Budite otvoreni prema svakoj mogućnosti, jer ništa što srcem zamislite nije nemoguće. str. 14.
Ova blaga zemlja pustolovna je odiseja o četvero siročadi koji plove niz rijeku Mississippi za vrijeme Velike depresije. Ova je knjiga mit, ali stvarna pozadina Velike ekonomske krize u vremenu prije Drugog svjetskog rata poslužila je kao pozornica na kojoj se odigrava radnja. Procjenjuje se da je 1932. godine, na vrhuncu krize, 250 000 tinejdžera napustilo svoje domove i počelo putovati zemljom (bilješka autora). Ova blaga zemlja zamišljena je prvotno kao svojevrsni nastavak Huckleberrya Finna, a vidljivo je da je autor bio i obožavatelj djela Charlesa Dickensa.
Kulturni genocid prema indijanskom stanovništvu
Odnos američke države prema Indijancima jedna je od najtužnijih epizoda u američkoj povijesti. Autor je to iskoristio stvorivši Indijansku strukovnu školu u Lincolnu po uzoru na slične škole u Americi, gdje su se pod pojmom školovanja događali kulturni genocidi. U tim su se školama, osim bijelaca, školovali Indijanaci izvan rezervata. Namjera bijelaca bila je asimilirati indijansko stanovništvo u potpuno novu bjelačku kulturu. Ta su djeca, Indijanci, kažnjavana ako su govorila svojim materinjim jezikom, a bivala su podvrgnuta emocionalnom, fizičkom i seksualnom zlostavljanju.
Ipak, vratimo se na priču.
Indijanska strukovna škola
Nakon smrti roditelja, Odie O’Banion i njegov brat Albert smješteni su u Indijansku strukovnu školu u Lincolnu, koju vode gospodin Brickman i njegova žena, okrutna ravnateljica, zvana Crna Vještica. Dječaci su navikli na surove uvjete u školi, zlostavljanje i gnjev ravnatelja, ali tješi ih pomisao da kroz sve tegobe prolaze zajedno. Sve se mijenja onog dana kada Odie dođe u sukob s nasilnim pomoćnikom gospođe Brickaman. Uvjeren da je ubio čovjeka i da je kriv za zločin, Odie odluči pobjeći iz Indijanske škole. U bijegu mu se pridružuje brat Albert, gluhonijemi prijatelj Indijanac Moses i šestogodišnja djevojčica Emmy koja je upravo postala siroče.
Što je to odiseja? Dugačko putovanje, Emmy, prepuno pustolovina. str. 274.
Plovidba niz rijeku Mississippi
Odie, Albert, Moses i Emmy bježeći započinju neobično putovanje niz rijeku Mississippi. Cilj im je doći do Saint Louisa gdje živi Odijeva i Albertova teta Julija, sestra njihove preminule majke. Krenuvši kanuom pa neko vrijeme pješke, zatim zaprežnim kolima pa opet pješke, upoznaju različite ljude i upadaju u neobične situacije od kojih su neke i pogibeljne. Na tom putu im prijete pištoljem, otimaju ih i napadaju, ali se družba uvijek sretno izvuče uz pomoć sreće i dobrih ljudi kojih ima posvuda. Odiejev neustrašiv duh i Albertova pribranost te spretnost njihova prijatelja Mosesa, kao i simpatičnost malene Emmy, otvaraju im mnoga vrata. Pri kraju putovanja družina se razdvaja i Odie sam stiže kod tete u Saint Louis, a tamo ga čeka golemo iznenađenje.
Sve što nam se dogodi zauvijek nosimo sa sobom. str. 141.
Dojam o djelu
Prekrasna je ova knjiga koja govori o odrastanju, prijateljstvu, vrijednosti obitelji i traženju svog vlastitog puta u surovim uvjetima. Priča je ispričana iz Odiejeve perspektive pa pratimo kako djeca sazrijevaju brže nego što bi trebala, a još uvijek su samo djeca. Zrelost koju pokazuju likovi, vještina u preživljavanju i upornost da se ustraje kako bi se došlo do cilja, uz izuzetnu povezanost i homogenost male grupe prijatelja, začuđuje cijelo vrijeme čitanja knjige.
Knjiga je topla i lijepa, sa živopisnim opisima mjesta kojima djeca prolaze. Mala zamjerka knjizi je ideja koja nije originalna, već je kombinacija više putopisnih knjiga, od Huckleberrya Finna preko Stepskog vuka, a u nekim segmentima podsjeća na događaje u nešto starijim romanima o indijanskom poglavici Winnetou.
Preporuka: pročitajte. Odvest će vas na nezaboravno putovanje rijekom Mississippi.
O autoru
William Kent Krueger (1950) američki je romanopisac i pisac krimića, najpoznatiji po serijalu romana s Corkom O’Connorom. Godine 2005. i 2006. osvojio je uzastopne nagrade Anthony za najbolji roman. Godine 2014. njegova samostalna knjiga Ordinary Grace osvojila je nagradu Edgar za najbolji roman objavljen u 2013. godini. Godine 2019. Ova blaga zemlja zasjela je na popis najprodavanijih knjiga New York Timesa i zadržala se ondje gotovo šest mjeseci.
Dvadeset četverogodišnja Mary druga je supruga bogatog, naoko simpatičnog postarijeg Thomasa Deerfielda. Thomas je sklon popiti čašicu previše, no i tada jako pazi da njegova prava narav ne iziđe na vidjelo ni pred kim, osim pred njegovom mladom suprugom. A kada je pod sigurnim krovom vlastite kuće, kad služinčad zaspi i kad nema svjedoka, Mary trpi pljuske, udarce i svakojaka poniženja.
Pitala se odnose li se drugi muževi prema svojim ženama onako kako se Thomas odnosi prema njoj. Znala je da to nije istina, ali nije mogla dokučiti ponaša li se on tako samo zbog svoje sklonosti prema neumjerenu piću (…) ili postoji kakav drugi razlog. (…) Vjeruje li doista da mu je žena tupa, a on je svojom nasilnošću „podučava“? (str. 39.)
Maryn otac je bogati uvoznik sklon novitetima pa jednoga dana uvozi vilice – jedaći pribor s tri zupca.
Jedan set poklanja svojoj kćeri i tada sve kreće po zlu. Ne samo da bogobojazni mještani odbijaju koristiti ono što nazivaju đavoljim zupcima, nego i Thomas uskoro ozljeđuje Mary zabivši joj vilicu u nadlanicu.
Mary odlučuje da više neće trpjeti i podnosi zahtjev za razvod braka.
Žena – vještica
Naravno, u 17. stoljeću razvodi nisu česti, a pogotovo ih se ne odobrava ženama, bez obzira na to koliko one bile u pravu.
Na sudu, umjesto da se propitkuju Thomasovi postupci – propitkuju se njezini. Sluškinja svjedoči kako se Mary bavi vještičarenjem, ljubomorne susjede bacaju ljagu na njezin moral, a Thomas je slika i prilika dobrog, milosrdnog supruga. Uskoro mlada žena shvaća u što se upetljala. Mizogine suce više brinu đavolji zupci nego bračno nasilje pa se Mary nađe s mogućom omčom oko glave jer prijeti joj optužba da je – vještica.
Odjednom je sve shvatila… Sve joj je postalo jasno kad je vidjela da se pastor John Norton i njezini roditelji pogledavaju… U očima im je vidjela da bi, ne bude li oprezna, mogla doživjeti mnogo goru sudbinu nego što je život s Thomasom Deerfiledom. (str. 144.)
Vještičji sat, povijesni aktualni roman
Vještičji sat nije jezivi horor roman, mada bi se to iz njegova naslova moglo zaključiti. To je povijesni roman koji za okosnicu radnje uzima vještice i njihov progon, a način na koji se priča raspliće aktualan je i danas.
Žena koja misli svojom glavom nikad nije poželjna, čak ni danas, a kamoli 400 godina ranije. Mary se samo želi riješiti nasilnog supruga, no sloboda joj je onemogućena, a kada se ogole razlozi suda i mahom muških sudaca – jasno je kao dan. Mary će nastaviti trpjeti jer je žena, jer je manje vrijedna.
… ali jedno znam: kao žena, suočit ćeš se s ljudima koji bi bili sretni da te vide kako (…) visiš. (str. 121.)
Spletom banalnih okolnosti koje u glavama glupana postaju dokazi za udruživanje sa Sotonom, Mary biva optužena za vještičarenje. Umjesto braka, sada mora izbjeći vješala.
U svijetu u kojem se svaka ženska želja tumači vražjom opsjednutošću, i sama se Mary dvoumi oko toga s koje strane dolaze njezine želje. Ako želi da ju muž ne maltretira, ako voli gledati mlade mornare, ako osjeća žudnju prema muškarcu koji joj nije muž – možda je doista vještica?
Zamišljala je da u njoj poput djeteta u utrobi čuči čudovišni vražić, smežurana nakaza kojom gospodari đavao, a sprema joj se kandžama razderati meso. Skutrio se i čeka poziv svojega gospodara. (str. 313.)
Svijet je stvoren za muškarce
Vještičji sat roman je koji sam toliko dugo priželjkivala i mada nije ono što najavljuju korice, nisam razočarana. Volim povijesne romane, pogotovo one u koje se čitatelj(ica) može toliko uživjeti da zaboravi kada se sve zbiva i ima osjećaj da su svi problemi 17. stoljeća, s manjim preinakama, isti kao i oni danas.
Muškarac se ničega ne boji više od žene koja ne živi sretno pod njegovim krovom. (str. 286.)
Kad pogledate masovnu histeriju koja se javlja zbog vilica, kad pogledate kako ih ljudi, i učeni i nepismeni, zovu đavoljim zupcima i gledaju kao đavolje oružje, smiješno vam je. No to nije onaj iskreni smijeh. To je gorčina koja izlazi u obliku osmijeha jer ne postoji drugačiji način na koji biste je pustili van. Pitate se – kako je moguće osuditi ženu na vješala zbog jedaćeg pribora?
No kada taj pribor u očima vladajućih postaje zabranjen, postaje zao i đavolji znak, jasno vam je da sve ide u puno mračnijem smjeru.
No ako pažljivo pogledate oko sebe, nije li sve nekakav znak? (str. 233.)
I što god Mary napravi, od prihvaćanja vilice pa nadalje, osuđeno je na propast. Jer sude joj muškarci bez ikakva razumijevanja za išta što nosi predznak ženskog.
Naš savez s Bogom duhovne je naravi, a usporednica je tome kad se muž vjenča sa ženom. (…) Bog ljubi smrtnika, unatoč njegovoj gluposti i grijehu, kao što bi muž trebao voljeti ženu, unatoč njezinoj nerazboritosti i grijehu. Bog voli smrtnike unatoč njihovim slabostima i niskim nagonima, baš kao što bi muž morao voljeti ženu unatoč njezinim nedostacima i niskim porivima. (str. 249.)
Da je makar…
Jedina mana koju nalazim romanu Vještičji sat jest njegova duljina. Roman ima 500 stranica i ne mogu se oteti dojmu da bi bio još efektniji kada bi imao stotinu stranica manje. Čini mi se da su neki dijelovi prerazvučeni, a Maryne misli predetaljno opisivane, čak i kada se ona sama u njima gubi. Kraj sam pretpostavila, ali voljela bih da je više razrađen.
Međutim, uživala sam u čitanju. Volim povijesne romane s natruhom trilera, one koji duboko poniru u psihu likova i dočaravaju njihovu zbunjenost, podijeljenost, rastresenost. Mary mjestimice ni sama ne zna što bi sa sobom. Kako se riješiti mrskog muža, kako slijediti svoje srce, kako otresti ogovaranja zlih jezika koji svaki njezin postupak tumače kao bludnost i pohotu?
Ako vam Vještičji sat dođe pod ruku, svakako ga pročitajte. Bit će vam smiješno, bit ćete ljuti, mjestimice ogorčeni. Neki će vam dijelovi biti banalni, neki mrvičicu i bezvezni. No svi oni zaista tvore jednu zanimljivu priču o položaju žena u zajednici koja bi, za ono doba, trebala biti napredna. Ipak, kad se zagrebe ispod površine, ta je zajednica jednako ograničena kao i sve one u kojima se žene ušutkavaju, ponižavaju, bacaju na drugo mjesto. I sve se mi u Mary možemo prepoznati.
Pitanje je samo, koja bi od nas bila prokazana kao vještica da smo se rodile 400 godina ranije?
Ostali naslovi ovog autora:
Chris Bohjalian suvremeni je američki autor poznat po romanu The Flight Attendant, prema kojem je HBO snimio seriju Stjuardesa.
https://www.youtube.com/watch?v=OP_WC5oOCe8
Prema romanima Secrets of Eden, Midwies i Past the Bleachers snimljeni su filmovi. Kod nas je, zasad, preveden samo roman Vještičji sat.
U gradu koji je zbog visoke nezaposlenosti, siromaštva i porasta nasilja na samom rubu, isprepliću se tri priče.
Gideon – četrnaestogodišnji dječak koji je odlučan ubiti čovjeka koji mu je ubio majku.
Elizabeth – suspendirana policajka protiv koja je pod povećalom unutarnje kontrole, ali i cijele javnosti zbog takozvanog mučenja i ubojstva dvojice crnih muškaraca. Koji su oteli te gotovo dva dana silovali i mučili bogatu bijelu tinejdžericu.
I tko sam sad? To pitanje nije bilo lagano. Bila je u pet ozbiljnih veza i sve su završile u slijepoj ulici. Bila je kći svećenika…, pušila je i pila, a sad joj je i ugled detektivke bio u pitanju. … Bi li išta od toga promijenila da može? Možda, pomislila je. Vjerojatno ne bih. Sve je to imalo razlog. Posljedice su bile važne, ali važni su bili i razlozi. Katkad su razlozi bili važniji. (str. 55./56.)
Adrian – nekoć slavan policajac, danas zatvorenik koji nakon dugih trinaest godina napokon izlazi na slobodu, lica, tijela i duše punih ožiljaka.
Adrian je dodirnuo ožiljke na licu i nagnuo se bliže k ogledalu. Zatvorska ogledala nisu bila staklena, već od ulaštenog metala i nisu nimalo vjerno prikazivala čovjekovu dušu. Okrenuo je glavu na jednu pa na drugu stranu. Bore su bile dublje nego što je mislio da će biti, oči veće i mračnije. (str. 48.)
I netom nakon Adrianova izlaska iz zatvora, baš kao i prije trinaest godina, na oltaru zabačene crkvice pronađen je leš mlade žene, zamotan u bijelo platno…
Adrian i Elizabeth slijede svoj put iskupljenja
Adrian, u prošlosti poznat i pomalo arogantan policajac, proganjan je prošlošću, u kojoj biva optužen za okrutno ubojstvo, osuđen i zatvoren. Sve ono što je bio prestaje i on postaje nešto drugo – zatvorenik. U zatvoru koji vodi okrutni upravitelj, Adrianove prave muke i borba tek počinju. Jer Adrian krije tajnu za koju vrijedi mučiti i ubiti. Sada, na slobodi, u rasulu koje je ostavio iza sebe kad je prisiljen na život iza rešetaka, Adrian tajnu čuva pod cijenu svog života. A kada se opet počnu događati ubojstva, baš kao ono zbog kojeg je on osuđen, opet će se naći pod povećalom nekadašnjih kolega. Nitko mu ne vjeruje. Osim Elizabeth.
Elizabeth muku muči i sama sa sobom. Dok čeka pokretanje ne samo disciplinskog postupka, nego i mogućeg sudskog – koji bi vrlo vjerojatno mogao završiti i dugom zatvorskom kaznom – odlučna je zaštititi one koje voli. Tu su, prije svega, Gideon, dječačić za kojeg se silno vezala nakon smrti njegove majke. Zatim, tu je i Channing, djevojka koju je Elizabeth spasila iz ruku bešćutnih otmičara, ispucavši u njih osamnaest metaka. I Elizabeth nešto krije, nešto što se nikad ne smije saznati.
-Sve će biti kako treba. -Obećavaš? … -Ranjena si… A rane zacijele. -Uvijek? -Ako si snažna, da. … I ako si na pravoj strani. (str. 212.)
A onda joj se put križa s Adrianovim. Ona je jedina koja mu vjeruje i koja ostaje na njegovoj strani, gdje je i bila čitavo ovo vrijeme.
Bit će njih dvoje protiv svih. A smrtonosnih je tajni više nego što možemo i zamisliti.
Oprezno s prijateljstvima… Neka imaju cijenu. (str. 65.)
Obitelj i tajne – klasični John Hart
Hart je autor šest romana, a ja sam ih pročitala sve i mogu se samonazvati stručnjakom za njegovo pisanje. Kao i u ostalim romanima, čije recenzije možete pročitati dolje, klikom na njihove naslove, i u romanu Put iskupljenja dvije su glavne odrednice – obiteljski odnosi i tajne.
A tu je i ubojica – pomahnitali lovac na dječju nevinost koja iskri u oku žene tik prije smrti.
Nikad oni neće shvatiti zašto je umrla, ni zašto je odabrao baš nju, ni zašto ju je ostavio da je pronađu. Značila mu je mnogo više nego što će itko od njih ikad moći razumjeti: nije bila tek žena, ili tek tijelo, ili tek dio nekakve slagalice. U smrti je bila dijete. Sve su one na kraju bile tek djeca. (str. 120.)
Iskreno, ubojicu nije toliko teško pogoditi, ali bit romana Put iskupljenja ionako nije u samoj potrazi za ubojicom. Uzbudljivije je, zapravo, pogađati koji su ga nagoni na to natjerali. Uzbudljivije je, i meni zanimljivije, otkrivati sve ono skriveno u Adrianu i Elizabeth, a toga ima poprilično, vjerujte mi. Nikad ne znate gdje će vas koje otkriće odvesti.
Isprva brz, kasnije malo sporiji, Put iskupljenja je roman koji svoju napetost gradi na međuljudskim, ponajprije obiteljskim odnosima. I svemu lošem, ali i dobrome, što iz njih može proizaći.
Možemo li se ikad iskupiti za velike, prave grijehe? Ima li oprosta za ubojice i silovatelje? Koliko je zločinac zaista zao ako istinski želi oprost, ako samovoljno krene na put iskupljenja, čini svoju pokoru i ne ponavlja zlodjelo? Može li se ijedan zločin učiniti iz ispravnih pobuda? Može li biti opravdan? Sve su to pitanja kojima se bavi ovaj intrigantni roman.
I ni na jedno nećete dobiti odgovor.
Njega morate, kao i uvijek, dokučiti sami.
Ostali naslovi ovog autora:
John Hart (1965.) autor je poznatih kriminalističkih i triler romana. Bivši je odvjetnik-branitelj i broker, a sada je pisac na puno radno vrijeme. Više o njemu možete saznati na njegovoj web stranici.
Pametno ispričana epska priča o dvije sestre koja počinje 1950-ih i traje 50 godina predstavlja ambiciozan pogled na to kako su se uloge žena promijenile tijekom dvadesetog stoljeća i kako se još uvijek mijenjaju. Zajedno s dirljivim pregledom života sestara Jo i Bethie Kaufman, pratimo promjene u društvu, povijesne mijene koje se događaju u Americi, hipijevske pokrete i buđenje feminističkog pokreta.
Autorica se pomalo naslanja na roman Male žene (čak u odabiru imena Imena Jo i Beth ), ali svaka obiteljska priča jedinstvena je na svoj način pa mi to nije zamjerka.
Jo
Jo je muškobanjasta djevojčica, načitana buntovnica sa strašću da svijet učini pravednijim. Dugo je bila razočaranje svojih roditelja, pogotovo majke koja je željela slatku, krotku djevojčicu koja obožava haljinice. Jo je bila upravo suprotno. Interes za djevojke razvila je vrlo rano, ali ga je cijeli život potiskivala. Odnos s prijateljicom nije se mogao realizirati zbog osude obitelji i okoline, kao i vlastite introspekcije koja joj nije dozvoljavala da slijedi svoje srce. Odnos s Bethie od počeka je turbulentan. Bile su jednostavno previše različite.
Jo je dugo aktivna kao građanska aktivistica koja organizira tribine i prosvjede za građanska prava. Odustala je od ljubavi, ali ipak ulazi u brak, pokoravajući se javnom mnijenju koje ženu promatra kroz paradigmu monogamnog braka. Iz tog braka dobiva tri kćeri. Opet sve različite i drugačije.
Ona i sestra su odrasle. Jo je uvijek bila za Bethie čvrsta točka i zaštitnica, a sada su se kretale u različitim smjerovima, udaljavajući se jedna od druge. Str. 140.
Bethie
Bethin život je nekonvencionalan. Mamina i tatina slatka curica u djetinjstvu, izrasta u prekrasnu djevojčicu i mladu djevojku. Ženstvena, s puno umjetničkih sklonosti, planirala je drugačiji život. Zbog svoje poslušnosti i krotkosti idealna je meta seksualnih predatora u okruženju, čak i u okviru svoje rodbine. Razočaravši se, Beth se baca naglavačke u hipi pokret, pridružuje se djeci cvijeća i životu u komunama. Razvija poremećaj prehrane, a kasnije koketira s ovisnošću. Jo je nekoliko puta izvlači iz nezgodnih situacija. Ušteđevinu koju dugo vremena skuplja želeći otići na putovanje u Indiju, Jo daje Bethie kako bi joj pomogla u teškom trenutku. Ali Bethie i dalje ostaje u svom šarenom svijetu, ne uspjevši se približiti sestri.
Plakala je zbog sestre, kojoj je ona podrezala krila. Zbog sebe i one pametne i lijepe trinaestogodišnjakinje djevojčice kakva je bila… str. 279.
Dojam o djelu
Putovanje poviješću društvenih promjena u dvadesetom stoljeću kroz kaleidoskop sestara Kaufman dirljiva je i vješto ispričana priča. Ženska emancipacija, začetci feminizma, vrijeme hipi pokreta, djece cvijeća i slobodne ljubavi, vrijeme Woodstocka, prosvjeda protiv rata u Vijetnamu, sve je to autorica inkorporirala u epsku sagu o životu dvije sestre. Odrastajući u 1950-ima u Detroitu, Jo i Bethie žive u savršenoj kući srednje klase iz predgrađa, gdje su uloge članova obitelji jasno određene. Ali kako počinju šezdesete, svijet oko njih brzo se mijenja pa tako i one same. U pozadini društvenih promjena Jo i Bethie proživljavaju osobne traume i tragedije. Njihovi životi daleko su od onog što one zapravo žele. Bethie postaje divlje dijete željno avantura koje bezglavo utrčava u subkulturne trendove, a Jo postaje mlada majka u Connecticutu sa suprugom i djecom u tradicionalnoj podjeli uloga.
Roman Dvije sestre jako je dobar.Pametna i promišljena priča brzo nas zaokuplja. Jennifer Weiner ne libi se dotaknuti teških tema kao što su pobačaj, silovanje, rasizam, čime knjiga dobiva na autentičnosti. Na kraju, obje sestre slijede svoje srce i svoje snove.
Osnovno je pitanje i dilema nakon pročitane knjige: Mijenjamo li mi svijet živeći u turbulentnim vremenima ili svijet mijenja nas? Odnosno – jesmo li sudionici ili svjedoci vremena. Teško pitanje, zar ne?
O autoru:
Jennifer Weiner američka je spisateljica i autorica nekolicine romana ljubavne i obiteljske tematike. Teme iz života i likovi s kojima se čitatelji mogu lako poistovjetiti donijeli su joj omiljenost kod široke publike. Osim romana, piše kolumne i eseje za The New York Times. Živi i radi u Philadelphiji.
Laži, laži, laži napeta je priča o životu bračnog para čiji je cijeli bračni život satkan od laži. Simon i Daisy bračni su par koji zajedno podiže jedinicu Millie. Ali oni nisu sretna obitelj. Nisu ni svakodnevna obitelj koja prolazi fazama uspona i padova, zadovoljstva, radosti, ljutnje. Oni su obitelj koja ima tajnu – jedan je partner zna, a drugi naslućuje. Ta je tajna tolika da se Simon opija, a Daisy pada u depresiju i samosažaljenje. Kad njihova jedinica Millie bude povrijeđena u naletu automobila, život protkan lažima naposljetku dolazi na naplatu.
Simon i Daisy –problemi u braku
Nevolje počinju kada Simon natjera Daisy da se jave u kliniku za liječenje neplodnosti kako bi začeli još jedno dijete. Simon je nestrpljiv, uz to previše pije, što mu je obiteljska crta, a Daisy je neodlučna, introvertirana, bez samopouzdanja. Saznavši da ne može imati djece, a da i ovo jedino vjerojatno nije njegovo, Simon ogreze u piće, dok Daisy izjeda krivnja. Nakon što nesretnim slučajem ozlijede kćerku naletjevši na nju autom, Simon dospijeva u zatvor, a Daisy se povlači izbjegavajući druženja i prijatelje. Svatko od njih ima svoje vlastite demone kojih se ne mogu riješiti.
Stojim sama. Bez daha. Poražena. Preplašena. str. 252.
Simon u zatvoru
Trogodišnje zatvorsko iskustvo promijenilo je Simona. Prestao je piti i odlazi na grupne terapije liječenih alkoholičara. Sve mu to daje potpuno novi uvid u događaje prije nesreće. I dalje je uvjeren da ga je supruga prevarila, tim više što ga Daisy uopće ne posjećuje u zatvoru. Jedina koja ga vjerno posjećuje je prijateljica Connie.
Sada je sve shvaćao, bilo je jasno. Nije Daisy patila od postporođajne depresije. Bila je to krivnja. str. 182.
Daisy
Za Daisy je sve ovo previše. Milliena nesreća kojom su prestale nade da se u budućnosti može baviti baletom, Simon u zatvoru i prijatelj iz prošlosti koji ju neprestano opsjeda. Je li on otac Daisyna djeteta? Daisy odluči zatražiti razvod od Simona.
Dojam o djelu
Radi se o dvoje ljudi koji se nedvojbeno vole, ali čije mane ili barem neiskrenosti polagano dovode do bračnog kraha. Simon je ovisnik, što Daisy vidi uzaludno se nadajući da je to prolazna faza. Daisy, s druge strane, cijeli život živi u čahuri koja je samo njezina; nikome, ni prijateljicama, čak ni Simonu, ne povjeravajući svoje najdublje tajne i strahove. Kad se dogodi ono neizbježno, već je kasno.
Knjiga ima dosta obrata, mada neke i naslućujete. Daisy me cijelo vrijeme nervirala svojim nesigurnim karakterom. Simon je slabić, dobar čovjek, ali alkoholičar koji nema snage išta promijeniti. U svakom slučaju, priča prati dvoje nestabilnih ljudi, svakog sa svojim demonima. Već samim time što me glavni lik užasno nervira smatram da je dobro napisan. Autorica je odlično stvorila lik nesigurne, bojažljive Daisy, nesposobne da zastupa samu sebe.
Sve u svemu, knjiga je dosta dobra, ali ni uz jedan se lik ne možete istinski vezati. Lik Simona vam je jasan ako ste upoznali samo jednog alkoholičara. O Daisy sam sve već rekla. Nikad ne bih željela takvu osobu za svoju prijateljicu. Užasno bi me živcirala. A ipak, ona ima nekoliko dobrih prijateljica koje ostaju uz nju, kao i uz Simona kao potpora, bez obzira na sve što im se događa. Mislim da su te prijateljice i najpozitivnije osobe u ovoj knjizi.
Iz knjige bih stoga istakla vrijednost prijateljstva u svakodnevnom životu kao uporišnu točku na koju se možete osloniti kad vam sve krene naopako. O braku Simona i Daisy ne bih puno pričala s obzirom da mi se nisu osobito svidjeli kao likovi. Ostavljam vam da sami prosudite.
O autoru
Adele Parks (rođena 1969. u Teesideu, Engleska) nakon studija engleskog jezika i književnosti radila je u oglašavanju. Godine 2010. dobila je počasni doktorat iz književnosti na Sveučilištu Teeside. Svoj prvi roman objavila je 2010., a te ju je godine Evening Standard uvrstio na londonsku listu Twenty Faces to Watch. U Britaniji je prodano milijun i pol primjeraka njezinih djela i prevedena su na 25 jezika.
Bili smo sasvim obična obitelj, a onda se sve promijenilo. Str. 16.
Sasvim obična obitelj
Zašto me privukla ova knjiga? Ponajprije me privukao naslov. Sasvim obična obitelj. Nakon pročitanog romana moje je prvo razmišljanje bilo: Što je to obična obitelj? Ili drugim riječima – normalna obitelj? Postoji li uopće pojam normalnosti kao takve kad se radi o obiteljskom kontekstu? Svi koji imaju djecu složit će se da ne postoji. Svaka obitelj je različita, jedinstvena i obična na svoj način. Takva je i obitelj Sandell. Upravo zbog te obične/neobične obitelji, knjiga mi se jako svidjela. Drugo je pitanje, što smo svi mi koji imamo djecu spremni učiniti kako bismo ih obranili, čak i kad su dokazi protiv njih?
Adam
Adam je pastor u švedskoj crkvi. Dobra je osoba, čovjek koji živi vjeru. Moralan, etičan, pun razumijevanja za svoju pastvu, a isto tako nastoji biti odgovoran suprug i brižan otac svojoj kćeri. Ali ovo zadnje mu nikako ne uspijeva. Adam se teško nosi sa Stellinim adolescentnim godinama. Osjeća da se on i kći sve više udaljuju i da joj se više ne zna približiti. Kad Stellu optuže za ubojstvo s predumišljajem, za Adama nema dvojbe: Stella je nevina. Iako u njemu postoji crv sumnje, Adam ostaje na uvjerenju da Stelli pruži alibi. Njegova mala djevojčica nije ubojica.
Ulrika
Vječno zaposlena odvjetnica izgubila je, negdje u ubrzanoj životnoj svakodnevici, uzde kojima je držala na okupu svoju obitelj. Stella je svojeglava, a Adam sporih reakcija i pun promišljanja, što Ulriki povremeno ide na živce i u njoj izaziva nemir. Ulrikina intenzivna usredotočenost na karijeru rezultirala je lošim odnosom s kćeri. Ulrika se nadala da će njezina obitelj izgledati drugačije, ali od mladenačkih snova do realnosti velike su razlike. Ulrika veći dio tjedna radi, često i putuje jer se tako najbolje dokazuje, cijenjena je i rado prihvaćena na poslu, dok u svojoj obitelji nije realizirana.
Stella
Tko je Stella? Mlada djevojka, buntovnica, borac za pravdu, puna energije i želja da promijeni svijet. Želi putovanja, istraživanje novih zemalja, upoznavanje novih ljudi. Jedina koja ju shvaća je prijateljica Amina. Amina i Stella su dvije strane istog novčića. Tako različite, a tako se dobro upotpunjuju. Njihovo prijateljstvo ništa ne može pomututi. Ali kada im se svidi isti momak, stvari se počinju komplicirati. Hoće li njihovo prijateljstvo izdržati ovu kušnju? Kad je momak pronađen mrtav, Stella je u zatvoru i brani se šutnjom, a Amina je očajna.
U krajnju ruku, nismo imali loše namjere. Davali smo sve od sebe da svome djetetu budemo najbolji roditelji što možemo biti, ali u svojoj namjeri nismo uspjeli. Možda nikad nije ni trebalo doći do onoga do čega je došlo. str. 25.
Dojam o djelu
Roman je u naravi više obiteljska drama, a tek onda pravosudni triler. Okosnica romana nije ubojstvo uspješnog biznismena Christophera Olsena, već optužnica i sudski proces protiv mlade Stelle Sandell. Iako će se činiti da se radnja povremeno sporo događa, savršeno je dozirana, ispričana u neobičnoj trodijelnoj strukturi pričama oca, majke i tinejdžerice.
Što su stupovi obitelji, kako se obitelj gradi i na kraju krajeva, kako se održava, sve je lijepo prikazano. Pred svakim od likova ispiti su moralnosti, lojalnosti i samopercepcije. Može li samo uzajamna ljubav održati obitelj, bez ikakvih preispitivanja i unatoč sumnji?
Meni se roman jako svidio. Različite percepcije stvarnosti, intrigantni likovi u kojima se možete prepoznati (i u liku oca, i u liku majke i u liku tinejdžerice) i sveprisutno pitanje: biste li prekršili svoje moralne i etičke kodekse ponašanja kako biste zaštitili svoje dijete, nosi vas ovim romanom do samog uzbudljivog kraja.
Čitajući ovu knjigu, stalno se nameće pitanje normalnosti i tjera nas da razmislimo o unaprijed utvrđenim obrascima društva u kojem živimo. Suđenje Stelli i doživljaji majke, oca i same Stelle, puni su duboke introspekcije i daju nam izvrstan uvid u obiteljsku dinamiku i život jedne obične, svakodnevne obitelji.
o autoru
M. T. Edvardsson je autor i učitelj iz Trelleborga u Švedskoj. Autor je više romana, uključujući roman Sasvim obična obitelj, koji je prvi put objavio u Sjedinjenim Državama. Živi s obitelji u Löddeköpingeu u Švedskoj.
„Što je to mrtvi kut?“ … „Kad ti je netko točno na ramenu, preblizu da ga vidiš.“ „To vrijedi i za ljude. Onaj tko ti je pod nosom, samo ispari. To je opasna zona, u neposrednoj blizini. Osoba kojoj najviše vjeruješ.“ (str. 20.)
Kada zvijezde potamne
Mlada detektivka Anna Hart proživljava osobnu tragediju od koje se ne može i ne želi oporaviti. Mučena krivnjom, boli, osjećajima napuštenosti i odbačenosti, vraća se u gradić Mendocino, jedino mjesto kože može nazvati domom.
Međutim, Anna tamo ne nalazi ni mir ni utjehu. U Mendocinu je upravo nestala prelijepa tinejdžerica Cameron Curtis. Idilični je gradić izbezumljen, policija pogotovo, jer ovo je prvi veliki slučaj još od Annina djetinjstva, kada je također nestala, a potom pronađena zadavljena lokalna tinejdžerica Jenny. A njen ubojica nikada nije pronađen…
„Ovakvi se gradovi čine tako sigurnima, odvojenima od ostatka svijeta. Zapitaš se jesu li opasni.“ „Zbog svoje bajkovitosti, misliš?“ „Da. Lažna sigurnost. Prestaneš se osvrtati oko preko ramena, jer ti sve izgleda kako treba. Ništa se loše ne može dogoditi ako jarak opasava grad, zar ne? Grudobrani. Čuvari na vratima. Ali zmaj se svejedno pojavi.“ (str. 135.)
Sada, godinama kasnije, policija opet tapka u mraku te zamoli Annu, proslavljenu detektivku i stručnjakinju za nestanke djece, da im pomogne.
Zbog svog traumatičnog djetinjstva, Anna bolje od ikog razumije kako je biti nesretno, zlostavljano, usamljeno i napušteno dijete. Njene rane nikad nisu u potpunosti zarasle i zato osjeća da joj se svako nestalo dijete obraća, da govori jezikom samo njoj poznatim.
Kao da se pozivi upomoć koji beskonačno odzvanjaju atmosferom pojačavaju kad se nađu na mom putu, postanu ljepljivi. Kao da na neki način pripadaju meni, a ja nemam pravo glasa, nemam drugog izbora osim da pokušam na njih odgovoriti. (str. 29.)
Anna se uključuje u potragu za nestalom Cameron, a na površinu počinju izvirati davno zakopani duhovi. Duhovi Annina djetinjstva, duhovi Cameronina djetinjstva.
Odlučna u namjeri da spasi nestalu tinejdžericu, Anna će morati prevladati svoje strahove, nadvladati demone i oprostiti si. A to je, čini se, najteže.
Krhotine istine u romanu Kada zvijezde potamne
Kada zvijezde potamne roman je toliko iskren, neposredan i bolan. Imamo osjećaj da čitamo nešto što se u stvarnosti dogodilo. To nije slučajnost, jer svi savršeni romani u sebi nose zrnce stvarnog svijeta. Baš poput svojih likova, i sama autorica Paula McLain dijete je sustava. Njezino teško djetinjstvo inspiriralo ju je na pisanje ovog romana koji poetičnim, dirljivim jezikom priča o tome što se dogodi kad nas rane, napuste i povrijede oni koji bi nas trebali bezuvjetno štititi.
Majke i očevi trebali bi biti tu. To je originalna ljudska priča, u svakoj kulturi, još od početka vremena. Moji nisu bili… Sve te ožiljke i dalje nosim… Probleme s povjerenjem, povezivanjem, identitetom, osjećaj praznine, izoliranosti, udaljenosti i očaja – napukline na duši koje se ne mogu popraviti. … Znam da svi oni koji u svojoj nutrini imaju tu rupu, samo traže načine, ponekad i cijeli svoj život, kako da je ispune. (str. 81.)
Odrastala je u udomiteljskim obiteljima i u djetinjstvu bila seksualno zlostavljana. Njeni ožiljci postali su ožiljci detektivke Hart i zato je detektivka lik kojem u potpunosti vjerujemo. Ako vam se čini da je ono što likovi govore i osjećaju previše stvarno, da su njihove boli i traume previše životne – to je zato što i jesu.
Drugi komadić istine koji nam se poput dijamanta pruža jest slučaj nestale djevojčice Polly Klass. Ova je dvanaestogodišnjakinja oteta iz svog doma, uz prijetnju nožem, pred očima svojih prijateljica. Njezin nestanak donio je mnoge pozitivne promjene ne samo u kalifornijski pravni sustav, već i u sam način potrage za nestalom djecom.
Više o svemu ovom OBAVEZNO pročitajte na kraju romana, u bilješci autorice.
Roman koji se sam čita
Roman Kada zvijezde potamne obuzeo me od prve stranice. Jedan je od rijetkih romana koji je u meni pobudio onaj neki osjećaj treperenja – htjela sam ga što prije pročitati i, u isto vrijeme, nikad ne završiti. Toliko je dobar! Ne samo da je stil pisanja savršen – poetičan, nježan, ranjiv, dirljiv i veoma emotivan, nego su i rečenice pametne, oblikovane tako da u vama probude jezu i zavuku vam se duboko ispod kože.
Sjećam se neke stare priče o duhovima…, o tome kako vrag otima duše tako da ih otvoreno zatraži. Nije lopov već majstor manipulacije. Prava opasnost, barem u toj priči, nije vrag kao takav, već nemogućnost spoznaje da ga možeš odbiti. To je najtužniji dio cijele priče, i susrećem ga uvijek iznova. To kako neke žrtve ne mogu niti šapnuti ne u sebi. Zato što ne vjeruju da moraju spasiti vlastiti život. (str. 36.)
Ne mogu vam dovoljno dobro opisati osjećaje koji su me prevladavali dok sam čitala. Već u prvom poglavlju jasno je da s detektivkom Hart nešto nije u redu i ta se nit provlači gotovo do kraja. Osim toga, imamo djevojke koje nestaju bez traga, ali i odjek davnog slučaja koji je potresao djetinjstvo detektivke Hart i svih njenih prijatelje. Tu su još i zagonetni odnosi u sadašnjosti, zlostavljanje djece te lekcije o preživljavanju koje se Anna učila u udomiteljskoj obitelji. Sve te niti duboko su isprepletene, a čitatelj ih mora rasplesti i saznati što se sve dogodilo, nekada i sada.
Već dugo nisam naišla na roman koji se sam čita. Ovo je jedan od tih i od mene imate najsnažnije preporuke. Ovo će mi, sigurna sam, ostati jedan od najboljih romana pročitanih u 2022. godini!
Ostali naslovi ove autorice:
Paula McLain američka je književnica, poznata po romanima Gospođa Hemingway, Dosegnuti sunce i Ernest i ja.
…naše su tajne samo ožiljci – dio su nas, ali ne smijemo dopustiti da nas definiraju. … Tek kad otkrijemo svoje tajne, možemo si dopustiti slobodu da budemo ono što stvarno jesmo. (str. 326.)
Vrijeme otkrivanja – 1958.
Osamnaestogodišnja Gabrijela s obitelji živi u Veloj Luci na Korčuli, u maloj ribarskoj zajednici koja ju iz dana u dan sve više guši. Od života želi više nego udati se i imati djecu, no patrijarhalni sustav u kojem odrasta, a kojem itekako pripada njen otac, ne dopuštaju joj ni najmanju pomisao na to.
Ono što Gabrijela, od milja zvana Jela nikako nije očekivala jest da će, osramoćena i od obitelji odbačena, biti prognana na Novi Zeland. Tamo će raditi kao kućna pomoćnica Roku, sinu očeva prijatelja i od svih kriti tajnu koja nikako ne smije izaći na vidjelo.
Ova zemlja izgledala mi je ispeglano, spljošteno, i u tom trenutku dala bih sve da mogu vidjeti oštre vapnenačke planine svoje domovine kako se uzdižu iz mora poput divovskih monolita. (str. 19.)
Mlada Jela nije ni sanjala da će biti primorana ostaviti sve svoje i živjeti u nepoznatom svijetu, okružena nepoznatim ljudima i običajima.
„Prošle smo godine nabavili hladnjak. … Jesi li ga vidjela…?“ Kimnula sam glavom… pokušavajući sakriti nelagodu. Nisam htjela priznati da sam u strahu odskočila kad sam nešto ranije na putu do WC-a naišla na sanduk koji je izgledao poput lijesa, i zujao. (str. 27.)
Vrijeme otkrivanja – 1989.
Gabrijelina kći Luisa odlučna je u istraživanju svojih jugoslavenskih korijena. Muči je što njena majka ne priča sa svojom obitelji te majčina tajanstvenost kada ju se o tome pita. Luisa je sigurna da njena majka Jela nešto krije, nešto veliko i mračno, dovoljno teško da više nikad ne progovori sa svojim ocem i bratom te da se nikada ne vrati na Korčulu, čak ni u posjet.
I tako Luisa, u pratnji poznanice Bex, kreće na backpacking putovanje svijetom, čija će zadnja postaja biti Jugoslavija – i Korčula. Kada tamo napokon stiže, šokirana je zaostalošću i zemlje i ljudi, no to nije najgore što će joj se tamo dogoditi.
Jugoslavijom tinjaju nemiri i u zraku se osjeća rat. Ljudi su pogođeni inflacijom, osiromašeni, kruti, izgubljeni. To mjesto je sve ono što Luisa uopće nije očekivala.
Kad stigne na Korčulu, bez Bex, slomljena, povrijeđena i izmučena, Luisa počinje put iscjeljenja.
Novi Zeland uvijek će biti Luisin dom, ali njezino obiteljsko stablo prvi je korijen pustilo u Jugoslaviji, u Dalmaciji, sidro su bacili na ovom negostoljubivom tlu. Iako su se grane toga drveta protegnule jako daleko, ona je svejedno jedna od tih grana. Ovo mjesto čini je posebnom. (str. 230.)
Mamac za (hrvatske) čitatelje
Od romana Vrijeme otkrivanja imala sam ogromna očekivanja. Neka su ostvarena, neka nisu… Počet ću recenziju tako što ću reći da mi se cijela zamisao svidjela. Priča o Jugoslaviji, odnosno, ako uzmemo u obzir najveći dio mjesta radnje, o Hrvatskoj, koju je napisala strana autorica dovoljan je mamac za čitatelje s ovog područja.
Osim toga, svatko tko je ljubitelj obiteljske drame naći će se zaintrigiran pričom o obiteljskim tajnama, osramoćenoj i protjeranoj djevojci, kćeri koja želi razmrsiti prošlost svoje majke… Tako sam se i ja našla itekako zainteresirana za ovu dramu koja svoje niti plete između mjestašca na Korčuli i grada na Novom Zelandu, tijekom tridesetak godina dvadesetog stoljeća, između dva rata čiji su kraj i početak, iako u pozadini, itekako utjecali na radnju.
Nedostajanje
Vrijeme otkrivanja roman je koji ima puno kvaliteta. Jedna od njih svakako je opisivanje Gabrijeline rodne Korčule. Ona svoje mjesto vidi kao zbroj svih osjetila. Vela Luka za Jelu nije samo ono što vidi i čuje. Tu su i mirisi, okusi i osjećaj na koži koji ima njezino rodno mjesto.
Zato, kad se nađe bačena u novu zemlju i novi grad, sve ono što je prije uzimala zdravo za gotovo sada joj fali.
Zastala sam i duboko udahnula, vječno se na dajući dašku mora. Nisam znala koliko čovjeku može značiti miris nekog mjesta, kako ću očajnički željeti čuti more, omirisati ga i osjetiti kako mi sol pecka kožu. (str. 39.)
Jelina čežnja za rodnim mjestom, njena ljubav prema njemu i istodobno, prezir prema toj maloj, učmaloj, siromašnoj sredini najljepši su trenuci i najsnažnije rečenice ovog romana.
Spisateljica se izvrsno dotiče i patrijarhata koji i dan danas, u mrvičicu ublaženoj varijanti, vlada većinom ovih naših prostora. Lijepo je opisano društvo u kojem muškarci uvijek vode glavnu ulogu pa makar i ne bili u pravu. Sve što je muško vrijedno je poštovanja, sve što je žensko tu je da šuti i trpi.
Kad se nađe na Novom Zelandu, Jela uviđa da nisu svi muškarci poput njezina oca i brata, te da postoje žene koje, uz prstohvat obijesti, nose mini suknje i odjeću peru u perilici.
Ima li mjesta za napredak?
Vrijeme otkrivanja roman je prvijenac autorice P.J. McKay i to se u određenim segmentima primjećuje. Na primjer, izvrsna ideja donesena je na pomalo dosadan način, neprestanim pripovijedanjem. Nisam pisac i nikad to neću biti, no kao profesorica jezika i književnosti uvijek učenicima savjetujem da miješaju pripovjedne tehnike jer tako priča postaje dinamična, brza, zanimljiva. Samo pripovijedanje, ma koliko god atraktivna bila tema, uspavljuje čitatelja.
Neke su rečenice divno oblikovane, slikovite, gotovo lirske, dok su druge isforsirane, kao da nasilu trebaju biti poučne. Ista stvar mi je i s nekim situacijama koje su se dogodile Jeli i Luisi, majci i kćeri. Dok su jedne opisane vjerodostojno, druge su naivne i potpuno nevjerojatne.
Da zaključim. Tema je odlična, pogotovo Jelina strana priče koja je živopisna, teška, ajmo reći čak i šokantna i tjera na razmišljanje. Luisin mi se dio manje svidio jer mi se njen lik nije svidio, no ima akcije i u njezinoj strani priče. Stil pisanja nije mi u potpunosti sjeo i bio mi je malo naporan.
Ipak, unatoč tom beskrajnom pripovijedanju, roman sam dosta brzo pročitala jer me vukao – ne znam kako to drugačije objasniti. Doista sam htjela saznati Jelinu priču, više nego Luisinu, i vidjeti je li u dalekom svijetu pronašla sreću. Htjela sam istražiti njezine tajne toliko da sam došla u napast preskočiti Luisin dio i odmah nastaviti s Jelom. Naravno, nisam to učinila i na kraju mi je bio drago, jer je osjećaj iščekivanja otkrića tajne romanu dao dozu napetosti.
Za čitatelje čiji su poroci duboko zakopane sramotne tajne prošlosti, obnova ranjenih obiteljskih veza te ruralna sredina u kojoj ljudi sami sebi onemogućavaju napredak, Vrijeme otkrivanja bit će pun pogodak i pravi užitak za čitanje.
Ostali naslovi ove autorice:
P.J. McKay je inspiraciju za pisanje svog debitantskog romana, Vrijeme otkrivanja, dobila na svom backpacking putovanju bivšom Jugoslavijom 1989. godine. Naravno, u pisanju su joj puno pomogli i pripadnici novozelandske hrvatske zajednice, koji su joj dali dragocjen uvid u život, običaje, probleme, strahove i nade hrvatskih imigranata na Novom Zelandu.
U domu za nezbrinute dječake Željezna kuća odrastaju braća Michael i Julian.
Usred doline nalazila se zgrada. Bila je sačinjena od cigle i kamena i prostirala se na tri kata. Imala je dva odvojena dugačka krila s obje strane glavne građevine. Jedno krilo bilo je potpuno mračno, prozori prazni, poneki prekriveni daskama. Dalje su se pružale manje građevina i nesređeno dvorište. Među zgradama su se kretale pognute osobe. Sitne. Djeca. (str. 46.-47.)
Okruženi nebrigom, nasiljem i svakojakim okrutnostima, Michael se bori šakama, snagom i hrabrošću, a Julian bježanjem i vjerom u starijeg brata. I taman kada im je sve trebalo krenuti u dobrom smjeru, Julian ubija drugog dječaka – posebno okrutnog štićenika doma. Želeći zaštititi brata, Michael preuzima krivnju i bježi.
Godinama kasnije, Michael je iskusni plaćenik njujorške mafije. Svojom spretnošću, hrabrošću, pameću i snagom popeo se gotovo do samoga vrha.
Bio je borac i ubojica, princ ulice kojeg su se ostali toliko bojali da je rijetko bio prisiljen ubijati. Njegova je pojava bila sasvim dovoljna. Njegovo ime. Prijetnja koju je to ime predstavljalo. (str. 21.)
Kada se zaljubi u lijepu Elenu, želi vam iz organizacije što mu nakratko i uspijeva.
No Michaelova je sloboda kratkoga vijeka. Šef mafije koji mu je dao slobodu umire, a njegov sin, oduvijek ljubomoran na Michaela, želi osvetu.
Mafija ne bira sredstva želeći natjerati Michaela da pati. Najokrutniji ubojice kreću u lov.
Michael mora zaštititi one koje voli. Ne samo Elenu, već i brata kojega je davno izgubio.
Bježeći od mafije, Michael se upliće u neobičnu, ali i opasnu obiteljsku situaciju svog brata. Pojavljuju se tragovi koji ga vode do istine o vlastitom podrijetlu.
A svi tragovi vode natrag u Željeznu kuću…
Obiteljske tajne
Michael i Julian braća su rođena s jedva godinu dana razlike. Oduvijek su u domu Željezna kuća gdje trpe različita zlostavljanja i okrutnosti većih i zločestijih štićenika doma.
Michael je jači i snažniji, no na Julianu, i psihički i fizički slabijem, dom ostavlja velike traume od kojih se ne uspijeva oporaviti niti dvadeset godina kasnije.
Crnilo je bilo poput otoka, a ako ostane na njemu, ništa mu neće moći nauditi. Sam je stvorio taj otok kako bi mogao otići tamo kad stvari postanu gadne, ili strašne, ili teške. Otok je bio siguran i samo njegov. (str. 121.)
Iako su desetljećima razdvojeni, čim Michael shvati da će mafija krenuti na Juliana kako bi naudila njemu, kreće k bratu i napravit će sve da ga zaštiti, kao i godinama prije. Međutim, Julianova je obiteljska situacija komplicirana. Otac je nezainteresirani političar koji u svemu vidi samo svoj dobitak ili gubitak. Majka je pretjerano zaštitnički nastrojena žena mutne prošlosti, a tu je i njezin tjelohranitelj koji o svemu zna više nego što bi trebao.
Kada se zaredaju ubojstva, a Elena pobjegne grozeći se Michaelove ubilačke naravi o kojoj nije ništa ni znala ni slutila, Michael shvaća da se upetljao u priču puno dublju od one početne.
Sve je nekako povezano – njegova prošlost i njegova sadašnjost.
Da riješi jedno, morat će se potruditi raspetljati drugo. No tajne se prošlosti ne daju razmrsiti tako lako.
Na svijetu je bilo i vještijih ubojica od Michaela. Nije mogao pogoditi metu s nemoguće udaljenosti niti se bavio eksplozivima, trovanjem ili masovnim ubojstvima. U ovaj je posao ušao boreći se za vlastiti život i u tome je bio dobar. … Još kao dijete shvatio je da je bolje biti okrutan nego blag; brz umjesto spor. Naučio je krasti, spletkariti, ranjavati; bio je to njegov talent – snaga uma. (str. 34.)
Željezna kuća – roman koji iznenađuje
Moram priznati, naslovnica romana Željezna kuća isprva me baš odbijala i uporno sam odugovlačila čitanje. Naravno, još se jednom pokazala istinitom ona Ne sudi o knjizi po koricama. Željezna kuća klasični je John Hart – krimić koji se napeto čita od početka do kraja! Dakle, nije to triler koji će se zezati s vašom glavom, ali je itekako dobar akcijski krimić koji ne možete prestati čitati jer glavni lik ili bježi, ili saznaje tajne iz prošlosti ili pokušava spasiti ovog ili onog… Ta njegova nastojanja toliko su zanimljiva da nikako ne odlažemo roman!
Većina mi se likova svidjela jer su jako dobro okarakterizirani, pogotovo siroti Julian čiji su strahovi i traume detaljno i vjerodostojno opisani. Ispod površine svakog lika krije se nešto više i to mi je super jer nitko nije onakav kakvim se čini na prvi pogled. Osim Michaela koji je klasični akcijski junak. Sposoban za sve, spretan, mentalno jak, dosjetljiv… S druge strane, ima nježno i neiskvareno srce, Elenu voli svim srcem i želi joj osigurati dobar i pošten život.
Postoji razlika između ljubavi i uspomene na ljubav. Uspomena je topla, ali beznačajna. Voljeti nekoga znači da ćeš sve učiniti za tu osobu. Spaliti mostove. Srušiti kuće. Zbog ljubavi je normalan život nevažan. (str. 157.-158.)
Elena je, s druge strane, meni bila strašno iritantna. Cmoljava, neodlučna, nesposobna misliti dva koraka unaprijed. Ipak, koliko god me iritirala, sve jedno sam navijala za nju i Michaela. Ah, ta ljubav!
Dosad sam pročitala četiri Hartova romana i ovaj mi je, zasad, najdojmljiviji.
Brz, napet, pun akcije. Ako volite takve romane, navalite!
Na ulicama okruga Kensington, u gradu Philadelphiji, dvije nekad nerazdvojne sestre Mickey i Kacey Fitzpatrick sada se nalaze na suprotnim stranama. Mickey je policajka, a Kacey ovisnica.
Službeno, Kacey i ja ne razgovaramo. To traje već pet godina. Tijekom tih pet godina bilo je nekoliko rijetkih prilika – tri, da budem precizna – u kojima sam morala s njom službeno razgovarati jer smo došle u situaciju u kojoj sam ja bila policajka, a ona osumnjičena osoba. (str. 76.)
I premda ne razgovaraju, starija sestra Mickey oduvijek pazi na mlađu Kacey – patrolira ulicama i obilazi uglove na kojima Kacey radi sve kako bi si priuštila sljedeći šut.
No Kacey odjednom nestaje, u isto vrijeme kada se u kensingtonskom okrugu pojavljuje serijski ubojica koji ubija ovisnice i prostitutke.
Mickey počinje uspaničeno tražiti mlađu sestru, a uskoro joj postaje jasno da ne može vjerovati čak ni onima za koje je vjerovala da su joj najbliži.
Svojski sam se trudila zanemariti tiho zujanje koje me pratilo svakog dana. Kao da je u pozadini zvonilo neko tiho, upozoravajuće zvono. Nisam ga htjela slušati. Htjela sam da sve ostane onako kako je bilo. Više sam se bojala istine nego laži. Istina bi promijenila okolnosti mojeg života. … Bila sam sretna s laži. (str. 229.)
Nekada i sada
Rijeka svjetla i tame ispripovijedana je glasom starije sestre Mickey, no ta priča nije pristrana. Mickey realno govori o samoj sebi, svojim manama i vrlinama, pogrešnim koracima, dobrim i lošim stvarima koje je napravila iz ovih ili onih razloga.
Jesam li jadna? Vjerojatno jesam, na neki način. Tvrdoglava sam k’o mazga i teško prihvaćam pomoć, čak i kada bi mi dobro došla, a znam biti i plašljiva. Neću se baš prva baciti pred metak za kolegu, niti ću baš prva izjuriti na prometnu ulicu kako bih uhvatila bjegunca. Znači, bez love jesam. Jadna jesam. No glupa nisam. Definitivno nisam glupa. (str. 12.)
Isto tako, sve što saznajemo o nestaloj Kacey, saznajemo iz riječi njene starije sestre.
No, priča ne teče samo u sadašnjosti. Mickey nam pripovijeda o njihovom teškom djetinjstvu, o odrastanju bez roditelja koje je odnijela droga, o baki koja se za njih brinula s premalo ljubavi, previše usmjerena na golo preživljavanje, o različitim stazama koje su sestre naposljetku odabrale.
Putujući između prošlosti i sadašnjosti, otkrivamo davno zakopane tajne i otvaramo već zarasle rane.
Neživi – a likovi
Osim sestara, napadno je to koliko nežive stvari, da se tako izrazim, sudjeluju u radnji, gotovo kao da su i one likovi.
Prva takva stvar je droga. Čitavu radnju pokreće zlo koje od prvog njihova udaha obilježava živote sestara Fitzpatrick. Jedna se sada protiv njega bori, a druga mu se u potpunosti prepušta.
Toga sam dana otkrila tajnu: nitko od njih ne želi biti spašen. Svi žele ponovo potonuti k zemlji, nastaviti spavati. Kad ih se oživi, svima je lice prepuno mržnje. Kao policajka, vidjela sam taj izraz… stojeći za leđima kakvog jadnog bolničara čiji je posao bio da ih vrati iz mrtvih. Isti je to izraz lica koji sam toga dana vidjela na Kacey… (str. 34.)
Spisateljica predivnim riječima, dirljivo, a opet realno, brutalno i živopisno, opisuje bitku s drogom, bitku koja se širi na cijeli okrug. Droga nas prati od prve stranice, kad čitamo popis ljudi koje je droga uzela iz Mickeyina života, do posljednje, koja je toliko potresna (i višeznačna) da vam ostavljam da je sami doživite, bez mog uplitanja.
Drugi neživi lik je okrug Kensington. Tako je dobro i detaljno opisan, potpuno uklopljen u radnju i mi čitatelji osjećamo kao da smo tamo.
Većina trgovinskih transakcija u Kensingtonu (onih povezanih s drogama i seksom) započinje u jednoj od te dvije ulice, a završava… u jednoj od napuštenih kuća ili zgrada u pokrajnjim ulicama četvrti. Uz glavnu se ulicu nalaze lokali… Otprilike trećina izloga i ulaza u lokale zatvorena je daskama. (str. 15./16.)
U njemu žive dvije krajnosti – ovisnici, prostitutke, dileri, lopovi i ubojice, najniži sloj društva koji se skriva u napuštenim kućama prozora zakucanih daskama, kojima se širi miris truleži, izmeta i smrti.
I onaj drugi, viši srednji sloj koji se polako naseljava u novoizgrađene stambene komplekse i osvaja svoje mjesto pod suncem Kensingtona.
Rijeka svjetla i tame – potresna priča o svemu
Dugo sam odgađala čitanje romana Rijeka svjetla i tame jer iskreno (i po običaju), naslovnica me strašno odbijala. Ipak, vidjela sam da je puno blogera hvali pa sam se bacila na posao i – knjiga je stvarno dobra! Na trenutke autoričin stil podsjeća na uspješnice Karin Slaughter, a svi znamo koliko ja nju volim!
Rijeka svjetla i tame doista je sjajan roman – roman o svemu. Nije to samo kriminalistička priča o potrazi za ubojicom koji iskorištava najranjivije članove društva. To je i obiteljska drama koja prati propast obiteljskih veza, tajne koje se skrivaju po podrumima, izoliranost od rođaka, loše odluke koje prate glavne likove…
Još od djetinjstva imam jednu lošu naviku. Bježim od onoga s čim se ne mogu suočiti, okrećem se od onoga zbog čega se stidim, skrivam se od toga radije nego da se pozabavim time. U tom sam smislu kukavica. (str. 130.)
Premda je i krimi-dio jako dobar, napet i s par izvrsnih, neočekivanih obrata, ovaj obiteljski dio puno je jači. Izmjene prošlosti i sadašnjosti romanu od petsto stranica ne samo da daju dinamičnost, nego i dubinu. Likovi sestara Fitzpatrick postaju stvarni, opipljivi, razumijemo ih jer znamo što su sve prošle i zbog čega su takve kakve jesu.
Preporuka? Možda sam pristrana jer ovaj roman pogađa moj književni ukus, ali – pročitati. Rijeka svjetla i tame možda vas se neće dojmiti samom fabulom, ali način na koji nam je spisateljica donosi životan je, zanimljiv i potresan. Unatoč obujmu, brzo se čita, drži pažnju i budi interes čitatelja. Meni je bila jako, jako dobra. Ako volite napete obiteljske priče upletene u potragu za ubojicom, Rijeka svjetlosti i tame mora na vašu listu za čitanje!
Ostali naslovi ove autorice:
Liz Moore američka je spisateljica kojoj je Rijeka svjetla i tame zapravo četvrti objavljeni roman, i njime je postigla međunarodni uspjeh. Nakon njega, kod nas je preveden još i izvrstan roman Bog šume.
We use cookies on our website to give you the most relevant experience by remembering your preferences and repeat visits. By clicking “Accept All”, you consent to the use of ALL the cookies. However, you may visit "Cookie Settings" to provide a controlled consent.
This website uses cookies to improve your experience while you navigate through the website. Out of these, the cookies that are categorized as necessary are stored on your browser as they are essential for the working of basic functionalities of the website. We also use third-party cookies that help us analyze and understand how you use this website. These cookies will be stored in your browser only with your consent. You also have the option to opt-out of these cookies. But opting out of some of these cookies may affect your browsing experience.
Necessary cookies are absolutely essential for the website to function properly. These cookies ensure basic functionalities and security features of the website, anonymously.
Kolačić
Trajanje
Opis
cookielawinfo-checkbox-analytics
11 months
This cookie is set by GDPR Cookie Consent plugin. The cookie is used to store the user consent for the cookies in the category "Analytics".
cookielawinfo-checkbox-functional
11 months
The cookie is set by GDPR cookie consent to record the user consent for the cookies in the category "Functional".
cookielawinfo-checkbox-necessary
11 months
This cookie is set by GDPR Cookie Consent plugin. The cookies is used to store the user consent for the cookies in the category "Necessary".
cookielawinfo-checkbox-others
11 months
This cookie is set by GDPR Cookie Consent plugin. The cookie is used to store the user consent for the cookies in the category "Other.
cookielawinfo-checkbox-performance
11 months
This cookie is set by GDPR Cookie Consent plugin. The cookie is used to store the user consent for the cookies in the category "Performance".
viewed_cookie_policy
11 months
The cookie is set by the GDPR Cookie Consent plugin and is used to store whether or not user has consented to the use of cookies. It does not store any personal data.
Functional cookies help to perform certain functionalities like sharing the content of the website on social media platforms, collect feedbacks, and other third-party features.
Performance cookies are used to understand and analyze the key performance indexes of the website which helps in delivering a better user experience for the visitors.
Analytical cookies are used to understand how visitors interact with the website. These cookies help provide information on metrics the number of visitors, bounce rate, traffic source, etc.
Advertisement cookies are used to provide visitors with relevant ads and marketing campaigns. These cookies track visitors across websites and collect information to provide customized ads.
