Knjige su zrcala: u njima vidiš samo ono što nosiš u sebi. C. Ruiz Zafron
Kategorija: Proljeće
Stiglo nam je i proljeće! Dolaze topliji dani, odjeća postaje laganija i šarenija, a svoje slobodne trenutke provodimo u društvu dragih ljudi! Ali, čak i ako neki dan odlučimo provesti sami, jedna je zabava sigurno zagarantirana. A to je druženje s dobrom knjigom. Čitanje knjiga djeluje opuštajuće i terapeutski, skreće nam misli s ozbiljnih dnevnih tema prepunih politike, nemira i bolesti. Svakako izađite s knjigom u prirodu i čitajte kraj rijeke, mora, planine ili na nekoj livadici. Napravit ćete dobro za svoje tijelu i za svoj duh. Uz knjigu osluškujte buđenje prirode, pjev ptica, žuborenje potoka, bumbarov let. Zbivanja u prirodi koja se budi i dobra knjiga koju čitamo, sinergija je koja će napuniti sve naše tjelesne i umne stanice, i pomoći nam da se odmoreni vratimo svojim svakodnevnim aktivnostima i obvezama.
Ovo proljeće nas ćemo dvije provesti, dakako, čitajući i upoznajući vas s mnoštvom novih i nešto starijih, odličnih knjiga koje ćete s guštom čitati. Čitajte knjige, pogledajte naše preporuke, i podijelite s nama svoja razmišljanja i dojmove o pročitanom na našoj stranici. Tu smo za vas, ovdje na blogu, na Facebooku ili na Instagramu.
Uživajmo u dobrim knjigama i prekrasnim fotografijama prirode koja se budi, cvate i svakim nas danom sve više i više uveseljava.
Autoricu Malin Stehn zapamtila sam po romanu Sretna nova godina koji mi se baš svidio. Po sličnom obrascu napisan je i roman Sretni zauvijek, samo po mom sudu, s nešto slabijom izvedbom. I ovdje imamo par glavnih likova koji pripovijedaju prošle i sadašnje događaje, svatko iz svog rakursa. Pa krenimo redom.
Emily
Emily je cijeli život sanjala raskošno vjenčanje s voljenom osobom. Kad se taj dan konačno približio, Emily je u zebnji da joj dugo očekivani san netko ili nešto ne pokvari. A ta zebnja nije bez osnova. Emilina majka Annika i brat Erik imaju što prigovoriti Emilynom izboru odabranika.
Prošlost
Prije osam godina dogodila se prometna nesreća zbog koje je Erik ostao u invalidskim kolicima, a za upravljačem je bio nitko drugi nego William, Emilyn ljubljeni, budući muž. Nakon tog tragičnog događaja, promijenili su se odnosi u obitelji Brandt, a stara prijateljstva prestala su postojati. Ipak, vjenčanje kćerke i sestre se ne propušta pa na vjenčanje odlučuju doći Emilina majka Annika, brat Erik i otac Mats, dok sa strane mladoženje dolaze njegovi roditelji, obitelj Nihlzén.
Vjenčanje
U velebnom dvorcu Örenäs, sjeverno od Landskrone (dvorac uistinu postoji i danas je u svojstvu hotela), održava se vjenčanje pod napetim okolnostima. Dok uzvanici naizgled uživaju u skupocjenim jelima i pićima te neobavezno čavrljaju, osam godina stare tajne izlaze na površinu i odjednom postaje jasno da nijedna rana nije zacijelila. A jedna tragedija slijedi drugu i svadbena se kola počinju kotrljati unatrag.
Prošlo je tek osam godina, ali ništa nije kao što je bilo prije. Mnogi su mi od ovih ljudi-izravno ili posredno-uzeli sve što je nekad bilo moje. str. 51.
Dojam o djelu
Roman Sretni zauvijek ide skokovito iz prošlosti u sadašnjost, a radnju nam pripovijedaju četiri glavna lika, svaki iz svoje perspektive. Jedna je mladenačka nepromišljenost završila kobno i to je jednog od mladića pretvorilo u invalida, a drugi se izvukao s kratkom zatvorskom kaznom. Za dvoje najboljih prijatelja, perspektivnih nogometaša, mnoge su želje ovim činom ostale samo pusti snovi. Za njihove obitelji koje su se do te večeri družile, prijateljevale, provodile svaki slobodni trenutak zajedno, vrijeme je stalo.
Roman se i u prošlosti i u sadašnjosti događa u uskom obiteljskom krugu na svega nekoliko lokacija (većina radnje u sadašnjosti događa se na vjenčanju). Veliku ulogu u prošlosti obaju momaka ima bavljenje nogometom što je i osnovna poveznica između dviju obitelji. Međusobno natjecanje, želja da se izbore za mjesto u momčadi, momačko rivalstvo, sve se to na neki način preslikava na obitelji.
Među obiteljima, Erikova majka Annika najzagriženiji je nogometni fan. Ona se bori da njezin Erik izbori mjesto u prvoj momčadi, ali i u obitelji Nihlzén za Williama imaju slične planove. Tenzije polagano rastu, a onda se događa tragedija i sve nestaje dok se osam godina kasnije duh iz boce ponovno ne probudi.
Roman nas još jednom opominje kako je moguće da nam se život promijeni u samo nekoliko sekundi zbog jedne nesmotrene odluke, obijesnog i nepažljivog trenutka o kojem ne razmišljamo. Uzimajući život zdravo za gotovo.
Uz to, ovo je roman upozorenja kako niti jedna tajna ne može ostati tajna dovijeka.
Ono skriveno, prešućeno, izbit će čep od boce na znak prvog šampanjskog mjehurića ako se predugo mućka. Upravo to se dogodilo u romanu Sretni zauvijek.
Ako vas zanima, bacite oko i na osvrt prvog romana Malin Stehn Sretna nova godina
O autorici
Malin Stehn (1969.) švedska je spisateljica napisavši više od 40 knjiga za srednjoškolce i mlade, a često drži i književna predavanja. Magistrirala je komparativnu književnost i humanističke znanosti te je dugo radila kao urednica. Objavila je hit triler Sretna nova godina, a Sretni zauvijek njezin je drugi roman za odrasle.
Neimenovana žena prepričava nam svoje djetinjstvo, a priča počinje kada su je, kao trinaestogodišnjakinju, vratili pravoj obitelji.
Djevojčica nije ni znala da nije dijete svojih roditelja niti je znala zašto je vraćaju natrag, iz velikog grada i bogate kuće u pomalo zaostalo seoce i neimaštinu. U selu postaje poznata kao Vraćena.
Netko je na klupu u koju sam sjela zalijepio nezamjetljiv natpis s nadimkom koji su u mjestu koristili nakon što sam se vratila obitelji. Bila sam Vraćena, vrnuta. Nisam još uvijek poznavala gotovo nikoga, no oni su o meni znali više od mene same, slušali s ogovaranja odraslih. (str. 78.)
Njezina nova, ali prava obitelj sastoji se od šutljivog, nasilnog oca, grube, hladne majke i još petero djece koja su od rođenja rasla u obitelji. To su Sergio, pokvarenjak, zatim onaj drugi, koji nije Sergio, Vincenzo koji s djevojčicom ostvaruje posebnu vezu (ajmo to tako reći), maleni Guiseppe te ona najvažnija, sestra. Adriana. Mlađa, ali vjekovima starija. Oblikovana oskudicom. Djevojčičin i njezin život snažno će se, bezuvjetno i zauvijek ispreplesti nitima koje se ne mogu pokidati.
Njezina me uzbuđenost čudila. Ta žudnja u očima kojima je gutala novčanice. Meni je svaka vrsta gladi bila neznana i živjela sam poput strankinje među gladušima. Privilegij koji sam sa sobom nosila iz prethodnog života činio me različitom… (str. 108.)
Dirljiva podjela života
Roman Vraćena emotivno je putovanje jedne žene koje ne zna tko je niti kome pripada. Do kraja njezina života pratit će je taj osjećaj nedefiniranosti, osjećaj nepostojanja korijenja.
U vrijeme kada me mati prestala dojiti, dvije su obitelji usmeno podijelile moj život, no bez detaljnog dogovora, bez pitanja koliko ću ja plaćati tu njihovu neodređenost. (str. 50./51.)
Jedini korijen i uteg njezina je sestra Adriana, čiju smo priču imali prilike upoznati u romanu Sestrina priča. Čitatelji se nikako ne mogu dogovoriti koji je roman bolji i je li uopće jedan bolji od drugoga, tako da možete vjerovati meni koja mirim obje strane – i Vraćena i Sestrina priča jednako su dobri, kvalitetni i dirljivi romani. Svakako ćete pri čitanju osjetiti puno toga, melankoliju, nostalgiju, tugu, ljubav.
S vremenom sam izgubila i tu nejasnu ideju normalnosti i danas uistinu ne znam koje je mjesto majka. Nedostaje mi kako može nedostajati zdravlje, sklonište, sigurnost. Stalna je to praznina koju poznajem, ali koje se ne mogu riješiti. (str. 114.)
Život naše pripovjedačice isparan je na dva dijela – onaj bogati, prošli život i ovaj novi, siromašni život koji je otad i ubuduće njen.
Ona je nekad bila jedinica, obasipana pažnjom i ljubavlju roditelja. Išla je u baletnu školu, na more, igrala se i radovala. Sada, ona dijeli krevet sa sestrom koja još uvijek piški preko noći. Njih dvije pak sobu dijele s trojicom odrasle braće. Majka je nezainteresirana, pritisnuta obvezama i bebom, problemi se rješavaju batinama…
Dva života, ni jedan potpuno njezin, obilježit će pripovjedačicu do kraja života. Tragedije i tuga s kojima se suočava u novoj-staroj obitelji ostavit će vječne ožiljke. Sestrina ljubav malo će ih ublažiti.
Vraćena – književna senzacija
Na koricama romana Vraćena piše da je ovo „književna senzacija koja se čita na 35 jezika“ i ne mogu se više slagati s time. Priča je toliko drugačija od svega što inače čitamo. Toliko je topla dok čitamo o odnosu sestara i hladna dok čitamo o odnosu s roditeljima. No kao i u autentičnom životu, neke od najpamtljivijih trenutaka imamo upravo u dijelovima kada se toplo i hladno prožimaju. U onim rijetkim situacijama, a ako već ne ljubavi, onda makar razumijevanja i povezanosti s majkom. U shvaćanju da je Adriana i blagoslov i teret.
Kad je već riječ o Adriani, moram reći da mi se ona najviše svidjela. Neodgojena (nije ni čudo), nekulturna i nekultivirana, direktna i stvarna, sve je ono što naša pripovjedačica nije i što je možda mogla biti, da nije dana pa vraćena.
A riječ vraćena pratit će pripovjedačicu dok je živa. Mi čitatelji svakom ćemo rečenicom osjećati tu težinu i tugu s kojom je morala živjeti. Zbunjenost, odbačenost i naposljetku, rezignaciju. Slomit će vam srce kad saznate zašto je vraćena i kad zbrojite i oduzmete sve male tragove o obiteljskoj situaciji koje gledamo kroz dječje oči.
Od mene velike, VELIKE preporuke!
Postala sam siroče dviju živih majki. Jedna me dala dok sam na usnama još uvijek imala tragove njezina mlijeka, druga me vratila natrag u trinaestoj godini života. Bila sam dijete razdvajanja, lažnih ili prešućenih obiteljskih veza, daljine. Nisam više znala čija sam. Niti to znam sada. (str. 122.)
Ostali naslovi ove autorice:
Donatella Di Pietroantonio talijanska je autorica koja se na književnoj sceni pojavila 2011. godine. Vraćena je njezin treći roman, koji je svojevrsna prethodnica romana Sestrina priča.
Po ovom je prvom snimljen i film koji mi se čini jednako dirljiv kao i knjiga.
Sluškinjin dnevnik novi je triler Loreth Anne White, autorice hitovaIspod đavoljeg mosta, Nemirne kosti, Plivačica. Autorica je i ovaj put napravila odličan posao. Roman je napet, prepun obrata i iznenađenja i dala bih mu vrlo dobru ocjenu da nije kraja koji mi je malo neuvjerljiv i nekako “zbrzan”. Knjiga ima dobru strukturu. Poglavlja pričaju glavni likovi čije se radnje postepeno približavaju i spajaju u jednu priču. I tu mi se čini da je autorica požurila završivši roman naprasno, bez stvarne povezanosti s radnjom.
Početak
Roman počinje izuzetno zanimljivo. Dvoje skrivenih ljubavnika slučajni su svjedoci sumnjivog zbivanja u mrkloj noći. Nepoznata vozila zaustavljaju se u predgrađu gdje se ljubavnici skrivaju i bacaju u kanal nešto što izgleda kao leš, a zatim potapaju i auto. Nakon toga bježe petama vjetra. Ulaz u roman kakav samo možete zamisliti.
Znam da je to lažno. Ničiji život nije tako savršen. To je pažljivo osmišljena iluzija. str. 107.
Kit
Kit Darling mlada je djevojka koja radi kao sluškinja u bogataškim kućama. Vrijedna je i temeljita. Možda i previše. Njezina su specijalnost tajne. One najskrivenije koje nitko ne želi iznijeti na svjetlo dana. To su tajne njezinih bogatih poslodavaca. Ali kad otkrije mračnu tajnu svojih poslodavaca, Kit postaje najveća prijetnja njihovu životu. Ali, kako svaka vaga ima dvije strane, Kim shvaća da je i njezin život u opasnosti.
Životi su nestali. Prilike su nestale. Iznevjerila sam ih. Iznevjerila sam sebe. str. 50.
Daisy i Jon
Daisy i Jon Kitini su poslodavci. Kit je kod njih došla na osnovu izvrsnih preporuka Daisyne prijateljice. Daisy, jedinica bogatih investitora, udana je za bivšeg skijaškog asa Jona Rittenberga. Trenutno je Daisy u sedmom mjesecu trudnoće, osamljena je i prepuna stresa zbog nadolazećeg poroda, a Jon je opterećuje problemima na poslu. Stoga, Daisy treba prijateljicu. I nalazi je u Staklenoj kući u bogataškom predgrađu. Kad Daisy i Jon stižu u Staklenu kuću na dogovorenu večeru kod prijatelja, dočeka ih golemo iznenađenje.
Mallory
Istražiteljica Mallory Van Alst po pozivu stiže u u luksuznu Staklenu kuću. Uznemirena susjeda, umirovljenica, prijavila je čudne događaje u susjednoj kući. Ali u kući nema nikoga i ništa, osim krvavih tragova. Nema vlasnika, a nestala je i sluškinja. Toliko je krvi na mjestu događaja da nema šanse da je žrtva još živa. Jedini problem je što nema tijela, a nema ni vlasnika kuće. Na poprištu događaja nema nikoga. Jedini svjedok je starica koja živi preko puta za koju ne znate je li dementna ili samo znatiželjna.
Dojam o djelu Sluškinjin dnevnik
Sluškinjin dnevnik priča je koju pratimo preko glavnih protagonista romana – Daisy i njezina supruga Jona, sluškinje Kit, istražiteljice Mal i samog sluškinjinog dnevnika. Radnja je i vremenski malo izmiješana, ovisno tko priča događaje, tako da se stalno mentalno prebacujete na različite vremenske sljedove.
Meni to nije ometalo praćenje ovog napetog romana koji je izuzetno atmosferičan. Kuća u kojoj predmnijevate da se dogodilo ubojstvo kao da priča priču za koju ne znate gdje počinje, a gdje završava. Roman nas cijelo vrijeme drži u napetosti čekajući da otkrijete identitet žrtve. Kraj je, po mom mišljenju, malo “tanak”. Autorica je mogla ponuditi i malo bolje obrazloženje, ali nećemo joj gledati “u dlaku”.
Meni se osobno svidjela znatiželjna bakica Beullah Brown koja krati posljednje umirovljeničke dane promatrajući događaje u susjedstvu dvogledom. Podsjetila me malo na Mrs. Marple. Nisam joj zamjerila radoznalost. Šteta što je autorica nije uvela malo dublje i priču.
Što se tiče same Kit, ono što sam smatrala simpatičnim kod starice Beullah, iz nekog mi je razloga smetalo kod Kit. Inače ne volim ljude koji zabadaju nos tamo gdje im nije mjesto, a tek „njuškanje“ po tuđim stanovima i životima za mene je dno dna. Čak ni nakon otkrića čitave pozadinske priče, nisam si mogla pomoći. Kit mi nikako nije bila simpatična. Možda mi ju je bilo žao, ali kao lik me nije nikako „kupila“. Bez obzira na njezine motive, naslikavanje u domovima ljudi za koje radi, u njihovoj odjeći, da ne kažem i druge gadosti, uistinu mi je bilo gadljivo.
Dobar mi je bio lik detektivke Mal koja je malo po malo slagala djeliće slagalice do konačnog rješenja.
Sve u svemu, Sluškinjin dnevnik zanimljiv je i napet roman, ali nije nadmašio roman Ispod đavoljeg mosta koji je po mom sudu kompleksniji i bolje napisan.
O autoru
Loreth Anne White za svoj je dosadašnji rad dobila brojna priznanja, a njezini su kriminalistički prodani u više od tri milijuna primjeraka diljem svijeta. Među nagradama koje je osvojila su RITA, Daphne du Maurier i Arthur Ellis. Kad ne piše ili ne smišlja nove slučajeve, može je se pronaći na jezerima ili na šumskim puteljcima Pacifičkog sjeverozapada.
Svima se ponekad može desiti da malo poludimo. (str. 42.)
Psiho
Mary Crane počinila je zločin. Bježeći, skrene na krivu cestu i završi u Motelu Bates. Motel vodi neobičan, ali naoko simpatičan debeljko Norman.
Da je bila religiozna, u tom bi se trenutku pomolila. No budući da nije, osjetila je tek čudan osjećaj – kako se to ono zove – predodređenosti. Kao da joj je sve što se dogodilo bilo u neku ruku suđeno. Skrenuti na krivu cestu, doći ovamo, upoznati onoga jadnog čovjeka… (str. 44.-45.)
Kada je pozove na večeru, povjeri joj da mu je psihički bolesna majka na katu. U govoru koji malo-pomalo postaje sumanut, Norman istodobno i napada i brani majčino ponašanje. Mary shvaća da je itekako pogriješila došavši na večeru u Normanovu usamljenu kućicu i odahne kad se vrati u unajmljenu sobicu u motelu.
Ovdje je sve bilo uredno i podređeno pravilima; stvari su se mijenjale samo ondje, vani. A većina tih promjena predstavljala je potencijalnu prijetnju. (str. 7.-8.)
Ono što Mary ne zna jest da se Norman, nakon što ju kavalirski otprati do sobe, zadržava u motelu. Mary odlazi pod tuš i ostalo je, što se kaže, povijest.
Norman i njegova majka
Već na prvu jasno je da Norman i njegova majka imaju poremećen odnos. On i dalje živi u kući koja je ista kao i onog dana kad ju je majka prvi put uredila. Ništa nikad nije promijenjeno, ništa nije renovirano. Majka mu oduvijek brani bilo kakav odnos sa ženama pa Norman niti ne zna kako se ponašati u njihovoj blizini.
Uvijek mu je zadavala pravila, ali to nije značilo da ih je on uvijek morao poštivati. Majke su ponekad pretjerano posesivne, ali ne dopuštaju sva djeca da ih netko posjeduje. (str. 11.)
Ponekad svjestan toksične okoline u kojoj se nalazi, Norman svako toliko odlučuje biti hrabriji i suprotstaviti se majčinim ludim prohtjevima.
Sva ta panika, sav taj strah, sav užas, mučnina i odbojnost, ustupili su mjesto ovoj odlučnosti koja je sve to nadišla. Ono što se dogodilo bilo je tragično, neopisivo jezivo, ali to se više nikad neće ponoviti. Osjećao se kao nov čovjek – kao svoj vlastiti čovjek. (str. 57.)
No preslab je on da bi se za sebe izborio pa slijedi i prikriva majčine tragove do uzbudljivog raspleta koji će nam pomutiti razum, čak i ako već otprije znamo najvažniji plot-twist romana Psiho.
Psiho – klasik s punim pravom
Psiho je kultni roman američke književnosti čiju fabulu poznaju gotovo svi, zahvaljujući ponajprije filmskoj hitčini Psiho, koju je režirao ni manje ni više nego majstor od zanata – Alfred Hitchcock. Scena Maryina tuširana urezala se u mozak i onih najhrabrijih te postala sinonim za pravi horor-element. Izvorno objavljen davne 1959., kod nas je objavljen tek sad, gotovo 65 godina kasnije i ne mogu se ne zapitati – što se čekalo? Ovaj će roman sasvim sigurno imati vojsku obožavatelja, a to smo svi mi koji volimo jezive priče u svom primarnom obliku. Bez puno krvi, ali s pričom dovoljno bolesnom da nam se od nje okrene želudac.
Meni je ovo prvi susret sa Psihom, film nisam gledala. I zbog tog mi je jako drago, jer Norman i njegova majka udaraju drito u glavu! Budući da nisam znala što točno očekivati, oborili su me s nogu!
Psiho je pisan jednostavnim jezikom, stilom na granici duhovitosti i morbidnosti te time upotpunjuje sasvim neobičan, pomaknut dojam ovog romana. Mrvicu me čak podsjeća na Shirley Jackson i njezine horore (Oduvijek živimo u dvorcu, Prokletstvo kuće Hill), jer i ona piše s tolikom lakoćom, kao da opisuje jutarnji doručak, a ne duhove, otrove i ostale jezive komponente koje klasik tog žanra treba imati.
Takav je i Bloch ili prije bih rekla Norman, jer većinu romana gledamo njegovim očima.
Ubojstvo je jeziva stvar. Čak i ako vam nisu baš sve na broju, to vam je barem jasno. (str. 110.)
Vidimo da s njim nešto ozbiljno ne štima, pogotovo iz monologa koje vodi sam sa sobom. Jasno nam je da ga je posesivna, manijakalna majka oštetila, ali nismo ni svjesni u kolikoj mjeri.
A onda kraj! Kakav kraj!
Svakako pročitajte, čak i ako ste gledali film! Ni on vas ne može pripremiti na Normana i Majku.
Nismo svi onoliko zdravi kao što se predstavljamo. (str. 208.)
Ostali naslovi ovog autora:
Robert Bloch (1917.-1994.) američki je pisac najpoznatiji po romanu Psiho, koji je u film pretočio čuveni Alfred Hitchcock. Blochova su djela puna misterije, trilera i horora što ga čini omiljenim autorom ljubitelja tih žanrova.
Osim romana Psiho, autor je i brojnih drugih romana i priča, kao što su The House od Psycho, The Scarf, The Night of Reaper itd.
Svakim novim romanom Jurica Pavičić dokazuje nam da može više i bolje. Nakon romana Mater Dolorosa, novi roman Žigice željno sam očekivala. Ni ovaj put Pavičić nije razočarao, dapače. Žigice su, kao što je nakladnik istaknuo, istodobno mediteranski noir, obiteljska drama i kronika društva, ali za mene još nešto više.
Za mene (kao i sve one koji su se rodili u drugoj polovini prošlog stoljeća), roman je reminiscencija na dane kada su moji roditelji i apsolutno svi u mojoj okolini živjeli su na isti način.
Srednja radnička klasa ili, što bi rekli, običan narod; poneki zanatlija, majstor i puno uredskih službenika i činovnika (zanimanja u koja su spadali i moji roditelji) živjeli su u takozvanim neboderima. Nekad su te zgrade bile i ležeće, obične peterokatnice, ali mi smo ih besmisleno zvali neboderi. Oni najslabijeg imovinskog stanja, puki proleteri, živjeli su u barakama ili potleušicama izrađenima uz tvornice, kako bi odmah nakon napornog osmosatnog radnog dana iskoračili iz tvornice i ušli u svoje barake.
Upravo o jednom takvom naselju baraka i potleušica, isprela se priča koju Jurica Pavičić tako realistično ocrtava.
Nije se to moralo dogoditi. Ali se dogodilo tog četvrtka u noći. str. 9.
Požar
Trebala je to biti tek mala paljevina na strogo izoliranom području, ali vjetar je naglo promijenio smjer. Iz južnog kišovitog lebića koji je donosio vlažni zrak, naglo je prešlo u jednu od marčanih bura na koju nas svake godine vrijedno upozoravaju pučki meteorolozi. Pospani, noćni, Split probudio se ujutro s pogledom na purpurni, vatrom osvijetljeni Mosor. Požar koji je nosila bura došao je jako blizu kućama u predgrađu.
Tko je jednom potpalio požar, vrlo će vjerovatno to učiniti i drugi put. str. 52.
Na zgarištu
Sve službe, vatrogasci, policija i volonteri izašli su na teren kako bi savladali vatrenu stihiju. I uspjeli su na kraju. Ali osim što je buktinja požderala uzobalnu padinu Mosora, uzela je i jedan ljudski život zbog čega se istraga o požaru pretvara u istragu o ubojstvu. Vatrogasni inspektor Stanko nema dvojbi. Požar je podmetnut. Na zgarištu su pronađene odbačene žigice.
Petar
Mladi je inspektor na zgarištu, nedaleko kuće davno osuđenog piromana. Pobješnjela svjetina zaziva linč, ali Petar je oprezan. Zašto bi netko palio tako blizu svog doma, još k tome mjesto na kojem je desetak napuštenih, beskorisnih baraka, relikt davno propale tvornice, otišle u stečaj.
Petar je znao da u istrazi koji put čovjek mora imati i sreće. A snimka koju je gledao bila je njegov bljesak slučajne, nezaslužene sreće. str. 80.
Mladen
Mladen Božiković zaljubljenik je u planinu. Svaki kamen, travka ili korov na obližnjim brdima poznat mu je kao i vrludave staze kojima se služe planinari. Mnoge od njih je kao aktivni planinar i sam markirao. Planina je njegov bijeg od problema, mjesto gdje odmara dušu i um i meditira. Međutim, danas Mladen nije miran. Na požarištu je stradala i njegova djedovina.
I to taman kada je umrla stara Bosa, posljednja stanovnica ubogih baraka. Ta je zemlja konačno trebala pripasti Mladenu. Tako je zapisano još od djedova. To je njegova, Nikotova zemlja. Zemlja njegovih predaka. A sad je izgorjela i zemlja i barake i slučajna namjernica koja se tu nesretno zatekla.
I to sve zato što je vjetar neplanirano promijenio smjer.
Ništa im-ni posao, ni karijera, ni novci-nije toliko važno kao ono zbog čega su ovdje. Planina. Planina koju je on spalio. str. 244.
Dojam o djelu Žigice
Jurica Pavičić i ovaj put radnju smješta u mediteranski milje Splita i njegove okolice.
Jadranski požari nepoznatih piromana koji se događaju sporadično u ljetnim mjesecima, a posebno onaj katastrofalani iz ljeta 2017. u okolici Splita, začetak je ideje je koja je tinjala u Pavičićevu umu pri pisanju Žigica.
U prvom dijelu romana radi se o klasičnom krimiću, a zatim se u drugom dijelu Pavičić odmiče od klasične policijske istrage i bazira se na istinskoj ljudskoj drami čovjeka koji se spletom okolnosti našao u bezizlaznoj imovinsko-pravnoj situaciji. Imovinski interes stavlja tog čovjeka u ulogu osumnjičenika za golemi požar.
Pavičić, i sam zaljubljenik u prirodu, hodač, šetač, čovjek koji promatra krš, makiju i planinsku golet s divljenjem i obožavanjem, unio je emociju u svaki opožareni djelić Mosora u romanu.
Ta iskonska, duboka ljubav prema prirodi u svakom obliku posebna je vrijednost romana.
Druga vrijednost je sama priča. Naizgled jednostavna. Običan čovjek, neprimjetan, iz funkcionalne obitelji, brižan otac i suprug, donosi dvojbenu moralnu odluku kako bi financijski pomogao svoje bližnje. Rješenje koje izabire neizostavno ga vodi u zločin, ali taj je zločin potpomognut dubokim političkim i uhljebskim strukturama koji u svemu nalaze svoj interes.
I ti ljudi iz sjene, korumpirani i moćni, često se izvuku bez posljedica.
Svjestan je toga i mladi policajac Petar (lik koji ponovno vraća povjerenje u našu policiju). Svjesna je toga i osumnjičenikova supruga koja razumije i uzrok i posljedicu tog suludog čina. Svjestan je toga donekle i osumnjičenikov sin. Ali to su mali ljudi. Oni veliki nevidljivi su. Ali i njih ponekad sustigne ruka pravde.
Roman Žigice respektabilni je hrvatski krimić koji svakako vrijedi pročitati. Potresan i emotivan, sadržajno dojmljiv i vjerodostojan, držat će vašu pažnju cijelo vrijeme čitanja, a još dugo nakon njega razmišljat ćete o institucijama i ljudima koji se nalaze u vrhuški društvene moći u ovoj zemlji.
O autoru
Jurica Pavičić je hrvatski romanopisac, scenarist, pisac kratkih priča i novinar. Literarni ugled stekao je svojim kratkim pričama te trilerima i kriminalističkim romanima u kojima miješa socijalnu analizu s mračnom vizijom ljudske prirode i kompleksnim moralnim situacijama. Dobitnik je više književnih nagrada. Njegov roman Crvena voda (objavljen 2017.) dobio je nakon prijevoda na francuski 2021., nagradu Grand Prix za najbolji europski kriminalistički roman. Žigice su njegov posljednji objavljeni roman.
… u kojoj se kroz lik priprostog guslara predstavlja suštinski karakter ove knjige, koja je ep o vještici Gili, ispripovijedan bez plana i reda, uz sablju i pušku kao instrumente pripovjedne tehnike. (str. 7.)
Sve u njoj je drugačije i varljivo. Ono što nije – jest, a ono što jest – nije. Osim u onim drugim slučajevima kad baš ono što jest – jest, a ono što nije… Shvaćate me.
Ovo je roman koji vas začara, baš kao da je na njegove stranice čari bacila sama Gila kostonoga.
Za načelnika je ona bila ljekarica, za druge travarka, najčešće vilenica – žena kojoj su same vile dale moć liječenja. I ne samo liječenja: kad baca čari, ona je vračara i čarobnica, kad čita sudbinu – gatalica, bahorica i proročica, a tko joj te moći spočitava i naziva ih bezbožnim, zvat će je irudicom, štrigom i na kraju, kao najteža od svih titula – višticom. Vištica Gila. Koliko je imala naziva, toliko je odrađivala i uloga. (str. 88.)
Vrijeme i mjesto radnje
Vrijeme radnje je 19. stoljeće, od Gilina rođenja pa do starosti, no varate se ako mislite da ono ide kronološki. Mladenka kostonoga počinje na kraju, uhićenjem guslara Želimira Periša koji bečkoj obavještajnoj službi, uz porciju batina i gusle, pjeva „pjesmu o vještici Gili // zbog koje su mnogi jadni bili“. Guslar Periš počinje svoje pjevanje pričom o Gili kao odrasloj ženi. Poglavlja se zatim izmjenjuju bjesomučnim ritmom, izlazeći iz Beča i vraćajući se na Velebit, u Liku, gdje je Gila djevojčica. Stranicu za stranicom, Gilin život pretače se iz prošlosti u sadašnjost i obrnuto. Putujemo Zagorom, dolazimo u Zadar, svraćamo na Silbu, otok Gilinih želja i čežnji. Užasnuti smo u Pazinu, ponovo prestrašeni u Beču…
Poglavlja promiču pred našim očima. Gila je čas žena, čas novorođenče i starica. Ljubavnica, majka, vještica. Ljekarica i trovačica.
Svaki susret s otočanima otvara nam dva čitanja Gile, jedno koje prikazuje Gilu kakva jest: Gila-majka, a drugo kojim se skicira ono što Gila na Silbi nije: Gila-vještica. Giline dvije uloge ovdje su suprotstavljene kao nepreklapajuće. Da bi postala majka, Gila mora odbaciti identitet vještice. (str. 209.)
Gila – mladenka kostonoga
Gila je lik savršeno oblikovan, istkan jednako od mašte i zbilje. Ona ima sivu, srebrnu kosu. Ime joj je dovoljno neobično da nas opsjeda pitanje o tome kako ga je dobila. Njezin Carević neobičan je koliko i ona. Kako je Gila postala majka? Koga je voljela? Ili je postala majka onako kako to vještice postaju?
Kupeći mrvice i tragove o Gili iz poglavlja u poglavlje, u našim se glavama stvara fascinantna priča o ženi koja je silom prilika postala vještica i prigrlila to kako bi preživjela.
Gila je duhovita, zanimljiva, izvanredna. Mudra, lukava, vješta.
U našem kraju Gila je poznata bar kolko i Gospa. Samo su njezina čuda, za razliku od Gospinih, bila na raspolaganju svima. (str. 291.)
Ipak, najvažnije od svega, Gila je dobra. Gila je čista srca i predodređena za spašavanje, a ne uništavanje. Kako znam? Pročitajte, nećete se pokajati. Svaka od gotovo petsto stranica romana Mladenka kostonoga malo je remek-djelo, mali dragulj hrvatske književnosti i melem za oči nas čitatelja. Vjerujte mi, jednom ste, ili možda čak nikad, pročitali ovakav roman. Nešto ovako pametno, uzbudljivo, dirljivo i privlačno nije često ni na policama najbolje opremljenih knjižara.
Jednako je i s ljudima. Kad ih se stavi pred sablast, oni reagiraju. Postaju strašljivi ili hrabri, postaju neodlučni ili nepokolebljivi, čvrsti ili se raspadnu, a kako god reagirali, uvijek sebe razotkrivaju pred tim ogledalom. Čudovište je slika istine. Pred čudovištem se teško laže. (str. 37.)
Fascinantan stil pisanja
Opisati osjećaje koji su me prožimali dok sam čitala nezahvalan je posao pa neću ni pokušati. Reći ću samo da sam se poželjela vratiti na fakultet i uzeti ovu knjigu kao temu diplomskog rada. U njoj je toliko slojeva, toliko likova, toliko različitih stilova pisanja… Ti stilovi pisanja fascinirali su me i na čitateljskoj i na stručnoj razini. Ima tu pastoralnih dijelova Zoranićevih Planina, različitih dijalekata koji nam pomažu uživjeti se u različite epizode Gilina života i povezati se s likovima. Neke su glave pisane poput bajki, neke poput najoštrijih stranica realizma. Neke su stranice kao ravna crta na onom uređaju koji mjeri otkucaje srca – okrutne su i bole – ali tempo je ravan, likovi rade ono što moraju kako bi preživjeli.
Najviše su mi se svidjele dvije tehnike pisanja. Prva je glava 22., „…u kojoj je ritam riječi takav da se čitateljima ne dopušta udahnuti pa da i sami osjete kako teško diše grkljan kojem prijeti sablja.“ To su skoro tri stranice bez točke. Čitamo, i stvarno, samo zbog riječi, teško dišemo.
…bilo kojeg boga muške sile, koji puca, koji zastrašuje, koji prijeti snagom, jer muško se uvijek oslanja na silu, jer je to esencija muške moći: siliti, dokazivati silu, trajno je isticati, stalno je nametati, njome prijetiti, biti glasan, nadimati se nad malima i nemoćnima, posebno nad ženama, posebno nad djecom… (str. 193.)
Druga je glava 48., napisana gotovo poput dječje knjige u kojoj sami birate jedan od mogućih završetaka. Ako dosad čitatelj nije bio u knjizi, nakon glave 48. bezglavo upada u nju i baš poput Gile, neprestano se osvrće preko ramena.
Ne može, dobra volja ne može biti prevaga između života i smrti jer to nije pitanje volje. Čovjek ne smije okrenuti leđa drugom čovjeku. Čovjek ne smije imati opravdanje da postane zvijer. (str. 189.)
Čudesna priča o čudesnoj ženi
Bog ne voli vještice, toliko je znala o Bogu. Samo nije znala zašto. (str. 20.)
Kao što znate, ono što je savršeno teško je opisati običnim riječima. Meni je Mladenka kostonoga baš takva. Uz Črnu mati zemluKristijana Novaka, ona je najbolje, najjače i najzanimljivije djelo suvremene hrvatske književnosti.
Ovaj je roman poput slagalice čiji su dijelovi skriveni po stanu. Tražite, slažete. Nekad nađete kut, nekad sredinu. Priča nije cjelovita dok ne upijete i zadnju stranicu, ne pronađete tu zadnju puzzlu koja nedostaje.
O Mladenki je teško pričati bez otkrivanja nekih važnijih segmenata Giline sudbine, ali ne želim vam kvariti uživanje u čitanju ovakva djela. Periš je majstor navođenja na pogrešne tragove pa vraćanja na pravi put. Ovaj je roman nepredvidiv, začudan, brz i spor. On uvlači u sebe i nemoguće ga je prestati čitati. Meni ni jedno jedino slovce nije bilo previše. Pročitala bih bila i još petsto strana da ih je bilo!
Ovo je feministički roman o vješticama, koliko god to kontradiktorno zvučalo. Gila je tako hrabra, otvorena, požrtvovna. Ni jedan se jedini muški lik ne može mjeriti s njom. Ona je prigrlila svoje „vještičje“ kako bi preživjela, kako bi spasila onog kojeg voli više od svega. Može li žena uopće više od toga?
Postoje li vještice? Čemu ima imena, ima i simena. (str. 371.)
Ako nakon svega trebate preporuku, evo je. Nemojte više ni trenutka odgađati, ovo je ono što ste čekali, što vam treba. Nakon čitanja, otkrit ćete malo Gile u sebi. Nemojte je više nikada skrivati.
Ostali naslovi ovog autora:
Želimir Periš rođen je u Zadru, 1975. godine. Osim romana Mladenka kostonoga objavio je i zbirku priča Mučenice, romane Mima i kvadratura duga, Mima i vaše kćeri te Gracija od čempresa, zbirku pjesama x, društvenu igru Strašne žene i slikovnice Straška postavlja teška pitanja te Straška izvrće neistine.
Mladenka kostonoga nagrađena je nagradama Kočićevo pero i Književnom nagradom tportala za najbolji hrvatski roman 2020. godine.
Još jedan dobar roman o vješticama je i Vještičji sat autora Chrisa Bohjaliana. Njegova vještica nije ni blizu našoj Gili, ali roman nije loš i vrijedi ga pročitati. Od srca vam zatim preporučujem i WeywardiceEmilie Clark, Milosti Kiran Milwood Hargrave i RogusIvane Šojat.
Knjiga je prevedena kao Velika iluzija, dok je izvorni naziv “Fool me Once” (Namagarči me samo jednom). Mislim da je u ovom slučaju prevedeni naslov bolji od originala jer je sve što pročitate i sve što mislite da se događa u ovoj knjizi velika iluzija. U novom izdanju, knjiga je naslovljena atraktivnom naslovnicom iz istoimene serije.
Coben se još jednom pokazao kao majstor kaosa koji se iz totalne zapetljanije postepeno otpetljava i čuva zadnji trik za sam kraj romana, baš kao mađioničar svoju najbolju točku u velikom finalu.
Maya postaje udovica
Na samom početku knjige upoznajemo Mayu, bivšu vojnu pilotkinju, na sahrani supruga Joea, nedavno ubijenog u Central Parku. Dvojica maskiranih napadača zaskočila su Mayu i Joea i ustrijelila ga pred Mayinim očima. Maya se spasila bijegom, još uvijek iscrpljena od vojne službe i stresnih odluka koje je morala donijeti. Pod kontrolom psihijatra i s dijagnosticiranim PTSP-em, Maya se nastavlja brinuti o dvogodišnjoj kćeri Lily. Ali Joeva bogata i moćna obitelj Burkett ne želi da Maya sama odgaja Lily.
Željela je Joeu reći nešto duboko, nešto što bi i jednom i drugom zaokružilo priču, ali riječi nisu dolazile. str. 9.
Maya postavlja kameru
Prijateljica Mayi poklanja skrivenu kameru kako bi nadgledala dadilju koja brine o njezinoj dvogodišnjoj kćeri Lily. Pregledavajući snimke, užasnuta Maya ugleda ubijenog supruga kako se igra s Lily. U želji da sazna što se događa i gubi li pamet, Maya shvaća da svi putevi vode do obitelji Burkett. A tamo su Joeva majka Judith, pokojnikov brat Neil i sestra Caroline. Počinje istraživati cijelu obitelj, pogotovo jer je i Joeov brat Andrew prije više godina preminuo u sumnjivim okolnostima.
Prva misao bila joj je vrlo jednostavna, instinktivna i primitivna: ubij neprijatelja. str. 139.
Policija ne vjeruje Mayi
Dok Maya istražuje Burkettove, i nju istražuje policija. Roger Kierce, detektiv za ubojstva NYPD-a koji vodi istragu Joeova ubojstva, uvjeren je da Maya zna više nego što govori. Previše je smrti oko Maye. Prije četiri mjeseca ubijena je i Mayina sestra koja je radila kod Burkettovih i njezina smrt nije do kraja razjašnjenja. Dok Maya prati Burkettove, a detektiv Mayu, još se nekoliko igrača uključuje u samu igru i smrtonosno klupko tek se počinje zapetljavati…
Dojam o knjizi Velika iluzija
Kao i uvijek kad je riječ o Cobenu, ne možete pogoditi u kojem će se smjeru rasplesti radnja romana. Po mom mišljenju, to je najveći Cobenov adut.
Roman Velika iluzija, po kojem je snimljena i vrlo popularna serija, vrlo je napet, a radnja zagonetna i puna obrata. Joeva bogata obitelj prepuna je tajni i zataškavanja, kao i sve bogate obitelji koje su se održale na vlasti spregom novca i moći, te razgranale paukovu mrežu u političkim i menadžerskom krugovima. Već od početka jasno je da je obitelj Burkett zbila redove i njihov je oklop teško probiti. Nasuprot zatvorenih i nedodirljivih Burkettovih, autor stavlja otpuštenu vojnikinju.
Kao glavni lik, Coben u radnju uvodi emocionalno ranjivu i oštećenu vojnikinju koja dobiva nečasni otpust zbog krivo donesene odluke i koja boluje od PTSP-a. Na taj način, Coben sugerira da Maya nema dovoljno kapaciteta da istraži što se stvarno događa.
Ali Maya s velikom tvrdoglavošću nastavlja istraživanje iz jednostavnog razloga – nema što izgubiti. Sama završnica romana šokantna je i neočekivana, ali na svoj način genijalna i razumljiva.
Ako ste u napasti prvo pogledati seriju, a zatim pročitati knjigu – sugeriram – NEMOJTE! Knjiga pruža puno više od serije. Moja mala zamjerka knjizi je nedovoljno opisan lik detektiva Rogera Kiercea kojem je u seriji dana puno veća osobnost i značaj nego u knjizi.
S obzirom da volim Harlana Cobena, meni je knjiga odlična. Možda je nećete predugo pamtiti, ali zabavit će vas, zaintrigirati i šokirati na samom kraju. Za mene, dovoljno.
Ako se želite još malo bolje upoznati s ovim piscem, pročitajte recenziju romana Utočište.
O autoru
Harlan Coben (1962.) izdavački je fenomen. Njegovi romani prodani su u više od 60 milijuna primjeraka i zauzeli su vrhove ljestvica bestselera diljem svijeta. U svojim psihološkim trilerima tematizira problematiku američkog suvremenog društva, uz mnoštvo akcije i napetosti koji često završavaju s dvostrukim ili trostrukim obratima.
Cijeli se život ponašam kao ekstrovert i onda mi je pod ruku došla ova knjiga koja mi je otvorila oči.
Zbog javnog posla i spletom životnih okolnosti, naučila sam funkcionirati kao ekstrovert, ali to nije odlika mog stvarnog temperamenta. Shvatila sam da sam izvježbani ekstrovert koji je u biti introvert. Kako sam to shvatila? Čitajući knjigu Tajni životi introverta, autorice Jenn Granneman.
Kao da sam cijeli život čitala pogrešan scenarij, igrajući ulogu osobe za kakvu sam mislila da trebam biti-a ne osobe kakva doista jesam. str. 9.
Ekstroverti i introverti – koja je razlika
Dijeleći vlastita iskustva, autorica pokazuje prirodu introverta u svim područjima života, od posla, preko društvenog života, do ljubavnih i obiteljskih odnosa.
Objašnjava nam razliku između ekstroverta i introverta na prihvatljiv i vrlo zanimljiv način. Kao introvert koji je to osvijestio na vlastitom iskustvu, Jenn Granneman daje osobne primjere, kao i ispovijesti sebi sličnih ljudi o tome kako su spoznali tko su i kako su naučili prihvatiti ono što jesu. U tom smislu, autorica nam već u uvodu nudi čak dvadeset i dva znaka za prepoznavanje introvertnosti kod ljudi. Ako se pronalazite u većini tih znakova (a ja sam kod sebe prepoznala čak dvadeset od dvadeset i dva), nesumnjivo pripadate u introvertnu skupinu ljudi.
Jenn Granneman sama je provela, kao i koristila, već provedena istraživanja kako bi razumjela podjednako i introverte i ekstroverte. Rezultati istraživanja uistinu su zanimljivi.
Ekstroverti imaju aktivniji dopaminski sustav nagrađivanja nego introverti. Jednostavnije rečeno, društvena pozornost, društveni status, novac, hrana i seksualne prilike uzbudljivije su ekstrovertima nego introvertima. Introverte, s druge strane, potencijalne nagrade u njihovoj okoline ne ispunjavaju toliko. Njima su stimulacije koje ekstroverte ispunjavaju zadovoljstvom (npr. glasan rock koncert, prepun bar navečer ili svadba s tristo ljudi na kojoj se rukujete i upoznajete s mnoštvom neznanaca) zamorne ili dosadne.
Nije da to introverti ne mogu podnijeti. Možda se neko vrijeme i zabave, ali ubrzo se iscrpe i samo žele otrčati kući, u svoju oazu mira i tišine.
Temperament i osobnost
Nadalje, autorica objašnjava distinkciju između temperamenta i osobnosti.
Introvertnost je temperament, a ne osobnost. Temperament su urođene osobine koje oblikuju naš pristup svijetu, a osobnost se definira kao obrazac ponašanja, misli i emocija koji vas čine pojedincem. str. 11.
Autorica je provela niz istraživanja s introvertima želeći utvrditi koje ih aktivnosti opskrbljuju energijom i nagrađuju. Svi su odreda rekli da vole biti sami sa sobom u miru, ili u manjem društvu prijatelja u kojem doista uživaju.
Volim se družiti s jednom ili dvjema osobama koje mi se sviđaju u okružju bez mnogo pritisaka. Marissa, str. 29.
Volim ići na trčanje, slušati omiljenu glazbu i promatrati okolinu. Shanna, str. 29.
Uvijek se osjećam nagrađeno kad pročitam dobru knjigu. Doista je čudesno kad možeš zaviriti u nečiji um. Austin, str. 29.
Vaša osobnost i temperament zajedno stvaraju ono što jeste. Ili recimo to ovako: oblikuju vas i priroda i odgoj. str. 33.
Poglavlja
Autorica nam je predočila razliku između introverta i ekstroverta brojnim zanimljivim poglavljima. Neka od njih su: Molim vas samo me pustite na miru, Šutimo zajedno, Introverti i karijera, U introvertovom unutarnjem svijetu, Rješavanje problema na poslu…
Razlika koja se najviše uočava između introverta i ekstroverta je različitost u komunikaciji, odnosno načinima komunikacije.
Ekstroverti uživaju u banalnom čavrljanju: Bok, kako si? Što radiš?, dok ih pravi odgovor ne zanima. More svakodnevnih, banalnih i nevažnih čavrljanja (kod nas bi rekli tračanja) o različitim temama – vremenu, susjedima, politici ili poskupljenjima, ekstroverti odrade svaki dan i zbog toga se osjećaju ispunjeno i energično. Introverti postavljaju manje pitanja, ali su ta pitanja “dublja”. Obično su fokusirani na jednu ili dvije teme koje ih uistinu zanimaju.
Introverti su često introspektivni, zamišljeni i samorefleksivni. Skloni sanjarenju i prepuštanju unutrašnjem svijetu mašte. Ponekad su malo usporeniji i treba im vremena da se pokrenu, ali kad krenu, u pravilu završe posao do kraja.
Jako dobro pišu i to nije problem, ali im je teško uobličiti misli u riječi. I dok ekstroverti govore kao navijeni, introverti duboko obrađuju informacije, analiziraju ih iz svih kutova, ne razmišljaju naglas kao ekstroverti.
To je stoga što introverti daju prednost dugoročnom pamćenju pred radnim pamćenjem. Izvlačenju informacija iz dugoročnog pamćenja teže je pristupiti jer vam obično treba ključ. On dolazi u obliku misli, asocijacija, osjeta mirisa, slike, zvuka ili osjećaja. Čini se da pisane vijuge kod introverta rade bolje.
Istina je da i introverti mogu naučiti vještinu vođenja razgovora ako rade javni posao jer ljudi u pravilu vole govoriti o sebi, pogotovo ekstroverti.
Tako, ako želite biti bolji u sklapanju prijateljstva ili održavanju razgovora, vježbajte vještine potrebne da to ostvarite. Ali birajte i dalje društvene događanja na kojima se pojavljujete.
Zaključak autorice
Briljantni fizičar Stephen Hawking jednom je rekao: Tihe osobe imaju najglasnije umove. str. 47.
Autorica zaključuje: Budite ono što jeste. Ako volite petak navečer ostati kod kuće čitati knjigu ili gledati Netflix, učinite to. Ne opirite se svojoj introvertnoj prirodi nego surađujte s njom.
O autoru
Jenn Granneman novinarka je, autorica i osnivačica Introvert, Dear, najveće zajednice introverta na svijetu te suosnivačica platforme Higly Sensitive Refuge, posvećene visokoj osjetljivosti. Autorica je knjige Tajni životi introverta i suradnica brojnih online i tiskanih publikacija poput Psychology Today, Forbes i The Huffington Post.
Vještica. Riječ klizi niz usne kao zmija, silazi s jezika gusta i crna kao katran. … tu su riječ izmislili muškarci, riječ koja daje moć onima koji je izgovaraju, ne onima koje opisuje. Riječ koja podiže vješala i lomače, žive žene pretvara u trupla. (Altha, str. 149.)
Weywardice, 1619. – Altha
Altha je u zatvoru, optužena za ubojstvo muškarca kojeg je pregazilo krdo vlastitih krava. Sa svih strana optužuju je da je vještica. Uglavnom muškarci. Jer Altha je, baš poput svoje majke, neobična žena. Danas bi se reklo – liječnica. No ona je puno više od toga. Kao i mnoge Weywardice prije nje, Altha ima poseban odnos s prirodom. Ona je može čuti i osjetiti. Zauzvrat, i priroda sluša nju. Posebno vrane.
Nije da tvrdim kako ja znam mnogo o dušama. Nisam učena žena, znam samo ono čemu me naučila majka, kao što je nju naučila njezina. Ali znam razlikovati dobro od zla, svjetlo od tame. I poznajem vraga. Vidjela sam ga. (Altha, str. 127.)
Weywardice, 1942. – Violet
Violet raste u domu punom hladnoće i otuđenosti, čvrsto stegnuta uzdama doličnosti koje drži njezin bešćutni otac. Željna znanja, učenja, slobode, Violet čezne za tim da ode što dalje od grandioznog dvorca u kojem živi. Proganjaju je šaputanja sluga o tome kako joj je majka bila čudakinja koja je prije smrti poludjela toliko da ju se moralo držati zaključanom. Peku je pogledi svih koje susretne jer je i ona, čini se, na majku. Bliža s prirodom nego će ijedan muškarac njezine krvi ikada biti.
Za oca je kljova – i sve drugo u Hallu njoj slično – bila samo trofej. Plemenite životinje ne treba proučavati ili štovati, nego ih samo pobijediti. Njih dvoje nikada neće razumjeti jedno drugo. (Violet, str. 72.)
Weywardice, 2019. – Kate
Kate od pratetke koju je jedva poznavala nasljeđuje seljačku kolibicu u zabačenom mjestašcu Crows Beck.
… i ugledala je selo, Crows Beck, s druge strane padine. Krasan pogled. Ali nešto u njemu ju je rastužilo. Kao da gleda u zatvor. Divan, zeleni zatvor, ptice pjevaju i vretenca svjetlucaju, teče jantarni potočić, ali ipak je to zatvor. (Kate, str. 20.)
Kad nema druge nego usred noći pobjeći od nasilnog partnera, Kate se skrije upravo u tu kolibicu. Dugo potiskivan dio njezina bića procvjeta okružen prirodom i neobičnom aurom pokojne pratetke, no nevolje za Kate nisu gotove. Ljubomorni joj je muškarac na tragu jer sa sobom je, bježeći, ponijela nešto njegovo.
Jesu li sve žene vještice?
Roman Weywardice toliko je dobar da vam, iskreno, ni ne treba moja preporuka. Dovoljno je pogledati naslovnicu i pročitati sažetak i već znate da vas čeka poslastica! Ipak, možda ćete pomisliti da ste pročitali već dovoljno romana o snažnim ženama i vješticama (i upitati se kako je moguće da se ta dva motiva uvijek isprepliću, čak toliko da su gotovo postali sinonimi – makar u književnosti). Možda ćete zaključiti da se na tu temu ništa novo nema za reći, ali vjerujte mi, Weywardice su nešto posebno.
Čitala sam određen broj romana na ovu temu. Tu su Vještičji satChrisa Bohjaliana, Milosti Kiran Milwood Hargrave i RogusIvane Šojat. I svi su fantastični, no Weywardice se odlikuju posebnim stilom pisanja koji i ono najružnije lako prikazuje na poetičan način.
Radnjom dominiraju mračni motivi – vještice, napitci, vrane, dvorac i nasilje. A opet, priča je toliko lijepa i teško je povjerovati da je ovo roman prvijenac autorice Emilije Hart. Čak i kad se događaju gadne stvari, autorica ih oslikava riječima iz kojih, iza užasa, i dalje osjetimo sunce kako sja, čujemo pjesmu ptica i osjetimo miris zemlje koja nas okružuje.
Poglavlja su kratka, no vrlo efektna i teško ćete prestati čitati, jednom kad vas priča uvuče u sebe i kad se zalaufate. A tek pa sve počne sjedati na svoje mjesto… Jamčim vam roman koji ćete stvarno pamtiti!
Vau, kakva priča!
Istog trenutka kad sam raspakirala paket koji nam je poslala ekipica iz Stilusa, znala sam, ma znala sam da su Weywardice priča koja će rasturiti! Odmah sam je uzela na čitanje jer tako lijepe korice moraju u sebi skrivati još ljepšu i bogatiju priču! I doista je bilo tako. Weywardice su sve ono obećano na naslovnici! I „Trijumfalno!“ i „Bestseler“.
Već od uvodnog citata koji tumači naslov romana, jasno vam je da u ruke uzimate nešto dirljivo, sudbonosno i strašno i predivno. A onda počinje…
Priča triju žena koje dijele istu krv, istu magiju i sudbinu očarava od prvog retka. I ne zna se čija je bolja, Althina, Violetina ili Kateina. Isprva su sve nejasne. Pitamo se što se događa i kako su njih tri povezane. Ali onda, poput rijeke koja na svom putu prema moru nema ni jednu jedinu prepreku (osim jedne jedine pogreške u prijevodu koja me ekstra naživcirala), predivna storija o Weywardicama nastavlja teći, otkrivajući sve njihove tajne, moći, spletke, želje i strahove.
Mnogo toga izdaleka izgleda drukčije. Istina je kao ružnoća: mora joj se prići blizu da bi je se vidjelo. (Altha, str. 175.)
Oduševljena sam, a i to je malo reći! Ne postoje riječi kojima bih vam dovoljno nahvalila i preporučila ovaj roman. Mogu vam samo reći da ga MORATE pročitati! Mogu vam reći još i da stranice kriju puno boli i straha, ali i povezanosti i rasta. Weywardice su posveta ženama, ali i ne samo njima. Ovo je priča za sve one koji vjeruju u poštovanje, ljubav, hrabrost, snagu i prirodu.
Ostali naslovi ove autorice:
Weywardice su prvi roman talentirane autorice Emilie Hart.
Suvišno je i reći da uzbuđeno čekamo njezine buduće romane! A oni su tu – Sirenesu njezin drugi roman.
U nekom dalekom kraljevstvu, u nekoj davnoj zemlji, živjela djevojčica što izgledaše baš kao njezina porculanska lutka. Ista hrđavozlatna kosa. Iste crne oči. Čak i majka te djevojčice jedva razlikovaše nju i lutku. … ni ona više nije umjela razlikovati sebe i nju. Toliko dugo da više nije bila sigurna je li ona djevojčica; je li ona ta koja je stvarna. (str. 1./2.)
Porculanska lutka, 1991.
Rosie je doktorandica na Oxfordu. Ima pomalo uštogljenog zaručnika Richarda, majku alkoholičarku i pažljivo skrivenu, duboko zakopanu krvavu prošlost.
Naime, Rosie i njezina majka ne tako davno pobjegle su iz Rusije pred mecima mafijaškog ubojice i otada su prisiljene skrivati se. Ili nisu? Rosie, pravim imenom Raisa, više ni sama ne zna što je istina, a što laž. A kad majka umre i ostavi joj bilježnicu punu bajki koje više zastrašuju nego smiruju, Raisa poželi otkriti nešto više o svojoj prošlosti.
…uvijek sam mrzila njezine priče. Nakon što mama zaviri u čašicu, jedino one postaju življe, dok se sve ostalo na njoj prigušuje. Neobične male vinjete, bajke u malom, često s prizvukom noćnih mora. (str. 11.)
Aleksej Ivanov, proslavljeni povjesničar i disidentski pisac, vraća se u rodnu Rusiju. Potrebni su mu suradnici pa se Rosie javlja na njegov oglas. Uskoro s njim odlazi u Rusiju, odlučna ne samo otkriti tko je ona, već i tko je ubojica zbog kojeg je ostala bez voljenog oca i sestre.
„Počet će boljeti“, kaže, „povratak kući. Zato što ćeš tada susresti nekadašnju sebe. A jedna mora ubiti drugu.“ (str. 58.)
Porculanska lutka, davnije
Mlada Tonja živi kao ptica u zlatnom kavezu. Bogata je, ili joj je barem muž Dimitrij bogat. No stvari u njihovom braku nisu onakve kakvima bi trebale biti.
Nema kamo otići, nigdje ne mora biti. Je li ovo sloboda? Ili prostran kavez? (str. 31.)
Jednog dana, zorom tražeći utjehu od rijeke Neve, začuje gorljiv glas mladog boljševika Valentina Andrejeva. Ruska revolucija donosi prevrat cijeloj zemlji, no Tonja, Valentin i Dimitrij zahvaćeni su njome na sasvim drugi način.
Rosie istražuje svoj život, Tonjin život i život svih onih ljudi koji povezuju njih dvije. Ako su uopće ikako i povezane jer ono što će Rosie saznati poljuljat će do temelja sve ono što je znala i čega se sjećala. Istina je negdje u majčinim mračnim pričama, na zidovima nekoć bogataškog stana, u ruskoj zemlji natopljenoj krvlju.
Ljubav na prvi pogled
Već na prvi pogled, prije čitanja, Porculanska lutka osvaja predivnom, prelijepom naslovnicom. Toliko je lijepa da odmah želite započeti s čitanjem, ali i kratki sadržaj i više nego obećava. Tako da, čim sam u ruke dobila ovu ljepoticu, odlučeno je – ona se čita sljedeća!
I doista, Porculanska lutka lijepa je i iznutra koliko izvana! Priča je predivna – mračna, a čarobna. Prelijeva se iz prošlosti u sadašnjost i obrnuto. Svatko je netko drugi i svi su nekako povezani. Čitanje ovog romana je poput odgonetavanja najzapetljanijeg obiteljskog stabla. Ako ste ljubitelj takvog nečega, voljet ćete ovaj roman.
Na neki mi je način draže kad je očito da je nešto loše: krv posvuda, majka jeca, policija se dovikuje, a otisci cipela mafijaškog ubojice po cijelome su stanu. No ovo ne podnosim. Kad znaš da nešto nije kako treba, ali ne možeš dokučiti što. (str. 114.)
Čitajući ovaj roman, kao i Ženski krug dame Tanprije njega, shvatila sam da sam veliki obožavatelj obiteljskih saga. Povijesnih romana koji se čitaju poput najboljeg trilera. Raskošnih priča koje bubre životom, tugom i radošću, ljubavlju i iskonskom mržnjom. Čini mi se da me ovakva štiva zapravo oduševljavaju više nego ono što sam mislila da volim najviše – trileri. Tako da, Porculanska lutka u meni je pobudila onaj iskonski užitak u čitanju, kad jedva čekate doći do kraja i, u isto vrijeme, nikad ne želite završiti. A onda neminovno dođe kraj i…
Nešto nedostaje.
Petica, ali…
U svom dnevniku čitanja dala sam ovom neobičnom romanu peticu, no, kao što vidi iz prethodne rečenice, kraj nije iste kvalitete kao i ostatak priče. Odnosno, završetak je mrvicu zbrčkan i imam dojam da ga je autorica napisala na brzinu, zaboravljajući bolje povezati niti koje su nas uporno i čvrsto vukle na čitanje. Ni godine mi nisu sjele pa mi je zato kraj bio pomalo neuvjerljiv.
Ipak, nemojte dopustiti da moje riječi ili ovaj zbrzan kraj utječu na vašu odluku i da vas, ne daj Bože, odgovore od čitanja. Porculanska lutka vrijedna je vašeg vremena. Pronaći ćete tu prelijepu ljubavnu priču, izdaju, okrutnost i licemjerje. Nevinu pogrešku koja vodi u težak život i još goru smrt.
Meni su se, više od svega, svidjele bajke. Kad Raisa iz majčine bilježnice čita tamne, zloslutne retke pitajući se što se u njima krije, gotovo se naježite. Onda pretkraj, kad se Tonja prisjeti istine o sebi, kad je miris vrati u dane koje je duboko potisnula, vrtjet ćete glavom u nevjerici.
Bez obzira na to jeste li naslutili rasplet ili vas je potpuno iznenadio, vjerujem da će Porculanska lutka biti jedan od romana koji ćete pamtiti i koji će se naći na mnogim listama najboljih romana pročitanih u 2024. godini.
… sjeti se da u ovoj zemlji ne biraš između dobra i zla, nego između života i smrti. (str. 212.)
Ostali naslovi ove autorice:
Porculanska lutka debitantski je roman autorice Kristen Loesch.
We use cookies on our website to give you the most relevant experience by remembering your preferences and repeat visits. By clicking “Accept All”, you consent to the use of ALL the cookies. However, you may visit "Cookie Settings" to provide a controlled consent.
This website uses cookies to improve your experience while you navigate through the website. Out of these, the cookies that are categorized as necessary are stored on your browser as they are essential for the working of basic functionalities of the website. We also use third-party cookies that help us analyze and understand how you use this website. These cookies will be stored in your browser only with your consent. You also have the option to opt-out of these cookies. But opting out of some of these cookies may affect your browsing experience.
Necessary cookies are absolutely essential for the website to function properly. These cookies ensure basic functionalities and security features of the website, anonymously.
Kolačić
Trajanje
Opis
cookielawinfo-checkbox-analytics
11 months
This cookie is set by GDPR Cookie Consent plugin. The cookie is used to store the user consent for the cookies in the category "Analytics".
cookielawinfo-checkbox-functional
11 months
The cookie is set by GDPR cookie consent to record the user consent for the cookies in the category "Functional".
cookielawinfo-checkbox-necessary
11 months
This cookie is set by GDPR Cookie Consent plugin. The cookies is used to store the user consent for the cookies in the category "Necessary".
cookielawinfo-checkbox-others
11 months
This cookie is set by GDPR Cookie Consent plugin. The cookie is used to store the user consent for the cookies in the category "Other.
cookielawinfo-checkbox-performance
11 months
This cookie is set by GDPR Cookie Consent plugin. The cookie is used to store the user consent for the cookies in the category "Performance".
viewed_cookie_policy
11 months
The cookie is set by the GDPR Cookie Consent plugin and is used to store whether or not user has consented to the use of cookies. It does not store any personal data.
Functional cookies help to perform certain functionalities like sharing the content of the website on social media platforms, collect feedbacks, and other third-party features.
Performance cookies are used to understand and analyze the key performance indexes of the website which helps in delivering a better user experience for the visitors.
Analytical cookies are used to understand how visitors interact with the website. These cookies help provide information on metrics the number of visitors, bounce rate, traffic source, etc.
Advertisement cookies are used to provide visitors with relevant ads and marketing campaigns. These cookies track visitors across websites and collect information to provide customized ads.
