Možda nas knjige baš zato privlače… da nam pokažu put kad mislimo daje onaj kojim idemo isuviše mračan. (str. 21.)
Špijunka iz knjižnice
Dvije žene. Dvije države. Jedan rat, jedan cilj. I knjige.
Dovoljno da privuče mene, a mislim i mnoge od vas. Još kad vam kažem da je Špijunka iz knjižnice roman inspiriran stvarnim knjižničarima koji su za vrijeme Drugog svjetskog rata bili obavještajci, ne možete ne pročitati, zar ne?
Dakle, priča ide ovako. Ava je stisnuta, pomalo bojažljiva knjižničarka u Kongresnoj knjižnici u Washingtonu. Budući da posjeduje set neobičnih vještina vezanih uz rad na mikrofilmu, američka joj vojska nudi rad za tajnu službu u Lisabonu.
Ava Harper voljela je miris starih knjiga više od ičega na svijetu. … Te žute mirisne stranice skrivaju priče o prošlosti i vječno znanje. (str. 3.)
Elaine zapravo nije Elaine, ali prisiljena je zadržati to ime. Život u okupiranoj Francuskoj sve je samo ne dobar. Konstantna glad i neprekidni strah, osvrtanje oko ramena, pažljivo biranje riječi život je na koji su prisiljeni svi koji nisu kolaboracionisti. Pridružujući se pokretu otpora, Elaine žrtvuje veliki dio svog prijašnjeg života kako bi radila na tiskarskom stroju i potajno distribuirala zabranjene novine.
Nemogućnost da odigra svoju ulogu protiv nacista činila joj se izdajom i da nije dovoljno dobra da se pridruži muškarcima i ženama u njihovoj hrabroj borbi. Sada joj nitko ne može reći ne… (str. 26.)
Neočekivano spašavanje i šifrirana poruka spojit će ove dvije žene neraskidivom vezom, nitima koje nisu mogle ni zamisliti.
Volim ratne romane
Ne mogu se oteti dojmu da ste me već prokužili i kad god je priča o Drugom svjetskom ratu, znate da ću vam je preporučiti. Naprosto ne mogu odoljeti! Takve mi priče imaju posebnu čar, ne zato što se govori o ratu, nego zato što je rat samo podloga za ljudske priče. Priče o hrabrosti, ustrajnosti, upornosti i ljubavi. Ljubavi prema muškarcu ili ženi, ali prije svega ljubavlju prema domovini i pravdi.
Isto je i s romanom Špijunka iz knjižnice. Prvih pedesetak stranica bilo mi je dosadnjikavo i nisam se uspijevala povezati ni s Avom, ni s Elaine, ali kasnije, kako priča napreduje, veoma sam uživala.
Lagan za čitanje, ovaj roman prilično teške teme uvlači nas u svijet hrabrih žena i muškaraca koji su bili spremni dati sve kako bi potkopali neprijateljski režim i spasili svoju domovinu iz ralja neprijatelja. Radnja mi je, prema kraju, bila vrlo dirljiva, no ne dovoljno da bih pustila suzu. To nije ni plus ni minus, samo napominjem.
Jako mi se svidjela, naravno, pouka romana. Knjige u sebi čuvaju povijest i pokušavaju pomoći ljudima da ne ponavljaju uvijek iste greške.
Želim reći da je sadašnjost u kojoj živimo prošlost u budućnosti. …to pismo je obrazovanje za buduće generacije i pouka da učimo iz pogrešaka. I da nikad ne dopustimo da se takva zlodjela ponove. (str. 156.)
Ne ide im, naravno, ali isto je lijepo što je ta važna uloga napisane riječi prepoznata i istaknuta.
Sve u svemu, bez puno filozofiranja, roman mi se svidio i iako nije štivo koje ću dugo pamtiti, preporučujem vam ga.
Špijunka iz knjižnice jedno je od onih cozy štiva koja se mogu čitati uvijek, ali ipak najbolje sjednu u kišnu jesen ili hladnu zimu.
Vjerujem da će se svidjeti većini čitatelja i da će većina vas uživati, baš poput mene.
Ostali naslovi ove autorice
Madeline Martin domaća je čitateljska publika imala priliku upoznati romanom Posljednja knjižara u Londonu. Taj mi se roman više svidio nego Špijunka iz knjižnice, ponajviše zato što sam se stvarno bila uživjela u radnju i jako me dirnuo.
…jedini ODGOVOR onima koji vam suprotstavljaju smrt jest život – uvijek je život. (str. 262.)
Odluka
Mjesto radnje – Francuska.
Vrijeme radnje – 2016. godina, nedugo nakon terorističkog napada na časopis Charlie Hebdo.
Istražna sutkinja Alma Revel prisiljena je donijeti odluku. Pustiti na slobodu ili zatvoriti mladog Abdeljalila, francuskog državljanina uhićenog na povratku iz Sirije.
Prije tri mjeseca sam u okviru svojih dužnosti donijela odluku koja mi se činila pravedna, ali je dovela do dramatičnih posljedica. Za mene, moju obitelj. Za moju zemlju. (str. 9.)
Prateći zapise njegovih razgovora s istražiteljima i istražnim sucima, čini nam se da je Abdeljalil doista nevin i pogrešno uhićen. Ta on samo želi boraviti sa svojom obitelji. Odlazak u Siriju bio je pogreška. Nije se htio pridružiti Islamskoj državi. Ne planira nikakve napade. Samo želi izaći iz zatvora. Želi se vratiti svojima…
…nijedna optužba nikad nije dokaz ni za što. (str. 151.)
Alma ima dovoljno svojih problema i bez problema mladog možebitnog terorista. Više od dvadeset godina udana je za pisca koji se nije maknuo dalje od prvog hit-romana. Njihov brak ne da je u krizi, nego broji zadnje dane. Pogotovo kad saznamo da Alma ima ljubavnika – i to ne bilo koga, već Adbeljalilovog branitelja glavom i bradom.
Jasno vam je da će se sve zakomplicirati, ali ni ne slutite u kojoj mjeri.
To je mentalna tortura: jesam li donijela dobru odluku? I što je dobra odluka? Dobra za koga? Optuženog? Društvo? Moju savjest? (str. 101.)
Odluka koju Alma donosi promijenit će život ne samo njenim bližnjima, nego i cijeloj Francuskoj…
Optužba pa Odluka
Karine Tuil poznata je po tome što se bavi neobičnim, zakučastim temama koje izazivaju kontroverze s obje strane stajališta. Njezin prvi roman Optužba bavi se silovanjem i pitanjem – kada spolni odnos između dvoje ljudi postaje silovanje. Ona promišlja o pitanju pristanka i riječi NE. Njezino hladnokrvno pisanje i ne-stajanje na stranu niti žrtve niti počinitelja upečatljivo je i dojmljivo.
Ista je stvar i u romanu Odluka. Na jednoj je strani Alma. Lik, moram priznati, nesimpatičan i krut. Posao je umnogome određuje – ona ni ne smije biti nonšalantna, previše spontana ili zabavna. Njezine odluke oblikuju francusko društvo i politiku.
I muž i ljubavnik su joj grozni i tu ću stati, ostalo o njima sudite sami.
Almin je suparnik vrlo, vrlo mladi mogući terorist. Otišao je u Siriju, iz neutvrđenih razloga, malo se tamo pridružio Islamskoj državi i sad se malo vratio natrag u Francusku.
Zašto se vratio? Je li indoktriniran? Ako ga Alma pusti, hoće li izvesti terorističkih napad? Ako ga pak zatvori, je li zatvorila nevinog čovjeka?
I tako se mi dvoumimo. Čitamo perspektive oba lika. Promišljamo o moralu. O terorizmu. O opasnostima suvremenog života…
Kad nasilje preplavi vašu svakodnevicu, ono napreduje i širi se cijelim vašim bićem, određuje vaše stanje i utječe na vaš život. (str. 119.)
Je li opravdano zatvoriti nevinu osobu, da se možda spriječi smrt desetina ili stotina drugih?
Znam što ja mislim, ali Odluka izvrsno dočarava Alminu dvojbu.
Preporuka
Roman Odluka jako mi se svidio! Počevši od stila pisanja pa preko teške i zahtjevne teme do gotovo samoga kraja, osjećala sam da čitam nešto stvarno kvalitetno. Možda čak i važno.
Označila sam bezbroj citata, napisanih jednostavno i razumljivo, ali koji kao da u sebi sadrže iskonsku istinu svijeta. Kao na primjer ovaj:
…drže li se ljudi toliko grčevito svojih mržnji, to je zato što predosjećaju da će se, ako ih puste, naći sami lice u lice sa svojom boli. (str. 77.)
Sam kraj, odnosno epilog, nije mi se svidio i smanjio mi je ukupnu ocjenu romana. Naprosto mi u ovako realnom i prizemnom romanu djeluje odveć sanjivo i izmaštano. Bez veze…
Osim tih zadnjih pet-šest stranica, roman me stvarno držao budnom i zainteresiranom. Sviđa mi se kako propitkuje ljudske odluke te pitanje krivnje. Sviđa mi se kako je prikazan Almin posao – uvijek si kriv, uvijek nosiš teret. Bilo da si pustio krivu ili zatvorio nevinu osobu, odluka je uvijek tvoja i uvijek je – pogrešna.
To je trenutak kojeg se svi bojimo: prijelaz s mira u dramu i možemo biti do mile volje pripremljeni na tu mogućnost, uvijek smo razoružani kad do nje dođe. Cijelog života pokušavaš držati nesreću podalje od sebe … a jednog dana primimo poziv i shvatimo da je gotovo, uhvaćeni smo u mrežu. (str. 212.)
Roman je, već sam rekla, napisan jednostavnim jezikom iako je tema komplicirana i puna dvojbi. Lako se čita, iako traži čitatelja koji će ne samo uroniti u priču, već usput i istraživati. Čitala sam, vjerujte mi, držeći roman u jednoj, a mobitel u drugoj ruci kako bih mogla pratiti, to jest razumjeti samu radnju.
Volite li pametne, izvrsno napisane romane koji će vas natjerati na preispitivanje vlastitih uvjerenja, Odluka je svakako roman za vas i nemojte ga propustiti!
Ostali naslovi ove autorice
Karine Tuil francuska je spisateljica. U svojim romanima piše o suprotnostima unutar čovjeka te o licemjerju suvremenog društva.
Naša ju je čitateljska publika imala priliku upoznati romanom Optužba.
Ljudi iz medija imaju izreku: Ako ima krvi, prilog ide prvi. Razlog je to što ljude najviše zanimaju ružne vijesti. Ubojstva. Eksplozije. Sudari. Potresi. Plimni valovi. Ljudi vole takve stvari… (str. 257.)
Ako ima krvi
Zbirka Ako ima krvi sastoji se od četiri fenomenalne pripovijetke čija me kvaliteta malo pogurala prema poganoj pomisli da King možda ipak nije kralj romana, nego… Kratke forme.
Svaku sam pripovijetku doslovno progutala i presretna sam što sam baš ovu zbirku odabrala kao prvo štivo u novoj, 2026. godini!
Sad ću vam ukratko prepričati svaku priču, bez spojlera, i svoje dojmove, a vi što prije uzmite ovu zbirku i bacite se na čitanje! Ako volite Kinga i njegove nadnaravne elemente upletene u stvarni život, to je to!
Telefon gospodina Harrigana
Prva pripovijetka, Telefon gospodina Harrigana, govori o mladiću Craigu koji pokloni mobitel starcu za kojeg obavlja sitne posliće, gospodinu Harriganu. Starac je uglavnom neugodan, ali on i Craig dobro se slažu, čak se i vole.
Meni je sve to bilo zanimljivo, osobito pomisao da je g. Harrigan, koji nema prijenosno računalo, pa čak ni televizor, nekoć bio vlasnik telekomunikacijske tvrtke… Bio je, kako je to nazivao moj tata, ludit, što znači (među ostalim) čovjek koji ne voli naprave. (str. 7.)
Kad gospodin Harrigan umre, mladić je veoma potresen pa u lijes sa starcem, kao oproštaj i neku vrstu uspomene, stavlja i taj mobitel koji mu je onomad kupio.
U jednom trenutku, suočen s izazovima odrastanja, mladić nazove broj gospodina Harrigana, više iz utjehe nego bilo čega drugoga. Ono što se događa dalje… Uf…
E, pa, ako duhovi i postoje … mogla bih se okladiti da svi baš nisu sveti. (str. 81.)
Ova nas priča izvrsno uvodi u zbirku. Jeziva je, ali na jednoj vrlo prizemnoj razini. Na primjer… Svatko je od nas ostao bez voljene osobe. U novije vrijeme, te su osobe imale mobitele, zar ne? Koliko ste puta nazvali broj te osobe? Koliko ste puta u sebi gajili neku blesavu nadu da će vam se ta osoba javiti? Koliko ste se puta BOJALI da će vam se ta osoba javiti?
Priča je zamišljena savršeno, izvedena još bolje. Nikad je neću zaboraviti i definitivno ću je još koji put pročitati!
Henry Thoreau rekao je da nismo vlasnici stvari, nego da smo mi u njihovu vlasništvu. Svaka stvar, svaki predmet … samo je dodatno opterećenje za naša pleća. (str. 21.)
Chuckov život
Prema ovoj noveli snimljen je i film za koji se ozbiljno šuškalo da je kandidat za Oscara. Kakav je film, ne znam, nisam gledala. Priča, s druge strane – pročitana – odlična! Najveća joj je mana što je kratka.
Zanimljiv je koncept kojim je napisana – od trećeg čina k prvome. Sam King nije bio siguran hoće li čitatelji pohvatati radnju obrnutog smjera i hoće li uspjeti sve povezati, ali nije problem. Ako sam mogla ja, može bilo tko, samo treba donekle budno pratiti događaje. Pouka koju priča šalje topla je, dirljiva, ohrabrujuća i moćna.
Radnja počinje u naizgled apokaliptičnom svijetu. Nema interneta, nestaje i struje. U tlu se otvaraju rupe. Pola se Kalifornije odronilo u more. Nepovezano sa svim tim događajima, po cijelo se gradu pojavljuju plakati na kojima stoji HVALA, CHUCK!
U drugom činu pratimo muškarca Chucka, računovođu koji pleše na ulici. A u završnom, odnosno početnom činu (kako se uzme), Chuck je tek dječak koji će uskoro saznati zašto se kaže da je znatiželja ubila mačku.
Ali sjećat će se – s vremena na vrijeme – kako je zastao, spustio aktovku i počeo se ljuljati u ritmu bubnjeva, te će misliti da je Bog stvorio svijet upravo zbog toga. Samo toga. (str. 135.)
Ako ima krvi
Središnja, i najduža, pripovijetka Ako ima krvi vraća nas jednom od omiljenih Kingovih likova, Holly Gibney. Nakon strašne eksplozije u jednoj školi, Holly primjećuje nešto čudno na novinaru koji se prvi zatekao na mjestu događaja.
Puka slučajnost, misli si Holly, no tijelom joj ipak struji jeza, pa ponovno misli na to kako je moguće da na ovome svijetu postoje sile koje pokreću ljude kako god im se prohtije… (str. 240.)
Pokušava samu sebe uvjeriti da joj se pričinja, ali Holly ima iskustva s „uljezima“. Malo pomalo, raspliće strašne okolnosti koje prate jednog te istog novinara. Ili on prati njih?
Ja mislim da je to neka ptica… Velika ptica, sva razbarušena, čupava i ledenosiva. Leti amo-tamo, posvuda. … Uleti im u glavu, a nakon što obavi zlodjelo, jednostavno odleti. (str. 177.)
Preprepredobra priča! Volim Holly, volim sve u čemu ona sudjeluje. Ova je pripovijetka najkingovskija i najviše mi se sviđa. Komotno je mogla imati sto stranica više i biti samostalan roman.
Štakor
Ova mi se priča možda najmanje sviđa, ali ne mogu uprijeti prstom u razlog. Govori o piscu koji napokon dobije inspiraciju pa se zatvara u staru očevu kolibu u šumi kako bi napisao roman. Zatim sve kreće nekako nizbrdo. Pisac se prehladi, osjeća da mu inspiracija klizi kroz prste te počinje ogromno nevrijeme koje ga gotovo fizički odsiječe od ostatka svijeta. Onako u bunilu, učini mu se da sklapa savez sa štakorom kojem je pružio utočište od oluje.
Nije bilo nikoga. A onda, kad se već spremao zatvoriti vrata, spustio je pogled i ugledao štakora. Vjerojatno smeđeg, ne baš divovskoga, ali dosta velikoga. … Smeđe-crno krzno bilo je prekriveno minijaturnim komadićima lišća i grančica, te sićušnim kuglicama krvi. (str. 411.)
Ali je li mu se to samo učinilo?
S Kingom se nikad ne zna. Ali, štakor ispuni svoj dio pogodbe. Hoće li i pisac ispuniti svoj?
Možda mi se ova pripovijetka najmanje svidjela jer je spora i sve se počinje događati pred sam kraj. To ipak ne znači da mi se nije svidjela, samo, eto, ipak ne bih voljela da je roman.
Zbirka Ako ima krvi
Uvijek sam mislila da je King romanopisac, ali čitajući ovu zbirku, shvaćam koliko mu kratka forma zapravo godi! Nema onog (nepotrebnog) zapetljavanja radnje koje mu se ponekad dogodi. Ovdje sve ide tako dobro, tako glatko, tako savršeno! Jedva jedvice čekam pročitati još jednu njegovu zbirku, Godišnja doba, za koju ste mi u komentarima na Facebooku rekli da je također izvrsna!
Od mene velike preporuke za Ako ima krvi, nećete pogriješiti!
Ostali naslovi ovog autora
Nije lak posao navesti sva Kingova djela pa neću ni počinjati, nabrojat ću samo neke uspješnice:
Novi roman islandske autorice Yrse Sigurđardóttir još je jednom ovu književnicu stavio na pijedestal majstorice pripovijedanja. Lutka je izvrstan, napet i vrlo složen roman. Radnja ide u nekoliko smjerova koji se približavaju jedan drugom sve do zaključnog raspleta, doslovno na zadnjoj stranici romana.
Prije pet godina – lutka u moru
Djevojčica i majka nalaze se, igrom slučaja, na susjedovom ribarskom brodu kada se u mrežu umjesto očekivanog ulova zaplete obična lutka. Majčin je prvi poriv da je baci natrag u more, ali kći je preklinje da je zadrže. Majka popušta, a taj naizgled bezazlen čin pokazat će se kobnim. Majka će do jutra biti mrtva, a lutka će nestati.
Vrata su se polagano otvorila i bila je uvjerena da se lutka u kadi nacerila kada je Disa vidjela osobu koja je stajala na vratima. str. 17.
Kamperi
Mladi par turista odlučuje istražiti Island, sretni zbog jeftinog aranžmana koji su dobili. Ali kampiranje na osamljenim mjestima pretvara se u noćnu moru. Jedan farmer nekoliko dana kasnije pronalazi šator i ostatke opreme, ali djevojci i mladiću nema ni traga.
Sadašnjost
Policijski inspektor Huldar nalazi se na svojem najomraženijem mjestu, brodu, usred nemirnog mora, u potrazi za mogućim ljudskim ostacima. No identifikacija kostiju pronađenih na morskom dnu pokazuje se težom nego što se isprva činilo. Uz posmrtne ostatke, istražitelji u moru nalaze nekoliko tenisica koje ukazuju na to da se radi o dvoje ljudi.
Istovremeno, u Huldarovu postaju upućena je dječja psihologinja Freya kako bi bila nazočna ispitivanju maloljetnika iz popravnog doma koji sumnjiči odgojitelja za bludne radnje.
U kutiji je bila dječja lutka. Ako se to uopće moglo nazvati lutkom – imala je rasčupanu kosu na polovici glave, dok je druga polovica bila bez kose, ramena i noge bile su joj prekrivene priljepcima i mrtvim morskim glistama. str. 232.
Dojam o knjizi Lutka
Različiti slučajevi, naoko nepovezani, imaju jednu zajednički vodilju koja ide prema djevojčici koja je jednom poželjela zadržati lutku. Lutka je međuvremenu nestala, a i djevojčici se gubi svaki trag. Istražitelji pokušavaju doći do osoba s kojima se djevojčica Rose (koja je sada tinejdžerica) družila, ali Rose je uvijek korak ispred. Zadnji trg Rosinog prebivališta vodi u skvotersko naselje kod postarijeg ovisnika. Kakva je veza između njega i Rose? Ono što Rose uporno ponavlja svima koji je žele čuti jest da su njezini roditelji ubijeni.
Lutka je kriminalistički roman u kojem sam baš uživala. Radnja nije jednostavna, dapače vrlo je složena. Čini se da se radi o više nepovezanih slučajeva, ali kako čitate jasno vam je da su svi ti slučajevi povezani oko jedne djevojčice. Autorica vrlo polako otkriva poveznice.
Glavne likove, detektiva Huldara, njegovu šeficu Erlu i i psihologinju Freyju, poznajemo iz prijašnjih autoričinih djela i oni se uvijek kreću u zanimljivoj toplo-hladnoj interakciji.
Sama radnja je zgusnuta i napeta, a cijela knjiga izuzetno atmosferična s izraženim osjećajima tjeskobe, kako kod istražitelja tako i kod ostalih likova. Autorica izvrsno opisuje složene traume likova, potisnute tajne i mračnu stranu ljudske psihe.
Uz to, saznajemo više o načinu života ljudi u slabo naseljenim mjestima na Islandu, u izrazito lošim vremenskim prilikama, ljudima koji žive u kontejnerima, skvoterima i narkomanima. S druge strane, imamo uvid u funkcioniranje socijalnog sustava, dječjih domova i udomiteljskih obitelji na Islandu.
Motiv lutke i način kako ga je autorica utkala u radnju, fenomenalan je. Lutka kao simbol nevinosti i djetinjstva u ovom romanu postaje morbidni objekt, onaj koji donosi zlo. Autorica koristi ovaj simbol odrastanja u značenju koje sugerira na nesretno djetinjstvo i mladost.
Ako tražite nordijski triler koji će vas prikovati za fotelju, s Lutkom nećete pogriješiti.
Ukoliko se želite malo bolje upoznati s ovom autoricom, stavljam podsjetnik na roman Oprost.
O autorici
Yrsa Sigurđardóttir (1963.) nagrađivana je islandska autorica kriminalističkih romana. Od 2005. do danas objavila je nekoliko samostalnih trilera i serijala, a knjige su joj prevedene na više od trideset jezika. Uz DNK, Vrtlog, Oprost i Bezdan, Lutka je peti roman u njezinu fantastičnom serijalu Kuća za djecu.
Dan po dan, mjesec po mjesec, ispratili smo još jednu čitalačku godinu. Susreli smo se s poznatim, već provjerenim autorima, ali i upoznali neke potpuno nove, nama nepoznate, intrigantne autore. Knjige koje smo čitali u prethodnoj godini slučajno ili namjerno, odmakle su se od opuštenijih tema, toplih i sigurnih okruženja i raspleta koji obećavaju happy end. Dapače, autori koje smo čitali svojom su iskrenošću i literarnom hrabrošću donijeli novo iskustvo doživljaja knjige. Ponosne smo što se u ovih naših TOP 10 knjiga u 2025. godini našlo i dvoje hrvatskih autora.
Počet ćemo s autoricom kojoj je sve što napiše vrlo dobro ili izvrsno! Budući da se nismo mogle dogovoriti oko toga koji od navedena dva naslova uvrstiti na ovaj popis, uvrstile smo oba.
Sigurna kuća toliko je važan roman da o njemu neprestano treba govoriti i stalno ga preporučivati. Priča je klasična, stara koliko i ljudi. Ali – ovdje imamo jedan neobičan, dramatičan plot-twist. Nije muž taj koji je ubio ženu. Ovdje je žena ubila muža. LAda Lončar nalazi se u kaznionici i priča nam svoju priču. Govori nam o podmuklom zlostavljanju koje je trpjela godinama, sve dok nešto u njoj nije puklo. Sigurna kuća trebala bi biti obavezna lektira, a ako ne u školi, onda makar u životu. Žene moraju znati što NIJE ljubav. Muškarci moraju znati što NIJE ljubav. Društvo mora znati da onaj tko pozdravi na stubištu nije bezgrešan. Svi mi imamo tajne. Samo nečije uništavaju ne onoga tko ih nosi, nego onoga na kome se lome.
Knjiga 365 rečenicatoliko me dotakla da sam danima plakala… Sastoji se, kao što naslov kaže, od 365 rečenica – svaki dan napisana je jedna. One su zbir autoričinih životnih iskustava, a toliko su dirljive, emotivne, bogate i nezaboravne. U njima se svi možemo prepoznati, možemo i doista osjetiti. Nisam mogla odoljeti uvrštavanju ove divne zbirke u top 10 pročitanih u 2025. godini!
Na svojoj si se koži uvjerila kako ništa, ali baš ništa, toj sudbini nije sveto. str. 151.
Roman Majmunovo okomozaik je sastavljen od djelića koji na kraju čine gadnu, ali veličanstvenu sliku! Toliko me oduševio da sam ga nakon čitanja i sanjala, a atmosfera koja se prelijeva sa stranice u stranicu toliko je teška, gusta i konačna da će vam se zavrtjeti u glavi. Sve se događa u bliskoj budućnosti, toliko bliskoj da na trenutke osjećamo da je već tu. Ljudi su otuđeni, razlike između bogatih i siromašnih ogromne su, priroda je uništena, zrak je zagađen… A kad dođete do kraja… Bože… Evo, ne znam što bih vam rekla o kraju. Toliko je efektan da sam čitala, u nevjerici vrtjela glavom, vraćala se unatrag, čitala opet, otvarala usta poput ribe na suhom… Nakon ovog romana treba vam odmor, ali nema wellnessa koji bi vam izbacio iz glave sliku iz majmunovog oka!
Ne mogu dovoljno ishvaliti ovakvu vrstu književnosti!
Za Backmanove Pobjednike još nisam objavila osvrt, ali to nije i ne može biti razlog njihova neuvrštavanja na ovu listu! Trilogija Medvedgrad jedna je od najboljih trilogija koje sam ikada pročitala! Sva su tri dijela podjednako savršena, i premda je ovaj zadnji bucko od 660 stranica, uživala sam u svakoj. Isplakala sam se kao rijetko kad. Romani su toliko nabijeni emocijama, a stil pisanja… Bože, Backmanove rečenice teku kao rijeka i ulijevaju vam se ravno u srce. Ako bih se ikad bavila pisanjem, pisala bih baš ovako! Toliko je života u njegovim riječima, a likovi su međusobno povezani kao korijenje stabala neke stoljetne šume.
Neke nas knjige doista prate vječno, a ovo je jedna od njih.
Otok morskih žena toliko je divan da ću ga svima preporučivati, valjda dok sam živa. Definitivno se nalazi na mojoj listi najdražih romana ikad*, ali vjerujte mi, kad sam tek počela čitati, nisam mislila da će se na njoj naći. Isprva mi je bilo dosta teško pohvatati imena i sve te izraze otoka Jejua. To sam savladala, ali onda mi se priča učinila nekako obična. Isprva me nije vukla (znate onaj osjećaj kad vas priča vuče?). Ali bila sam uporna. Znala sam da roman koji toliko ljudi voli mora u sebi imati nešto posebno. I doista ima. Odjednom, našla sam se uronjena u živote likova onako kako su haenyeo uronjene u more. Na pojedinim stranicama nisam mogla disati… A na kraju, kad se sve niti raspletu… Gomila se različitih osjećaja kovitlala u meni. Nisam mogla prihvatiti da je sve gotovo…
Ako još niste, svakako pročitajte Otok morskih žena. Nikad ga nećete zaboraviti, ostat će zauvijek s vama.
Kakav bi ovo bio popis pročitanih romana u 2025. godini da na njemu bar netko nekoga krvnički ne ubije? A tko ubija bolje od moje omiljene autorice Karin Slaughter?
Lažni svjedokroman je koji sam progutala u svega par večeri i nikako ga nisam mogla prestati čitati. Radnja je toliko zanimljiva i toliko užasna u isto vrijeme (klasična Slaughter, tko zna na što mislim, zna). Sadašnjost i prošlost neraskidivo su povezane u gadno klupko još gadnijih zločina. Iako ima gotovo petsto stranica, ovo je jedan od onih romana koji se čitaju brzo, lako i napeto, tako da su sva osjetila uključena. Ako ne volite (detaljne) opise nasilja (fizičkog, psihičkog, seksualnog), onda ovo možda i nije roman za vas. Ali, ako želite pročitati trilerčinu koja će vam se uvući u misli i koja vas neće puštati iz stiska dok ne pročitate zadnju stranicu, a onda će vas držati još malo, čisto da vam se bolje ureže u kosti, Lažni svjedok štivo je za vas.
Brutalan, snažan i bolan kao šaka u lice. I jednako tako ostavlja trag.
Ah, Žuta! Roman oko kojeg se lome koplja u knjiškoj zajednici po bespućima društvenih mreža… Neki ga mrze, neki ga nisu uspjeli pročitati do kraja. A neki, poput mene, uživali su od početka do kraja! Roman Žuta toliko mi se svidio da ga nisam ispuštala iz ruke! Pročitala sam ga u svega dva dana i na kraju mi je bilo žao što sam već gotova. Priča je toliko slojevita i mogla bih vam o njoj napisati i više tisuća riječi, ali ne želim biti dosadna i naporna pa evo, svega stotinjak i gotovo. Čitala sam ga u ljetno vrijeme, na plaži, i nakon svakog poglavlja pogledala bih muža (koji je čitao Zagora; zar nismo prava čitateljska obitelj?) i rekla mu: Ova je knjiga tako jeb*** dobra!
Roman Oni koje nitko ne posjećuje sentimentalno je putovanje duše u kojem Valérie Perrin opisuje posljedice ljubavi koja se nije mogla realizirati, žal za tom neostvarenom ljubavi na jedan snažan, stoički način i vraćanje u prošlost kako bi se još jednom proživjela. Roman se sastoji od dvije nepovezane, ali jednako tragične priče. Kad pročitate ovu knjigu, zatvorite ju i ostanite u tišini neko vrijeme, kontemplirajući i lagano snatreći. Tako sam barem ja. Može li se uopće išta drugo reći doli: Koja knjiga!
Već me se roman Svježa voda za cvijeće jako dojmio, ali čini mi se da mi je ovaj roman još i draži!
Voda pamti. Ljudi su ti koji zaboravljaju. Ovo su rečenice u kojima je sažeta radnja knjige I nebom teku rijeke. Voda kao globalna povezanost među narodima, različitim svjetonazorima, prilikama, okolnostima i životima, vodi nas različitim putevima nekoliko zapanjujućih priča povezanih jednom običnom kapljicom vode. Autorica, prateći malu kapljicu koja meandrira stoljećima, povezuje različita vremenska razdoblja i likove. Poveznica triju glavnih likova u knjizi s jednim od najranijih ikad pronađenih književnih djela, Epom o Gilgamešu, toliko je maestralno napravljena da čitajući roman shvaćate kako su upravo oni rubni, obespravljeni i marginalizirani likovi glavni nositelji sjećanja koje prenosi voda.
Knjiga koja me možda najviše onako ljudski, bolno, i intimno takla u 2025. godini je Tužni tigar.
Tužni tigar autobiografski je zapis francuske književnice Neige Sinno. Ona je odlučila napisati bolne, najintimnije trenutke svog odrastanja, kada je u dobi od sedam do dvanaest-trinaest godina bila sustavno seksualno zlostavljana od strane svog očuha. Kad se netko ovako ogoli, kako je to učinila autorica Tužnog tigra Neige Sinno, te pred noge čitatelja doslovno baci ovakvu jednu knjigu otkrivši najemotivnije, najranjivije i najstrašnije trenutke svojih mladih godina, ne možete osjećati ništa nego duboko poštovanje.
Ovo je roman o krivnji. I to ne bilo kakvoj, već onoj iskonskoj, koja izjeda čovjeka, ne da mu mira, ne da mu spavati, progoni ga svake minute njegova života. I koliko je god ta krivnja stjecajem okolnosti kolektivna, toliko je i osobna, individualna.
U blizini Trogira more izbacuje tijelo nepoznatog utopljenika. Slučaj privlači pozornost netom umirovljenog novinara, Gorana Najeva. Na nagovor stare prijateljice, Goran odluči istražiti okolnosti događaja koje su dovele do pronalaska nepoznatog utopljenika. Identitet utopljenika vodi ga u različite krajeve Hrvatske te Bosne i Hercegovine, razotkrivajući duboko zakopane tajne povezane s ratnom prošlošću.
Usta puna mora dokazuju da prešućene činjenice i zločini kad-tad isplivaju na svjetlo dana jer spokoj nije opcija ondje gdje grižnja savjesti vlada, a krivnja izjeda.
Top 10 za kraj
Ovaj presjek Top 10 knjiga u 2025. mogao je biti puno dulji, ali negdje smo se morali zaustaviti. Pročitane u 2025. godini, ovih deset ljepotica one su koje smo najbolje zapamtile, koje su nam se “urezale u kosti” potaknuvši bujicu osjećaja… Od nostalgije, empatije, ganuća do suza i beskrajnog poštovanja prema ovim autorima.
Ako vas ovaj naš popis potakne da pročitate samo jednu knjigu koju smo stavili na njega, naša je misija izvršena.
Sedam tajni Esther Wilding knjiga je o boli, knjiga o čežnji za onim što je bilo, knjiga o gubitku. Dan kada je njezina sestra nestala, dan je koji je promijenio Estherin život. I nikad više ništa nije bilo isto. Esther nigdje ne nalazi utjehu, ali počinje nalaziti tragove priče koje je Aura ostavila u svome dnevniku. Oni je vode od Tasmanije do Kopenhagena i Fejorskih (Farskih) otoka.
Od prvog udaha ona i Aura bile su djeca mora i neba: Aura rođena u ljeto, u isto vrijeme kad i mladunčad tuljana, a Esther u zimi, kad su se izlijegali mali labudovi. str. 66.
Sestre
Aura Wilding hodala je obalom prema moru i nakon toga više nije viđena. Pronađene su samo njene stvari na obali. Roditelji i mlađa sestra Esther teško se mire s Aurinim nestankom. Pogotovo Esther jer ne shvaća zbog čega se njezina sestra promijenila nekoliko godina prije nestanka. Roditelji Freya i Jack uvukli su se nakon Aurinog nestanka u svoje ljušture kojima se čuvaju od boli. Esther odlazi od roditelja kako bi zatomila svoju bol, no nakon godinu dana na njihov se poziv ponovno vraća u rodni dom kako bi obilježila godišnjicu Aurina nestanka.
Esther
Esther odnosno Starry (kako je zove njezina obitelj) živi konobareći daleko od obitelji jer su njezine traume nakon nestanka sestre preduboke. Ulazi u površne veze s muškarcima i nastoji samo „odrađivati“ dane. Tu letargiju prekida poziv da se vrati kući na primanje za obitelj i prijatelje u čast Aure. Dolaskom kući, stare se rane ponovno otvaraju jer nitko ne zna zašto si je Aura odlučila oduzeti život. Esther pronalazi sestrin dnevnik i u njemu priče koje je istovremeno zbunjuju i bude joj maštu. To su priče o ženama, vodi i preobražaju. Dio su Aurina diplomskog rada prožetog folklorom i mitologijom. Esther odluči otputovati u Dansku gdje je Aura studirala, kako bi saznala što se dogodilo njezinoj sestri.
Ti si je najbolje poznavala. Ti ćeš uspjeti saznati. Što god bilo to što nam nikako nije mogla reći. str. 82.
Dojam o djelu
Možda nitko nije toliko slojevito napisao knjigu o gubitku kako je to učinila Holly Ringland. Knjiga je istovremeno doživljena trauma i putovanje u svrhu iscjeljenja kako bi se trauma prebrodila i saznali odgovori. Cijelu tu priču prati bajkovita priroda skandinavskog otočja, prepuna mitologije i legendi koja daje posebni touch cijelom putovanju. Priče o selkijama ili tuljanima koji mogu odbaciti kožu i poprimiti ljudski oblik, okosnica su legende koja je opčinila Auru i koju ona ispisuje kroz sedam koža.
Prva koža: Smrt. Ako želiš promjenu, zavitlaj mačem, podigni glas. Druga koža: Obračun. On će ti dati cvijeće da zaboraviš. Ti posij sjeme da zapamtiš. Str. 90.
Prvi dio knjige dosta mi je zbunjujući zbog velikog broja likova, neobičnih okolnosti, mjesta radnje i repetitivnih dijelova kojima nisam baš vidjela smisla. Ali kako knjiga teče, vi ste najprije sudionik, a onda i aktivan akter Estherine boli. Shvaćate da je njezin svijet (a tako i svijet nas čitatelja) u kaosu i želite što prije razriješiti enigmu Aurina nestanka. Ali, ne. Ne ide to tako brzo.
Dolaskom u Dansku, Esther put vodi na Fejorske otoke. Time nije ništa bliže Aurinu nestanku, ali počinje razumjeti njezin sanjiv i i ekspresivan svijet (prepun tetovaža). Naime Aura je, osim što je pisala dnevnik, dala tetovirati sedam rečenica (koža) čije značenje Esther polako otkriva simbolično ljušteći kože, sloj po sloj.
Knjiga je potraga za istinom, prepuna ožiljaka i samodestrukcije. Ta potreba za kažnjavanjem sebe svojstvena je podjednako jednoj i drugoj sestri. Emocije koje osjećamo polako upijamo čitajući i stvari nam konačno postaju jasne. Ipak, sve se to moglo jako dobro odraditi i na kojih dvjestotinjak stranica manje. Sporost radnje i veliki broj stranica mali su minus u inače odlično zamišljenoj temi. Kože koje odbacujemo i koje nas oslobađaju izvrsna su metafora života.
O autorici
Holly Ringland autorica je svjetskog bestselera Izgubljeno cvijeće Alice Hart, koji je preveden u više od 30 zemalja te adaptiran u TV seriju sa Sigourney Weaver i Alycijom Debnam Carey u glavnim ulogama. Njezin je roman 2019. godine osvojio i najveću australsku književnu nagradu. Holly je odrasla u Australiji, a od 2020. živi na jugoistoku Queenslanda, gdje je napisala svoj roman Sedam tajni Esther Wilding.
Volite li romane u kojima se životi žena na neki način isprepliću i poistovjećuju sa životinjama ili nadnaravnim bićima, svakako bacite oko na sljedeće osvrte:
Violinistica je fikcionalna proza temeljena na stvarnoj povijesnoj ličnosti Anni Mariji della Pieta(1696.–1782.) koja je bila je jedna od najpoznatijih glazbenica u Ospedale della Pietà, venecijanskom sirotištu za djevojke s izvanrednim glazbenim obrazovanjem.
Radnja je smještena u godinu 1696., kada je Venecija imala najveću ekonomsku i političku moć, što je omogućilo razvijanje umjetnosti i znanosti.
Anna Maria i članice Figlie di coro, slavnog orkestra sirotišta Ospedale della Pieta, bile su vrhunske glazbenice. Postoje dokazi koji sugeriraju da su članice orkestra pomagale u stvaranju glazbe slavnom Antoniju Vivaldiju.
Jednog dana, u ne tako dalekoj budućnosti Anna Maria della Pieta bit će Netko. str. 42.
Dijete u otvoru
Mala je djevojčica ostavljena kao beba u otvoru sirotišta Ospedale koje vode časne sestre. Tek rođene bebe mahom su ostavljale u otvoru neudane mlade djevojke, siromašne nadničarke i prostitutke koje su zatrudnjele i nisu se mogle brinuti o djetetu.
Ospedale je, osim sirotišta, istodobno bila i glazbena škola, poznata po izvanrednim glazbenicama. Anna Maria vrlo rano pokazuje talent za violinu; njezin sluh, intuicija i gotovo opsesivna predanost izdvajaju je među ostalim djevojčicama. Na jednoj glazbenoj audiciji u sirotištu njezin talent uočava poznati maestro.
Nju ćeš odnijeti u Pietau. Za dva tjedna, kad malo ojačaš. Ali, ni dana kasnije. Ako previše naraste neće stati u otvor. str. 8.
Ulazak u red najboljih
Anna Maria zna da je njezino mjesto među najboljima. Ali njezin put do tamo pun je trnja. Maestro je hladan i distanciran, prepun egoističnih zahtjeva. Anna Maria ne neposustaje jer je violina njezin život. Svirajući violinu ona vidi boje, vidi mirise i okuse, vidi glazbu, vidi Veneciju i vanjski svijet.
Nakon napornih, svakodnevnih vježbi, Anna Maria postaje, kao najmlađa violinistica sa samo trinaest godina, prva violina Ospedale orkestra Figlie di coro. Ali njezin napredak košta je prijateljstava u sirotištu, a kako napreduje i uz glazbu počinje i komponirati, osjeća zavist samog maestra koji ne želi da neki glazbenik, još k tome i žena, bude bolji od njega samog.
Svaka od nas je posebna. Sve imamo talent veći nego što većina ljudi može uopće sanjati. Zaslužile smo biti ovdje. str. 318.
Dojam o djelu
Vrijedan je napor autorice da neke, pomalo zaboravljene povijesne osobe izvuče iz zaborava. O Anni Marijidella Pieta nema puno podataka. Ono što znamo je da je bila Vivaldijeva učenica i članica Figlie di coro, koje su činile najtalentiranije djevojke, glazbenice iz sirotišta Ospedale della Pietà.
Premda je na prvu ovo roman o vrlo talentiranoj djevojci, zapravo je roman o jednoj ambiciji koju ništa ne može zaustaviti. Tolika odricanja, teško i naporno vježbanje pod paskom genijalnog, ali zahtjevnog i sebičnog učitelja, a sve kako bi bila najbolja, ne može vas ostaviti ravnodušnim. U redu je da čovjek ima zdravu ambiciju i želju da napreduje, ali Anna Maria je za to morala platiti visoku cijenu. Pitanje je što je važnije: biti prvi i biti najbolji ili biti čovjek.
Na trenutke mi je lik Anne Marije vrlo dvojben. Ali, s obzirom na okolnosti u kojima je rođena i kako je odgajana, sve joj opraštamo. Premda… Cijena uspjeha je previsoka.
Figlie di coro
Članice Figlie di coro bile su vrhunske glazbenice. Djevojke su svirale iza žice tako da ih publika nije mogla vidjeti, već samo čuti. Ta slika žena u zlatnom kavezu, žena s maskama kojima je identitet samo glazba bez ikakvog drugog znaka njihove osobnosti, slika je dekadentnog umjetničkog svijeta Venecije pod maskama koja dopušta ljudima različite uloge. A sve su to uloge u kojima je dominantan muškarac.
Ne znamo je li Anna Maria uistinu skladala kao što to implicira autorica, ali ako i jest, i ako je to njezin učitelj Vivaldi znao, dobro se potrudio da prisvoji njezine kompozicije i objavi ih kao svoje.
O autoru
Harriet Constable je novinarka, filmska producentica i spisateljica s prebivalištem u Londonu. Njezini novinarski članci i dokumentarna djela objavljivana su u časopisima kao što su New York Times, BBC, Guardian, The Times, Financial Times, NPR, i The Economist. Diplomirala je novinarstvo u ljetnoj školi na sveučilištu Columbia, stipendistica je organizacije Pulitzer Center te članica društva umjetnika Royal Society of Arts.
Obećanje vode prati razdoblje razdoblje od 1900. do 1977. godine, a radnja se događa u Keralu, u južnoj Indiji. Glavni je lik djevojčica Marriamma koju upoznajemo u dobi od dvanaest godina, neposredno prije vlastitog vjenčanja. Njezinu sudbinu, obitelj, potomke i rodbinu pratimo tijekom šestotinjak stranica ove epske sage. Knjiga je intimno putovanje nevjerojatnim krajolicima i kulturom u kojima upoznajemo narode, starosjedioce i kolonijalne osvajače, a svima njima poveznica je voda.
Sve su vode povezane i jedino su zemlje i ljudi u diskontinuitetu. str. 77.
Velika Ammachi
Kada dvanaestogodišnjakinja iz kršćanske zajednice u Kerali odlazi brodom na vjenčanje gdje će prvi put upoznati svojeg četrdesetogodišnjeg supruga, zna da je to nešto što se od nje očekuje jer je dio njihove kulture i običaja. Udaje se za čovjeka udovca koji već ima malog sina i kojem postaje pomajka. Puna zebnje zbog ulaska u novi dom, Marriamma ni ne sluti da je pred njom plodan i neobičan životni put u kojem će mnogo godina biti glava obitelji nazvana Velika Ammachi (velika majka).
Dvanaest joj je godina i ujutro će se udati. str. 3.
Prokletstvo
Nakon udaje, u suprugovu domu, Marriamma čuje za prokletstvo vode, odnosnu obiteljsku tradiciju utapanja, obično sinova, koja dohvati skoro svaku generaciju. Kako se ta priča obnavlja, svi se potomci boje vode, ne žele učiti plivati, zaobilaze je.
Mariamma ne vjeruje puno pričama, uzda se u vjeru u Boga i dobar život sa znatno starijim suprugom. Život je na Parambilu čudesan. Pun boja, životinja, ljudi, tradicije, običaja. Stanovnici su siromašni i neuki ljudi koji vrijedno rade na zemlji i poljima. Istina, zemlja obično nije njihova, već kolonijalnih osvajača, ali ljudi su naučeni da se hrabro nose sa svojim problemima. Međutim, kad se dogodi prva smrt, Marriamma skoro poklekne, ali vjera i nada koju ima u Boga daju joj snagu da preuzme na svoja pleća mnoga iskušenja.
Sve su vode povezane i njihov je svijet beskonačan. A on stoji na njegovom rubu. str. 43.
Dojam o djelu Obećanje vode
U knjizi se smjenjuju životni ciklusi kao što se smjenjuju godišnja doba. Obećanje vode romaneskna je saga o jednoj obitelji koja živi uz vodu, a ona je i prokletstvo i nit života i maya, opsjena, koja čuči u umovima stanovnika čekajući koga će sljedećeg voda odnijeti.
Život koji nije lagan, kastinske podjele, vladavina manjine i zemlja u koju je potrebno uložiti mnogo truda da bi ubrali plodove, sve su to teme koje se provlače ovom epopejom. A najveća je tema obitelj kao stup, obitelj koja pada i uvijek se ponovno diže i jaka žena na čelu te obitelji. Likovi su arhetipski – otac, suprug, materijalno skrbi za obitelj teškim radom, a žena drži ognjište, obitelj, brine o djeci i u ovom slučaju, o cijelom imanju, uključujući i osobe iz drugih kastinskih struktura koji su radnici na imanju. Iako autor ne daje direktnu kritiku kastinskom sustavu, emocionalnim pričama i sudbinama likova proteže se nepravda i nehumanostkastinske podjele.
Britanski kolonizatori i siromaštvo naroda
Vrijeme koje knjiga prati svjedočanstvo je teškog života običnih ljudi pod vladavinom britanskih kolonizatora. Narod je nepismen, nedovoljno educiran, sela su bez struje, a u blizini se nalaze lazareti s kolonijama gubavaca. Marriamma rađa kćerku s Down sindromom, ali ne zna ništa o tom poremećaju sve dok ne prođe mnogo godina. Zna samo da je njezina beba Mol uvijek sretna beba.
Kako njezino zanimanje za medicinu raste i ona postaje educiranija, mnoge teme i tabui to više nisu. Marriamma shvaća da za sve postoji uzrok i posljedica koja se može medicinski objasniti. A samim tim saznanjem, nestaje i strah od vode i postaje jasnije shvaćanje o povezanosti vode kao elementa života.
Knjiga je puna emocionalnih rana koje nose likovi. Ali nećete pročitati da se ijedan lik žali. Oni su naučili nositi svoje rane u srcu kao što svakodnevno nose duboke krčage vode na glavama. A nijedan od njih nije heroj. To su sve odreda obični ljudi. Upravo zbog toga su i vjerodostojni.
Kako je tako malen otok ovladao polovicom svijeta, to je ono što želim znati. str. 326.
O autoru
Abraham Verghese profesor je na Medicinskom fakultetu Sveučilišta Stanford, SAD. Njegova prva knjiga My Own Country, koja govori o AIDS-u u ruralnom Tennesseeju, ušla je u završni izbor za nagradu Nacionalnog kruga književnih kritičara za 1994. i imala filmsku adaptaciju u istoimenom filmu u režiji Mire Nair. Druga knjiga, The Tennis Partner, proglašena je nacionalnim bestselerom po izboru New York Timesa. Vrata suza, njegov treći roman, na listi bestselera New York Timesa bio je više od 110 tjedana. Njegov najnoviji roman Obećanje vode također oslikava autorovu strast prema znanosti i medicini, kao i fascinaciju poviješću i duhom vremena koji oblikuje ljudske sudbine.
Da si barem tu roman je koji je u meni izazvao dvojake osjećaje. Razumjela sam potrebu da se obradi tema koja se bavi utjecajem covid pandemije na tjelesno i psihičko zdravlje čovjeka, ali me sama realizacija nije oduševila. Već sam prije čitala Knjigu o dva puta iste autorice pa sam vidjela da je sklona raditi nagle obrate u sadržaju, što se uglavnom događalo u završnom dijelu knjige. U ovom romanu već se na sredini romana autorica odlučila za potpuni zaokret koji radnju usmjerava u sasvim drugom smjeru.
Putovanje
New York upravo zahvaća epidemija covida koju još nitko ozbiljno ne shvaća. Diana O’Toole s zaručnikom Finnom planira romantično putovanje na otočje Galapagos, nadajući se da će je Finn tamo zaprositi. Diana je suradnica u Sotheby’su, poznatoj aukcijskoj kući i pred njom je prilično izgledno promaknuće, dok je Finn mladi kirurg, specijalist u obližnjoj bolnici.
Karte su kupljene, prtljaga spremna, a Diana je uzela slobodne dane. Još se čeka da Finn dobije slobodno na poslu, ali Finn ne može napustiti grad. Broj oboljelih od covida rapidno raste i Finnova dežurstva gotovo su cjelodnevna. Zajedno odlučuju da je najbolje da Diana otputuje sama i tako se makne od izloženosti virusu, a novac za boravak ionako je već potrošen.
Galapagos
Dolazak na Galapagos vrlo je kaotičan za Dianu. Sve kreće po zlu: prtljaga joj je izgubljena na aerodromu, signala za mobitel nema, hotel je zatvoren, a otok se postepeno izolira u strahu od pandemije. Kad je mislila da je izgubljena, Diana upoznaje lokalnu obitelj koja joj pruža privremeno utočište. Nakon toga, malo po malo, tjedni provedeni na otoku pokazali su se možda najljepše provedenim vremenom u Dianinom životu. Osjećajući malu grižnju savjesti, Diana piše razglednice Finnu kako bi mu bar malo dočarala ljepotu otoka i ljudi koje je upoznala. Sve do jednog dana kada, plivajući predaleko u azurnom moru, Diana shvati da se nema snage vratiti i da će se vjerojatno utopiti…
Možeš li mi stisnuti ruku? Možeš li micati prstima? Znaš li gdje si? str. 198.
Dojam o djelu
Da si barem tu neobičan je roman i nisam sigurna da mi se svidio smjer u kojem se priča razvila. U prvom dijelu dobili smo bajku, a u drugom otrježnjenje.
Dva potpuno različita dijela romana intrigantna su po svojoj strukturi. Roman je duboka prilika za samorefleksiju i razmišljanje o rastezljivosti ljudskih granica. Roman preispituje odluke koje činimo u važnim životnim situacijama i način na koji naša psiha reagira na stresne i nepredviđene situacije.
Sama ideja je zanimljiva, ali knjiga je bila nepotrebno detaljna i spora, pogotovo u drugom dijelu. Autorici priznajem da dobro zna pokazati ljudske emocije u najrazličitijim stanjima i prilikama. Priča nas vraća u rane dane pandemije, u koje se zapravo nitko ne želi vratiti, ali možemo razumjeti strah, neizvjesnost i zbunjenost koju je osjećala Diana i nemoć koju je osjećao Finn gubeći pacijente kao dežurni liječnik u bolnici. Sve je to već proživljeno i nerado se vraćam tom sadržaju.
Roman je naravno fikcija, ali prikazuje stvarno proživljeno iskustvo većine nas koji smo preboljeli covid.
Nakon tog iskustva, mislim da ljudi ipak više žele čitati bajku.
Ti si u pustolovini, podsjećam samu sebe. str. 29.
O autorici
Jodi Picoult autorica je 27 romana, s 40 milijuna prodanih primjeraka diljem svijeta. Dvanaest puta su se njezine knjige nalazile na prvom mjestu liste bestselera New York Timesa, uključujući i Knjigu o dva puta. Pet je romana ekranizirano, a Između redaka, koji je napisala s kćeri Samanthom van Leer, adaptiran je u mjuzikl.
Nakon prve knjige Putujem sama, Otok vrana najbolja mi je Bjorkova knjiga. Otok vrana pravi je nordijski noir, a opet nije tako mračna i puna bizarnih detalja kao Vuk ili Dječak koji je volio jelene.
U ovoj knjizi autor se iz gradskog miljea seli na slikoviti otok Hidru (što je i naslov originala) uz norvešku obalu u blizini Trondheima. Živopisnost otoka, lokalna zajednica koja se dobro poznaje, uvježbani tim istražitelja, sve je to pridonijelo dobrom osjećaju uz čitanje ove knjige. Knjiga me nije iznevjerila. Otok vrana uistinu je dobar roman.
Hidra
Kako joj je predah od osobnih trauma i policijskog posla bio veoma potreban, Mia se povukla na slikoviti otok Hidru u nadi da će pronaći mir. Otok je osvojio ljepotom prirode i ljudima koji su jako međusobno povezani, ali i pričama koje otok prenosi. Već po dolasku, Mia čuje priču o dječaku Jonathanu koji je netragom nestao prije tri godine. Tada je otočka zajednica poduzela sve da se dječak pronađe, ali bez uspjeha. Uskoro se Jonathanovo ime ponovno spominje.
Četiri mogućnosti: Jonathan je doživio nesreću. Jonathan je ubijen. Jonathan je otet i mrtav je. Jonathan je otet i živ je. str. 53.
Vrane
Na oltar mjesne crkve netko je objesio tri mrtve vrane, a Jonathanovo je ime ispisano krvlju u brodici na obali. Tu je pronađeno tijelo brutalno ubijene tinejdžerice Jessice Bakken. U isto vrijeme, Mia dobiva zamolbu mlade Sofije, Jonathanove prijateljice, da istraži Jonathanov nestanak. Mia prihvaća zadatak, ali postepeno shvaća da su slučajevi povezani i uključuje Holgera u istragu. Holger i Mia ponovno se ujedinjuju i istražuju slučajeve. Napetost na otoku raste, a pritisak da se slučajevi riješe sve je veći. Mia i Holger Munch ubrzo otkrivaju da naizgled idiličan otok krije daleko više mračnih tajni koje neki lokalni stanovnici vješto skrivaju.
Promatračnice za ptice. To mu se činilo kao najbolje mjesto za čekanje. Iz počiniteljeve perspektive. str. 377.
Dojam o djelu
Otok vrana vrlo je dobro strukturirana priča. Nije brze radnje, napetost se gradi postupno kako s vremenom upoznajemo stanovnike i odnose u maloj otočkoj zajednici. Sporedni su likovi kompleksni i nijedan nije napisan plošno, kao uostalom ni likovi istražitelja. Mia i Holger standarno su dobri, s iznimkom što je u ovom romanu Mia znatno omekšala, kao da se pomirila sa sudbinom, ne razmišlja više o suicidu i žalu za sestrom kao u prethodnim romanima. Nestali dječak, a zatim ubijena tinejdžerica, zaokupljaju u potpunosti Mijinu pažnju. Holger je, kao i uvijek, sklon pomoći Miji bez obzira na to bio na dužnosti ili ne.
Radnja je dosta realistična i podsjeća na ambijent iz najboljih skandinavskih serija. Mia i Holger moraju se snaći u labirintu skrivenih tajni, duboko zakopanih. U radnji ima i malo okultnih, misterioznih znakova te poslanica iz Biblije koje su samo mistični touch na događaje na otoku Hidru.
Simbolika vrana kao vjesnika smrti daje nagovještaj nečeg zlosutnog i misterioznog. Uz to, autor koristi udaljenost i i izoliranost otoka prekrivenog maglom kao lirsku metaforu, kako bi naglasio unutarnje stanje same Mije pri dolasku na otok. Mijina su razmišljanja jako introspektivna i emocionalno nabijena. Nakon nekog vremena, Mia se malo pomalo psihički stabilizira u kontaktu s lokalnom zajednicom. Vlastitu emocionalnu zbrku ostavlja po strani i baca se na rješavanje nestanka dječaka, a zatim i smrti tinejdžerice.
Knjiga je dosta opširna, gotovo petsto stranica, ali to ne osjećate jer ste lako uvučeni u radnju. Poglavlja su kratka i drže pažnju pa samo čitanje stvarno ne predstavlja problem.
Opisi otoka jako su lijepi tako da možete mentalno putovati na udaljeni norveški otok, zamišljajući ljepotu i intenzitet prirode na izoliranom otoku koji predstavlja mali ornitološki raj.
Što se tiče samog autora, zanimljiva mi je njegova usredotočenost, da ne kažem opsjednutost životinjama koje su uvijek personifikacija određenog značenja. U ovoj knjizi to su vrane, a u prethodnima sova, vuk, jelen.
Ako želite čitati i druge Bjorkove knjige, stavljam redom kod nas prevedene:
Samuel Bjork pseudonim je pod kojim Frode Sander Oien piše svoje krimi romane. Njegov prvi krimić, Putujem sama (2013.), postigao je svjetski uspjeh, osvojio cijenjenu norvešku Nagradu knjižara i bio glavni hit u najvećem švedskom knjiškom klubu 2014. Uslijedili su bestseleri Sova i Dječak koji je volio jelene. Vuk je prednastavak romana Putujem sama, u kojem upoznajemo mladu Miju Krüger i Holgera Muncha, a Otok vrana njegov je najnoviji roman u izdanju nakladničke kuće Znanje.
We use cookies on our website to give you the most relevant experience by remembering your preferences and repeat visits. By clicking “Accept All”, you consent to the use of ALL the cookies. However, you may visit "Cookie Settings" to provide a controlled consent.
This website uses cookies to improve your experience while you navigate through the website. Out of these, the cookies that are categorized as necessary are stored on your browser as they are essential for the working of basic functionalities of the website. We also use third-party cookies that help us analyze and understand how you use this website. These cookies will be stored in your browser only with your consent. You also have the option to opt-out of these cookies. But opting out of some of these cookies may affect your browsing experience.
Necessary cookies are absolutely essential for the website to function properly. These cookies ensure basic functionalities and security features of the website, anonymously.
Kolačić
Trajanje
Opis
cookielawinfo-checkbox-analytics
11 months
This cookie is set by GDPR Cookie Consent plugin. The cookie is used to store the user consent for the cookies in the category "Analytics".
cookielawinfo-checkbox-functional
11 months
The cookie is set by GDPR cookie consent to record the user consent for the cookies in the category "Functional".
cookielawinfo-checkbox-necessary
11 months
This cookie is set by GDPR Cookie Consent plugin. The cookies is used to store the user consent for the cookies in the category "Necessary".
cookielawinfo-checkbox-others
11 months
This cookie is set by GDPR Cookie Consent plugin. The cookie is used to store the user consent for the cookies in the category "Other.
cookielawinfo-checkbox-performance
11 months
This cookie is set by GDPR Cookie Consent plugin. The cookie is used to store the user consent for the cookies in the category "Performance".
viewed_cookie_policy
11 months
The cookie is set by the GDPR Cookie Consent plugin and is used to store whether or not user has consented to the use of cookies. It does not store any personal data.
Functional cookies help to perform certain functionalities like sharing the content of the website on social media platforms, collect feedbacks, and other third-party features.
Performance cookies are used to understand and analyze the key performance indexes of the website which helps in delivering a better user experience for the visitors.
Analytical cookies are used to understand how visitors interact with the website. These cookies help provide information on metrics the number of visitors, bounce rate, traffic source, etc.
Advertisement cookies are used to provide visitors with relevant ads and marketing campaigns. These cookies track visitors across websites and collect information to provide customized ads.
