Nakladnik: Sonatina, 2025.
Naslovnica knjige Oni koje nitko ne posjećuje: © Sonatina
Prevela Maja Ručević
Roman Oni koje nitko ne posjećuje sentimentalno je putovanje duše u kojem Valérie Perrin opisuje posljedice ljubavi koja se nije mogla realizirati, žal za tom neostvarenom ljubavi na jedan snažan, stoički način i vraćanje u prošlost kako bi se još jednom proživjela. Roman se sastoji od dvije nepovezane, ali jednako tragične priče.
Justine
Dvadesetjednogodišnja Justine i njezin bratić Jules od djetinjstva žive s bakom i djedom u Millyju, selu u Burgundiji. Justine je njegovateljica u domu za starije osobe Hortenzija. Mlada Justine ulaže sebe, ne brojeći sate, u svoj posao pomoćne medicinske sestre kako bi pomagala korisnicima. Ponajviše se zbližila s Hélene, gotovo stogodišnjom stanovnicom doma koja joj prepričava svoje uspomene iz mladosti. Nevjerojatnu Héleninu životnu priču Justine zapisuje u bilježnicu kako bi sačuvala priču od zaborava jer osjeća da se Héleni polako približava kraj.
Znate, kada izgubite osobu koju ste voljeli najviše na svijetu, ona umire svaki dan iznova. str. 61.
Hélene
Kao mlada djevojka, Hélene misli da nikad neće moći naučiti čitati. Slova joj se miješaju, a riječi plešu svoj vlastiti ples. Nesretna Hélene u nekom trenutku sreće mladog Luciena koji je uči Brailleovom pismu (brajici), a najvažnije od svega, uči je kako živjeti sa svojim ograničenjima.
I dok se mijenjaju poglavlja između prošlosti i sadašnjosti, kad Hélene i Luciena razdvoji rat, uz godine izgubljene zbog amnezije, dobivamo uvid u zapanjujuću ljubavnu priču koja je povremeno izvan realizma, ali svojim emocionalnim intenzitetom pomiče granice.
Svi smo mi nečiji Michelangelo, problem je samo što tog nekog trebamo sresti. str. 68.
Justinina priča
Justine i bratić joj Jules kao djeca izgubili su roditelje i povjereni su na odgoj baki i djedu. Oko pogibje njihovih roditelja digao se zid šutnje o kojem baka i djed ne žele razgovarati. Justine cijeli život osjeća da joj nešto nedostaje i ne želi se vezivati ni za koga zbog straha da tog nekog ne izgubi. Ne želi mu čak znati ni ime. Veza s Hélene pomaže Justine da drugačije počne gledati na svoj život.
Stariji je od mene. Ima oko dvadeset i sedam godina i ime mu je Ne sjećam Se Kako se Zove. str. 52.
Dojam o djelu
Kad pročitate ovu knjigu, zatvorite ju i ostanite u tišini neko vrijeme, kontemplirajući i lagano snatreći. Tako sam barem ja. Može li se uopće išta drugo reći doli: Koja knjiga!
Već me se roman Svježa voda za cvijeće jako dojmio, ali čini mi se da mi je ovaj roman još i draži.
Roman govori o dvije tragične priče, prepun je trauma i odluka donesenih u trenucima kada su one bile jedini mogući izbor jer su donesene iz čiste ljubavi, prepun patnji onih drugih, koji su ostali slomljenih srca. Sve to skupljeno je na ovim stranicama i iako se čini da roman u osnovi govori o nesrećama, ustvari je divan.
Jako me se dojmio vrlo empatičan i uvjerljiv način na koji Perrin oslikava stanovnike staračkog doma Hortenzija. Možda i stoga što sam i sama imala roditelja u jednom od takvih domova, mislim da je njezin prikaz života u domu vrlo uvjerljiv i realističan. Pronicljivost i opažanja nekih likova, prošarane bljeskovima surovog humora, čitala sam s toplinom i smiješkom. A način dovođenja rodbine koja žuri u starački dom nakon lažnih obavijesti da su neki od staraca upravo umrli, naprosto je maestralan.
A sad o Hélene. Jaka, jaka žena. Premda se njena priča čini melodramatičnom iz više razloga, ponekad se čini i pomalo sudbinska (gavran čuvar koji obitava malo kod jednog, malo kod drugog ljubavnika asocirao me na Čehova).
Priča o Justine bila mi je nekako realnija. Mlada cura, bez roditelja, s djedom i bakom koji su pomalo daleki, distancirani, rijeko pokazuju emocije. Justine osjeća da joj je davno nešto oduzeto zbog čega se osjeća emocionalno zakinuta. I nikome se ne želi previše davati. Boji se da će je svaka veza raniti. Kad se sve kockice na kraju slože, jasno vam je zbog čega.
Velika preporuka za ovu prekrasnu knjigu!
Svi mi imamo dva života, jedan u kojem kažemo ono o čemu razmišljamo i onaj u kojem to prešutimo. str. 109.
O autorici:
Valérie Perrin rođena je 1967. u Remiremontu, u Francuskoj. Odrasla je u Burgundiji i nastanila se u Parizu 1986. Njezin roman Oni koje nitko ne posjećuje (2015.) osvojio je nagradu Booksellers Choice Award. Njezin prvijenac na engleskom jeziku, Svježa voda za cvijeće (Europa, 2020.) preveden je na preko trideset jezika. Figaro Littéraire proglasio je Perrin jednim od deset najprodavanijih autora u Francuskoj 2019., a u Italiji je Svježa voda za cvijeće bila najprodavanija knjiga 2020. godine. Perrin sada živi u Normandiji.
