… možda bih trebao podrobno iznijeti sve pojedinosti onoga što se u početku zvalo „Dvostruko ubojstvo kod dolmena“, a na kraju svršilo kao pokolj u svakom smislu te riječi, koji je godinama planirao zločinački mozak znatno višega kvocijenta inteligencije od onoga koji smo posjedovali mi koji smo ga pokušavali uhvatiti na vrijeme. Kad je tip koji poželi postati masovni ubojica usrani genijalac, preostaje ti samo da se moliš… (str. 10.)
Šutnja bijeloga grada
Dva gola tijela, muško i žensko. S rukom utješno položenom na obrazu onog drugog. Uvijek u povijesno važnom dijelu Vitorije. Tako je bilo prije dvadeset godina, kada je za okrutna ubojstva optužen Tasio Ortiz de Zárate, mladi arhitekt, lokalna zvijezda u usponu, miljenik ne samo žena nego i cijelog gradića. Uhitio ga je nitko drugi nego njegov vlastiti brat – ne samo brat nego i blizanac – Ignacio.
Isti je slučaj i danas. Dva tijela, muško i žensko…
Slučaj rješava briljantni inspektor profiler Unai López de Ayala zvan Kraken, koji je počeo raditi u policiji ponukan baš Tasijevim slučajem, i njegova jednako sposobna partnerica Estíbaliz Ruiz de Gauna.
Oboje smo bili jebeno dobri u zaključivanju slučajeva, premda ne i tako dobri u poštovanju pravila. Imali smo više od jedne packe zbog neposluha, tako da smo se naučili međusobno pokrivati. Što se poštovanja pravila tiče… pa, radili smo na tome. (str. 13.)
Ubojstvo, identično onom otprije dvadeset godina, događa se baš kad Tasio treba izaći iz zatvora na kraći dopust. No, Tasio je u zatvoru, je li moguće da je on ubojica?
Ili je to pak njegov blizanac Ignatio, koji je nakon rješavanja nemilog slučaja otišao iz policije?
Ili je to netko treći, netko tko je smjestio Tasiu i dvadeset godina mirovao?
Mislim da je ovo najkompleksniji profil s kojim sam se susreo u životu: razdoblje hlađenja od dvadeset godina znači da je ubojica psihopat koji je sposoban dugo kontrolirati svoje emocije. Sumnjam da će pogriješiti, sumnjam da ćemo ga uloviti u kontradikciji i mislim da smo dosad vidjeli tek zametak njegovog plana. (str. 208.)
Inspektor Kraken počinje lov na ubojicu.
Prišao sam tijelima žrtava, kleknuo pred njih i tiho izgovorio svoju mantru: „Ovdje završava tvoj lov, ovdje započinje moj.“ (str. 19.)
Kompleksan slučaj bijelog grada – Vitorije
Smješten u eterični, gotovo nezemaljski bijeli grad Vitoriju, ovaj slučaj obuzet će nas od prve stranice. Ne samo da je strašan, on je i mističan. Izveden ritualno. U njemu se miješaju prošlost i sadašnjost, čak i budućnost.
Žrtve su slučajne, a istodobno i pomno izabrane. Tko je sljedeći?
Inspektor Kraken upada u mrežu toliko zakučastu i kompleksnu, mrežu koju čine ne samo blizanci, već i čitava Vitoria i sve njene građevine.
Ubojica mi se obraćao naprednijim jezikom od mojega, neshvatljivim, kao da pripadam nižoj vrsti, manje razvijenoj, i kao da nisam dorastao njegovoj inteligenciji. Osjećao sam se kao idiot. Nedostajali su mi komadići slagalice. (str. 343.)
Inspektor de Ayala zvani Kraken
Inspektor na leđima nosi težak teret svoje prošlosti od koje se još nije oporavio. Budućnost mu je neizvjesna, sadašnjost komplicirana ne samo naizgled nerješivim slučajem, nego i lijepom novom zamjenicom načelnika Albom.
Čitavu priču priča nam upravo on – čovjek kojeg sreća nikako nije mazila, koji će sve dati da privede zločinca pravdi, putem ne gubeći uvrnut smisao za humor koji je samo šlag na torti ovog vrhunski pisanog romana.
Ne mislim da sam heroj, ali volim da svemir ostane kakav je bio. Bez smrti koje su se događale kad nisu trebale, samo to. Shvaćao sam logičan mehanizam koji se krio iza prirodnoga poretka stvari, čak i smrt: nesreću, bolest, starost… Ali nikako ne izopačene tipove koji su postavljali klopku kako bi kosac prijevremeno zakucao na vrata nedužnih. (str. 93.)
Zašto se Šutnja bijeloga grada mora naći u vašim rukama?
Premda sam pročitala mnoštvo kritika koje na sva usta hvale roman Šutnja bijeloga grada, nisam očekivala remek-djelo u malom. Ritualna ubojstva prožeta mitologijom, atmosfera nadnaravnog pomiješana s baskijskim legendama i ubojica toliko lud da je gotovo normalan – sve to čini ovaj roman djelom koje ne smijete zaobići!
Ako ste voljeli Baztán trilogiju Dolores Redondo, voljet ćete i trilogiju o bijelom gradu. Jednako je obojen drevnim vjerovanjima, privatnim životom glavnih likova, pritajenom jezom koja vreba iz kutaka starih zgrada…
Inspektor de Ayala lik je koji automatski zavolite – a sve zbog načina na koji komunicira s čitateljima. Već sam rekla da nam on pripovijeda ovu priču – sam stil njegove priče duhovit je, pomalo crnohumoran, pitak i jednostavan. Čitatelja potpuno uvlači u svoju glavu i u sam slučaj. Razmišljamo kao on, napeto pratimo svaki njegov korak, šokirani smo, baš poput njega, kad napokon otkrijemo tog prepredenog ubojicu. Strepimo nad njegovim privatnim životom, smješkamo se kad se i on smješka, ludimo od požude kad i on ludi…
Ne postoji niti jedan jedini dio romana Šutnja bijeloga grada koji mi se nije svidio. Jedva čekam doći do sljedećeg nastavka i baciti se u nove avanture inspektora Krakena. Prema informacijama koje sam dosad pročitala, i sljedeći je slučaj jednako jeziv, brutalan i ritualan kao i ovaj! A i Krakenov privatni život otići će u nekom skroz novom smjeru. Malo je reći da ne mogu dočekati!
Ostali naslovi ove autorice:
Eva García Sáenz de Urturi španjolska je autorica romana Saga o dugovječnima, Adamovi sinovi, Putovanje na Tahiti. Ljestvice najprodavanijih naslova pomela je romanom Šutnja bijeloga grada, koji je prvi dio trilogije o baskijskom gradu Vitoriji i briljantnom profileru Krakenu. Drugi nastavak trilogije, Rituali vode, preveden je i kod nas, a treći dio, Los señores del tiempo (Gospodari vremena??) napeto čekamo i jako mu se radujemo!
Prema romanu Šutnja bijeloga grada snimljen je i film:
Svi mi živimo u posuđenom vremenu, ljubavi moja. I nitko ne primjećuje da mu se kraj brzo primiče. str. 243.
Posuđeno vrijeme veličanstvena je saga o ljubavi, o domoljublju, ratu, povijesti i oprostu. Smještena u srce Osmanskog Carstva, u drevni grad Smirnu, priča počinje 1905. godine i završava skoro sto godina kasnije. Kozmopolitski grad Smirna (Izmir) naseobina je više naroda. Pratimo priču četiri obitelji: levantinske, turske, grčke i armenske, uhvaćene u najburnijim godinama društvenih i političkih mijena. Da bismo razumjeli zbivanja u knjizi, nužno je djelomično poznavati povijesne događaje koji su prethodili krvavom sukobu. U svjetlo takvih previranja autorica je smjestila veličanstvenu literarnu arabesku, ljubavnu priču koja ne poznaje naciju, pravila i zadanosti. Priču koja je velika koliko i povijest i kultura drevnog grada.
Povijest
Knjiga obuhvaća burno razdoblje grada Smirne koji je potpuno uništen u velikom požaru 1922. kada je skoro pretvoren u pepeo, a svijet je izgubio jedan od najljepših kozmopolitskih gradova. Uz opustošen grad svjedočimo o mnogim izgubljenim životima, besmisleno ugašenima, onako kako to čini svaki rat na kugli zemaljskoj. Nakon završetka Prvog svjetskog rata, u svibnju 1919. godine, Smirnu i njenu okolicu okupirala je grčka vojska i došlo je do Grčko-turskog rata. U Smirni je živio veći broj Grka nego u Ateni. Grci su vlast nad Smirnom zadržali do 1922. godine, tj. tijekom nešto više od tri godine kada Turci kreću u ponovno osvajanje Smirne, unatoč tome što je velik dio stanovnika tog grada bio grčke etničke pripadnosti. Ubrzo nakon turskog ulaska u Smirnu došlo je do katastrofalnog požara u kojem je poginuo veliki broj stanovnika toga grada, a zabilježeni su i brojni slučajevi ubojstva i silovanja koje su počinili turski vojnici.
Edith
Edith Sofia Lamarch najmlađe dijete je Charlesa i Juliette. Charles je bio dovoljno star da je bio više djed, a manje otac, beskrajno razmazivši Edith. Ali, nakon Charlesove smrti Edith saznaje da joj je otac netko drugi i da je majka godinama dobro čuvala tajnu. Ne mogavši oprostiti majci licemjerje, jer ju je izolirala zbog istog grijeha, Edith se udaljava od majke i godinama živi samostalno. Sve dok na njezin put nije stao Avinash Pillai, indijski špijun koji radi za britansku tajnu službu, velika Edithina ljubav. Edith je žena koja cijeli život živi po svojim načelima, slobodoumna i hrabra s obzirom na vrijeme i sredinu u kojoj živi, žena koja punim plućima dijeli sudbinu voljenog grada.
…Ova žena ni s kim, ni po koju cijenu neće podijeliti sve tamne zakutke svoje duše, neće sebe stavljati u drugi plan, a mir i spokoj koji nalazi u samoći nikada neće pronaći uz muškarca. str. 69.
Panajota
U vrijeme kad se natruhe rata tek primiču, Panajota je mlada djevojka od šesnaestak godina. Vesela, željna izlazaka i prvih ljubavi. Njezino srce je zarobio mladi Stavros, ali Stavros ima puno prečih stvari nego što je ljubovanje. Prijavljuje se u vojsku što Panajotu strašno pogađa jer su joj starija braća već izgubila živote u Grčko-turskom ratu. Panajota je dobra i poslušna kći koja jako cijeni roditelje, ali nije im slična, uopće. U njenoj je krvi mladi treptaj strasti koji samo što ne bukne. Svega je svjesna Panajota, i svog djevojaštva i mladih ljubavi koje su unaprijed osuđene na propast, i rata na obzorju i potrebe da zaštiti roditelje. Ali, onaj dan kada je rat konačno došao u njen grad uhvatio ju je nespremnu. I tko zna što bi bilo s Panajotom da nije bilo mladog turskog časnika…
Kad bi iz ove mase ljudstva mogao spasiti jedan život…Samo jedan. str. 369.
Šeherezada
Šeherezada živi u tornju iz kojeg nije izašla već pedeset i jednu godinu. Štoviše, iz njenih se usta nije čula niti jedna jedina riječ sve ove godine koliko živi u tornju. Ali ona piše. Piše bolnu, bogatu i nadasve neobičnu povijest svoje obitelji. A Šeherezada ima o čemu pisati jer ona se tri puta rodila. Tri puta rođena i tri puta spašena. Toliko života proživljenih kao jedan. Zato je Šeherezada odlučila: Ispričat će svoju priču.
Ovi ljudi koji su te spasili i primili pod krov nisu te uzalud nazvali Šeherezada. Znaj da smrt neće doći u tvoj toranj dok ne ispričaš ovu priču. str. 331.
Priču ne prenose samo riječi. Njih nadopunjuje na tisuće minijaturnih detalja. To zna samo netko tko je poput mene napustio riječi. str. 125.
Dojam o djelu
Posuđeno vrijeme fascinantna je epska saga koju čitate dušom. Predivno ispričana, povijesno vrlo utemeljena, ali bez potrebe zauzimanja strana, Dafne Suman priča nam priču o jednom vremenu koje se proteže na gotovo stotinu godina i koje prati sudbine članova četiriju obitelji. Svi su živjeli u jednome gradu, gradu koji je najprije bio Smirna, a nakon što ga je poharao ratni vihor postao je Izmir. Posuđeno vrijeme epska je priča o ljubavi, stradanju, tradiciji, ratu i oprostu koja će vas duboko taknuti. Taknut će vas toliko da shvaćate da je „ posuđeno vrijeme“ vrijeme o kojem je najbolje šutjeti. Kao što je to učinila Šeherezada. I to ne zato što nemate što reći, već upravo obrnuto. Vrijeme koje ne mari za vaše boli, patnje, ljubavi, nade. Posuđeno vrijeme kovitlac je događaja koji su izvan našeg upliva, radnji ili vapaja. Čitajući ovu knjigu, razmišljamo kako bi se stvari odvijale da se sudbina nije umiješala. Naši junaci mali su ljudi uhvaćeni u bespoštedni ratni stisak. Nema obitelji koja nije nekog izgubila i odtugovala. A kad postanemo svjesni da se stvari događaju bez našeg utjecaja, onda znamo da jedino što možemo učiniti je biti čovjek. Sve je ostalo izvan naših ruku.
Uživat ćete čitajući ovaj roman. Ne žurite. Uzmite vremena za njega. Uostalom, sto godina je dugo vrijeme, posuđeno vrijeme.
O autorici
Turska književnica Defne Suman (1974.) okušala se u esejistici, dnevničkim zapisima, putopisima i romanima. Zbirku putopisa i eseja “Mavi Orman” objavila je 2011. godine, a 2014. godine prvi roman,” Saklambaç”, o tajanstvenom nestanku mlade žene. Roman Posuđeno vrijeme objavila je 2016. godine u Turskoj i Grčkoj, a taj joj je roman i prvo djelo prevedeno na engleski jezik, pod nazivom “The Silence of Scheherazade”.
Ponekad bježiš od stvari koje najviše želiš jer su to stvari koje te plaše. (str. 242.)
Prvi put i zauvijek
Za Emily Donovan život se u trenutku promijenio i sad, umjesto svoje poprilično dosadne svakodnevice – mora bježati. Ne samo da je prekinula s dugogodišnjim dečkom i dobila otkaz, nego je i smrću svoje slavne polusestre postala skrbnica šestogodišnjoj Lizzy. I sad se mora skrivati od novinara koji progone djevojčicu.
Njezina najbolja prijateljica Brittany ponudi joj vikendicu koja se nalazi na otočiću Puffin i Emily, nemajući druge, odlazi. Ona i Lizzy uskoro se nalaze odvojene od svih, osim od male otočne zajednice. Okružena samo morem, u društvu djeteta, Emily je dobila baš ono što je cijeli život izbjegavala i čega se užasavala – dijete i more.
Bilo je to savršeno mjesto za nekoga tko ne želi biti pronađen. Destinacija iz snova za ljude koji vole more. Emily Donovan mrzila je more. (str. 1.)
Nenavikle jedna na drugu, njih dvije moraju pronaći način kako živjeti zajedno, što nije nimalo lako jer Emily panično izbjegava svaku mogućnost za vezivanje i ljubav.
U njezinu je djetinjstvu bilo važno preživjeti. Naučiti se brinuti za sebe i zaštititi se dok je živjela s majkom koja je uglavnom bila odsutna… A nakon što je otišla od kuće život joj se svodio na učenje i duge naporne sate rada, kako bi ušutkala muškarce koji su željeli dokazati da je manje vrijedna od njih. (str. 4.)
U tom joj nimalo ne pomaže Ryan Cooper, predivni Brittanyn prijatelj kojeg je ova zadužila da pomogne Emily i olakša joj život na otoku. Ryan svoju ulogu shvaća veoma ozbiljno i uskoro će pomalo uštogljenoj Emily pomoći ne samo da se opusti, već i da radi neke stvari koje dosada uspješno izbjegavala.
Misli se na plivanje, dakako, ali od njihova prvog susreta iskre toliko frcaju da je pitanje vremena kada će poduka iz plivanja postati nešto više.
No, i Ryan bježi od svojih demona…
Emily i Ryan
Ljubavni romani nisu moj primarni žanr, ali Sarah Morgan dokazala se u mojim očima trilogijom o prezgodnoj braći O’Neil. Vjerovala sam da me neće razočarati i tako je i bilo – Prvi put i zauvijek topao je, ali i vruć ljubavni roman koji pročitate u jednom popodnevu, čitavo vrijeme ne skidajući osmijeh s lica. Volim kad likovi nisu presavršeni, kad su nekako normalni, kao mi sami. Takvi su i Emily i Ryan – njihove su mane možda malo prenaglašene, duhovi prošlosti malo preglasni, ali opet, sve se to uklapa u priču.
On je, dakako, fizički divan, ali ne u onom površnom smislu. Imamo dojam da njegov izgled spisateljica opisuje više kroz Emilyne oči, a manje da nam ga nameće kao apsolutno savršenog Apolona.
Eufemizam je opisati ga kao upečatljivog. … Muškost mu je bila ugrađena duboko u DNK, a njegova snaga i fizička privlačnost dio su plana majke prirode da osigura da planet ostane naseljen. …činjenica je da je on tip muškarca koji bi mogao nagnati inače razumnu ženu da učini glupost. (str. 22.)
I ona je lijepa, ali njemu. Naše je mišljenje sporedno – važno je da njega privlači i da je njemu savršena. Volim to kod Sarah Morgan, osjećaj kao da su likovi romana jedini na svijetu, a mi smo promatrači njihove lude privlačnosti koja svakom stranicom sve više i više postaje ljubav. Sviđa mi se i to što seks nije toliko naglašen. Ima ga, dakako, i ovaj roman koketira s erotikom, ali to je nekako suptilno, više ostavljeno nama na maštu nego što je zorno opisano.
I Emily i Ryan imaju nekih neriješenih računa s prošlošću i užitak je pratiti kako dvije odvojene borbe uskoro postaju jedna zajednička.
Prošlost je korisna ako te nauči nečemu o tome kako živjeti u sadašnjosti. Izvan toga ona je samo prošlost. (str. 276.)
Zajednica živopisnih otočana – najsimpatičniji dio romana Prvi put i zauvijek
Jooooj, kako ja volim male, zatvorene zajednice koje se otvore došljacima pa ih prihvate kao svoje. To me uvijek pomalo raspekmezi i tako je bilo i u ovom romanu. I brbljava Kristi, i pomalo strašni kapetan John, i zabrinuta udovica Lisa – svi su se oni udružili i pomogli Emily kada joj je bilo najteže. Uskoro su ona i Lizzy postale njihove, a nema toga što stanovnici otoka Puffin ne bi napravili za svoje najdraže.
Cijeloga se života osjećala kao komadić slagalice koji je pao na pod i izgubio se te ne odgovara nigdje. Sada se osjećala kao da je pronašla svoje mjesto. Kao da je komadić koji se savršeno uklapa u veću sliku. Prvi put u životu osjećala je pripadanje. (str. 338.)
U toj zajednici rađa se više nego jedna ljubavna priča, a mi jedva čekamo pročitati nastavak!
Ostali naslovi ove autorice:
Sarah Morgan upoznala sam i zavoljela čitajući trilogiju o braći O’Neil. Njeni romani kupili su me na prvo čitanje, svojom toplinom i emocijama koje pršte sa svake stranice.
Na našem blogu možete pronaći recenzije gore navedene trilogije:
Na linku je stranica o samoj autorici, njenim romanima i književnim serijama pa ako volite Sarah, bacite se na istraživanje. Stranica je na engleskom jeziku.
Ledeno srce nastavak je priče o mladoj detektivki Cat Kinsella. Nakon romana Slatke laži,Ledeno srce i dalje prati dvadesetšestogodišnju Cat Kinsella, ali ovaj put na novom slučaju. Nakon što je prebrodila teško djetinjstvo i postala detektivka Metropolitanske policije, Cat je našla svoje mjesto u timu muških istražitelja s kojima se sprijateljila. Ali, traume iz prošlosti i odnos s obitelji koji je vrlo turbulentan, stalno izlaze na površinu i ne dozvoljavaju Cat da zaboravi tko je i odakle potječe.
Cat dobiva slučaj
Naomi Lockheart, mlada djevojka, Australka, doseljenica u London, pronađena je mrtva nakon posjeta uredskoj zabavi. Naomi je ubijena u starom dijelu Londonskog krunidbenog vrta, kvartu koji nudi jeftine stanove za radničku klasu. Naomi, obična, vesela djevojka kakve svaki dan srećemo na ulicama, s lila obojenom kosom tipičnom za njezine godine, nikad više neće izaći na ulice Londona. Kiernan Drake ušao je i zatekao svoju ukućanku, Naomi Lockhart, kako krvari od ozljede glave na podu svoje spavaće sobe. Mlada dvadesetdvogodišnja Australka bila je mrtva. Cat će sve učiniti kako bi otkrila ubojicu i privela ga pravdi. Uz nju je partner Luigi Parnell koji je iskusan policajac i s kojim se Cat izvrsno slaže. Kinsella i njezin partner upleteni su u labirint kontradiktornih izjava istražujući obitelj koja ima mnogo toga za sakriti. Dok istražuju ubojstvo mlade djevojke, za vratom im puše nadređena viša inspektorica Kate Steele.
Zaboravite sve to i usredotočite se na ono u čemu smo najbolji. Na ono zbog čega ujutro ustajemo iz kreveta. Ili, još iskrenije, na ono što nas noću drži budnima.
Na ljude. Sumnjivce. Svjedoke .Laži. ili po riječima naše šefice-Pravi posao. str. 29.
Obitelj čuva najgore tajne
Iako je bila nova u gradu, Naomi je gravitirala prema hrpi novih prijatelja. Ne čvrsti prijatelji, već oni koji ulaze i izlaze iz života. Je li se mogla zamjeriti nekome na poslu? Ili je mogla biti povezana s lokalnim Casanovom, Josephom, koji upravlja popularnim kafićem? Sve su to pitanja koja muče Cat. Premda svi dokazi ukazuju na Josepha, on tvrdi da je nevin. No, njegova supruga Rachel ne potvrđuje njegov alibi. S druge strane, s njima je povezana obitelj Connor, Marcus i Kirstie. I oni imaju tajne koje ne žele podijeliti s istražiteljima. Postoji nešto što povezuje ove dvije obitelji više od rodbinskih veza. To je sposobnost da zbiju redove i šute o svim prljavim malim tajnama.
Dojam o djelu
Za razliku od prijašnjeg romana Slatke laži koji mi se veoma svidio, Ledeno srce me ponešto razočaralo. Jednostavno je slabija verzija prve knjige. Nakon obećavajućeg početka, radnja se vuče sporo i nikako da skrene u neku zanimljivu ulicu. Sumnjivci su redom rodbinski povezani, puni lažljivih i prevrtljivih izjava i kontradiktornosti i jasno vam je da se rješenje slučaja nalazi u obitelji. Ali sadržajno je to daleko od, na primjer, jedne Agathe Christie.
Određeni nedostatak romana je taj što se roman naslanja likovima i sadržajem na prethodnu knjigu što čini zbrku kod čitanja za one koji nisu čitali Slatke laži. Za mene, koja sam prethodni roman čitala davnije, prisjećanje na događaje i aktere iz prve knjige bilo je ometajuće pri praćenju nove. Čak je i izbor Catinog ljubavnog partnera potekao iz prve knjige pa ne znate kako i zbog čega je veza započela i pod kojim okolnostima (ja sam se mutno prisjetila).
Kao pozitivno bih istakla zanimljiv odnos između Cat i njezinog starijeg partnera Luigija Parnella. Taj je odnos odlično opisan i pun je međusobnog poštovanja i humora.
Možda ponajbolji u knjizi je lik Cat koja je vrlo nesavršena, prepuna osobnih frustracija i problema i zbog toga je vrlo životan i realističan lik čija joj disfunkcionalna obitelj predstavlja svakodnevni uteg kod obavljanja policijskog posla.
Sve u svemu, knjiga me nije oduševila. Ako se upustite u čitanje, savjetujem pročitati najprije prvu knjigu Slatke laži. A ako vam se sviđa ovaj serijali, tu je i recenzija trećeg nastavka, Ne plači.
O autorici
Caz Frear odrasla je u Coventryju, a svoje je tinejdžerske godine provela sanjajući o preseljenju u London i pisanju romana. Nakon što je ispunila svoj prvi san, prošlo je trinaest godina do ispunjenja drugog i to tek nakon povratka u Coventry. Diplome iz povijesti i politike iskoristila je u mnoge svrhe, uključujući i konobarenje, rad u dućanu, a posljednjih dvanaest godina i za lov na talente.
Budući da smo na isteku mjeseca hrvatske knjige, odlučile smo vam pripremiti popis odnosno preporuku hrvatskih autora koje ne smijete zaobići. Ovaj smo se put odlučile da to budu AUTORICE – 10 hrvatskih spisateljica koje se moraju naći na vašem popisu za čitanje. Hrvatska književnost ima toliko spisateljica koje stvaraju prava remek-djela i željele smo to istaknuti ovom objavom. Hrvatske autore – muškarce – svi znamo i kad god spomenemo hrvatsku književnost, sigurno će nam prvi na pamet pasti autori. Zato, odlučile smo malo promovirati žene u književnosti.
Odabrale smo osam autorica koje smo tek ove godine prvi put čitale i ostale iznenađene kvalitetom njihovih djela. Naravno, tu su i dvije klasičarke, autorice bez kojih domaća književnost ne bi bila ista.
Odlučile smo spomenuti samo suvremene autorice, tako da Marija Jurić Zagorka i Ivana Brlić Mažuranić nisu na popisu. Njih i ne treba posebno predstavljati, kladimo se da među nama nema onih koji nisu pročitali makar jedno njihovo djelo.
Na našem popisu 10 hrvatskih spisateljica koje ne smijete zaobići, svoje su mjesto našle ove dame.
Marina Vujčić
Marina Vujčić rođena je 1966. u Trogiru. Objavila je romane Tuđi život 2010., A onda je Božo krenuo ispočetka 2014., Mogla sam to biti ja 2015., Susjed 2015. i Pitanje anatomije 2017. godine. U suautorstvu s Ivicom Ivaniševićem objavila je roman Otpusno pismo 2016. Piše i drame od kojih su neke i nagrađene. Autorica živi i radi u Zagrebu.
Pedeset cigareta za Elenuknjiga je koju čitate u jednom dahu. Nakon čitanja protrnete i postavljate sami sebi masu pitanja. Da smo nekad nešto drugačije odlučili, u kojem bi smjeru išao naš život? Da smo presjekli i ne činili kompromise, bismo li sada bili sretniji? Nakon čitanja, prepoznajete se u mnogim situacijama. Knjiga je nostalgična, melankolična i krajnje dirljiva.
U knjizi pratimo četiri osobnosti, dva muškarca i dvije žene, svatko sa svojim životnim dilemama. Oliver, Viktor, Magdalena i Greta, četvero ljudi koji se uopće ne poznaju u jednom trenutku povezati će se slučajnim sitnicama. To će proizvesti efekt leptira. Majstorski napisan, s atmosferom neizvjesnosti, očekivanja i traženja smisla, roman je to koji priča o ožiljcima vlastite duše.
Iva Kolega zadarska je spisateljica koju je javnost upoznala romanima Ljubavna glad i Sjeme tame. Nedavno je, na području Srbije, izdan i njezin treći roman, Zver u nama, za koji mi se, makar prema kratkom sadržaju, čini da će biti jednako dobar i strašan kao i Sjeme tame.
Budući da sam čitala samo ovaj potonji, ukratko ću prepričati radnju i naglasiti zašto ga, ako već niste, morate pročitati. Dakle, Sjeme tame prati naizgled prosječnu obitelj. Iris je kućanica i majka troje djece. Njezina obitelj je nesretna kao i mnoge druge obitelji pa Iris svoju nesreću umanjuje svakodnevnim čitanjem crne kronike. Suprug Saša je glava obitelji i obiteljski nasilnik i svi mu se miču s puta, premda povremeno ipak ne mogu umaknuti njegovu bijesu. Ostatak obitelji čine kćeri Diana i Julija te sin Luka. Čitajući tako crnu kroniku, Iris nalazi na vijest kako se u blizini dogodilo silovanje. Šokirana tim događajem, uviđa kako se Saša te noći vrlo kasno vratio doma. A odjeća koju je ujutro skupila s poda bila je krvava. Iris na pamet pada strašna pomisao – da njen Saša nije silovatelj? Istina je, zapravo, gora od svega što Iris može iti zamisliti.
Ovaj mučni psihološki triler pročitala sam u hipu. Znala sam da je težak, ali ovoliko… Dugo nakon zatvaranja zadnje stranice razmišljala sam o likovima i njihovim sudbinama. Još me više šokirala činjenica da je Sjeme tame zapravo pisano prema stvarnom događaju. To je roman koji se čita jednom. Roman koji boli, koji nam izaziva mučninu, strah, gađenje, klaustrofobiju. On je dokaz – čudovišta postoje. I jako su, jako blizu.
Posebno mi je zadovoljstvo predstaviti mladu splitsku spisateljicu Marinu Gudelj s kojom sam imala čast studirati hrvatski jezik i književnost na Sveučilištu u Zadru. Zbirka priča Fantomska bol prva je njena objavljena knjiga nastala od kratkih priča za koje je i nagrađena nagradom Prozak 2018. godine. Prije par dana Hena com je objavila i njezin prvi roman Nedovršena koji jedva čekam pročitati!
Fantomska bol sadrži 16 kratkih priča čiji su glavni likovi uglavnom žene. Smještene su u dalmatinsko zaleđe, obogaćene dijalektom, a govore o snovima, strahovima, boli – nečemu što nemamo, što nedostaje, a što boli. Otuda i taj neobičan naslov – fantomska bol. Priče su pisane uglavnom u prvoj osobi, a u njihovom fokusu nisu ljudi koji su uspjeli. Upravo suprotno, to su oni manje uspješni, pomalo disfunkcionalni, nesretni – životni ljudi kakve viđamo svuda oko sebe. Ovo je zbirka od svega stotinjak stranica koju pročitate u jedno popodne, ali o kojoj mislite puno, puno duže.
Ivana Vranjić autorica je zbirke poezije Anđeli od žice, objavljene 2018. godine. Svoju poeziju, priče i eseje objavljuje uglavnom na društvenim mrežama. RomanOblačna je njezino prvo prozno djelo. i ja vam ga od srca preporučujem. Ako volite slatko-gorku priču o ljubavi, voljet ćete i Oblačnu.
Oblačna (38) i Cmok (35) žive u malom gradiću gdje svi znaju sve o svima i uvjereni su da njih dvoje imaju ono što svi traže – pravu ljubav. No, Oblačna i Cmok nisu, ispod površine, ni blizu savršen par. Nad glavom im kao prokletstvo visi nekoliko neuspjelih pokušaja vjenčanja. Isprva duhovito, a kasnije sve teže, pokušavaju svojoj okolini – malog ograničenog gradića – objasniti kako je njima samo ljubav dovoljna. Ne treba im papir. No „divlji“ brak najmanji je problem… U naizgled idiličnoj vezi Oblačne i Cmoka puno je pukotina koje prijete razbijanjem čitavih dvanaest zajedničkih godina. U kovitlacu nevolja i uzburkanih emocija koje je potresaju, Oblačna pokušava pronaći odgovore na ta važna životna pitanja.
Stil pisanja prvo je što zapinje za oko dok čitamo ovaj roman. Mjestimice podsjeća na Elenu Ferrante, koja je u svojim romanima isto tako sklona poniranju duboko u samu sebe, introspektivnom lamentiranju i samokažnjavanju tugom i tjeskobnim mislima. Oblačna je čisto žensko pismo. Roman žene o ženama. Za žene. Istodobno nas tješi i ranjava. Uvlači se u intimu dvoje ljudi, u njihove najskrivenije tajne. Pokazuje nam da ništa nije onakvo kakvim se na prvi pogled čini.
Roman možete kupiti tako da se javite samoj autorici na Facebook profil ili u VBZ knjižarama.
Ivana Šojat
Ivana Šojat rođena je 1971. u Osijeku. Osam godina živjela je u Belgiji te tamo diplomirala francuski jezik. Autorica je brojnih nagrađenih knjiga za mlade i za odrasle, a piše romane, zbirke priča, novela i poezije: Ezan, Ljudi ne znaju šutjeti, Emet i druge priče, Zmajevi koji ne lete, Jom Kipur, Ničiji sinovi, Sofija plaštevima mete samoću...
Ne mogu sve priče biti sretne, vesele, razdragane, prpošne. Neke moraju biti i strašne. Takve su otprilike priče autorice Ivane Šojat u knjizi Emet.
Emet na hebrejskom znači “život” i tom je riječju oživljen Golem. Ispisana na njegovo čelo, ona ga oživljuje, a brisanjem samo jednoga slova, “E”, nastaje Met – “smrt”. Sve nam je to lijepo objasnila autorica vješto balansirajući između svijeta onostranoga, horora i fantastičnog svijeta u kojem obitavaju junaciEmeta i drugih priča.Sjajno razlažući tezu o zločinu koji “se vraća” ako nije otkriven i kažnjen, Ivana Šojat podiže atmosferu nelagode straha i dolaska neizbježnog. U osnovi svih priča je je povezanost između živih i onih već umrlih.
I upravo simbolika bliske povezanosti između života i smrti, ta tanka granica koja život i smrt spaja i razdvaja, u temelju je svih u ovoj knjizi okupljenih tekstova. Naime, mrtvi u pričama Ivane Šojat nastavljaju obitavati u svijetu živih i nakon svoje smrti, tako da više niste sigurni jesu li glavni protagonisti još uvijek živi ili su i oni zapravo mrtvi, ali su još uvijek prisutni u svijetu živih i kreću se među njima. Emet je zbirka horor priča kojima nije intencija plašiti ljude već ukazati na zlo kao neodvojiv dio ljudske naravi.
Staša Aras (Stanislava Nikolić Aras) profesorica je književnosti. Do sada je objavila tri zbirke poezije: Takve se stvari događaju ljudima, Nedolično i vrijedno spomena te Premještanja. Tu su i dvije zbirke kratkih priča, Meke granice i 12 pred zidom te roman Horror vacuikoji ne smijete propustiti.
Horror vacui je strah od praznine – no u njemu ništa nije isprazno. Svaka rečenica malo je remek-djelo.
Između nje, kojoj tek na samom kraju saznajemo ime, i supruga Petra nije ostalo više ništa. Gotovo da više i ne razgovaraju, jedno su drugom potpuni stranci. Tako mu neće reći ni da je trudna ni da je abortirala, proživjet će sve to sama unutar sebe. Nadalje pratimo njene unutarnje monologe, razgovore sa samom sobom, zapažanja o svijetu koji je okružuje. Godina je 2016., traje Europsko nogometno prvenstvo, okružuju je zastave, navijači, dresovi i urlanje iz kafića. Pada vlada, premijer je svrgnut. Ona je puki promatrač svijeta oko sebe.
I premda, naravno, ovaj roman žanrovski nije horor, no on nas plaši. Plaši nas stanje u kojem se nalazi glavni ženski lik. Plaši nas pomisao da ćemo se naći na njezinom mjestu – udaljeni od supruga, od prijatelja, od života kao takvog. Egzistencijalna kriza u kojoj se ona nalazi prelijeva se i na nas. Ipak, u njoj ona izaziva bezvoljnost, pomirenost. U nama bijes. Roman je ovo koji, na sve 160 stranica, u čitatelja izaziva pregršt emocija.
Lari Mari je zapravo književni dvojac koji čine Larissa Kunić i Marieta Kola. Budući da pišu pod jednim imenom, uvrštavamo ih na svoj popis 10 hrvatskih spisateljica na koje morate obratiti pozornost. Ove dvije talentirane književnice dobitnice su nagrade Kiklop i začetnice književnog pravca nazvanog proza koja liječi.
Autorice su pet romana: Bez ljubavi i mržnje, Zlatni Mjesec, Amarati, Naličje spoznaje i Bremenita šutnja. Odlučile smo reći malo više o ovom posljednjem navedenom romanu, iako vjerujemo da nećete pogriješiti ma koji god uzmete u ruke.
Bremenita šutnja uvlači nas u labirinte glavnih junaka, a govori o bremenu, teretu koji svatko od nas nosi kroz život. Kada se stvara to breme? U djetinjstvu, obilježavajući nas za cijeli život? U romanu Bremenita šutnja tema je baš to – teret koji stvara šutnja, šutnja o proživljenim traumama, o bolnoj prošlosti, o svemu o čemu se ne usuđujemo progovoriti.
Ovaj je roman spoj beletristike, filozofije, psihologije, a o njemu razmišljamo još dugo nakon čitanja.
Jana Krišković Baždarić rođena je u Rijeci. Diplomirala je kroatistiku na Filozofskom fakultetu u Rijeci te informacijske znanosti na Sveučilištu u Zadru. Njen prvi roman Godina u kojoj je Bela Lang upoznala sreću jedno je od najšarmantnijih i najzabavnijih djela koje sam imala priliku čitati ove godine (a čiju recenziju donosim uskoro). Bela je mlada žena, novinarka u lokalnim, no osjeća se pomalo zarobljeno u svom životu. Sve ono što je prije htjela sada ima, no polako tome u dosadu i učmalost, osjeća da gubi samu sebe. Jedan e-mail promijenit će cijeli njen život kada se odvaži prihvatiti posao u njujorškom časopisu!
Belin život mijenja se iz temelja te ona ponovo otkriva i pronalazi sebe, svoj životni put, sreću i, dakako, ljubav. Bela Lang junakinja je koja će vas naživcirati, nasmijati, naljutiti, rastužiti… Proživjet ćete sve ono što i ona proživljava jer vam se obraća s tolikom lakoćom, neposredno, jezikom koji svi razumijemo, kojim se koristimo i u koji već nakon prve stranice potpuno utonemo. I ono što mi se jako svidjelo – iako Bela na kraju doživi svoj ljubavni happy end – roman uopće nije na to usmjeren. Bela zapravo traži sebe, pokušava ostvariti svoje snove, pobijediti strahove i probiti se u svijetu koji joj ne ide na ruku. Ako volite girl power romane – uživat ćete u Belinoj potrazi za srećom!
Julijana Matanović suvremena je hrvatska književnica i književna znanstvenica. Uz brojne stručne knjige objavila je zbirke priča Zašto sam vam lagala (Nagrada Josip i Ivan Kozarac), Kao da smo otac i kći, Laura nije samo anegdota, Knjiga od žena, muškaraca, gradova i rastanaka (Nagrada Kiklop), Božićna potraga, Samo majka i kći te dva romana: Bilješka o piscu i Tko se boji lika još. S Ankom Dorić napisala je knjigu za mlade One misle da smo male nagrađenu nagradama Anto Gardaš, Mali princ i Kiklop. U zbirci Cic i svila u izboru autorice objavljene su njezine najbolje priče.
…baka je znala da iza svake uspješne žene stoji značajna količina ispijene kave.”
Priča o kavi priča je o životu ili bar jednom njezinom dijelu. Od početka naše svjesnosti, još dok smo bili djeca, mirisi i okusi domaće kave prate nas kroz djetinjstvo, pa zatim mladost, odrastanje, zrelost do ozbiljnijih godina. Čitajući knjigu skoro pa namirišete bakinu kuhinju s biranim ukusnim jelima uz tradicionalna seoska druženja prepuna topline i razdraganosti koja su danas nekako zaboravljena. Kava koja se tu pila nosila je pečat malih porculanskih ili keramičkih šalica koje su domaćice brižno stavljale pred svoje ukućane i goste. Takva je kava kod Julijane Matanović. Utkala je Julijana Matanović u priče o kavi dio svog osobnog života, otkrivši svoje intimne reminiscencije, razmišljanja i svakodnevnice, kroz koje ona baš kao i svi mi prolazi putujući životom. A na tom putovanju vjerni suputnik uvijek je kava…
Sanja Pilić omiljena je hrvatska književnica za djecu, mlade i odrasle. Objavila je 35 knjiga za djecu i odrasle te 30 slikovnica. Godine 2018. objavila je knjigu Sve što sam naučila koja sadrži duhovite, zabavne i mudre zapise s Facebooka, promišljanja o životu, ljubavi, prijateljstvu, gubitcima i rastancima, veselju i radosti.
Zbirka priča Sanje Pilić Zbogom, romantiko! govori iz ženskog kuta o svim našim odnosima, partnerskim, bračnim, roditeljskim, i bez lažne patetike uz dozu humora prolazi zajedno s nama kroz svakodnevnicu. Autorica promišlja o svojim odlukama, ispravnima ili krivima, ali uvijek vrlo ljudskim. Takve su i njezine junakinje. Hrabre, odlučne i beskompromisne. Priče su jednostavne, svakodnevne, prepoznatljive , a poveznica im je najljepša od svih emocija -ljubav. Nisu to ljudi kojima sve ide glatko u životu. To su oni koji se ne snalaze, koji uče komunicirati, koji se dvoje, preispituju. Ali, to su oni koji bez obzira na na teškoće ne odustaju.
Priče su prošlih godina objavljivane u Večernjem listu i na raznim portalima. Priča Delete koja se nalazi u zbirci nagrađena je nagradom Ranko Marinković za 2017. godinu.
Što kažete na naš izbor 10 hrvatskih spisateljica?
Nadamo se da vam se svidio naš izbor 10 hrvatskih spisateljica koje trebamo uvrstiti na svoje popise čitanja. Žao nam je samo što nismo mogle u njega uvrstiti sve one spisateljice koje nam se sviđaju i one koje su se ove godine po prvi put javile na hrvatskoj književnoj sceni. No – drago nam je što je u hrvatskoj književnosti sve više i više autorica koje na neki način probijaju granice i koje, među nama čitateljima, pronalaze svoju vjernu publiku koja će ih pratiti do zadnjeg napisanog slova.
Amelia i Justin u djetinjstvu su bili najbolji prijatelji, no nešto se dogodilo i Amelia je naprasno pobjegla, ostavivši ga bez riječi. Justin joj to nikad nije oprostio i deset je godina prošlo, a da se nisu ni čuli ni vidjeli.
Sada, Ameliji umire baka i ostavlja joj kuću na otoku. No, postoji caka – pola kuće pripada njoj, a pola Justinu.
Kada se njih dvoje tamo nađu, Amelia je iznenađena, ali i očarana njegovim seksi izgledom.
Justin je stajao ispred mene i kunem se da sam imala dojam kako je dječaka kojeg sam poznavala progutala istesana masa mišića. … Ljutnja na njegovu licu bila je očita i nekako je zbog nje izgledao još privlačnije. Samo što bi bilo puno bolje da ta ljutnja nije bila usmjerena prema meni. (str. 20.)
Neugodno je iznenađena i njegovom lijepom djevojkom Jade te količinom mržnje koju, čini se, Justin osjeća prema njoj, svojoj nekadašnjoj najboljoj prijateljici.
Prekasno je, Amelia. … nemoj pokušavati doprijeti do mene jer nas dvoje nećemo biti prijatelji. Kvariš mi raspoloženje, a ne želim provesti cijelo ljeto usrano raspoložen. Samo smo cimeri. Ništa više. … Prestani sa sranjima i sagledaj stvari kakve stvarno jesu. ne značimo ništa jedno drugome. (str. 34.)
Budući da se ni Amelia ni Justin ne žele odreći svog dijela kuće, nađu se u svojevrsnom cimerstvu – koje iz dana u dan postaje sve teže i sve gore.
Jer, iako se isprva činilo da se ne mogu podnijeti, privlačnost među njima ne može se zanemariti.
Kad Jade ode natrag u New York i ostavi ih same, iskre počinju frcati i čini se da vatra koja je gorjela u djetinjstvu tinja još uvijek.
A onda Amelia saznaje nešto što bi čitav njihov odnos moglo ne samo promijeniti, već potpuno onemogućiti.
Kako će završiti ova vruća, a opet dirljiva priča?
Volite li ljubavne romane?
Svaki put iznova pišem da nisam ljubiteljica ljubavnih romana – a sve zato da, ako vi jeste, ne shvatite moje riječi ozbiljno. Usput, Bog me obilno podario (kaznio?) cinizmom pa se nikako ne mogu uživjeti u tu knjišku romantiku, erotiku, sve te velike i kićene riječi mahom prekrasnih, mišićavih glavnih likova.
Tiho smo pili iz iste čaše, dodajući ju jedno drugome i gledajući se u tišini. …bilo je to totalno napaljujuće. Osjećala sam se krivom zbog takvih osjećaja, no to je jednostavno izvan moje kontrole. Kao što je rekao, iskušenje je normalna stvar, zar ne? No činjenica da ne mogu i neću te osjećaje provesti u djelo, samo ih je činila još jačima. Budući da mi je bio nedostupan, ti su me osjećaji potpuno obuzimali. (str. 98.)
Uh, sad kad smo to riješili, bacam se na osvrt. Navest ću što mi se svidjelo, a što nije pa vi lijepo romančić pročitajte – i javite mi kakvi su vaši dojmovi.
Nabildani lik – minus jedino u mojoj glavi
Inače ne volim to što ljubavni romani kao glavne likove imaju fizički savršene muškarce. Dakako da je to nekolicini žena realnost, ali meni bogme nije. Pretpostavljam ni većini. Voljela bih naići na roman u kojem će glavni lik biti običan muškarac. Možda s trbuščićem. Ili makar normalne visine. Ovako mi je to, nekako… Ne znam… Naivno. I još nešto – jako je seksistički određivati muškarca veličinom penisa. Isto kao što ja ne bih voljela da se mene mjeri veličinom grudi ili stražnjice, tako mi je izuzetno plitko da se privlačnost muškarca mjeri njegovim „golemim“ penisom.
Ako zanemarimo pretjerivanje u fizičkom izgledu, Justin je super lik. Pomalo nagao, ali simpatičan, iskren i normalan. Stvarno ne znam kako se uspio zaljubiti u curu kao što je Amelia. Naporna je, nesigurna, dosadna i totalno bezobrazna i nepoštena prema njemu. Da sam ja Justin, sigurno je ne bih trpjela.
…stvar je u tome da mi ili vjeruješ ili mi ne vjeruješ. Kod povjerenja nema sredine. Ne možeš nekome vjerovati djelomično. Povjerenja ili ima ili nema. (str. 279./280.)
Kao što vidite, ciničan pogled na svijet zadaje mi probleme u recenziranju ljubavnih romana.
Jednostavno, ne vjerujem im.
Volim i ja s vremena na vrijeme pročitati dobar ljubić i ne smatram ih nižom vrstom literature, ali nekako mi se čini da se sami autori baš trude prikazati ih takvima.
A sad – zašto sam uživala u čitanju
Mrski cimer roman je koji pročitate u doslovno dva popodneva. Priča je dobro zamišljena – sviđa mi se to što su glavni likovi, na neki način, prisiljeni živjeti skupa. Onda cijeli taj odnos ljubavi i mržnje, vatre i leda, tjera vas na čitanje. Jednostavno, želite znati što će se sljedeće dogoditi i kako će priča naposljetku završiti.
Spisateljica je pokušala u radnju uplesti i par ozbiljnih tema i to je pohvalno. Neću vam otkrivati o čemu se radi, ali moglo bi vas iznenaditi jer je to nešto što ne definitivno ne očekujemo usred ljubavne priče.
Naravno, ni erotski dio nije na odmet, mada su mi neke situacije bile više smiješne nego seksi. Justin i Amelia likovi su koji imaju kemiju od samog početka i stvarno golica maštu čitanje o prerastanju njihova prijateljstva u nešto više.
Bilo pogrešno ili ne, ne možemo birati tko će nam biti privlačan. Ni meni se ne sviđa što te toliko želim. Teško mi je čak i sjediti sada pokraj tebe. No željeti nekoga i pretvoriti tu želju u stvarnost dvije su različite stvari. (str. 126.)
U svakom slučaju, ako ste ljubitelj ovakvih romana, definitivno ćete uživati. Čak i ako niste, ovo je pravi roman za izlazak iz comfort zone jer ćete se zabaviti, nasmijati, a možda čak i malo zacrvenjeti.
Ostali romani ove autorice:
Penelope Ward dosad je objavila više od dvadeset romana i svi su veliki hitovi.
Znanje je zasad objavilo njezine samostalne romane Mrski cimer,Zabranjeno voće i Neodoljivi susjed, te romane koje je napisala u suradnji s prijateljicom Vi Keeland, također spisateljicom: Gospodin Uobraženi, Gospodin Bogatun, Uobraženi gad, Skrivene poruke.
Do sada smo recenzirale mnogo ljubavno-erotskih romana, i povijesnih i suvremenih. Ako volite povijesne ljubiće – tu su serijal Maiden Lane autorice Elizabeth Hoyt te serijal o obitelji Hathaway autorice Lise Kleypas.
Što se tiče suvremenih ljubavnih romana, virnite u trilogiju Sarah Morgan o zgodnoj braći O’Neil, nećete se pokajati.
Posljednji let je prekrasna, izuzetno dirljiva knjiga koja šalje ozbiljno upozorenje čovječanstvu da je krajnje vrijeme da osluškujemo što nam poručuje priroda. Iako fikcija, (radnja je smještena u nama neposrednu budućnost) pitanje nije može li se to uistinu dogoditi, već kada će se to uistinu dogoditi. Ako se mi, ljudi, nastavimo ponašati tako da pretvaramo zelene površine u betonska gradilišta, bespoštedno siječemo šume, razbijamo životinjska staništa i pretjerano izlovljavamo ribu, nećemo imati budućnosti. Posljednji let jedna je velika opomena.
Knjiga je prekrasno pisana uz izuzetno dobar prijevod Maje Klarić .
Nismo imali novca, ali često smo išle u knjižnicu. Prema maminim riječima, među stranicama romana živjela je jedina ljepota ovog svijeta. str. 16.
Franny Lynch u Posljednjem letu
Posljednji let prati mladu Franny koja je ornitologinja. Za bavljenje i proučavanje ptica njoj ne treba nikakva diploma jer je ona je u stvari ni nema. Treba joj samo neizmjerna ljubav prema pticama, a toga Franny ima u izobilju. Stvari na Zemlji nisu dobre. Kako je globalno zatopljenje raslo, a razina mora se dizala mnoge su životinjske i biljne vrste nestale. Kornjače, oposumi, lavovi, nosorozi… Čitava životinjska carstva nestala su zbog uništavanja staništa, a tisuće preostalih vrsta upravo izumiru, ignorirani od strane čovjeka.
Stručnjaci predviđaju da će šume ubrzo nestati, a vlade pozivaju građane da svoja imena stave na liste čekanja kako bi posljednji put vidjeli neke od životinja pred izumiranjem. Franny Lynch odlučna je u praćenju posljednje migracije arktičkih čigri od Grenlanda na Antarktiku. Barem tako misle znanstvenici. Nakon što stigne na Grenland, Franny nagovara lokalne ribare da je prime na brod.
Jedina prava prijetnja s kojom su se ptice ikad suočile smo mi. str. 52.
Plovidba brodom Saghani
Saghani je ribarica čiji ulov osigurava egzistenciju više obitelji. Ali ribe više nema, izlovljena je, pa se ulov ono malo preostale ribe događa uz dozvolu vlasti. Posada od sedam članova šarolikog je sastava, pod vodstvom kapetana Ennisa. Kapetan odlučuje kuda će ploviti kako bi pronašao ribu i došao do financijskog prihoda za sve zaposlene. Franny prati par arktičkih čigri putem odašiljača na njihovim nogama. To je njihov posljednji let. Nagovara Ennisa da ribarica slijedi let arktičkih čigri, jer gdje su čigre pouzdano ima i ribe. Nakon početnog nepovjerenja, posada odluči poslušati Franny. Počinje duga i neizvjesna plovidba duž Golfske struje prema Antarktici.
Arktičke čigre imaju najdužu migracijsku rutu od svih životinja na svijetu, lete od Arktika do Antarktike i natrag. str. 150.
Kako vrijeme odmiče jasno je da Franny ima i druge razloge zbog kojih se otisnula na ovo daleko putovanje. Posljednji let njezina je životna priča.
Bezimena je to tuga, nestajanje ptica. Nestajanje životinja. Kakva će to biti usamljenost kad ostanemo samo mi. Str. 74.
Posljednj let -Franny i Niall
Franny Stone se udala za profesora Nialla Lyncha nakon vrlo kratkog i neobičnog upoznavanja. Oboje zaljubljenici u životinjski svijet, poglavito ptičji svijet, pronašli su zajednički jezik vrlo brzo. Ljubav koji su davali jedno drugom bila je nesebična, prepuna razumijevanja, gotovo astralna. Franny nije nigdje pripadala dok nije srela Nialla. S druge strane, Niall je prepoznao Frannyinu divljinu, nestabilnost, potrebu da bude slobodna kao ptica, nesputana i neuhvatljiva, kao i stalnu tugu koju je nosila u sebi i ni u čemu je nije sputavao. Prihvatio je Franny sa svim njezinim nespokojima, traumama i posebnostima. Jer to je bila jedna, jedinstvena Franny. Franny je osoba s puno ožiljaka koje nosi od djetinjstva. Osoba koja cijeli život traži mjesto kojemu pripada, a istovremeno ne može ostati na tom mjestu. Ta dualnost u Frannynu karakteru čini je osobom koju je teško prihvatiti, a Niall je jedini koji je to uspio.
Jer jedno mi je bilo jasno od početka: nigdje nisam pripadala. str. 15.
Ja sam tek druga ljubav tvog života. Ali koji bi idiot bio ljubomoran na more? Str. 243.
Dojam o djelu Posljednji let
Posljednji let jedna je od najljepših ljubavnih priča koju sam ikad pročitala. Upravo zato što je neobična, intimna, drugačija i ničemu slična, osvojila me na prvo čitanje. Još k tome, kad se sve to događa u svijetlu zemaljske kataklizme izumiranja većine životinjskih vrsta, knjiga dobiva jedan drugačiji, potpuno osobni pečat. Žena na rubu živčanog sloma koja se bori za spas malenih arktičkih čigri i priča o ljubavi koja traje i koja je veća od života, osvojit će zasigurno srca mnogih čitatelja. Likovi Franny i Nialla su toliko dobro napisani da ne znam koji mi je lik bolji. Franny koja se cijeli život traži, tuguje, posrće i diže se ili Niall, čovjek na zemlji, realističan i stamen, a opet toliko širok da daje Franny mogućnost da „poleti“ jer zna da su priroda, životinje, more i let za Franny život. Knjiga je pisana u dvije perspektive od kojih nam obje priča Franny (sadašnjost i prošlost) što dodatno pojačava zanimljivost knjige.
Pročitajte Posljednji let. Nećete požaliti. Velika preporuka za čitanje.
Otisak nečijeg života mjeri se onim što daje i onim što ostavlja za sobom, ali se također može mjeriti i onim što uzima od svijeta. str. 114.
O autorici
Charlotte McConaghy australska je autorica koja se svjetskoj književnoj sceni predstavila intrigantnim i nadasve aktualnim romanom Posljednji let. Časopis Time proglasio ga je knjigom godine te je dosad preveden na više od 20 jezika.
Njezin drugi roman „Once There Were Wolves“ upravo se priprema za objavljivanje diljem svijeta.
Strah od praznine. … U suvremenom značenju izraz se upotrebljava za oznaku psihološko-moralnih i egzistencijalnih stanja: strah pred smrću, bezličnošću svakodnevice, ispraznim životom i slično. (str. 62.)
Između nje, kojoj tek na samom kraju saznajemo ime, i supruga Petra nije ostalo više ništa. Gotovo da više i ne razgovaraju, jedno su drugom potpuni stranci.
Gledam ga ispred ekrana i mislim može li se cijeli život proživjeti u inatu? Možda ja naprosto njega ne vidim, ne osjećam, možda zato mislim da je moj muž plošan. Tu plošnost osjećam toliko suvereno da bih ponekad mogla doći iznad njega s krpom za prašinu i prebrisati ga kao ogledalo ili površinu komode. (str. 17.)
Tako mu neće reći ni da je trudna ni da je abortirala, proživjet će sve to sama unutar sebe.
Nadalje pratimo njene unutarnje monologe, razgovore sa samom sobom, zapažanja o svijetu koji je okružuje. Godina je 2016., traje Europsko nogometno prvenstvo, okružuju je zastave, navijači, dresovi i urlanje iz kafića. Pada vlada, premijer je svrgnut. Ona je puki promatrač svijeta oko sebe.
Odlazi u kuću u kojoj je rođena, pliva, upija sunce, pije kavu u gledajući u bijeli hibiskus.
Njoj se ništa ne događa, više se događa oko nje, dok ona razmišlja o samostanu koji joj je u susjedstvu, o Petru za kojeg je više ništa ne veže. O hrani, moru, rodnoj kući i susjedi koja cijeli dan sjedi u sjeni svoje kuće.
Primijetila sam da stalno postavljam pitanja. Točku sam zamijenila upitnikom. Propitujem. Moj unutarnji svijet unakrsno je ispitivanje. (str. 119.)
Strah od praznine
Uzimajući u ruke još jednu knjigu u Heninom izdanju, znala sam da će me dočekati pravi dragulj. Staša Aras stvorila je tekst u kojem je svaka rečenica malo remek-djelo.
Pisanje je krizni čin. Prepoznajem to stanje kad čitam. Umjetnost, uzgon iz kičme iz donjih ekstremiteta, krilate pete i glava u plamenu. Rekli bi neki – previše strasti. Nemojte tako vi što nemate krila za loviti tanad srca. Idite slobodno u park i tamo hranite golubove. (str. 7./8.)
Na svega 160 stranica, ovaj roman izaziva ono čega se ona boji – horror vacui, strah od praznine. Čitajući ovo kratko, ali teško djelo, obuzima nas tjeskoba koja i nju obuzima. Postavljamo pitanja koja i ona postavlja.
Što sam više ulazila u njezine misli, u isto sam je vrijeme i manje i više razumjela, ako je to uopće moguće. Ona djeluje istodobno hladno i distancirano, ranjeno i krhko. Ljutila me jer je rezignirana, jer bježi od svog života, same sebe. Ni za što se ne bori, sa svime se miri. Teži za nečim, ali ni sama nije načisto za čime. Bila mi je tako mutna i daleka, kao žena koju promatram bez naočala – nema oštrih linija, vidim samo obrise.
Nedostaje mi Petar, zapravo ne baš on, nedostaje mi bilo tko tko bi, primjerice, svjedočio mome životu. Netko za koga nisam odgovorna, a pored mene je. (str. 103.)
Horror vacui – horor koji vrijedi imati na polici
Naravno, ovaj roman žanrovski nije horor, no on nas plaši. Plaši nas stanje u kojem se nalazi glavni ženski lik. Plaši nas pomisao da ćemo se naći na njezinom mjestu – udaljeni od supruga, od prijatelja, od života kao takvog. Egzistencijalna kriza u kojoj se ona nalazi prelijeva se i na nas. Ipak, u njoj ona izaziva bezvoljnost, pomirenost. U nama bijes. Nalazi se u nekoj vrsti slijepe ulice, okružena neuspješnim brakom, nezaposlenošću i neželjenom trudnoćom. No ona bježi, ona ništa ne mijenja, ona je gledatelj vlastitog života.
I za kraj, nešto s čime se svi mi knjigoljupci možemo povezati, sa sarkazmom ili bez njega:
Nakon svih knjiga koje sam pročitala ja još vjerujem u sretan ishod. (str. 18.)
Ostali naslovi ove autorice:
Staša Aras (Stanislava Nikolić Aras) profesorica je književnosti. Do sada je objavila tri zbirke poezije: Takve se stvari događaju ljudima, Nedolično i vrijedno spomena te Premještanja. Tu su i dvije zbirke kratkih priča, Meke granice i 12 pred zidom te roman Horror vacui.
Spisateljice koje su studirale književnost uvijek imaju poseban način izražavanja koji nije nužno rezultat formalnog obrazovanja, ali svakako jest osobnih preferencija i stila života. Jedna od takvih je, uz Stašu Aras, i Ivana Vranjić, a recenziju njezina romana Oblačna možete pročitati ovdje.
Elena je bila sve što on nije. Puna života, veselja, osoba koja je duša svakog društva, ona koja spaja ljude. On je s druge strane vječni nezadovoljnik, čovjek koji prolazi kroz život namrgođen i oprezan kao da mu je život teret, a ne sloboda kreacije. A onda, na njihov zajednički dvadeset četvrti rođendan, Elene više nije bilo. Ostao je sam prolazeći kroz život u svojim blizanačkim kolicima. Samo je mjesto do njega ostalo prazno.
Izvrstan roman autorice marine Vujčić, Pedeset cigareta za Elenu, duboko me se dojmio. Majstorski napisan, s atmosferom neizvjesnosti, očekivanja i traženja smisla, roman je to koji priča o tome kako slučajne sitnice kojih najčešće nismo ni svjesni mogu utjecati na živote drugih i nas samih. U knjizi pratimo četiri osobnosti, dva muškarca i dvije žene, svatko sa svojim životnim dilemama. Knjiga u kojoj je vrlo malo dijaloga ne samo da nije dosadna, već drži našu punu pažnju cijelo vrijeme čitanja. Knjiga je to koja rasplamsava buru osjećaja u svakom tko je čita i na površinu iznosi vlastite ožiljke duše.
Oliver
Oliver Radman ima jedan cilj tog dana; popušiti pedeset cigareta u čast Eleni, sestri koju je tragično izgubio na svoj i njezin 24 rođendan. Oliver je čovjek koji ne zna izraziti tugu pričom, gestom ili mišljenjem. On je čovjek koji vjeruje u brojke. Na tu tužnu godišnjicu, Oliver puši cigarete za Elenu i sprema opuške u kutijicu kako bi imao brojčani dokaz. Uostalom, on je računovođa. Lutajući noću gradom i prisjećajući se Elene i uspomena koje su na trenutak oživjele, njegova je pojava uzrokovala takozvani efekt leptira. Oliver susreće nekoliko ljudi koje uopće ne poznaje, ali njegova pojava na ulici ili pod njihovim prozorima uzrokuje promjenu u njihovim razmišljanjima i postupcima, promjenu u njihovim životima.
Smrt. I kako onda voljeti riječi? Taj jezivi deficit samoglasnika, to lomljenje jezika da bi se imenovalo nešto tako nepopravljivo. str. 141.
Magdalena
Magdalena je majka dvoje djece i žena kriminalca koji je više puta opljačkao mjenjačnicu. Nakon što su otkrivene pljačke o kojima nije ništa znala, Magdalena se pod pritiskom odvjetnika dvoji hoće li pružiti suprugu lažni alibi. Dvojba – olakšati suprugu boravak u zatvoru ili presjeći i obavijestiti djecu da im je otac kriminalac, prestaje nakon neobičnog Oliverovog pojavljivanja ispred njene kuće.
Ima i drugog smeća koje moram pobacati. Ono koje se ne iznosi u vrećama. str. 218.
Greta
Greta je mlada supruga nezadovoljna svojim brakom. Nezadovoljstvo prelazi u tešku depresiju. Greta nema volje za životom jer joj se ništa lijepo ne događa. Suprug je vara, a nikad je nije ni razumio. Njezin vrlo krhki psihički svijet uzdrman je još u ranom djetinjstvu. Greta je nevoljeno dijete. Nema volju ustati ujutro i moli se da se više nikad ne probudi. Nakon slučajnog susreta s Oliverom shvaća da se treba pobrinuti samo za sebe…
Jer čemu zapravo sve to ulaženje i izlaženje, to dolaženje i odlaženje odnekud i nekamo, to prolaženje mimo i pored, to ustajanje i lijeganje, to kotrljanje životom koje uvijek završava u istoj slijepoj ulici i uvijek u istoj zabludi da nekamo idemo. Str. 129.
Viktor
Viktor je novinar koji se tek treba dokazati. Konačno je na pragu svog prvog ozbiljnog posla kada ga niz okolnosti spriječi da se pojavi ujutro na poslu na kojem ga očekuju. Ne može ostvariti emocionalnu vezu jer koju god djevojku dovede u svoj dom pošalje je kući dolaskom noći. Viktor je čovjek koji mora spavati sam u krevetu jer ga još uvijek progoni sjećanje na dan kad se probudio i pored sebe našao mrtvu majku koja je tijekom noći zauvijek zaspala. I na njegov je put, na neki čudan način, naišao Viktor.
Dragi sine, tuga je gubitak vremena. Moraš prigrliti život. Radost, mladost, sve. Str. 219.
Dojam o djelu
Koja knjiga! Ostala sam jednostavno osupnuta. Pedeset cigareta za Elenu knjiga je od koje se dok je čitate ježite, a nakon čitanja potonete u posvemašnju kontemplaciju i razmišljate o svom životu, životima svojih bližnjih, odlukama koje ste u nekom trenutku života donijeli ili niste i kako su naši odabiri utjecali na buduće (prošle) događaje. Pročitala sam knjigu u jednom dahu. Nakon čitanja protrnete i postavljate sami sebi masu pitanja. Da smo nekad nešto drugačije odlučili, u kojem bi smjeru išao naš život? Da smo presjekli i ne činili kompromise, bismo li sada bili sretniji? Nakon čitanja, prepoznajete se u mnogim situacijama. Knjiga je nostalgična, melankolična i krajnje dirljiva. Kad je pročitate, osjećate tisuću emocija. I tugu i nadu i žalost i uvjerenje da je život vrijedan i jedan jedini, sve vam se to mota po glavi. Knjiga me uistinu duboko dojmila. Cijela se fabula događa u samo 24 sata, a vama se čini da je prošao ne jedan, već stotinu života. Ovo mi je prva knjiga Marine Vujčić koju sam pročitala. Sad brzo odlazim nadoknaditi sve propušteno. Ogromna preporuka.
O autorici:
Marina Vujčić rođena je 1966. u Trogiru. Objavila je romane Tuđi život 2010., A onda je Božo krenuo ispočetka 2014., Mogla sam to biti ja 2015., Susjed 2015. i Pitanje anatomije 2017., Sigurna kuća2024. godine. U suautorstvu s Ivicom Ivaniševićem objavila je roman Otpusno pismo 2016. Njezine drame Umri muški i Podmornica nagrađene su nagradom Marin Držić. Autorica živi i radi u Zagrebu.
Osvrt na njezinu najnoviju knjigu, zbirku misli 365 rečenica, naći ćete klikom na naslov.
Sinulo mu je, gotovo poput kakvog ukazanja, da čovjek mora neko vrijeme provesti zatočen da bi spoznao što je zapravo sloboda. (str. 303.)
Institut – noćni čuvar
Pukom slučajnošću, u gradić DuPray dolazi bivši policajac Tim Jameison i zapošljava se kao noćni čuvar u policijskoj postaji. Naumio je u New York, ali ne žuri mu se. U DuPrayu će, daleko od svih, malo razbistriti glavu i zaboraviti na razlog zbog kojeg je dobio otkaz.
Kako su dani u tome južnjačkom gradiću odmicali, tako je Tim Jameison sve više upadao u rutinu koja mu je donosila mir. Nipošto nije kanio ostatak života provesti u DuPrayu, ali mogao se zamisliti da je ondje još uvijek u božićno vrijeme …. možda čak i do sljedećeg ljeta. Nije bila riječ o kulturnoj oazi i bilo mu je posve jasno zašto klinci uglavnom izbezumljeno žele pobjeći iz te jednobojne bezličnosti, ali Tim je u tome uživao. Bio je siguran da će se i to s vremenom promijeniti, no za sada mu je bilo dobro. (str. 31.)
Institut – genijalni dječak
Luke Ellis čudo je od djeteta, dvanaestogodišnji genijalac koji će uskoro upisati fakultet. Osim što je izuzetno pametan, Luke ima i jedan skriveni talent – ponekad mislima može pomicati predmete, no ne teže od podloška za pizzu, praznog. Luke, dakle, ima sposobnost telekineze.
Jedne noći, u njegov dom upadaju ljudi u crnom. Roditelje ubiju, a njega otimaju i odvode duboko u šume države Maine, u Institut.
Suze su krenule, jer ga je bilo strah i bio je gladan, no najviše jer je čeznuo za domom. … Ovo nije ljetni kamp, a nije ni školski izlet. Ovo je noćna mora, a on samo želi da završi. (str. 145.)
Institut već desetljećima otima djecu s darovima telekineze i telepatije te strašnim, bolnim i grubim testiranjima pokušava pojačati njihove urođene sposobnosti.
No ta zastrašujuća ustanova nije samo Prednja polovica – mjesto na kojem se obavljaju prisilna testiranja. Institut je i Stražnja polovica, u kojoj nemilosrdni zaposlenici koriste dječje umove za ostvarivanje ciljeva koji, pod svaku cijenu, moraju ostati tajni.
… znam da ostaješ u Prednjoj polovici dok god na tebi rade ispitivanja. Ne znam što se zbiva u Stražnjoj polovici i ne želim doznati. Ali znam da je u Stražnjoj polovici kao u mrtvačnici – klinci onamo odlaze, ali odande ne izlaze. (str. 78.)
Sprijateljivši se s drugom djecom, Luke odlučuje pobjeći. Ali, pobjeći iz Instituta je nemoguće. Ili?
…ali sada mu se činilo da više nije dovoljno samo pobjeći odavde. To nešto čvrsto tražilo je više od toga. Željelo prokazati cijelu tu kliku koja otima i muči djecu… Razoriti taj Institut tako da im se uruši na glavu… Znao je da je to tek bespomoćna fantazija puna mržnje jednoga dvanaestogodišnjeg dječaka, ali to je svejedno i dalje želio i ako postoji bilo kakav način da to ostvari, to će svakako i učiniti. (str. 164.)
Svijet poremećenih vrijednosti
Institut, najnovije književno ostvarenje jednog od mojih omiljenih autora, ima preko 600 stranica i to mu je jedina mana! Da ima ovu radnju, a 150 stranica manje, bio bi odličan! Ovako mi je jako dobar, ali mislim da je radnja previše razvučena… Odnosno, prva polovina romana je razvučena. Druga polovina je ajme! Nisam mogla prestati čitati! Kad se priča o Timu i priča o Lukeu napokon povežu, kreće luda vožnja koja ne prestaje do samog epiloga.
Institut nije klasični Kingov horor, više je na tragu njegovih novijih djela poput Uspavanih ljepotica. Naglasak nije toliko na zastrašivanju čitatelja, koliko na poruci koju nosi. Strava se gradi na neljudskim uvjetima u kojima se drže zatočena djeca, na liječnicima, medicinskim sestrama i ostalom osoblju Instituta koji su oguglali na dječju patnju, kojima su oni samo posao. A neki, oni sa psihopatskim sklonostima ili psihičkim poremećajima, u tome čak i uživaju.
Čitav svijet odraslih u ovom je romanu zapravo svijet neprijatelja, jer djeca, ograničena na svoj uski prostor Instituta, nikome ne mogu vjerovati. Odrasli pozitivci dolaze tek kasnije, iz vanjskog svijeta. Institut je svijet poremećenih vrijednosti, gdje djeca nisu bića koja se voli i štiti, već sredstva kojima se dolazi do željenog cilja. Bez obzira na posljedice koje to za njih ima.
Ali bili su korisni … Onako kako dobro dođe omot čokoladice Hershey, dok s njega ne poližeš i posljednji trag čokolade. Potom ga možeš baciti. (str. 421.)
Svijet djece svijet je dobra. Premda neobično nadareni, žele biti obični. Oni to i jesu, u jednu ruku. Obična djeca s običnim željama. Žele biti prihvaćeni i voljeni, imati prijatelje. Neki će za to žrtvovati sve, pa čak i život.
Moralna dvojba
Ono što djeca u Institutu rade neka ostane tajna. Znamo da je to nešto loše, nešto zbog čega gube razum i postaju zombiji. Ipak, kad zatvorimo posljednju stranicu, nešto će se u nama kolebati.
Opravdava li smrt jednog djeteta živote stotina, tisuća, milijuna?
Možemo li razumjeti okrutne, ponekad čak i sadističke znanstvenike ako se ispostavi da su imali dobar razlog?
To je ono što volim kod Kinga! Kod njega nikad ništa nije crno-bijelo! Mogli smo razumjeti Carrie, čak i Annie Wilkes. Ako zanemarimo osjećaje i povedemo se razumom, i Institut dobiva smisao! Koliko je opravdano njegovo postojanje ovisi samo o perspektivi. Mislimo li da je opravdano žrtvovati jednoga za mogući boljitak skupine. U toj misli leži sva jezivost romana Institut. U ljudskom karakteru, u njihovoj sposobnosti da naude jedni drugima, čak i onim najmanjima. Strava ovog romana nije u nadnaravnoj priči koju King ispreda iz svog nepresušnog vrela fantastike i fantazije, već u tome što bi ona mogla biti istinita. Mogla bi biti i stvarna. U nekim dijelovima našeg planeta – vjerojatno i jest.
We use cookies on our website to give you the most relevant experience by remembering your preferences and repeat visits. By clicking “Accept All”, you consent to the use of ALL the cookies. However, you may visit "Cookie Settings" to provide a controlled consent.
This website uses cookies to improve your experience while you navigate through the website. Out of these, the cookies that are categorized as necessary are stored on your browser as they are essential for the working of basic functionalities of the website. We also use third-party cookies that help us analyze and understand how you use this website. These cookies will be stored in your browser only with your consent. You also have the option to opt-out of these cookies. But opting out of some of these cookies may affect your browsing experience.
Necessary cookies are absolutely essential for the website to function properly. These cookies ensure basic functionalities and security features of the website, anonymously.
Kolačić
Trajanje
Opis
cookielawinfo-checkbox-analytics
11 months
This cookie is set by GDPR Cookie Consent plugin. The cookie is used to store the user consent for the cookies in the category "Analytics".
cookielawinfo-checkbox-functional
11 months
The cookie is set by GDPR cookie consent to record the user consent for the cookies in the category "Functional".
cookielawinfo-checkbox-necessary
11 months
This cookie is set by GDPR Cookie Consent plugin. The cookies is used to store the user consent for the cookies in the category "Necessary".
cookielawinfo-checkbox-others
11 months
This cookie is set by GDPR Cookie Consent plugin. The cookie is used to store the user consent for the cookies in the category "Other.
cookielawinfo-checkbox-performance
11 months
This cookie is set by GDPR Cookie Consent plugin. The cookie is used to store the user consent for the cookies in the category "Performance".
viewed_cookie_policy
11 months
The cookie is set by the GDPR Cookie Consent plugin and is used to store whether or not user has consented to the use of cookies. It does not store any personal data.
Functional cookies help to perform certain functionalities like sharing the content of the website on social media platforms, collect feedbacks, and other third-party features.
Performance cookies are used to understand and analyze the key performance indexes of the website which helps in delivering a better user experience for the visitors.
Analytical cookies are used to understand how visitors interact with the website. These cookies help provide information on metrics the number of visitors, bounce rate, traffic source, etc.
Advertisement cookies are used to provide visitors with relevant ads and marketing campaigns. These cookies track visitors across websites and collect information to provide customized ads.
