Objave

Objavljeno

Loreth Anne White: Nemirne kosti

Nakladnik: Mozaik knjiga, 2025.

Naslovnica knjige Nemirne kosti: ©Mozaik knjiga

Preveo Andrej Bukarica

Loreth Anne White Nemirne kosti

Roman Nemirne kosti novi je naslov autorice Loreth Anne White. Moja očekivanja bila su velika jer sam prethodno pročitala njezine romane, odličan Sluškinjin dnevnik, Plivačicu te Ispod đavoljeg mosta, izuzetno napet roman, inspiriran istinitim događajima. Ovaj je roman na tragu njezinih prijašnjih romana, s razlikom što se autorica ovaj put poslužila provjerenim receptom o grupi prijatelja, naizgled povezanih, imeđu kojima se očigledno nalazi ubojica.

Jane

Ljudske kosti pronađene su ispod stare kapelice u šumi. Policijska istraga koju vodi inspektorica Jane Munro povezuju ostatke s desetljećima starim slučajem nestale tinejdžerice Annalise Jansen. Tada, davne 1976., smatralo se da je Annalise nakon zabave, s lokalnim dečkom, napustila grad.

Osim rada na slučaju, detektivka odjela za ubojstva Jane Munro nosi svoju osobnu dramu. Njen je zaručnik nestao na planinarenju prije nekoliko mjeseci, a da nije saznao da ona nosi njihovo dijete. Trudnoj Jane istraga daje potreban zamah da ostane u realnosti bez samosažaljenja. Istraga dobiva smrtonosni zaokret kada Jane otkrije drugo tijelo, koje baca potpuno novo svjetlo na ovaj zaboravljeni slučaj.

Šestorka

Godina je 1976. Grupa prijatelja, svi pri završetku srednje škole, žive bezbrižno mladenačkim životom prepunom zabave, veselja, ali i alkohola, prepirki, izrugivanja i međusobnih prevara. Popularno nazvani Šestorka, duše su svakog tuluma. Kad Annalise nestane, u malom gradu kruže glasine da je pobjegla ili da ju je možda ubio lokalni obojeni dečko čiji se roditelji nikad nisu pomirili s njegovim nestankom.

Saznanje da su pronađene kosti Annalisine kod njezinih prijatelja  Rocca, Jill, Care, Boba, Mary i Clauda izaziva iznimnu nervozu. Svi su oni u međuvremenu osnovali obitelji, postali uspješni i ugledni građani, ali Annalisine kosti postepeno pričaju priču.

Dugo zakopane tajne i laži uskoro će se razotkriti, a obećanje dano u jesenskoj noći prije četrdeset sedam godina šestorka će pokušati zaštititi s još više laži.

Što ako nije zao?
Što ako mu najbolji prijatelji nikada nisu bili prijatelji? str. 264.

Loreth Anne White Nemirne kosti

Dojam o djelu

Tko je bila Annalise Jansen?

Vesela djevojka, bezobrazna prijateljica, ljubomorna cura ili djevojka lakog morala promiskutetnog ponašanja?  To je pitanje koje si čitatelj postavlja cijelo vrijeme čitanja.

Knjiga vas dobar dio vremena drži u nedoumici o razlozima Annaliseine smrti i raznim misterijama koje je okružuju. Njezin promiskuitet, njezine iznenadne promjene raspoloženja, odnos s prijateljicama, odnos s obitelji, sve nas to vodi u nekoliko pravaca, do zadnje niti kada posljednji dio slagalice sjedne na svoje mjesto.

Nemirne kosti nam pričaju dvije priče. Jedna se događa 1976. godine, a druga danas.

 Knjiga je jako zanimljiva, atmosferična, radnja je brza s naglim obratima što neprestano drži pažnju čitatelja.

Svidjelo mi se kako je autorica unijela komadić znanosti u napeti krimić. U rješavanju zločina starog desetljećima, detektivka odjela za umorstva Jane Munro i forenzička antropologinja dr. Ella Quinn koriste forenzičku genealogiju i DNK testiranja kako bi riješile stari neriješeni slučaj i tako donijele utjehu obitelji. U tom svjetlu, ideja da kosti mogu pričati svoju priču savršeno je iskorištena.

Na početku vas zbunjuje veliki broj likova, ali kad pohvatate priču, shvaćate da su likovi vrlo dobro razrađeni, vrlo nesavršeni i karakterno dvojbeni, a opet vrlo ljudski. Malo po malo, otkrivaju se slojevi tajni i međusobni odnosi među Šestorkom, a grupa se počinje raspadati. Ako se istina otkrije, bogati  i lagodni životi nestat će, a sa sobom će povući i neke nevine žrtve. Ako nitko ne progovori, njihove tajne ostaju zakopane, zar ne?  Možda da, možda ne.

Istina je da uvijek netko progovori jer ne može izdržati teret grizodušja.

Ako je ovo prva suradnja Jane Munro i forenzičke antropologinje dr. Ella Quinn, s nestrpljenjem želimo još, i to uskoro!

U tom trenutku silno je trebala pripadati toj skupini. Potreba za pripadanjem osnovni je instinkt za preživljavanje. str. 244.

Loreth Annie White Nemirne kosti

O autorici

Loreth Anne White višestruko je nagrađivana autorica kriminalističkih trilera, poput  Pacijentove tajne, Sluškinjina dnevnika,  Ispod đavoljeg mosta i Nemirne kosti. S više od tri milijuna prodanih knjiga diljem svijeta i prijevodima na preko dvadeset jezika, pobrala je mnoge prestižne nagrade. Živi i radi u Kanadi.

Gdje kupiti:

Mozaik

Objavljeno

Karin Slaughter: Lažni svjedok

Nakladnik: Znanje, 2025.

Naslovnica romana Lažni svjedok: ©Znanje

Prevela Dubravka Pleše

I najbolji i najlošiji alibiji ponekad su zvučali kao potpune slučajnosti. (str. 74.)

Karin Slaughter: Lažni svjedok

Lažni svjedok

Leigh Collier uspješna je odvjetnica, predana majka i, prema vlastitom mišljenju, ne baš tako dobra supruga. Od muža Waltera razdvojena je već neko vrijeme, ali nikako se ne uspijeva natjerati finalizirati razvod.

Svakodnevno zaokupljena sitnicama, uporno se trudi duboko u sebi potisnuti sjećanje na jednu noć iz djetinjstva. Jednu stravičnu noć koja bi je, ako se ikada otkrije, sasvim i zauvijek upropastila.

Leighin se cijeli život okreće naglavce kada je šef upućuje na novi slučaj. Mladi je i zgodni bogataš uhićen za zvjersko silovanje.

…policija, odvjetnici, suci, svi će reći da je željela taj odnos jer, što god se dogodilo ženi, muškarci uvijek, uvijek jedni drugima čuvaju leđa. (str. 110.)

Postavlja se pitanje – zašto, pokraj toliko boljih i poznatijih odvjetnika, mladi Andrew želi baš Leigh?

Nakon što ga susretne, Leigh vrlo brzo shvaća da se dogodilo ono čega se već godinama boji. Njezina užasna tajna mogla bi biti otkrivena. Naime, Andrew je poznaje. I zna što je učinila.

Pitam se (…) kada bi ti namjeravala počiniti strašan zločin, zločin koji bi uništio život druge osobe, bi li znala kako se iz toga nekažnjeno izvući? … Nije to kao kad smo bili djeca. Onda se čovjek mogao izvući s hladnokrvnim ubojstvom. (str. 84.)

I ako ga ne uspije obraniti, pustit će u javnost sve ono što Leigh pokušava sakriti, a ona će izgubiti puno više od pukog slučaja.

Jedina koja joj može pomoći njezina je mlađa sestra. A ona ima toliko svojih problema da u njima nema mjesta za Leighine. Ili ipak ima?

Dvije sestre počinju igrati igru mačke i miša s poremećenim psihopatom. Mogu li pobijediti? 

Dvije sestre

Motiv dviju sestara jedan je od najsnažnijih i najboljih motiva na kojima Karin Slaughter, moja obožavana autorica, gradi svoje romane. Sestre i neki vid sestrinstva makar se spominju u većini romana, a meni je najdraži (usudila bih se reći, uz ovaj) Dobra kći, koji prati dvije sestre tinejdžerice, čiji su životi brutalno i nepovratno uništeni u samo jednoj noći.

Osjećala je kako joj se noge odižu od poda. Ruke su joj počele lamatati zrakom kao da joj je krv zamijenjena helijem. Prepoznala je isti onaj osjećaj koji je iskusila prije nekoliko dana, lakoću koja je pratila činjenicu da njezina duša više nije mogla izdržati ono što se zbivalo pa je napuštala njezino tijelo i ostavljala ga da se nosi s posljedicama. (str. 323.)

Karin Slaughter: Lažni svjedok

Lažni svjedok roman je koji sam progutala u svega par večeri i nikako ga nisam mogla prestati čitati. Radnja je toliko zanimljiva i toliko užasna u isto vrijeme (klasična Slaughter, tko zna na što mislim, zna). Sadašnjost i prošlost neraskidivo su povezane u gadno klupko još gadnijih zločina. Leigh i njezina sestra morat će dati sve od sebe kako bi se riješile sadističkog psihopata koji im visi nad glavom. Njihova sestrinska povezanost nikada ne dolazi u pitanje, čak ni kada su godinama razdvojene, čak ni kada su suučesnice u neizrecivom, čak i kada je jedna (možda) kriva za sve zlo koje je snašlo ovu drugu.

Preporuka vam ne treba

Znate me već dovoljno dobro da su, kada je riječ o ovoj autorici, moje riječi irelevantne i neće vam ponuditi ništa novo. Svaki njen roman mogu vam preporučiti i bez prethodnog čitanja, jer ZNAM da će biti dobar. Jedna je od rijetkih autorica čije riječi i godinama nakon prvog romana ne gube snagu i vau-efekt. Uvijek je sposobna izmisliti nešto novo, neko drugačije zlo koje čovjek može nanijeti čovjeku, najčešće muškarac ženi.

Čak i kada pleše oko istih motiva, kao što su silovanje, ubojstvo, pedofilija i razne vrste sakaćenja (vjerujte mi, svjesna sam da ova rečenica zvuči lepršavije nego što bi trebala) uvijek ih uspijeva upakirati u nešto što želimo pročitati. Sve te okrutne zločine, kao nekom čarolijom, na kraju isplete u priču koja zapravo i nije o njima. Češće je riječ o emocijama – o ljubavi, povezanosti, odanosti. Kao i uvijek, ova se autorica dotiče i nekih aktualnosti, pa tako u ovom romanu imamo osvrt na pandemiju virusa covid-19, a jedan od, nažalost, uvijek aktualnih motiva jest i ovisnost o drogama.

Iako ima gotovo petsto stranica, Lažni svjedok jedan je od onih romana koji se čitaju brzo, lako i napeto, tako da su sva osjetila uključena. Ako ne volite (detaljne) opise nasilja (fizičkog, psihičkog, seksualnog), onda ovo možda i nije roman za vas. Ali, ako želite pročitati trilerčinu koja će vam se uvući u misli i koja vas neće puštati iz stiska dok ne pročitate zadnju stranicu, a onda će vas držati još malo, čisto da vam se bolje ureže u kosti, Lažni svjedok štivo je za vas.

Brutalan, snažan i bolan kao šaka u lice. I jednako tako ostavlja trag.

Uz Dobru kći, ovo mi je jedan od najdražih romana Karin Slaughter.

Dovoljno rečeno.

Karin Slaughter: Lažni svjedok

Ostali naslovi ove autorice:

Klikom na recenziju romana Dobra kći (link je gore drugom odjeljku) doći ćete ne samo do tog osvrta, već i do popisa ostalih romana Karin Slaughter. Popis uključuje sve nastavke serijala o Willu Trentu, sve dosad objavljene samostalne romane, napomenu za čitanje te moj kratki dojam o dosad objavljenim Slaughteričinim romanima.

Gdje kupiti roman Lažni svjedok:

Znanje

Objavljeno

Ashley Flowers: Sve sami dobri ljudi

Nakladnik: Egmont Puls, 2023.

Naslovnica romana Sve sami dobri ljudi: ©Egmont Puls

Prevela Valentina Markasović

Ashley Flowers: Sve sami dobri ljudi

Sve sami dobri ljudi

U Wakarusi, gradiću iz kojeg Margot Davies potječe, sve su sami dobri, bogobojazni ljudi. Zato su, kad se dogodi strašan zločin i djevojčica January Jacobs nestane, sve dobre i bogobojazne oči uprte u njezinu obitelj. January Jacobs vrlo je brzo pronađena ubijena i wakaruški jezici počinju lamatati. Neslužbeni je zaključak, i javna tajna, da ju je zatukla vlastita majka, Krissy Jacobs.

Stanovnici Wakaruse, u Indiani, znali su širiti tračeve brže nego što pauk plete svoju mrežu. Svaki put kada bi netko njihov učinio nešto što nije trebao … tračerski lanac Wakaruse zaklepetao bi i svaku sitnicu nemilog događaja prežvakao toliko temeljito da je, kada bi je naposljetku ponovno ispljunuli, Istina bila izobličena i neprepoznatljiva, iskrivljena u priču. (str. 7.)

Dvadeset i pet godina kasnije, Margot se vraća u svoj gradić kako bi se brinula o voljenom ujaku Lukeu, koji boluje od demencije.

…izostanak očeve nježnosti, kao i majčine, kad smo već kod toga, za Margot nije bio ništa novo. Njezin je dom u djetinjstvu bio ispunjen vikom i svađom isprekidanima razbijanjem čaša zavitlanih u zidove. (str. 14.)

Ni nakon svih ovih godina, Margot ne može zaboraviti Januaryno ubojstvo. Naime, January je bila Margotina najbolja prijateljica i prva susjeda. I zato Margot neprekidno proganja misao na ubojicu koji stoji između dva prozora, Januarynog i njenog, i bira u koju će kuću provaliti, koju će djevojčicu ubiti.

A onda, Wakarusu potresa vijest o još jednoj djevojčici koja je nestala u susjednom gradiću. Ima li to veze s January? Margot počinje istraživati davni zločin. Mora se probiti između istine i priča koje su odavno ispreli mještani. Kad nabasa na neočekivano, šokantno otkriće, iako više nije šestogodišnja djevojčica, njezin se život nađe u velikoj opasnosti…

Prije čitanja

Prije čitanja romana Sve sami dobri ljudi o njemu sam čula puno toga. I pohvale i pokude. Nekima je bio izvrstan, drugima ajme majko. Ali svi, BAŠ SVI, isticali su kraj.

I tako sam prionula na čitanje, čitavo se vrijeme veseleći kraju! Kakav je to kraj, kad je ostavio toliki dojam na čitatelje?

I da, kraj je doista pamtljiv. Neću reći da mi se ne sviđa, ali frustrira.

Toliko o tome.

Ashley Flowers: Sve sami dobri ljudi

A sad u maniri ovog romana, koji se događa između prošlosti i sadašnjosti, vratimo i se i mi na početak. Rekla sam vam svoj dojam o kraju, a sad malo više o onome što vodi do tog kraja.

Bivši detektiv odmahnuo je glavom. „Ne treba vam motiv da dokažete ubojstvo. Dokazi to čine umjesto vas.“
Dok je to možda bila istina što se tiče rješavanja zločina, Margot je bila novinarka. Bavila se pričama, a likovi u pričama trebali su motive. (str. 116.)

Nigdje nisu sve sami dobri ljudi

Sve sami dobri ljudi roman je koji mi se jako svidio. Ljudi uglavnom spominju sporu radnu, meni je bila ok. Ima par onako baš napetih dijelova i moram reći da sam se veselila trenutcima u kojima bih uzela knjigu u ruke. Nije mi ovo nešto najbolje ikad, ali triler je skroz solidan, bolji od trećine pročitanih prošle godine.

Kao što znate, jedan od omiljenih motiva u trilerima i krimićima svakako mi je mala zajednica sklona nabrzaka osuditi ljude. Obožavam osjećaj klaustrofobije koji mi takva priča izaziva!

Stoga će ljudi pričati, svakako, ali nećeš moći vjerovati nijednoj njihovoj riječi.
(str. 42.)

Osim toga, volim i kada se istražuje neki zločin iz prošlosti, to romanu daje neki posebni šarm i kao da pojačava jezu ili, bolje rečeno, boji radnju nekim zloslutnim osjećajem. Taj osjećaj zle kobi pojačava i pripovijedanje u dva vremenska razdoblja. U prošlosti, točno u danu u kojem je umrla January Jacobs. I u sadašnjosti, kada Margot shvaća da se mora, ne pretjerano oduševljeno, vratiti u rodni grad. Zanimljivo što je Margot jedini lik kojem možemo vjerovati, premda ona nije jedina koja nam priča što se dogodilo. Svi ostali likovi potpuno se nepouzdani jer svi nešto kriju, čak i oni od kojih to ne biste očekivali.

I za zaključak – Sve sami dobri ljudi roman je idealan za ljeto i čitanje na plaži pa ga stavite na svoju tbr listu za ovo ljeto – naravno, ako ga još niste pročitali. Neće vas opteretiti, a uvući će vas u sebe. Željet ćete saznati više, ali ne toliko da biste zanemarili plivanje i brčkanje u moru. Meni je bio skroz ok i nije mi žao što sam mu poklonila vrijeme za čitanje.

Ashley Flowers: Sve sami dobri ljudi

Ostali naslovi ove autorice:

Ashley Flowers voditeljica je popuarnog podcasta o stvarnim zločinima Crime Junkie, a Sve sami dobri ljudi njezin su debitantski roman. Vjerovali ili ne, jedan od zločina koji je bio tema tog podcasta, postao je inspiracija za ovaj roman.

Gdje kupiti roman Sve sami dobri ljudi:

Egmont Puls, webshop Znanje

Romana o (zaboravljenim) zločinima u malim, pitomim gradovima ima more sinje i nema šanse da nabrojim sve koje smo pročitale i recenzirale.

Navest ću samo sljedeće:

Objavljeno

Anna Solyom: Na kavi s mačkom

Nakladnik: Stilus knjiga, 2025.

Naslovnica knjige Na kavi s mačkom: ©Stilus knjiga

Prevela Julijana Jurković

Anna Solyom na kavi s mačkom

Knjiga Na kavi s mačkom zahvala je svima koji udomljavaju životinje, brinu se od njima i pomažu im jer su koristi za nas, ljude, mnogostruke. Autorica se knjigom zahvaljuje svima koji ne čine zlo životinjama. Jer život je svetinja. Kafić za mačke uistinu postoji. Nalazi se u Barceloni. Dvije razigrane mačke iz tog kafića koje je autorica nazvala Kapučino i Sudbina, vrlo različitih karaktera, bile su autoričine muze za pisanje ove kratke knjižice.

Nismo mi ti koji biramo mačku koja nam se sviđa, mačka je ta koja bira čovjeka s kojim želi dijeliti svoj život. str. 93.

Nagore

Nakon niza životnih promašaja, Nagore se iz Londona vraća u Barcelonu. Prekid s dečkom, roditelji koji je pritišću jer je neudana četrdesetogodišnjakinja bez posla, stanarina koju mora platiti, sve to muči Nagore i ne da joj mirno spavati. Na nagovor prijateljice, pristaje raditi u Cat caffeu, a to je za Nagore najgori posao na svijetu jer – istinski mrzi mačke.

Tamo gdje mačke vladaju

Nagorein očaj naveo ju je da potpiše jednomjesečni probni ugovor. Nakon kaotičnog početka, Nagore upoznaje sedam mačaka koje zapravo stanuju u kafiću i o kojima se, osim klasičnog rada u kafiću, mora brinuti. U kratkom vremenu Nagore prolazi nevjerojatno iskustvo učenja umijeća života. Shvaća da nije riječ o mačkama, već o njoj samoj. Međuljudski odnosi zahtijevaju napor na koji Nagore nije spremna, ali mačke ništa ne pitaju, one su jednostavno tu. I slušaju.

Pomislila je kako možda ipak nije stvar u mačkama koje je mrzila. Već u njezinu starom načinu života njezinoj ulozi žrtve, njezinim strahovima i beskonačnim vrtlozima negativnih navika i misli. str. 133.

Dojam o djelu Na kavi s mačkom

Na kavi s mačkom nije priča o mačkama. Ovo je priča o čovjeku i životinji. Priča o svemu onome što nam životinje mogu pružiti i nesebično pružaju bez da mi to tražimo od njih, a često puta bez da smo te dobrobiti uopće svjesni. Svi vi koji volite životinje, ovi koji ste prema njima indiferentni, pa čak i vi kojima kućni ljubimci idu na živce, molim vas, pročitajte ovu knjigu.

Ona je studija o umijeću življenja. Kazuje nam kako je moguće i, kad smo sasvim na dnu, posložiti svoj život na osnovu nekoliko jednostavnih koraka. Autorica je te korake zgodno osvijestila preko mačjih razmišljanja. Mačke su u ovoj knjizi zapravo terapeuti – za razliku od raznih stručnjaka psihologa, psihoterapeuta i ostalih koji bi nam davali skupe savjete o životu, mačke su potpuno besplatni savjetodavci.

I ne samo mačke. To je uloga svih životinja o kojima čovjek brine. Ali isto je tako činjenica koliko u životu dajemo, toliko nam život (u ovom slučaju mačke) vraća. Nagore je to naučila.

Zanimljivo je da se autorica, osim što je spisateljica, bavi fizioterapijom, mindfulnessom  i drugim tehnikama usklađivanja uma i tijela.

Mačke su profesionalni spavači koji znaju koristiti san kako bi preboljeli traumu. str. 105.

Ako vas zanimaju knjige o mačkama i njihovom prijateljstvu s ljudima, pogledajte i ove naslove:

Mačak koji je poučavao zen

Iza svake sjajne žene stoji sjajna mačka

Frankie-životna filozofija jednog mačka

Putni zapisi jednog mačka

Anna Solyom Na kavi s mačkom

O autorici

Anna Solyom rođena je u Budimpešti. Živi u Barceloni sa svojim prijateljem, piscem Francescom Mirallesom. Godine 2012. objavila je svoju prvu knjigu, Filosofia del cuscino (Párnafilozófia, in ungherese), nakon koje je 2020. uslijedio bestseler Na kavi s mačkom.

Gdje kupiti knjigu Na kavi s mačkom:

Stilus

Objavljeno

Angela Marsons: Dječja igra

Nakladnik: Mozaik knjiga, 2025.

Naslovnica knjige Dječja igra: ©Mozaik knjiga

Prevela Nikolina Palašić

Angela Marsons Dječja igra

Knjiga Dječja igra jedanaesti je dio serijala o Kim Stone. Ovaj put autorica je u kriminalističkoj priči obradila temu djece genijalaca. Njezino polje interesa pri pisanju ovog romana bila su ta nadarena djeca, genijalci, njihov život od mladosti pa sve do zrelih godina. U romanu pratimo inspektoricu Kim Stone koja rješava slučajeve ritualnog serijskog ubojice. Kakve veze imaju inspektorica, serijska ubojstva i djeca genijalci?

Tijelo na igralištu

Na dječjem igralištu pronađeno je tijelo starije okrutno ubijene gospođe. Inspektorica Kim Stone sa svojim timom stiže na poprište događaja. Ubrzo shvaća da  ubojstvo nije nasumičan napad, već podrobno planiran scenarij u režiji poremećenog uma. Na potiljku žrtve urezan je znak X. Zašto bi netko hladnokrvno ubio umirovljenu profesoricu dječje psihologije? Da bi to saznala, Kim mora istražiti tko je bila žrtva i čime se bavila.

Stvarno si se trebala igrati sa mnom – kažem joj opet iako znam da više ne čuje. str. 7.

Žrtva

Žrtva, Belinda Evans, bila je umirovljena sveučilišna profesorica dječje psihologije. Kim se obrati njezinoj sestri kako bi saznala što više o preminuloj, ali na njezino zaprepaštenje, saznaje da sestre ne samo da uopće nisu bile bliske, nego je među njima postojao animozitet i napetost. Dok Kim, Bryant i Stacey rade na jednoj istrazi, njihov kolega Penn  rješava slučaj ubojstva mladića. Ubrzo se pojavljuju još dva tijela obilježena znakom X. Kim i njezina ekipa moraju biti brzi.

Inspektorice, žao mi je što vas moram razočarati, ali moja sestra i ja zapravo se nismo podnosile. str. 35.

Dojam o djelu

Da bi povezala žrtve, Kim mora zakoračiti dublje u prošlost, u vrijeme kada su ti ljudi bili djeca. Otkriva da je poveznica svim žrtvama postojanje bar jednog djeteta u obitelji koje je bilo u nečemu nadareno. Sva ta djeca, mali genijalci, već u ranim godinama bili su uključeni u razna događanja na kojima se procjenjivala i ocjenjivala njihova nadarenost.

Ako zanemarimo kriminalnu pozadinu koju roman nosi, Angela Marsons zagrebla je jednu veoma ozbiljnu temu, a radi se o nadarenoj djeci, njihovom statusu u obitelji, odnosima s drugom “prosječnom” djecom u obitelji i sazrijevanje te djece, od osjetljivih djetinjih godina do zrelosti. Pitamo se kakvo je uopće djetinjstvo djece genijalaca, normalno i uobičajeno ili ipak drugačije?

Zapitamo se i o roditeljskim ambicijama koje guraju tu nadarenu djecu (kao uostalom i djecu male glumce ili male manekene) pred pozornost javnosti koja ih proučava i vrednuje, bilo za pljesak, bilo za kakvu nagradu (koja je najčešće novčana).

Novo je pitanje, što je s braćom i sestrama koji nisu toliko pametni?  Cijelo vrijeme čitanja romana pitate se  kako se krajnje brutalan prolog uklapa u sve to. Kad već mislite da vam ništa nije jasno, Angela Marsons otkriva vam intrinzičnu motivaciju ubojice, dosegnuvši ga na zadnjem koraku.

Dječja igra na tragu je ranijih Angelinih knjiga. Ideja mi je bila sociološki zanimljiva jer nikad nisam razmišljala kako se u obitelji ultra-genijalnih pojedinaca, koje roditelji forsiraju, osijeća ono drugo ili treće dijete u obitelji koje u svemu prosječno. Sigurna sam, loše.

Po mom iskustvu, drugoj djeci u obitelji uopće nije tako bajno. str. 304.

Ostala djela Angele Marsons prevedena kod nas:

Angela Marsons Mrtve uspomene

O autorici

Angela Marsons, britanska spisateljica kriminalističkih romana, svjetsku je slavu stekla serijalom o inspektorici Kim Stone. Do danas je objavila 23 romana, koji su prodani u više od tri i pol milijuna primjeraka i prevedena na 28 jezika. Radnja njezinih knjiga smještena je u britanski Black Country, gdje je i odrasla, a poznata je po majstorski oblikovanim kriminalističkim istragama, intrigantnim zločinima i psihološki složenim likovima.

Gdje kupiti

Mozaik knjiga

Objavljeno

Lucija Tunković: Pupčana vrpca

Nakladnik: Fraktura, 2024.

Naslovnica romana Pupčana vrpca: ©Fraktura

Lucija Tunković: Pupčana vrpca

Pupčana vrpca

Roman Pupčana vrpca kreće iz neba pa u rebra. Glavna junakinja, istog imena kao i autorica – znakovito! – upravo se potukla s vlastitom majkom u najromantičnijem gradu na svijetu. Dok svaka u svom kutu malenog pariškog stana liže svoje rane, Lucija ponire duboko u sebe propitkujući okolnosti koje su je ovamo dovele.

Nelinearnom radnjom romana pratimo Lucijino djetinjstvo i mladenaštvo obilježeno kompliciranim odnosom s roditeljima, što nas vodi do njezine današnje dobi. Žena je od malo manje od trideset godina, još uvijek obilježena brojnim kompleksima i nesigurnostima, bez nekakve perspektive u životu, tek s maglovitim (pred)osjećajem da će, na kraju, ipak sve biti u redu.

Pupčana vrpca iz naslova očigledno simbolizira vezu pripovjedačice i majke, vezu koja je bezbroj puta napuknula, ali nikako da pukne do kraja. Čak je niti razdvojenost, međusobno zamjeranje, ogorčenje i ubodi mržnje neće uspjeti prekinuti.

Ona je bila sve to i više od toga, moja maternica, moja saveznica, moja progoniteljica. Od njezina pogleda sklanjala sam se pod njezino krilo. „Nisam ti nikada rekla da te volim jer ni meni to nitko nikada nije rekao.“ (str. 102.)

Ženska linija

E sad, da ne bi sve bilo tako mračno, pokušat ću nekako objasniti fabulu ovog romana koji je sve osim jednostavan za čitanje, ali kad se naviknete na stranice gusto ispisanog teksta, kad uhvatite luđački ritam Lucijina pripovijedanja, gotovo sam sigurna da ga nećete moći ispustiti iz ruku.

Pupčana vrpca zbir je svih onih veza sa ženama našeg života. Iako i muškarci ostavljaju traume, ovo je ipak roman u kojem žene vode glavnu riječ. Lucijina majka i bake između kojih sam se svako toliko gubila jer nikako nisam uspjela uhvatiti koja je koja, čine središte ove emotivne i divlje proze koja istinski živi, diše i skače po stranicama. S neke grize, s neke bjesni, s neke, ali rijetko, miluje.

Lucija Tunković: Pupčana vrpca

…proizlazi zaključak da je duševno oboljenje ništa drugo doli bolesti (ženske) osobnosti. Sve te silne luđakinje s kojima sam odrasla nisu imale problem s mozgom, nego sa svijetom na koji su došle bez dopuštenja, a u kojemu je njihovo kretanje bilo ograničeno i stalno nadzirano. Prkosile su društvu što im je brojilo svaki zalogaj i svaku prostu riječ, dane bez krvarenja i dane krvarenja, a u kojem su, bez obzira na sav trud i uzornost, uvijek bile uskraćene za nešto (…), naučene od malih nogu da tuđe potrebe uvijek stavljaju ispred svojih. (str. 65.)

Autobiografija ili (auto)fikcija?

Lucija Tunković napisala je štivo koje neću zaboraviti dok sam živa, ponajprije zato jer sam, nakon Pupčane vrpce, iščitavala i njezin blog (link je na dnu) i iz kojeg mi se čini da je sve ono navedeno u romanu – ISTINA.

Malotko je znao što se uistinu zbiva u meni i kod mene doma. Nikada nisam spominjala užase koje sam doživjela kao dijete ni razgovarala s njima o svom unutarnjem rascjepu kojeg sam postajala sve svjesnija. Bila sam kao doktor Jekyll i gospodin Hyde; istoga trena kada bih preskočila kućni prag, u mene se uvlačila sjena, a osmijeh je iščezavao s mog lica. (str. 184./185.)

Traumatična, teška, gusta, proza ove autorice ima vlastiti život. Ako sam u pravu, to je zato jer je svaka rečenica proživljena. Pomalo kao u sapunici, gdje svaki član obitelji ima svoje tajne, članice obitelji prezimena na T kriju maloljetničke trudnoće, bračno nasilje, alkoholizam, nezakonitu djecu, pomalo čak i neželjenu djecu, poremećaje u prehrani.

Spremaju joj svadbu, oblače je je u haljinu koja skriva debljinu njezina trbuha i naglašava ljepotu njezina lica, a onda se pita je li to zaista onaj život kojemu se toliko veselila. (str. 55.)

Za razliku od sapunica, ovdje će se malošto riješiti u zadnjoj epizodi. No, čitatelj neće ostati bez katarze. Nakon zadnje stranice, zatvaramo knjigu, duboko udahnemo i…

Ne znam. Ja sam samo bila zahvalna na svojoj obitelji.

Koliko je toga napisanoga istina, ne znam.

Znam da će me to pitanje proganjati još neko vrijeme.

Lucija Tunković: Pupčana vrpca

Pupčana vrpca – previše ili taman?

Premda se na prvi pogled čini da je u ovom romanu svega previše, nisam to tako doživjela. Možda zato što autorica ne bira najgora od svih iskustava pa ih kači na svoja leđa ili na leđa žena od kojih je potekla. Ona jednostavno piše o onome što je bilo, i imam dojam da je to iskreno, autentično i stvarno.

Svatko u obitelji ima svoju ulogu, a ja sam bila ona nadrkana, svadljiva i bezobrazna, koju nitko ne voli. (str. 157.)

Na početku sam imala dosta problema s gustoćom napisanog i jer su rečenice doista snažne. Teško mi je bilo pohvatati likove i nekoliko sam se puta vraćala unatrag. Sada, tjednima nakon što je Pupčana vrpca pročitana (ali ne i prekinuta), znam točno tko je tko, a mogla bih, i bez virenja u stranice, prepričati njihove životne priče.

Trauma prekrivena razumijevanjem

Rekla sam već da na kraju romana, kad završi bitka između čitatelja i pripovjedačice Lucije, čitatelj dobiva svoju katarzu i može u miru, u kutu ringa, pokušati vratiti svoje disanje u normalu. Isto čini i Lucija. Nakon zadnje stranice, čini mi se da se i ona razračunala sa svojom traumatičnom prošlošću, s obiteljskim vezama koje je sputavaju i toksičnim odnosima koje je toliko dugo pohranjivala u sebi da joj je ostao samo otrov i bijes koji je mjestimice razlila po stranicama. Sada, nakon borbe, svoja iskustva pokriva… A ako ne ljubavlju, onda barem nježnošću i razumijevanjem.

Na Balkanu, gdje je smrtni grijeh ne posjesti sve s tanjura, stalno se priča o hrani, ali nikada ne i o tome kako se zbog nje osjećamo. Pred drugima sam bez srama mogla sreći da sam na dijeti, ali ne i da se bojim kako nikada neću pronaći ljubav ako prestanem vagati kruške na kuhinjskog vagi. Pljuvala sam prožvakane lazanje u strahu da će moja bedra otjerati buduće udvarače… (str. 181.)

Iako nije sasvim bez mane, mislim da je Pupčana vrpca primjer izvrsnog prvijenca koji pokazuje ne samo autoričin ogroman talent (pun autoironije i samoprijezira), već nam daje naslutiti i sve one literarne poslastice koje bi se mogle dogoditi negdje u budućnosti.

Jako se, baš baš jako veselim.

Lucija Tunković: Pupčana vrpca

Ostali naslovi ove autorice:

Pupčana vrpca roman je prvijenac Lucije Tunković. Debitantski roman ove kvalitete ne viđa se često i vjerujem da je ispred autorice uspješan književni put koji, do nekog novog naslova, možemo pratiti u njezinom blogu Tear party.

Gdje kupiti roman Pupčana vrpca:

Fraktura

Objavljeno

Alex Michaelides: Furija

Nakladnik: V.B.Z., 2024.

Naslovnica knjige Furija: ©V.B.Z.

Prevela Andrea Šimunić

Alex Michaelides Furija

Koliko vam se puta dogodilo da vam, dok čitate neku knjigu, glavni lik bude iznimno antipatičan? Što ste onda napravili? Ostavili knjigu po strani ili, poput mene, mazohistički pročitali knjigu do kraja?

Upravo takva je kod mene bila situacija s Furijom. Knjigu sam pročitala nakon izvrsne Nijeme pacijentice i nešto lošije Djeve moraju umrijeti. Furija je drugačije napisan roman po tome što nam ovu priču priča pripovjedač, Elliot, koji je također jedan od likova u priči. Evo kako kreće priča:

Lana

Lana Farrar glamurozna je holivudska filmska zvijezda koju prati  more obožavatelja diljem svijeta. Zasićena filmskom karijerom i zvjezdanom prašinom, Lana pozove nekolicinu prijatelja i dio obitelji da provedu mirni Uskrs na malenom grčkom otoku Aura, gdje ima ljetnikovac. S Lanom na otok dolaze njezin suprug Jason, sin Leo iz prvog braka i prijatelji Kate, također glumica, sklona teatralnim ulogama i upadljivom načinu odijevanja te Elliot, dramatičar koji je zapravo Lanin dugogodišnji prijatelj. Na otoku se nalazi još i osoblje koje održava malu otočku zajednicu .

Ona je bila vjetar. I došla je po mene. Postao sam furija. str. 276.

Furija – početak

Dok se vrijeme na otoku postepeno mijenja, priču nam priča dramatičar,  Elliot, preskačući vremenska razdoblja kako bi nas upoznao s karakterima likova. S obzirom na to da sam radi predstave, pada mu na pamet napraviti jednu za sve sudionike. Svi na otoku postaju i publika i glumci. I žrtve i ubojice. Saznajemo da je Elliot nepovratno zaljubljen u Lanu, ali ne znamo što mu je važnije-  neuzvraćena ljubav ili dobra predstava. Možda oboje.

Kreće predstava prema Elliotovom scenariju, a onda se dogodi ubojstvo.

Kreativan sam zato što sam kao dijete bio nezadovoljan stvarnošću koju sam bio prisiljen podnositi. str. 283.

Dojam o djelu

Furija u ovom slučaju nije vjetar nego stanje uma glavnog protagonista. Pisac je sve napravio, namjerno ili slučajno, da nam se glavni lik, koji je pripovijedač, uopće ne svidi. Elliot je iskompleksiran, pomalo ljigav, manipulativan i moralno dvojben, ali činjenica je da je vrstan dramatičar koji zna napraviti i prodati dobru priču.

Upravo je taj osjećaj drame najbolji u knjizi koja je po mom sudu osrednja. Cijela je postava likova nekako glumačka pa niste sigurni jesu li svi glumci ili samo neki od njih. Pisac nam je u svakom slučaju pokazao da su i poznate osobe ljudi od krvi i mesa te da i oni imaju svakodnevne životne, ljubavne, financijske i ostale probleme, kao i ostali ljudi čiji životi nisu na pozornici.

Iako je namjera pripovjedača bila da nam ispriča priču o ljubavi, pa makar neuzvraćenoj, zapravo nam je ispričao priču o jednoj opsesiji, nezdravoj žudnji prema ženi koja toga uopće nije svjesna. Dosta smo saznali i o karakterima glavnih likova o kojima bi se moglo svašta reći. Šteta što sporedni likovi, domaćica i čuvar otoka, nisu malo razvijeniji jer su se činili zanimljivi i neobični.

Godinama sam mislio da sam limenko. Vjerovao sam da mi nedostaje nešto životno u nutrini, srce ili sposobnost da volim. str. 190.

Alex Michaelides Furija

Furia – summa summarum

Kao loše strane istaknula bih sljedeće: U priči ima dosta nesimpatičnih likova. Pripovjedač stalno prekida radnju tumačeći sebe ili svoje postupke, što malo živcira. Cijela radnja je pomalo teatralna i dramatičar vrlo vješto razmješta glumce po pozornici.

S druge strane, evo i dobrih strana. Osjećaj drame je stvaran. Postavljena je scena za pravu grčku tragediju. Sve imate – glumce, atmosferu, nevjeru, bolesnu opsesiju, ubojstvo, izolirani otok, čak i furiju, ogroman vjetar koji će sve to pomiješati.

Iako mi je Nijema pacijentica bila Michaelidesov najbolji roman, Furija nije nezanimljiva. Pisac se vratio svojim mediteranskim korijenima kako bi nam ponudio poprište za tragediju na holivudski način.

Cijeli sam život žudio za ljubavlju, štogod to značilo. Žudio sam za tim da me druga osoba vidi i prihvati-da joj bude stalo do mene. str. 189.

O autoru

Nepredvidljiva i uzbudljiva, Furija najnoviji je triler ciparsko-engleskog pisca Alexa Michaelidesa, koji je romanima Nijema pacijentica i Djeve moraju umrijeti zauzeo ljestvice bestselera, među kojima i onu New York Timesa.

Gdje kupiti:

V.B.Z.

Objavljeno

Anna Bailey: Visoke stijene

Nakladnik: Znanje, 2023.

Naslovnica romana Visoke stijene: ©Znanje

Prevela Alica Bjeli Duduković

Anna Bailey: Visoke stijene

Visoke stijene

Jedne noći Emma ostavlja svoju najbolju prijateljicu Abigail podno Visokih stijena, misleći da će se ova, kao i mnogo puta dotad, sama vratiti doma.

No Abigail se nikad ne vraća. Policija počinje istragu, no Abigail se gubi svaki trag.

Kako vrijeme odmiče, istraga se hladi, no Emma je puna pitanja. Što se dogodilo njezinoj najboljoj prijateljici? Tko je momak čiju je sjenu vidjela uz Abigail one kobne noći? Kakve veze s nestankom djevojke ima vrećica kokaina pronađena u blizini?

Tko je kriv za Abigailin nestanak? Možda Rat, mladi privlačni Rumunj koji se mota gradićem? Možda Hunter, bogataški sin poznat po dilanju droge? Možda i sama Abigailina obitelj koja, kako vrijeme prolazi, više ne može skrivati zlo koje u njoj čuči…

Ako je Bog uistinu uzeo moju curicu, to je zato što zna da je svugdje bolje nego ovdje. (str. 52.)

Visoke stijene roman su laganog ritma i poezije u rečenicama. Ipak, kako potraga za tinejdžericom napreduje, ali ne daje ploda, čitatelj je uhvaćen u zamku grozničavog okretanja stranica. Zlostavljanje, mržnja, netrpeljivost prema strancima, rasizam i gotovo bolesna pokornost uskogrudnom pastoru prelijevaju se sa svake stranice ravno u naša srca i misli. I kad god priča postane previše teška, nastavljamo dalje. Abigailin nestanak nije jedina zagonetka u gradiću punom tajni. A mi, čitatelji, želimo ih rasplesti sve. Zato nastavljamo čitati. I kad postane teško, i kad se čini da se sve raspliće, nastavljamo čitati.

Prijateljstvo, ljubav i sve najgore u ljudima

Čitanje romana Visoke stijene odgađala sam unedogled, ni sama ne znajući zašto. A onda, nekako su našle put do mene – i neka su!

Radnja ovog neobičnog, ali izvrsnog trilera nije nešto o čemu dosad nismo čitali, no način na koji autorica tka priču drugačiji je i pamtljiv, da ne kažem nezaboravan.

Tinejdžerica nestaje, no nije njezin nestanak ono na što se fokusiramo. Naš je pogled na truleži provincijskog gradića, na tajnama koje ljudi kriju, na mržnji koju održavaju živom čak i kad zaborave zašto su uopće počeli mrziti.

Nitko ne zna ništa o tebi. To čini ljude nervoznima, razumiješ? Ljudi će pronaći nešto što će ti prišiti, ovako ili onako. To ovdje jednostavno tako funkcionira.
(str. 154.)

Anna Bailey: Visoke stijene

Emma je napola latina, tamnije je boje kože i kao takva, drugačija je od većine. Podrugljivi pogledi i komentari na račun oca koji je iz nekog razloga pobjegao prate je otkad je bila djevojčica.

Rat, Rumunj, u očima zatvorene zajednice samo je Ciganin i ništa drugo. Do kraja romana, pretrpjet će pakao SAMO zbog svog podrijetla.

A Abigailina bogobojazna obitelj i otac koji u mjesnoj crkvi najglasnije izgovara AMEN priča su za sebe. Ta poglavlja gotovo fizički bole svakog iole emotivnijeg čitatelja.

I meni su bila teška, meni koja sam navikla čitati stravu i užas.

Jer Abigailina nesretna obitelj nije strava i užas na koji se vrišti. To je jeza od koje se šuti. Ali složit ćete se, takva je gora nego ona glasna.

Visoke stijene roman su koji razotkriva sve najgore u čovjeku i zajednici.

Visoke stijene ogoljuju do kosti

Visoke stijene emotivan su, potresan roman koji do kosti ogoljuje sve ono što je loše u malim zajednicama. Dakako da u svakoj od njih žive i dobri ljudi, ali nekako su duboko zakopani ispod dominantne hrpe koja, ne vidjevši sebe, osuđuje i prezire druge. A drugi su svi oni koji su različiti.

Uvijek je mislila da su ove visoke, blijede stijene jezovite, ali sada joj izgledaju poput ogledala čitavog svijeta: dopola su ukopane u zemlju, dopola sežu prema nebu, one su mjesto gdje se sastaju dva svijeta – stvarni i mogući, prošli i budući. (str. 305.-306.)

Visoke stijene su i napet, veoma zanimljiv roman u kojem glavno pitanje nije gdje je Abigail nestala. Glavno je pitanje – ZAŠTO je nestala. A to zašto neće nam dati spavati. Kopkat ćemo dok ga ne otkrijemo. Dok se dobro ne razbjesnimo na likove, skoro sve. Dok se ne naljutimo i dok ne oprostimo. Sve to, u tristotinjak stranica.

Joj, kako sam uživala! Nadam se da ste i vi.

Ako još niste, nadam se da uskoro čitate Visoke stijene. I da će vas obuzeti, baš kao što su obuzele i mene.

Anna Bailey: Visoke stijene

Ostali naslovi ove autorice:

Anna Bailey rođena je 1995. u Bristolu. Njezin debitantski roman Visoke stijene inspiriran je životom u provincijskom američkom gradiću. Trenutno živi u Francuskoj i radi na svom drugom romanu.

Gdje kupiti roman Visoke stijene:

Znanje

Poetski, neobični trileri moja su ljubav. Ako se i vama sviđaju, ne propustite moje osvrte na romane Kad zvijezde potamne Paule McLain i Rijeka svjetla i tame Liz Moore.

Jedan od meni najboljih trilera u kojem su likovi tinejdžeri, a radnja je dovoljno strašna da bude za odrasle jest Vrisak i tišina Codyja Andersena pa bacite oko i na taj osvrt.

Objavljeno

Isabel Ibanez: Što rijeka krije

Nakladnik: Mozaik knjiga, 2025.

Naslovnica knjige Što rijeka krije: ©Mozaik knjiga

Prevela Aleksandra Barlović

Isabel Ibanez Što rijeka krije

Što rijeka krije prvi je nastavak duologije o mladoj Inez Oliveri, pripadnici visokog argentinskog društva čiji su roditelji poznati egiptolozi. Jako volim knjige o starim civilizacijama pa sam se baš obradovala ovoj knjizi. Još kad je, k tome, cijela priča prožeta avanturističkim duhom i daškom romantike, odmah sam pomislila: Ovo će biti zanimljivo!
I uistinu, Što rijeka krije donijela nam je zanimljivu priču vrijednu čitanja. Istina, neki su dijelovi krajnje naivni i teško izvedivi, ali kako je riječ o fikciji, sa znatiželjom čekam drugi nastavak.

Inez

Cijeli svoj mladi život sedamnaestogodišnja Inez nada se da će biti dio ekipe koja provodi arheološka istraživanja u Dolini kraljeva u Egiptu, gdje istražuju njezini roditelji. Ali to se ne događa. Roditelji je ostavljaju na brigu teti i sestričnama u Buenos Airesu dok oni putuju po svijetu. Inezina je obitelj bogata i ona ima sve što može poželjeti, ali nedostaje joj ono što najviše želi – roditelji. Kad Inez od otuđenog ujaka Tia Ricarda dobije vijest o smrti svojih roditelja, odlučuje poći u Egipat kako bi istražila okolnosti njihovih smrti.

Sjetila bih se da su u Egiptu. U zemlji koju su obožavali, na mjestu koje su pola godine nazivali domom. str. 11.

Egipat

Ines se krišom, bez tetina znanja, ukrca na brod Elafantina i kreće na dugu i neizvjesnu plovidbu od Argentine do Egipta. Svašta je doživjela na tom brodu, tim više što se na brod ukrcala kao slijepi putnik znajući da je kao sedamnaestogodišnjakinju bez pratnje ne bi primili. Na brodu ima i nekoliko saveznika koji joj pomažu, ali usred putovanja otkrije je ujak koji je odlučan da je dolaskom u Kairo pošalje nazad.

Isabel Ibanez Što rijeka krije

Dolina kraljeva

Dolaskom u Egipat Ines odsjeda u roditeljskoj sobi gdje je preplavljuju uspomene. Odlučna je da ostane u Kairu i zatim obiđe iskopavanja kako bi saznala što se ustvari dogodilo njezinim roditeljima. Ali ujak je želi pošto-poto poslati nazad i angažira svog pomoćnika, zagonetnog Whita, da bude Inesina pratnja i da je sretno ukrca u brod za domovinu. Ines ne zna kako se odnositi prema Whitu. Istovremeno je privlači i ide joj na živce. Odluči pobjeći Whitu i pratiti ekspediciju. Kako bi to izvela, iskoristit će svoje moći.

Dio čarolije uhvatio se za mene. Katkad mogu osjetiti nju. str. 194.

Dojam o djelu:

Roman je fikcija, lijepo ukomponirana s povijesnim činjenicama. Svidjelo mi se što na početku knjige imate kartu s mjestom radnje, a zatim i egipatsko pismo hijeroglife i vremensku lentu Egipta uz objašnjenja o egipatskim faraonima s naglaskom na Kleopatru i nalazak njezinog posljednjeg počivališta. Opisi su slikoviti i lijepi, kako Inezinog putovanja brodom, tako i dolaska u Kairo, gradske vreve i šušura, vrućine i  pijesaka te mračnih nalazišta u Dolini kraljeva.

Priča o mladoj Inez koja putuje sama preko pola svijeta kako bi došla u Dolinu kraljeva i pronašla odgovore o nestanku svojih roditelja, s našeg gledišta može se činiti naivna i malo vjerojatna, ali ispričana je kao slatki koktel izmiješan od dijelova magije, romantike i avanture, tako da uživate čitajući ovaj fantasy roman.

K tome, Inez je uistinu snažan ženski lik, tvrdoglava, samosvojna i odlučna pronaći odgovore. Dodatni je adut magični prsten koji Inez dobiva u nasljeđe od oca i za koji se pretpostavlja da je pripadao samoj Kleopatri. U prisustvu prstena, Inez ima neku vrstu moći. Ali to znaju i njezini neprijatelji.

Sam roman počinje malo sporije, ali dolaskom Inez u Egipat radnja se ubrzava do samog kraja koji nas ostavlja s upitnikom u mislima.

S nestrpljenjem čekamo drugi dio ove avanture!

Čarolija je vibrirala iz kutije u sve širim krugovima. Peckao me svaki centimetar moje šake u sve širim krugovima. str. 119.

O autorici:

Isabel Ibañez autorica je serijala Tajne Nila koji je uvršten među 100 najboljih fantastičnih knjiga svih vremena prema časopisu Time. Ponosna je kći bolivijskih imigranata te osjeća duboku strast prema povijesti, putovanjima i pisanju priča u kojima njezini likovi obitavaju. Trenutno živi u Sjevernoj Karolini sa svojom obitelji, psom i neodoljivom količinom knjiga.

Osvrt na drugi nastavak ove mistične duologije, Gdje se knjižnica skriva, pročitajte ovdje.

Gdje kupiti:

Mozaik

Isabel Ibanez Što rijeka krije
Objavljeno

Maria Barbal: Kamen u odronu

Nakladnik: Iris Illyrica, 2024.

Naslovnica knjige Kamen u odronu: ©Iris Illyrica

Preveo Boris Dumančić

Maria Barbal Kamen u odronu

Kamen u odronu spada u one često jednostavne, ali vrijedne knjige koje ne opisuju  glamurozne živote. Štoviše, teže je napisati roman o jednostavnim, svakodnevnim životima koji nemaju neku ekskluzivu, nego priče o poznatim ličnostima čije živote prati cjelokupna javnost posredstvom masovnih medija.

U stvari, Kamen u odronu samo je naizgled jednostavna knjiga. Knjiga je to o ženi koja od života ne želi ništa posebno. Samo čestit posao, skladnu obitelj i zadovoljenje osnovnih potreba. Žena je to koja živi na selu cijeneći ljepotu seoske idile naspram kamenih blokova i užurbanosti grada.

Conxa

Mlada  Conxa (Concepcio) rođena je u osmočlanoj obitelji, peta od šestero djece. Premda je obitelj bila skladna, neimaština je bila velika jer je bilo puno usta za nahraniti. Roditelji teška srca odlučuju najmirniju od svih i blagu po naravi, Conxu, poslati tetki i tetku koji nisu imali djece , kako bi živjela kod njih i pomagala im. Nije to bilo ništa čudno u to vrijeme. Conxa je shvaćala da je to neminovno, a uostalom, nju se ništa nije ni pitalo.

Tako sam s trinaest godina i s platnenim zavežljajem u ruci, u pratnji oca i Marije, napustila roditelje, kuću, selo, i planinu. str. 9.

Drugi dom

Dolaskom kod tetke i tetka, Conxa brzo započinje novu stepenicu u životu. Pomaže u kući, oko blaga i na polju. Vrijedna je i radišna. Najviše voli biti u prirodi, promatrati polja, doline i rijeke. Kad se zadjevojčila, na jednom seoskom plesu upoznaje zidara i tesara Jaumija i Conxa zna da je našla ljubav svog života.

Obitelj

Udajom za Jaumija i rođenjem djece, Conxa smatra svoj život ispunjenim. Ali, nešto se lagano mijenja oko nje što Conxa isprva ni ne primjećuje. Radnici se bune, nadnice su male, posla je sve manje, a vlast sve ljuća i ofenzivnija prema malim ljudima. Conxa vidi da je Jaumi rijetko kući, ali ništa ne pita. Radnici, sitne zanatlije i trgovci počinju tražiti svoja prava, a radničke pobune niču na sve strane. Vlast nasilno reagira i krvavi neredi vode se u cijeloj državi. Conxa živi povučeno svaki dan čekajući Jaumija, sve do dana kad se on ne vraća kući…

Dojam o djelu

Kamen u odronu smatra se katalonskim modernim klasikom. Priča je smještena u ruralnu Kataloniju, zemlju vrijednih i poštenih ljudi koji mukotrpno zarađuju svakodnevni kruh prehranjujući obitelji. Mnogi od njih, tako ni Conxa, nisu svjesni da se sjena nadolazećeg rata nadvila nad njima. Zatečeni, dočekaju Španjolski građanski rat nepripremljeni, ali dostojanstveni. Egzodus obitelji čiji su članovi obitelji sudjelovali u otporu protiv vladajuće klike prinudio je žene i djecu da napuste svoje kuće i ognjišta. Prokazani i maltretirani, svatko izgubivši nekog svog, prinuđeni su započeti živote iznova. Ali nakon toga ništa više neće biti isto.

Roman je kratak, ali sadržajno bogat. Cijeli jedan život pratimo u svega osamdesetak stranica. Conxin je život opisan ljepotom katalonskih sela i prirode, teškim životom seljaka i radnika te neizbježno – dolaskom rata.

Conxin život sličan je tisućama života, a opet nekako jedinstven. Opisan je život obične žene koja ne može utjecati na zbivanja oko sebe, koja ne shvaća kako i zašto se ta zbivanja događaju i koja ne može ništa promijeniti. Jedino što može jest dostojanstveno ostati svoja.

Nakon čitanja ove knjige, ostajemo nahranjeni slikama seoskog života, ljepotama prirode i jednim naizgled beznačajnim, ali velikim i postojanim životom.

Čini ono što ja nisam u stanju učiniti. Osjećam se kao kamen u odronu. Ako je netko ili nešto pomakne, skotrljat ću se nizbrdo s drugim kamenjem; ako me nitko ne dotakne, danima se neću pomaknuti… str. 56.

Maria Barbal Kamen u odronu

O autorici

Maria Barbal rođena je 1949. u Trempu (Pireneji), a studirala je filologiju u Barceloni gdje i danas živi. Jedna je od najcjenjenijih katalonskih spisateljica. Njezin debitantski roman Kamen u odronu preveden je na šesnaest jezika. Napisala je mnoštvo romana, kratkih priča, knjiga za djecu i drama. Otkako je objavila Kamen u odronu 1985., etablirala se kao najutjecajnija i najuspješnija katalonska suvremena autorica, osvojivši brojne nagrade uključujući Nacionalnu nagradu za književnost te prestižne katalonske književne nagrade Serra d’Or i Prudenci-Bertrana. Odlikovana je i Križem svetog Jurja, najvećim katalonskim odlikovanjem.

Gdje kupiti:

Iris Illyrica