Nakladnik: VBZ D.O.O.
Naslovnica knjige Ljepši kraj:©VBZ d.o.o. 2020.
Osjećam se kao čovjek koji je jednom htio napisati nekakvu priču, ali nije uspio, jer je priča preuzela kontrolu nad stvarnošću. Nije više bilo jasno što je stvarno, priča ili život. I piše li život priču ili je možda obratno. str. 5.
Priča ili život u knjizi Ljepši kraj
Rijetko sam u posljednje vrijeme pročitala knjigu s toliko pripovjedačkog dara spisatelja kao što je to knjiga Ljepši kraj Bekima Sejranovića. Čovjeka koji se nije deklarirao ni kao Hrvat, ni kao Bosanac, ni kao Norvežanin ili Slovenac, a živio je i radio na svim ovim prostorima. Bio je čovjek kozmoplit kojemu je svaka zemlja u kojoj je živio bila domovina i koji na određen način svoju domovinu nije ni imao. Kako je to lijepo napisao Miljenko Jergović za rano preminulog pisca Bekima Sejranovića : Ljudi kojima je uskraćeno pravo na domovinu, moraju je drugdje nalaziti. Njegova je domovina bila u tekstu.(Jutarnji list, 31. 5. 2020.) Svakako, njegova književna djela pripadaju trima književnostima: bosanskohercegovačkoj, hrvatskoj i norveškoj književnosti.
Nisam mogao ostati u kolibi još dugo. Prvi put me počela štipati samoća. Tjeskobu i glasove smatrao sam dijelom tijela. Nisam ih mogao amputirati a da se ne povrijedim. str. 74.
Kad nekog upoznaš, predstaviš se i onda te taj netko upita: Gdje živiš? Što radiš? Odakle si?-a ti nemaš odgovora na ta pitanja. str. 116.
Intimno putovanje
Ljepši kraj intimno je putovanje čovjeka koji je u vječnoj potrazi za vlastitim identitetom. Pisana u prvom licu, predstavlja koloplet događaja koji su se dogodili prije, na koje se pisac cijelo vrijeme vraća, koji se događaju sada, i one koji će se tek dogoditi jer je jednostavno tako suđeno. Njegov svijet je zbrkan i kaotičan svijet, svijet osamljenika koji nigdje u potpunosti ne pripada, svijet u koji uvlači sve one koji ga prate na njegovom putu (bivšu ženu, kojoj se ne želi sjetiti ni imena, bivšu partnericu Cathrinu, buduću dogovorenu suprugu Almu, cimera Egila).
Na trenutke brutalan, a opet s dozom iskričavog humora, Bekim Serjanović spada u vrh spisateljske proze na ovim prostorima. Ljepši kraj knjiga je u kojoj svatko može pronaći djelić sebe. Čitatelj osjeća bliskost s autorom jer on postavlja pitanja koja je svatko od nas postavio puno puta u životu: Tko sam? Kamo idem? Činim li stvari ispravno? Povrjeđujem li nekog svojim postupcima i djelima? Pri tome ga često hvata autodestrukcija i grizodušje zbog raznih postupaka prema ženama u svom životu koje je namjerno ili nenamjerno povrijedio. Sve to utapa u alkoholu, drogi, neurednom životu ili samovanju u djedovoj brvnari negdje u Bosni. A Bekim još uz to ima i onu dozu melankolije i nostalgične reminiscencije za sretnim vremenima prije ratne pošasti, tipične za široku bosansku dušu koja je proživjela rat. Traumu koja je ostala nakon odlaska iz Bosne i Hercegovine dolaskom rata i uvijek novi početci na nekim novim mjestima nikad nije prebolio.
Serjanović je čovjek koji neprestano luta, traži se u fizičkom i duhovnom smislu. Nije savršen. Na trenutke je mračan. Običan je čovjek koji griješi, pije, ponekad se napuši, utapa tugu da sve zaboravi. Sve ga to čini autentičnim i svojim.
Radnja romana Ljepši kraj
Usamljeni pisac utapa tugu zbog brojnih životnih promašaja u djedovoj brvnari na nekom obronku u blizini Tuzle. Svoju samoću podnosi stoički i odrađuje je kao kaznu. Društvo mu pravi samo vjerni pas Gunko.
Ljudi koji vežu pse zapravo su i sami vezani. Vezan ja, vezan pas, vezana žena, djeca, selo, vezani čitavi gradovi, narodi, zemlje. Čitav je svijet na lancu. str. 195.
U susjednom selu nalazi se kamp vehabija s kojima se povremeno susreće. Boravak u djedovoj kolibi pisac koristi kako bi se prisjetio čitavog svog života: promašenog braka za koji nije jasno zbog čega nije uspio, veze sa zrelijom ženom s kojom je bio sretan dok se ta veza nije istrošila i on otišao, bolest partnerice koja ga je duboko pogodila i na kraju vraćanje u inozemstvo gdje odluči ući u dogovoreni brak sa sunarodnjakinjom kako bi joj pomogao. Malo je toga pisac napravio samo za sebe. Čini se da su ga ratni i ostali događaji bacali na razne strane kao valovi na hridine i on se tome nije mogao ili nije znao oduprijeti. Ipak priča završava naoko optimistično. Od izdavačke kuće dobiva odgovor da će mu objaviti knjigu „samo da smisli ljepši kraj“.
Motivi u knjizi Ljepši kraj
Promašeni brak, zatim ljubav prema zrelijoj ženi, prestanak ljubavi, susret sa smrću kao pratiteljem života, ugovoreni brak iz usluge, i uvijek sveprisutna samoća, samo su neki od motiva u knjizi Ljepši kraj. U knjizi se također uzgred spominju političke struje i odnosi među lokalnim življem nakon rata (vehabije) s naznakom da nikad nema mira na ovim prostorima.
I onda opet sve iz početka, pokušavajući zamisliti neku novu budućnost. A jedina budućnost koju sam mogao zamisliti je bila je FK Budućnost iz Titograda u albumu sa sličicama nogometaša koje sam skupljao krajem sedamdesetih. str. 116.
Kao da je ljubav osnovni preduvjet za brak. Život će ionako poput drobilice samljeti sve njihove snove. I njezine i njegove. Ali nije tu kriv ni život ni njihovi roditelji. Kriva su očekivanja. Preduvjet sreće jest da joj se ne nadaš. Ili, zašto ne biti okrutan do kraja i ne reći: preduvjet sreće jest njezino iskreno i dosljedno negiranje. str. 131.
Trilogija
Ljepši kraj središnji je dio romaneskne trilogije Bekima Sejranovića, koju još čine romani Nigdje, niotkuda i Tvoj sin Huckleberry Finn. Ova knjiga direktno se nastavlja na njegov roman prvijenac Nigdje, niotkuda. Knjiga se može čitati i zasebno.
Priča ili život ponovno
Stil kojim pisac piše je kratak, jezgrovit i ponekad surov, ali opet toliko puno govori. Tjera nas da se zapitamo : Je li ovaj čovjek nesretan sam po sebi ili su ga takvim napravile okolnosti? U svakom slučaju autor je pred čitatelja ogolio cijelu svoju bosansku dušu sa svim vrlinama i manama i dao nam svoj život na prosudbu. I tu se vraćamo na početak: Je li ovo priča ili život?
Bekim Serjanović o sebi
– Pišem knjige kakve volim čitati, i mislim da je to ispravan put za mene, i za svakog pisca. Najgora stvar koju književnik danas može napraviti jest truditi se pod svaku cijenu biti »originalan«. Već je Borges to rekao; sve je već rečeno, sve napisano. Ostaje nam samo pisati o svome svijetu…, rekao je Sejranović u jednom od intervjua Novom listu. (Novi list, 6. 9. 2013.)
fotografija Vedran Karuza, Novi list
O autoru
Bekim Sejranović rođen je 1972. godine u Brčkom gdje je završio sedam razreda osnovne škole. Od 1985. pohađa srednju pomorskoj školu u Rijeci, smjer nautika. Nakon položene mature studira jednu godinu na Pomorskom Fakultetu u Rijeci, no potom odlučuje studirati kroatistiku i komparativnu književnost na Filozofskom fakultetu u Rijeci.
U Oslo seli 1993. i nastavlja studirati, a 1999. na tamošnjem Povijesno-filozofskom fakultetu obranio je magisterij iz područja hrvatske književosti. Od 2001. do 2006. godine radi kao lektor na spomenutom fakultetu i predaje južnoslavenske književnosti, jezike i prevođenje.
Od 2000. godine pa sve do smrti, radi kao sudski tumač i književni prevoditelj, predaje norveški za strance te piše i objavljuje vlastitu prozu.
Autor je knjige kratkih priča Fasung, kao i romana Nigdje, niotkuda, Ljepši kraj, Sandale, Tvoj sin, Huckleberry Finn i Dnevnik jednog nomada.
Romani i kratke priče prevedeni su mu na više stranih jezika: norveški, engleski, slovenski, makedonski, njemački, češki, talijanski i poljski. Za roman Nigdje, niotkuda 2009. godine dobio je nagradu „Meša Selimović“ koja se dodjeljuje za najbolji roman objavljen na području Srbije, Hrvatske, Bosne i Hercegovine i Crne Gore.
Od 2011. do 2014. godine Bekim Sejranović je živio u Ljubljani, a od svibnja 2015. živio je i radio u Zagrebu.
Preminuo je 21. 5. 2020 u Oslu.