Il’ se boriš ili bježiš. A ako bježiš, kad-tad će ti ponestati ceste. (str. 17.)
Male milosti
Boston, ljeto, 1974. U socijalnim stanovima irsko-američke zajednice Southie živi Mary Pat Fennessy. Njezin život nosi debele ožiljke načinjene smrću prvog muža, odlaskom drugog te onim najgorim – predoziranjem voljenog sina.
Nisu siromašni zato što se ne trude, zato što nisu vrijedni, zato što ne zaslužuju bolje. … Nisu siromašni zato što su lijeni, to nipošto. Siromašni su zato što na ovom svijetu postoji ograničena količina sreće, a oni nisu dobili ni mrve. (str. 31.)
Jedino svjetlo njezina mraka je Jules, njezina sedamnaestogodišnja kći.
Jules je oduvijek bila ljepotica. Oduvijek krasna. A sada je naočigled ostarjela. U sedamnaestoj. Od koječega – odrastanja u Commonwealthu (…), gubitka brata, suočavanja s očuhovim odlaskom…, prisilnog preseljenja… u novu školu… (str. 16.)
A onda jedne noći Jules nestaje.
Iste noći, u istom susjedstvu, mladi Afroamerikanac završava pod vlakom.
U pozadini ovih dviju međusobno (ne)povezanih nesreća, nazire se pokušaj rasne desegregacije državnih škola – dio učenika bjelačkih mora ići u crnačku školu i obrnuto.
Dok tinjaju rasni sukobi, Mary Pat počinje grozničavu potragu za svojim jedinim preostalim djetetom. Iza sebe ostavlja tragove krvi i nasilja, a prati ih lokalni mafijaški boss Butler, kojem se nimalo ne sviđa što jedna sredovječna žena njuška oko njegova poslovanja.
Southiejem vlada kodeks. Postoje neke stvari koje se ne rade. Ne cinkaš. Ne okrećeš leđa članu obitelji (čak i ako ga mrziš). Ne govoriš nikome izvan kvarta što se događa u kvartu. I… Ne prodaješ drogu. Nikad. (str. 254.)
Male milosti – mračno i sumorno štivo koje se čita bez predaha
Male milosti mračno su, teško, tegobno i sumorno štivo koje nisam mogla prestati čitati. Način na koji Lehane bilježi riječi i rečenice poetski je, ali i jednostavan. Svaka rečenica puna je emocija i težine i čitatelja uvlači u sebe, u vrijeme rasnih nemira, u siromaštvo, jad i bijedu Southieja koja je bila podnošljiva – dok je bilo nade.
…tada mu je palo na pamet da suprotnost mržnji možda i nije ljubav. Već nada. Zato što se mržnja gradi godinama, ali nada ti se može prikrasti iza ugla dok ne gledaš. (str. 156.)
Kad Mary Pat izgubi nadu, gubimo je i mi. I dok ona šakama češlja sirotinjsko predgrađe u potrazi za istinom, mi zadržavamo dah. Znamo da ne ništa dobro neće proizaći iz svega, ali budno, škrgućući zubima, pratimo njezin mahniti pohod na Southie, sve dok Mary Pat ne nađe istinu. A istina je ružna, kao i predgrađe u kojem se skriva.
Život nam se istrošio. Otkako sam naučio hodati, vidio sam samo mržnju, bijes i ljude koji se nalijevaju cugom da otupe. A onda bi sljedeći dan ustali iz kreveta i sve ispočetka. Cijeli život proveo sam umirući. (str. 80.)
Roman me taknuo ne samo svojim prelijepim, životnim rečenicama, nego i gorko-slatkim, crnkastim humorom koji se provlači iz poglavlja u poglavlje. Na primjer, ovaj dio o nadimcima u Southieju; čak sam se i naglas nasmijala.
Susreo se s tipovima koje zovu Žuti, Lopata, Roštilj i Mudo (…). Naišao je i na Kriglu, Žicara, Kiselog, Ječmenca (koji je slijep), Tabana (koji šepa) i Šakicu (koji nema ruke). (str. 126.)
Zašto „male milosti“?
U Mary Pat ne bujaju milosti – u njoj buja mržnja. Cijeli život obojen joj je mržnjom i mržnja će je koštati glave. No tu su i drugi likovi – simpatičan detektiv Coyne, bolno odvratni Marty Butler i njegovi još odvratniji podanici.
Rasizam je u srži ovog romana. On je pokretač mržnje, ali i razlog sveg zla koje je palo na obitelj Mary Pat. Vidjet ćete, priče o Jules i o mladom Afroamerikancu neraskidivo su povezane. Rasa je ono što lebdi iznad njih, što vodi njihove živote prema neizbježnom kraju.
Male milosti su uf… Zahtjevne, na trenutke mučne. Pogotovo nama u kojima rasizam nije povijesno uvjetovan. Male milosti roman su koji slama i likove i čitatelje. Užasan je i predivan u isti mah.
Na kraju… Što su male milosti? Kaže li se i kod vas tako – ono kad u svakom zlu ima neka mrvica dobra pa zahvalimo Bogu na malim milostima?
Dakle, do samog kraja ovaj roman nema milosti. Melje vas i melje od početka do kraja koji ne donosi katarzu – donosi još jedan kamen i polaže ga na vaše srce. Ipak, tu su negdje utkane i male milosti. Male stvari na kojima možemo biti zahvalni.
Ostali naslovi ovog autora:
Dennis Lehane suvremeni je američki pisac i autor četrnaest romana. Među njima se svakako izdvaja Mistična rijeka, roman prema kojem je Clint Eastwood snimio i istoimeni, Oscarom nagrađeni film.
Neki od ostalih romana (za čije ste filmske adaptacije sigurno čuli) su Nestala bez traga, Otok Shutter, Prljavi novac i Zakon noći.
Ona sluša. Znat će ako lažeš. Doći će i naći će te u tami. (str. 211.)
Vodeni grob – UHC
Privatnog istražitelja Cormorana Strikea i njegovu partnericu Robin Ellacott angažira zabrinuti otac čiji se sin pridružio neobičnoj Univerzalnoj humanitarnoj crkvi.
UHC se na prvi pogled čini kao miroljubiva organizacija koja pomaže siromašnima, pokušava iskorijeniti glad u svijetu i sve to, no kako Strike istražuje sve dublje, tako na površinu izlaze prave stvari – užasne stvari.
Duhovi su stvarni. Zagrobni svijet postoji. To posve sigurno znam. UHC je zla i pokvarena crkva, ali to ne znači da neka njegova učenja nisu istinita. Vidio sam nadnaravne događaje koji nemaju „razumnog“ objašnjenja. Jonathan i Mazu loši su ljudi i još uvijek nisam siguran jesu li prizvali duhove ili demone, ali vidio sam da to čine. (str. 77.)
Postaje jasno da je to kult – i to ne jedan od onih simpatičnih. Sve više i više osoba umire, sve više osoba nestaje.
Na čelu crkve karizmatični je Jonathan, kojeg članovi zovu tata J. A tu je i njegova supruga Mazu, na prvi pogled odbojna spodoba koju, naravno, zovu mama Mazu. Njih dvoje imaju i moći kojima svim skepticima mogu dokazati da su baš oni odabrani. Izabrani od Boga kako bi vodili svoje stado sljedbenika.
I ja… čovjek mu je jednostavno vjerovao. To što je rekao zvučalo je… u tome nije bilo ničeg s čim se nisi mogao složiti, jer govorio je o okončanju siromaštva i postajanju najboljom inačicom svog bića, a on je… jednostavno je bio netko s kim si se želio družiti. … bio je tata kakvog bi čovjek izabrao, da može birati. (str. 176.)
A u središtu religije UHC-a njihova je pokojna kći. Djevojčica se prije više godina utopila, a Jonathan i Mazu digli su je na razinu božice, sada poznate kao Utopljena Božica.
Strike i Robin
Strike i Robin znaju da je kult opasan, ali ni ne slute prave razmjere gadosti koje se kriju na Chapmanovoj farmi – sjedištu UHC-a. I zato, misleći da će sve proći glatko, Robin se infiltrira na farmu kao nova članica Crkve.
Ali bojala se. Sumnjala je da će ikad moći prenijeti Strikeu – svom mjerilu, osobi koja joj je čuvala zdrav razum – koliko je zastrašujuća atmosfera na Chapmanovoj farmi, koliko je strašno znati da si okružen dragovoljnim sudionicima i koliko se sad bojala poziva u sobu za osamu. (str. 435.)
Strah, zlostavljanje, manipuliranje, samo su mali dio kolača koji tata J. i mama Mazu svakodnevno serviraju svojim članovima. Robinin je život u opasnosti kao nikad do sada.
Odvojena od stvarnosti, Robin treba svu svoju mentalnu snagu kako bi se oduprla teroru kulta. Hoće li iz njega uspjeti pobjeći na vrijeme? I kakve će sve tragove na njoj ostaviti boravak na takvom mjestu?
…jaz između onoga što se UHC pravio da jest i onoga što je uistinu bio nikad joj nije bio očitiji i jedan mali dio nje poželio je vrisnuti… (str. 788.)
Vodeni grob – sedmi nastavak serijala
Vodeni grob sedmi je nastavak serijala o privatnom istražitelju Cormoranu Strikeu i njegovoj partnerici Robin Ellacott. Netko mi je rekao da autorica planira napisati deset nastavaka i svaki od njih iščekujem s jednakom dozom histeričnog uzbuđenja i tugaljivosti.
Zašto sam uzbuđena, ne treba posebno napominjati. Ovo je jedan od najboljih, najzanimljivijih, najneobičnijih serijala koje sam ikada čitala. Svaki je nastavak jednako dobar pa čak i, usudila bih se reći, svaki je mrvicu bolji od prethodnoga.
Zašto tugujem? Zato što će, kad-tad, ovoj književnoj poslastici doći kraj. A najiskrenije, ne znam hoću li ikad biti spremna pustiti ovo dvoje istražitelja…
Jako je važno ne upotrijebiti inkriminirajuće informacije u njihovu pogrešnu kontekstu, čak ni kad su u službi lažne priče. Mnogi lažljivci tako se odaju. One su putokazi do stvari za koje možda ne želiš da ih itko primijeti. (str. 997.)
Osim toga, uvijek me i nekako pomalo strah da će novi nastavak podbaciti… Hvala Bogu, Vodeni grob nije jedan od takvih nastavaka. Oh, kako je dobar! Jednako dobar kao prethodnici, kažem, možda mrvicu bolji, a ako ne bolji, onda mrvicu napetiji, luđi, uzbudljiviji.
Ima li netko tko još nije čitao?
U osvrtima na prethodne romane ove planetarno popularne autorice (da, da, Robert Galbraith je žena i to ni manje ni više nego J.K. Rowling, a nju svi znamo) već sam sve rekla pa imam osjećaj da se neprestano ponavljam, ali ne može škoditi.
Serijali kao ovaj ne susreću se često. Vjerujem da je teško kvalitetu održavati na istoj razini, ali autorica to uspijeva s lakoćom. Rekla bih da je stvar u tome što su svi slučajevi potpuno različiti i apsolutno nedokučivi. Strikeov je privatni život kaotičan kao i uvijek, ali Vodeni grob i tu donosi razrješenje.
Njemu je istina bila nepovrediva. Pravda je bila jedina druga vrijednost do koje je jednako držao. (str. 362.)
Ono što mi se naj-najviše svidjelo jest psihologija kulta. Autorica na izvrstan, dubok i detaljan način opisuje sve što se u Crkvi događa. Način na koji vođe kulta uspijevaju privući i još važnije – zadržati svoje članove lud i koliko i strašan. Sve što se događa u UHC-u neću reći da budi jezu, ali definitivno nas čini nervoznima i u nama pobuđuje duboku nelagodu.
I na kraju, za sve nas koji opsesivno čekamo kad će se Robin i on spetljati… Pa… Pomaka ima, ali više sreće u osmom nastavku, hahaha.
Ostali naslovi ovog autora:
Robert Galbraith zapravo je autorica, i to ni manje ni više nego svjetski poznata J. K. Rowling – žena koja je stvorila najpoznatijeg čarobnjaka na svijetu – Harry Pottera. Nastavke o malom čarobnjaku neću nabrajati, jer ne samo da sam sigurna kako ih svi znamo, već i zato što ovdje ipak govorimo o Rowlingčinom pseudonimu Robertu Galbraithu.
Pod tim je imenom napisala zasad pet romana koji čine serijal o privatnom istražitelju Cormoranu Strikeu i njegovoj partnerici Robin Ellacott. To su:
Klikom na osvrte prethodnih romana saznat ćete razloge moje zaluđenosti ovim duom, a i otkrit ću vam treba li serijal čitati po redu (treba 😀 ) ili možete kako vam puhne (nemojte).
Ako vas zanimaju romani o kultovima, a moram priznati da ja takve priče jako volim, pročitajte osvrte na romane Linija izmeđuautorice Tosce Lee i Posljednju udovicuneponovljive Karin Slaughter.
Već sam se nekoliko puta, čitajući romane dobitnika Nobelovih nagrada za književnost, zapitala – po čemu je ova knjiga bolja od drugih? Moram priznati da su me neke od tih hvaljenih knjiga baš razočarale.
Iz tog razloga, pomalo oprezna, Vegetarijanki sam prišla s malom skepsom. Međutim, knjiga me zainteresirala odmah, već nakon prvih nekoliko stranica i pročitala sam je u dva dana. Vegetarijanka nije knjiga o vegetarijanstvu. Knjiga je o ženi, obitelji, sustavu i društvenim normama, o raspadu svega i cijeni koju taj raspad nosi. Nakon pročitane knjige, bilo mi je jasno zbog čega je autorica Han Kang jedna od najcjenjenijih suvremenih južnokorejskih autorica.
Početak
Mlada supruga, Yeong-hye, jednog dana odluči da neće više jesti meso. Do tada u njezinu životu nije bilo nikakvih turbulencija. Yeong-hye vodila je pomalo dosadan život odrađujući svakodnevne kućanske rutine, nezamijećena od okoline pa i od svog supruga. Čovjek koji joj je suprug, osoba beznačajne osobnosti, teško se miri sa ženinom odlukom da postane vegetarijanka. Ne može razumjeti što mu je „spopalo“ ženu s kojom je, po svom mišljenju, imao miran, zadovoljavajući život. Suočen s vlastitom nemoći, suprug o odluci Yeong-hye obavještava njezinu obitelj, tražeći pomoć.
Bila je žena s malo riječi. Od mene je rijetko išta tražila, i bez obzira koliko se kasno vratio kući, nikad nije zanovijetala. str. 9.
Obitelj
Roditelji, sestra i šogor pokušavaju sve kako bi odgovorili Yeong-hye od njezine odluke. Njihove su metode različite – od molbe i preklinjanja do nasilja. Ali Yeong-hye ne popušta. Njezin pasivno-agresivni otpor pokreće lavinu obiteljskih događaja koje više nitko ne može zaustaviti. U tom košmaru obiteljske sramote, trenirane strogoće, tobožnje neodgovornosti, događa se koloplet različitih tumačenja normalnosti pod krinkom dobrobiti Yeong-hye.
Yeong-hye
Yeong-hye pokazuje nevjerojatnu dozu upornosti i prkosa da ustraje u svojoj odluci. Njezina obitelj, okolina i društvo njezinu odluku smatraju neprihvatljivom. Ali Yeong-hye spremna je platiti visoku cijenu za samovoljno odlučivanje o svom tijelu. Cijena je toliko visoka da će Yeong-hye predati svoje tijelo, ali ne i dušu.
Mislila sam da samo moram prestati jesti meso, i da se ta lica više neće vratiti. Ali nije pomoglo. str. 130.
Tri uvida
Knjiga je ispričana s nekoliko različitih gledišta pa imamo perspektivu supruga, šogora i sestre. Od njih saznajemo kakve posljedice nastaju nakon odluke Yeong-hye da prestane jesti meso. Pratimo i Yeong-hye, njezine snove, košmare i razmišljanja koji je učvršćuju u svojoj odluci.
Suprug, plitka i površna osoba, nikad se nije potrudio razumjeti suprugu i istinski je uvrijeđen zbog neposlušnosti svoje žene. Štoviše, on je šokiran promjenom koja se odjednom dogodila. Yeong-hye usudila se nešto odlučiti! A do tada je bila potpuno neupadljiva u svakom pogledu.
Frustriran Yeong-hyenim neposluhom (Yeong-hye odbija nositi grudnjak i posramljuje muža na poslovnoj večeri) i zabrinut za svoj društveni status, suprug se odlučuje za razvod.
Drugi uvid daje nam šogor, sestrin suprug. On, ne baš uspješan likovni i foto-umjetnik, pokušava iskoristiti Yeong-hyeino tijelo kao platno za svoju umjetnost. Njegove metode još su radikalnije nego one Yeong-hyeinog supruga. Upravo gnjusnim seksualnim implikacijama iskorištava Yeong-hye isključivo za svoju medijsku promidžbu.
Treći uvid onaj je Yeong-hyeine sestre. Ona je istinski zabrinuta za sestru. Pokušava razumjeti zašto je Yeong-hye donijela tu odluku, ali to je izvan njezinih misaonih dosega. Nedvojbeno, ona voli sestru, ali joj ne oprašta što je „osramotila“ obitelj.
Nikad do sada nije vidio takvo tijelo, tijelo koje je toliko govorilo i istodobno nije bilo ništa više doli ono samo. str. 100.
Dojam o djelu Vegetarijanka
Knjiga je zgusnuta i atmosferična. Vrlo misaona i intenzivna tako da ostajete s knjigom u ruci i nakon što ste je pročitali, prepuštajući se vlastitim mislima.
Knjiga me na neki način uznemirila dok sam čitala o psihičkoj i fizičkoj metamorfozi jedne žene u patrijarhalnom društvu. Premda naizgled ne možete objasniti motive Yeong-hyeine odluke (navodno je vidjela strahote u snovima), imajući samo vrlo slabašan uvid u živote žena u zemlji poput Južne Koreje, počinjete razumjeti Yeong-hye. Jasno vam je da je ono što drugi nazivaju neodgovornošću, a Yeong-hye pasivnošću, samo oblik prkosa jedne žene prema nametnutoj joj ulozi u društvu. Strogi sustav vrijednosti koji zahtijeva odanost obitelji, konformizam i uskraćivanje odlučivanja o vlastitom tijelu, dovodi mladu ženu do postupnog sloma ega. Ona se više ne snalazi u svijetu ljudi i odabire biti u svijetu biljaka.
Roman nam govori o tome da svatko tko se u društvu koje ima stroge postulate društvenih normi i očekivanih uloga želi pobuniti, plaća visoku cijenu. S druge strane, dušobrižnici kojih ima svugdje oko nas spremni su uploviti u naše živote „dobronamjernim“ savjetima koje ne tražimo.
Možda me najviše uznemirila jedna od zadnjih scena romana, u kojima Yeong-hye prisilno hrane u bolnici, u trenutku kada ona odluči odbaciti svoje tijelo.
Knjiga je izazvala brojne kontroverze zbog niza mogućih interpretacija, ali ostaje činjenica da je pod nazivom vegetarijanstvo autorica zagrebla mnoge teme. Uloga žene u patrijarhalnoj obitelji, izbori koje žena donosi i njihov učinak na pojedinca, obitelj i društvo u srži su samog romana.
O autoru
Han Kang(r. 1970., Gwangju) poznata je suvremena južnokorejskih autorica. Studirala je književnost na Sveučilištu Yonsei u Seoulu, a na literarnu scenu kročila je kao pjesnikinja 1993. Prvi roman, Red Anchor objavila je 1994., a do danas je objavila još nekoliko romana, novela i kratkih priča. Engleski prijevod romana Vegetarijanka (2015.) ostvario je golem međunarodni uspjeh te 2016. osvojio nagradu „Man Booker International“.
Bella Gunness poznata je kao prva žena serijski ubojica u povijesti. Rođena je kao Brynhild Storset 1859. u skromnoj norveškoj obitelji u kojoj je vjera igrala važnu ulogu. Victoria Kielland, zvijezda u usponu norveške književne scene, rekonstruira Bellinu sudbinu i njezin unutarnji svijet spektakularnim načinom, prozom koja graniči s poezijom.
Brynhild
Na početku upoznajemo Brynhild, skromnu sedamnaestogodišnjakinju iz konzervativne i siromašne norveške obitelji. Brynhild čezne za ljubavlju nekoga kome će ona biti posebna. Međutim, kada ostvari ljubavnu vezu, ta je veza jednostrana. Nakon što ostaje trudna, šokirana shvaća da je nekome bila samo tjelesna zadovoljština. Ali stvarno otrježnjenje dolazi kada poslije nasilnog seksualnog čina doživi pobačaj. Emocionalno i psihički slomljena djevojka odlazi na dugotrajno i iscrpljujuće putovanje brodom od Norveške do Sjedinjenih Država.
Ima toga što nikad ne mogu priznati, šapnula je, ima toga što je preveliko. str. 12.
Bella
Dolaskom u SAD, Brynhild mijenja ime u Bella, a zatim Belle. Privremeno se nastanjuje kod sestre, ali ni tu ne nalazi mir. Radi kao krojačica i ponovno se nada da bi mogla upoznati nekog tko će joj podariti ljubav. Usamljena i psihički nestabilna Bella pronalazi utočište u crkvi. Slučajno upoznaje Madsa Sørensena, i unatoč njegovoj ljubavi prema njoj, Bella osjeća nemir kojem se ne može oduprijeti. Istovremeno, prati oglase koje usamljeni muškarci objavljuju u lokalnim glasilima…
Od tuge se nitko ne može izliječiti, ona zauvijek sve mijenja, ali koliko precizno može biti sjećanje? str. 89.
Bellin je život sačinjavala tanka membrana slučajnosti. Uvijek bi novi muškarac pokucao na vrata, spokojan i odlučan, gotovo mučno točan svaki put. str. 139.
Dojam o djelu Moji muškarci
Ne nailazim često na djelo koje je istovremeno jasno i nejasno kao što je to knjiga Moji muškarci. Takav dojam ostavlja nakon čitanja i onda shvaćate da se ne radi o stilu pisanja jer djelo je, premda prozno, napisano veoma poetično. Prepuno pjesničkih figura, usporedbi i metafora, Moji muškarci spremaju vas za nešto lirično, eterično, ali ono što dobivate vrlo je teško, gusto, misaono i meditativno. Djelo je napisano u snažnoj poetskoj prozi i tijekom čitanja shvaćate da je autorica jednostavno izvanredan pripovjedač.
Knjiga nije laka za čitanje. Nimalo. Ni zbog teme kojom se bavi, ni zbog unutarnjeg monologa žene čiji je poremećeni svijet kombinacija nesretnih okolnosti i psihičke bolesti.
Pokušala sam razumjeti Bellu. Rođena u krajnje fanatičnoj, vjerskoj, da ne kažemo “zatucanoj” obitelji, Bella (prvotno Brynhild) pokušava slijediti pravila koja se očekuju od mladih djevojaka u to doba: biti pokorna, radišna, vrijedna, na usluzi roditeljima. Također se očekuje od nje da nađe prikladnog ženika, vjenča se, rodi djecu i skrbi o obitelji. U ranim djevojačkim godinama, Belli se događa seksualno nasilje koje ona isprva ne razumije i brka ga s ljubavlju, ali kada shvati da je samo predmet za zadovoljenje muškaraca, javlja se prva pukotina u njezinoj krhkoj psihi. To je početak procjepa koji postepeno dovodi do raspada ličnosti i posvemašnjeg ludila.
Pojam serijski ubojica obično povezujemo s krajnjim odsustvom emocija, psihopatskim profilom ličnosti i hladnokrvnim egzekutorom. Sve to Bella nije.
Djevojka je prvenstveno tragičan lik čija djela ukazuju na krajnju surovost. Njezina nezasitna potreba da bude voljena i bol koju osjeća zbog toga odredili su njezinu kaznenu putanju mnogo prije prvog ubojstva. U knjizi nećete pročitati opise niti jednog čina ubojstva. Sve što dobivate posljedica je onoga što se upravo dogodilo. Čak i kad pročitate da su te osobe ubijene zapitate se: zar je ta krhka žena uistinu počinila takve zločine?
Još jednom: knjiga je lijepa i strašna na neki način. Takav dualitet ne možete vidjeti u puno knjiga. To čini Moje muškarce neobičnom, mračnom, a opet nekako senzualnom knjigom.
Bella je bila odgovorna samo za sebe, to je počela shvaćati. str. 63.
O autoru:
Victoria Kielland (Fredrikstad, 1985.) norveška je spisateljica. Magistrirala je kazališne studije na Sveučilištu u Kopenhagenu, a pohađala je i studij pisanja. Do sada je objavila tri knjige, zbirku priča te dva romana. Njezina debitantska zbirka kratkih priča, I Lyngen (2013.), ušla je u uži izbor za nagradu Tarjei Vesaas First Book Prize, a njezin prvi roman, Dammyr (2016.), bio je u užem izboru za Nagradu mladih kritičara. Posljednji roman, Mine menn (2021., Moji muškarci, Petrine knjige 2024.) naišao je na jako dobar prijem norveške kritike te je preveden na 16 jezika. Autorica živi i radi u Oslu.
Razmišljajući o objavi u kojoj ćemo povezati nekoliko romana, nas smo dvije vaše Male vrlo brzo došle na ideju – vještice! Već nam se par puta dogodilo da sjedimo na kavi i pričamo što smo zadnje pročitale. I uvijek, nekako, ispadne da je bar jedna nedavno pročitala nešto o vješticama. I čini se, objema su nam baš takvi romani ostali u trajnoj svijesti.
Zašto vještice? Tijekom ljudske povijesti mnogo smo puta naišli na spominjanje vještica, njihovih obreda i magije koja se uz njih veže. U ovim knjigama, osim onog misterioznog, pomalo eteričnog i romantičnog prikaza vještica svjedočimo stvarnim užasima. Inkvizicija, sramotno i mračno razdoblje u ljudskoj povijesti obilježilo je, progonilo i žrtvovalo mnoge nevine sirotice. Svaka od ovih knjiga takla nas je na nekoj drugačijoj razini, ali svaka od njih ima isti nazivnik- vještice.
Donosimo vam izbor romana koji govore prvenstveno o ženama. Ženama koje su nešto znale, koje su nešto mogle. Ženama koje su bile jake kad drugi to nisu bili. Koje su nastavljale živjeti. Spletom okolnosti, njihove su se priče, umjesto onih o ženama, pretvorile u priče o vješticama.
Želimir Periš: Mladenka kostonoga
Postoje li vještice? Čemu ima imena, ima i simena. (str. 371.)
Ovo je roman koji vas začara, baš kao da je na njegove stranice čari bacila sama Gila kostonoga. Gila je lik savršeno oblikovan, istkan jednako od mašte i zbilje. Ona ima sivu, srebrnu kosu. Ime joj je dovoljno neobično da nas opsjeda pitanje o tome kako ga je dobila. Njezin Carević neobičan je koliko i ona. Kako je Gila postala majka? Koga je voljela? Ili je postala majka onako kako to vještice postaju? Kupeći mrvice i tragove o Gili iz poglavlja u poglavlje, u našim se glavama stvara fascinantna priča o ženi koja je silom prilika postala vještica i prigrlila to kako bi preživjela.
Kao što znate, ono što je savršeno teško je opisati običnim riječima. Meni je Mladenka kostonogabaš takva. Ovo je feministički roman o vješticama, koliko god to kontradiktorno zvučalo. Gila je tako hrabra, otvorena, požrtvovna. Ni jedan se jedini muški lik ne može mjeriti s njom. Ona je prigrlila svoje „vještičje“ kako bi preživjela, kako bi spasila onog kojeg voli više od svega. Može li žena uopće više od toga?
Emilia Hart: Weywardice
Vještica. Riječ klizi niz usne kao zmija, silazi s jezika gusta i crna kao katran. … tu su riječ izmislili muškarci… Riječ koja podiže vješala i lomače, žive žene pretvara u trupla. (Altha, str. 149.)
1619. godina. Altha je u zatvoru, optužena za ubojstvo muškarca kojeg je pregazilo krdo vlastitih krava. Sa svih strana optužuju je da je vještica. Uglavnom muškarci. Jer Altha je neobična žena. Danas bi se reklo – liječnica. 1942. godina. Violet raste u domu punom hladnoće i otuđenosti, čvrsto stegnuta uzdama doličnosti koje drži njezin bešćutni otac. Željna znanja, učenja, slobode, Violet čezne za tim da ode što dalje od grandioznog dvorca u kojem živi. 2019. godina. Kad nema druge nego usred noći pobjeći od nasilnog partnera, Kate se skrije upravo u staru kolibicu pokojne pratetke. Dugo potiskivan dio njezina bića procvjeta okružen prirodom i neobičnom pratetkinom aurom, no nevolje za Kate nisu gotove.
Priča triju žena koje dijele istu krv, istu magiju i sudbinu očarava od prvog retka. I ne zna se čija je bolja, Althina, Violetina ili Kateina. Isprva su sve nejasne. Pitamo se što se događa i kako su njih tri povezane. Ali onda, poput rijeke koja na svom putu prema moru nema ni jednu jedinu prepreku (osim jedne jedine pogreške u prijevodu koja me ekstra naživcirala), predivna storija o Weywardicama nastavlja teći, otkrivajući sve njihove tajne, moći, spletke, želje i strahove.
Ivana Šojat: Rogus
Rogus je knjiga koja vas udari tako jako ispod ošita da se sagnete u struku i dišete… Dišete…
Priča je to o dvije žene istog prezimena – Pavković. Prva je Angelina, arheologinja koja radi na iskapanju artefakata na mjestu gdje su u 18. stoljeću spaljivali vještice. Druga je Anica, posljednja spaljena vještica u dvorištu Virovitičke županije, odlukom Civilnog suda iste te županije kojoj je Osijek tada pripadao.
Ovo je priča o osakaćenoj duši koja se materijalizirala kako bi nakon tristo godina dočekala pravdu izvlačeći se na površinu. Ali ta duša u obliku Anice ne zna da ni dan danas nema jednakosti ni pravde za žene u svijetu u kojem vlada muški kodeks.
Mizoginija zbog toga što su žene lijepe, ružne, vrijedne, udane, neudane, s puno djece, bez djece i tako dalje, zbog niza besmislenih razloga ili jednostavno zbog toga što su žene, nije u određenim patrijahalnim kulturama pa ni u suvremenim društvu, nestala ni danas. Ženama se u pravilu ne oprašta uspjeh. Plameni jezici kojima se danas obezvrjeđuju žene ne moraju nužno biti lomače. Danas su načini puno suptilniji, ali očekivani kalupi muško-ženskih uloga u obitelji, zajednici, poslovnom okruženju i društvu teško se i sporo mijenjaju.
Chris Bohjalian: Vještičji sat
Boston, 1662. godina. Dvadeset četverogodišnja Mary druga je supruga bogatog, naoko simpatičnog postarijeg Thomasa Deerfielda. Thomas je sklon popiti čašicu previše pa kad služinčad zaspi i kad nema svjedoka, Mary trpi pljuske, udarce i svakojaka poniženja. Maryn otac je bogati uvoznik sklon novitetima pa jednoga dana uvozi vilice – jedaći pribor s tri zupca. Jedan set poklanja svojoj kćeri i tada sve kreće po zlu. Spletom banalnih okolnosti koje u glavama glupana postaju dokazi za udruživanje sa Sotonom, Mary biva optužena za vještičarenje. Umjesto braka, sada mora izbjeći vješala.
Ako vam Vještičji satdođe pod ruku, svakako ga pročitajte. Bit će vam smiješno, bit ćete ljuti, mjestimice ogorčeni. Neki će vam dijelovi biti banalni, neki mrvičicu i bezvezni. No svi oni zaista tvore jednu zanimljivu priču o položaju žena u zajednici koja bi, za ono doba, trebala biti napredna. Ipak, kad se zagrebe ispod površine, ta je zajednica jednako ograničena kao i sve one u kojima se žene ušutkavaju, ponižavaju, bacaju na drugo mjesto. I sve se mi u Mary možemo prepoznati.
Pitanje je samo, koja bi od nas bila prokazana kao vještica da smo se rodile 400 godina ranije?
Kiran Milwood Hargrave: Milosti
Roman Milosti inspiriran je stvarnim događajima iz 17. stoljeća, kada je na malom otoku u Noveškoj devedeset i jedna osoba spaljena na lomači. Je li se to dogodilo baš ovako kako je spisateljica Kiran Millwood Hargrave zamislila, nikada nećemo saznati, no lako je moguće da se muškarcima na vlasti nisu svidjele neovisne, slobodne, samodostatne žene koje nisu trebale ničiju zaštitu niti ičije milosti, ni božje ni muške.
Fabula je zamišljena gotovo savršeno. Oluja koja se gotovo iz vedra neba sručila i potamanila sve što je bilo muško, sve što je bilo snažno i pružalo zaštitu. Žene ostaju same, isprva misleći kako za njih nema života. Malo pomalo, žene uviđaju ne samo da mogu, već da znaju.
Pritisnute neumitnom tugom i boli, jer sve su nekoga izgubile; okružene mrakom i hladnoćom jer je ljeto na Vardøu prekratko, žene grade nestabilne ljestve napretka, zajedništva i prijateljstva. Ali nisu sve prijateljice. Uvijek ima onih koje su bolje, pametnije, bogatije. Onih koje se bolje snalaze. Pa kad Absalom Cornet dođe obavljati svoju presvetu dužnost brisanja praznovjerja i utjerivanja pravovjerja, krhke veze među ženama počinju pucati.
Stacy Halls: Familijari
Radnja ovog čarobnog romana smještena je u Englesku, točnije, u mjestašce Pendle Hill, u 1612. godinu. Spisateljica sama kaže da je za svoju priču iskoristila istinit događaj – hvatanje i vješanje vještica iz Pendle Hilla. Neobičan slučaj u njoj je pobudio brojna pitanja, a kako nije uspijevala na njih saznati odgovor, pokušala ga je napisati sama.
Sedamnaestogodišnja Fleetwood Shuttleworth bogata je gospodarica velebnog zdanja Gawthorpe Hall. Trudna je – i to četvrti put. Nažalost, Fleetwood još nije uspjela trudnoću iznijeti do kraja. Među suprugovim spisima pronalazi liječnikovo pismo u kojem stoji da će ona, ukoliko rodi još jedanput, sasvim sigurno umrijeti. Fleetwood je užasnuta i prestrašena – boji se za svoj život i život svoga nerođenog djeteta. No, ona se boji i ostaviti svog supruga bez nasljednika. Jašući šumom, Fleetwood upoznaje mladu ženu Alice Gray koja se predstavlja kao primalja. Dvije se djevojke sprijateljuju i odjednom, njihove su sudbine čvrsto vezane – Fleetwoodin je život u Aliceinim rukama, ali i obrnuto, jer u Engleskoj počinje lov na vještice. A Aliceino se ime nađe na jednom popisu…
Marija Jurić Zagorka: Grička vještica
Za one koji se prvi put susreću sa Zagorkom, ciklus Gričke vještice sadrži knjige: Kontesa Nera, Malleus maleficarum, Suparnica Marije Terezije I., Suparnica Marije Terezije II.“, Dvorska kamarila (Marije Terezije) i Buntovnik na prijestolju. Tome bi još dodala i prvi roman, Tajna krvavog mosta, koji se čini kao zasebna cjelina, ali likovi iz tog romana spominju se i u Gričkoj vještici. Glavni su likovi karizmatični i jednostavno morate navijati za njih. Cijeli ciklus je izvanredan. O Zagorki, njezinom talentu, umijeću pisanja i njoj kao svojevrsnoj kroničarki povijesnih okolnosti uistinu ne možemo ništa novo napisati. Ali onaj tko je samo jednom pročitao bilo koju njezinu knjigu zauvijek je njezin fan. Čitanje njezinih romana postaje stvar opće kulture.
Progon nevinih žena, takozvanih vještica, najvjernije je opisan u knjizi Malleus maleficarum.
O vješticama – i za djecu
Roald Dahl: Vještice
Ah, evo napokon i onih pravih, punokrvnih vještica! One koje plaše djecu i pretvaraju ih u miševe, ali koje izgledaju sasvim, sasvim obično, osim ako se jako dobro ne zagledate!
Vještice ovog poznatog dječjeg autora govore o jednom hrabrom dječaku, njegovoj mudroj baki i velevještici koja toliko mrzi djecu da ih sve želi pretvoriti u… Ma neka ostane tajna.
Nema mališana koji neće uživati o ovoj knjizi, a vjerujte mi, ni odrasli neće ostati imuni da Dahlovu čaroliju riječi!
Hoćete li čitati?
Nadamo se da smo vas zainteresirale ovim našim izborom knjiga o vješticama. Naravno da je ovo samo sužen izbor i da ova tema pokriva beskrajno mnogo naslova u književnosti i povijesti. Mi smo odabrale i one ljupke, vještice koje su nas zabavile i one drugačije, neuklopljene, slobodne, optužene i bačene pred crkvenu vlast i krvožedan puk.
Nadamo se da smo vas potaknuli na čitanje bar nekoliko naslova iz naše hrpice. Nemamo čarobne (vještičje) moći, ali širimo prema vama dobru vibru za čitanje ovih naslova.
Dok sam čitala ovu zanimljivu knjigu, stalno sam se pitala na kojeg me književnika podsjeća stil Guya Gavriela Kaya i zaključila sam da je on negdje između J. R. R. Tolkiena i Georga R. R. Martina. Na svoje iznenađenje, nakon knjige pročitala sam intervju s autorom (što inače činim, uvijek me zanima tko je i zašto napisao pojedinu knjigu) i uvidjela da je autor uistinu radio s J. R. R. Tolkienom kao stručni suradnik na izdanju Silmarilliona.
Sva mora svijeta, knjiga prekrasne naslovnice, treći je dio trilogije. Prve dvije knjige nisam čitala, ali zato je ova treća, koja se može čitati zasebno, potakla moju znatiželju tako da ću sigurno potražiti prethodne dvije.
Mapa
Na početku knjige imamo mapu koja nas morskim putem vodi do tri naroda Jadita, Asharita i Kindatha. Predstavnike tih triju naroda upoznajemo u kazalu na prvim stranicama koje navodi popriličan broj likova i to vas, moram priznati, na početku prilično preplaši. Zapitate se, tko će to sve popamtiti? Ali čitajući Sva mora svijeta , radnja i likovi nekako se slože pa praćenje romana ne predstavlja napor.
Ljudi umiru u pričama kao i u životu. To je utkano u svijet koji imamo i u brojne priče koje pripovijedamo, ako želimo da sadržavaju i prenesu određene istine. str. 325.
Robinja
Rafael ben Natan trgovac je iz Kindatha čija je obitelj pobjegla od progona u Esperañi. Snalažljivi Rafael prihvaća poslove koji mu se ponude pa se u zadnje vrijeme bavi poslovima korsara (morski razbojnik) za veliku plaću. Uglavnom se nalazi na piratskom brodu s odanom posadom, u pratnji koje nakon obavljenog posla brzo bježi iz luke u luku. Na brodu s Rafaelom se nalazi žena, Nadia. Saznajemo da je ona odbjegla robinja Nadia bint Dhiyan/Lenia Serrano, koju su ašaritski pljačkaši kao mladu djevojku odveli iz njezina doma u Batiari i nekoliko godina držali kao robinju.
Bilo je dobro osjetiti smijeh, otpustiti ga. Vjerovati da je dopušten. str. 288.
Nadia bint Dhiyan/Lenia Serrano
Nadia, koja se do petog poglavlja zove imenom koje su joj nadjenuli nakon što je oteta, vješta je ratnica. Luk i strijele te ostalo hladno oružje, ubojiti su u njezinim rukama. Zadatak koji dobivaju Rafael i Nadia težak je: treba ubiti bogatog i zaštićenog Khalifa od Abenevena po nalogu imućnih nalogodavaca. To je samo početak prve borbe, nakon koje Nadia ponovno uzima svoje rodno ime Lenia Serrano. Iz borbe u borbu, Lenia Serrano jača kao lik i dobiva samopouzdanje koje joj je urušeno bivanjem u zarobljeništvu.
Uzeo je njezine ruke u svoje i dijete u njemu iz dubine je srca kriknulo. U tome je bilo radosti i boli, i toliko svjesti o izgubljenom i proteklom vremenu. str. 281.
Dojam o djelu
Roman Sva mora svijeta pustolovni je roman s elementima fantazije. Roman ima jako puno likova što sam naglasila već u uvodu, ali pojedini su likovi ograničeni uglavnom samo na jedan grad, luku ili zemlju, ovisno kako Lenia i Rafael mijenjaju prebivalište. Svaki put u novom gradu upoznajete nove likove.
Zapravo se cijeli roman vrti oko sudbine dvoje glavnih likova Lenie i Rafela i još nekoliko sporednih likova s njima povezanih te jako puno, rekla bih, dopunskih likova koji čine radnju napetom i zamršenom. Malo mi je zasmetalo što glavni lik Nadia na polovini knjige mijenja ime. Ali ta promjena imena očito je povezana sa Nadijinim/Lenijinim sazrijevanjem kao lika.
Kako putuju iz grada u grad, iz zemlje u zemlju, Lenia i Rafael dolaze u interakciju s kraljevima, patrijarsima, vojvodama i lordovima, često uhvaćeni u politiku i rat na svjetskoj pozornici kao borci na jednoj od zaraćenih strana.
Istovremeno i jedan i drugi lik rješava svoje osobne traume i probleme. Lenia u strahu kako će njezin brat doživjeti njezin povratak iz ropstva. Rafael je, također, u potrazi za vlastitim bratom koji se odmetnuo od obitelji ostavivši ženu i djecu.
Odnos Rafaela i Lenie vrlo je specifičan. Rafael, znatno stariji od mlade Lenie, na početku joj je samo poslodavac. Kasnije, kad Nadia preuzima ime Lenia, njihov se odnos postepeno mijenja. Oni se sve više zbližavaju, beskrajno vjerujući jedan drugom u surovom svijetu u kojem ne postoje prijateljstva.
U romanu ima nešto magičnih elemenata, vezno za polusvijet i glasove koji Leniu usmjeravaju i upozoravaju, što me malo podsjetilo na Gospodara prstenova.
Da skratim, Sva mora svijeta knjiga je koja predstavlja jedno lijepo putovanje, putovanje za Rafaela, a još više za Leniu. Dok preispituju mjesta koja posjećuju, traže i nadaju se da će pronaći život s kojim se mogu pomiriti, u kojem mogu pronaći mir. Oboje ranjenih duša protagonisti su usmjereni jedno na drugo i s malim daškom romantike na kraju završavaju ovo putovanje.
S obzirom da volim romane tipa J. R. R. Tolkiena i Georga R. R. Martina, a ovaj je na tom tragu, u romanu sam uživala.
O autoru
Guy Gavriel Kay (Saskatchewan, Kanada, 1954.) je kanadski pisac fantastike. Njegova djela smještena su u imaginarni svijet koji podsjeća na stvarni, kao što su primjerice Konstantinopol za vrijeme Justinijana I. ili Španjolska za vrijeme Cida. Kay je kao student na Sveučilištu u Manitobi došao u kontakt s Christopherom Tolkienom, sinom J. R. R. Tolkiena. Christopher je trebao asistenta za uređivanje očevih neobjavljenih djela, te je kontaktirao Kaya koji se zatim prebacio na sveučilište Oxford i počeo raditi s Tolkienom na uređivanju Silmarilliona. Vratio se u Kanadu 1976. godine da bi završio studij prava na Sveučilištu u Torontu. Tada počinje pisati vlastita djela. Njegov prvi roman, Stablo ljeta, objavljen je 1984. godine.
Paul Edgecombe, sada već u staračkom domu, u bilježnicu zapisuje priču koja mu dugo ne da mira. Istinita je to priča iz njegova života, iz davne 1932., iz doba Velike krize, kada je radio kao čuvar u zatvoru.
To se događalo 1932., dok je državni zatvor još uvijek bio u Cold Mountainu. A tu je, naravno, bio i električni stolac. Kažnjenici su se šalili na račun tog stolca, kao što se ljudi zafrkavaju s nečim čega se boje, ali ne mogu pobjeći od toga. Zvali su ga Stara Munjara… (str. 15.)
Paul je radio u E-bloku, onom za osuđenike na smrt, skupa s Brutalom, Harryjem, Deanom, a zeleni hodnik koji se protezao blokom do sobe za smaknuća zvali su „zelena milja“.
S njima je radio i Percy Wetmore, ulizica i pokvarenjak koji je uživao u maltretiranju slabijih od sebe. Na nesreću, ujak mu je bio guverner pa se Percy uvijek i iz svega izvlačio nekažnjeno.
U svakom je čovjeku mrtvačka lubanja, ja vam kažem, i mrtvačka je lubanja u životima svih ljudi. A toga su dana ti ljudi to i vidjeli – ugledali su ono što se katkad ceri iza osmijeha. (str. 34.)
Zelena milja – osuđenici
Paul nam prepričava kako je tada u zatvoru bio samo Del – silovatelj i palikuća. Ubrzo stiže i Gospodin Jingles – miš koji postaje Delov najbolji prijatelj.
A onda dolazi i onaj zbog kojeg Paul i piše čitavu priču. Izgledom div, u duši tek priprosto dijete. John Coffey – kao napitak, ali se drugačije piše. Na električnu je stolicu osuđen zbog silovanja i ubojstva dviju djevojčica. Ipak, već od prvog trenutka, Paul osjeti da je John drugačiji.
Vrlo brzo shvaća da John doista nije poput ikoga drugog, i to onoga dana kada ga ovaj, kao čarolijom, izliječi od teške urinarne infekcije.
Odmaknuo se od moje ruke, a onda ispustio neugodno gaktav zvuk kao pred povraćanje. Usta su mu se rastvorila kao što ih konji katkad znaju nerado razjapiti kad im stavljaju žvale – pa izgleda kao da se očajnički cere. A onda su mu se razdvojili i zubi, pa je izdahnuo oblak sitnih, crnih kukaca nalik mušicama ili komarčićima. Bijesno su mu se uzletjeli … pobijelili i nestali. (str. 113.)
Možda bi se život na zelenoj milji nekako i nastavio mirno, da nije došao William Wharton, najgori od svih.
Strašne, čudesne, užasne, teške i nevjerojatne stvari počinju se događati u E-bloku.
Sigurno ste već čuli da netko kaže: „Krv mi se sledila u žilama“. Svi smo to čili, ali meni se to jednom gotovo i dogodilo i to baš onog olujnog i gromovitog jutra u listopadu 1932.., desetak minuta iza ponoći. (str. 173.)
Klasik koji ne smijete propustiti
Nije tajna da obožavam Kinga. Njegovo pisanje, jednostavne, bogate rečenice kojima oslikava svaki i najmanju sitnicu. Njegove likove, duboke, savršeno okarakterizirane, sa svojim manama i vrlinama. Tu suptilnu jezu i osjetniji užas stravičnih priča o grobljima, krvi, zombijima, apokalipsama… Ali prije svega, jako volim njegove priče o životu, o pravdi i nepravdi koje dotiču živote svih nas, s kojima se borimo kako umijemo, koje nas stubokom mijenjaju. Neke od nas nabolje, a neke, bome – i nagore.
Vjerujem da postoji dobro na ovome svijetu, da ovako ili onako pritječe od dragoga Boga. Ali vjerujem da postoji i druga sila, jednako stvarna kao i Bog kojem sam se molio cijeloga života koja svjesno nastoji uništiti sve naše poštene porive. (str. 232.)
O tome je riječ i u predivnom fantastičnom romanu Zelena milja.
Stephen King piše svoje likove tako da se s njima povežemo pa John Coffey, koji bi trebao biti okrutna zvijer, u nama otprve izaziva suosjećanje. Do kraja romana, svi ćemo za njim plakati.
Roman Zelena milja izvrsno je pretočen u istoimeni film, i jako mi je drago reći vam da film ne odudara od knjige. Svi su događaji isti ili minimalno promijenjeni. Razlika je samo, naravno, u tome što knjiga ipak puno bolje objašnjava neke stvari pa sam tako tek iz knjige saznala zašto je Del uopće u zatvoru, a film sam pogledala oho-ho puta.
Ovaj je roman doista kultni i premda nije moje najdraže Kingovo ostvarenje, svakako bi, čini mi se, ušao u top 5. A stvarno je preteško rangirati savršene romane kakvi su Kingovi.
Premda vjerujem da su starije generacije već pročitale Zelenu milju, isto to savjetujem i našim mlađim pratiteljima. Nećete se pokajati.
Tako je to, pomislih. Svakoga dana. Po cijelom svijetu. Ta tama. Po cijelom svijetu.(str. 285.)
J.C.
Zelena milja postavlja mnoga filozofska pitanja. Baš zbog njih, nije to više samo horor ili fantastični roman. On postaje roman o životu i smrti i o svim onim događajima između.
Koliko je opravdana smrtna kazna? Jesu li oni koji je podupiru svjesni da i nevini ljudi bivaju osuđeni i usmrćeni?
Naime, Paul, Brutal i ostali zatvorski čuvari svjesni su da je John Božje čudo. A moraju ga ubiti jer za njega nema ponovljenog suđenja (uza sve ostalo, bio je i crnac pa se tužitelju nije dalo ponavljati suđenje).
Može li išta opravdati svjesno ubijanje Božjeg čuda? Može li išta opravdati smrt nevinog čovjeka?
„U životu sam učinio nekolko stvari s kojima se baš ne mogu pofalit, al zbog ovog me je prvi put zbilja strah pakla. … Spremamo se ubit dar Božji. Čojeka koji ni nama ni ikome nije učinio ništa nažao. Šta ću reć ako na kraju budem stajo pred Bogom Svemogućim, a On me bude pito za objašnjenje zašto sam to napravio? Jer je to bio moj poso? Moj poso?“ (str. 281.)
Sigurno ste pročitali i brojne teorije o tome da John Coffey ima iste inicijale kao i Isus Krist (Jesus Christ), da su mu i život i smrt slični Isusovom i da to u sebi krije ogromnu simboliku. Kao što stoji u knjizi Stephen King: Svemir najčitanijeg pisca današnjice, ti inicijali nisu slučajnost. U prvim zamislima, osuđenik se trebao zvati Luke Coffey, ali King mu daje inicijale J.C. – prema najpoznatijem nevinom osuđeniku svih vremena. Što se tiče Coffeyevog kraja, autor kaže da do samog kraja romana nije imao pojma kako će on završiti – na Staroj Munjari ili nekim čudom, dalje od nje.
Blagoslov ili prokletstvo?
Sa sljedećim filozofskim pitanjem završavam ovaj (pre)dugi osvrt: Je li dug život prokletstvo ili blagoslov? Naime, Paul Edgecombe živ je čak 70 godina nakon događaja iz E-bloka. Vidio je sve, rođenja i smrti svojih voljenih. Vidio je svijet kako se nepovratno mijenja i kako blijedi nada da će biti bolje. Je li ga Coffey kaznio ili nagradio tako dugim životom?
Paul to još uvijek ne zna, ali priznaje, njegova zelena milja čini mu se preduga…
Znam, svi smo mi dužnici smrti, nema iznimaka, ali katkad je, o Bože, Zelena milja tako dugačka. (str. 308.)
Ostali naslovi ovog autora:
Stephen King neprikosnoveni je kralj suvremenog horora kojeg ne treba posebno predstavljati. Autor je više od pedeset naslova, a njegova je spisateljska karijera počela romanom Carrie, objavljenim 1973. godine.
Nije lak posao navesti sve Kingove romane pa neću ni počinjati, nabrojat ću samo neke uspješnice:
Rijetko se dogodi da pisac napiše svoju književnu oporuku ovako kako je to učinio Henning Mankell sa Švedskim gumenim čizmama. Naime, tijekom pisanja romana, Mankell je već bio uzdrman neizlječivom dijagnozom i slutnjom bliskog kraja, što se jako odražava u samom romanu. Mireći se s vlastitom sudbinom i poimanjem konačnosti, Mankell svjesno stavlja točku na proživljeno, uvažavajući činjenicu da je smrt bitan dio životnog ishoda.
Švedske gumene čizme samostalni su nastavak romana Talijanske cipele u kojem je, nakon medicinskog neuspjeha, glavni junak odustao od posla kirurga, a zatim nakon gubitka supruge ohladio odnos s kćerkom i preselio se živjeti na izolirani otok u maloj otočkoj zajednici.
Sad sam bio starac koji se bojao smrti. Zakoračiti preko nevidljive granice bilo je posljednje što mi je preostalo. str. 70.
Zapaljena kuća
Fredrik Welin umirovljeni je liječnik koji se prije nekoliko godina povukao na švedski arhipelag, gdje živi sam na otoku u kući koju je naslijedio od bake i djeda. Jedne noći, probudi se i ustanovi da mu gori kuća. Ne uspjevši spasiti ništa osim golog života, Fredrik zgrabi dvije gumene čizme i kabanicu te napusti plamenu stihiju. Naknadno ustanovi da su obje čizme lijeve i da nema više niti kuće niti uspomena kojima se hranio živeći u njoj.
Istražitelji pronalaze da je požar podmetnut, a u prvi mah sumnja pada na samog Fredrika. Sumnjiče ga da je potpalio vlastitu kuću radi osiguravajuće odštete.
Piroman
Kad plane i druga kuća, mještanima je jasno da je u selu piroman. Sad se već javnost zainteresirala za čudne paljevine pa na otok osim policije dolaze i novinari. Prva od njih je novinarka Lisa Modin koja se, neovisno o tome što je dosta mlađa, svidi Fredriku.
Louise
Fredrik teška srca mora obavijestiti kćer s kojom rijetko komunicira o zapaljenoj kući. Ne zna se što mu je teže, nazvati Louise ili joj saopćiti da je ostala bez ostavštine. O kćeri ne zna ništa, potpuno su otuđeni živeći svatko svoj život. Sumnja da Louise teško živi, a možda se bavi i nečasnim poslovima. Na Fredrikovo iznenađenje, Louise dolazi na otok.
Dojam o djelu Švedske gumene čizme
Roman Švedske gumene čizme intimna je drama o starenju. Oda prolaznosti, refleksija o proživljenoj mladosti, propuštenim prilikama i žal za sretnim trenucima prožima cijelu knjigu. Neki će reći da je knjiga spore radnje i neinteresantna. Radnja se uistinu događa sporo i vrti se oko piromana koji pali kuće na izoliranom otoku. Ali sama srž kriminalističkog romana nije toliko bitna za priču koliko činjenica kako se glavnom liku cijeli život promijenio u jednoj noći. Fredrik ostaje ne samo bez kuće, nego bez egzistencije, što je u njegovim godinama ravno katastrofi.
Ipak, za razliku od većine stanovnika otoka koji su većinom depresivni, bezvoljni, puni defetizma s natruhom konačnosti, kod Frederika prepoznajemo iskru za životom nakon dolaska mlade novinarke. Težnje starijeg čovjeka o mogućoj vezi s mladom novinarkom ne izazivaju sablazan, već žal za propuštenim prilikama u mladosti.
Zbog toga tragični događaj nije kraj, već početak novih odnosa s ljudima. Fredrik gradi nove odnose – sa svojom kćeri, s novinarkom, a zatim i s drugim ljudima na koje se prije uopće nije obazirao.
Nestanak kuće i par rasparenih čizma koje jedine spašava iz vatre zanimljiva su metafora koja ukazuje na kaotični život u prošlosti, pun nezavršenih priča i krivih odluka koje je donosio. Kad je sve to nestalo, glavnom se liku otvorio prostor da neke stvari počne iz početka. Prvenstveno, to je odnos s kćeri.
Skori kraj autora
Knjiga Švedske gumene čizme izaziva proturječne osjećaje. S jedne strane nestrpljivost da se radnja brže događa, a s druge svjesnost da zbog godina glavnog lika brže razmišljanje i djelovanje nije moguće. Starost nosi svoja ograničenja.
Saznanje da je Mankell umirao u trenutku kada je pisao knjigu, čini ovu knjigu osobnom pričom koja vam se može svidjeti ili ne, ali vrlo je nostalgična i tužna.
Čak i ako živiš jednostavnim životom kao ja, ispada da se život uglavnom sastoji od gomilanja hrpetina smeća koje najčešće nema niti značenje niti vrijednost. str. 74.
O autoru:
Henning Mankell jedan je od najpoznatijih švedskih pisaca, poznat po svojim kriminalističkim romanima i liku detektiva Kurta Wallandera. Rođen je 3. veljače 1948. godine u Stockholmu. Njegovi kriminalistički romani, često nazivani skandinavskim noirom, bave se složenim pitanjima pravde, morala i društvenih problema. Na hrvatski su jezik prevedeni mnogi njegovi naslovi, uključujući romane Ubojica bez lica, Na pogrešnom tragu, Ubojstvo na ivanjsku noć, Psi iz Rige, Bijela lavica, Čovjek koji se smiješio, Povratak učitelja plesa, Peta žena i Vatrozid.
Roman Talijanske cipele prvi je nastavak serijala o Fredriku Welinu, koji je Mankell nastavio u svom posljednjem romanu Švedske gumene čizme.
Roman također nevezan uu istražitelja Wallandera je i Čovjek iz Pekinga.
Henning Mankell umro je 5. listopada 2015. godine, ostavivši iza sebe bogatu književnu ostavštinu koja nastavlja inspirirati čitatelje diljem svijeta.
Sutra bit će bolje poluautobiografski je roman autorice Betty Smith, najpoznatije po romanu Jedno drvo raste u Brooklynu. Koliko je istine utkano u ovaj roman ne znam, ali mogu vam reći o čemu govori.
Glavni je lik Margy Shannon, sramežljiva mlada žena, uvijek optimistična i uglavnom dobro raspoložena. Premda živi u uvjetima za koje bismo danas rekli da su jedan vid obiteljskog zlostavljanja, Margy ne zna za bolje pa je uglavnom zadovoljna.
Odrastajući, Margy je naučila prihvaćati stvari onakvima kakve jesu. Naučila je izvući iz njih najbolje što je mogla. Bila je zahvalna na malim ustupcima i smatrala se sretnom kad bi se nešto dogodilo onako kako je htjela. (str. 40.)
Njezini roditelji siromašni su i uvijek na rubu svađe. Međusobni prezir vidljiv je iz svakodnevne komunikacije; iz malog stana otac sve češće bježi, a majka ga, sve ljuća i nezadovoljnija, uporno čeka.
Govorili su sve brže, sa sve više srdžbe, ubacujući se jedno drugome u riječ. Bilo je to poput prastare predstave u kojoj svaki glumac zna svoje replike do posljednjeg slova… Uskoro su riječi izgubile značenje. Samo su bijesni tonovi prenosili poruku. Margy je u kutu drhturila od straha. (str. 35.)
Sutra bit će bolje – u ljubavi
Margy radi relativno dobar posao u jednoj tvrtki, na odjelu za korespondenciju. Šef joj je zanimljiv, ali o njemu čuje brojne priče, a i ne misli da ga je dostojna. Ipak je on šef.
Margy je jednostavna djevojka s jednostavnim željama. Udaja, djeca, vlastiti stančić.
Zato se pomalo na silu zaljubi u susjeda Frankieja Malonea. I on je u nju nekako usiljeno zaljubljen pa stvari idu tokom tadašnjeg vremena. Iako veoma mlada, Margy se odlučuje udati za Frankieja, ponajviše kako bi pobjegla iz obiteljskog doma.
Sutra – sljedeći mjesec – sljedeće godine. U budućnosti je sve trebalo biti bolje. Ali iznenada je budućnost došla. Pretvorila se u ovu kratkotrajnu sadašnjost. Uskoro će postati prošlost, od koje će ostati samo sjećanja. (str. 146.)
Ipak, Margyna nepokolebljiva vjera u to da sutra bit će bolje poljuljana je nedugo nakon udaje. Ali ni to nije najgore što život za nju sprema…
Vjera u bolje sutra
Roman Sutra bit će bolje dugo me (predugo) čekao na polici. Uopće ne znam što me toliko odbijalo. Naslovnica je lijepa, nema puno stranca, slova su velika, a i sadržaj se činio skroz ok.
Moguće da je to pojam „poluautobiografska“… Mislim da mi je samim time ostavljala dojam dosadnjikavosti…
Naravno, čim sam počela čitati, vidjela sam da sam itekako bila u krivu! U pravu su bili svi oni moji dobri Facebook prijatelji koji su mi u hrpi komentara rekli – uzmi Sutra bit će bolje! Čitaj Sutra bit će bolje!
I jesam, opametila sam se! Uzela sam napokon taj predivni, predivni roman i počela… Margyna vjera u bolje sutra rastopila mi je srce, a uvjeti u kojima je odrasla i u kakve se, na kraju, udala, slomili su ga u milijun komadića.
Samo sam naučila kako je moguće jako puno patiti, a svejedno ne umrijeti. Ali što osoba poput mene ima od toga? (str. 245.)
Ipak, unatoč tome što joj je život, objektivno, sr*nje, Margy se ne predaje pa je zbog toga ovaj roman, iako tužan i emotivan, u isto vrijeme zabavan, lijep i nježan.
Jako sam sretna što sam s hrpetine romana ipak odabrala ovaj, što sam ga pročitala i načas se izgubila u Brooklynu. Na uličicama kojima život teče unatoč tome kakav je. Iz kojeg migaju svjetla stančića koji kriju isto onoliko ljubavi koliko i tuge i nesreće.
Možda ipak…
Kao što već slutite iz gore napisanog, od srca preporučujem Sutra bit će bolje. Mislim da je ovo jedan od univerzalnih romana, od onih koji se svima svide. Nekom više, nekom manje, ali ipak svima.
U Margynoj sudbini svi ćemo se prepoznati, što je tužno i radosno u isti mah… Ja sam se, na primjer, prepoznala u vječitom optimizmu koji Margy osjeća, ma koliko god stvari postale teške. A u trenutku kad postaju preteške, kad je pitanje ustati ili ostati ležati, naša Margy… Slutite već – ustaje.
Slušajte, htjela bih vam nešto reći. Znam da vam je teško. Ali bolje je kad nešto izgubite, nego kad nemate ništa što biste mogli izgubiti. (str. 256.)
Ovo je priča o ženi koju život UOPĆE nije mazio, ali nekako, našla je u sebi, snage, vjere i hrabrosti za nastaviti dalje i… Početi opet.
Kažu da žalost i bol mogu oplemeniti čovjeka, razmišljala je Margy. To nije točno. Barem ne u mojem slučaju. Kad sam se dobro osjećala, bilo mi je lako pretvarati se da su ljudi dobronamjerni… nakon što pretrpiš zlo, nemaš volje pretvarati se da je sa svijetom sve u redu. (str. 249.)
Kraj mi se posebno svidio. Ne govori ništa, a opet, pun je obećanja. Pun je vjere u bolju, ljepšu budućnost.
Sutra će, valjda, biti bolje.
Ostali naslovi ove autorice:
Betty Smith (1896.-1972.) američka je dramatičarka i autorica nekoliko romana, među kojima je najpoznatiji Jedno drvo raste u Brooklynu, koji je s vremenom postao klasik suvremene američke književnosti.
Volite li čitati biografije i autobiografije, na blogu Mala od knjiga nećete se baš usrećiti, ali evo. Čitala sam memoare Matthewa Perryja, Prijatelji, ljubavnici i velika užasna stvar, autobiografiju Pamele Anderson, S ljubavlju, Pamela te fiktivnu biografiju još jedne plave seks-bombe, Marilyn Monroe, dakako, pa virnite na osvrt romana Plavuša, autorice Joyce Carol Oates.
Kolegica je čitala Šerbedžijinu autobiografsku prozu Poslije kiše.
Retorika tišine zbirka je kratkih priča koje su veoma poetične pa bih ih nazvala i pjesmama u prozi. Pune su predivnih misli i iz njih se može izdvojiti mnoštvo citata.
Čovjek je najranjiviji kada je sam, ne doslovno, već dok u sebi nosi golemi bezdan. (Kad vjera jenjava, str. 11.)
Lorena Vojtić autorica je koja, premda veoma mlada, vješto spaja riječi i isprepliće ih u misli bremenite značenjem. Majstorski se poigrava riječima na koje je nemoguće ostati imun. Retorika tišine kratka je, no zahtijeva vrijeme. Svaki tekst znači više i dublje od onog što nam se na prvi pogled čini pa se čitatelj zatječe uhvaćen u mrežu riječi o čijem značenju promišlja dugo nakon je i pročitan.
Krahirana od gotičkih zaruka s ponorom, briše ispucale suze, penjući se na tugaljivu stepenicu nenadanog odlaska. Živi posve mrtva… (Kraj drugog početka, ste. 20.)
Ova se zbirka tekstova bavi brojnim temama koje su iznenađujuće teške i sumorne, imajući na umu autoričinu dob. Pod najvećim me dojmom ostavila lirska pripovijetka Vlak koji ne stiže, koju sam iščitala više nego jednom žureći, baš poput vlaka, prema turobnom i iznenađujućem kraju.
Smrt, propadanje, gubitak…
Kao što sam rekla, teme koje autorica secira (isprva) nisu vesele i tvore čvor u našem želucu. Tu su smrt, gubitak, rastanak, razočaranje. Gotički stil koji Lorena Vojtić (čini mi se) živi najbolje dolazi do izražaja baš u tekstovima ove tematike.
Nije mrtav samo onaj kojeg nema, nego i onaj koji želi da ga nema… (Smrt kao konačni čin, str. 13.)
Ne znam je li autorica uopće svjesna koliko se daje i koliko otkriva samu sebe pišući.
Je li ona ta djevojka purpurne kose, čije su oči prepune boli?
Gotovo je sigurno – što više znaš, manje se pronalaziš. Prečesto ne raspoznajem ovaj lik u zrcalu. Tko me to promatra, očima prepunim čemera? (Potkožni uljez, str. 24.)
Iščitavajući kratke tekstove koji čine zbirku, ne mogu, a da ne pomislim na to što je sve autorica prošla u svojoj mladoj dobi pa tako zrelo, iskonski tužno i duboko potresno progovara o rastanku od voljene osobe, razočaranju i osobnom jadu, toliko teškom, ali ljudskom, svakodnevnom jadu s kojim se većina nas može povezati.
Melankolične misli koje obuzimaju (lirski) subjekt toliko su stvarne i slutimo da nisu samo izmišljena, umišljena emocija. Jasno vidimo da su proživljene, no prepoznajemo i još nešto. Ili bolje reći, nekoga. Jer sve te misli zasigurno su nekada bile i u našim glavama. Vjerujem da smo se svi, u nekom trenutku u životu, borili s njima.
Ne brinite, navika je to, prije ili kasnije svi se udalje, ponekad zauvijek, a katkad shvatiš da nikad nisu ni bili dio tvoga života. Rečeno je i previše toga. (Monološka misao, str. 67.)
…ali i nada, pisanje, upornost
Ono što mi se jako svidjelo je to da autorica, iako su tekstovi obavijeni sveopćim pesimizmom, progovara i o osjećaju nade, budnosti i želje za životom. Oni su prikladno smješteni na kraj zbirke pa čitateljima djeluju gotovo katarzično, kao da se nakon loših iskustava javlja sunce.
Najednom shvatiš da je sve to bio samo san, ništa se nije stvarno dogodilo. Opet su ti se pomiješale noćne more i lagani snovi… Život je to… Ide dalje! (Praznina, str. 65.)
U životu Lorene Vojtić sunce je očito pisanje. Ono je njezina ljubav kojoj se predaje, u kojoj je ustrajna. Neke od najljepših rečenica posvećene su upravo pisanju i životu pisca, čupanju inspiracije i upornosti koja te tjera zapisati nove i nove riječi opet iznova.
Ona je svjesna mukotrpnog rada koji pisanje jest, no svakim joj danom ono daje snagu i volju. Ona jest vlastito pisanje, njezine su riječi satkane od nje same i to se vidi.
Ostali naslovi ove autorice
Lorena Vojtić mlada je hrvatska autorica (1996.) koja piše uglavnom poeziju. Pratiti je možete na Facebook stranici NA KRILIMA SNOVA.
Njezine dosad izdane zbirke su:
Na krilima snova
Regeneracija neslomljive
Ispod ledene epiderme
Sunovraćenje
Retorika tišine
Disbalans svjetova
Tminom okovani
Elaboracija podsvijesti.
Gdje kupiti zbirku Retorika tišine:
Za kupnju je najbolje javiti se samoj autorici preko Facebooka u gore navedenu grupu.
We use cookies on our website to give you the most relevant experience by remembering your preferences and repeat visits. By clicking “Accept All”, you consent to the use of ALL the cookies. However, you may visit "Cookie Settings" to provide a controlled consent.
This website uses cookies to improve your experience while you navigate through the website. Out of these, the cookies that are categorized as necessary are stored on your browser as they are essential for the working of basic functionalities of the website. We also use third-party cookies that help us analyze and understand how you use this website. These cookies will be stored in your browser only with your consent. You also have the option to opt-out of these cookies. But opting out of some of these cookies may affect your browsing experience.
Necessary cookies are absolutely essential for the website to function properly. These cookies ensure basic functionalities and security features of the website, anonymously.
Kolačić
Trajanje
Opis
cookielawinfo-checkbox-analytics
11 months
This cookie is set by GDPR Cookie Consent plugin. The cookie is used to store the user consent for the cookies in the category "Analytics".
cookielawinfo-checkbox-functional
11 months
The cookie is set by GDPR cookie consent to record the user consent for the cookies in the category "Functional".
cookielawinfo-checkbox-necessary
11 months
This cookie is set by GDPR Cookie Consent plugin. The cookies is used to store the user consent for the cookies in the category "Necessary".
cookielawinfo-checkbox-others
11 months
This cookie is set by GDPR Cookie Consent plugin. The cookie is used to store the user consent for the cookies in the category "Other.
cookielawinfo-checkbox-performance
11 months
This cookie is set by GDPR Cookie Consent plugin. The cookie is used to store the user consent for the cookies in the category "Performance".
viewed_cookie_policy
11 months
The cookie is set by the GDPR Cookie Consent plugin and is used to store whether or not user has consented to the use of cookies. It does not store any personal data.
Functional cookies help to perform certain functionalities like sharing the content of the website on social media platforms, collect feedbacks, and other third-party features.
Performance cookies are used to understand and analyze the key performance indexes of the website which helps in delivering a better user experience for the visitors.
Analytical cookies are used to understand how visitors interact with the website. These cookies help provide information on metrics the number of visitors, bounce rate, traffic source, etc.
Advertisement cookies are used to provide visitors with relevant ads and marketing campaigns. These cookies track visitors across websites and collect information to provide customized ads.
