Ilaria Tuti: Cvjetovi iz kamena

Nakladnik: Znanje, 2024.

Naslovnica knjige Cvjetovi iz kamena: ©Znanje

Prevela Morana Mazor

Ilaria Tuti Cvjetovi iz kamena

Povijesni okvir

Ilaria Tuti nije nam nepoznata autorica. Serijal njezinih romana u kojima je glavni lik istražiteljica Teresa Battaglia vrlo je popularan. U  hrvatskom prijevodu čitali smo odličan roman Cvijeće iznad pakla.

U romanu Cvjetovi iz kamena Ilaria Tuti posegnula je za drugačijom pričom. Pričom o malo poznatoj, ali vrlo relevantnoj povijesnoj epizodi o karničkim nosačicama. Radi se o događajima iz Prvog svjetskog rata. Priča je to o ženama koje su se na visokim prijevojima Karnijskih Alpi penjale na vrhove i opasne planinske usjeke kako bi streljivom i hranom opskrbile vojnike na austrougarskoj bojišnici.

Kad je sve izgubljeno, čast je jedina valuta za razmjenu koja ostaje čovjeku da vidi sebe priznatog kao takvog, a ne kao zlikovca. str. 109.

Agata Primus

Agata je mlada žena koja živi u gradiću Timau brinući se o teško bolesnom ocu. Sve njezine djevojačke maštarije, sanjarenja i htijenja prekida poziv mjesnog župnika koji moli mještane za pomoć izgladnjeloj i ranjenoj vojsci u planinama. U selu su ostale gotovo samo žene. Većina muškaraca je na bojišnici. Neki, kao Francesko izbjegli su odlazak u vojsku zahvaljujući svom bogatstvu. Ali, za Agatu i njezine prijateljice nema dvojbe. Nosit će na leđima teške rance s hranom, streljivom i medicinskim potrepštinama, kroz usjeke do visokog platoa u Alpama na kojem se utaborila talijanska vojska.

Ismar

Ismar je austrijski snajperist koji progoni talijanske trupe. Sakriva se visoko u snježnim gudurama na prijevoju Karnije čekajući da netko od talijanskim vojnika upadne u zasjedu. Ismar nije profesionalni ubojica, nekad je bio inženjer. Ali vihori rata odredili su njegovu sudbinu umjesto njega. Sada je skriven u snježnoj klijeti, promrzao i prepušten svojim mislima, sve dok ga gotovo slučajno ne rani Agatin metak.

Ono što stoji preda mnom je čovjek, bijel poput snijega koji mu pada s ramena.
Nagonski prepoznam njegovu vrstu, i zapucam. str. 137.

Karnijske nosačice

Volim romane koji su, premda fikcija, zasnovani na povijesnim činjenicama. Ilaria Tuti je iskoristila jedan pomalo zaboravljen dio talijanske povijesti kako bi napisala roman Cvjetovi iz kamena. Radi se o ženama koje su u jeku Prvog svjetskog rata, u sukobu Talijana s austrougarskom vojskom, ponijele ogroman teret i pokazale nevjerojatnu hrabrost noseći na leđima prijeko potrebne stvari za talijansku vojsku u Alpama. Slabo odjevene i obuvene, skoro potpuno izgladnjele, riskirale su svoje živote penjući se strmim usjecima po strahovito uskim gudurama stalno očekujući snajperski metak. Vlada Republike Italije posthumno je odlikovala jednu od njih, karnijsku nosačicu Mariu Plozner Mentil, jedinu ženu po kojoj je jedna vojarna dobila ime. Karnijske nosačice zapravo su bile ključne za otpor i opstanak alpskih trupa na Karnijskoj visoravni.

Ponekad je teško učiniti ono što je ispravno, toliko zastrašujuće sa se doima kao neprirodan čin. str. 141.

Dojam o romanu Cvjetovi iz kamena

Svidjelo mi se kako Ilaria Tuti piše o ratu, bez bez želje da indoktrinira čitatelja. Njezin patriotizam i ljubav prema domovini neupitni su, ali zanimljiv je stav prema kojem i prema neprijatelju izražava poštovanje i vjeru da nisu svi s druge strane barikade loši ljudi. Iako su Cvjetovi iz kamena ratna priča, to je priča i o snovima, djevojaštvu, otvorenom i poštenom srcu, ljubavi i i časti. Lik kapetana koji dostojanstveno pregovara s neprijateljem Ilaria Tuti napisala je toliko ljudski i vjerodostojno, tako da nam je taj, zapravo sporedan lik, predstavio pravu definiciju časti kakvu rijetko viđamo.

Radnja teče  u prvoj osobi, pripovijedanjem mlade Agate koja je jedna neiskvarena, obična mlada žena koja nikad nije sanjala da će biti heroina. A to uistinu jest. Heroine su i sve njezine prijateljice i sumještanke čije smo opasne uspone pratili u ovoj priči. Na ovom putu nade i očaja, Agata otkriva snagu u sebi za koju nikad nije vjerovala da postoji, kao i vrijednost prijateljstava koja su veća od života.

Jako je lijep ovaj roman o ženskoj snazi. Po  literarnoj vrijednosti nadmašuje mi kriminalističke romane Ilarie Tuti. Mada, neki će možda misliti i obrnuto.

A kameni cvijet? Nigdje se ne spominje njegovo ime, ali mislim da se radi runolistu.

Ilaria tuti Cvjetovi iz kamena

O autoru

Ilaria Tuti živi u talijanskoj pokrajini Udine, u općini Gemona del Friuli. Dobitnica je književne nagrade Rapallo za roman Cvjetovi iz kamena, a za roman Nimfa dormiente nominirana je za nagradu Edgar. Autorica je i serijala kriminalističkih romana u kojima je glavni lik detektivka Teresa Battaglia. Njezini su romani objavljeni u dvadeset sedam zemalja. 

Gdje kupiti roman Cvjetovi iz kamena:

Znanje

Carlo Lucarelli: Glasovi u tami

Nakladnik: Znanje, 2020.

Naslovnica romana Glasovi u tami: ©Znanje

Maskira se.

Zašto?

Osim toga, čuje zvukove.

Kakve?

Uhvati ga. Uhvati ga… (str. 88.)

Carlo Lucarelli: Glasovi u tami

Glasovi u tami

Bolognom hara serijski ubojica. Dok većina policajaca uopće ne vjeruje u postojanje serijskog ubojice kao takvog, jer se to događa samo u Americi, viši inspektor i psihijatar Vittorio Poletto šalje svoju policajku inspektoricu Graziu Negro u pomoć bolognskim kolegama.

Slijepi mladić Simone ne izlazi iz svoje sobice u potkrovlju. Tamo ima skener pomoću kojeg upada u računala, mobitele, policijska i taksi radija i tako osluškuje svoj grad.

Sasvim slučajno, čuje glas od kojeg ga podilaze srsi:

 Mladić. Ali nešto nije u redu s njegovim glasom. Ne sviđa mi se. … Ne sviđa mi se. Ima srebrn glas. Klizi nad krivim kontrabasom koji se čuje tek u pozadini i nabire ga poput kože koja se ježi. Glas mu je srebrn, hladan, lažan. … To je srebrni glas koji hini. (str. 35.-36.)

Čini se da tako postaje jedini koji može prepoznati mahnitog serijskog ubojicu. Policija ga naziva Iguana, jer nakon svakog ubojstva preuzima identitet svoje žrtve.

Žrtve se redaju, Iguana postaje sve psihotičniji u traženju svog identiteta, u traženju svoje kože, u potrazi za likom koji će napokon utišati paklena zvona.

 Čujem paklena zvona. Čujem ih kako mi odzvanjaju u glavi, po cijele dane i noći, svaki put zatitraju mi kostima kao da je moj mozak i sâm živo zvono koje titra i lomi se na svaki udarac. … Čujem ih, paklena zvona. Uvijek, svakoga dana i noći, stalno, čujem paklena, posmrtna zvona koja zvone meni. (str. 13.-14.)

Inspektorica Grazia i Simone zajedničkim snagama love Iguanu, no kako uloviti osobu bez lica?

Trokut likova u romanu Glasovi u tami

Ovaj je roman pisan iz tri različita gledišta.

Pratimo Simona, slijepog mladića koji svijet ne doživljava vidom, već ponajprije sluhom. Dijelovi koje čitamo iz njegove perspektive čista su poezija. To je glazba različitih zvukova, boja i oblika. Sinestezija u svom pravom značenju.

Za mene i boje imaju drugačije značenje. Boje, baš kao i sve drugo, imaju svoj glas, zvuk po kojem se razlikuju i po kojem ih mogu raspoznati. I pojmiti. Modra me tako, primjerice, zbog svojih m i r, podsjeća na more… Crnu ne mogu zamisliti, ali znam da je boja ništavila, ničega, praznine.

Ali nije riječ samo o aliteraciji. Neke boje za mene imaju značenje zbog ideje koju u sebi sadrže. Zbog zvuka ideje koju sadrže. Srebrna, primjerice, sa svojim r koje kao da grebe, struže i razdire riječ iznutra, boja je nečega što peče kožu… (str. 6.)

Carlo Lucarelli: Glasovi u tami

Drugi glas je Iguana. On je psihotičan i divlji. Uvlači nas u svoju glavu unutar koje odjekuju, bez kraja i konca, zvona pakla. Usisava nas u svoju kožu unutar koje divlja ljuskavo čudovište. Jeziv je i potpuno maničan. Neće stati jer ne može. Neće stati jer se mora reinkarnirati, iznova i iznova i iznova.

Ponekad mi nešto gmiže pod kožom, nekakva životinja, i brzo se miče amo-tamo, ali ne znam što je jer se nalazi ispod. … Samo sam jednom uspio zarezati ruku i ugledao nešto kako viri, poput sićušna zelena zareza nalik repu i uhvatio sam ga među prste i počeo vući van, ali uvijek bi mi skliznuo i činilo se kao da ima ljuske… (str. 50.)

Glas inspektorice Grazie jedini je logičan i pozoran. Ona svojim analitičkim mozgom zapaža sve oko sebe i donosi zaključke na osnovu viđenog. Muči je seksizam u policiji, dakako. Jako je mlada, pomalo zbunjena, ali u svom poslu vješta.

Glasovi u tami – noir roman s kojim nisam načisto

Glasovi u tami nije roman koji je lako opisati. Još uvijek nisam sigurna sviđa li mi se ili ne.

Definitivno razumijem zašto je postao veliki hit, ali isto tako mi nije jasno zašto su ljudi baš toliko oduševljeni. Uglavnom, nabrojat ću vam njegove prednosti i mane, a vi ga svakako pročitajte i sami oblikujte mišljenje. Ima tek dvjestotinjak stranica i brzo ćete ga dovršiti.

Najprije, dobre strane. Iako s nekim knjigama definitivno ne kliknem (Clemens J. Setz – Indigo ili Cari Mora Thomasa Harrisa), u svakoj volim pronaći neke dobre stvari i vrijednosti koje ja možda nisam razumjela, ali vi biste mogli. Sviđa mi se što nema praznog hoda. Uvijek se nešto događa, sve je povezano, jurimo čas za inspektoricom, čas za Iguanom, napeto osluškujemo ritam grada sa Simonom. Iguana je lik koji se rijetko nalazi u književnosti i slažem se s usporedbom da zbog njega roman pomalo baca na Harrisov Kad jaganjci utihnu. Iguana roman čini jezivim i jedini je pamtljiv lik.

Kod slijepog Simona sviđa mi se način na koji doživljava svijet. Uživala sam u njegovim tumačenjima boja i značenja riječi i svaka čast prevoditelju Deanu Trdaku koji je uspio i na našem jeziku dočarati sve ono što Simone osjeća, misli i doživljava na talijanskom.

Carlo Lucarelli: Glasovi u tami

E sad… Nije mi se svidjela sva ta grozničavost koja se prelijeva iz svake stranice. Sve je brzo, psihotično, nadrealno i pomalo kao da je priča žrtvovana kako bi se postigla začudnost i očaranost čitatelja vješto igrom riječi i izraza kojima barata autor.

Glasovi u tami relativno su kratak roman pa su svi likovi, osim ubojice, samo površno opisani. I ponavljam, roman je dobar, ali nije mi toliko dobar… Neću reći da sam razočarana jer treba uživati i u ljepoti riječi, ali ipak sam očekivala malo više.

Ostali naslovi ovog autora:

Carlo Lucarelli autor je mnoštva romana, no kod nas je preveden samo jedan – Glasovi u tami. Kao što sam gore već navela, interesantno je da je to zapravo roman iz 1997. godine. Mi smo ga otkrili tek skoro 25 godina poslije. To, naravno, ne umanjuje njegovu vrijednost, dapače. Jedino je malo čudno kad likovi uvlače antene u mobitele…

Gdje kupiti:

Znanje