Pouka ove priče je sljedeća: Čuvaj se goloruka protivnika. Ako u njegovim očima nisi meta, onda budi siguran da si mu oružje. str. 7.
Autorica knjige Atlasovih šest na početku nam je postavila savršen mamac: uvod u Aleksandrijsku knjižnicu i sve tajne koje ona čuva. Da stvar bude još mističnija i zagonetnija, te tajne tumači, čuva i nadograđue šestero pomno odabranih kandidata zvanih Atlasovih šest.
Regrutacija
Tajanstveni gospodin Atlas Blakely, nakon opsežnih razgovora i provjera, regrutirao je šestero najdarovitijih medejaca, izabranika s nadnaravnim moćima, da otputuju u sjedište Društva u London na posebnu inicijaciju. Oni su najbolji od najboljih, pozvani u Aleksandrijsku knjižnicu, tajno mjesto koje čuva cjelokupno ljudsko znanje. Kandidati imaju priliku godinu dana boraviti u knjižnici; učiti, crpiti znanja i iskoristiti svoje moći za boljitak civilizacije. Ali, ono što kandidati ne znaju, na kraju jedne godine mogućnost ostanka ima samo njih pet. Šesti neće živ otići iz Aleksandrijske knjižnice.
Što drugo, osim smrti, može dati toliko života znanju koje mi čuvamo? str. 356.
Društvo
Šest odabranika šarolika je ekipa. Dvoje nadarenih fizičara Nico i Libby koji kontroliraju vrijeme, Tristan koji može kanalizirati magiju, Reina koja razgovara s biljkama, seksipilna Parisa, savršeni telepat i Callum, vrhunski iluzionist koji može uvjeriti ljude u što god poželi. Njihov je zadatak potaknuti znanstveni rast unutar određenih tematskih područja. Oni koji se najviše dokažu preživjet će, ali jedan mora otpasti. Nakon početnog upoznavanja ekipu čekaju razne kušnje, a da bi ih savladali, ponekad moraju raditi kao tim, što je za grupu individualaca poprilično teško. Javljaju se prve struje i klanovi, a kada saznaju da se radi o borbi za život, stvari se zaoštravaju.
Drugi ljudi mogu vidjeti svoje granice, Tristane, ali mi ih nemamo. str. 344.
Dojam o djelu Atlasovih šest
Priča prati šest ljudi s nevjerojatnim vještinama, sakupljenim na jednom mjestu, a to je Aleksandrijska knjižnica. Prvi dio knjige isprva jako obećava i u knjigu ulazite s velikim očekivanjima. Sve je jako mistično, tajnovito i naoko vrlo znanstveno. Autorica se služi znanstvenom terminologijom, pokušava opisati molekule, energiju, potrudila se objasniti mnoge fizikalne procese, vremenske rupe i štošta, ali ubrzo zaključujete da vam je svega toga previše i jednostavno ne djeluje autentično.
Likovi su dosta plošno opisani, a neki i vrlo sličnih osobnosti pa sam se stalno trudila zapamtiti tko je to i vraćala se stranicama unazad. U cijeloj knjizi pratimo razvoj odnosa među likovima, uz magijska i pseudoznanstvena naklapanja, dok akcije skoro pa i nema.
I kad se već pitate što bi se tu moglo dogoditi, autorica napravi rez i naprasno završi roman. Zato je očekivani nastavak već negdje na vidiku jer inače knjiga nema smisla.
Prvom dijelu trilogije Atlasovih šest dajem osrednju ocjenu, a autorica će se morati potruditi za zanimljiviji nastavak kako bi opravdala naziv bestselera.
O autoru
Olivie Blake pravim imenom Alexene Farol Follmuth, autorica je nekoliko SFF projekata. Njezin roman Atlasovih šest osvojio je čitatelje širom svijeta i postao prava senzacija na Booktoku. Pod svojim imenom napisala je romantičnu komediju za mlade My Mechanical Romance. Živi u Los Angelesu s obitelji.
Nimalo me nije zanimalo da budem nečija muza. Ja nisam muza. Ja sam netko. Kraj jebene priče. (str. 20.)
Daisy Jones/Šestorka
Sedamdesetih godina 20. stoljeća, u eri seksa, droge i rock ‘n’ rolla, prelijepa djevojka fantastičnog glasa želi postati netko. I radi to na potpuno pogrešan način – spavajući s različitim, tada slavnim muškarcima, uzimajući sve dostupne droge.
Htjela sam da me netko izdvoji kao nešto posebno. Toliko sam očajnički željela da me netko zapazi. … Nisam imala pojma što radim ni zašto radim stvari koje očito nisam željela. Ali dosad sam u životu prošla mnogo terapija. … I sad mi je jasno. … Htjela sam biti uz te muškarce – te zvijezde – jer nisam znala kako drugačije postati važna. (str. 14.)
Ta djevojka je Daisy Jones.
U isto vrijeme, rock-bend Šestorka postaje sve popularniji i poznatiji. Njihov glavni pjevač i tekstopisac je karizmatični Billy Dunne, a bend čine još i njegov brat Graham, Karen, braća Pete i Eddie te Warren.
Uoči prve turneje benda, Billyjeva djevojka Camilla saznaje da je trudna. Pod teretom nenadane slave i očinstva, a s viškom love i ženskog zanimanja, Billyjev život počinje izmicati kontroli.
Daisy Jones i Šestorka
Kada izdavačka kuća koja zastupa Šestorku sasvim slučajno postane i zastupnik Daisy Jones, njihovi se glasovi udružuju u pjesmu Kuća od meda, koja će pomesti sve glazbene ljestvice i radijske emisije.
To je ono što sam oduvijek obožavala kod glazbe. Ne zvukove, gomilu ljudi ili dobru zabavu, već riječi – emocije, priče, istinu – koje puštaš da polete ravno iz tvojih usta. Znaš, glazba te može dotaknuti. Može ti kopati po grudima sve dok nešto ne dotakne. (str. 122.)
Daisy postaje članom Šestorke, a sastav dobiva svoje slavno ime – Daisy Jones i Šestorka.
Daisy i Billy, sada rehabilitiran, zajedno rade na novom albumu. No, oboje su problematični, svojeglavi, teški i neskloni suradnji. Ipak, kada su zajedno, nastaju najljepše pjesme koje će ih u hipu vinuti na sam vrh glazbene rock-scene.
Eksplozivan, strelovit uspjeh benda gradi napetost koja je na vrhuncu u trenu kada se sve raspada – i životi, i prijateljstva, i sam bend.
Daisy Jones i Šestorka prestaju postojati usred velike turneje, na vrhuncu svoje slave.
Što je prethodilo misterioznom raspadu jednog od tada najpopularnijih bendova?
TJR rastura!
Najdraži roman ove izuzetno talentirane autorice zauvijek će mi ostati Sedam muževa Evelyn Hugo, ali Daisy Jones i Šestorka odmah su iza nje! Priča je toliko dobro napisana da sam provjeravala je li bend zaista postojao, a neko sam vrijeme i intenzivno istraživala prema kojem je bendu nastala Šestorka. Naravno, sve je ovo čista fikcija, no zaista fantastično, izvrsno ispripovijedana!
Već od prve stranice koja nam govori o ranom životu Daisy Jones, uvučeni smo u priču i nema natrag. Svijet ludih sedamdesetih, kada je sve bilo lako i dostupno, sva ta droga, alkohol, slobodan seks, čine pozadinu priče puno slojevitije nego se to na prvi pogled čini.
Za početak, tu je Daisy. Većinu mi se romana nije sviđala jer mi se činila razmažena, sebična i pomalo beskrupulozna. A ipak, baš poput svih ostalih, zaljubila sam se u njene crvene kovrče, divan glas i nježnu ranjivost.
Voljela bih da mi je netko rekao kako ljubav nije mučenje. Ja sam mislila da je ljubav nešto što te treba prepoloviti na dva dijela, kad ti srce prepukne i divljački tuče, ali na najgori mogući način. Mislila sam da su ljubav bombe i suze i krv. Nisam znala da te ljubav treba učiniti lakšim, a ne težim. … Mislila sam da je ljubav rat. … Nisam znala da bi ljubav trebala biti mir. (str. 244.)
A onda Billy. On je simpatičniji, osim u trenutcima kad je pravi seronja.
Međutim, njih dvoje, potpuno nesavršeni i sjebani kakvi jesu, čine radnju ovog romana pravim mamcem za čitatelje. Moramo saznati zašto se bend raspao, što se na kraju s kojim članom benda dogodilo, i tko je osoba koja piše knjigu o Daisy Jones i Šestorki. Je li to autorica TJR (jer do samoga kraja tako zvuči) ili je to samo lik, potpuno izmišljen, ali savršeno osmišljen?
Da ovo skrene naprasno
Vjerujem da je fabulu prezanimljivom učinio i odmak od klasičnog pripovijedanja. Naime, Daisy Jones i Šestorka pisani su u obliku velikog intervjua koji misteriozna autorica vodi s članovima benda tridesetak godina nakon njihova naprasnog raspada usred turneje, 12. srpnja 1979. godine.
Ta nam forma omogućuje da dobijemo uvid u sve što se događa iz perspektive različitih likova. Točno znamo tko što o kome misli, zašto se i kako nešto dogodilo te naravno – što se dogodilo tog kobnog ljetnog dana kada su se članovi jednog od tada najpoznatijih i najperspektivnijih bendova razišli svatko na svoju stranu.
Kraj je izvrstan i vjerujem da će vam se svidjeti. Sadrži i jedan mali plot-twist koji dodatno obogaćuje već šarenu i bogatu priču. Svojevrstan epilog stavlja nam osmijeh na lice, a u glavama se javlja nova priča, ovog puta možda s onim krajem koji su mnogi čitatelji potajno priželjkivali.
Tu pronalazimo i deset pjesama s albuma Aurora koji je Daisy Jones i Šestorku vinuo u zvijezde. Čak i prevedene, pjesme su jako dobre, tako da se moram zapitati kako zvuče u originalu i kakve bi bile kad bismo ih mogli čuti baš u onom ritmu, kako su ih čuli i zamislili Daisy i Billy.
I evo – da ovo skrene naprasno – moj je roman imao tiskarsku grešku zbog koje je skoro završio u smeću i koja me toliko naljutila da sam gotovo kontaktirala izdavača! Usrdno se nadam da je samo moj primjerak oštećen i da ostali čitatelji nisu prolazili moju agoniju. Naime – U ZADNJOJ TREĆINI romana desetak je stranica otisnuto jedna preko druge! Gotovo su potpuno nečitljive i ne mogu vam opisati koliko sam bijesna bila kad sam to vidjela.
Srećom, kraj je tiskan kako treba i toliko sam uživala u čitanju da sam na kraju zaboravila na ljutnju.
Ljetna preporuka
Daisy Jones i Šestorka roman je koji je teško opisati riječima. To je spoj glazbe, teksta, sličica, mirisa, atmosfere, osjećaja. Idealan je za čitanje u ovim vrućim ljetnim danima koji će samo produbiti doživljaj romana. Ne znam hoće li i vama biti tako, ali čitajući ovaj roman, imala sam dojam da sam i ja na turneji s bendom, da osjećam tu prigušenu napetost koja će svakog časa eksplodirati i pomesti sve pred sobom.
Osim što je priča o glazbi, ovo je i priča o ljubavi, prijateljstvu, odricanju i potrazi za samim sobom. Definitivno pročitajte!
Moraš biti uz prijatelje kad prolaze kroz najteže trenutke. Držati ih za ruku dok proživljavaju ono najgore. Život se svodi na to tko tebe drži za ruku i, pretpostavljam, čiju se ti ruku zavjetuješ da ćeš držati. (str. 298.)
Ostali naslovi ove autorice:
Taylor Jenkins Reid (1983.) jedna je od mojih omiljenih autorica i svaki njen roman čitam s jednakim užitkom i svakome se jednako radujem.
Autorica je osam romana, a na hrvatski je prevedeno pet. Zadnji na ovom popisu još nisam pročitala, a redoslijed nisam napisala prema godini objavljivanja, nego od najboljeg do najslabijeg. Po mom skromnom mišljenju.
Kako je dobra ova knjiga! Mater Dolorosa kriminalistički je roman koji počinje klasičnim zapletom – pronalaskom leša. Knjiga je zapravo dalmatinski noir roman kojem je pozornica Split. Premda je autor radnju smjestio u rodni grad, ova se priča mogla dogoditi u bilo kojem gradu u Hrvatskoj, bilo kojem gradu na prostorima bivše države, u gradu u kojem u ogromnim postsocijalističkim betonskim mastodontima žive predstavnici nekadašnje srednje klase, nepovratno izgubljene u novim vremenima. Roman oslikava grad čija se industrija svodi na prazna skladišta, grad koji živi život pod pritiskom turizma i sveopće apartmanizacije.
Mrtva djevojka
Roman započinje pronalaskom mrtve djevojke u napuštenom skladištu davno ugasle tvornice. Policajac Zvone Carev na uviđaju odmah prepozna djevojku. Riječ je o sedamnaestogodišnjoj Viktoriji Zeba, kćeri jedinici iz ugledne obitelji. Policija, pritisnuta bijesom javnosti, medija, ali i moćnih poznanika obitelji Zeba, užurbano pokušava privesti počinitelja, ali bez uspjeha. Tada se policija odlučuje za očajnički potez. Objavljuje fotografije dijela ruksaka i majice koje pripadaju počinitelju.
Obitelj Runjić
Majka Katja radi kao čistačica, kći Ines radi na recepciji jednog splitskog hotela, a najmlađi član, sin Mario, po završetku Pomorske škole besciljno gubi dane ne radeći uglavnom ništa. Katja se bavi bezuspješnim raspravama sa susjedom koji je prisvojio dio zajedničkih prostorija, Ines trpi naporne turiste i održava aferu s oženjenim vlasnikom hotela, a Mario… O njemu ne znamo mnogo, osim da gubi dane igrajući igrice na mobitelu i navečer izlazi po splitskim kafićima i disko klubovima.
Katja i Ines, svaka ponaosob, otkrivaju da predmeti ostavljeni na mjestu zločina pripadaju Mariju i tu započinje golgota šutnje, sumnje, nevjerovanja, poricanja, moralne odgovornosti.
U svemu ga je slijedila, sve je prošla za njega, vukla se kroz muku, patnju i osudu- ali ostala je s njim. Materama su sinovi vazda neka muka. str. 154.
Dojam o djelu
Mater Dolorosa sjajna je knjiga našeg nagrađivanog autora Jurice Pavičića. Majka, tradicionalna, vjernica, konzervativno ćudoredna, napravit će sve kako bi od ruke pravde zaštitila sina. To će učiniti čak i kada zna da je taj sin niškoristi i zgubidan, sociopatske strukture ličnosti, imun na sve što se događa izvan njegova ograničena uma.
S druge strane, sestra Ines, uvijek osoba broj dva u obitelji, nakon što je cijeli život gledala idoliziranje mlađeg brata, pred tolikom je osobnom i moralnom dilemom da nakon svega shvaća da je ono što je nazivala domom samo pustinja. A takav i njezin život u kojem nema oaze u kojoj bi se napila vode. Odluka je samo jedna.
Grad kao pozadina priče sa svojim praznim prostorima, davno ugaslim tvornicama i prljavim skladištima, kao tužni relikt socijalističke prošlosti toliko je dobro opisan da vam je jasno da ovo nije priča o ubojici, nije priča o jednoj materi ili priča o sestri, već je priča o jednom trulom društvu koje je nekad utvaralo da proizvodi, stvara i radi. Uostalom, tako su se i zvali – radničkom klasom, a danas su samo klasa spavača koja povremeno izvjesi natpis: Cimmer fraj; nekad na kartonu, a danas na pročeljima sivih, neprivlačnih zgrada koje se guraju prema moru.
Svakako pročitajte!
O autoru
Jurica Pavičić hrvatski je romanopisac, scenarist, pisac kratkih priča i novinar. Literarni ugled stekao je svojim kratkim pričama te trilerima i kriminalističkim romanima u kojima miješa socijalnu analizu s mračnom vizijom ljudske prirode i kompleksnim moralnim situacijama. Dobitnik je više književnih nagrada. Njegov roman Crvena voda (objavljen 2017.) dobio je, nakon prijevoda na francuski 2021. godine, nagrade Le Points i nagradu Grand Prix de la litterature policiere za najbolji europski kriminalistički roman. Novi roman Mater Dolorosa na najboljem putu je pretekne uspjehe Crvene vode.
Jurica Pavičić rođen 1965. u Splitu, gdje je i danas živi.
Visoko u švicarskim Alpama, napola skriven nepreglednom gustom šumom i okružen snježnim vrhuncima, skriva se luksuzni hotel Le Sommet.
Njegovu su gradnju pratile brojne kontroverze i problemi. Naime, zgrada koja je danas renovirana u hotel, nekada je bila sanatorij za oboljele od tuberkuloze. Osim toga, arhitekt koji je radio na hotelu netragom je nestao.
Problem je u ovom mjestu. U ovom hotelu. Tijelo joj reagira na nešto ovdje; nešto živo, prisutno, upleteno u DNK zgrade, njezin dio u jednakoj mjeri kao zidovi i pod. (str. 59.)
Detektivka Elin i njezin dečko Will stižu u Le Sommet kako bi proslavili zaruke njezina otuđenog brata Isaaca.
…-Ne znam jesi li toga svjesna, ali svaki put kad ga pogledaš, imaš isti izraz na licu. -Koji izraz? -Strah. … Svaki put kad ga pogledaš, izgledaš kao da se bojiš. (str. 84.)
Elin ima mnoštvo privatnih i poslovnih problema i zadnje mjesto na kojem želi biti je izolirani hotel. No, ako želi rasvijetliti tajnu iz prošlosti koja joj je obilježila djetinjstvo, mora se prisiliti na kontakt s bratom i odraditi tu proslavu.
Međutim, nedugo nakon dolaska gostiju, hotel je zameten snježnom olujom, a Isaacova zaručnica Laure je nestala.
Dok oluja zavija, a snijeg pokriva sve pred sobom, malobrojni preostali gosti počinju paničariti. A još ni ne znaju da Laure nije jedina koja je nestala.
Elin shvati da korijen ovog zločina počiva u nečem mračnom, nečemu toliko užasnom da je gotovo opipljivo. (str. 179.)
Elin uzima stvari u svoje ruke i shvaća da rješenje zločina leži u nečem mnogo mračnijem negoli je isprva mislila.
Adrenalin joj jurne tijelom. Najradije bi si opalila šamar: kako joj je ovo promaknulo? To je to. Ovo nema veze s hotelom. Ovo ima veze s prošlošću, s onime što je hotel nekoć bio. Sa sanatorijem. (str. 285.)
Velika očekivanja
Od trenutka kada se pojavio, Sanatorij je postao ogromni hit, ne samo kod nas, nego i u svijetu. Osim toga, kritike su bile toliko dobre da sam ga odmah i kupila. Na red za čitanje došao je tek godinu kasnije – do tada je hype oko njega bio toliko da sam bila ovjerena kako me čeka poslastica epskih razmjera. No, iznenađenje! Kada sam na Facebook objavila sliku tog romana, puno pratitelja reklo mi je da im se Sanatorij nije svidio – da je dosadnjikav, razvučen, neuvjerljiv, a kraj da je kriminalan.
Šokirana takvim oprečnim mišljenjima, ublažila sam svoja velika očekivanja i bacila se na čitanje. Moji su dojmovi, eto, točno na pola puta između „vau“ i „ajme“.
Po već ustaljenom običaju, navest ću vam i dobre i loše strane, a na vama je odluka hoćete li ili ne čitati ovaj roman.
Sanatorij – za i protiv
Za početak, ideja romana Sanatorij je izvrsna. Nema čitatelja kojeg neće privući staro, gotovo ukleto zdanje nekadašnjeg lječilišta. Kada ta zgrada postane mjesto zločina, već smo kupljeni, zar ne? Ja sam bila, sasvim sigurno! Prva polovica romana je jako dobra. Upoznajemo likove, pokušavamo proniknuti u njihovu prošlost i povezanost, naslućujemo tajne koje se nadvijaju nad zastrašujućim zdanjem novouređenog hotela… Roman je do samog kraja vrlo napet i tjera vas na daljnje čitanje. Nije jeziv u onom kingovskom smislu, ali puno se toga događa i očajnički želimo saznati što je bilo dalje.
I onda sve kreće nizbrdo, počevši od Elin. Ona je nagrađivana detektivka, visoko cijenjena na svom poslu. Međutim, suočena sa zločinima u hotelu, nema pojma što napraviti. Prestrašena je, što mogu razumjeti, no u dodiru s istragom za koju biva zadužena toliko je zbunjena, kao da to nikad u životu nije radila.
Zatim, kao što su mi rekli pratitelji – kraj nema veze s vezom. Toliki je potencijal bio u ideji nekadašnjeg sanatorija, u opisima liječenja otprije sto godina, u ugođaju mračnog užasa koji lebdi nad hotelom, u svemu onom jezivom što samo naslućujemo. A onda, rasplet toliko banalan da ga možete pronaći u svakom trećem osrednjem krimiću. Čim sam otkrila tko je ubojica, točno sam znala što, kako i zašto i iskreno, to me poprilično naljutilo. Naravno, neću vam spojlati i otkriti ubojicu, ali da to kojim slučajem smijem napraviti, puno bih toga imala reći. Imam osjećaj da smo čitavo vrijeme navođeni na jedan trag, u smjeru koji je super, napet i zanimljiv. Pred kraj – promjena smjera u već stoput viđenom, meni kao ženi čak i malo uvredljivom pravcu.
Uglavnom, ako uzmete Sanatorij nećete pogriješiti, ali smanjite očekivanja.
Nije to ništa što već niste čitali.
Ostali naslovi ove autorice:
Sarah Pearse predstavila se čitateljskoj publici 2020. godine debitantskim romanom Sanatorij, koji je odmah postao hit te je preveden na preko 30 jezika.
Njezin drugi roman, Utočište, objavljen je 2022. godine.
Budući da zadnje poglavlje Sanatorija završava svojevrsnim cliffhangerom, pročitat ću i Utočište, ali nemam apsolutno nikakva očekivanja tako da, možda me pozitivno iznenadi.
Da, ona je bila starija, a on mlađi, no problem je bio u njegovoj mladosti, a ne njezinoj starosti. str. 241.
Nisam obožavatelj ljubavnih romana, ali sam uistinu poklonik pisanja Nicka Hornbya. Baš kao ti, priča o ljubavnoj i emotivnoj vezi bijele učiteljice i crnog mladića dvadesetak godina mlađeg, nevjerojatna je i po svim mjerilima nezgodna, a toliko očaravajuća, inteligentna i romantična da joj ne možete odoljeti.
Lucy
Napokon odvojena od okrutnog i još ne sasvim oporavljenog alkoholičara za kojeg se udala, Lucy ne traži novu ljubav, ali prijatelji joj namještaju spojeve za upoznavanje. Pretpostavka je da Lucy traži intelektualca pa se čini da je nešto stariji romanopisac prava prilika. Istovremeno, da bi izlazila, Lucy mora zbrinuti svoje sinove školarce (osam i deset godina) pa traži dadilju koja će priskočiti dok je Lucy vani. Lucy u svojoj mesnici upoznaje Josepha koji ima dvadeset dvije godine, živi s majkom i radi nekoliko poslova, uključujući onaj u mesnici subotom. Joseph već ima iskustva u čuvanju djece i Lucy je sretna što je riješila problem. Sad može izlaziti s muškarcima koji čitaju djela Dickensa, Thomasa Hardyja ili Williama Shakespearea, a može otići i u kazalište. S obzirom da predaje djeci englesku književnost, logično je da traži načitanog i zainteresiranog istomišljenika.
Joseph
Dvadesetdvogodišnjak koji radi nekoliko poslova i živi s roditeljima rado će pričuvati dečke rastavljenoj Lucy. Uostalom, dečki i on dijele zajedničke teme o nogometu, popularnoj glazbi i igricama. Zanima ga klupska glazba i želio bi biti poznati DJ. Nikad nije čitao Williama Shakespearea, ali pronicljiv je i inteligentan momak koji se ne opterećuje mišljenjem okoline, klasnim ili starosnim razlikama. Jedino što je za Josepha važno je slaže li se s nekim i je li mu s tom osobom ugodno. A s Lucy se Joseph osjeća najbolje. Ljubazan, pažljiv i netko u koga se možeš pouzdati najvažniji su Josephovi atributi. A ni seks nije zanemariv. Ali nije presudan. Presudna je emocija.
Bile su gotovo iste dobi! Želio je spavati sa ženom starom poput svoje majke! str. 91.
Dojam o djelu
Kao što sam u uvodu napisala, volim sve što napiše Nick Hornby. Kod njega su uvijek prisutne teme vezane za glazbu i nogomet i vidi se da je istinski fan, ali on svaku temu tako savršeno upakira u sadržaje koji su vrlo životni, ozbiljni i smiješni na neki način. Takva je i Baš kao ti, priča o Lucy i Josephu. Naoko nemogući spoj, ni po čemu kompatibilan, čak i vrlo neočekivan, jednostavno me oduševio. Bez obzira na sve razlike, rasne, klasne, obrazovne i starosne, dvoje nesavršenih likova o kojima Hornby piše morate zavoljeti. Iako puno mlađi, Joseph razumije Lucy puno bolje od njezinih sredovječnih udvarača i pri tom se ne opterećuje eventualnom prozivkom ili osudom okoline. Kada Lucy žali zbog činjenice da “kada ti budeš imao pedeset, ja ću imati sedamdeset”, Joseph mrtav-hladan kaže: “Da. Jesmo li zajedno ili ne.”
S druge strane, Joseph pokušava uspostaviti nekoliko romantičnih veza s mlađim djevojkama, ali ni s jednom se ne zabavlja i ne nadopunjuje kao s Lucy.
Knjiga se, osim romantičnog, ljubavnog dijela bavi još pitanjem koje je očito duboko podijelio britansku javnost, a to je Brexit. Priča se odvija u vrijeme uoči glasovanja o Brexitu i možemo pratiti argumente ljudi za jednu i drugu opciju i neodlučnost Britanaca u situaciji kada moraju napraviti izbor.
Njegovoj zajednici. I dalje je želio da njegova zajednica bude mjesto u kojem živi, u kojem osim njega žive i bijele starice, mladi muslimani, litvanska djeca, djevojčice mješane rase, roditelji iz Azije, židovski taksisti. str. 31.
O autoru
Nick Hornby (1957.) engleski je romanopisac, esejist, kolumnist i scenarist čiji su rad i kreativnost većinom inspirirani pop kulturom, glazbom i sportom. Autor je više bestselera prema kojima su snimljeni i kultni filmovi poput: “Sve zbog jednog dječaka”, “High Fidelity” / “Dućan snova” i “Nogometna groznica”. Mnogi poznati američki glumci poput Hugha Granta, Colina Firtha, Johna Cussacka itd. glumili su u filmovima prilagođenim njegovim knjigama. Rođen je u Surreyju i odrastao u Maidenheadu, gdje se i školovao. Hornbyjev scenarij za film “Sve o jednoj djevojci” / “An Education” donio mu je nominaciju za nagradu Oscar.
Osvrt na njegov roman Hi-Fi možete pročitati ovdje.
Neki ljudi svoje srce nose na dlanu. Joey je svoju traumu nosila oko vrata. str. 106.
Sve što činimo u mraku žestoki je triler koji će vas prikovati za fotelju i sigurna sam da nećete odustati od čitanja ove knjige, ukoliko baš ne morate. Iako ima oko četristo stranica, knjiga je izuzetno napeta s različitim obratima te narativnom niti koja slijedi dva različita, a opet povezana identiteta.
Priča prva
U priču upadamo odmah. Naglavce. Mlada žena Paris Peralta stoji uz beživotno tijelo starijeg supruga, čuvenog glumca, stand-up komičara Jimmya Peralte. Jimmy je najvjerojatnije usmrćen, a Paris, koja prekrivena krvlju drži suprugovu britvu i vrišti, najlogičniji je sumnjivac. Mediji su nemilosrdni prema Paris. Tridesetak godina mlađa od supruga, lijepa Paris filipinskog je podrijetla i nitko ne zna ništa značajno o njenoj prošlosti. Kao da je nije ni imala. Ali, po saznanju da Paris nasljeđuje ogroman novac nakon Jimmyeve smrti, svi novinari koji drže do sebe žele intervju s Paris Peralte.
Paris bi se najradije sakrila u mišju rupu jer je užasava negativna medijska popularnost. Dok ekipa istražitelja pokušava posložiti život bračnog para Peralte u danima koji prethode Jimmyovoj smrti, Paris dobiva ucjenjivačka pisma…
Priča druga
Zapravo je priča koja prethodi prvoj. Pratimo život djevojke Joey koja živi s problematičnom, promiskuitetnom majkom čiji je najnoviji ljubavnik oženjeni imućni bankar. Nakon što je majka u trenutku svađe, bijesa i ludila usmrtila bankara i služi dugu zatvorsku kaznu, život mlade djevojke sličan je brodu u oluji. Puno padova, a malo dobrih trenutaka, u ambivalentnoj vezi s majkom s kojom je imala patološki odnos, djevojka radi razne opskurne poslove kako bi preživjela. U tom periodu malo je dobrih prijatelja. Uglavnom je svi iskorištavaju. Jedan nenadani događaj određuje daljnju sudbinu djevojke. Pobjeći će od svega i započeti iznova. Tamo gdje je nitko ne zna. Ali, prošlost ne oprašta. Netko će se uvijek sjetiti.
Te je noći na toj jednoj mušteriji zaradila tisuću dolara. Iznenadila se kako je lako bilo. Jer u mraku, to nije bilo važno. str. 249.
Dojam o djelu
Sve što činimo u mraku odličan je triler koji vas drži u stalnoj napetosti unatoč povećem broju stranica. Dvije različite priče jednake su tendencije napetosti i samo čekate trenutak kada će se one spojiti u jednu.
Ono što me se najviše dojmilo je odnos majke i kćeri koji je sve samo ne normalan. Štoviše, taj je odnos toliko patološki, rastrgan između ljubavi i mržnje, a opet na neki način razumljiv, jer ta je majka koliko god užasna bila prema kćeri, samo biće koje je na krive načine tražilo i davalo ljubav.
Djevojka, s druge strane, nema izbora. Dvostruka žrtva, i svoje majke, i njezina pohotnog ljubavnika, bogatog bankara, nakon osuđujuće presude kojom joj majka odlazi na dugogodišnju zatvorsku kaznu, odlazi kod nevoljene rodbine, ali ubrzo shvaća da ni tamo nije dobrodošla. Joey nema izbora. Mora početi ispočetka.
Autorica je i sama filipinskog podrijetla koji je utkala u identitet glavnog lika ove knjige.
Uživat ćete čitajući Sve što činimo u mraku. Knjiga ima neke nelogičnosti, vrlo brzo naslutite što se dogodilo, ali to vam ne umanjuje užitak čitanja. Bar je meni bilo tako.
O autoru
Sve što činimo u mraku izbor je Kluba knjiga mjeseca, Indigo Top Ten najbolja knjiga godine, odabir urednika Amazona.
Jennifer Hillier autorica je i šest drugih psiholoških trilera. Bestseler USA Today Male tajne trenutno se adaptira za Peacock od strane Hopetown Entertainmenta Tish Cyrus.
Voli pisati kad pada kiša, spavati kad je sunčano i čitati nakon što svi legnu. Zajedno s obitelji živi u Torontu.
Priču o otoku koji je Odisej ostavio iza sebe odlazeći u Trojanski rat priča nam, ni manje ni više nego Hera, Zeusova supruga i sestra.
Poslušajte moj glas: glas one koju su lišili časti…, glas one koja više nema što izgubiti jer su joj pjesnici već sve oduzeli, one koja jedina može reći istinu. Poslušajte glas one koja će rastvoriti veo vremena i ispričati priče koje samo žene mogu ispričati. Stoga me slijedite do zapadnog otočja, u Odisejeve odaje, i slušajte. (str. 14.)
Mada joj je zabranjeno miješati se u živote smrtnika, čak i samo viriti u njih, u Heri se krije zrnce prkosa. I ne samo to. U svijetu ljudi rijetke su kraljice i premda Penelopa nije njena omiljena kraljica, Hera će se potruditi pomoći joj i usmjeriti je na, recimo, pravi put. Herin glas je duboko ciničan i pun crnog humora. Ona je kraljica koja nije poštovana, supruga koja nije voljena, pomajka koja nije uvažena. Svaka njezina riječ odiše umorom, tugom, ali i slobodom, lukavošću, duhovitošću. Hera nam govori, mi se smijuckamo i istodobno vrtimo glavom u nevjerici. Njen opak jezik ne štedi nikoga. Ni Parisa, koji je manje poludio za Heleninom ljepotom, a više za lijepo zaobljenom stražnjicom. Ni Telemaha, koji je obično mizogino razmaženo derište. Ni Odiseja, koji iz godine u godinu stenje ispod ili iznad nimfe Kalipso, ne sjećajući se zakonite supruge.
Itaka – Penelopa
Otkad su je muževi i sinovi napustili kako bi ratovali neki tuđi rat, Itaka je otok žena. Njihova kraljica iz sjene je Penelopa.
To je Penelopa, Odisejeva žena, gospodarica palače, kraljica Itake i, drže mnogi, ništa drugo doli uzrok jada i svađe. Smatra da je nepravedno optužuju, ali za razuvjeravanje bi joj bilo potrebno više daha nego što ljudska pluća mogu proizvesti. (str. 25.)
Premda nikad ne bi priznala da vlada, ona sve konce drži u svojim rukama. No, Odiseja nema već dugih osamnaest godina. Sve je više prosaca koji opsjedaju palaču, a ona ih, po zakonu gostoljubivosti, ne smije izbaciti. Iz noći u noć tka posmrtno platno za svekra joj Laerta koji je, uzgred budi rečeno, još uvijek živ. Pokušava sina Telemaha naučiti pravim vrijednostima što nije lako jer je ovaj zadojen pjesmama o ocu mu junaku. Iz godine u godinu sve je više prosaca, sve je više troškova koje kraljica mora podmiriti pa se počinju širiti priče kako je negdje na Itaci skriveno Odisejevo blago.
Kao da to nije dovoljno, otok počinju napadati gusari Iliri koji, kad ih se bolje promotri, ipak ne nalikuju na Ilire…
Odiseja i dalje nema. Prosci postaju nestrpljivi. Gusari opet napadaju. Jedan je kralj mrtav. Jedna je kraljica u bijegu.
Čujete li i vi kako iz Hada bruje glasovi drevnih erinija, boginja osvete i prokletstva?
Nova Penelopa
Svi znamo tko je bila Penelopa, Odisejeva vjerna žena, simbol čestitosti i strpljivosti. U romanu Itaka ona je sve to, ali nekako više i manje, istodobno. Realnija je – nakon osamnaest godina više se ni ne nada Odisejevom povratku. Svjesna je da je većina vidi kao ucviljenu udovicu koja se ne može oprostiti od sjene voljenog supruga, no ona, u mraku svoje spavaće sobe, okružena vjernim sluškinjama, duboko promišlja o prevrtljivosti ljubavi.
„Vjenčali smo se kad mi je bilo šesnaest. Bio je dobar, bilo nam je dobro. Bila sam jako sretna što su me udali za njega umjesto… umjesto bilo koga drugog zapravo. -sjećam se kako sam na očevu dvoru promatrala muškarce iz Grčke, misleći: ‘Pa … slava Heri, mogla sam proći znatno gore.’ Zar je to ljubav?“ (str. 130.-131.)
Penelopa je pametna, oh, kako je pametna. Možda je ona, a ne Odisej, trebala postati sinonim za lukavost. Spremna je na sve ishode. Uvijek ima plan. Izlazi na kraj s proscima, s narodom, s rođakinjom koja dolazi na otok zadati joj ništa doli još muka. Penelopin mozak uvijek radi, važe što je bolje. Bez prekida planira, istodobno se praveći glupom kako se slika o slaboj udovici na koju ne treba obraćati pažnju nikad ne bi poljuljala.
Ali Penelopa, iako s ognjem u glasu, govori odmjereno i oprezno. Već je promislila što će reći u sličnom trenutku, iako nije potpuno sigurna je li ovo taj trenutak, no spremila se za tisuću sličnih trenutaka, tisuću sličnih raspleta niti o kojoj joj visi život, osmislila plan unutar plana, pripremila se za katastrofu. (str. 303.)
Žensko pismo iz pradavnih vremena
Penelopa, sluškinje, sve itačke žene, prisiljene su postati junakinje. Nema muškaraca da ih brane, a ovi što su tu, zabavljeni su pićem, podrugivanjem, svađama, zavlačenjem ruku pod suknje služavki i prisjećanjima na davne bitke u kojima su sudjelovali.
Takav je svijet u kojem živimo. Nismo junakinje. Ne odabiremo biti velikima, nemamo moći nad vlastitim sudbinama. Ono malo što nam se nudi jest odabir između dvaju zala, možemo odabrati tek ono najmanje, znajući da ni u jednom slučaju nećemo izaći neokrznute, da ćemo uvijek završiti krvave na podu. Nemaš izbora. Izbor ti je oduzet. (str. 229.)
Tko će itačkim ženama pomoći obraniti otok od gusara koji to nisu? Tko će Penelopi pomoći u odbijanju prosaca, u odgađanju rata koji dolazi?
Žene sve, kao i tisućama godina prije i poslije, moraju same.
Naoružati se i oružjem i pameću. Pomoliti se Heri, Artemidi ili Ateni i pokušati spasiti ono što se spasiti da. Otok. Kraljevstvo. Živote.
Itaka – moćno štivo nenadmašne ljepote izraza
Itaka je moćno štivo koje vas od prve riječi uvlači u sebe i ne da vam van. Hera je vješta pripovjedačica, oštra, ranjiva i duhovita. Njezina priča je istinita jer kaže – nema što izgubiti.
Nije ovo roman za plažu. Na ovu se kompleksnu priču treba koncentrirati, treba popamtiti sva ta imena i odnose. Tko koga, kad i zašto. Ali neće vam biti žao. Itaka je roman prekrasnih rečenica, savršeno ispripovijedan. Proza je to na kakvu rijetko nailazimo i shvaćam zašto je Claire North nagrađivana spisateljica. Iako ponekad težak, ovaj roman nije naporan. On nam oduzima dah, ne samo ljepotom izraza, već i snagom svih žena koje su postojale u sjeni muškaraca, potiho vodeći bitke, učeći iz poraza, zanemarujući pobjede.
Ono što mi se najviše svidjelo nije priča jer jako volim Odiseja i ne želim da ga se prikazuje kao kurviša, kukavicu i pokvarenjaka. Najviše mi se svidjela Hera, pripovjedačica. Gotovo da sam mogla čuti podsmješljiv, ciničan glas kako me vodi pričom. Stalno u strahu od Zeusa, a uporno čineći svoje, Hera je glavni lik u sjeni koji ovu priču čini novom, posebnom i zbilja, zbilja dojmljivom.
Savjetujem da svakako pročitate, ako volite zahtjevne romane pisane biranim riječima u kojima ćete uživati.
Ostali naslovi ove autorice:
Claire North pseudonim je Catherine Webb, autorice nominirane za Medalju Carnegie. Svi njeni dosad objavljeni romani, poput The first fifteen lives of Harry August, Touch i The sudden appearance of hope hvaljeni su i od kritike i od publike.
Priča o Penelopi, puno starija i poznatija od ove jest Penelopeja Margareth Atwood. Sjećam se da sam je čitala na faksu i da mi se jako svidjela. Ako volite grčku mitologiju ispričanu iz nove perspektive, svakako posegnite za Atwoodicom. Roman je kratak i brzo se čita, a Penelopa je, baš kao i u romanu Itaka, drugačija od vjerne i skromne žene na koju nas je naučio Homer.
Legenda je obilježila to mjesto. … Govorilo se kako u kasnu jesen, prije nego što kiše zamijeni snijeg, alpsko jezero ispušta zlokobne uzdahe. Kao para izlazili su iz vode i uspinjali se uzbrdicom poput jutarnje magle dok se nebo odražavalo u vododerini. Bio je to raj koji se zrcalio u paklu. (str. 1.)
Cvijeće iznad pakla
U izoliranom mjestašcu na sjeveru Italije, okruženom legendama i strašnim pričama, pronađeno je tijelo muškarca, iskopanih očiju.
Tijelo je ležalo na travi, prekriveno injem. Bjelina kože bila je u suprotnosti s crnilom kose i stidnih dlaka. U pozadini, tmurno zelenilo planinske prirode. … Tijekom noći pala je pokoja pahulja, a jedna mu je zapela među trepavice. (str. 9.)
Na poprište stiže iskusna detektivka Teresa Battaglija, a s njom i novak Massimo Marini, kojem je to prvi dan na novom radnom mjestu. Suvišno je i reći da se postarija detektivka oštrog jezika s novim kolegom nikako ne slaže, mada se on trudi svim silama.
„Kako mogu biti sigurna u ono što govorim?“ rekla je približivši mu se. „Iskustvo mi to kaže. Ali kaže mi i statistika. Kažu mi to stotine profila onih koji su, poput njega, ubili na određeni način. … Nije to čarolija. Nije to samo pretpostavka. Ja proučavam. I ti bi to trebao činiti.“ (str. 44.)
Unatoč mještanima koji ne surađuju i mjesnoj policiji koja ne vjeruje u „moderne metode“ rada, Teresa upozorava da je ovo ubojstvo tek prvo i da će ubojica opet napasti.
Prije nego se to dogodi, detektivka mora rasplesti mrežu mitova, legendi i istine koja čvrsto steže selo. Rješenje ubojstava leži u prošlosti, u mističnom krajoliku malog Travenìja.
Bio je netaknute ljepote, ostavljao je bez daha. Snježni vrhovi vladali su tisućljetnom šumom, uzdizali se poput mutnih oštrica iz gustog šumskog tepiha. Podsjećali su na divove iz mitologije, prisiljavali su te da držiš pogled uzdignutim dok je tvoju nutrinu ispunjavao osjećaj vrtoglavice. (str. 14.)
U duhovima koje vide samo djeca. U šapatu šume i davnoj zagonetki stare škole.
Ali detektivka ima i svoje bitke koje mora dobiti, prije nego postane prekasno.
Vijenac spleten od legendi i strave
Cvijeće iznad pakla triler je koji me obuzeo od prve stranice! Nakon uvoda u radnju i priče o staroj, zagonetnoj školi koja se poput zastrašujuće vizije uzdiže nad austrijskim seocetom, nisam mogla prestati čitati! I svako je poglavlje bilo sve bolje!
Već znate da obožavam legendama ovijene izolirane seoske zajednice – a ovdje baš to imamo u punom sjaju! Ilaria Tuti zaista je vješto splela zločine iz prošlosti i one iz sadašnjosti u vijenac jeze koji će se svidjeti svakom ljubitelju trilera.
„Netko će mi prije ili kasnije morati objasniti što je čudovište“, rekla je. „Zovemo ih tako, ali u međuvremenu i dalje gledamo … jer znamo da su baš kao i mi – ljudi. I to je ono što nas obuzima, što u njima prepoznajemo dio sebe.“ (str. 101.)
Budući da nema toga što mi se nije svidjelo i već osjećam da sam se navukla na ovaj serijal, Cvijeće iznad pakla svakako ću uvrstiti, uz roman Vrisak i tišinaautorice Cory Anderson, na listu najboljih pročitanih knjiga u 2023. godini!
Cvijeće iznad pakla – bezbroj pluseva, ni jedan jedini minus
Hvalospjevi ovom romanu kreću za tri… dva… jedan…
Šalu na stranu, zadnjih nekoliko godina toliko čitam i imam osjećaj da već dugo nema ništa novo. Većina je trilera napisana na isti način, predvidivo i neoriginalno. Ponekad prije sredine pogodim krivca.
Ovdje to nije slučaj. Istina, shvatila sam tko je kriv malo prije detektivke Battaglia, ali vjerujem da je to baš tako i napisano. Ako pozorno pratimo niti koje se pred nama raspliću, naposljetku ćemo uhvatiti ubojicu. I mi čitatelji, i sama detektivka.
Osim toga, rijetki su romani koji, u zadnje vrijeme, u meni bude osjećaj da MORAM čitati. Bez obzira na posao, na jutro, na dnevne obveze. Posljednji mi se put to dogodilo dok sam čitala roman Kad zvijezde potamne autorice Paule McLain. Nije me napuštao osjećaj hitnje, osjećaj trnaca po tijelu koji se javlja isključivo kad se čita nešto prenapeto, predobro, nezaboravno!
Čitajući Cvijeće iznad pakla, opet sam se tako osjećala! Dok sam pratila postariju i podeblju detektivku s brojnim zdravstvenim problemima u potrazi za istinom, istinski sam uživala! Teresa Battaglia drugačija je od ostalih detektivki. Ona je prava, od krvi i mesa, s brojnim manama i skrivenim vrlinama. Obilježena ružnom, bolnom prošlošću i tajnom koja ju pritišće, gura nekako iz dana u dan bivajući briljantna u svom poslu, oštra prema novacima, pravedna prema kolegama. Nesvjesna toga koliko je cijenjena. Usamljena, tužna, mudra, voljena.
Pogledala se u oči kako bi se osjetila manje usamljenom… Bila je izgubljeno biće koje je nježno voljelo samo sebe – to su joj darovali dob i nesretni slučajevi – ali koje se nije moglo spasiti. Ne ovaj put, jer nije ovisilo o njoj. (str. 113.)
Ako tražite triler zbog kojeg ćete zaboraviti na sve osim čitanja – Cvijeće iznad pakla ono je što tražite!
Ostali naslovi ove autorice:
Ilaria Tuti živi u talijanskoj pokrajini Udine, a Cvijeće iznad pakla prvi je njezin roman o detektivki Teresi Battagliji. Prema njemu snimljena je i serija:
https://www.youtube.com/watch?v=25_I0YLx_94
Sljedeći iz roman iz serijala, a koji još nije preveden jest Nimfa dormiente, čijem se prijevodu veoma radujem. Preveden je njezin roman Cvjetovi iz kamena, koji tematski nije vezan za detektivu Teresu Battaglia.
Ako inače volite mistične legende upletene u život suvremenih gradića, svakako bacite oko na trilogijuŠutnja bijeloga grada Eve Garcia Saenz de Urturi.
Osim toga, Cvijeće iznad pakla svojom vibrom, a i određenim motivima, podsjeća na Grimizne rijekeautora J. C. Grangea pa virnite u recenziju i tog romana, ako ga dosad niste čitali.
Ovo je priča o ženi koja se ne zove Jane. Ona ima svoje ime, svoje porijeklo, svoje roditelje, djetinjstvo i mladalaštvo, svoje snove. A nema zapravo ništa. Jer je zatočena na rubu ogromne pustopoljine od čudovišta koje ju je otelo i drži je zatočenu punih sedam godina. Ono što ta žena jedino ima – to je nada. Nada da će pobjeći.
Pazi da ti ne padne na pamet opet pokušati pobjeći, Jane.
Ime mi nije Jane. str. 15.
Thanh Dao
Thanh Dao se zapravo zove žena koju njezin otmičar zove imenom svoje majke Jane. Thanh Dao je nekad živjela u Vijetnamu dok sa sestrom nije odlučila pokušati bolji život u Engleskoj. Ali nije daleko stigla. Zarobljena od ruku nemilosrdnog, neukog primitivca i tiranina ne gubi nadu da će pobjeći jednog dana. Već je više puta pokušala, ali svaki put do sada Lenn bi je uhvatio i surovo kaznio. Fotografije roditelja, sestrina pisma, uspomene iz Vijetnama, svaki put nakon njezinog pokušaja bijega spaljivane su u vatri. I svaki put je žena koja se ne zove Jane ostala bez komadića svog srca.
Bjegovi i ono između
Thanh Dao ne zna koliko još može izdržati ovu patnju, ali mora pokušavati pobjeći opet i opet. Cijena pokušanog bijega uvijek je okrutna. Ovaj put to je uklješten i deformiran gležanj, uništen nemilosrdnom Lennovom snagom. Žena koja se ne zove Jane ne zna zašto joj čovjek to čini. Ne misli o njemu. On za nju ni ne postoji iako mu je robinja. Tako sve do dana kada osjeti da joj pod srcem kuca još jedno malo srce. Može li Jane, kako je on naziva, spasiti sebe, svoje dijete i njegovu novu žrtvu? Jer u bespuću između farme i ničega pojavila se još jedna žena, nesvjesna da ulazi u lavlji jazbinu.
On nam je nitko, u mislima kažem svojoj kćeri. U našem svijetu ga nema. str. 85.
Dojam o djelu
Zadnje što će izgorjeti briljantna je knjiga ispričana isključivo glasom žrtve. Iznenađenje mi je bilo što je knjigu napisao mlađi muškarac.
Priča je jednostavna, a s tako puna slojeva i one strašne težine nečega između. Ovo je priča s jedne strane, o bijelom roblju, traffickingu i neizvjesnosti u koju se upuštaju mlade djevojke koje napuštaju rodni kraj, namamljene raznim obećanjima o dobrom poslu i boljem životu.
S druge strane, ovo je priča o okrutnosti i istinskom zlu. Agonija mučenja jedne žene toliko je jaka da se pitamo kako to netko može izdržati, a onda, vidimo razvoj nepobjedivog duha koji iako oslabljen, neće odustati. Ipak, to nije priča samo o ženi. To je priča o čovjeku kojeg je netko rodio, odgojio i napravio od njega čudovište najstrašnije vrste. Morate se zbog toga tijekom čitanja zapitati: kakva je bila majka tog čovjeka?
Sve u ovoj kući ili je njegovo ili je pripadalo njegovoj majci, ženi koja ga je rodila, odgojila i učinila takvim kakav je. str. 12.
Izolirana farma, pusto selo s udaljenim crkvenim zvonicima, neplodna pustopoljina i svinje u toru doprinose atmosferi bezizlaznosti. Ali ne i za ženu koja se ne zove Jane. Jer ona ima snagu karaktera koju crpi iz svog uma, a pomaže joj i Steinbeckova knjiga “O miševima i ljudima” u kojoj nalazi dodanu snagu. Pa čak i onda kada joj je knjiga oduzeta i spaljena, to je ne uništi već dodatno ojača.
Thanh Dao je savršeno napisan lik. Žrtva i ratnica u isto vrijeme. Robinja i heroina.
Iako je ovo mračna, turobna knjiga, poruka koju nosi je univerzalna. Ljudski duh ne može se slomiti ni kad su okolnosti najmanje na strani dobrog. A to je dokazano već mnogo puta u stvarnom životu.
Velika, velika preporuka za ovu knjigu.
O autoru:
Will Dean odrastao je u pitoresknim selima Istočnog Midlandsa. Nakon studija prava neko je vrijeme radio u Londonu, a potom se nastanio u ruralnoj Švedskoj, usred guste šume i okružen losovima, gdje opsesivno čita i piše. Njegov debitantski roman Dark Pines ušao je u uži izbor za nagradu Not the Booker koju dodjeljuje Guardian, a Daily Telegraph proglasio ga je knjigom godine. Roman Red Snow (2019.) dobio je nagradu Best Independent Voice koju dodjeljuje Amazon Publishing Readers’ Awards. Uslijedili su Black River koji je bio u užem izboru za nagradu Theakstons Old Peculier, First Born te roman Zadnje što će izgorjeti koji su prepoznali ljubitelji trilera diljem svijeta.
Čovjek može od svega pobjeći, ali nema te rupe u koju se može sakriti od svojih misli. (str. 84.)
Pacijent iz sobe 19
Vanja Kovačević glavni je lik ovog romana, a upoznajemo ga 25 godina nakon događaja koji mu je obilježio čitav život – nakon rata.
Vanja tada, dan prije devetnaestoga rođendana, umjesto poklona u ruke dobiva pušku i biva bačen na prvu crtu gdje odmah ubija ni manje ni više nego devetnaest osoba. Jednu osobu za svaku svoju godinu.
Danas, Vanja razgovara s psihijatrom sumnjiva izgleda i pokušava i sebi i njemu objasniti što ga je dovelo do toga da si nanese brutalne, nepopravljive ozljede.
Vanjin životni put bio je put svakog tinejdžera i mladog čovjeka. Prijatelji, škola, prve ljubavi, alkohol i jedino što mu je danas zajedničko s tim davnim Vanjom – rock bend Sisters of Mercy.
Dok putujemo između prošlosti i sadašnjosti, svega onog što ga je dovelo do nezamislivog, pratimo Vanjina zapažanja o vlastitom životu, ratnom putu, njegovim srećama i još većim nesrećama.
Iskreno, ne smeta me što se danas herojima predstavljaju ljudi koji to nisu. Ne smeta me ni to što su neki od toga napravili posao. Jebi ga, živjeti se mora. Smeta mi samo to što su takvi ljudi postali idoli mladima. (str. 24.)
U njegovim riječima prepoznajemo svakog branitelja ogorčenog na stanje danas, na one koji se lažnim domoljubljem busaju o prsa, na ratne profitere, zločince koje rat nije stvorio, nego ih je samo razotkrio.
Ja sam u rat išao kako bih branio zemlju, oni su u rat išli kako bi ubijali ljude. Ja sam tamo došao kao branitelj, a oni kao zločinci. Problem je što i oni sebe danas zovu braniteljima… (str. 14.)
Polako otkrivamo Vanju kakav je mogao biti da nije bilo rata. Duhovitog, ironičnog, toplog Vanju, upropaštenog onoga dana kad mu je u ruke bačena puška i kad ju je odlučio koristiti. A otkrivamo i drugog Vanju, njega koji je, nakon svega, gotovo prazna ljuštura.
Emotivno, teško, izvrsno štivo
Pacijent iz sobe 19 prvi je moj susret s autorom Zoranom Žmirićem i ostavljena sam bez teksta. Iako pisan svakodnevnim, razgovornim jezikom, Pacijent je u svojoj biti toliko brutalan, težak i emotivno iscrpljujući da će vam nakon čitanja trebati dan odmora.
OK, vjerujem da ne vidiš previše normalnog u tome, ali i ovako živimo u društvu u kojem zdrav razum i nije od neke velike koristi. (str. 27.)
Ne zbog brutalnosti onoga što si je Vanja napravio. Njegov crnohumorni način pripovijedanja približit će nam ga toliko da će nam se učiniti da smo baš mi taj sumnjivi psihijatar s Ray Bankama na očima. I prihvatit ćemo to što je napravio.
Možeš onda misliti kako ne bih upucao bilo koga, samo kad bi mi radio o glavi. Rijeka je tolerantan grad, tu se ne radi razlika među ljudima. Ni ja je ne bih radio, ubijao bih sve redom. (str. 51.)
Ono što nema ni prihvaćanja ni razumijevanja jest rat koji izobličava našu stvarnost, našu svakodnevicu. Rat koji izobličava svakog čovjeka kojeg dotakne.
U tome leži antiratna poruka ovog romana. Rat nas sve pretvara u zvijeri. I one koji su branili, i one koji su napadali.
I ta spika kako smo stvarali državu. Nismo mi ništa stvarali, država je već bila stvorena i kao takva napadnuta. Mi smo je branili, a ne stvarali. … Nisam stvarao ništa, ponajmanje državu i pogotovo ne ovakvu! (str. 41.)
Koji su ubijali, koji su bježali, koji su se bogatili.
Sve one – ili bolje reći, sve nas – koji smo ratom obilježeni. Tko zna tko bi Vanja bio da nije bilo rata?
Tko zna tko bismo mi bili da nismo morali živjeti u tom zlu?
Što bi bio život da smo ga mogli živjeti?
Sretan kraj
Recite mi iskreno, nakon svega što sam rekla u recenziji – mislite li da ova priča ima sretan kraj?
Tako je, isto sam i ja znala nakon što sam pročitala sinopsis romana. Nisam fan niti tužnih niti ratnih priča, no ova me stvarno oduševila.
Pacijent nije klasična ratna priča, autor ni u jednoj rečenici ne slavi rat, ma koliko obramben on bio. Ovaj roman nije patetičan i ni u jednom vam trenutku ne ide na živce.
Nema ništa loše u tome da se ovisno o situaciji prilagodimo…, ali moraš prepoznati kad je dosta. Ako dopustiš ljudima da te iscrpljuju, neće stati dok te ne unište. (str. 99.)
Pacijent iz sobe 19 se čita i čita i čita. A onda dođete do kraja i vidite da ste se naježili. I da je priča o zvijerima zapravo priča o dobroti, o ljudskosti, o savjesti. O tome kako smo mi ljudi, i muškarci i žene, zapravo krhka bića.
I kako je ponekad jedini lijek popričati s nekim.
Čak i sa samim sobom.
Ostali naslovi ovog autora:
Zoran Žmirić rođen je u Rijeci 1969. godine. Dosad je objavio poprilično toga, a navodim novija djela, kao što su Zapisano metkom, Putovanje desnom hemisferom, Pacijent iz sobe 19, Kaleidoskop i Hotel Wartburg.
We use cookies on our website to give you the most relevant experience by remembering your preferences and repeat visits. By clicking “Accept All”, you consent to the use of ALL the cookies. However, you may visit "Cookie Settings" to provide a controlled consent.
This website uses cookies to improve your experience while you navigate through the website. Out of these, the cookies that are categorized as necessary are stored on your browser as they are essential for the working of basic functionalities of the website. We also use third-party cookies that help us analyze and understand how you use this website. These cookies will be stored in your browser only with your consent. You also have the option to opt-out of these cookies. But opting out of some of these cookies may affect your browsing experience.
Necessary cookies are absolutely essential for the website to function properly. These cookies ensure basic functionalities and security features of the website, anonymously.
Kolačić
Trajanje
Opis
cookielawinfo-checkbox-analytics
11 months
This cookie is set by GDPR Cookie Consent plugin. The cookie is used to store the user consent for the cookies in the category "Analytics".
cookielawinfo-checkbox-functional
11 months
The cookie is set by GDPR cookie consent to record the user consent for the cookies in the category "Functional".
cookielawinfo-checkbox-necessary
11 months
This cookie is set by GDPR Cookie Consent plugin. The cookies is used to store the user consent for the cookies in the category "Necessary".
cookielawinfo-checkbox-others
11 months
This cookie is set by GDPR Cookie Consent plugin. The cookie is used to store the user consent for the cookies in the category "Other.
cookielawinfo-checkbox-performance
11 months
This cookie is set by GDPR Cookie Consent plugin. The cookie is used to store the user consent for the cookies in the category "Performance".
viewed_cookie_policy
11 months
The cookie is set by the GDPR Cookie Consent plugin and is used to store whether or not user has consented to the use of cookies. It does not store any personal data.
Functional cookies help to perform certain functionalities like sharing the content of the website on social media platforms, collect feedbacks, and other third-party features.
Performance cookies are used to understand and analyze the key performance indexes of the website which helps in delivering a better user experience for the visitors.
Analytical cookies are used to understand how visitors interact with the website. These cookies help provide information on metrics the number of visitors, bounce rate, traffic source, etc.
Advertisement cookies are used to provide visitors with relevant ads and marketing campaigns. These cookies track visitors across websites and collect information to provide customized ads.
