Jurica Pavičić poznati je novinar i odličan pisac, ali je istovremeno i dobar ribar. Ako ostavimo po strani priču njegovog novog romana Usta puna mora i osvrnemo se malo na njegovu ribarsku vještinu, naučit ćemo puno toga o održavanju brodice, od premaza za brodove do utjecaja posolice i osmoze na dugovječnost broda. Čak ni ja, koja sam iz Dalmacije, nisam znala za ovoliko poslova koji su nužni da bi se održavala mala brodica. Sve to glavni junak ovog romana stoički odrađuje, prvenstveno zbog ljubavi prema moru i brodovima.
A evo priče.
Utopljenik
U blizini Trogira more izbacuje tijelo nepoznatog utopljenika. Čovjek je bez isprava, nitko nije prijavio njegov nestanak, a otisci prstiju nisu ni u jednoj bazi podataka. Policijska istraga tapka u mjestu, a mladi inspektor Zvone Carev nema od kuda krenuti. Slučaj privlači pozornost netom umirovljenog novinara, Gorana Najeva.
Ti si novinar, istraživački novinar. To radiš: istražuješ. str. 22.
Istraga
Na nagovor stare prijateljice, Goran odluči istražiti okolnosti događaja koje su dovele do pronalaska nepoznatog utopljenika. Prati rad mladog policijskog inspektora i nakon kratkog vremena, novinar je korak ispred policijske istrage. Identitet utopljenika vodi ga u različite krajeve Hrvatske te Bosne i Hercegovine, razotkrivajući duboko zakopane tajne povezane s ratnom prošlošću.
Ako se nije ubio, ubio ga je netko drugi. str. 22.
Dojam o djelu Usta puna mora
Po mom mišljenju, ovo je roman o krivnji. I to ne bilo kakvoj, već onoj iskonskoj, koja izjeda čovjeka, ne da mu mira, ne da mu spavati, progoni ga svake minute njegova života. I koliko je god ta krivnja stjecajem okolnosti kolektivna, toliko je i osobna, individualna. Svaki čovjek u svom životu mora donositi izbore. Okolnosti su ponekad jako teške, grube, ratne. Ali kad se ti izbori donesu, stvari su se već dogodile. I tada nema odstupanja, ni povratka nazad. Ostaje samo krivnja.
Usta puna mora napisana su u poznatom Pavičićevom stilu. Sama kriminalistička priča nije tu sama za sebe, već je svojevrsna podloga od koje se grade motivi koje tako dobro prepoznajemo u svim sferama javnog djelovanja: trgovanje interesima, guranje u politiku na osnovu praznih populističkih slogana, kadriranje podobnih pojedinaca i slično.
Čak ni novinar, glavni lik, nije savršen i bezgrješan pojedinac. Nakon nekoliko ozbiljnih novinarskih gafova, dobiva časni izlaz, odlazak u mirovinu umjesto javne prozivke. Pavičić likom Najeva upozorava na degradaciju novinarske profesije koja dolazi pod motom: Treba preživjeti danas, što znači prihvaćati sve što ti se ponudi, a sutra kako bude.
Ni drugi likovi u romanu nisu crno-bijeli, već su izrazito obojeni. Svi imaju svoje tajne i svoje nesavršenosti, svoje moralne dileme. Svi su oni na rubu toga da u jednom trenu eksplodiraju. Samo neki od njih to bolje podnose jer imaju čvršći obraz ispod kojeg se mogu sakriti, a drugi bježe od ljudi i svijeta kako ne bi bili pronađeni.
Pavičić postepeno gradi napetu atmosferu s dinamikom koja ne usporava, koja nas vodi u nova mjesta i nove vremenske okvire. Trag utopljenika širi se na susjednu nam državu i vraća se u ratno vrijeme koje je iza nas, ali događaji i sjećanja ostaju zauvijek.
Ako si ratni heroj, ljudi se pred tobom osjećaju moralno ucijenjeno. str. 178.
Usta puna mora dokazuju da prešućene činjenice i zločini kad-tad isplivaju na svjetlo dana jer spokoj nije opcija ondje gdje grižnja savjesti vlada, a krivnja izjeda.
U selo ih je stiglo osam. U tom trenutku u selu nije bilo nikog osim šestero staraca koji su tada bili živi. str. 96.
Jurica Pavičić hrvatski je romanopisac, scenarist, pisac kratkih priča i novinar. Literarni ugled stekao je svojim kratkim pričama te trilerima i kriminalističkim romanima u kojima miješa socijalnu analizu s mračnom vizijom ljudske prirode i kompleksnim moralnim situacijama. Dobitnik je više književnih nagrada. Njegov roman Crvena voda (objavljen 2017.) dobio je nakon prijevoda na francuski 2021. godine nagrade Le Points i nagradu Grand Prix de la litterature policiere za najbolji europski kriminalistički roman. Jurica Pavičić rođen 1965. u Splitu, gdje je i danas živi.
Kada netko spomene Kinu, razmišljamo o zemlji koja je velesila i pomislimo kako je tamo većini stanovnika ugodno živjeti zbog velikog procvata ekonomije i probitku na mnoga svjetska tržišta. Danas je možda tako u većim razvijenim kineskim gradovima, ali nekada je život u Kini, pogotovo u ruralnim naseljima, bio veoma težak. Nestašica poslova prouzročila je veliku građansku krizu te su ljudi odlazili na rad u druge zemlje preko lukavih posrednika koji su im obećavali obilje i dobru zaradu u SAD-u ili Africi. Ali došavši nakon dugog puta na te destinacije, kineski mladići shvatili bi da su prevareni.
Švedska 2006.
Maleno selo Hesjövallen zadesila je nezapamćena tragedija – devetnaestoro ljudi brutalno je ubijeno. Nitko ne zna što je povod ovom suludom činu. Dok policija, kao i većina namjernika, misli da je to djelo umno poremećene osobe, neki pak misle drugačije. Nakon višednevnog tapkanja u mraku, trag vodi do kineske zalagaonice.
Ipak postoji polazišna točka, pomislila je. Nisu svi iz sela ubijeni. str. 31.
Sutkinja Birgitta Roslin
Birgitta Roslin žena je velikog životnog iskustva i renomirane sudske prakse. Sudila je mnoge, vrlo komplicirane presude i cijenjena je u svom poslu. Ali godine života malo su je potrošile, brak sa Staffanom zašao je u krizu sredovječnosti, a i zdravlje Birgittu ne služi baš najbolje. Za vrijeme odmora od posla slučajno vidi članak o masakru u Hesjövallenu. Shvaća da se među ubijenima nalaze i udomitelji njezine majke.
Kao da je iza kulisa izašla ravno na osvijetljenu pozornicu. A u toj je drami bila potpuno sama. str. 107.
Istraga
Slijedeći unutarnji poriv, Birgitta Roslin odluči otputovati na mjesto događaja. Policijska istražiteljica nije baš zadovoljna Birgittinim uplitanjem u slučaj, ali Birgitta malo po malo otkriva zanimljive podudarnosti. Jedna je crvena traka s lampiona u kineskom restoranu, a druga su dnevničke zabilješke pronađene u kući ubijene Birgittine rodbine.
Dojam o djelu Čovjek uz Pekinga
Čovjek iz Pekinga počinje vrlo napeto i zagonetno i čini se da je pred nama pravi napeti misterij koji će nas zalijepiti za sjedalicu. Upoznajemo detektiva amatera, sredovječnu sutkinju koja se u policijskom poslu ne snalazi baš najbolje. Ona sustavno krši policijsku obvezu na tajnost informacija svojim uplitanjem u slučaj. S obzirom na njezinu poziciju i renome, to je prvo što čudi čitatelja.
Nakon prvog dijela priče koji je obećavao, dolazi drugi koji nas je malo razočarao. Trag vodi u Kinu devetnaestog stoljeća, gdje imamo uvid u težak život tadašnjih seljaka i njihovo emigriranje u druge zemlje. Pratimo priču o trojici braće; jedan se ne uspijeva dokopati Amerike, dok druga dvojica dolaze u obećanu zemlju poluživi.
Drugi dio, koji se događa nakon što su braća Sun stigla u Ameriku gdje su radili kao robovi u izgradnji transkontinentalne željeznice i trpjeli nezamislive teškoće i poniženja, autor je nepotrebno odužio pa sam često gubila fokus. Priča se umrtvila i činilo se da predstavlja neku potpuno zasebnu knjigu.
Treći dio događa se u današnjoj ekonomski prosperitetnoj Kini, gdje nekoliko moćnih ljudi vodi političku borbu za moć između starih maoista i kapitalističkih karijerista kojima je profit na prvom mjestu. Konačno, saznajemo pozadinu s početka knjige, ali i ovaj dio je preširok s nepotrebnim političkim analizama.
Sve u svemu, Čovjek iz Pekinga jedna mi je od lošijih Mankellovih knjiga. Sama ideja bila je dobra, ali ubili su je nepotrebni insajderski detalji i prevelika teoretiziranja na uštrb stvarne akcije. Autorova ideja očito je bila približiti čitatelju povijesni kontekst, ali njega je jednostavno bilo previše.
Poanta priče je mržnja koja ne zastarijeva ni tijekom nekoliko generacija. Štoviše, ona postaje sila koja samo raste dok se ne pretvori u osvetu.
Plovili su preko velikog oceana. No siromaštvo nisu uspjeli ostaviti za sobom.
Ako vas zanima Mankell, pogledajte osvrte na još neka njegova djela.
Henning Mankell najuspješniji je švedski pisac kriminalističkih romana svih vremena, koji je vrhove svjetskih ljestvica najprodavanijih knjiga osvojio godinama prije nego što je taj žanr iz skandinavskih zemalja osvojio svijet. Od njega su učile mnoge današnje zvijezde toga žanra, ali malo mu se tko uspio približiti u spisateljskoj vještini. Neki su njegovi romani ekranizirani i u Švedskoj i u Velikoj Britaniji gdje ga je utjelovio slavni Kenneth Branagh. Henningu Mankellu na hrvatski su do sad prevedi romani Ubojica bez lica, Psi iz Rige, Čovjek koji se smiješio, Bijela lavica, Na pogrešnom tragu, Ubojstvo na Ivanjsku noć, Peta žena, Vatrozid, Piramida, Ispod površine, Povratak učitelja plesa, Talijanske cipele i Švedske gumene čizme. Preminuo je u listopadu 2015. godine.
Svaki mjesec ili tako nekako, inspektor Jack Logan prolazi sve sigurnosne protokole kako bi ušao u najstrože čuvanu psihijatrijsku bolnicu na jugu Škotske. Tamo se liječi Gospodin Šapat, ubojica iz slučaja otmice i ubojstava dječaka koji je Loganovu karijeru vinuo u zvijezde.
Ali to ima svoju cijenu… Inspektor Logan već deset godina posjećuje Gospodina Šapata i pokušava doznati gdje se krije posljednji trag slagalice.
A onda, stotinama milja sjeverno, u Škotskom visočju, nestaje još jedan dječačić.
Prisjećajući se, Duncan ne bi mogao sa sigurnošću reći zašto je potrčao. Ne baš. Ništa nije upućivalo na to da se nešto dogodilo. Nije postojao nijedan jasan razlog za iznenadan nalet panike. (str. 13.)
Logan je pozvan da vodi istragu. Toliko je sličnosti sa slučajem Gospodina Šapata da se i sam inspektor mora zapitati – čami li u ustanovi pogrešan muškarac?
Unatoč svim sličnostima, Logan je siguran da je pravi ubojica zatvoren. No, tko je onda oteo dječačića i tko se toliko potrudio da sve izgleda baš kao prije deset godina?
Ovo je slučaj od kojeg ćete se naježiti i roman koji nećete moći prestati čitati!
A iz ormara su izašle noćne more. Iz ormara je izašla tuga. Iz ormara su izašle kosti. (str. 147.)
Leglo kosti – prvi nastavak serijala
Leglo kosti jedno je od najugodnijih iznenađenja ove jeseni! Nisam imala neka prevelika očekivanja, ponajprije jer društvene mreže i nisu baš o njemu pričale, ali ovaj je roman nešto što se svakako isplati pročitati. Evo, prva rečenica.
Potpuni slom duše Duncana Reida započeo je jednim željeznim vratima usred ničega. (str. 5.)
Kad sam je pročitala, znala sam da neću prestati dok ne riješim čitavu knjigu, pa makar morala čitati do alarma. Hvala Bogu, roman je kratak i (pre)brzo se čita! Nisam trebala žrtvovati svoj beauty-sleep, ali i da jesam, ne bih žalila! Leglo kosti jako je napet i odlično napisan kriminalistički triler. Prvi je nastavak serijala koji zasad broji dvadeset i jedan roman, a ja se jako veselim ostalim naslovima! Nadam se da će kvaliteta ostati na nivou, ali realno gledajući, gotovo se svi serijali pokvare pa se nastavaka mrvičicu i pribojavam…
Ali – nemojmo gledati u (crnu i neprovjerenu) budućnost, nego pustite da vam još malo pričam o romanu Leglo kosti.
Summa summarum – sve mi se svidjelo, sve je super i od mene velike preporuke!
A sad – detalji
Oduvijek volim klimave inspektore i lude ubojice. Ovdje imamo oboje, premda je inspektorov karakter još uvijek nepoznanica. Znamo da je dobar, uporan, zabavan, ali mane tek naslućujemo.
Ubojica je lud skroz-naskroz. Jako me zanima hoće li se pojaviti u još kojem nastavku jer Leglo kosti za to ostavlja itekakav prostor. Sličan je trop kao u Fitzekovom Zatvoreniku, samo što mi ovdje sve ima smisla, a u Zatvoreniku ništa.
Uglavnom… Spomenula sam da je Logan zabavan. Roman je mračan, ali dašak crnog humora atmosferu čini podnošljivijom. Škotsko visočje sjajno je mjesto radnje pa zamišljam visoke crne šume, komadiće sivoga neba koji se jedva probijaju kroz tamne borove i maglu… Puno magle. Poglavlja su kratka, jednostavno, ali efektno napisana, puno se toga događa i svaka rečenica vuče na čitanje.
Znam da postoji mnoštvo ovakvih serijala (Marsonica mi prva pada na pamet), ali ovaj mi se roman zaista izdvaja. Čini mi se da nije napisan nabrzaka, već da se autor stvarno posvetio dočaravanju atmosfere, jeze, jada i tuge. Inspektor je kompleksan, no nije superjunak. Običan je, poput nas, samo pametniji.
Kraj je izvrstan! Već sam na mrežama spomenula da sam shvatila tko je krivac negdje na stotoj stranici. I vama će to poći za rukom, ali vjerujte mi, neće vam umanjiti užitak čitanja.
Baš kao kad slažemo puzzle. Iako i prije slaganja znamo kako slika izgleda, to ne umanjuje njenu ljepotu.
I da završim. Leglo kosti savršen je, ali baš SAVRŠEN roman za jesensko čitanje uz šalicu kave i najmekšu dekicu. Još ako vas, dok čitate, potrefi bura, kiša ili kakva oluja, osjećat ćete se kao da ste i vi negdje u Škotskom visočju, utrkujete se s vremenom i pokušavate pronaći malog dječaka prije nego mu se nešto dogodi.
Preporuka – definitivno pročitati!
Ostali naslovi ovog autora
J. D. Kirk pseudonim je bivšeg autora dječjih knjiga i stripova Barryja Hutchisona. Pod pseudonimom piše kriminalističke romane o glavnom inspektoru Jacku Loganu, čija je radnja smještena u Škotsko visočje i koji, dosad, broji čak dvadeset i jedan nastavak!
Ne mogu vam opisati kako me taj broj veseli jer me Leglo kosti oduševilo! Nadam se da će kvaliteta romana ostati ista i da se inspektor Logan i ja čitamo još puno, puno godina!
E da, i nadam se da će Mozaik objaviti sve nastavke, a ne stati nakon jednog ili dva jer to bi me uništilo…
S autoricom Freidom McFadden već sam se susretala u serijalu Kućna pomoćnica. U knjizi Profesorica autorica je odlučila malo promijeniti kulise pa je radnju svoje nove priče postavila u srednju školu u kojoj rade oba glavna lika. Oni su profesori i oboje predaju problematičnoj učenici. Kako i sama dolazim iz prosvjetnog miljea i dugi sam niz godina radila sam s tinejdžerima, jako me zanimalo kako će Freida McFadden napraviti domaću zadaću.
Eve
Naizgled, Eve ima sve. Posao profesorice matematike u srednjoj školi, lijep dom i vrlo zgodnog supruga, također profesora. Međutim, duboko u sebi Eve nije ispunjena. Njezin je suprug Nate (profesor književnosti, u originalu engleskog jezika) atraktivan i za razliku od nje, izrazito omiljen u školi, pogotovo među učenicama.
Eve nije zadovoljna ni u obiteljskom domu. Njezin se brak nalazi na rubu dosade.
Najviše uzbuđenja Eve nalazi u povremenim kleptomanskim pokušajima i zabranjenoj vezi s prodavačem cipela. Evina kompulzivna opsesija su cipele, i to one najskuplje, koje baš i ne može priuštiti. S druge strane, Nate je prezgodan i besprijekornog ponašanja gotovo u svemu. Jedina mu je mana – vlastita ga žena ne privlači.
Jer moj profesor engleskog voli Poea koliko i ja. I namignuo mi je. str. 37.
Addie
Addie je problematična djevojka kojoj se ne može vjerovati, ali istovremeno i žrtva vršnjačkog nasilja u školi. Zbog priča da je stariji profesor dobio otkaz zbog Addie, svi je učenici izbjegavaju. Brutalno je ismijavaju i rade joj razne psine. Jedino što Addie uistinu zanima je poezija. Kad je profesor književnosti Nate zapazi i predloži joj sudjelovanje u radu literarne skupine, Addinoj sreći nema kraja. Kako se djevojčin spisateljski talent sve više prepoznaje, vodeća grupa učenica u školi počinje je maltretirati. Istovremeno, Eve je hvata u prepisivanju ispita…
U ovom trenutku svejedno mi je što me svi u školi mrze. str. 37.
Dojam o djelu Profesorica
Freida McFadden pred nas je postavila pravi matematički zadatak, baš kao njezina junakinja u romanu, profesorica matematike Eve. Roman je zadatak s više rješenja od kojih ni jedno nije ispravno jer negativaca ima podosta.
Roman se brzo i lako čita, a poglavlja su relativno kratka. Priča ima određenu napetost, mada su neke stvari jako predvidljive. Likovi sami po sebi nisu najsimpatičniji (bar meni), tako da uistinu nisam mogla navijati ni za koga od njih. Činjenica je da nitko među njima nije iskren i svi imaju neku svoju tajnu.
Likovi u romanu Profesorica
Knjiga postavlja pitanja o moralu, lažima i ulogama koje ljudi igraju u svakodnevnom životu. Ipak, nije to neka dubinska analiza, nego samo grebanje po površini. Odmah na početku imamo lik djevojke za koju se pretpostavlja da je manipulatorica. Sugerira se da je možda namamila bivšeg učitelja u vezu sa seksualnim konotacijama. Premda, nigdje u knjizi nije jasno što se točno dogodilo i je li to istinita priča ili nije.
S druge strane, imamo isfrustriranu nastavnicu koju baš ne vole u školi i savršenog, zgodnog, karizmatičnog profesora koji je predobar da bi bio istinit. Iz svega ovoga jasan nam je smjer u kojem knjiga kreće. Autorica ubacuje uobičajene stereotipe kako djeca obično mrze matematiku i kako je općenito nastavnik koji predaje matematiku neomiljen. To nipošto ne podržavam.
Usporedba- škole kod nas
Premda su neki aspekti vršnjačkog nasilja pogođeni i djeluju vjerodostojno (punjenje Addinog školskog ormarića pjenom za brijanje), većina radnje i obrati koji slijede nisu mi se svidjeli jer nemaju doticaja s realnim životom niti školskom klimom u našim školama.
Dozvoljavam da je u nekim zemljama moguće da, na primjer, učitelj ostaje nasamo s učenicom i piše poeziju, prozu ili esej bez svjedoka. Znajući atmosferu i klimu u našim školama, ne mogu se “ufurati” u taj film. Zapravo, knjiga ima pomalo amerikaniziranu filmsku priču koja izgleda kao da gledamo zanimljiv, ali malo umjetnički vrijedan i niskobudžetni krimić iz B produkcije.
Pozitivno
Kao pozitivnu stvar istakla bih skretanje čitateljeve pažnje na sveprisutno vršnjačko nasilje u školama i posljedice koje te radnje imaju na krhki i ranjiv lik pojedinca, mladog bića, tinejdžera.
Ako želite pročitati neku drugu knjigu iste autorice, stavljam osvrt na Kućnu pomoćnicu koja se meni više svidjela.
Učinit ću sve što traži od mene. A kad bude gotovo, napokon ćemo moći biti zajedno. str. 237.
O autorici
Freida McFadden, autorica je bestselera broj 1 na listama New York Timesa, USA Todaya, Wall Street Journala, Publishers’ Weeklyja i Amazon Chartsa. Iako po zvanju liječnica, obožava pisati. Napisala je više psiholoških trilera i medicinskih romana. Najpoznatiji njezin serijal je onaj o kućnim pomoćnicama. Živi sa svojom obitelji i mačkom u stoljetnoj trokatnici s pogledom na ocean.
Zovem se Unai, zovu me Kraken. Krv koja se pojavila kraj trupla pripadala je mojoj majci, preminuloj 1982., barem sudeći prema nadgrobnoj ploči groblja u Villaverdeu nad kojom se cijeli život molim dok stavljam lavandu kraj slova koja se pokazuju neistinitima. Eto, tu započinje moja priča. (str. 7.)
Crni časoslov
I tako jedan anonimno poziv mijenja sve ono što inspektor Unai Lopez de Ayala zvani Kraken zna o sebi, svojoj prošlosti i svojoj obitelji.
Pozivatelj tvrdi da ima njegovu majku – majku koja bi trebala biti davno umrla i davno pokopana. U zamjenu za majku, traži Crni časoslov, mističnu knjigu za koju čak nije ni sigurno da uopće postoji.
Osjetio sam kako u meni ponovno raste adrenalin, kako mi se želudac penje prema grlu. Mrzio sam i volio taj osjećaj, osjećaj bivanja na poprištu zločina i pokušavanja rješavanja zagonetke koju mi ostavi kakav prokletnik. (str. 26.)
Istodobno, počinju umirati bibliofili. Sve ih povezuje krv Krakenove majke i rijetka, zagonetna knjiga, Crni časoslov. Iako više nije inspektor, Unai je uvučen u igru skrivača – jer traži ženu koja bi mu trebala biti (neumrla) majka i lovice – jer pokušava uhvatiti ubojicu ljubiteljā starih, rijetkih, basnoslovno skupih, legendarnih knjiga.
Ja sam morao odgovoriti na sva pitanja koja su ubojice stavljali preda me: tko sam? Zašto sam to učinio? Kako sam ubio? Hoćeš li me uloviti? Bio sam navikao rješavati zagonetke, otvarati kutije i govoriti: „Zoveš se iks ipsilon, ubio si slijedeći ovaj modus operandi, i to iz ovih razloga. I, da, budi posve siguran: ulovit ću te. Ja uvijek ulovim.“ (str. 71.)
Između prošlosti i sadašnjosti, uranjamo u hipnotičan svijet krivotvorenja, prevara, laži, podmetanja, ubojstava i ostalih zala koje povezuju svijet zaljubljenika u stara izdanja i običnih ljudi. Putujući između voljene Vitorije i beskrupuloznog Madrida, Kraken pokušava još jednog zločinca privesti pravdi. Samo, ovaj put… Granice između dobrih i loših više i nisu toliko jasne…
Hodao sam oštricom između dvaju svjetova, jednog miroljubivog i drugog opasnog. Preostalo je da vidim na koju će me stranu vjetrovi sudbine zanijeti. (str. 139.)
Otkad je ovo tetralogija?
Trilogija Šutnja bijeloga grada osvojila me na prvo čitanje. Inspektor Kraken postao je lik koji se prati, a romani u kojima je glavni junak bjesomučno se čitaju do kasno u noć. Svugdje je pisalo da je riječ o trilogiji i zato sam se, razumjet ćete, iznenadila kad je Fraktura izbacila i četvrti dio.
Otkad je ovo tetralogija?
No, dobrih romana nikad dosta pa sam sa strašću koju samo veliki knjigoljupci poznaju navalila na čitanje.
I dalje je dobar. Inspektor Kraken i dalje je dobar. Ne kao prije (možda se malo ofucao s godinama?), ali meni je i dalje roman jako, jako štimao. Kraken je i dalje prilično šarmantan i vrlo, vrlo dramatičan.
Ovo je usrana realnost našega posla. Tako je svejedno koliko smo dobri. Oni su uvijek ispred nas. Nisam imao pojma koliko će te riječi biti proročanske. Sjetio sam ih se u sljedećim danima. Mnogo puta. I mnogo sam ih puta prokleo jer su mi uništile život. (str. 182.)
Priča nema puno stranica, ne kao tri prethodna nastavka, ali radnja je vrlo teška. Teška u smislu da je teško pohvatati sve likove, tko je tko i tko je kome tko. Vidite li kako je i sama rečenica bila teška? Volim što je ovo roman koji se čita više puta jer sve nešto znači, tako da ću ga sigurno proći još jednom kad uhvatim malo vremena. Osim što je dosta zahtjevan za čitanje, prilično je i kompliciran. Priča se vrti o Krakenove možebitne majke, oko Crnog časoslova, oko ubojstava trgovaca i sakupljača knjiga… Sve je to nekako povezano, a polako se povezuje kratkim poglavljima iz prošlosti, koja i sama kriju tajnu i zločin.
Časoslov, crni časoslov
Je li itko od vas ikad prije čuo za „časoslov“? Evo, ja nisam u životu. Ne bih ni znala da što je to da nije ovog romana. Dakle, časoslov je knjiga molitvi. Unutra se nalaze molitve koje se mole u određeni sat u danu, tijekom cijele godine.
Potraga za tom mitskom knjigom, cijeli taj vibe potrage za književnim „svetim gralom“ jedan je od meni najdražih dijelova romana.
Ovdje nudim dušu knjiga, a one liječe dušu mojih pacijenata, mojih mušterija čitatelja. Svi smo mi pomalo izgubljeni, svi smo pomalo izranjavani. Ne poznajem bolji lijek, bez nuspojava, bez kemije. Samo glas nekog neznanca koji je dao sve od sebe pišući priču koja sažima ono što je naučio o životu, a što bi tebi moglo pomoći. … Kad uđemo u knjižaru, okruženi smo tisućama životnih zaključaka… (str. 80.)
Premda su mi prva dva nastavka, Šutnja bijeloga grada i Rituali vode i dalje puno kvalitetniji od Gospodara vremena i Crnog časoslova, ne mogu reći ni da u ova zadnja dva nisam uživala. Eva Garcia Saenz de Urturi ima stvarno specifičan stil pisanja koji čitatelja vuče na čitanje. Fabula koju ona osmisli uvijek je privlačna, zagonetna, eterična, zahtjevna i traži angažiranog čitatelja. Ni Crni časoslov nije štivo preko kojeg ćete lako proći. Dva popodneva čitanja i gotovo, ovdje to stvarno nije slučaj. Morat ćete čitati pažljivo, koncentrirano, ali ne vjerujem da će vam biti žao. Meni nije ni najmanje.
Od mene preporuke!
Ostali naslovi ove autorice
Eva García Sáenz de Urturi španjolska je autorica romana Saga o dugovječnima, Adamovi sinovi, Putovanje na Tahiti, Akvitanija. Ljestvice najprodavanijih naslova pomela je romanom Šutnja bijeloga grada, koji je prvi dio trilogije o baskijskom gradu Vitoriji i briljantnom profileru Krakenu.
Budući da je roman Crni časoslov također nastavak priče o inspektoru Krakenu, očigledno više nije riječ o trilogiji, ali uporno to pišem jer sam a) navikla i b) tako piše na prethodnim nastavcima.
Iako slučajevi o kojima govore nisu povezani, stvarno preporučujem čitanje po redu jer je povezano sve ostalo. Najdraži dio serijala definitivno mi je onaj prvi. Čitajući Šutnju bijeloga grada, zaljubila sam se u inspektora Krakena, u Vitoriju i u neobične slučajeve koji traže razrješenje.
Nakon prve knjige Putujem sama, Otok vrana najbolja mi je Bjorkova knjiga. Otok vrana pravi je nordijski noir, a opet nije tako mračna i puna bizarnih detalja kao Vuk ili Dječak koji je volio jelene.
U ovoj knjizi autor se iz gradskog miljea seli na slikoviti otok Hidru (što je i naslov originala) uz norvešku obalu u blizini Trondheima. Živopisnost otoka, lokalna zajednica koja se dobro poznaje, uvježbani tim istražitelja, sve je to pridonijelo dobrom osjećaju uz čitanje ove knjige. Knjiga me nije iznevjerila. Otok vrana uistinu je dobar roman.
Hidra
Kako joj je predah od osobnih trauma i policijskog posla bio veoma potreban, Mia se povukla na slikoviti otok Hidru u nadi da će pronaći mir. Otok je osvojio ljepotom prirode i ljudima koji su jako međusobno povezani, ali i pričama koje otok prenosi. Već po dolasku, Mia čuje priču o dječaku Jonathanu koji je netragom nestao prije tri godine. Tada je otočka zajednica poduzela sve da se dječak pronađe, ali bez uspjeha. Uskoro se Jonathanovo ime ponovno spominje.
Četiri mogućnosti: Jonathan je doživio nesreću. Jonathan je ubijen. Jonathan je otet i mrtav je. Jonathan je otet i živ je. str. 53.
Vrane
Na oltar mjesne crkve netko je objesio tri mrtve vrane, a Jonathanovo je ime ispisano krvlju u brodici na obali. Tu je pronađeno tijelo brutalno ubijene tinejdžerice Jessice Bakken. U isto vrijeme, Mia dobiva zamolbu mlade Sofije, Jonathanove prijateljice, da istraži Jonathanov nestanak. Mia prihvaća zadatak, ali postepeno shvaća da su slučajevi povezani i uključuje Holgera u istragu. Holger i Mia ponovno se ujedinjuju i istražuju slučajeve. Napetost na otoku raste, a pritisak da se slučajevi riješe sve je veći. Mia i Holger Munch ubrzo otkrivaju da naizgled idiličan otok krije daleko više mračnih tajni koje neki lokalni stanovnici vješto skrivaju.
Promatračnice za ptice. To mu se činilo kao najbolje mjesto za čekanje. Iz počiniteljeve perspektive. str. 377.
Dojam o djelu
Otok vrana vrlo je dobro strukturirana priča. Nije brze radnje, napetost se gradi postupno kako s vremenom upoznajemo stanovnike i odnose u maloj otočkoj zajednici. Sporedni su likovi kompleksni i nijedan nije napisan plošno, kao uostalom ni likovi istražitelja. Mia i Holger standarno su dobri, s iznimkom što je u ovom romanu Mia znatno omekšala, kao da se pomirila sa sudbinom, ne razmišlja više o suicidu i žalu za sestrom kao u prethodnim romanima. Nestali dječak, a zatim ubijena tinejdžerica, zaokupljaju u potpunosti Mijinu pažnju. Holger je, kao i uvijek, sklon pomoći Miji bez obzira na to bio na dužnosti ili ne.
Radnja je dosta realistična i podsjeća na ambijent iz najboljih skandinavskih serija. Mia i Holger moraju se snaći u labirintu skrivenih tajni, duboko zakopanih. U radnji ima i malo okultnih, misterioznih znakova te poslanica iz Biblije koje su samo mistični touch na događaje na otoku Hidru.
Simbolika vrana kao vjesnika smrti daje nagovještaj nečeg zlosutnog i misterioznog. Uz to, autor koristi udaljenost i i izoliranost otoka prekrivenog maglom kao lirsku metaforu, kako bi naglasio unutarnje stanje same Mije pri dolasku na otok. Mijina su razmišljanja jako introspektivna i emocionalno nabijena. Nakon nekog vremena, Mia se malo pomalo psihički stabilizira u kontaktu s lokalnom zajednicom. Vlastitu emocionalnu zbrku ostavlja po strani i baca se na rješavanje nestanka dječaka, a zatim i smrti tinejdžerice.
Knjiga je dosta opširna, gotovo petsto stranica, ali to ne osjećate jer ste lako uvučeni u radnju. Poglavlja su kratka i drže pažnju pa samo čitanje stvarno ne predstavlja problem.
Opisi otoka jako su lijepi tako da možete mentalno putovati na udaljeni norveški otok, zamišljajući ljepotu i intenzitet prirode na izoliranom otoku koji predstavlja mali ornitološki raj.
Što se tiče samog autora, zanimljiva mi je njegova usredotočenost, da ne kažem opsjednutost životinjama koje su uvijek personifikacija određenog značenja. U ovoj knjizi to su vrane, a u prethodnima sova, vuk, jelen.
Ako želite čitati i druge Bjorkove knjige, stavljam redom kod nas prevedene:
Samuel Bjork pseudonim je pod kojim Frode Sander Oien piše svoje krimi romane. Njegov prvi krimić, Putujem sama (2013.), postigao je svjetski uspjeh, osvojio cijenjenu norvešku Nagradu knjižara i bio glavni hit u najvećem švedskom knjiškom klubu 2014. Uslijedili su bestseleri Sova i Dječak koji je volio jelene. Vuk je prednastavak romana Putujem sama, u kojem upoznajemo mladu Miju Krüger i Holgera Muncha, a Otok vrana njegov je najnoviji roman u izdanju nakladničke kuće Znanje.
Kako je nastala Špijunska obala? To je pitanje koje izaziva znatiželju kod većine čitatelja Tess Gerritsen. Autorica je u nekoliko intervju objasnila zašto je odlučila pisati roman o grupi umirovljenih špijuna. Prvo, oduvijek je zanimaju trileri, a do sada su akteri uvijek bili ljudi u naponu snage, mlađe životne dobi. Stoga se autorica zapitala što je s onima koji su nekad bili aktivni, a sad su umirovljeni, ali “sive ćelije”, da parafraziram Agathu Christie, još im itekako rade.
Drugo, autorica je u krugu prijatelja doživjela tragični događaj koji je počinila njoj bliska osoba kojoj je vjerovala. To joj je iskustvo osvijestilo da nikad ne znaš koji su okidači da netko počini neku strašnu stvar.
Maggie
Kad se bivša špijunka Maggie Bird povukla u primorsko seoce Purity u Maineu, namjera joj je bila bezbrižno provoditi umirovljeničke dane. Briga o kući i vrtu te uzgoj pilića jedine su Maggiene preokupacije. Međutim, jednog dana na njezinom prilazu osvane neidentificirano žensko tijelo. Maggie zna da je to posjetnica iz starih vremena kada je radila kao špijunka.
Znam gdje živiš, Maggie. Uvijek se mogu predomisliti. str. 347.
Martini Club
Maggie shvaća da je burna prošlost sustižete. Povjerava svoje sumnje umirovljenim prijateljima okupljenim oko književnog kluba zvanog Martini Club. Mreža puna tajni, laži i opasnosti koja je bila dio Maggienine prošlosti brzo se odmotava i širi na više mjesta diljem svijeta – od Bangkoka do Istanbula, od Londona do Malte.
Misterij ubijene žene priča priču koja je daleko izvan okruga malog Puritya u kojem Maggie živi. Shvaća to i mlada istražiteljica Jo Thibodeau, kojoj su Maggie i njezini prijatelji jednako sumnjivi kao i ubijena žena na Maggienom prilazu.
Jo započinje istragu, ali Martini Club je uvijek za jedan korak ispred.
U tim glavama punim sijedih vlasi svakako je skrivena prava riznica tajni što ih neće podijeliti s njom. str. 276.
Dojam o romani Špijunska obala
Špijunska obala autoričin je 31. roman. Tess Gerritsen, nakon uspješnog serijala kriminalističkih romana o detektivki Rizzoli i forenzičarki Isles, predstavlja novi serijal za sve ljubitelje špijunskih intriga s neočekivanim preokretima.
Lik Maggie Bird, ironičan i umoran glas iskustva, autorica će iskoristiti i u budućim romanima.
Špijunska obala šarmantan je roman koji čitate s osmijehom na usnama, bez obzira na ozbiljnost sadržaja. Grupa umirovljenih operativaca CIA-e koja rješava zločine iz ugodne atmosfere književnog koktel kluba apsolutna je poslastica izašla iz pera Tess Gerritsen.
Radnja je dobro tempirana, osmišljena, s ravnotežom napetosti, akcije i misterije uz duhovite i pomalo ironične upadice samih aktera, umirovljenih istražitelja.
Knjiga se prebacuje između različitih vremenskih linija i perspektiva, otkrivajući pozadinsku priču likova i događaja koji su doveli do sadašnje situacije.
Svidjelo mi se što knjiga govori o osobama treće dobi koje itekako imaju što ponuditi, pronicljivog su uma i inteligencije kojima pariraju mnogo mlađim likovima. Tema starenja koje je u opreci s godinama obrađena je na šarmantan, topao i vrlo pristupačan način.
Ova kombinacija humora, ironije i napetosti uistinu je osvježenje pa mi je Špijunska obala bila vrlo opuštajuće i zanimljivo štivo za vruća ljetna poslijepodneva. Veselim se novim romanima s Maggie Bird i prijateljima u glavnim ulogama.
Ako želite, pročitajte osvrte na prethodne romane ove autorice:
Tess Gerritsen jedna je od najčitanijih suvremenih autorica trilera. Do sada smo čitali Harem mrtvih duša, Vrt kostiju, Klub Mefisto, Samo prividna smrt, Dvojnica, Grijesi, Šegrt, Kirurg, Mjesto za ubijanje i Nijema djevojka. Prema njezinim romanima snimljena je i uspješna televizijska serija Cure na zadatku o inspektorici Jane Rizzoli i forenzičarki dr. Mauri Isles. Nove knjige su Poslušaj me, Znam tajnu, Umri dvaput i Posljednji preživjeli.
Pred nama je završni dio serijala o sobarici Molly, djevojci koja voli rutinu i strogo određena pravila. Djevojci koja vrijedno radi svoj posao i želi biti svijetu nevidljiva. U ovom, završnom dijelu, koji mi je za nijansu ipak slabiji od prethodnih, Molly čekaju samo dobre stvari. Naime, Molly se priprema za vlastito vjenčanje, ali pod svjetlo reflektora ipak ne dolazi zbog toga već zbog pljačke u njezinom hotelu, u kojoj je ukradeno nešto za što Molly zna da joj oduvijek pripada.
Pa krenimo.
Skrivena blaga
Molly je glavna sobarica u hotelu Regency Grand. Vješto prati i organizira sva posebna događanja pa ju direktor hotela postavlja kao pratnju televizijskoj ekipi koja dolazi snimiti poznatu emisiju Skrivena blaga. Emisiju vode popularni voditelji Brown i Beagle, poznati kao lovci na antikvitete. Oni potiču gledatelje da prijavljuju vrijedne predmete, sačuvane iz prijašnjih generacija, koje zatim procjenjuju i putem licitacija prodaju.
Bakino nasljeđe
Na nagovor zaručnika, Molly odluči procijeniti dio bakinih antikviteta nadajući se da bi eventualnom prodajom mogla namaknuti novac potreban za vjenčanje i dugove stanodavcu za trošni stan u kojem živi zajedno sa zaručnikom Juanom. Na Mollyno ogromno iznenađenje, ispostavi se da je jedan predmet u njezinoj ostavštini neprocjenjive vrijednosti i tako Molly postaje senzacija pred javnošću koja je percipira kao bogatu nasljednicu.
Kada se koristi za dobro, vjera može pomicati planine, ali kada služi nepravdi, opaka je sila. Budi oprezna u što vjeruješ, Molly. str. 256.
Pljačka
Međutim, na sam dan aukcije dragocjeni predmet biva ukraden, a Molly se nađe u velikoj opasnosti. Kako će se priča dalje raspetljati, vidjet ćete kada zaronite u povijest Mollyne obitelji i pročitate, zajedno s Molly, bakin dnevnik.
Draga Molly, prodaj jaje ili ćeš umrijeti. str. 235.
Dojam o djelu Tajna iz dnevnika
Već sam u uvodu rekla da mi je Tajna iz dnevnika najslabiji dio iz serijala. Nakon izvrsne Sobarice i odličnog Gosta iznenađenja (Tajnu pod imelom nisam čitala) teško je bilo držati istu razinu autentičnosti i neobičnosti koju nam je u prva dva nastavka prezentirao glavni lik. Ipak, Tajna iz dnevnika ima određene kvalitete. Priča je empatična, topla, puna humora i lijepe ljubavne energije između dvoje zaručnika i sve to stoji.
Ono što mi je najviše nedostajalo u ovoj knjizi je zapravo ono što me osvojilo u prvoj knjizi. To je Mollyn karakter i njezino neobično, ponekad i neprilagođeno ponašanje. Sve je to u ovom nastavku autorica značajno umanjila. Molly je postala otvorenija, dostupnija ljudima i svijetu, manje sumnjičava, manje oprezna i promišljena. A to jednostavno nije stara Molly koju smo zavoljeli upravo zbog onoga što je bila – naivna, suzdržana djevojka koja nije znala prepoznati geste i mimiku okoline, koja teško čita ljude jer je jednostavno drugačija.
Naravno, tijekom cijelog serijala, Molly je sazrela i u poslu i u ophođenju s ljudima. S druge strane, okolina je shvatila kakav ljudski dragulj ima oko sebe. Jer malo je tako dobrih i poštenih ljudi kakva je Molly. I stvarno sam joj zaželjela svu sreću.
Da bismo razumjeli povijest Mollyne obitelji, važan je dio događanja koji nam priča bakin dnevnik. Uviđamo koliko je jaka bila Mollyna baka, koliko se u životu žrtvovala i što je sve podnijela. Ona je u stvari “srce priče“, kako je to u intervjuu rekla sama Prose. „Već sam nagovijestila njezinu prošlost; u ovoj knjizi vidimo veliko razotkrivanje.“
Pa, dragi knjigoljupci, otkrijte zajedno sa mnom, čitajući Tajnu iz dnevnika, kako je započela, a kako će završiti priča o neobičnoj sobarici čistog srca, poštenog karaktera i nevidljive osobnosti.
Molly moja draga, život je bajka. Čudima nikad kraja. A ljubav-ljubav je najveći od svih darova. str. 342.
O autorici
NITA PROSE autorica je bestselera New York Timesa. Roman Sobarica prodan je u više od dva milijuna primjeraka diljem svijeta, uz romane Gost iznenađenja i Tajna pod imelom . Roman Sobarica, koji je izabrao časopis Good Morning America Book Club, osvojio je nagradu Ned Kelly za međunarodnu kriminalističku fikciju, nagradu Fingerprint za debitantski roman godine, nagradu Anthony za najbolji prvi roman i nagradu Barry za najbolji prvi misterij. Sobarica je također bila finalistica nagrade Edgar za najbolji roman. Gost iznenađenja bio je u užem izboru za nagradu CWA Dagger.
Dok sam čitala ovu knjigu, po glavi su mi se stalno motale dvije stvari. Jedna je pitanje: je li SAD zemlja u kojoj najviše ljudi u svijetu legalno posjeduje oružje, zbog vrlo liberalnih zakona? I drugo: Jesu li iste te Sjedinjene Američke Države zemlja u kojoj ima najviše usamljenih ljudi na svijetu, unatoč gradovima koji vrve od ljudi?
Vučji sat bavi se upravo tim temama. Priča je to o usamljenosti koja dolazi kao posljedica traume koja nastaje kada izgubiš nekog za koga si bio siguran da će čitav život provesti uz tebe. I to nije bila samo nada, već čvrsto uvjerenje. Kad se dogodi taj gubitak, otvara se rana u čijem je središtu ništavilo, nedostatak pripadnosti nekome i negdje, a oružje je dostupno svugdje oko tebe.
Diler oružja
Dante je kriminalac koji se bavi preprodajom oružja pod krinkom voditelja kvartovskog dućana. Jednog ga dana po život opasno rani snajperist s jedne od susjednih zgrada. Nakon što nekoliko dana kasnije bude ustrijeljen poznati političar koji podržava zakon o dozvoli oružja građanima, policiji je jasno da imaju posla s nekim tko želi osvetu.
Policija angažira doušnike kako bi ušla u trag serijskom ubojici. Sve upućuje na bivšeg pripadnika bande koji se odmetnuo, nadimka Vuk. Ali njemu se davno izgubio trag.
Što je sloboda? Imati oružje za ubijanje ljudi, jer ga možda ima i tvoj susjed? Ili je sloboda nemati oružje, jer možeš biti siguran da ga nema ni on? str. 228.
Bob Oz
Glavni inspektor neprilagođeni je i buntovni detektiv Bob Oz, koji započinje istragu zajedno s crnom kolegicom Kay Myers. Bob je usamljen i depresivan nakon prekida dugogodišnje veze i sklon izazivati kavgu. To neuspijevanje kontrole bijesa košta ga suspenzije, ali Bob ne odustaje od slučaja pa makar ga vodio inkognito. Jedini trag misterioznog Vuka Boba vodi u radionicu gdje se prepariraju životinje. Bob se nada da će se ubojica prije ili kasnije tamo pojaviti.
Sad moram ući u policajčevu glavu. Pokušavam zamisliti kako je to izgledalo, što je rečeno i učinjeno unutra tog jutra prije šest godina. str. 22.
Pitanje koje me muči jest je li ga sama usamljenost mogla natjerati da poželi osvetu. str. 281.
Dojam o djelu Vučji sat
Nesbo baš voli neprilagođene i pomalo asocijalne detektive. Harry Hole bio je alkoholičar koji je pićem odagnao tugu, dok je Bob Oz usamljeni depresivac sklon tuči i vezama za jednu noć. Oba su savršeno nesavršena i zapamtljiva pa je jasno da Nesbo ne mijenja svoju dobitnu kombinaciju što se tiče glavnog lika.
Što se tiče samog romana, to je druga priča. Prva trećina knjige prilično je konfuzna i malo ju je teže pratiti jer ima vremenskih skokova na koje se morate navikavati. Nesbo uvodi ulogu pripovjedača koja je po meni višak samoj knjizi jer je detektiv Bob Oz toliko živopisan da je dovoljno da čitatelj slijedi samo njega, bez dodatnog tumača događaja. Ovako, prva trećina knjige ispala je konfuzna i djelomično nejasna. I kad sam već razmišljala da odustanem, radnja naglo dobiva zamah i počinje ubrzavati. Nakon toga knjiga postaje stvarno zanimljiva i drži vašu pažnju.
Vučji sat (u izvorniku Minessota) preslika je današnje Amerike. Kvartovske bande, legalizacija i prevelika dostupnost oružja svim dobnim skupinama, korumpiranost policije i beskrupuloznost političara prikazana je vrlo jasno očima jednog krimića. I premda je krimić što se tiče radnje prosječan, a Nesbo je do sada imao mnogo boljih romana, sama poruka koju roman nosi i društvena pitanja koja otvara, nemjerljivo su iznad vrijednosti same knjige.
Uz sve to, Nesbo je iznio jedan gorući problem koji nije samo problem Amerikanaca, a to je osobna, društvena i međugeneracijska usamljenost. Njome su u jednakoj mjeri pogođeni i pozitivci i negativci u knjizi. U tome je sličnost između inspektora i ubojice. Na opće zaprepaštenje, inspektor otkriva da ga ubojica podsjeća na njega samog.
U sociološkom smislu, ovaj je roman analiza i odlična preslika modernog zapadnjačkog društva. U književnom smislu, to je solidan krimić.
Pouka je jasna po onoj narodnoj: Tko se mača laća, od mača i pogiba.
Pročitajte Nesboa, vrijedi.
Ostali njegovi naslovi za koje sam pisala osvrt su sljedeći:
Jo Nesbø (1960.) norveški je pisac, glazbenik, bivši ekonomist i novinar. Od 2014. godine, u Norveškoj je prodano više od 3 milijuna primjeraka njegovih romana, a djela su mu prevedena na više od 40 svjetskih jezika.
Sigurna sam da ste u životu imali bar jednu toksičnu prijateljsku vezu s osobom muškog ili ženskog spola. Nekoga tko vam se uvukao u život toliko da je želio znati sve o vama, bio dio vašeg društva u ama baš svakoj prilici, nekoga tko je upoznao sve pore vašeg života u kratkom vremenu, a da vi toga niste bili svjesni. Sve dok vas ta veza nije počela gušiti. A kad ste jednom sve to osvijestili, kako ste se riješili te osobe? Naglim rezom ili strateškim povlačenjem? Upravo o takvoj jednoj toksičnoj vezi priča nam roman Prijateljice.
Charlotte
Charlotte je kraljica Keto ishrane, vrlo uspješna voditeljica kulinarskih emisija čija slava je prerasla granice Wimbledona u kojem živi. Uz brzo rastuću karijeru, Charlotte ima strogo organiziran obiteljski život kako bi zadržala imidž uspješne javne osobe koja s lakoćom “hendla” između karijere i obitelji. Ali javno mnijenje samo je privid jer je Charlottin brak zahvatila doza rutine i učmalosti.
Na jednom primanju koje organizira njezin suprug Andreas, bankarski direktor, Charlotte upozna Emila, novog šefa svog supruga, i njegovu suprugu Bianku.
Bianka
Bianka je odmah opčinjena Charlotte, diveći se njezinoj karijeri, stilu života i činjenicom da je Charlotte poznata i opće prihvaćena, kako u skandinavskoj zajednici iseljenika Wimbledon, tako i šire, posredstvom javnih nastupa u medijima. Bianka je drska, seksi, nametljiva, bez skrupula i drugačija od svih s kojima se Charlotte druži. Sve je to opreka Charlotte koja je kontrolirajući individuum. Ali s druge strane, upravo takva Blanka privlači Charlotte kao noćna svjetiljka leptira.
Svakako, žensko prijateljstvo jedno je od najjačih ljudskih veza koje postoje, pa povezivanje između žena može izazvati snažne i intenzivne osjećaje kao i zaljubljivanje. str. 65.
Ibiza
Jedini odmak od Charlottinog strogo organiziranog života odlazak je na tjedan dana na Ibizu s prijateljicama. Anette i Linda su, zajedno s Charlotte, uigrani tim koji se svake godine prepušta ludim provodima na Ibizi. Ovaj se put, na prijedlog Carlottinog supruga, prijateljicama pridružuje i Bianka. Stare prijateljice nisu oduševljene Biankom, ali Charlotte je previše zaslijepljena i očarana Biankom da bi odustala. Nažalost, ova se njezina odluka pokazuje kobnom i potpuno joj mijenja život. Stvari koje su se dogodile na Ibizi okrenule su naglavačke Charlottin uređeni život i od njega napravile kaos koji je postao najgora noćna mora.
Možeš misliti da sve držiš pod kontrolom, ali nikad nećeš kontrolirati mene. Baš suprotno. str. 162.
Sad smo povezane, rekla je. U tom je slučaju još opasnija. str. 317.
Dojam o djelu Prijateljice
Priču nam pričaju tri lika, Charlotte, Bianka i Biankin posinak Storm.
Storm je daleko najsimpatičniji lik. Dječak u najosjetljivijim godinama, bez majke čije se smrti košmarno sjeća, osjeća da se u odnosu oca i Bianke događa nešto puno dublje. Njegov je lik jako dobro portretiran ulogom tinejdžera koji odrasta i mijenja se u fizičkom i psihičkom smislu sazrijevajući. Ostali muški likovi djeluju udaljeno, bez inicijative u ulogama koje imaju. Ponašaju se kao statisti koji su kulisa u napetom filmu.
Odnos Charlotte i Bianke pratimo gotovo od početka romana i on nam donosi cijeli dijapazon osjećaja i emocija – od simpatija, obožavanja, ljubavi i opsjednutosti do krivnje, očaja i mržnje. Svaku od tih emocija proživljavaju naizmjenično obje protagonistice romana. Nijedna od njih nije ni crna ni bijela. Obje su dobre i loše u jednakoj mjeri.
Ono što je karakteristično za ženske likove u romanu veliki je nedostatak samopouzdanja, bez obzira za trenutnu društvenu poziciju. Vidimo ih kao osobe koje moraju negdje pripadati i biti prihvaćene u nekom krugu, inače se osjećaju izgubljeno i osamljeno.
Autorica je u razgovoru o ideji romana iznijela svoju viziju bogatog raja koji to u stvari nije. Kokteli, primanja, tulumi i druženja u dobro pozicioniranoj zajednici koja egzistira između intriga i glamura, dovode nam mnogo likova, karakterno vrlo nesavršenih.
Prijateljice su zanimljive jer je ova vrsta odnosa česta u stvarnom životu. Možda ne tako drastična kao kod Charlotte i Bianke, ali na osobe koje kolokvijalno zovemo pijavice svatko od nas naišao je bar jednom u životu.
O autorici
Alexandria Bockfeldt Dahl (rođena 1982.), poznata kao Alex Dahl, američko-norveška je spisateljica kriminalističkih romana koja piše u nordijskom noir žanru. Djela su joj prevedena na dvanaest jezika, a norveški ju je list Dagbladet 2019. opisao kao novu zvijezdu nordijske noir književnosti.
Sličnu dinamiku prijateljstva nalazimo i u romani Sve ovo je laž autorice Lise Jewell.
We use cookies on our website to give you the most relevant experience by remembering your preferences and repeat visits. By clicking “Accept All”, you consent to the use of ALL the cookies. However, you may visit "Cookie Settings" to provide a controlled consent.
This website uses cookies to improve your experience while you navigate through the website. Out of these, the cookies that are categorized as necessary are stored on your browser as they are essential for the working of basic functionalities of the website. We also use third-party cookies that help us analyze and understand how you use this website. These cookies will be stored in your browser only with your consent. You also have the option to opt-out of these cookies. But opting out of some of these cookies may affect your browsing experience.
Necessary cookies are absolutely essential for the website to function properly. These cookies ensure basic functionalities and security features of the website, anonymously.
Kolačić
Trajanje
Opis
cookielawinfo-checkbox-analytics
11 months
This cookie is set by GDPR Cookie Consent plugin. The cookie is used to store the user consent for the cookies in the category "Analytics".
cookielawinfo-checkbox-functional
11 months
The cookie is set by GDPR cookie consent to record the user consent for the cookies in the category "Functional".
cookielawinfo-checkbox-necessary
11 months
This cookie is set by GDPR Cookie Consent plugin. The cookies is used to store the user consent for the cookies in the category "Necessary".
cookielawinfo-checkbox-others
11 months
This cookie is set by GDPR Cookie Consent plugin. The cookie is used to store the user consent for the cookies in the category "Other.
cookielawinfo-checkbox-performance
11 months
This cookie is set by GDPR Cookie Consent plugin. The cookie is used to store the user consent for the cookies in the category "Performance".
viewed_cookie_policy
11 months
The cookie is set by the GDPR Cookie Consent plugin and is used to store whether or not user has consented to the use of cookies. It does not store any personal data.
Functional cookies help to perform certain functionalities like sharing the content of the website on social media platforms, collect feedbacks, and other third-party features.
Performance cookies are used to understand and analyze the key performance indexes of the website which helps in delivering a better user experience for the visitors.
Analytical cookies are used to understand how visitors interact with the website. These cookies help provide information on metrics the number of visitors, bounce rate, traffic source, etc.
Advertisement cookies are used to provide visitors with relevant ads and marketing campaigns. These cookies track visitors across websites and collect information to provide customized ads.
