Oznaka: roman noir

Objavljeno

Leonardo Padura: Savršena prošlost

Nakladnik: Hena com, 2022.

Naslovnica romana Savršena prošlost: ©Hena com

Dobra strana svega ovoga je to što sve ide nagore. (str. 113.)

Leonardo Padura: Savršena prošlost

Sretna nova 1989.!

Novogodišnje jutro poručniku Mariju Condeu ne počinje dobro – muči ga strašan mamurluk, ubija ga glavobolja i ima samo jednu cigaretu. Uz to, zove ga šef, zvan Stari, i traži da prihvati slučaj nestalog čovjeka koji nije bilo tko. Nestali je ni manje ni više nego Rafael Morín Rodríguez, poznati poduzetnik, bogataš, čovjek bez mrljice na reputaciji. I davni trn u oku poručniku Condeu.

U džepu je pronašao šibice, pa je napokon mogao zapaliti cigaretu koja mu se navlažila u ustima. Okružio ga je dim, pronađena spasonosna izmrcvarena cigareta postala je drugi ugodan osjećaj u danu koji je počeo paljbom iz strojnice, glasom Staroga i gotovo zaboravljenim imenom. Rafael Morín Rodríguez, pomislio je. (str. 10.)

Morín i Conde poznaju se još iz gimnazije, kada je Morín bio najpopularniji, najuspješniji, naj-sve, a uza sve to, u njega se zaljubila i Condeova tiha patnja, fatalna Tamara.

…Tamara je bila nešto posve drugo, nešto posve drugo od žene koju bi se nazvalo lijepom, dobrom, čarobnom, eto ti, nećeš se za nju polomiti niti će ti oči ispasti: ne, nju ćeš poželjeti cijelu pojesti, komad po komad, s odjećom … makar poslije toga cijeli tjedan srao krpice. (str. 82.)

Tamara i Morín danas su oženjeni, i još uvijek, kao i u djetinjstvu, žive u finom, bogatom dijelu Havane. Conde i dalje pati za Tamarom kao onom koja mu je izmakla, i stari se osjećaji bude kada je ugleda. Još uvijek vraški privlačnu, prelijepu, zanosnu…

Savršena prošlost koja to nije

Stari inzistira da se slučaj što prije riješi jer ga pritišću iz Ministarstva pri kojem je Morín radio. Mario Conde baca se s podjednakim žarom i na rješavanje slučaja i na tješenje svoje stare ljubavi.

Leonardo Padura: Savršena prošlost

Ipak, čini se da Morínov nestanak krije puno više nego se to na prvi pogled čini.

Preostaje mi jedno rješenje s dvjema mogućnostima: da ga je netko ubio posve slučajno, najvjerojatnije da mu nešto ukrade… ili da su ga ubili jer je stvarno upao u neko sranje… A drugo što mi pada na pamet gotovo je apsurdno: da se zbog nečega skriva… (str. 29.)

Jer, ma koliko god svjedoci tvrdili da je Rafael Morín savršen čovjek besprijekorne prošlosti i idilične sadašnjosti, Conde se itekako sjeća kakav je on doista bio.

No je li mu poznavanje moguće žrtve olakotna ili otegotna okolnost?

„Znači, Conde? Dobro. Reci mi zašto si postao policajac. Da možeš gunđati i žaliti se cijeli božji dan?“ …
„Jednostavno je. Ja sam policajac iz dva razloga: jedan ne znam i ima veze sa sudbinom… Drugi je jako jednostavan… jer ne volim da se gadovi koji počine zločin izvuku nekažnjeno.“ (str. 78.)

Obojen crnim humorom, šarenim kubanskim krajolikom i nostalgijom osamdesetih, ovaj će nas šarmantni roman vezati uza se ne samo potragom za nestalim smutljivcem, već svim svojim mirisima, okusima, zvukovima Kube.

Mario Conde

Poručnik Conde još je jedan neodoljivi mangup koji stoji bok uz bok s inspektorima koje volimo, kojima se čudimo, uz koje se smijemo, kao što su Evert Bäckström i neizostavni Harry Hole. Svaki sa svojim problemima, manama i osebujnom ličnošću kojoj čitatelji ne mogu odoljeti.

Conde želi biti pisac, no njegove su aspiracije zgažene još u gimnaziji kada pripovijetka na koju je bio ponosan izlazi u školskom časopisu i na se navlači bijes ravnatelja, jer ne odgovara komunističkim idealima. U ranim je tridesetima, iza sebe već ima dva propala braka, a njegovo objašnjenje tih razvoda natjerat će vas u gromoglasni, gorko-slatki smijeh.

Ima problem s alkoholom, cigaretama i autoritetom. Ah, pa koji ih naš voljeni inspektor nema?! To ga samo čini simpatičnijim, zanimljivijim, ljudskijim.

Najbliža obitelj nije mu obitelj, već prijatelj Žgoljavi koji to više, na nesreću, nije, i njegova majka Josefina.

Šefov poziv i obavijest o nestanku Rafaela Moríne, Condea vraćaju u neka druga (ljepša?) vremena pa se miješaju prošlost i sadašnjost. Conde kao beznadno zaljubljeni gimnazijalac i okorjeli murjak. Conde kao idealist i kao realist, kojeg je kubanski komunistički režim naučio puno toga.

Leonardo Padura: Savršena prošlost

Uz poručnika, romanom defilira mnoštvo živopisnih likova. Tamaru, glavnu zvijezdu poručnikovih erotskih snova, već sam spomenula. Tu je i simpatični mladi policajac Manolo, u vječnom problemu sa ženama, i šef Stari čiji su najveći porok skupe, fine cigare.

Rafael Morín samo se spominje, pokreće radnju, no u njoj ne sudjeluje. Muškarac je to čija savršena prošlost, sa svakom stranicom, postaje sve manje savršena.

Kao jedan od glavnih likova ističe se sama Kuba. Isprva mi je bilo čudno kako Padura mrtav-hladan piše o Kubi kao zemlji kupona za hranu, gladi, krađe i laži. Onda sam ga malo istraživala i otkrila sam kolika je on zapravo veličina – tolika da mu je, pretpostavljam, dopušteno ono što većini nije.

Savršena prošlost

Savršena prošlost užitak je za čitanje, no ona traži angažiranog čitatelja. Nije ovo roman za jedno popodne, upravo suprotno. Baš poput finog obroka, Savršena prošlost traži da joj se posveti vrijeme i koncentracija. Tek tada obavija naše okusne, ukusne, čitateljske pupoljke i možemo je doživjeti u potpunosti.

Savršena prošlost, premda smještena u hladno, novogodišnje jutro, idealan je roman za čitanje na ljetnim vrućinama. Baš sam zbog tih vrućina, mirisa hrane koji lebde zrakom, zvukova glazbe koja dopire iz kafića izvana, imala doživljaj da sam i ja u centru zbivanja, skupa sa samim Condeom.

Slučaj kao takav nije ništa novo ni revolucionarno – potraga je to za nestalim čovjekom za koju svi znamo kako će završiti. Više mi se svidjelo nešto drugo – a to je Padura. Njegov melankolični stil pisanja, rečenice koje se prelijevaju sa stranice na stranicu, osjećaji tako životni da ih i mi čitatelji osjećamo… Taj ugođaj noir romana, maglovitost koja lebdi stranicama, crni humor koji obilježava likove, vrućina koja isijava iz Condea kad god sretne Tamaru, erotičnost njihova odnosa, nedefiniranost prošlosti i sadašnjosti…    

Pregovori koji uključuju mnogo novca su kao ljubomorne žene: ne smiješ im dati mnogo razloga za prigovore. (str. 152.)

Možda samo jako volim Kubu (na kojoj nikad nisam bila), no Savršenu sam prošlost doživjela kao ples u kojem Conde vodi, a mi se bespogovorno prepuštamo. Smiješimo se, uživamo, lagano lebdimo i  promatramo.

Uskoro se bacam na Zbogom, Hemingway i jako se radujem! To je peta knjiga o Condeu i veoma žalim što nisu prevedene prethodnice, nego čitam prvu pa petu.

No, što se može… Vjerujem da me ni peti dio neće razočarati!

Ostali romani ovog autora:

Leonardo Padura Fuentes najpoznatiji je i najnagrađivaniji živući kubanski književnik. Njegov roman Čovjek koji je volio pse kritika je proglasila remek-djelom, a hrvatska ga je publika imala prilike upoznati romanom Zbogom, Hemingway, koji pripada Padurinog nagrađivanoj seriji krimi-romana u kojima glavnu ulogu ima poručnik Mario Conde.

Serijal o poručniku Condeu zasad broji devet nastavaka (link vas vodi na goodreads gdje možete vidjeti njihov poredak i sinopsise na engleskom), a prema prva četiri, nazvana Havanski kvartet, snimljena je i TV serija.

Gdje kupiti roman Savršena prošlost:

Hena com

Ako volite čitati o Kubi, bacite oko na naše recenzije ljubavnih romana Chanel Cleeton, Dogodine u Havani i Kuba mojih snova.

Ugođaj noir romana, sličan ovom, doživjela sam i čitajući Metropolis Flavia Sorige. Na linku je naša recenzija. 😊

Objavljeno

Laura Lippman: Dama u jezeru

Nakladnik: Stilus knjiga, 2020.

Naslovnica romana Dama u jezeru: ©Stilus knjiga

Postojite li ako nikome ne nedostajete? (str. 52.)

Laura Lippman: Dama u jezeru

Dama u jezeru

Maddie Schwartz naizgled ima sve – dobrog muža, sina tinejdžera, veliku kuću, novac i život iz bajke. No kada joj suprug na večeru dovede njenog bivšeg školskog kolegu, Maddie shvaća da je njen brak odavno gotov i ostavlja supruga, na užas svoje konzervativne majke i tračave okoline. Ipak, šezdesete su godine 20. stoljeća i rijetko se koja žena drzne napustiti obitelj.

Maddie se pitala hoće li na biti nečija druga supruga. Htjela je živjeti strastveno, punim plućima. Je li to moguće u dugotrajnom braku? Ona i Milton bili su vrlo zaljubljeni i romantični u prvim godinama braka. Možda je bila i previše zaljubljena. (str. 65.)

Maddie želi postati novinarka i zapošljava se kao pomoćnica u novinama Star. Uskoro, spletom neobičnih okolnosti, biva uvučena u dva slučaja ubojstva. Prvo je ubojstvo male židovske djevojčice, a drugo je pronalazak ženskog tijela u fontani. Tijela koja kojem Maddie daje nadimak – dama u jezeru.

Živa, zvala sam se Cleo Sherwood. Mrtva, postala sam dama u jezeru, gorda i napukla spodoba, izvučena iz fontane nakon mjeseci koje sam provela natapajući se ondje. (str. 7.)

Svojim upornim njuškanjem Maddie biva uvučena u drugačiji svijet – svijet crne ljepotice Cleo. Žene koja je imala nepoznatog ljubavnika, gomilu skupe odjeće u ormaru i radno mjesto za šankom sumnjiva noćnog kluba.

No, doći do istine nije lako, pogotovo kada si žena. Okružena rasizmom, seksizmom i šovinizmom općenito, Maddie polako napreduje prema istini.

Odlučila je da od muškaraca nema nikakve pomoći. Muškarci međusobno čuvaju svoje tajne. Muškarci daju prednost muškarcima, na kraju krajeva. … Loše stvari neprestano se događaju ženama. (str. 254.)

Dama u jezeru – dobre strane

Budući da u svakom romanu mogu pronaći nešto dobro, volim početi tako da to i istaknem. Iako mi se, ruku na srce, ovaj roman nije svidio, ipak ima izvjesnog šarma.

Za početak, tu je ta neobična, noir atmosfera šezdesetih godina. Ne znam sjećate li se onog crtića Riblje redarstvo, o inspektoru Škrgi. Znala sam ga pogledati kad sam bila mala. Dama u jezeru ima mi takav neki štih – imamo zločin, opskurne noćne klubove, seksističke šale, žrtvu koja iza sebe vuče repove i istražitelja – u ovom slučaju istražiteljicu – koja pokušava doći do istine gurajući nos tamo gdje mu nije mjesto.

Kad u glavi zamislite tu sliku, muškarce u odijelima s cigarom u kutu usana, ružnjikave nasilnike koji im čuvaju leđa i koketne žene zavodljivih oblina, Dama u jezeru nekako se lakše i čita i razumije.

Laura Lippman: Dama u jezeru

Svidio mi se način pisanja – u ulozi pripovjedača izmjenjuju se, osim Maddie i ubijene Cleo, i ostali likovi koje susrećemo. Tu su Kolumnist, Školarka, Konobar, Frajer… Kako na koga nailazimo, tako nam on ukratko ispriča svoju priču, svoje viđenje događaja.

Jeste li primijetili da sam kao pripovjedača spomenula i ubijenu Damu u jezeru? Da, da, i ona sama priča nam dijelove svoje priče i svaka je pričica dio slagalice. Cleo je i najzanimljiviji lik! Ne samo da mrtva komunicira s čitateljem, već je i veoma duhovita djevojka, pomalo zlobna i cinična:

Možda sam očijukala, ne znam. Bilo bi opasno da smo se spetljali, to je sigurno. No ja sam završila mrtva, pa možda ne bi bilo loše da sam se upustila u to, samo jednom. (str. 88.)

Cleo ne želi da Maddie pronađe njena ubojicu.

No, Maddie je uporna, želi tu priču, želi pronaći istinu i etablirati svoje ime u svijetu novinara. 

Dama u jezeru – slabije strane

Glavna je mana ovog romana to da mi je bio – dosadan.

Nisam se povezala s Maddie kao glavnim likom i na trenutke mi je bila potpuno neuvjerljiva. Isto tako, iako je jasno naglašeno vrijeme radnje kao vrijeme rasnih podjela i sveprisutnost seksizma, Maddie plovi tim svijetom kao da joj se ništa loše ne može dogoditi.

I ona čuva tajnu o kojoj čitavo vrijeme saznajemo samo mrvice i uvjereni smo da je to nešto vau. Na kraju, nisam ni iznenađena ni šokirana. Valjda je ta tajna tâjna i sramotna samo zato što su to šezdesete. Mi današnji čitatelji nećemo čak ni podići obrve.

Ipak, kažnjena je za svoje grijehe, zar ne? … Čak i dobre djevojke griješe kada se zaljube. Ali ne zaslužuju zbog toga umrijeti. Maddie se izvukla živa. Cleo Sherwood nije. (str. 275.)

Dobro, priznajem, na kraju ima jedan dobar zaokret u radnji, ali i on nam je nekako ravnodušno ispripovijedan. Ili je to samo moj dojam?

U svakom slučaju, nisam oduševljena. Očekivala sam puno više.

Stvari su vrlo često onakve kakvima se čine. Možda se od toga ne da napraviti dobar film ili članak u novinama, ali tako svijet funkcionira. … Uspješni muškarci, bogati muškarci – oduvijek imaju žene na svojoj strani. Ništa posebno.
(str. 250.-251.)

Laura Lippman: Dama u jezeru

Ostali naslovi ove autorice:

Laura Lippman autorica je mnoštva romana, dobar dio kojih čini serijal o bivšoj novinarki i sadašnjoj  istražiteljici Tess Monaghan. Iz tog su ciklusa kod nas prevedena dva naslova: Baltimorski Blues i Opasan grad.

Dama u jezeru treći joj je kod nas preveden roman. Iako radnjom nije povezan s Tess Monaghan, primjećujemo da je i u njemu glavni lik novinarka. Moguće da je tome tako jer je i sama autorica bila novinarka jednog dnevnog lista i sigurno joj je to iskustvo pomoglo u oblikovanju svojih junakinja.

Gdje kupiti:

Stilus knjiga

Objavljeno

Stefan Ahnhem: Osamnaest ispod ništice

Nakladnik: Znanje, 2021.

Naslovnica romana Osamnaest ispod ništice: ©Znanje

Naš je posao ustvari samo uzbudljiva igra. Kao mozgalica iz novina, s naizgled nerješivim problemom koji se ipak pod svaku cijenu mora riješiti. I to je otprilike to. (str. 308.)

Stefan Ahnhem: Osamnaest ispod ništice

Osamnaest ispod ništice: Fabian Risk, Švedska

Luđački tempo ovog romana počinje kada se u šeficu Kriminalističke policije Astrid Tuvesson, točnije u retrovizor njene Toyote, zabije jureći automobil. Ljuta na cijeli svijet, Astrid se baca u potjeru. Tada, pred njenim očima, automobil se surva u more. Vozač je uskoro izvučen, mrtav. No:

-… pokazalo se da Peter Brise nije uopće umro danas već prije otprilike dva mjeseca. … on je već odavno bio zamrznut. –
-Zamrznut -, ponovio je Fabian, osjećajući se poput sporovoznog papagaja. – Kako to misliš zamrznut?-
-Pa eto zamrznut – hladan i ukočen kao i moja janjetina u smočnici. – (str. 26.)

Baš tako! Čini se da je vozač automobila Peter Brise već duže mrtav, i da uopće nije on bio taj koji je vozio, već je to učinio pravi počinitelj. No, kamo je nestao? I kako?

Peter Brise. Njegova neobična ne-smrt ili što god da je to bilo. Fabianu to nije davalo mira. U cijelom tom događaju nije bilo ničeg iole normalno. I zato je imao osjećaj da je ovo samo početak nečeg mnogo većeg. Nečeg po čijoj su površini tek zagrebli. (str. 95.)

Fabian i njegovi kolege počinju s istragom i uskoro su upleteni u pomaknut, groteskan i brutalan slučaj. Ubojica svoje bogate žrtve najprije ubija, zaleđuje, krade njihov identitet, počisti im račune i zbriše, odleđujući ih u taman prije nego pobjegne, čime stvara iluziju da su žrtve tek umrle.

A Fabianu, kao i većini njegova tima, u privatnom životu ne cvatu ruže. On i supruga Sonja na korak su do razvoda, djeca su u pubertetu i sve se više povlače od roditelja. Čak se i na poslu počinju događati zbunjujuće stvari…

Osamnaest ispod ništice: Dunja Hougaard, Danska

S druge strane kanala, ponižena i osramoćena Dunja degradirana je na policajku u uniformi. Sve zahvaljujući bivšem šefu Kimu Sleizneru koji joj se neprekidno osvećuje i želi je uništiti iz privatnih razloga.

Stefan Ahnhem: Osamnaest ispod ništice

Kada slučajno nabasa na krvavu beskućnicu, odluči sama malo pronjuškati po slučaju. Pogotovo jer njezini kolege, čini se, uopće ne žele otkriti istinu, već samo zaključiti slučaj.

I tako Dunja otkriva strašan slučaj happy slappinga – strašniji i užasniji time što ga provode imućni maloljetnici, nad jednom od najranjivijih društvenih skupina – beskućnicima. No više to nije samo udaranje, sada se pretvorilo u ubijanje.    

Jedna ju je stvar u svemu tome prestrašila više i od čega. Kako je nasilje bilo posve nemotivirano. Od takvog se nasilja čovjek ne može zaštititi, dolazi iz vedra neba, dok si na putu s posla i razmišljaš što ćeš kupiti za ručak. Slučajnost je jedini čimbenik koji odlučuje hoćeš li nastradati ti ili netko drugi. (str. 154.)

I dok Fabian napreduje na svom slučaju u Švedskoj, a Dunja na svom u Danskoj, oni se isprepliću na podmukao i zloslutan način.

Do kraja romana, više ništa neće biti onakvo kakvo je bilo prije.

Treći slučaj inspektora Riska

Ako ste čitali prethodne Ahnhemove romane, točno znate što očekivati. Puno stranica, kompleksne slučajeve, mjestimice brutalne opise od kojih se koža ježi, mračnu atmosferu stvarnog i nadnaravnog… Sve u svemu – još jedan izvrstan kriminalistički noir roman koji nećete moći prestati čitati!

Prvih pedesetak stranica ide polagano i čak sam mislila da mi se Osamnaest ispod ništice uopće neće svidjeti. A onda se sve zaplelo i u Švedskoj i u Danskoj!  Stranice se okreću same od sebe, a kratka poglavlja pridonose dinamici i osjećaju hitnosti koji vas tjera na čitanje još i još i još!

A onda, pretkraj knjige, kada se otkriju počinitelji i sve te tanke niti povezanosti… Uh, ostat ćete paf – bar ja jesam!

Švedski je počinitelj savršen! I premda mi se čini da je sličan negativcu iz romana Glasovi u tami Carla Lucarellija, puno je bolji jer je Lucarellijev psihotičan, a ovaj je toliko normalan i toliko lud odjednom, da ne možemo povjerovati u sva zlodjela koja čini. Tek kad otkrijemo motivaciju, sve sjeda na svoje mjesto.

Stefan Ahnhem: Osamnaest ispod ništice

Očito želi novac i spreman je učiniti sve da ga dobije. E sad, nisam ja neki stručnjak za psihološke profile počinitelja, ali ne bih ga optuživao da je sadist ili bolestan. Mislim, da, hladnokrvan je i bezobziran. To stoji. Ali prvenstveno je pametan. (str. 319.)

Danski su počinitelji bliži onom klasičnom poimanju negativca. Grozni su, ne muči ih savjest, umišljeni su i beskrupulozni. I iako se svi udružuju protiv nje, Dunja je uporna i otkriva rješenje zagonetke. Premda, računi još nisu u potpunosti izmireni i u sljedećem je nastavku čeka itekakva borba.

Ne samo nju, nego i čitavu obitelj Risk koja će se suočiti s dosad najvećim problemom.

Osamnaest ispod ništice priča je toliko široka, složena, slojevita, ali svaki djelić točno sjeda na svoje mjesto. Svaka čast, Ahnhem!

Ostali naslovi ovog autora:

Stefan Ahnhem švedski je pisac kriminalističkih noir romana koji su toliko komplicirani, napeti, brutalni i pomaknuti da ih ne možete prestati čitati. Gore navedeni romani prevedeni su kod nas, a savjetujem čitanje po redu jer su likovi povezani.

Doduše, Deveti grob je, iako napisan kasnije, radnjom smješten prije Žrtve bez lica pa, ako se prvi put susrećete s autorom, najbolje početi ovim redoslijedom: Deveti grob, Žrtva bez lica, Osamnaest ispod ništice.

Gdje kupiti roman Osamnaest ispod ništice:

Znanje