kovač, nedavno razveden, od svih pomalo otuđen, nepokolebljiv u borbi za pravdu.
Stribor Kralj, smotan, simpatičan, u vječnom strahu od trudne supruge Lane, nezaustavjiv jednom kad nanjuši priču.
Vladimir je pogledao Vesnu, zatim Stribora, i ponovno se nasmiješio. -Ne pada snijeg da pokrije brijeg, nego da zvijeri ostave tragove. Napravi stanku pa nastavi: -To je poslovica. Moj dodatak glasi: sutra, kad padne snijeg, tragove valja samo slijediti. (Ispovjedna tajna, str. 533.)
Njihovi karakteri razrađeni su do savršenstva. I premda tu i tamo upadaju u situacije za koje nam je jasno da su nemoguće i nerealne, sve je izvedeno tako logično. A tamo gdje logika zakaže, nastupa humor koji izgladi sve nejasnoće i priča opet klizi. Jasna, privlačna, divlja.
Od početka nam je očito tko je kriv, ta nismo budale, ali ono u čemu je ljepota Šutnje jest to da potraga za ubojicom i nije primarna. Ono u čemu je bit jesu ovi prostori. Prostor na kojem je normalna korupcija, nesposobnost, zataškavanje. Bit je u mentalnom sklopu naših ljudi, ne svih, ali ipak. Onih koji misle da su bolji, da su iznad. I onih koji im neće dati da se tako lako izvuku.
Za ovu zanimljivu, tešku, izvrsno osmišljenu i na trenutke šokantnu priču – od mene sve preporuke!
Ostali naslovi ovog autora:
Drago Hedl, novinar i književnik, rođen je u Osijeku 1950. godine. Osim romana udruženih u trilogiju Šutnja, napisao je još i romane Donjodravska obala te Vrijeme seksa u doba nevinosti.
Vjerujem da ovo znate, ali ponavljam, Hedl je inspiraciju za kriminalističku trilogiju Šutnja crpio iz strašnih STVARNIH događaja koji su se zbili 2010. godine u Osijeku, vezanih uz dječju prostituciju i trgovinu ljudima.
Prema Hedlovoj izvrsnoj trilogiji snimljena je i jednako dobra serija Šutnja, koju sam obožavala i pobožno pratila obje sezone. Prva se sezona te serije dosta naslanja na prvi dio trilogije, Izborna šutnja, i te su epizode savršene. Druga se sezona samo blago vezuje na radnju preostalih romana, Ispovjedna tajna i Kijevska piletina, i primjetan je pad kvalitete sadržaja.
Ipak, ako niste, svakako, osim čitanja, pogledajte i seriju Šutnja, nećete se pokajati.
Roman koji me također šokirao i emotivno veoma, veoma dotaknuo, a bavi se korumpiranošću policije, jest Slučaj vlastite pogibelji Kristijana Novaka. Zanimljivo, i u Šutnji inspektor Kovač citira riječi policijske prisege u kojoj stoji da će policija štititi građane, čak i u slučaju vlastite pogibelji.
We use cookies on our website to give you the most relevant experience by remembering your preferences and repeat visits. By clicking “Accept All”, you consent to the use of ALL the cookies. However, you may visit "Cookie Settings" to provide a controlled consent.
This website uses cookies to improve your experience while you navigate through the website. Out of these, the cookies that are categorized as necessary are stored on your browser as they are essential for the working of basic functionalities of the website. We also use third-party cookies that help us analyze and understand how you use this website. These cookies will be stored in your browser only with your consent. You also have the option to opt-out of these cookies. But opting out of some of these cookies may affect your browsing experience.
Necessary cookies are absolutely essential for the website to function properly. These cookies ensure basic functionalities and security features of the website, anonymously.
Kolačić
Trajanje
Opis
cookielawinfo-checkbox-analytics
11 months
This cookie is set by GDPR Cookie Consent plugin. The cookie is used to store the user consent for the cookies in the category "Analytics".
cookielawinfo-checkbox-functional
11 months
The cookie is set by GDPR cookie consent to record the user consent for the cookies in the category "Functional".
cookielawinfo-checkbox-necessary
11 months
This cookie is set by GDPR Cookie Consent plugin. The cookies is used to store the user consent for the cookies in the category "Necessary".
cookielawinfo-checkbox-others
11 months
This cookie is set by GDPR Cookie Consent plugin. The cookie is used to store the user consent for the cookies in the category "Other.
cookielawinfo-checkbox-performance
11 months
This cookie is set by GDPR Cookie Consent plugin. The cookie is used to store the user consent for the cookies in the category "Performance".
viewed_cookie_policy
11 months
The cookie is set by the GDPR Cookie Consent plugin and is used to store whether or not user has consented to the use of cookies. It does not store any personal data.
Functional cookies help to perform certain functionalities like sharing the content of the website on social media platforms, collect feedbacks, and other third-party features.
Performance cookies are used to understand and analyze the key performance indexes of the website which helps in delivering a better user experience for the visitors.
Analytical cookies are used to understand how visitors interact with the website. These cookies help provide information on metrics the number of visitors, bounce rate, traffic source, etc.
Advertisement cookies are used to provide visitors with relevant ads and marketing campaigns. These cookies track visitors across websites and collect information to provide customized ads.
