Autor: Mala od knjiga

Objavljeno

Emilia Hart: Sirene

Nakladnik: Stilus knjiga, 2025.

Naslovnica romana Sirene: ©Stilus knjiga

Preveo Dražen Čulić

Emilia Hart: Sirene

Sirene

Roman Sirene, kao i prethodni hit iste autorice Weywardice, pratimo u tri vremenska slijeda.

Godine 1800. upoznajemo sestre blizanke, Mary i Elizu, koje se spletom nesretnih okolnosti i slučajnog nedjela nađu na kažnjeničkom brodu za Australiju.

Ali nije znala za tu prvu noć, kada su iskrcali zatvorenice, pa onda pustili zatvorenike na njih, kada su plač i jauci odjekivali kroz mrak. Niti za „ženske tvornice“, u koje su muškarci dolazili birati osuđenice da im budu sluškinje ili supruge. …
Kurve. Tako su gledali na te žene – a neke su bile tek djevojke. (str. 107.)

Druga je godina 1998., kada usamljena tinejdžerica Jess razumijevanje i utjehu pronalazi u mladom nastavniku likovne kulture. Jess pati od rijetke alergije i koža joj se počinje pretvarati u nešto slično krljušti na najmanji dodir vode.

Možda postoji neko racionalno objašnjenje, možda sve nekako ipak ima smisla. Ali onaj drugi, glasniji dio mene osjeća da nešto nije u redu, da roditelji nešto kriju od mene. I što više pokušavam potisnuti taj osjećaj, progutati ga, on raste sve veći i veći, buja u mojoj utrobi kao parazit. (str. 100.)

Lucy je naša pripovjedačica iz 2019. godine. Napala je dečka koji joj se nekad sviđao i bježi s fakulteta, svjesna da je samo pitanje trenutka kada će biti izbačena.

Ali kamo bi mogla krenuti? Ne može se vratiti kući roditeljima. To bi značilo reći im da je ona, Lucy, dobra djevojka, nekog napala. Još gore, to bi značilo reći im zašto… Ne, nikada to ne bi mogla. Ali onda, tko? Tko će joj pomoći… (str. 19.)

Skriva se u kuću svoje starije sestre Jess, ali nje nema.

Kako prolaze dani, do Lucy dopiru glasine o muškarcima koji nestaju u moru. O glasovima iz valova.

U kući pronalazi dnevnik koji je Jess vodila kao tinejdžerica i počinje ga čitati…

Savršena naslovnica

Sirene sam očajnički priželjkivala ne samo zato što sam obožavala Weywardice, nego i jer je naslovnica toliko savršena, toliko lijepa da nas malo zaboli srce pri samom pogledu na nju.

I čim sam je dobila, odmah sam prionula na čitanje!

Negdje do pola, bila sam oduševljena! Sve mi se sviđalo – mistika vezana uz bića iz dubina, tajanstveni nestanci muškaraca. Pa sam se pitala, gdje je nestala Jess? Što kriju Lucyni roditelji? Što piše u Jessinu dnevniku? Željela sam saznati kako su sestre blizanke s početka 19. stoljeća povezane sa sestrama u sadašnjosti. I naravno, pitanje svih pitanja – kako će spisateljica u realističnu priču ubaciti sirene?

Nije da ja vjerujem u to. Ali znam ljude koji kažu da su ih čuli, kada su bili na plaži noću. … Glasove, iz valova. Ženske glasove. (str. 110.)

A onda – plot twist, ali ne u knjizi, nego u meni. Druga polovina romana… Nisam oduševljena.

Jednostavno, imam osjećaj da se autorica pogubila u vlastitoj priči.

Emilia Hart: Sirene

Čitati ili ne čitati?

Ah, rijetke su knjige za koje ću vam reći – ne čitati. Sirene su čisto ok, u dnevniku čitanja dala sam im četvorku – možda sam malo povisila ocjenu zbog naslovnice. Lijepo su napisane, priča o muškarcima koji iz nekog razloga nestaju zove na čitanje. Zatim, priča o blizankama koje se nalaze na brodu koji kažnjenice prevozi u Australiju predivna je i samo bi se od nje mogla napisati odlična knjiga.

Lucy osjeti kako je počinje peckati pri dnu kralježnice. Možda je to podsjetnik na ono što voda može učiniti njezinoj koži. Zamišlja kako je valovi oblizuju kao jezici, skidaju joj meso s kostiju dok ne ostanu gole, blještavobijele. (str. 42.)

Emilia Hart imala je toliko toga, sve te izvrsne ideje od kojih je mogla napisati štivo o kojem ćemo misliti i pričati još godinama. Za razliku od svog romana prvijenca, u Sirenama u tome nije uspjela. Na kraju svega, dobili smo poprilično mlaku priču koja, kada se sva tri vremenska slijeda spoje, ostajemo – smijem li reći – nezadovoljeni. Fabula naprasno završava najobičnijim mogućim raspletom.

Osim toga, nisam sigurna što mislim o fantastičnom dijelu priče. Jasno mi je zašto se krenulo u tom smjeru, ali meni nikako ne funkcionira. Puno je toga ostalo nedorečeno i mislim da je, od ovako dobre ideje, roman trebao biti puno jači i efektniji. A i izostala mi je sva ta ženska snaga koja se spominje na koricama.

Ipak, uza sve ovo što sam napisala, vjerujem da će mnoštvo čitatelja ipak biti oduševljeno romanom Sirene. Ukusi su doista različiti i zato nemojte dopustiti da vas obeshrabrim.

Uronite neustrašivo u hladne dubine oceana i pročitajte Sirene. Možda vama budu jedan od najboljih romana ove godine!

Ostali naslovi ove autorice:

Emilia Hart našoj je publici postala poznata svojim prvijencem, hit-romanom Weywardice. One su poharale ljestvice najprodavanijih naslova diljem svijeta, a dobile su i dvije Goodreads nagrade – onu za najbolji povijesni roman  te onu za najbolji debitantski roman.

Sirene su njezin drugi objavljeni roman.

Gdje kupiti roman Sirene:

Stilus knjiga

Objavljeno

Ariel Lawhon: Ledom okovana

Nakladnik: Perga Media, 2024.

Naslovnica knjige Ledom okovana: ©Perga

Preveo Marin Popović

Ariel Lawhon Ledom okovana

Uz dobre trilere, povijesne su mi fikcije najdraži književni žanr. Ledom okovana biografska je fikcija. Nadahnuta je stvarnim događajima, ali se ipak ne temelji na njima. Neke su povijesne činjenice odveć surove pa je Lowhon umanjila intenzitet nasilja kako bi priča bila prihvatljivija čitateljima. Knjiga je nadahnuta životom stvarne osobe, primalje Marthe Ballard. Autorica navodi da skoro 75 posto onoga o čemu knjiga govori precizno slijedi povijesne zapise.

Primalja

Godina je 1789. Mještani pozivaju primalju Marthu Ballard, koja ima medicinskog znanja, da obavi mrtvozornički pregled čovjeka koji je izvučen iz zaleđene rijeke i ustanovi uzrok njegove smrti. Bez obzira što Martha prepozna čovjeka kao lokalnog silovatelja koji je zlostavljao njezinu prijateljicu, ona profesionalno obavi pregled i podnese izvješće – ovog je čovjeka netko ubio. Marthino izvješće izravno se suprotstavlja mišljenju lokalnog liječnika pa ona odluči sama istražiti okolnosti događaja.

Marthini dokazi

Marta uz supruga Ephraima vodi lokalnu pilanu sa svoje petero preživjele djece (najstarija kćerka već ima svoju obitelj). Istovremeno radi kao iscjeliteljica jer poznaje ljekovito bilje i trave, te kao mjesna primalja. Nekoć davno i sama je doživjela seksualno nasilje, kao i mnoge žene toga vremena.

Zbog toga je Martha dodatno osjetljiva i  spremna zaštititi svaku ženu žrtvu silovanja te svjedočiti na sudu protiv nasilnika i silovatelja. Ali to nisu sretna vremena za žene. I porota i suci odreda su muškarci. I uvijek su nasilnici oslobođeni, a nesretne žene prozvane i osramoćene.

Ipak,  Martha ima dokaze koji sadrže tragove protiv zlostavljača. To su njezini dnevnici u kojima zapisuje redom sve vrijedno spomena u danu, kako njezine obitelji, tako i suseljana. Jer Martha je jedna od rijetkih žena koje znaju čitati i pisati.

Srijeda 23. prosinca. Oblačan dan. Otišla u Vassalbo svjedočiti u slučaju Države protiv plemenitog Josepha Northa. North je optužen da je u noći desetog kolovoza provalio u dom Isaaca Fostera i obečastio njegovu suprugu. str. 133.

Dojam o djelu Ledom okovana

Izvorno, Martha Ballard ostala je zapamćena kao primalja čija je životna priča ispričana u pripovijesti Primaljina priča. Pomogla je donijeti na svijet više od tisuću djece, pritom ne izgubivši ni jednu rodilju.

Zahvaljujući dnevnicima koje je Martha vodila (a koji su djelomično sačuvani), imamo uvid u opis svakodnevnice jedne žene krajem osamnaestog stoljeća. Generacije njezinih nasljednika danas  su liječnici, a jedna od njih, Clara Barton, kojoj je Martha pratetka,  utemeljiteljica je Američkog crvenog križa.

Po završetku ove biografske fikcije autorica je opisala što ju je navelo na pisanje ove knjige. ”Sakupljam ljude”, rekla je. Nekoga nadahnjuje priroda, ljepota krajolika ili emocije, ali Ariel za pisanje knjige nadahnjuju ljudi. Autorica ljude pronalazi u knjižnicama, novinama i neobičnim zakucima interneta. Tako je došla i do izuzetno zanimljive osobe, Marthe Ballard.

Autorica je vjerno opisala način i dinamiku života ruralnog mjesta krajem 18. stoljeća. Sve su to redom živopisne slike: jecaj seoskog zvonika, mirisi krčme, pucanje leda na rijeci, konjski topot, zvukovi u pilani, lisica koja iz daljine promatra selo. I ljudi…

Ariel Lowhon Ledom okovana

Najviše su me dirnuli opisi života žena. Obespravljene, potpuno u vlasti supruga ili muškog člana obitelji, često neuke i nepismene, žene su uglavnom imale samo jednu ulogu, a to je rađanje i odgajanje djece. Kako je to izgledalo, najbolje vidimo iz Marthinog dnevnika koji predstavlja zapis svakog rođenja i smrti, svake bolesti i ozdravljenja, svakog zločina, svakog prozivanja, optuživanja, svjedočenja i suđenja, koji se odvija u seoskoj zajednici.

Što se tiče silovanja, seksualni napadi u svim svojim pojavnim oblicima, prate čovječanstvo od samih njegovih početaka. Tako je bilo i u Marthino doba. Muškarci koji su činili zlodjela obično su prošli nekažnjeno, dok je žena, žrtva, bivala kažnjena javnom porugom uz novčanu kaznu.

Ali, o svemu tome postoje zapisi koji su svjedočanstva života u jednom teškom vremenu. Ariel Lawhon pobrinula se da ih izvuče na površinu uz pomoć hrabre žene, Marthe Ballard.

Lisica plaho spusti šapu na led, potom drugu. Oklijeva, svjesna koliko prevrtljiva rijeka zna biti, koliko žarko žudi progutati i povući sve i svakoga u svoje uskovitlane dubine. str. 14.

O autorici

Ariel Lawhon hvaljena je autorica povijesne fikcije, bestselera New York Timesa. Njezine su knjige prevedene na brojne jezike. Živi u Nashvilleu, Tennessee, sa suprugom i četiri sina.

Gdje kupiti roman Ledom okovana:

Perga Media

Objavljeno

Camille Laurens: Djevojčica

Nakladnik: Fraktura, 2023.

Naslovnica romana Djevojčica: ©Fraktura

Prevela Vlatka Tor

Kaže se: „Budi muškarac“. Nikad se ne kaže: „Budi žena“. (str. 152.)

Camille Laurens: Djevojčica

Djevojčica

Od trenutka rođenja pa do njezine sredovječnosti, pratimo Laurence Barraque, djevojčicu koju su roditelji dobili očekujući sina. Dobila je čak i ime koje je sin trebao nositi.

I nije njezin grijeh samo u tome što je djevojčica. Ona je OPET djevojčica, što znači do su roditelji kod kuće već imali jednu kćer, Claude – opet muškog imena.

„Imate li djece?“ pita gospodin.
„Ne“, odgovara otac. „Imam samo dvije djevojčice.“ (str. 47.)

Od potresnog djetinjstva, u kojem otac popisivaču stanovništva tvrdi da nema djece, nego samo dvije djevojčice, preko predpuberteta obilježenog seksualnim zlostavljanjem i famoznom rečenicom koja se toliko često čuje i kod nas – Prljavi se veš pere kod kuće – Laurence raste trajno obilježena time što je žensko.

„A ti, Lolo, nikom ni riječi, jasno? Prljavi veš se pere doma. Sve da si zaboravila, u redu?“ (str. 72.)

Odmalena naučena da dječaci imaju i mogu sve, djevojčice imaju i mogu – ništa, Laurence se gubi u svijetu koji je uporno stavlja na drugo mjesto.

…to je to, ta stvar. Njihova stvar. Ne izgleda bogznašto, ali nešto jest. Kod djevojčica nema ničega. Djevojčice nemaju ništa. (str. 42./43.)

Već u šesnaestoj godini ide na pobačaj, a kasnije, kao odrasla žena, suočava se sa smrću djeteta, toliko željenog sina koji tragičnom glupošću muškaraca umire pri porodu.

Roman Djevojčica toliko je teško i emotivno štivo da mjestimice ostajete bez daha, a vrlo često, čak i prije kraja poglavlja, imate poriv zaklopiti knjigu i zavitlati je o zid.

Previše

Iako to nikad ne radim, ovaj ću osvrt početi onim što mi se nije svidjelo, kako bih kasnije neometano mogla hvaliti roman koji sam u dnevniku čitanja ocijenila visokom  ocjenom 4,5. Ovih pola oduzela sam iz vrlo jednostavnog razloga – pretjerivanje. Isprva sam mislila da se samo meni tako čini, ali kada sam to prokomentirala s vama pratiteljima na Fejsu, nekoliko vas je reklo da je primijetilo istu stvar, tako da – nisam se prevarila. Onda sam malo bacila oko na druge osvrte i vidjela sam da većina ima sličan stav – roman je odličan, emotivan i potresan, ali naprosto je PREVIŠE.

Previše svega.

Camille Laurens: Djevojčica

Vidjeli ste iz sadržaja. Loša obiteljska situacija, seksualno zlostavljanje, maloljetnička trudnoća, pobačaj, smrt novorođenčeta… Uf… A vjerovali ili ne, čak ni to nije sve. Previše je svega pa Djevojčicu čitajte pomalo, u malim dozama. Možda tada lakše sjedne sve što je naša junakinja muškog imena doživjela.

…kad odrasteš, bit ćeš „žena“, eventualno „nečija žena“. Riječ koja te definira neprestano ističe tvoj jaram, uvijek te nekom pripisuje – roditeljima, suprugu, dok muškarac postoji sam za sebe, tako kaže jezik… (str. 26.)

Roman se bavi svim onim što znači biti žena. Postavlja mnoga bolna pitanja. Bori se za ravnopravnost, za slobodnu seksualnost, za prihvaćanje, vlastite izbore i pravo na vlastite izbore – makar bili i pogrešni.

Mnoge su rečenice potresne, snažne, univerzalne. Većina će se nas žena, čak i onih sretnica, u njima prepoznati. I time zaranjamo u sve ono što mi se svidjelo.

Ženski roman koji grize

Djevojčica je roman koji grize. Rečenice su jednostavne, i u toj svojoj jednostavnosti toliko oštre da se mjestimice na njih porežete. Iako nisam doživjela gotovo ništa od ovih strašnih iskustava koje nam autorica pripovijeda – bila sam željena, voljena, poticana, ohrabrivana, zaštićivana i tako dalje (jedna od onih sretnica) – mogu razumjeti bol žene koja je sve to nije.

Svaka je od nas noću hodala s ključem između kažiprsta i srednjeg prsta – za zaštitu. Svaka je od nas pažljivo osluškivala korake iza sebe. Mnoge su odlučile ne staviti slušalice u uši dok hodaju. To je težina ovog romana i ono zbog čega vam sjedne na prsa i ne dopušta disati. Većina nas svakodnevno poduzima jednostavne radnje za preživljavanje.

Oh, oprostite, krivo sam se izrazila. Većina nas ŽENA.

…razlika između muškarca i žena je u tome što se muškarci boje za svoju čast, a žene za svoj život. Kad ispadneš smiješan, to te neće ubiti, ali nasilje hoće.
(str. 210.)

Roman Djevojčica samo nas tjera da to osvijestimo.

Camille Laurens: Djevojčica

Što znači biti djevojčica, biti žensko u današnjem svijetu?

Evo odgovora. Velikoj je većini i dalje ovako.

Gubitak prilike, sada i ovdje, to znači biti netko tko ne bira, netko kime manipuliraju, igračka laži, predmet spletkarenja, ulog prešutnog sporazuma, osoba o čijoj sudbini, životu, nesreći i radosti odlučuju mimo nje, izvan nje, njoj usprkos, njezini roditelji, gazde, muškarci. Vidiš, gubitak prilike, to znači biti žensko. (str. 159.)

I zato svakoga dana, SVAKOGA DANA, morate svojim djevojčicama govoriti da nitko, osim njih samih, nije njihov gazda. Morate im govoriti, iako će im svijet pokazivati drugačije, da imaju ista prava, da se ne moraju umanjivati. One biraju same za sebe. Odlučuju same za sebe. Nisu manje vrijedne jer su djevojčice.

I isto to naučite svoje dječake.

Ostali naslovi ove autorice:

Camille Laurens rođena je 1957. godine u Francuskoj. Objavila je dvadesetak djela (romane, književne zapise, eseje) i osvojila više književnih nagrada.
Za roman Djevojčica, objavljen 2020. godine, osvojila je nagradu časopisa Lire za knjigu godine.

Gdje kupiti roman Djevojčica:

Fraktura

Neki romani koje smo kolegica i ja čitale, a mogli bi se shvatiti kao femisnitički romani ili, bolje bi bilo reći, romani o snažnim ženama, su sljedeći:

Margaret Atwood: Svjedočanstva

Lucija Tunković: Pupčana vrpca

Emilia Hart: Weywardice

Želimir Periš: Mladenka kostonoga.

Naravno, ima ih još puno, ali evo, da ne lijepim sve linkove, istražite malo blog Mala od knjiga. 🙂

Objavljeno

Loreth Anne White: Nemirne kosti

Nakladnik: Mozaik knjiga, 2025.

Naslovnica knjige Nemirne kosti: ©Mozaik knjiga

Preveo Andrej Bukarica

Loreth Anne White Nemirne kosti

Roman Nemirne kosti novi je naslov autorice Loreth Anne White. Moja očekivanja bila su velika jer sam prethodno pročitala njezine romane, odličan Sluškinjin dnevnik, Plivačicu te Ispod đavoljeg mosta, izuzetno napet roman, inspiriran istinitim događajima. Ovaj je roman na tragu njezinih prijašnjih romana, s razlikom što se autorica ovaj put poslužila provjerenim receptom o grupi prijatelja, naizgled povezanih, imeđu kojima se očigledno nalazi ubojica.

Jane

Ljudske kosti pronađene su ispod stare kapelice u šumi. Policijska istraga koju vodi inspektorica Jane Munro povezuju ostatke s desetljećima starim slučajem nestale tinejdžerice Annalise Jansen. Tada, davne 1976., smatralo se da je Annalise nakon zabave, s lokalnim dečkom, napustila grad.

Osim rada na slučaju, detektivka odjela za ubojstva Jane Munro nosi svoju osobnu dramu. Njen je zaručnik nestao na planinarenju prije nekoliko mjeseci, a da nije saznao da ona nosi njihovo dijete. Trudnoj Jane istraga daje potreban zamah da ostane u realnosti bez samosažaljenja. Istraga dobiva smrtonosni zaokret kada Jane otkrije drugo tijelo, koje baca potpuno novo svjetlo na ovaj zaboravljeni slučaj.

Šestorka

Godina je 1976. Grupa prijatelja, svi pri završetku srednje škole, žive bezbrižno mladenačkim životom prepunom zabave, veselja, ali i alkohola, prepirki, izrugivanja i međusobnih prevara. Popularno nazvani Šestorka, duše su svakog tuluma. Kad Annalise nestane, u malom gradu kruže glasine da je pobjegla ili da ju je možda ubio lokalni obojeni dečko čiji se roditelji nikad nisu pomirili s njegovim nestankom.

Saznanje da su pronađene kosti Annalisine kod njezinih prijatelja  Rocca, Jill, Care, Boba, Mary i Clauda izaziva iznimnu nervozu. Svi su oni u međuvremenu osnovali obitelji, postali uspješni i ugledni građani, ali Annalisine kosti postepeno pričaju priču.

Dugo zakopane tajne i laži uskoro će se razotkriti, a obećanje dano u jesenskoj noći prije četrdeset sedam godina šestorka će pokušati zaštititi s još više laži.

Što ako nije zao?
Što ako mu najbolji prijatelji nikada nisu bili prijatelji? str. 264.

Loreth Anne White Nemirne kosti

Dojam o djelu

Tko je bila Annalise Jansen?

Vesela djevojka, bezobrazna prijateljica, ljubomorna cura ili djevojka lakog morala promiskutetnog ponašanja?  To je pitanje koje si čitatelj postavlja cijelo vrijeme čitanja.

Knjiga vas dobar dio vremena drži u nedoumici o razlozima Annaliseine smrti i raznim misterijama koje je okružuju. Njezin promiskuitet, njezine iznenadne promjene raspoloženja, odnos s prijateljicama, odnos s obitelji, sve nas to vodi u nekoliko pravaca, do zadnje niti kada posljednji dio slagalice sjedne na svoje mjesto.

Nemirne kosti nam pričaju dvije priče. Jedna se događa 1976. godine, a druga danas.

 Knjiga je jako zanimljiva, atmosferična, radnja je brza s naglim obratima što neprestano drži pažnju čitatelja.

Svidjelo mi se kako je autorica unijela komadić znanosti u napeti krimić. U rješavanju zločina starog desetljećima, detektivka odjela za umorstva Jane Munro i forenzička antropologinja dr. Ella Quinn koriste forenzičku genealogiju i DNK testiranja kako bi riješile stari neriješeni slučaj i tako donijele utjehu obitelji. U tom svjetlu, ideja da kosti mogu pričati svoju priču savršeno je iskorištena.

Na početku vas zbunjuje veliki broj likova, ali kad pohvatate priču, shvaćate da su likovi vrlo dobro razrađeni, vrlo nesavršeni i karakterno dvojbeni, a opet vrlo ljudski. Malo po malo, otkrivaju se slojevi tajni i međusobni odnosi među Šestorkom, a grupa se počinje raspadati. Ako se istina otkrije, bogati  i lagodni životi nestat će, a sa sobom će povući i neke nevine žrtve. Ako nitko ne progovori, njihove tajne ostaju zakopane, zar ne?  Možda da, možda ne.

Istina je da uvijek netko progovori jer ne može izdržati teret grizodušja.

Ako je ovo prva suradnja Jane Munro i forenzičke antropologinje dr. Ella Quinn, s nestrpljenjem želimo još, i to uskoro!

U tom trenutku silno je trebala pripadati toj skupini. Potreba za pripadanjem osnovni je instinkt za preživljavanje. str. 244.

Loreth Annie White Nemirne kosti

O autorici

Loreth Anne White višestruko je nagrađivana autorica kriminalističkih trilera, poput  Pacijentove tajne, Sluškinjina dnevnika,  Ispod đavoljeg mosta i Nemirne kosti. S više od tri milijuna prodanih knjiga diljem svijeta i prijevodima na preko dvadeset jezika, pobrala je mnoge prestižne nagrade. Živi i radi u Kanadi.

Gdje kupiti:

Mozaik

Objavljeno

Karin Slaughter: Lažni svjedok

Nakladnik: Znanje, 2025.

Naslovnica romana Lažni svjedok: ©Znanje

Prevela Dubravka Pleše

I najbolji i najlošiji alibiji ponekad su zvučali kao potpune slučajnosti. (str. 74.)

Karin Slaughter: Lažni svjedok

Lažni svjedok

Leigh Collier uspješna je odvjetnica, predana majka i, prema vlastitom mišljenju, ne baš tako dobra supruga. Od muža Waltera razdvojena je već neko vrijeme, ali nikako se ne uspijeva natjerati finalizirati razvod.

Svakodnevno zaokupljena sitnicama, uporno se trudi duboko u sebi potisnuti sjećanje na jednu noć iz djetinjstva. Jednu stravičnu noć koja bi je, ako se ikada otkrije, sasvim i zauvijek upropastila.

Leighin se cijeli život okreće naglavce kada je šef upućuje na novi slučaj. Mladi je i zgodni bogataš uhićen za zvjersko silovanje.

…policija, odvjetnici, suci, svi će reći da je željela taj odnos jer, što god se dogodilo ženi, muškarci uvijek, uvijek jedni drugima čuvaju leđa. (str. 110.)

Postavlja se pitanje – zašto, pokraj toliko boljih i poznatijih odvjetnika, mladi Andrew želi baš Leigh?

Nakon što ga susretne, Leigh vrlo brzo shvaća da se dogodilo ono čega se već godinama boji. Njezina užasna tajna mogla bi biti otkrivena. Naime, Andrew je poznaje. I zna što je učinila.

Pitam se (…) kada bi ti namjeravala počiniti strašan zločin, zločin koji bi uništio život druge osobe, bi li znala kako se iz toga nekažnjeno izvući? … Nije to kao kad smo bili djeca. Onda se čovjek mogao izvući s hladnokrvnim ubojstvom. (str. 84.)

I ako ga ne uspije obraniti, pustit će u javnost sve ono što Leigh pokušava sakriti, a ona će izgubiti puno više od pukog slučaja.

Jedina koja joj može pomoći njezina je mlađa sestra. A ona ima toliko svojih problema da u njima nema mjesta za Leighine. Ili ipak ima?

Dvije sestre počinju igrati igru mačke i miša s poremećenim psihopatom. Mogu li pobijediti? 

Dvije sestre

Motiv dviju sestara jedan je od najsnažnijih i najboljih motiva na kojima Karin Slaughter, moja obožavana autorica, gradi svoje romane. Sestre i neki vid sestrinstva makar se spominju u većini romana, a meni je najdraži (usudila bih se reći, uz ovaj) Dobra kći, koji prati dvije sestre tinejdžerice, čiji su životi brutalno i nepovratno uništeni u samo jednoj noći.

Osjećala je kako joj se noge odižu od poda. Ruke su joj počele lamatati zrakom kao da joj je krv zamijenjena helijem. Prepoznala je isti onaj osjećaj koji je iskusila prije nekoliko dana, lakoću koja je pratila činjenicu da njezina duša više nije mogla izdržati ono što se zbivalo pa je napuštala njezino tijelo i ostavljala ga da se nosi s posljedicama. (str. 323.)

Karin Slaughter: Lažni svjedok

Lažni svjedok roman je koji sam progutala u svega par večeri i nikako ga nisam mogla prestati čitati. Radnja je toliko zanimljiva i toliko užasna u isto vrijeme (klasična Slaughter, tko zna na što mislim, zna). Sadašnjost i prošlost neraskidivo su povezane u gadno klupko još gadnijih zločina. Leigh i njezina sestra morat će dati sve od sebe kako bi se riješile sadističkog psihopata koji im visi nad glavom. Njihova sestrinska povezanost nikada ne dolazi u pitanje, čak ni kada su godinama razdvojene, čak ni kada su suučesnice u neizrecivom, čak i kada je jedna (možda) kriva za sve zlo koje je snašlo ovu drugu.

Preporuka vam ne treba

Znate me već dovoljno dobro da su, kada je riječ o ovoj autorici, moje riječi irelevantne i neće vam ponuditi ništa novo. Svaki njen roman mogu vam preporučiti i bez prethodnog čitanja, jer ZNAM da će biti dobar. Jedna je od rijetkih autorica čije riječi i godinama nakon prvog romana ne gube snagu i vau-efekt. Uvijek je sposobna izmisliti nešto novo, neko drugačije zlo koje čovjek može nanijeti čovjeku, najčešće muškarac ženi.

Čak i kada pleše oko istih motiva, kao što su silovanje, ubojstvo, pedofilija i razne vrste sakaćenja (vjerujte mi, svjesna sam da ova rečenica zvuči lepršavije nego što bi trebala) uvijek ih uspijeva upakirati u nešto što želimo pročitati. Sve te okrutne zločine, kao nekom čarolijom, na kraju isplete u priču koja zapravo i nije o njima. Češće je riječ o emocijama – o ljubavi, povezanosti, odanosti. Kao i uvijek, ova se autorica dotiče i nekih aktualnosti, pa tako u ovom romanu imamo osvrt na pandemiju virusa covid-19, a jedan od, nažalost, uvijek aktualnih motiva jest i ovisnost o drogama.

Iako ima gotovo petsto stranica, Lažni svjedok jedan je od onih romana koji se čitaju brzo, lako i napeto, tako da su sva osjetila uključena. Ako ne volite (detaljne) opise nasilja (fizičkog, psihičkog, seksualnog), onda ovo možda i nije roman za vas. Ali, ako želite pročitati trilerčinu koja će vam se uvući u misli i koja vas neće puštati iz stiska dok ne pročitate zadnju stranicu, a onda će vas držati još malo, čisto da vam se bolje ureže u kosti, Lažni svjedok štivo je za vas.

Brutalan, snažan i bolan kao šaka u lice. I jednako tako ostavlja trag.

Uz Dobru kći, ovo mi je jedan od najdražih romana Karin Slaughter.

Dovoljno rečeno.

Karin Slaughter: Lažni svjedok

Ostali naslovi ove autorice:

Klikom na recenziju romana Dobra kći (link je gore drugom odjeljku) doći ćete ne samo do tog osvrta, već i do popisa ostalih romana Karin Slaughter. Popis uključuje sve nastavke serijala o Willu Trentu, sve dosad objavljene samostalne romane, napomenu za čitanje te moj kratki dojam o dosad objavljenim Slaughteričinim romanima.

Gdje kupiti roman Lažni svjedok:

Znanje

Objavljeno

Ashley Flowers: Sve sami dobri ljudi

Nakladnik: Egmont Puls, 2023.

Naslovnica romana Sve sami dobri ljudi: ©Egmont Puls

Prevela Valentina Markasović

Ashley Flowers: Sve sami dobri ljudi

Sve sami dobri ljudi

U Wakarusi, gradiću iz kojeg Margot Davies potječe, sve su sami dobri, bogobojazni ljudi. Zato su, kad se dogodi strašan zločin i djevojčica January Jacobs nestane, sve dobre i bogobojazne oči uprte u njezinu obitelj. January Jacobs vrlo je brzo pronađena ubijena i wakaruški jezici počinju lamatati. Neslužbeni je zaključak, i javna tajna, da ju je zatukla vlastita majka, Krissy Jacobs.

Stanovnici Wakaruse, u Indiani, znali su širiti tračeve brže nego što pauk plete svoju mrežu. Svaki put kada bi netko njihov učinio nešto što nije trebao … tračerski lanac Wakaruse zaklepetao bi i svaku sitnicu nemilog događaja prežvakao toliko temeljito da je, kada bi je naposljetku ponovno ispljunuli, Istina bila izobličena i neprepoznatljiva, iskrivljena u priču. (str. 7.)

Dvadeset i pet godina kasnije, Margot se vraća u svoj gradić kako bi se brinula o voljenom ujaku Lukeu, koji boluje od demencije.

…izostanak očeve nježnosti, kao i majčine, kad smo već kod toga, za Margot nije bio ništa novo. Njezin je dom u djetinjstvu bio ispunjen vikom i svađom isprekidanima razbijanjem čaša zavitlanih u zidove. (str. 14.)

Ni nakon svih ovih godina, Margot ne može zaboraviti Januaryno ubojstvo. Naime, January je bila Margotina najbolja prijateljica i prva susjeda. I zato Margot neprekidno proganja misao na ubojicu koji stoji između dva prozora, Januarynog i njenog, i bira u koju će kuću provaliti, koju će djevojčicu ubiti.

A onda, Wakarusu potresa vijest o još jednoj djevojčici koja je nestala u susjednom gradiću. Ima li to veze s January? Margot počinje istraživati davni zločin. Mora se probiti između istine i priča koje su odavno ispreli mještani. Kad nabasa na neočekivano, šokantno otkriće, iako više nije šestogodišnja djevojčica, njezin se život nađe u velikoj opasnosti…

Prije čitanja

Prije čitanja romana Sve sami dobri ljudi o njemu sam čula puno toga. I pohvale i pokude. Nekima je bio izvrstan, drugima ajme majko. Ali svi, BAŠ SVI, isticali su kraj.

I tako sam prionula na čitanje, čitavo se vrijeme veseleći kraju! Kakav je to kraj, kad je ostavio toliki dojam na čitatelje?

I da, kraj je doista pamtljiv. Neću reći da mi se ne sviđa, ali frustrira.

Toliko o tome.

Ashley Flowers: Sve sami dobri ljudi

A sad u maniri ovog romana, koji se događa između prošlosti i sadašnjosti, vratimo i se i mi na početak. Rekla sam vam svoj dojam o kraju, a sad malo više o onome što vodi do tog kraja.

Bivši detektiv odmahnuo je glavom. „Ne treba vam motiv da dokažete ubojstvo. Dokazi to čine umjesto vas.“
Dok je to možda bila istina što se tiče rješavanja zločina, Margot je bila novinarka. Bavila se pričama, a likovi u pričama trebali su motive. (str. 116.)

Nigdje nisu sve sami dobri ljudi

Sve sami dobri ljudi roman je koji mi se jako svidio. Ljudi uglavnom spominju sporu radnu, meni je bila ok. Ima par onako baš napetih dijelova i moram reći da sam se veselila trenutcima u kojima bih uzela knjigu u ruke. Nije mi ovo nešto najbolje ikad, ali triler je skroz solidan, bolji od trećine pročitanih prošle godine.

Kao što znate, jedan od omiljenih motiva u trilerima i krimićima svakako mi je mala zajednica sklona nabrzaka osuditi ljude. Obožavam osjećaj klaustrofobije koji mi takva priča izaziva!

Stoga će ljudi pričati, svakako, ali nećeš moći vjerovati nijednoj njihovoj riječi.
(str. 42.)

Osim toga, volim i kada se istražuje neki zločin iz prošlosti, to romanu daje neki posebni šarm i kao da pojačava jezu ili, bolje rečeno, boji radnju nekim zloslutnim osjećajem. Taj osjećaj zle kobi pojačava i pripovijedanje u dva vremenska razdoblja. U prošlosti, točno u danu u kojem je umrla January Jacobs. I u sadašnjosti, kada Margot shvaća da se mora, ne pretjerano oduševljeno, vratiti u rodni grad. Zanimljivo što je Margot jedini lik kojem možemo vjerovati, premda ona nije jedina koja nam priča što se dogodilo. Svi ostali likovi potpuno se nepouzdani jer svi nešto kriju, čak i oni od kojih to ne biste očekivali.

I za zaključak – Sve sami dobri ljudi roman je idealan za ljeto i čitanje na plaži pa ga stavite na svoju tbr listu za ovo ljeto – naravno, ako ga još niste pročitali. Neće vas opteretiti, a uvući će vas u sebe. Željet ćete saznati više, ali ne toliko da biste zanemarili plivanje i brčkanje u moru. Meni je bio skroz ok i nije mi žao što sam mu poklonila vrijeme za čitanje.

Ashley Flowers: Sve sami dobri ljudi

Ostali naslovi ove autorice:

Ashley Flowers voditeljica je popuarnog podcasta o stvarnim zločinima Crime Junkie, a Sve sami dobri ljudi njezin su debitantski roman. Vjerovali ili ne, jedan od zločina koji je bio tema tog podcasta, postao je inspiracija za ovaj roman.

Gdje kupiti roman Sve sami dobri ljudi:

Egmont Puls, webshop Znanje

Romana o (zaboravljenim) zločinima u malim, pitomim gradovima ima more sinje i nema šanse da nabrojim sve koje smo pročitale i recenzirale.

Navest ću samo sljedeće:

Objavljeno

Anna Solyom: Na kavi s mačkom

Nakladnik: Stilus knjiga, 2025.

Naslovnica knjige Na kavi s mačkom: ©Stilus knjiga

Prevela Julijana Jurković

Anna Solyom na kavi s mačkom

Knjiga Na kavi s mačkom zahvala je svima koji udomljavaju životinje, brinu se od njima i pomažu im jer su koristi za nas, ljude, mnogostruke. Autorica se knjigom zahvaljuje svima koji ne čine zlo životinjama. Jer život je svetinja. Kafić za mačke uistinu postoji. Nalazi se u Barceloni. Dvije razigrane mačke iz tog kafića koje je autorica nazvala Kapučino i Sudbina, vrlo različitih karaktera, bile su autoričine muze za pisanje ove kratke knjižice.

Nismo mi ti koji biramo mačku koja nam se sviđa, mačka je ta koja bira čovjeka s kojim želi dijeliti svoj život. str. 93.

Nagore

Nakon niza životnih promašaja, Nagore se iz Londona vraća u Barcelonu. Prekid s dečkom, roditelji koji je pritišću jer je neudana četrdesetogodišnjakinja bez posla, stanarina koju mora platiti, sve to muči Nagore i ne da joj mirno spavati. Na nagovor prijateljice, pristaje raditi u Cat caffeu, a to je za Nagore najgori posao na svijetu jer – istinski mrzi mačke.

Tamo gdje mačke vladaju

Nagorein očaj naveo ju je da potpiše jednomjesečni probni ugovor. Nakon kaotičnog početka, Nagore upoznaje sedam mačaka koje zapravo stanuju u kafiću i o kojima se, osim klasičnog rada u kafiću, mora brinuti. U kratkom vremenu Nagore prolazi nevjerojatno iskustvo učenja umijeća života. Shvaća da nije riječ o mačkama, već o njoj samoj. Međuljudski odnosi zahtijevaju napor na koji Nagore nije spremna, ali mačke ništa ne pitaju, one su jednostavno tu. I slušaju.

Pomislila je kako možda ipak nije stvar u mačkama koje je mrzila. Već u njezinu starom načinu života njezinoj ulozi žrtve, njezinim strahovima i beskonačnim vrtlozima negativnih navika i misli. str. 133.

Dojam o djelu Na kavi s mačkom

Na kavi s mačkom nije priča o mačkama. Ovo je priča o čovjeku i životinji. Priča o svemu onome što nam životinje mogu pružiti i nesebično pružaju bez da mi to tražimo od njih, a često puta bez da smo te dobrobiti uopće svjesni. Svi vi koji volite životinje, ovi koji ste prema njima indiferentni, pa čak i vi kojima kućni ljubimci idu na živce, molim vas, pročitajte ovu knjigu.

Ona je studija o umijeću življenja. Kazuje nam kako je moguće i, kad smo sasvim na dnu, posložiti svoj život na osnovu nekoliko jednostavnih koraka. Autorica je te korake zgodno osvijestila preko mačjih razmišljanja. Mačke su u ovoj knjizi zapravo terapeuti – za razliku od raznih stručnjaka psihologa, psihoterapeuta i ostalih koji bi nam davali skupe savjete o životu, mačke su potpuno besplatni savjetodavci.

I ne samo mačke. To je uloga svih životinja o kojima čovjek brine. Ali isto je tako činjenica koliko u životu dajemo, toliko nam život (u ovom slučaju mačke) vraća. Nagore je to naučila.

Zanimljivo je da se autorica, osim što je spisateljica, bavi fizioterapijom, mindfulnessom  i drugim tehnikama usklađivanja uma i tijela.

Mačke su profesionalni spavači koji znaju koristiti san kako bi preboljeli traumu. str. 105.

Ako vas zanimaju knjige o mačkama i njihovom prijateljstvu s ljudima, pogledajte i ove naslove:

Mačak koji je poučavao zen

Iza svake sjajne žene stoji sjajna mačka

Frankie-životna filozofija jednog mačka

Putni zapisi jednog mačka

Anna Solyom Na kavi s mačkom

O autorici

Anna Solyom rođena je u Budimpešti. Živi u Barceloni sa svojim prijateljem, piscem Francescom Mirallesom. Godine 2012. objavila je svoju prvu knjigu, Filosofia del cuscino (Párnafilozófia, in ungherese), nakon koje je 2020. uslijedio bestseler Na kavi s mačkom.

Gdje kupiti knjigu Na kavi s mačkom:

Stilus

Objavljeno

Angela Marsons: Dječja igra

Nakladnik: Mozaik knjiga, 2025.

Naslovnica knjige Dječja igra: ©Mozaik knjiga

Prevela Nikolina Palašić

Angela Marsons Dječja igra

Knjiga Dječja igra jedanaesti je dio serijala o Kim Stone. Ovaj put autorica je u kriminalističkoj priči obradila temu djece genijalaca. Njezino polje interesa pri pisanju ovog romana bila su ta nadarena djeca, genijalci, njihov život od mladosti pa sve do zrelih godina. U romanu pratimo inspektoricu Kim Stone koja rješava slučajeve ritualnog serijskog ubojice. Kakve veze imaju inspektorica, serijska ubojstva i djeca genijalci?

Tijelo na igralištu

Na dječjem igralištu pronađeno je tijelo starije okrutno ubijene gospođe. Inspektorica Kim Stone sa svojim timom stiže na poprište događaja. Ubrzo shvaća da  ubojstvo nije nasumičan napad, već podrobno planiran scenarij u režiji poremećenog uma. Na potiljku žrtve urezan je znak X. Zašto bi netko hladnokrvno ubio umirovljenu profesoricu dječje psihologije? Da bi to saznala, Kim mora istražiti tko je bila žrtva i čime se bavila.

Stvarno si se trebala igrati sa mnom – kažem joj opet iako znam da više ne čuje. str. 7.

Žrtva

Žrtva, Belinda Evans, bila je umirovljena sveučilišna profesorica dječje psihologije. Kim se obrati njezinoj sestri kako bi saznala što više o preminuloj, ali na njezino zaprepaštenje, saznaje da sestre ne samo da uopće nisu bile bliske, nego je među njima postojao animozitet i napetost. Dok Kim, Bryant i Stacey rade na jednoj istrazi, njihov kolega Penn  rješava slučaj ubojstva mladića. Ubrzo se pojavljuju još dva tijela obilježena znakom X. Kim i njezina ekipa moraju biti brzi.

Inspektorice, žao mi je što vas moram razočarati, ali moja sestra i ja zapravo se nismo podnosile. str. 35.

Dojam o djelu

Da bi povezala žrtve, Kim mora zakoračiti dublje u prošlost, u vrijeme kada su ti ljudi bili djeca. Otkriva da je poveznica svim žrtvama postojanje bar jednog djeteta u obitelji koje je bilo u nečemu nadareno. Sva ta djeca, mali genijalci, već u ranim godinama bili su uključeni u razna događanja na kojima se procjenjivala i ocjenjivala njihova nadarenost.

Ako zanemarimo kriminalnu pozadinu koju roman nosi, Angela Marsons zagrebla je jednu veoma ozbiljnu temu, a radi se o nadarenoj djeci, njihovom statusu u obitelji, odnosima s drugom “prosječnom” djecom u obitelji i sazrijevanje te djece, od osjetljivih djetinjih godina do zrelosti. Pitamo se kakvo je uopće djetinjstvo djece genijalaca, normalno i uobičajeno ili ipak drugačije?

Zapitamo se i o roditeljskim ambicijama koje guraju tu nadarenu djecu (kao uostalom i djecu male glumce ili male manekene) pred pozornost javnosti koja ih proučava i vrednuje, bilo za pljesak, bilo za kakvu nagradu (koja je najčešće novčana).

Novo je pitanje, što je s braćom i sestrama koji nisu toliko pametni?  Cijelo vrijeme čitanja romana pitate se  kako se krajnje brutalan prolog uklapa u sve to. Kad već mislite da vam ništa nije jasno, Angela Marsons otkriva vam intrinzičnu motivaciju ubojice, dosegnuvši ga na zadnjem koraku.

Dječja igra na tragu je ranijih Angelinih knjiga. Ideja mi je bila sociološki zanimljiva jer nikad nisam razmišljala kako se u obitelji ultra-genijalnih pojedinaca, koje roditelji forsiraju, osijeća ono drugo ili treće dijete u obitelji koje u svemu prosječno. Sigurna sam, loše.

Po mom iskustvu, drugoj djeci u obitelji uopće nije tako bajno. str. 304.

Ostala djela Angele Marsons prevedena kod nas:

Angela Marsons Mrtve uspomene

O autorici

Angela Marsons, britanska spisateljica kriminalističkih romana, svjetsku je slavu stekla serijalom o inspektorici Kim Stone. Do danas je objavila 23 romana, koji su prodani u više od tri i pol milijuna primjeraka i prevedena na 28 jezika. Radnja njezinih knjiga smještena je u britanski Black Country, gdje je i odrasla, a poznata je po majstorski oblikovanim kriminalističkim istragama, intrigantnim zločinima i psihološki složenim likovima.

Gdje kupiti

Mozaik knjiga

Objavljeno

Lucija Tunković: Pupčana vrpca

Nakladnik: Fraktura, 2024.

Naslovnica romana Pupčana vrpca: ©Fraktura

Lucija Tunković: Pupčana vrpca

Pupčana vrpca

Roman Pupčana vrpca kreće iz neba pa u rebra. Glavna junakinja, istog imena kao i autorica – znakovito! – upravo se potukla s vlastitom majkom u najromantičnijem gradu na svijetu. Dok svaka u svom kutu malenog pariškog stana liže svoje rane, Lucija ponire duboko u sebe propitkujući okolnosti koje su je ovamo dovele.

Nelinearnom radnjom romana pratimo Lucijino djetinjstvo i mladenaštvo obilježeno kompliciranim odnosom s roditeljima, što nas vodi do njezine današnje dobi. Žena je od malo manje od trideset godina, još uvijek obilježena brojnim kompleksima i nesigurnostima, bez nekakve perspektive u životu, tek s maglovitim (pred)osjećajem da će, na kraju, ipak sve biti u redu.

Pupčana vrpca iz naslova očigledno simbolizira vezu pripovjedačice i majke, vezu koja je bezbroj puta napuknula, ali nikako da pukne do kraja. Čak je niti razdvojenost, međusobno zamjeranje, ogorčenje i ubodi mržnje neće uspjeti prekinuti.

Ona je bila sve to i više od toga, moja maternica, moja saveznica, moja progoniteljica. Od njezina pogleda sklanjala sam se pod njezino krilo. „Nisam ti nikada rekla da te volim jer ni meni to nitko nikada nije rekao.“ (str. 102.)

Ženska linija

E sad, da ne bi sve bilo tako mračno, pokušat ću nekako objasniti fabulu ovog romana koji je sve osim jednostavan za čitanje, ali kad se naviknete na stranice gusto ispisanog teksta, kad uhvatite luđački ritam Lucijina pripovijedanja, gotovo sam sigurna da ga nećete moći ispustiti iz ruku.

Pupčana vrpca zbir je svih onih veza sa ženama našeg života. Iako i muškarci ostavljaju traume, ovo je ipak roman u kojem žene vode glavnu riječ. Lucijina majka i bake između kojih sam se svako toliko gubila jer nikako nisam uspjela uhvatiti koja je koja, čine središte ove emotivne i divlje proze koja istinski živi, diše i skače po stranicama. S neke grize, s neke bjesni, s neke, ali rijetko, miluje.

Lucija Tunković: Pupčana vrpca

…proizlazi zaključak da je duševno oboljenje ništa drugo doli bolesti (ženske) osobnosti. Sve te silne luđakinje s kojima sam odrasla nisu imale problem s mozgom, nego sa svijetom na koji su došle bez dopuštenja, a u kojemu je njihovo kretanje bilo ograničeno i stalno nadzirano. Prkosile su društvu što im je brojilo svaki zalogaj i svaku prostu riječ, dane bez krvarenja i dane krvarenja, a u kojem su, bez obzira na sav trud i uzornost, uvijek bile uskraćene za nešto (…), naučene od malih nogu da tuđe potrebe uvijek stavljaju ispred svojih. (str. 65.)

Autobiografija ili (auto)fikcija?

Lucija Tunković napisala je štivo koje neću zaboraviti dok sam živa, ponajprije zato jer sam, nakon Pupčane vrpce, iščitavala i njezin blog (link je na dnu) i iz kojeg mi se čini da je sve ono navedeno u romanu – ISTINA.

Malotko je znao što se uistinu zbiva u meni i kod mene doma. Nikada nisam spominjala užase koje sam doživjela kao dijete ni razgovarala s njima o svom unutarnjem rascjepu kojeg sam postajala sve svjesnija. Bila sam kao doktor Jekyll i gospodin Hyde; istoga trena kada bih preskočila kućni prag, u mene se uvlačila sjena, a osmijeh je iščezavao s mog lica. (str. 184./185.)

Traumatična, teška, gusta, proza ove autorice ima vlastiti život. Ako sam u pravu, to je zato jer je svaka rečenica proživljena. Pomalo kao u sapunici, gdje svaki član obitelji ima svoje tajne, članice obitelji prezimena na T kriju maloljetničke trudnoće, bračno nasilje, alkoholizam, nezakonitu djecu, pomalo čak i neželjenu djecu, poremećaje u prehrani.

Spremaju joj svadbu, oblače je je u haljinu koja skriva debljinu njezina trbuha i naglašava ljepotu njezina lica, a onda se pita je li to zaista onaj život kojemu se toliko veselila. (str. 55.)

Za razliku od sapunica, ovdje će se malošto riješiti u zadnjoj epizodi. No, čitatelj neće ostati bez katarze. Nakon zadnje stranice, zatvaramo knjigu, duboko udahnemo i…

Ne znam. Ja sam samo bila zahvalna na svojoj obitelji.

Koliko je toga napisanoga istina, ne znam.

Znam da će me to pitanje proganjati još neko vrijeme.

Lucija Tunković: Pupčana vrpca

Pupčana vrpca – previše ili taman?

Premda se na prvi pogled čini da je u ovom romanu svega previše, nisam to tako doživjela. Možda zato što autorica ne bira najgora od svih iskustava pa ih kači na svoja leđa ili na leđa žena od kojih je potekla. Ona jednostavno piše o onome što je bilo, i imam dojam da je to iskreno, autentično i stvarno.

Svatko u obitelji ima svoju ulogu, a ja sam bila ona nadrkana, svadljiva i bezobrazna, koju nitko ne voli. (str. 157.)

Na početku sam imala dosta problema s gustoćom napisanog i jer su rečenice doista snažne. Teško mi je bilo pohvatati likove i nekoliko sam se puta vraćala unatrag. Sada, tjednima nakon što je Pupčana vrpca pročitana (ali ne i prekinuta), znam točno tko je tko, a mogla bih, i bez virenja u stranice, prepričati njihove životne priče.

Trauma prekrivena razumijevanjem

Rekla sam već da na kraju romana, kad završi bitka između čitatelja i pripovjedačice Lucije, čitatelj dobiva svoju katarzu i može u miru, u kutu ringa, pokušati vratiti svoje disanje u normalu. Isto čini i Lucija. Nakon zadnje stranice, čini mi se da se i ona razračunala sa svojom traumatičnom prošlošću, s obiteljskim vezama koje je sputavaju i toksičnim odnosima koje je toliko dugo pohranjivala u sebi da joj je ostao samo otrov i bijes koji je mjestimice razlila po stranicama. Sada, nakon borbe, svoja iskustva pokriva… A ako ne ljubavlju, onda barem nježnošću i razumijevanjem.

Na Balkanu, gdje je smrtni grijeh ne posjesti sve s tanjura, stalno se priča o hrani, ali nikada ne i o tome kako se zbog nje osjećamo. Pred drugima sam bez srama mogla sreći da sam na dijeti, ali ne i da se bojim kako nikada neću pronaći ljubav ako prestanem vagati kruške na kuhinjskog vagi. Pljuvala sam prožvakane lazanje u strahu da će moja bedra otjerati buduće udvarače… (str. 181.)

Iako nije sasvim bez mane, mislim da je Pupčana vrpca primjer izvrsnog prvijenca koji pokazuje ne samo autoričin ogroman talent (pun autoironije i samoprijezira), već nam daje naslutiti i sve one literarne poslastice koje bi se mogle dogoditi negdje u budućnosti.

Jako se, baš baš jako veselim.

Lucija Tunković: Pupčana vrpca

Ostali naslovi ove autorice:

Pupčana vrpca roman je prvijenac Lucije Tunković. Debitantski roman ove kvalitete ne viđa se često i vjerujem da je ispred autorice uspješan književni put koji, do nekog novog naslova, možemo pratiti u njezinom blogu Tear party.

Gdje kupiti roman Pupčana vrpca:

Fraktura

Objavljeno

Alex Michaelides: Furija

Nakladnik: V.B.Z., 2024.

Naslovnica knjige Furija: ©V.B.Z.

Prevela Andrea Šimunić

Alex Michaelides Furija

Koliko vam se puta dogodilo da vam, dok čitate neku knjigu, glavni lik bude iznimno antipatičan? Što ste onda napravili? Ostavili knjigu po strani ili, poput mene, mazohistički pročitali knjigu do kraja?

Upravo takva je kod mene bila situacija s Furijom. Knjigu sam pročitala nakon izvrsne Nijeme pacijentice i nešto lošije Djeve moraju umrijeti. Furija je drugačije napisan roman po tome što nam ovu priču priča pripovjedač, Elliot, koji je također jedan od likova u priči. Evo kako kreće priča:

Lana

Lana Farrar glamurozna je holivudska filmska zvijezda koju prati  more obožavatelja diljem svijeta. Zasićena filmskom karijerom i zvjezdanom prašinom, Lana pozove nekolicinu prijatelja i dio obitelji da provedu mirni Uskrs na malenom grčkom otoku Aura, gdje ima ljetnikovac. S Lanom na otok dolaze njezin suprug Jason, sin Leo iz prvog braka i prijatelji Kate, također glumica, sklona teatralnim ulogama i upadljivom načinu odijevanja te Elliot, dramatičar koji je zapravo Lanin dugogodišnji prijatelj. Na otoku se nalazi još i osoblje koje održava malu otočku zajednicu .

Ona je bila vjetar. I došla je po mene. Postao sam furija. str. 276.

Furija – početak

Dok se vrijeme na otoku postepeno mijenja, priču nam priča dramatičar,  Elliot, preskačući vremenska razdoblja kako bi nas upoznao s karakterima likova. S obzirom na to da sam radi predstave, pada mu na pamet napraviti jednu za sve sudionike. Svi na otoku postaju i publika i glumci. I žrtve i ubojice. Saznajemo da je Elliot nepovratno zaljubljen u Lanu, ali ne znamo što mu je važnije-  neuzvraćena ljubav ili dobra predstava. Možda oboje.

Kreće predstava prema Elliotovom scenariju, a onda se dogodi ubojstvo.

Kreativan sam zato što sam kao dijete bio nezadovoljan stvarnošću koju sam bio prisiljen podnositi. str. 283.

Dojam o djelu

Furija u ovom slučaju nije vjetar nego stanje uma glavnog protagonista. Pisac je sve napravio, namjerno ili slučajno, da nam se glavni lik, koji je pripovijedač, uopće ne svidi. Elliot je iskompleksiran, pomalo ljigav, manipulativan i moralno dvojben, ali činjenica je da je vrstan dramatičar koji zna napraviti i prodati dobru priču.

Upravo je taj osjećaj drame najbolji u knjizi koja je po mom sudu osrednja. Cijela je postava likova nekako glumačka pa niste sigurni jesu li svi glumci ili samo neki od njih. Pisac nam je u svakom slučaju pokazao da su i poznate osobe ljudi od krvi i mesa te da i oni imaju svakodnevne životne, ljubavne, financijske i ostale probleme, kao i ostali ljudi čiji životi nisu na pozornici.

Iako je namjera pripovjedača bila da nam ispriča priču o ljubavi, pa makar neuzvraćenoj, zapravo nam je ispričao priču o jednoj opsesiji, nezdravoj žudnji prema ženi koja toga uopće nije svjesna. Dosta smo saznali i o karakterima glavnih likova o kojima bi se moglo svašta reći. Šteta što sporedni likovi, domaćica i čuvar otoka, nisu malo razvijeniji jer su se činili zanimljivi i neobični.

Godinama sam mislio da sam limenko. Vjerovao sam da mi nedostaje nešto životno u nutrini, srce ili sposobnost da volim. str. 190.

Alex Michaelides Furija

Furia – summa summarum

Kao loše strane istaknula bih sljedeće: U priči ima dosta nesimpatičnih likova. Pripovjedač stalno prekida radnju tumačeći sebe ili svoje postupke, što malo živcira. Cijela radnja je pomalo teatralna i dramatičar vrlo vješto razmješta glumce po pozornici.

S druge strane, evo i dobrih strana. Osjećaj drame je stvaran. Postavljena je scena za pravu grčku tragediju. Sve imate – glumce, atmosferu, nevjeru, bolesnu opsesiju, ubojstvo, izolirani otok, čak i furiju, ogroman vjetar koji će sve to pomiješati.

Iako mi je Nijema pacijentica bila Michaelidesov najbolji roman, Furija nije nezanimljiva. Pisac se vratio svojim mediteranskim korijenima kako bi nam ponudio poprište za tragediju na holivudski način.

Cijeli sam život žudio za ljubavlju, štogod to značilo. Žudio sam za tim da me druga osoba vidi i prihvati-da joj bude stalo do mene. str. 189.

O autoru

Nepredvidljiva i uzbudljiva, Furija najnoviji je triler ciparsko-engleskog pisca Alexa Michaelidesa, koji je romanima Nijema pacijentica i Djeve moraju umrijeti zauzeo ljestvice bestselera, među kojima i onu New York Timesa.

Gdje kupiti:

V.B.Z.