Hideo Yokoyama: Slučaj 6-4

Nakladnik: Znanje, 2020.

Naslovnica knjige Slučaj 6-4: ©Znanje, Zagreb 2020.

Hideo Yokoyama Slučaj 6-4

Noćna mora koja ne staje u romanu Slučaj 6-4

Pet dana u siječnju 1989., roditelji sedmogodišnje učenice iz japanskog gradića sjedili su i slušali uvjete otmičara svoje kćeri. Iako su platili otkupninu otmičarima, roditelji nikad više neće vidjeti svoju kćer. Zbog loše provedene policijske potrage nikad nije otkriven njegov identitet. To je Slučaj 6-4 – kodno ime za jedini zločin koji policajci iz Prefekture D nikad nisu uspjeli riješiti.
Četrnaest godina kasnije istraga se ponovno otvara zahvaljujući policijskom glasnogovorniku Jošinobu Mikami, čija je kćerka šesnaestogodišnja Ajumi nestala prije nekoliko mjeseci. Jošinobu Mikami nekad je radio na slučaju nestale djevojke kao detektiv, a danas radi, ne svojom voljom, kao policijski glasnogovornik. Njegov brak je u krizi zbog kćeri koja je pobjegla iz roditeljskog doma ili je oteta i nestala. Mikamijeva supruga Minako, bivša policajka, zbog toga pada u depresiju, supružnici se međusobno emocionalno udaljuju, a dodatnu težinu stvaraju pozivi iz mrtvačnica da identificiraju nepoznate mrtve djevojke očekujući da vide svoju kćer među njima. U svjetlu svega toga, događa se još jedna otmica čiji detalji jako podsjećaju na otmicu otprije četrnaest godina.

Početak romana Slučaj 6-4

Roman počinje dolaskom glavnog policijskog komesara iz Tokija u inspekcijski nadzor, u malu prefekturu lokalnog gradića. Ovo je važan događaj koji cijelu policijsku Prefekturu D drži u nespokoju. Uz to, cijeli se posjet odvija u času kad lokalni novinari objavljuju rat policijskom  odjelu jer je Mikami odbio odati identitet trudne vozačice koja je nesretnim slučajem pregazila starca u njihovoj Prefekturi. Vozačica je uz to kćerka lokalnog političkog moćnika pa stvar dobiva još više na značaju. Mediji  nisu naklonjeni Mikamiju koji je neprestano između dvije vatre: policijskog posla i posla glasnogovornika čiji je zadatak da organizira komesarov posjet obitelji djevojčice Šoko, otete i ubijene prije četrnaest godina.

Je li policija dobro obavila svoj posao?

Mikami posjećuje oca ubijene djevojčice želeći ga pripremiti za posjet komesara, ali ovaj to odbija. Mikamija tada počinju mučiti sumnje. Je li policija tada, prije četrnaest godina, nešto zataškala? Je li istraga o otmici djevojčice napravljena “traljavo”? Jesu li ispitani svi svjedoci i provjereni svi tragovi? Uz sva ta pitanja, Mikami na vratu ima šefa i brdo novinara koji mu rade probleme.

Propustili smo jedinu šansu da snimimo otmičarov glas na vrpci.

Mikamiju je zastao dah. Molim?

Oprema za snimanje ..nije radila . str. 230

Postepeno se otkriva da zaduženi tehničar iz forenzike nije snimio glas otmičara; pokvario se magnetofon. Zbog toga je ovaj napustio posao i zatvorio se u kuću, u vlastitu sobu i ne komunicira s okolinom već četrnaest godina. U međuvremenu je policija zataškala službeno izvješće.

Socijalna fobija kao znak časti u Japanu

Hikikomori je ekstreman oblik socijalne fobije, pretežno među mladićima, koji se zatvaraju u svoje sobe kao u samostan ili tvrđavu i odbijaju kontakt čak i s bliskim članovima obitelji. Izolacija od svijeta kao posljedica nečasnog postupanja po shvaćanju muškaraca u Japanu često je zabilježena u povijesti japanske kulture. Tehničar je Mikamiju mogući ključni svjedok, a on ne može doprijeti do njega.

Tko je Ajumi? Dismorfobija?

U međuvremenu, Mikamijev dom počinje nazivati nijemi pozivatelj koji naziva i šuti. Mikamijeva supruga Minako sigurna je da je to odbjegla kćerka Ajumi.

Ajumi je neprilagođena šesnaestogodišnjakinja kronično nezadovoljna svojim izgledom, ljuta što nije naslijedila majčinu ljepotu, već je „ružna na oca“. Njezina opterećenost vlastitim izgledom prelazi u fobiju i ona izabire samoizolaciju ne mogavši podnijeti poglede uperene prema svom liku. Liječnici su joj postavili dijagnozu dismorfobije. Roditelji se jako teško nose s tim stalno se propitkujući u čemu su pogriješili. Ajumi nestaje iz obiteljskog doma, a mi ne znamo je li to svojom voljom ili je žrtva otmice.

Ajumi se bila sklupčana u kutu, u tami . Udarajući se po licu. Grebući ga noktima. Mrzim ga! Mrzim ga! Mrzim ovo lice! Želim umrijeti. Želim umrijeti. Želim umrijeti! Str. 103.

Hideo Yokoyama Slučaj 6-4

O romanu Slučaj 6-4

Roman Slučaj 6-4 izuzetno je složen roman i nije za široko čitateljstvo, ali za zahtjevnog čitatelja koji traži drugačiji i originalan roman bit će pravo otkriće. Roman je poprilično dug, skoro 600 stranica, a sam uvod traje gotovo njih 200. Ali, ono što dobijemo nakon čitanja ovog romana prelazi razinu kriminalističkog romana. Slučaj 6-4 je zapravo Mikamijev život u rasponu od dvadesetak godina. Emocionalna previranja kroz koja prolazi glavni lik Jošinobu Mikami, bračna kriza i nestala kćer, moralne dileme postavljene duboko u policijskoj hijerarhiji s upitnim etičkim smislom te stalna briga za suprugu koja je na rubu da oboli ili ode, sve su to pitanja koja, uz neriješen zločin, muče glavnog junaka.

Cijelu radnju autor vodi majstorski, s izuzetnim smislom za  psihološku  i društvenu dinamiku likova, uz autentične kulturološke detalje karakteristične za Japan.

Oštra kritika upravljanja u policiji i potkupljiva državna birokracija s jedne strane, a s druge istančan osjećaj za moral u kojem je pitanje časti prioritet, odrednice su koje obilježavaju ovaj roman. Kad se još uz to doda specifična, donekle izolirana  kultura Dalekog istoka dobijemo jedan složen, opširan, ali vrlo intrigantan roman kakav je Slučaj 6-4.

Ljudi koji stižu do vrha, koji preživljavaju, upravo su oni koji čuvaju tajne. Onaj trenutak kad ih izgovoriš bila tvoja ili tuđa tajna, trenutak je kad si izgubio. Str. 591.

O autoru

Hideo Yokoyama (1957.) najuspješniji je japanski književnik u novije vrijeme. Prije nego što se posvetio isključivo pisanju, bavio se istraživačkim novinarstvom. Kao književni autor debitirao je 1998. zbirkom policijskih priča Season of Shadows koja je osvojila Matsumoto Seicho Prize te ušla u uži izbor za Naoki Prize. Romanom Half Solved (2002.) stekao je status jednog od najutjecajnijih japanskih autora, a svojim šestim romanom Slučaj 6-4 postao je svjetska književna zvijezda. Knjiga je prodana u više od milijun primjeraka samo u Japanu, a sam autor dobio je međunarodna priznanja i nagrade najrelevantnijih književnih časopisa. Taj osebujni pisac svojedobno je bio hospitaliziran zbog srčanog udara izazvanog prekomjernim radom, a njegova se stroga radna etika zrcali i u virtuoznom psihološkom portretiranju likova.

Na blogu je i recenzija njegova romana Sedamnaest pa virnite ako vas zanima.

Gdje kupiti:

Znanje

Kathryn Stockett: Sluškinje

Nakladnik: Algoritam, 2010.

Naslovnica romana Sluškinje: ©Algoritam

Kathryn Stockett: Sluškinje

Brinem se za bjelačku djecu, eto, to ja radim, a uz to i kuham i čistim za sve. Dosad sam već podigla na noge sedamnaestero djece. Znam kako ih uspavati, kako da prestanu plakati i kako da obave svoj jutarnji ritual na kahlici prije nego što njihove mame ustanu iz kreveta.

Aibileen, str. 7.

Sluškinje

Jackson, Mississippi, 1962. godina

Aibileen

Aibileen je crna sluškinja koja radi za bijelu obitelj Leefolt. Jedina je majka maloj Mae Mobley koju prava mama, gospođa Leefolt ne želi ni pogledati jer, eto, nije dovoljno umiljata.

„Curice”, kažem. „Želim da zapamtiš sve što sam ti rekla. Sjećaš li se što sam ti rekla? … O tome što si ti?“

A onda ona reče, baš kao što sam htjela da kaže. „Ti si draga”, reče, „ti si pametna. Ti si važna.” 

str. 439.

You is kind, you is smart, you is important – isječak iz filma The help

Minny

Minny je crna sluškinja koja nikako ne može zadržati posao jer svakoj bijeloj gospođi kaže što je spada. A bijele gospođe ne podnose kad im se drsko odgovara.

Pravilo Broj Jedan kad radiš za Bijelu Gospođu: nikoga se ništa ne tiče. …

Pravilo Broj Dva: nemoj da te ta Bijela Gospođa ikad nađe sjediti na njezinom zahodu. …

Pravilo Broj Tri: kad kuhaš hranu za bijelce, kušaš je drugom žlicom. Ako staviš žlicu u usta, i misliš da te nitko ne gleda, pa je staviš natrag u lonac, odmah je možeš baciti.

Pravilo Broj Četiri: upotrebljavaš istu čašu, istu vilicu, isti tanjur svaki dan. …

Pravilo Broj Pet: jedeš u kuhinji.

Pravilo Broj Šest: nikad ne udaraš njezinu djecu. Bijelci to vole raditi sami.

Pravilo Broj Sedam: ovo je posljednje … Nema drskog odgovaranja.  

str. 44./45.

Skeeter

Mlada Eugenia Skeeter Phelan dolazi kući, u Jackson, Mississippi, nakon završenog fakulteta. Majka joj je razočarana jer je djevojka, nakon četiri godine studiranja, kući donijela SAMO diplomu. A sve prave djevojke, nakon fakulteta, kući dovedu muža. Ali, Skeeter nije obična južnjačka djevojka.

„Mama”, kažem, želeći samo prekinuti ovaj razgovor, „bi li zbilja bilo tako strašno kad ne bih pronašla muža?” 

str. 61.

Njih se tri upoznaju i sprijateljuju pod neobičnim i nadasve opasnim okolnostima: Skeeter želi napisati knjigu o sluškinjama, želi čuti glasove tih crnih žena koje ostavljaju svoju djecu kako bi mogle odgajati bjelačku. Aibileen i Minny joj potajno pomažu. Potajno, jer ni same nisu svjesne koliko riskiraju svoje živote – ne samo da se druže s bjelkinjom, nego joj i iznose sve prljave tajne uglednih bijelih južnjačkih obitelji.

U travnju je Carl Roberts ispričao vašingtonskim novinarima što znači biti crnac u Mississippiju … Robertsa su pronašli ožigosanog poput stoke, obješenog na drvo pekan oraha. Ubili su Carla Robertsa zato što se izjasnio, zato što je govorio.  

str. 241.
Kathryn Stockett: Sluškinje

Sluškinje s velikim S

Roman Sluškinje dirne vas u ona mjesta u srcu za koja niste ni znali da ih imate.

Dok čitate ove retke, osjećate sve ono što su osjećale i sluškinje. Osjećate se poniženo, nemoćno, inferiorno. Isto tako, ako ste pripadnik bijele rase, neugodno vam je i ljuti ste, samo zato jer ste pripadnik rase koja se, u nekom trenutku povijesti, smatrala boljom samo zbog boje kože.

Nadamo se da su ti dani prošli, ali itekako svjesni situacije u nekim dijelovima svijeta (bilo bi previše optimistično nadati se da je tako samo u Americi), čitamo ovu knjigu i shvaćamo da je ona danas jednako aktualna kao i u vrijeme koje opisuje. Pitamo se, koliko se zapravo toga promijenilo od šezdesetih godina do danas? Jesmo li danas bolji ljudi? Jesmo li danas manji rasisti?

Naravno, više nema odvojenih autobusa, odvojenih knjižnica i zahoda.

Ipak, koliko se okrenula naša svijest? Ima li i danas ljudi koji se smatraju superiornima samo zato jer pripadaju većini? Ima li i danas ljudi koji se smatraju „jednakijima“ i izdvajaju ostale, koji se po nečemu razlikuju? Ne trebam vam ja odgovoriti na to pitanje. Svi smo itekako svjesni svijeta u kojem živimo…

Žene koje traže promjenu

Aibileen, Minny i Skeeter glasovi su ljudi (žena?) koji čeznu za promjenom. Ljudi koji su spremni žrtvovati sve kako bi nešto krenulo nabolje. Sve tri su toliko različite, a opet toliko slične, ujedinjene u želji da svijet u kojem žive učine malo boljim, malo ljepšim mjestom.

Aibileen i Minny su crne sluškinje; ova prva gotovo da i nema obitelj, a ova je druga ima i previše. Svaka podnosi svoj dio muke – Aibileen svoju samoću, svoju šutnju, svoje „otrovno sjeme“ koje u njoj raste. Minny naizgled ne podnosi ništa, svima odbrusi točno ono što ih ide. Uranjajući dublje u njezinu priču, vidimo da i Minny trpi puno toga – ne samo od svoje rasističke poslodavke gospođe Hilly, nego i od onih od kojih bi to najmanje trebala očekivati.

Skeeter je bijela, no kao da je crna – nije se udala, a već ima dvadeset i tri godine – u Jacksonu, Mississippi, to je tek malo bolje od toga da je crna. Svi su usmjereni na to da joj nađu supruga, ali ne i ona. Ona samo želi pisati. I živjeti što dalje od svoje majke.

„Umorna sam od pravila“, rekoh.    

Skeeter, str. 159.

Sluškinje s malim s. Ili ipak?

Kažu da je dobra sluškinja poput prave ljubavi. Imaš samo jednu u životu.  

str. 372.

Ono što ovu knjigu čini toliko bolno dirljivom i iskrenom nije zapravo mržnja između dvije rase. Ovo nije knjiga o mržnji, ne uopće. Ova je knjiga, zapravo, od prve do posljednje stranice, knjiga o ljubavi. Ispod svih rasističkih postupaka, ispod riječi gnjeva i bijesa, ispod osuđujućih pogleda, čitajući rečenice ovog romana, čitamo o ljubavi. Između crnih sluškinja i bijele djece koju odgajaju, koja ih zovu mamama; između crnih sluškinja i njihovih gazdarica koje ovise o njihovoj brizi, snazi i prihvaćanju. Između crnih sluškinja i gazdarica koje im, potajno, da nitko ne vidi, pomažu, zahvaljuju i prema njima se odnose s poštovanjem.

Ako neka bijela gospođa bude pročitala moju priču, to je ono što želim da zna. Reći hvala, kad to zaista misliš, kad se sjetiš što je netko učinio za tebe … to je tako dobro.  

str. 261.

Iako Skeeter isprva dolazi samo s idejom pisanja knjige, misleći da će ona zapisivati priče sluškinja, uskoro shvaća da će se i njezina vlastita priča naći na stranicama knjige. I Skeeter je, dok je bila mala, imala sluškinju koju je veoma voljela, sluškinju koja ju je odgajala i na neki joj način bila više od majke. Nikad zadovoljna vlastitom kćeri, Skeeter je majka od djetinjstva do danas obasipala samo neodobravanjem, dok ju se sluškinja obasipala onim što je djevojčici trebalo – ljubavlju i pažnjom.

Bilo je predivno imati nekoga tko bi te pogledao nakon što bi se tvoja vlastita majka nasmrt preplašila zato što si čudovišno visoka i kovrčava i, eto, čudna. Nekoga čije su oči jednostavno govorile, bez riječi, Meni si ti u redu. 

str. 69./70.
Kathryn Stockett: Sluškinje

Knjiga i film – imamo li pobjednika?

Ne znam jeste li gledali film snimljen prema ovoj knjizi, ali nećete pogriješiti ako ga pogledate. Rijetko je koji film dorastao knjizi, no ovdje je to slučaj.

I kad bi me netko pitao u čemu sam više uživala, ne bih mu znala odgovoriti.

I knjiga i film su izvrsni!

Iako se i knjiga i film u originalu zovu The help, kod nas je knjiga prevedena Sluškinje, a film, nekim čudom, Tajni život kućnih pomoćnica, što nikako ne odgovara radnji.

Drama The help bila je nominirana za filmsku nagradu Oscar u nekoliko kategorija, uključujući i onu za film godine (najbolje filmsko ostvarenje?). Iako nije osvojio nagradu u toj kategoriji, Oscara je za najbolju sporednu ulogu osvojila Octavia Spencer, glumica koja je briljantno utjelovila Minny Jackson.

Kontroverze

Za ovo književno i filmsko ostvarenje vežu se brojne kontroverze. Neki smatraju da se djelo uopće ne bavi pravima Afroamerikanaca već da se njime i dalje veličaju bijelci, koji su predstavljeni kao spasitelji potlačene crne rase.

Viola Davies, glumica koja je u drami utjelovila Aibileen, izjavila je da, da može ponoviti, ne bi snimila ovaj film.

Neću ulaziti u razloge zbog kojih ljudi smatraju da knjiga i/ili film nisu dobri ili da šalju pogrešnu poruku. Oni su preduboki i preopširni da bismo ih mogli razumjeti mi koji ne živimo u tim i takvim okolnostima.

Po mom skromnom mišljenju, i knjiga i film su izvrsni, dirljivi, iskreni, poučni i – zabavni.

Uživala sam u svakoj stranici knjige i svakoj minuti filma.

Trailer za film The help

Ostali naslovi ove autorice:

/

Gdje kupiti:

Web shop Školska knjiga

Liz Lawler: Ne budi se

Nakladnik: Mozaik knjiga, 2019.

Naslovnica knjige Ne budi se: © Mozaik knjiga, Zagreb 2019.

Liz Lowler ne budi se

Vidite li ga?

Ne, ali ga čujem! Njegovi su koraci sve bliži! -vikne Alex

Okrenite se! Suočite se s njim. Pitajte ga što hoće od vas.

Nevidljiv je. Nitko ga ne može vidjeti. Nitko ne vjeruje da postoji. No, on je stvaran. str. 144.

Zašto nitko ne vjeruje Alex u romanu Ne budi se?

U romanu Ne budi se glavni je lik Alex Taylor, mlada liječnica zaposlena na hitnom prijemu gdje svaki dan spašava ljudske živote. U sretnoj je vezi s veterinarom Patrickom Fordom. Jedne noći, nakon povratka s dežurstva, doživljava napad na bolničkom parkiralištu. Budi omamljena i zavezana na jednom od bolničkih kirurških stolova, a nepoznati liječnik napastuje je. Uskoro se budi u bolničkoj sobi okružena prijateljicama Fionom i Carolinom koje su također medicinske djelatnice. Alex ispriča nevjerojatnu priču o napadu, ali osjeća da joj nitko ne vjeruje. Na njezinom tijelu nema tragova zlostavljanja. Što se događa? Izmišlja li Alex sve to ili se radi o nekom tko je izuzetno pametan i lukavo briše sve tragove? Kako vrijeme prolazi, ni njezina veza sa zgodnim Patrickom ne uspijeva opstati, a udaljava se i od prijateljica koje sumnjaju da je Alex emocionalno nestabilna. Uskoro se u bolnici počinju događati ubojstva. Žrtve su na neki način povezane s Alex. Istragu vode viši policijski policijski inspektor Greg Turner i istražiteljica Laura Best.

Nalazi se u nekoj bolnici? Netko će je već pronaći. Netko će čuti njen vrisak. Ovaj tip je luđak. Pacijent pobjegao iz ludnice. Pravi liječnik ili se tako predstavlja? str. 9.

Tko Alex nudi utjehu?

Maggie Fieding, ginekologinja, radi u istoj bolnici kao i Alex. Iako nije bliska s Alex, nakon tobožnjeg napada na nju, jedina je medicinska djelatnica koja joj vjeruje i ohrabruje je da traži napadača. Alex je često kod Maggie u trenucima kad joj nitko drugi ne vjeruje.

Nathan Bell, liječnik u istoj bolnici kao i Alex, neuglednog je izgleda, lica obilježena velikom tamnom mrljom koja odbija ljude. Postepeno se približava Alex koja otkriva da se iza visokog, mršavog i neuglednog lika krije toplo i emotivno srce.

Greg Turner je policijski istražitelj koji odluči vjerovati Alex bez obzira što postoje indicije protiv nje. Zbog toga ulazi u sukobe sa kolegicom Laurom Best koja je uvjerena u Alexinu krivnju.

Liz Lowler Ne budi se

Dojam o romanu Ne budi se

Roman Ne budi se započinje vrlo zanimljivo, intrigantno i odličnim “ulaskom” u dobar triler. Nažalost, po mom mišljenju, radnja se postepeno umrtvljuje, likovi su neuvjerljivi i čitatelj jednostavno više ne vjeruje priči. Ono što donekle ispravlja dojam je činjenica da se spisateljica odlično snalazi u medicinskom miljeu (vidi se da joj je poznat način funkcioniranja bolnice i medicinska terminologija), što ovaj roman čini osrednjim medicinskim trilerom.

Mene roman nije taknuo, a razočaranje je tim veće zbog poleđine knjige (zadnje stranice) koja najavljuje izrazito napet i “jeziv” roman. Za lagano poslijepodnevno štivo može proći, ali to je sve. Rado bih čula i suprotna mišljenja ako ih bude.

Ipak, s obzirom da je ovo prvijenac spisateljice Liz Lawler, dajmo joj još koju priliku.

O autorici

Liz Lawler rođena je u Chathamu i odrasla u Dublinu. Roman Ne budi se njezin je prvijenac i odmah po objavljivanju postao je prava senzacija među obožavateljima psiholoških trilera.

Gdje kupiti:

Mozaik knjiga

Joann Chaney: Dok nas smrt ne rastavi

Nakladnik:  Znanje 2020.

Naslovnica romana Dok nas smrt ne rastavi: ©Znanje 2020.

Joann Chaney

Stara je izreka: Tijek života ovisi o sitnicama; poput novčića koji se okreće kad ga zavrtimo, pa može poći u jednom ili drugom smjeru, a katkad padne ako izgubi ravnotežu.

Ovaj put novčić se zavrtio u suprotnom smjeru od njih, izvan dohvata. str. 140. – 141.

Postoji li savršen brak?

Roman Dok nas smrt ne rastavi počinje lajmotivom Ne možeš baš uvijek dobiti što želiš. Matt i Marie dugogodišnji su bračni  par i imaju naizgled savršen brak. Za vikend odlaze na zajedničko planinarenje po Stjenjaku. Marie želi unijeti malo uzbuđenja u brak koji je zašao u rutinu nakon što su kćeri već odrasle i napustile roditeljski dom. Međutim, pod nerazjašnjenim okolnostima, Marie pogiba i Matt biva osumnjičen za njezino ubojstvo. Kada se otkrije da je i prva Mattova žena izgubila život u tobožnjoj pljački stana koja je pošla po zlu, čini se da je Matt Evans iz mogućeg sumnjivca postao glavni kandidat za ubojicu. Matt ne prolazi na ispitivanju na  poligrafu  i ne gine mu dugogodišnji zatvor. Može li se Matt izvući ili je sve riješeno? Tek tada se događa obrat….

Izvrstan tim naizgled nespojivih istražitelja traži istinu. Marion Spengler je mlada, nadobudna, emancipirana žena sa sinom i partnerom koji „ostaje kući“ dok je ona ta koja zarađuje. Njen je kolega stariji Ralph Loren, vuk samotnjak, osobenjak, potpuni individualac, čovjek koji je pun tajni iz prošlosti. Njih dvoje, malo pomalo, ulaze u trag ubojici i slažu kockice ovog  zamršenog slučaja. Marion je sumnjičava, intuitivna, metodična. Cijelo vrijeme osjeća da iza ovog slučaja „čuči“ još nešto. Njezino je geslo:

“Stvari nikad nisu onakve kakvima se čine“ str. 81.

Početak romana Dok nas smrt ne rastavi

1995.

Odjeknuo je samo jedan pucanj. Nekoliko se ljudi probudilo, ali svi su ponovno zaspali jer su pomislili da su sanjali. Str. 41.

Janice i Matt mladi su bračni par sa samo godinu dana bračnog iskustva, a Janice se već uvjerila da joj je suprug nevjeran. Matt je omiljen među ženama, izvrstan u svom poslu, polako napreduje na ljestvici društvenog ugleda. Janice priprema teren kako bi ga uhvatila s ljubavnicom „na djelu“. Ali stvari se ne događaju kako je očekivala. Janice pogiba u podmetnutom  požaru, a Matt je ranjen. Policijski službenici ne vjeruju Mattu, ali dokaza da je ubio Janice nema… Štoviše za ubojstvo Janice uhićen je drugi čovjek.

Kraj romana Dok nas smrt ne rastavi

2018.

Poslije 23 godine…

Marie i Matt su u dugogodišnjem braku. Kćeri su im već odrasle. Marie je aktivna u društvenom životu gradića gdje žive, ali to joj nije dovoljno. Nije zadovolja u kojem smjeru ide njen brak. Marie osjeća da je brak zašao u naviku, svakodnevnu rutinu i vodi supruga na romantično putovanje po Stjenjaku u želji da unese malo uzbuđenja i romantike u svoj brak. Ali, Marie na tom putovanju pogiba. Strmoglavi se s litice tako da joj je tijelo neprepoznatljivo. Slučajni pad  ili ubojstvo s namjerom ? Matt je glavni sumnjivac, pogotovo kad se otkrije da ima novu ljubavnicu, a polica osiguranja po smrti supruge poprilično je velika…

O romanu Dok nas smrt ne rastavi

Roman je zanimljivo koncipiran. Radnja se događa naizmjenično u dvije perspektive, jedna godine 1995., a druga 2018., iako se povremeno čini da pratimo jedan te isti bračni odnos (prevrtljivi i nevjerni muž, aktivna i društveno angažirana  žena prepuna obveza). Jaki ženski likovi nose čitavu priču cijelim romanom i do samoga kraja održavaju jednako visoku razinu napetosti.

Radnja je brza, puna nepredvidljivih obrata  i uistinu tjera čitatelja da što prije dođe do kraja kako bi „pohvatao“ sve konce. Rasplet je uistinu šokantan. Ovo je jedan od onih trilera koje ne ispuštate iz ruku do samog kraja.

A kraj je filmski…

Roman je prožet iskričavim  crnim humorom i zanimljivim dijalozima između dvoje istražitelja koji se stalno „prepucavaju“, ali istovremeno veoma uvažavaju i predstavljaju zgodan balans na vagi istražiteljskog tima.

Joann Chaney Dok nas smrt ne rastavi

O autorici

JoAnn Chaney diplomirala je kreativnu umjetnost na Sveučilištu Riverside u Kaliforniji, a živi s obitelji u Coloradu. Njezin prvi roman What You Don`t Know bio je nominiran za nekoliko književnih nagrada, među ostalima za New Blood Dagger Award i BookRiot`s Best Mysteries of the Year. Njezin drugi roman, Dok nas smrt ne rastavi, nakon objavljivanja je postao svjetski bestseler.

Gdje kupiti:

Znanje

P.S. Osvrt druge Male pročitajte ovdje.