Ne, ali ga čujem! Njegovi su koraci sve bliži! -vikne Alex
Okrenite se! Suočite se s njim. Pitajte ga što hoće od vas.
Nevidljiv je. Nitko ga ne može vidjeti. Nitko ne vjeruje da postoji. No, on je stvaran. str. 144.
Zašto nitko ne vjeruje Alex u romanu Ne budi se?
U romanu Ne budi se glavni je lik Alex Taylor, mlada liječnica zaposlena na hitnom prijemu gdje svaki dan spašava ljudske živote. U sretnoj je vezi s veterinarom Patrickom Fordom. Jedne noći, nakon povratka s dežurstva, doživljava napad na bolničkom parkiralištu. Budi omamljena i zavezana na jednom od bolničkih kirurških stolova, a nepoznati liječnik napastuje je. Uskoro se budi u bolničkoj sobi okružena prijateljicama Fionom i Carolinom koje su također medicinske djelatnice. Alex ispriča nevjerojatnu priču o napadu, ali osjeća da joj nitko ne vjeruje. Na njezinom tijelu nema tragova zlostavljanja. Što se događa? Izmišlja li Alex sve to ili se radi o nekom tko je izuzetno pametan i lukavo briše sve tragove? Kako vrijeme prolazi, ni njezina veza sa zgodnim Patrickom ne uspijeva opstati, a udaljava se i od prijateljica koje sumnjaju da je Alex emocionalno nestabilna. Uskoro se u bolnici počinju događati ubojstva. Žrtve su na neki način povezane s Alex. Istragu vode viši policijski policijski inspektor Greg Turner i istražiteljica Laura Best.
Nalazi se u nekoj bolnici? Netko će je već pronaći. Netko će čuti njen vrisak. Ovaj tip je luđak. Pacijent pobjegao iz ludnice. Pravi liječnik ili se tako predstavlja? str. 9.
Tko Alex nudi utjehu?
Maggie Fieding, ginekologinja, radi u istoj bolnici kao i Alex. Iako nije bliska s Alex, nakon tobožnjeg napada na nju, jedina je medicinska djelatnica koja joj vjeruje i ohrabruje je da traži napadača. Alex je često kod Maggie u trenucima kad joj nitko drugi ne vjeruje.
Nathan Bell, liječnik u istoj bolnici kao i Alex, neuglednog je izgleda, lica obilježena velikom tamnom mrljom koja odbija ljude. Postepeno se približava Alex koja otkriva da se iza visokog, mršavog i neuglednog lika krije toplo i emotivno srce.
Greg Turner je policijski istražitelj koji odluči vjerovati Alex bez obzira što postoje indicije protiv nje. Zbog toga ulazi u sukobe sa kolegicom Laurom Best koja je uvjerena u Alexinu krivnju.
Dojam o romanu Ne budi se
Roman Ne budi se započinje vrlo zanimljivo, intrigantno i odličnim “ulaskom” u dobar triler. Nažalost, po mom mišljenju, radnja se postepeno umrtvljuje, likovi su neuvjerljivi i čitatelj jednostavno više ne vjeruje priči. Ono što donekle ispravlja dojam je činjenica da se spisateljica odlično snalazi u medicinskom miljeu (vidi se da joj je poznat način funkcioniranja bolnice i medicinska terminologija), što ovaj roman čini osrednjim medicinskim trilerom.
Mene roman nije taknuo, a razočaranje je tim veće zbog poleđine knjige (zadnje stranice) koja najavljuje izrazito napet i “jeziv” roman. Za lagano poslijepodnevno štivo može proći, ali to je sve. Rado bih čula i suprotna mišljenja ako ih bude.
Ipak, s obzirom da je ovo prvijenac spisateljice Liz Lawler, dajmo joj još koju priliku.
O autorici
Liz Lawler rođena je u Chathamu i odrasla u Dublinu. Roman Ne budi se njezin je prvijenac i odmah po objavljivanju postao je prava senzacija među obožavateljima psiholoških trilera.
Netko mi je jednom rekao da u životu imaš dvije obitelji – jednu u kojoj si rođena i jednu koju odabereš. Ali to baš i nije istina, zar ne? Da, možda ćeš birati partnera, ali ne biraš, na primjer, svoju djecu. Ne biraš šogore ili šogorice, ne biraš partnerovu tetku usidjelicu koja previše pije niti bratića kod kojeg je vječita promenada djevojaka…Najvažnije, ne biraš svekrvu. Sve određuju cerekavi plaćenici sudbine.
str. 12.
Čim je Lucy upoznala Dianu, majku svog supruga, znala je da nije žena kakvu bi ova poželjela za svog voljenog sina. Koliko god se Lucy trudila, Diana je uvijek ostajala hladna i nepristupačna. Čak je i prema vlastitoj djeci bila pomalo kruta.
A onda, Diana je umrla. Policija kaže da je samoubojstvo, ali zašto? Dokazi govore da je možda bilo ubojstvo. Ali tko bi htio ubiti Dianu?
Osim možda Lucy…
Obiteljske tajne
Uzimajući u ruke ovaj roman, bila sam sigurna da ću čitati krimić ili psihološki triler. Mislim, imamo ubojstvo. A da ne spominjem sam naslov- svi znamo da će biti krvi čim se uplete svekrva!
Ipak, ovo nije ni krimić ni triler. Ovo je zapravo obiteljska drama, i to sjajna.
Fabulu pratimo preko dviju pripovjedačica, snahe Lucy i svekrve Diane. Svaka od njih govori iz svoje perspektive. Naracija izmjenjuje prošlost i sadašnjost pa tako saznajemo kako su se njih dvije upoznale i što su mislile jedna o drugoj. Saznajemo kako se tijekom godina mijenjao njihov odnos do iznenađujućih okolnosti Dianine smrti. Vidimo da ni jedna uspomena nije jednodimenzionalna, svaka ima dvije strane – svekrvinu i snahinu.
-Zašto se čini da svekrve i snahe uvijek imaju probleme, a zetovi i punci nikada?-…
-Zetovima i puncima nije dovoljno stalo da bi imali probleme.-
-Znači, mi imamo probleme jer nam je stalo?-…
-Imamo probleme jer nam je previše stalo.-
str. 220.
Njih dvije nam, usput, pripovijedaju i neke svoje tajne i priče iz davnije prošlosti, prije nego su im se putovi ukrstili. Tako otkrivamo situacije koje su oblikovale njihove karaktere i uspijevamo razumjeti zašto su te žene takve kakve jesu. Njihovi likovi nisu plošni ni stereotipni – one su pravi ljudi sa svojim problemima, tajnama i brigama.
Sviđa mi se način na koji spisateljica dočarava dubinu likova. Iako se svekrva i snaha međusobno ne razumiju, čitatelji ih potpuno shvaćaju i cijelo vrijeme navijaju za njih. Pratimo mrvice dobrote koje jedna drugoj ostavljaju i na kraju nismo razočarani otkrićem da su njih dvije zapravo sličnije nego to misle (ili bi, možda, htjele biti).
Komunikacija svekrva – snaha
Radnja romana je napeta, no zanimljivo je da se sva ta napetost gradi na jednom jednostavnom motivu – lošoj komunikaciji. Lucy i Diana uopće se ne razumiju, iako pokušavaju. Što god naprave, ona druga shvati pogrešno. Trebao se dogoditi jedan omanji nasilni incident kako bi njih dvije napokon porazgovarale.
Razmišljam o svim svojim razgovorima s Jan, Liz i Kathy o snahama. Uvijek smo se fokusirale na to koliko su različite od nas, koliko je njihovo majčinstvo drugačije, njihovi stavovi drugačiji. Nikada se nismo fokusirale na sličnosti. Kao žene. Kao supruge. Kao majke. Odjednom mi je jasno da ih ima puno više.
str. 208.
Događa se puno toga što nam je naizgled nejasno, ali kako stvari idu prema kraju, tako nam sve sjeda na svoje mjesto. Kraj je dobar, povezan je s radnjom, donosi nam pouku, ali je nekako antiklimaks, mislim da se mogao i bolje napisati. On nam donosi i trećeg pripovjedača, neku vrstu treće perspektive koja nam ne otkriva ništa revolucionarno, ali uklapa se u priču.
I za kraj…
Svekrva je roman koji mi se veoma svidio i žao mi je što je prošao nekako ispod radara. Bar imam takav osjećaj.
Lijepo je pročitati priču koja je, više-manje, slična našoj životnoj situaciji i dobiti pogled u misli „onog drugog“. Sviđa mi se ta moralna poenta priče – svakoga moramo razumjeti, nikoga osuđivati. Svaka medalja ima dvije strane i obje su jednako vrijedne. I razgovor. Samo razgovor. I neće biti problema.
Ostali naslovi ove autorice:
Sally Hepworth napisala je, dosad, pet romana, ali kod nas je preveden samo roman Svekrva.
Stara je izreka: Tijek života ovisi o sitnicama; poput novčića koji se okreće kad ga zavrtimo, pa može poći u jednom ili drugom smjeru, a katkad padne ako izgubi ravnotežu.
Ovaj put novčić se zavrtio u suprotnom smjeru od njih, izvan dohvata. str. 140. – 141.
Postoji li savršen brak?
Roman Dok nas smrt ne rastavi počinje lajmotivom Ne možeš baš uvijek dobiti što želiš. Matt i Marie dugogodišnji su bračni par i imaju naizgled savršen brak. Za vikend odlaze na zajedničko planinarenje po Stjenjaku. Marie želi unijeti malo uzbuđenja u brak koji je zašao u rutinu nakon što su kćeri već odrasle i napustile roditeljski dom. Međutim, pod nerazjašnjenim okolnostima, Marie pogiba i Matt biva osumnjičen za njezino ubojstvo. Kada se otkrije da je i prva Mattova žena izgubila život u tobožnjoj pljački stana koja je pošla po zlu, čini se da je Matt Evans iz mogućeg sumnjivca postao glavni kandidat za ubojicu. Matt ne prolazi na ispitivanju na poligrafu i ne gine mu dugogodišnji zatvor. Može li se Matt izvući ili je sve riješeno? Tek tada se događa obrat….
Izvrstan tim naizgled nespojivih istražitelja traži istinu. Marion Spengler je mlada, nadobudna, emancipirana žena sa sinom i partnerom koji „ostaje kući“ dok je ona ta koja zarađuje. Njen je kolega stariji Ralph Loren, vuk samotnjak, osobenjak, potpuni individualac, čovjek koji je pun tajni iz prošlosti. Njih dvoje, malo pomalo, ulaze u trag ubojici i slažu kockice ovog zamršenog slučaja. Marion je sumnjičava, intuitivna, metodična. Cijelo vrijeme osjeća da iza ovog slučaja „čuči“ još nešto. Njezino je geslo:
“Stvari nikad nisu onakve kakvima se čine“ str. 81.
Početak romana Dok nas smrt ne rastavi
1995.
Odjeknuo je samo jedan pucanj. Nekoliko se ljudi probudilo, ali svi su ponovno zaspali jer su pomislili da su sanjali. Str. 41.
Janice i Matt mladi su bračni par sa samo godinu dana bračnog iskustva, a Janice se već uvjerila da joj je suprug nevjeran. Matt je omiljen među ženama, izvrstan u svom poslu, polako napreduje na ljestvici društvenog ugleda. Janice priprema teren kako bi ga uhvatila s ljubavnicom „na djelu“. Ali stvari se ne događaju kako je očekivala. Janice pogiba u podmetnutom požaru, a Matt je ranjen. Policijski službenici ne vjeruju Mattu, ali dokaza da je ubio Janice nema… Štoviše za ubojstvo Janice uhićen je drugi čovjek.
Kraj romana Dok nas smrt ne rastavi
2018.
Poslije 23 godine…
Marie i Matt su u dugogodišnjem braku. Kćeri su im već odrasle. Marie je aktivna u društvenom životu gradića gdje žive, ali to joj nije dovoljno. Nije zadovolja u kojem smjeru ide njen brak. Marie osjeća da je brak zašao u naviku, svakodnevnu rutinu i vodi supruga na romantično putovanje po Stjenjaku u želji da unese malo uzbuđenja i romantike u svoj brak. Ali, Marie na tom putovanju pogiba. Strmoglavi se s litice tako da joj je tijelo neprepoznatljivo. Slučajni pad ili ubojstvo s namjerom ? Matt je glavni sumnjivac, pogotovo kad se otkrije da ima novu ljubavnicu, a polica osiguranja po smrti supruge poprilično je velika…
O romanuDok nas smrt ne rastavi
Roman je zanimljivo koncipiran. Radnja se događa naizmjenično u dvije perspektive, jedna godine 1995., a druga 2018., iako se povremeno čini da pratimo jedan te isti bračni odnos (prevrtljivi i nevjerni muž, aktivna i društveno angažirana žena prepuna obveza). Jaki ženski likovi nose čitavu priču cijelim romanom i do samoga kraja održavaju jednako visoku razinu napetosti.
Radnja je brza, puna nepredvidljivih obrata i uistinu tjera čitatelja da što prije dođe do kraja kako bi „pohvatao“ sve konce. Rasplet je uistinu šokantan. Ovo je jedan od onih trilera koje ne ispuštate iz ruku do samog kraja.
A kraj je filmski…
Roman je prožet iskričavim crnim humorom i zanimljivim dijalozima između dvoje istražitelja koji se stalno „prepucavaju“, ali istovremeno veoma uvažavaju i predstavljaju zgodan balans na vagi istražiteljskog tima.
O autorici
JoAnn Chaney diplomirala je kreativnu umjetnost na Sveučilištu Riverside u Kaliforniji, a živi s obitelji u Coloradu. Njezin prvi roman What You Don`t Know bio je nominiran za nekoliko književnih nagrada, među ostalima za New Blood Dagger Award i BookRiot`s Best Mysteries of the Year. Njezin drugi roman, Dok nas smrt ne rastavi, nakon objavljivanja je postao svjetski bestseler.
Nakon nesreće na poslu, tridesetogodišnja Anna nalazi se na prekretnici života.
U bolnici obnavlja poznanstvo sa svojom bivšom nastavnicom francuskog jezika Claire, koja se bori s rakom.
Claire joj ponudi posao u čokolateriji svoje davne ljubavi, u Francuskoj i to, ni manje ni više, u Parizu!
„Jeste li već bili u Parizu?” Odmahnula sam glavom.
„Oh”, rekao je, a od osmijeha mu se naboralo cijelo lice. „Oh, obožavat ćete ga. Biti mlad i prvi put u Parizu… Mademoiselle, zavidim vam.”
str. 42.
Anna pristaje jer se i dosad bavila čokoladom, ali ono što će je dočekati u maloj čokolateriji slavnog pariškog čokolatijera Thierryja, nije mogla zamisliti ni u najluđim snovima!
Dodajte malo pariškog šika, romanse, egzotičnih čokoladnih okusa i voila!
Imamo recept za roman uz koji ćete se opustiti i, možda, pojesti koju kockicu čokolade više.
Ovisnici o heroinu često govore o tome da zauvijek sanjaju onaj prvi šut; kad su prvi puta osjetili taj osjećaj kao da su umotani u pamuk, a sve su brige svijeta nestale. Ne mogu reći da je bilo baš toliko dramatično. Ipak, kad je još uvijek topla supstanca dodirnula moj jezik, u trenutku sam pomislila da ću pasti u posudu – ne, još gore, da ću se baciti u posudu i do posljednje kapi popiti tu slatku – ali ne preslatku – kremastu, ali ne previše gnjecavu, gustu, ukusnu, bogatu, glatku čokoladnu perfekciju. Imala sam osjećaj kao da me netko zagrlio. Čim sam progutala, poželjela sam još…
str. 64. / 65.
A kad smo već kod recepata, na kraju romana naći ćete 12 recepata za čokoladne kolače! Kad vas naljuti muž, posao ili što vas već ljuti (promet?) i kad odlučite dignuti ruke od svega – ispecite kolač!
Čokolada, dokazano, čini ljude sretnima!
Pariz kao lijek
Okus čokolade u Parizu solidan je chick-lit roman.
Ipak, kao da mu nešto nedostaje. Nisam se uspjela povezati s likovima onako kako bih to inače uspijevala u romanima ove vrste. Nekako, nisam osjećala tu dubinu njihovih karaktera, kao da sam cijelo vrijeme znala – ovo su samo likovi u romanu.
Glavni lik, Anna Trent, zanimljiva je mlada dama koja nakon nesreće u tvornici čokolade pati od ozbiljnog nedostatka samopouzdanja i općenito bezvoljnosti. Čak je ni put u Pariz ne može razveseliti! Svemu vidi mane – dugom putu, malom stančiću, sve dok je iziđe na balkon i napokon osvijesti: Pa ja sam u Parizu!
A sa svih strana vrvio je život grada…kamionet s voćem probijao se ulicom; grupa zapanjujuće privlačnih ljudi izašla je iz elegantnog crnog automobila i ušla u šik bar, u drugoj su ulici dva reda školske djece hodala bez guranja držeći se za ruke. A kada sam izvila vrat jako nalijevo, prema istoku, vidjela sam i njega. Tamo je bio on, jedan i jednini, Eiffelov toranj.
Zurila sam i zurila i zurila u nebo koje je polagano postajalo ružičasto od zalaska sunca, kao da je pogled bio voda, a ja sam umirala od žeđi.
str. 48.
Tko me čeka u Parizu?
Radnja isprepliće prošlost i sadašnjost i to su najjači dijelovi priče: u prošlosti pratimo Anninu bivšu nastavnicu francuskog jezika Claire, koja je, kao sasvim mlada djevojka, prvi put došla u Pariz raditi kao au pair. Zatim se, kako to obično ide, strastveno zaljubila u zgodnog, visokog, crnomanjastog Thierryja, čokolatijera na samom početku karijere.
U sadašnjosti, Claire je teško bolesna i prije smrti želi samo jedno – vidjeti Pariz.
U tome joj svesrdno pomaže Anna, koja zna da se iza Clairine posljednje želje krije još nešto – želja da posljednji put vidi svoju prvu i najveću ljubav.
I Annin ljubavni život cvate u Parizu, gradu ljubavi. Gle iznenađenja, i ona upoznaje zgodnog, visokog crnomanjastog čokolatijera Laureanta. (Bilješka za razmišljanje: Hoću li i ja upoznati nekog takvog ako odem u Pariz?)
Kako su povezani Thierry i Laureant?
Zašto koščata wanna-be Francuskinja Alice svima zagorčava život?
Je li moguće voljeti više puta jednakom snagom?
Sputane malograđanštinom, tuđim očekivanjima i učmalošću malog britanskog gradića, i Claire i Anna, svaka u svoje vrijeme, traže bijeg u slobodu, u neovisnost, u pravu, strastvenu ljubav koja pomiče granice vremena, prostora i okusa (zašto ne, ipak je ovo priča o čokoladi).
Bilo je to glupo, bilo mi je trideset godina, nisam imala novca … i stanovala sam u minijaturnom stanu … No odjednom, ne znam ni sama kako, zapljusnuo me snažan osjećaj slobode.
Zastrašujući, veličanstven distopijski roman Dječak na mostu prethodnica je romana Djevojka sa svim darovima istog autora. Premda fikcija, ovaj je roman svojevrsna opomena ljudskom rodu. Koliko svi mi svoje bivanje i življenje na ovom planetu uzimamo zdravo za gotovo? Koliko nas radnja ovog romana opominje? Jesu li posljedice eksperimentiranja s ljudskim genomom bezazlene? I, je li naše nepoštivanje prirode i okoliša u kojem živimo hranidbena podloga za razvoj mnogih virusa, gljivica i bakterija? U najcrnjoj perspektivi, način života ljudi na ovom planetu kakvim živimo sada bit će vrlo neizvjestan. Klonovi, čipiranje životinja, a ubrzo i ljudi, 5G mreža, genetski modificirana hrana, stvari su za koje ne znamo kako će djelovati na naše potomke. Stoga je ova knjiga proročanska opomena nakon koje ostajemo još dugo u mislima.
Pandemija – kako to poznato zvuči
Pandemija uzrokovana gljivicom Cordyceps razmnožila se diljem svijeta i većinu čovječanstva pretvorila u proždrljivce. To su ljudi samo fizičkim oblikom nalik čovjeku. Sve njihove reakcije usmjerene su na manijakalno traženje hrane i doslovno proždiranje svega živog pred sobom. Gljivica Cordyceps, koja je spržila sve vitalne funkcije u mozgu proždrljivaca koje su ih činile ljudima, razmnožila im se po cijelom tijelu čineći ih grabežljivcima kojima je jedina funkcija pronaći „neprijatelja“, uloviti ga i doslovno pojesti. Čim ugrizu nekog od zdravih pojedinaca, inficiraju ih i oni automatski postaju zaraženi, odnosno postaju grabežljivci. Mali dio zdrave populacije, predvođen timom biologa, epidemiologa i vojnika, grozničavo traži uzorke tkiva proždrljivaca kako bi spriječili daljnji razvoj pandemije i otkrili kako ih zaustaviti. Oni, u specijalnom oklopnom vozilu Rosie, koje je ujedino i laboratorij, premazani posebnim gelom kako bi prikrili tjelesne mirise, pretražuju teritorij nedaleko od Londona u potrazi za uzorcima grabežljivaca. Naredbe dobivaju od zapovjednog tijela zvanog Svjetionik u kome se nalaze naredbodavci, kao i ostatak zdravih stanovnika.
Radnja romana Dječak na mostu
Specijalno vozilo Rosie u kojem se nalazi 12 osoba, znanstvenika i vojnika polako napreduje opustošenom zemljom u potrazi za grabežljivcima. Tijekom izlaska iz vozila, kako bi prikupili uzorke, napadaju ih dvije vrste grabežljivaca. Odrasli grabežljivci za koje već znaju kako se ponašaju i potpuno nova vrsta djece grabežljivaca koja im je potpuna nepoznanica. U gerilskoj borbi s grabežljivcima, uz žrtve s obje strane, čini se da znanstvenici polako gube korak. Odnosi u Rosie između znanstvenika i vojnika postepeno postaju sve napetiji, poglavito kad se otkrije da postoje dvostruke naredbe iz samog Svjetionika. Ipak, trudna doktorica Samrina (Rina) Khan i njezin štićenik Stephen Greaves dolaze do zapanjujućih otkrića…
Ovo je pronalazak koji opravdava cijelu ekspediciju, ali i toliko više od toga. To je…Sveti gral. Eliksir života.
On to može. Zna da može. Može napraviti cjepivo. str. 219.
Tko je tko u romanu Dječak na mostu?
Samrina (Rina) Khan, renomirani je epidemiolog. Dolazi u Rosie kako bi prikupila uzorke tkiva proždrljivaca i promatrala ih s ciljem otkrića njihovih načina djelovanja i bivanja. Netom po dolasku u Rosie otkriva da je trudna…
Stephan Greaves, petnaestogodišnji dječak koji je pod Rininom zaštitom, predstavlja smetnju za sve ostale u Rosie, neprilagođen, genijalnog uma i vrhunskih sposobnosti. Dolazi do epohalnog otkrića o funkcioniranju djece proždrljivaca.
Greaves vrlo dobro zna da su Kinezi prije gotovo tri tisuće godina vidjeli gljivicu kako raste iz eksplodiranih tijela gusjenica te mislili da su ugledali magičnu metamorfozu. Cordyceps su uzdizali kao lijek za srčane bolesti i impotenciju. Prevladava teorija da su te rane upotrebe gljivice bile preteča pošasti proždrljivaca-prolaz kroz koji je Cordyceps zarazio ljudsku populaciju. str. 184
Issac Carlisle, vojni zapovjednik, veteran, starog kova, ali poštenih namjera. Ne priznaje nepoštivanje svog autoriteta. U stalnom je sukobu s civilnim zapovjednikom Alanom Fournierom. Znalački vodi ekspediciju u neistražena područja.
Alan Fournier, predvodi znanstveni tim i snosi odgovornost za uspjeh misije. Prima dvostruke naredbe od Vrha iz Svjetionika.
Ostali likovi : Lucien Akimwe -kemičar, John Sealey i Elaine Penny –biolozi, Daniel McQueen i Kat Foss- snajperisti, Brendon Lute- inženjer, Paula Sixsmith- vozačica i Gary Phillips- intendant.
Dojam o romanu Dječak na Mostu
Da sam ovaj roman pročitala prije godinu dana, moje bi razmišljanje bilo : Odličan distopijski roman, maštovita i zanimljiva fikcija koja govori o nadahnutom i kreativnom pripovjedaču. Danas, nakon suočavanja s globalnom pandemijom nama nepoznatog virusa, ne možemo čitati ovu knjigu bez da nas ne prolazi jeza. Mogućnost zaraze koju ni u najcrnjim snovima nismo očekivali otvara dodatna pitanja : Kamo ide ljudski rod? Osluškujemo li dovoljno upozorenja iz prirode? Jesmo li spremni na sve izazove koje nam donosi civilizacija ? Ovo je uznemirujući, ali prekrasan roman koji nas svojom humanošću i neprestanom ljudskom borbom za napretkom tjera da razmišljamo o životu i opstanku ljudske civilizacije još dugo nakon pročitane knjige.
O autoru
M.R. Carey ugledni je britanski autor proze i stripova koji je spisateljsku karijeru započeo u stripovima te između ostalog pisao za nagrađivane serijale Lucifer i X-men. Nakon uspjeha njegova romana Djevojka sa svim darovima napisao je triler Iskupljenje u Fellsideu koji je također objavljen u Znanju. Prema romanu Djevojka sa svim darovima snimljen je i film s Gemmom Arterton i Glenn Close u glavnim ulogama. Dječak na mostu prethodnica je njegove uspješnice o djevojčici Melanie.
Recenziju druge Male na ovaj isti roman pronađite na linku.
Ova mi se knjiga toliko svidjela da sam ju uvrstila u 10 knjiga koje ću pamtiti iz 2020. godine. Ako želite saznati koje su knjige dospjele na popis vaše Male, kliknite na link gore 👆
Ne uzdižemo se do razine naših mogućnosti, mi padamo do razine naših isprika.
str. 63.
Smrtonosna šala
Michael, dežurni šaljivdžija u svojoj ekipi, ženi se prelijepom Ashley pa mu prijatelji odluče pripremiti momačku za pamćenje – napokon će mu se osvetiti za sve spačke koje im je godinama servirao. Živoga ga zakopaju, planirajući ga ostaviti tako tek koji sat.
Zasad, izuzev nekoliko poteškoća, plan A razvijao se vrlo dobro. Sva sreća da je tako, jer nisu imali pripremljen nikakav plan B.
str. 5.
Međutim, njihov automobil biva skršen u teškoj prometnoj nesreći, a Michael ostaje zakopan, nadajući se da će ga prijatelji svaki čas otkopati.
Sasvim slučajno, istragu preuzima neobični viši inspektor Roy Grace, koji živi za svoje slučajeve.
Ponovo se zagledao u popis dosjea na zaslonu. Ponekad se smatrao bližim tim ljudima nego bilo kome drugom. Dvadeset žrtava umorstva koje su ovisile o njemu da ubojice privede pravdi. Dvadeset duhova koji su opsjedali veći dio njegove jave, a ponekad i snove.
str. 66.
Slučaj postaje sve zanimljiviji i zamršeniji.
Kako to da Mark, vjenčani kum, ne zna ništa o, blago rečeno, neuobičajenoj momačkoj?
Gdje je Michael i hoće li ga uspjeti pronaći na vrijeme?
Opet sažetak!
Počet ću opet pitanjem koje sam postavila u recenziji knjige H. Fitzgerald Plač – zašto u sažetku radnje (na poleđini knjige) stoje netočne informacije? Ova nije toliko apsolutno pogrešna kao u Plaču, ali svejedno. To je možda sitnica, ali stvarno me ljuti i pomalo vrijeđa moju čitateljsku inteligenciju.
Sad kad sam to spomenula, mogu dalje u miru Božjem.
Svidjelo mi se:
Roman Smrtonosna šala veoma mi se svidio, čitak je i dobro napisan, rečenice su kratke i dobro odražavaju napetost radnje. Podijeljen je u kratka poglavlja što pridonosi građenju napetosti i osjećaju nekakve brzine- čini nam se da se sve događa jako brzo i da jedan događaj lovi drugi.
Ima i nekoliko frustrirajućih dijelova, neću vam reći o čemu se radi da ne kvarim čitanje, ali ti su dijelovi jako dobro izrazili frustraciju jednog od likova i dok to čitate, osjećate se baš kao da ste vi na mjestu tog lika, bespomoćni i ovisni o pomoći neznanaca.
Radnja ima i nekoliko izvrsnih i meni potpuno neočekivanih preokreta – prvi je došao, onako, logično, recimo da sam ga predosjećala. Ali drugi, vau! Morala sam dvaput pročitati poglavlje!
Glavni lik, detektiv Roy Grace, neobičan je i, koliko mi se čini, po svojim interesima mrvičicu drugačiji od ostalih detektiva o kojima sam imala prilike čitati. Vjeruje u nadnaravno, što skeptiku poput mene nije najbolje sjelo, ali za čitatelje koji vjeruju u takve stvari, koketiranje s onostranim može samo pojačati dojam napetosti. I ovaj se detektiv, kao i svi junaci, bori sa svojom prošlošću i bilo bi baš zanimljivo saznati kako će se rasplesti i ta nit radnje.
Explanation, please!
Najslabiji dio romana mi je, po običaju, sâm kraj koji je ostao malo nedorečen. Očekivala sam još bar jedno poglavlje, a nije ga bilo. Mislim da bi radnja bila cjelovitija da je pisac bar ukratko objasnio se situacija dalje razvijala. Naravno, netko voli ovako skraćene krajeve pa to neće svima biti minus, ali meni je bio. Ipak volim da je baš sve do kraja razjašnjeno.
Iako serijal o detektivu višem inspektoru Royu Graceu broji 15 nastavaka, kod nas je preveden i objavljen (zasad) samo ovaj prvi dio. Šteta, jer bi se serijal zasigurno našao na mom popisu.
Međutim, objavljena je knjiga Krunski dokaz, koja nije iz serijala i bavi se postojanjem Boga.
Osjećam se kao čovjek koji je jednom htio napisati nekakvu priču, ali nije uspio, jer je priča preuzela kontrolu nad stvarnošću. Nije više bilo jasno što je stvarno, priča ili život. I piše li život priču ili je možda obratno. str. 5.
Priča ili život u knjizi Ljepši kraj
Rijetko sam u posljednje vrijeme pročitala knjigu s toliko pripovjedačkog dara spisatelja kao što je to knjiga Ljepši kraj Bekima Sejranovića. Čovjeka koji se nije deklarirao ni kao Hrvat, ni kao Bosanac, ni kao Norvežanin ili Slovenac, a živio je i radio na svim ovim prostorima. Bio je čovjek kozmoplit kojemu je svaka zemlja u kojoj je živio bila domovina i koji na određen način svoju domovinu nije ni imao. Kako je to lijepo napisao Miljenko Jergović za rano preminulog pisca Bekima Sejranovića : Ljudi kojima je uskraćeno pravo na domovinu, moraju je drugdje nalaziti. Njegova je domovina bila u tekstu.(Jutarnji list, 31. 5. 2020.) Svakako, njegova književna djela pripadaju trima književnostima: bosanskohercegovačkoj, hrvatskoj i norveškoj književnosti.
Nisam mogao ostati u kolibi još dugo. Prvi put me počela štipati samoća. Tjeskobu i glasove smatrao sam dijelom tijela. Nisam ih mogao amputirati a da se ne povrijedim. str. 74.
Kad nekog upoznaš, predstaviš se i onda te taj netko upita: Gdje živiš? Što radiš? Odakle si?-a ti nemaš odgovora na ta pitanja. str. 116.
Intimno putovanje
Ljepši kraj intimno je putovanje čovjeka koji je u vječnoj potrazi za vlastitim identitetom. Pisana u prvom licu, predstavlja koloplet događaja koji su se dogodili prije, na koje se pisac cijelo vrijeme vraća, koji se događaju sada, i one koji će se tek dogoditi jer je jednostavno tako suđeno. Njegov svijet je zbrkan i kaotičan svijet, svijet osamljenika koji nigdje u potpunosti ne pripada, svijet u koji uvlači sve one koji ga prate na njegovom putu (bivšu ženu, kojoj se ne želi sjetiti ni imena, bivšu partnericu Cathrinu, buduću dogovorenu suprugu Almu, cimera Egila).
Na trenutke brutalan, a opet s dozom iskričavog humora, Bekim Sejranović spada u vrh spisateljske proze na ovim prostorima. Ljepši kraj knjiga je u kojoj svatko može pronaći djelić sebe. Čitatelj osjeća bliskost s autorom jer on postavlja pitanja koja je svatko od nas postavio puno puta u životu: Tko sam? Kamo idem? Činim li stvari ispravno? Povrjeđujem li nekog svojim postupcima i djelima? Pri tome ga često hvata autodestrukcija i grizodušje zbog raznih postupaka prema ženama u svom životu koje je namjerno ili nenamjerno povrijedio. Sve to utapa u alkoholu, drogi, neurednom životu ili samovanju u djedovoj brvnari negdje u Bosni. A Bekim još uz to ima i onu dozu melankolije i nostalgične reminiscencije za sretnim vremenima prije ratne pošasti, tipične za široku bosansku dušu koja je proživjela rat. Traumu koja je ostala nakon odlaska iz Bosne i Hercegovine dolaskom rata i uvijek novi početci na nekim novim mjestima nikad nije prebolio.
Sejranović je čovjek koji neprestano luta, traži se u fizičkom i duhovnom smislu. Nije savršen. Na trenutke je mračan. Običan je čovjek koji griješi, pije, ponekad se napuši, utapa tugu da sve zaboravi. Sve ga to čini autentičnim i svojim.
Radnja romana Ljepši kraj
Usamljeni pisac utapa tugu zbog brojnih životnih promašaja u djedovoj brvnari na nekom obronku u blizini Tuzle. Svoju samoću podnosi stoički i odrađuje je kao kaznu. Društvo mu pravi samo vjerni pas Gunko.
Ljudi koji vežu pse zapravo su i sami vezani. Vezan ja, vezan pas, vezana žena, djeca, selo, vezani čitavi gradovi, narodi, zemlje. Čitav je svijet na lancu. str. 195.
U susjednom selu nalazi se kamp vehabija s kojima se povremeno susreće. Boravak u djedovoj kolibi pisac koristi kako bi se prisjetio čitavog svog života: promašenog braka za koji nije jasno zbog čega nije uspio, veze sa zrelijom ženom s kojom je bio sretan dok se ta veza nije istrošila i on otišao, bolest partnerice koja ga je duboko pogodila i na kraju vraćanje u inozemstvo gdje odluči ući u dogovoreni brak sa sunarodnjakinjom kako bi joj pomogao. Malo je toga pisac napravio samo za sebe. Čini se da su ga ratni i ostali događaji bacali na razne strane kao valovi na hridine i on se tome nije mogao ili nije znao oduprijeti. Ipak priča završava naoko optimistično. Od izdavačke kuće dobiva odgovor da će mu objaviti knjigu „samo da smisli ljepši kraj“.
Motivi u knjizi Ljepši kraj
Promašeni brak, zatim ljubav prema zrelijoj ženi, prestanak ljubavi, susret sa smrću kao pratiteljem života, ugovoreni brak iz usluge, i uvijek sveprisutna samoća, samo su neki od motiva u knjizi Ljepši kraj. U knjizi se također uzgred spominju političke struje i odnosi među lokalnim življem nakon rata (vehabije) s naznakom da nikad nema mira na ovim prostorima.
I onda opet sve iz početka, pokušavajući zamisliti neku novu budućnost. A jedina budućnost koju sam mogao zamisliti je bila je FK Budućnost iz Titograda u albumu sa sličicama nogometaša koje sam skupljao krajem sedamdesetih. str. 116.
Kao da je ljubav osnovni preduvjet za brak. Život će ionako poput drobilice samljeti sve njihove snove. I njezine i njegove. Ali nije tu kriv ni život ni njihovi roditelji. Kriva su očekivanja. Preduvjet sreće jest da joj se ne nadaš. Ili, zašto ne biti okrutan do kraja i ne reći: preduvjet sreće jest njezino iskreno i dosljedno negiranje. str. 131.
Trilogija
Ljepši kraj središnji je dio romaneskne trilogije Bekima Sejranovića, koju još čine romani Nigdje, niotkuda i Tvoj sin Huckleberry Finn. Ova knjiga direktno se nastavlja na njegov roman prvijenac Nigdje, niotkuda. Knjiga se može čitati i zasebno.
Priča ili život ponovno
Stil kojim pisac piše je kratak, jezgrovit i ponekad surov, ali opet toliko puno govori. Tjera nas da se zapitamo : Je li ovaj čovjek nesretan sam po sebi ili su ga takvim napravile okolnosti? U svakom slučaju autor je pred čitatelja ogolio cijelu svoju bosansku dušu sa svim vrlinama i manama i dao nam svoj život na prosudbu. I tu se vraćamo na početak: Je li ovo priča ili život?
Bekim Sejranović o sebi
– Pišem knjige kakve volim čitati, i mislim da je to ispravan put za mene, i za svakog pisca. Najgora stvar koju književnik danas može napraviti jest truditi se pod svaku cijenu biti »originalan«. Već je Borges to rekao; sve je već rečeno, sve napisano. Ostaje nam samo pisati o svome svijetu…, rekao je Sejranović u jednom od intervjua Novom listu. (Novi list, 6. 9. 2013.)
fotografija Vedran Karuza, Novi list
O autoru
Bekim Sejranović rođen je 1972. godine u Brčkom gdje je završio sedam razreda osnovne škole. Od 1985. pohađa srednju pomorskoj školu u Rijeci, smjer nautika. Nakon položene mature studira jednu godinu na Pomorskom Fakultetu u Rijeci, no potom odlučuje studirati kroatistiku i komparativnu književnost na Filozofskom fakultetu u Rijeci.
U Oslo seli 1993. i nastavlja studirati, a 1999. na tamošnjem Povijesno-filozofskom fakultetu obranio je magisterij iz područja hrvatske književosti. Od 2001. do 2006. godine radi kao lektor na spomenutom fakultetu i predaje južnoslavenske književnosti, jezike i prevođenje. Od 2000. godine pa sve do smrti, radi kao sudski tumač i književni prevoditelj, predaje norveški za strance te piše i objavljuje vlastitu prozu. Autor je knjige kratkih priča Fasung, kao i romana Nigdje, niotkuda, Ljepši kraj, Sandale, Tvojsin, Huckleberry Finn i Dnevnik jednog nomada.
Romani i kratke priče prevedeni su mu na više stranih jezika: norveški, engleski, slovenski, makedonski, njemački, češki, talijanski i poljski. Za roman Nigdje, niotkuda 2009. godine dobio je nagradu „Meša Selimović“ koja se dodjeljuje za najbolji roman objavljen na području Srbije, Hrvatske, Bosne i Hercegovine i Crne Gore.
Od 2011. do 2014. godine Bekim Sejranović je živio u Ljubljani, a od svibnja 2015. živio je i radio u Zagrebu.
„Pazi čega se bojiš”, odgovorio je Ivo ozbiljno. „Kada nam strahovi postanu preglasni, privučemo pozornost svoje sudbine. Sudbine su okrutne i nagradit će te onime čega se najviše bojiš.”
str. 163.
Mit kaže…
Prema nordijskoj mitologiji, bog Odin imao je nebrojeno mnogo sinova. Sigurno su vam poznati Thor i Loki, ali spisateljica stvara još jednog sina, Sayloka. Odin je, iz dubine mora, izvadio otok i nazvao ga sinovljevim imenom. Nastanio ga je ljudima i životinjama i poklonio Sayloku koji je, poput svog oca, htio imati mnoštvo djece. Tako je, u svakom selu kroz koje je prošao, legao s drugom ženom. I doista, dobio je mnogo djece, i među njima šest sinova – u svakom selu po jednog.
Njegov brat Loki, poznat kao bog nepodopština, pretvorio je Saylokove sinove u stvorenja:
Od tih sinova, nastalo je šest plemena u Sayloku, imaginarnom mjestu u kojem se događa priča.
Ovaj mit, dakako, nije pravi mit. Spisateljica ga stvara i uklapa u priču o nordijskim bogovima. Mit se provlači cijelom knjigom, ali najcjelovitije na stranici 238., odakle sam ga i ja sažela.
Prvo žensko dijete
Napuštena i povrijeđena, Desdemona, pripadnica klana Dolphys, rađa sina Bayra poglavaru klana Berne, Banruudu. Pri porodu umire i dijete ostavlja bratu, Čuvaru hrama Dagmaru, ali prije prokune cijeli Saylok:
„Voljela sam ga, a njemu je to postalo nezgodno. Više od ičega drugoga želi moć. … Želi biti kralj. Oženit će kći kralja Ansela. Misli da će mu to donijeti ugled, a ona brojne sinove. No moj će sin biti jedino Banruudovo dijete.” Drhtavom rukom nacrtala je još jednu runu…
„Zlostavljaju nas. Iskorištavaju nas. Trguju nama i napuštaju nas. … Neka tako bude. Od ovoga dana nadalje, u Sayloku više neće biti kćeri…”
str. 24./25.
I tako je i bilo. U Sayloku se, ni u jednom od šest plemena, više nije rodila kći. Osim, nekim čudom, baš Banruudu, koji se spletkama, prijetnjama i ubojstvima uzdiže do položaja kralja Sayloka.
Kralj mrzi Bayra, kao da osjeća prijetnju koju taj nadnaravno snažni, ali šutljivi dječak nosi.
Kralj sanja utvare, progone ga u snovima, traži ih po čitavom kraljevstvu.
Čuvar hrama Dagmar upoznaje bijelu ženu:
„Kako da te zovem?” upitao je.
„Utvara”, prošaptala je i prepustila se zaboravu.
str. 107.
Bayr i mala princeza Alba rastu jedno uz drugo, ne znajući da u sebi nose ključ za skidanje kletve.
Čitavo se to vrijeme u Sayloku rađaju samo sinovi.
A bez kćeri, uskoro neće biti ni sinova. Ni klanova. Ni ljudi.
Sveta magija
Prvo žensko dijete roman je koji vas u sebe uvlači polako. U njega se nećete zaljubiti na prvu stranicu, ali neka vas to ne obeshrabri. Kako budete polako napredovali kroz složenu rodbinsko-klansku hijerarhiju i povezanost, tako će vaše srce sve lakše i lakše prihvaćati u sebe sve te silne likove čudnih imena.
Roman je pisan uglavnom tehnikom pripovijedanja, što je u ovom slučaju bio dvosjekli mač. Pripovijedanje je doprinijelo bajkovitosti radnje, ali ona se zbog nedostatka dijaloga čini mjestimice dosadnom i slabije čitkom. Naravno, nakon što se “ufurate” u radnju, tehnika prenošenja događaja bit će vam manje bitna i više ćete se koncentrirati na ono što se događa sa životima likova.
Ovo je fantasy roman, temeljen na nordijskoj mitologiji. Nisam ljubiteljica tog žanra pa pretpostavljam da je to razlog zbog kojeg se nisam mogla odmah uživjeti u radnju. Osim toga, radnja se proteže na duge dvadeset i četiri godine, tijekom kojih se, dakako, puno toga mijenja, no nagli prelazak iz jednog desetljeća u drugo onemogućuje nam da se povežemo s likovima na nekoj dubljoj razini.
Iako nema neko konkretno vrijeme radnje, mene podsjeća na vrijeme Igre prijestolja, a i ugođaj je sličan. Atmosfera srednjeg vijeka te neobična, pjevna imena likova romanu daju notu mističnosti i tajnovitosti.
Osjećaju nadnaravnog pridonose i rune, naravno. Ti sveti simboli usmjeravaju radnju: njima je Desdemona stvorila kletvu. Čuvari hrama njima proriču budućnost i putuju u prošlost. Njima se štite, one ih skrivaju.
„To su…rune”, prošaptao je Dagmar, a dlačice na vratu i rukama nakostriješile su mu se odajući poštovanje. … Bio je dovoljno mudar da se boji… No nije se bojao dovoljno da ode.
str. 11.
Rune nisu općepoznate, njih znaju i njima se služe samo Čuvari hrama. I oni koji ih potajice nauče. A kao i sva ostala magija, i rune se mogu koristiti za dobro. Ili za zlo. Ovisi o osobi koja ih koristi.
Krvna kletva
Najdraži dio romana mi je, naravno, okosnica radnje – kletva kojom se prestaju rađati ženska djeca. Muškarci, isprva ponosni na sinove koje dobivaju, malo pomalo shvaćaju da se vrlo skoro ti sinovi neće imati kime ženiti i da će klanovi izumrijeti.
… trebala im je godina dana da uvide da su djeca koja se rađaju u klanovima samo sinovi. Isprva su se radovali. Sinovi su uvijek bili poželjniji. Sinovi su bili znak života. … Kako su svi bili budalasti.
str. 57.
Ratnici Sayloka napadaju okolne zemlje, otimaju njihove žene i dovode ih k sebi, naivno misleći da će im tuđe žene podariti kćeri. Kasno shvaćaju, a neki ne shvaćaju uopće, da kletva ne leži na ženama. Ne, ona je bačena na sayloške muškarce.
U svijetu kojim vladaju muškarci, teško je uočiti važnost žene. Lako je željeti sinove, a još lakše zaboraviti da netko treba i roditi svu tu silnu željenu mušku djecu. Žene nisu ratnici, nisu poljodjelci, nisu nositelji prezimena. Žene su SAMO majke.
Vrlo brzo, shvaća se da bez tih SAMO-MAJKI uskoro neće biti ničega za što se boriti. Bez žena, prezime se neće prenositi na nove naraštaje jer novih naraštaja naprosto neće biti.
Stanovnici Sayloka
Princeza Alba i Bayr, glavni likovi čije rođenje i odrastanje pratimo od početka knjige, kao da nisu nositelji radnje. Malo što rade, osim što se vole. Štite jedno drugo, bore se jedno za drugo, ne mogu jedno bez drugog – njihove su sudbine nepovratno isprepletene sa sudbinom Sayloka. Kako bude njima, tako će biti i čitavom kraljevstvu.
Nema ljubavi bez straha. Oni idu ruku pod ruku.
str. 310.
Puno su nam zapravo zanimljiviji sporedni likovi, Čuvar hrama Dagmar, bijela žena koja se naziva Utvara te Vrhovni čuvar Ivo. Oni su zapravo kao nordijske norne – upravljaju runama, sudbinom i životom ostalih likova.
Kralj Banruud posebna je vrsta negativca. Siledžija koji je spletkama postao kralj, otac koji odbacuje vlastito dijete iz pohlepe, ubojica koji mačem utišava glasove koji šapuću istinu – istinu koja mu se ne sviđa.
Banruud su dva čovjeka. Jednoga vidiš, drugoga ne. Da mu raspleteš pletenicu, pretpostavljam da bi se pokazalo novo lice, skriveno iza njegove kose.
str. 88.
Krv na početku, i na kraju
Ako volite fantastične romane, magiju i mitologiju, svidjet će vam se ova knjiga. Uronit ćete u jedan novi svijet, drugačiji od ovog u kojem živimo – a ipak toliko sličan. Navijat ćete za Bayra i Albu, svjesni da krvna kletva zahtijeva krv i na početku, i na kraju.
A čija će se proliti i nakon godina sinova napokon donijeti kćeri, ostavljam vama na otkrivanje.
Prelijepa Guinevere Beck jednoga dana ulazi u knjižaru u kojoj radi Joe Goldberg– on odmah shvaća da je ona ONA PRAVA i zaljubljuje se u nju na prvi pogled.
Gle ti nju, danas si se rodila u mojem svijetu. Sav drhtim i slistio bih tabletu za smirenje, ali dolje su mi i ne želim slistiti tabletu za smirenje. Ne želim se spustiti. Želim biti ovdje i potpuno te svjestan gledati…
str. 1.
Joe potraži Beck na Facebooku i tamo je sve što treba znati – kao i to da se večeras nalazi s prijateljicama. Vođen radnjom svog najdražeg filma, odlučuje ju ponovo vidjeti.
Čeka je blizu njezina stana i odglumi slučajan susret. Genijalno, romantično. Ljubav iziskuje trud.
str. 9.
Joe krade Beckin mobitel i tako zavlada njenim životom – čita joj mailove, tweetove, SMS-ove… Saznaje sve o njoj i polako od prijatelja postaje dečko, od dečka – onaj pravi.
I Joe će poduzeti sve da takav i ostane.
Apsolutno sve.
… a nemamo mnogo vremena zato što se sutra trebaš vidjeti s njime u jedan poslijepodne, a ja sam odlučio da se to neće dogoditi.
str. 311.
Sve je pomaknuto
Svoju recenziju počet ću jednostavnom rečenicom: Ovu knjigu MORATE pročitati!
Ne pamtim kad sam zadnji puta pročitala nešto ovako pomaknuto, neobično, brutalno, iskreno.
Knjiga vas od samog početka toliko zaokupi i teško ju je prestati čitati. Najbolje i najgore od svega je što je pripovjedač ta uhoda. On nam priča priču i mi, čitatelji, sve promatramo njegovom perspektivom. Način na koji nam prenosi sve te svoje ludosti čini ga simpatičnim, duhovitim. Njegovi sarkastični komentari i opaske o svijetu koji ga okružuje utječu na vas toliko da svijet počinjete promatrati Joeovim očima.
Najozbiljnije.
Nekoliko sam se puta uhvatila kako razmišljam „kao Joe“ – ne o ubojstvima, nego njegovim stilom, zbrčkanim, ironičnim, pomalo opakim, ali nekako naivnim i čistim, iskonskim mislima.
Joe je luđak, ali iskren luđak. Prirodan, svoj, uporan. Ima sve osobine pozitivca i vi navijate za njega, unatoč gadostima koje čini. Joe je fascinantan. Joe je inteligentan. Joe je onaj mali dio u svima nama koji na Facebooku, Instagramu i Twitteru istražuje osobu koja mu se sviđa. Mi ga razumijemo. Mi ga opravdavamo. Dovraga, mi želimo da uspije!
Beck je problematična mlada žena, čitatelju nejasna. Što želi od Joea? Što je on više voli, mi je volimo manje. Nije nam simpatična. Zašto stalno laže? Zašto je tako napeta? Čini nam se da ona ima više problema nego Joe – on je samotnjak, ona ima društvo, ali ga ne voli. On nema formalno obrazovanje, ali zna sve o svemu dok ona studira, a sva je zbunjena. On želi i voli samo nju, ona luta od muškarca do muškarca.
Zašto Joe voli Beck
Beck nije važno moje podrijetlo…
Beck me voli na svoj način…
Beck se ne boji reći mi koliko voli biti sa mnom.
Beck se budi sretna kada se probudi pokraj mene.
str. 348.
I dok Joe s lakoćom nabraja 10 razloga zbog kojih voli Beck, mi s istom takvom lakoćom razmišljamo zašto više volimo Joea. Pokušavamo opravdati sjeme koje klija u našim mozgovima – Joe zaslužuje svoj sretan kraj.
Pisana je razgovornim stilom u kojem se Joe čitavo vrijeme obraća svojoj voljenoj Beck. Zvuči kao ljubavni roman, zar ne? E pa, nije.
Ono što Beck doista misli i osjeća ostaje nepoznato jer nam Joe prenosi sve to. Nismo sigurni koliko je toga zapravo istina, a koliko je toga samo njegova interpretacija. Beck nam ostaje nepoznanica do samoga kraja. Njezin se glas ne čuje – tu je samo Joe koji nam prenosi ono što on misli da ona misli i osjeća.
Osjeti se kemija. Bravo za nas! Ni sam ne znam koliko sjedimo na stubištu, ali nikamo nam se ne žuri. Ugodno ti je.
str. 84.
Začudnost i inovacija
Pripovjedna osoba pretače se iz druge osobe u prvu, što samo po sebi predstavlja začudnost i novitet u svijetu književnosti jer su rijetki romani koji su pripovijedani u drugoj osobi. Pripovjedač se cijelo vrijeme obraća toj djevojci u koju je zaljubljen/koju uhodi i to je druga osoba. Kada joj prepričava svoj dan i sve što mu se tijekom dana izdogađalo, to je prva osoba. Granice između njih su nejasne.
Naravno da nije sve samo pripovijedanje, u ovakvoj knjizi nikako! Česte su e-poruke, tweetovi, SMS-ovi… Potpuno nov način pisanja koji godi današnjem čitatelju.
Ovaj roman zahtijeva angažiranog, upućenog čitatelja. Suvremen je i referira se na suvremenu književnost, glazbu i film.
Klasična si i kompaktna, moja mala Natalie Portman na kraju „Bliskih odnosa“, onako jedra nakon što je raskrstila s lošim britanskim momcima i odlazi kući u Ameriku.
str. 1.
A ako još uvijek niste uvjereni…
Pričekajte dok stignete do kraja. Kraj je utjelovljenje Joea Goldberga: ironičan, duhovit, perverzan i sretan – sve u jednom.
Ostali naslovi ove autorice:
Caroline Kepnes dosad je napisala tri romana, a u Hrvatskoj je, zasad, preveden samo roman Ti.
Jednom mi je jedna prijateljica, dok sam se mučila s milijun stranica „Češljugara“ Donne Tart, rekla: Što se ubijaš čitajući! Sve što vrijedi će ti, kad-tad, postati film ili serija!
Izgleda da je bila na tragu nečemu…
Ako ste kao ta moja prijateljica i niste od čitanja, evo nešto i za vas:
TRAILER za Netflix seriju (prva sezona) snimljenu prema knjizi Ti
Ova mi se knjiga toliko svidjela da sam ju uvrstila u 10 knjiga koje ću pamtiti iz 2020. godine. Ako želite saznati koje su knjige dospjele na popis vaše Male, kliknite na link gore 👆
Ne smije se do dobra doći zlim putem… Ne smije… str. 227.
Moskva kao povijesna pozornica Kolekcionara grijeha
Moskva, Crveni trg, katedrala sv. Vasilija, Puškinov trg, Bersenjerska obala – samo su neki od lokaliteta na kojima se zbiva radnja romana Kolekcionar grijeha. Priča je klasičan krimić čija nas radnja vodi moskovskim ulicama i trgovima, sakralnim zdanjima i crkvenim arhivima. Mjesta su to koja izazivaju ushit, strahopoštovanje ili želju da budemo bliže Bogu. Roman je na tragu uspješnica Dana Browna, ali sa znatno slabijim spisateljskim potencijalom.
Nebeski Jeruzalem i 14 Mitarstava (grijeha) blažene Teodore
Sama je premisa romana Kolekcionar grijeha zanimljiva. Kombinacija krimića i povijesnih izvora o dolasku starovjeraca u Rusiju te religijski simbolizam po kojem serijski ubojica slijedi točke Nebeskog Jeruzalema i ubija grešnike na točno određenim mjestima po redoslijedu grijeha: blud, zavist, oholost, nasilništvo, lakomost…., mogao je postati mnogo zanimljiviji roman s obzirom na povijesne i religijske kontroverze s kojima se autor poigrava. Ipak, roman je pitak, čitak, a dojam popravljaju nesavršeni glavni likovi što im daje dojam autentičnosti.
Istražitelji
Pronicljivi istražitelj Andrej Jakovljev i mlada stažistica Maša Karavaj malo po malu primiču se ubojici nakon što počnu shvaćati “nebesku” shemu po kojoj ubojica funkcionira. Da bi ušli u um serijskog ubojice, moraju saznati mnogo toga iz ruske povijesti, pogotovo o starovjercima koji su se vratili iz Južne Amerike i osnovali patrijaršije u Rusiji. Dvoje istražitelja proučava biblijske motive uz pomoć Mašinog prijatelja Inokentija i polako shvaćaju što pokreće ubojicu. Što se ubojstva sve više približavaju Mašinom krugu ljudi i rodbine, jasno je da je ubojica netko poznat i netko vrlo moćan.
Andrej Jakovljev mladi je istražitelj, samotnjak, donekle neprilagođen. Živi s psom u stanu koji površno održava. Svaki mu je dan manje-više isti. Uglavnom je introvertiran, bez manira i želje za promjenom. Pojava Maše ga isprva nervira, a kako roman teče, njihove se osobnosti sve više i više približavaju.
Maša Karavaj mlada je stažistica prava koja biva raspoređena u Policijsku upravu kako bi za potrebe diplomskog rada istraživala serijske ubojice. Već obilježena gubitkom oca kojeg je obožavala i nikad do kraja izdefiniranim odnosom s majkom i očuhom, Maši je rješavanje slučaja serijskog ubojice nasušna potreba. Jednostavne vanjštine, bez potrebe da se svidi ili ne svidi drugima, Maša malo po malo probija ledeni oklop Andrejeve nedodirljive osobnosti.
Inokentij, vjerni je Mašin prijatelj koji je slijedi u stopu. Zaljubljen je u Mašu od mladih dana, bez nade da se njegova ljubav realizira. Maša nije ni svjesna njegovih osjećaja. Velika je pomoć Andreju i Maši u rješavanju slučaja serijskog ubojice.
Uskoro će od stabala, sad pokrivenim raznobojnim lišćem, ostati samo crno granje, kao zagonetna slova na pozadini od bijelog neba. Klupe će ujutro prekriti mraz, a onda će pasti prvi snijeg i na tren će se činiti da je svjetlije, ali to je samo iluzija, optička varka. Doći će zima, katarza, smrt bez nade u odgodu. Skončat će i ova godina. I on s njom. Nije mu žao. str. 266.
O djelu
Kolekcionar grijeha zanimljiv je roman jer je poprište događaja neobično i drugačije. Svakako pruža priliku da naučimo nešto o ruskoj povijesti, počecima pravoslavlja, mističnim obredima i simbolima iz Biblije. Likovi su živi, svakodnevni i bliski čitatelju. Ipak, radnja je malo zbrkana i nedorečena pa se ponekad čitatelj pogubi. Čitatelji koji vole Rusiju, poglavito Moskvu sa njezinim stoljetnim povijesnim lokalitetima, doći će na svoje.
O autorici
Daria Desombre je rođena u Sankt Peterburgu, gdje je pohađala Umjetničku školu „Ermitage“, a potom završila poslijediplomski studij engleskoga i španjolskoga. Od 2000. godine živi u Parizu, da bi se potom u potpunosti posvetila pisanju scenarija za vodeće filmske kuće u Rusiji i Ukrajini. Najpoznatija je po seriji trilera u stilu Dana Browna o mladoj pravnici Maši Karavaj, koji obaraju sve rekorde prodaje u Rusiji.
We use cookies on our website to give you the most relevant experience by remembering your preferences and repeat visits. By clicking “Accept All”, you consent to the use of ALL the cookies. However, you may visit "Cookie Settings" to provide a controlled consent.
This website uses cookies to improve your experience while you navigate through the website. Out of these, the cookies that are categorized as necessary are stored on your browser as they are essential for the working of basic functionalities of the website. We also use third-party cookies that help us analyze and understand how you use this website. These cookies will be stored in your browser only with your consent. You also have the option to opt-out of these cookies. But opting out of some of these cookies may affect your browsing experience.
Necessary cookies are absolutely essential for the website to function properly. These cookies ensure basic functionalities and security features of the website, anonymously.
Kolačić
Trajanje
Opis
cookielawinfo-checkbox-analytics
11 months
This cookie is set by GDPR Cookie Consent plugin. The cookie is used to store the user consent for the cookies in the category "Analytics".
cookielawinfo-checkbox-functional
11 months
The cookie is set by GDPR cookie consent to record the user consent for the cookies in the category "Functional".
cookielawinfo-checkbox-necessary
11 months
This cookie is set by GDPR Cookie Consent plugin. The cookies is used to store the user consent for the cookies in the category "Necessary".
cookielawinfo-checkbox-others
11 months
This cookie is set by GDPR Cookie Consent plugin. The cookie is used to store the user consent for the cookies in the category "Other.
cookielawinfo-checkbox-performance
11 months
This cookie is set by GDPR Cookie Consent plugin. The cookie is used to store the user consent for the cookies in the category "Performance".
viewed_cookie_policy
11 months
The cookie is set by the GDPR Cookie Consent plugin and is used to store whether or not user has consented to the use of cookies. It does not store any personal data.
Functional cookies help to perform certain functionalities like sharing the content of the website on social media platforms, collect feedbacks, and other third-party features.
Performance cookies are used to understand and analyze the key performance indexes of the website which helps in delivering a better user experience for the visitors.
Analytical cookies are used to understand how visitors interact with the website. These cookies help provide information on metrics the number of visitors, bounce rate, traffic source, etc.
Advertisement cookies are used to provide visitors with relevant ads and marketing campaigns. These cookies track visitors across websites and collect information to provide customized ads.
