Oznaka: skandinavska književnost

Objavljeno

Jo Nesbø: Krvavi mjesec

Nakladnik: Fokus, 2023.

Naslovnica knjige Krvavi mjesec: ©Fokus

Prevoditelj: Jelena Loma

Jp Nesbo Krvavi mjesec

Dvadeset pet godina je prošlo od prvog romana Jo Nesbøa Šišmiš, u kojem je autor utjelovio lik problematičnog detektiva koji ima problem s alkoholizmom, a mi upravo čitamo trinaesti nastavak serijala pod nazivom Krvavi mjesec. Harry Hole je, naravno, još uvijek živ, ne posve zdrav, ali i dalje alkoholičar kojeg policijski stožer ne želi ponovno angažirati u istragama, premda uživa povjerenje kolega.

Harry ulazi u priču

Dok se Harry opija na drugom kraju svijeta, ne mogavši preboljeti što je ostao bez voljene Rachel, kolege u Oslu pokušavaju riješiti misterij nestalih djevojaka. Nakon što je jedna od djevojaka pronađena mučki ubijena, prerezana grla, istražitelji iz Osla zazivaju Harryjev povratak, ali bezuspješno. Harry nema motiva za povratak. Ali kako se u sudbinu često umiješa slučaj, tako se upliće i ovaj put. Zaduženu posrnulu glumicu Lucille, Harryjevu prijateljicu sa šanka, ucijenjuju kamatari koji su produžena ruka mafije. Ima deset dana da nabavi novac. Za Harryja nema dileme, ako riješi slučaj, zaradit će honorar kojim može platiti glumičin dug i osigurati joj miran život.

Harry se vraća u Oslo

Vrativši se u Oslo, Harry prihvaća ponudu milijardera Markusa Roeda koji se dovodi pod sumnju da je umiješan u nestanak djevojaka. Markus nudi Harryju izdašan novčani iznos da dokaže njegovu nevinost i pronađe pravog krivca.

Harry okuplja svoj tim

Znajući da je “oštećena roba” i da ga istražitelji neće pozvati u ekipu, Harry odluči sam oformiti svoj tim za rješavanje slučaja nestalih i ubijenih djevojaka. Njegovu ekipu čine prijatelj iz djetinjstva sklon dilanju kokaina, korumpirani policajac koji još ima svojih veza i psiholog koji umire od raka. Harryjeva pomaknuta ekipa sastaje se svakodnevno u bolničkoj sobi teško oboljelog Stalea, psihologa, praveći analize događaja. Nakon nekoliko krivih smjerova, malo po malo, ekipa uspijeva riješiti slučaj. Iako, ne bez žrtava.

Ljudi misle kako mogu skriti tajne, ali istina je, naravno da zračimo onim što mislimo i osjećamo, pa tko pažljivo prati, saznat će svaku tajnu. str. 96.

Dojam o djelu

Spadam u nepresušnu rijeku obožavatelja lika i djela Harryja Holea, tako da sam s nestrpljenjem čekala novi roman. Dočekala ga i pročitala. Krvavi mjesec na tragu je Nesbøovih prijašnjih romana, ali moram priznati da mi nije pružio ništa značajno novo. Pri tome ne mislim da roman nije dobar jer on ima sve elemente vrhunskog krimića, ali svakim novim romanom naša su očekivanja sve veća i veća. Sam autor je pri tom razmazio svoje čitatelje godinama im nudeći izvrsnost. Sad se već neko vrijeme osjeća lagano zasićenje kod samog autora, pa tako i kod nas čitatelja.

Ali vratimo se na roman. Krvavi mjesec (u originalu Blodmane) u Hrvatskoj se pojavio koji mjesec nakon originala, na oduševljenje ljubitelja ovog nekonvencionalnog detektiva alkoholičara. Ovaj put Harry radi privatno za moćnog i bogatog čovjeka. Sakuplja svojevrsnu ekipu otpadnika koja mu pomaže u rješavanju slučajeva nestalih i ubijenih djevojaka. Privatno balansira između dvije žene, istražiteljice Katrine i forenzičarke Alexandre. Obje su vrlo jaki ženski likovi pa da ne znate tko je Harry Hole, pitali biste se što to, pobogu, te žene privlači k njemu.

Ali nama je jasno. Harry je jednostavno lik koji ima karizmu. Malo je takvih likova u književnim djelima. Obično nailazimo na zgodne i neporočne glavne likove. Harry nije ništa od toga, a ipak ga ljudi, žene pogotovo, obožavaju.

I dok pokušavamo odgonetnuti tko je ubojica, u pravilu osoba sa psihičkim poremećajem, i dokučiti otkud potječu njegovi suludi motivi, Harry Hole je uvijek jednu stepenicu ispred čitatelja i maestralno završava roman. Sam završetak zapravo je uvertira u sljedeći, četrnaesti roman za kojega sam uvjerena, nećemo ga dugo čekati.

Ona nije bila ta, nije bila Žena koja mu je suđena. str. 52.

Za sada mi je još uvijek najbolji Nesbøov roman Kraljevstvo koji je jedan od vrhunaca »scandi noir« književnosti.

Jo Nesbo Krvavi mjesec

Ako vas zanimaju naše recenzije nekih Nesbøovih romana, možete ih pogledati na poveznicama:

Stručnjak za ljubomoru i druge priče

Kraljevstvo

Nož

O autoru

Jo Nesbø rođen je u Oslu 29. ožujka 1960. godine, a s obitelji seli 1968. godine u gradić Molde gdje odrasta te kao iznimno talentirani nogometaš. Nažalost, nakon teške ozljede ligamenata mora prekinuti karijeru nogometaša pa se počinje baviti brojnim drugim aktivnostima – pune tri godine služi vojsku, diplomira ekonomiju na sveučilištu u Bergenu, svira u rock sastavu DI Derre, radi kao novinar i burzovni mešetar… U drugom dijelu devedesetih odlučuje početi pisati. Nakon 13 knjiga i 55 milijuna prodanih primjeraka ostalo je, kako se to kaže, legenda.

Gdje kupiti:

Fokus

Objavljeno

Johanna Holström: Otok duša

Nakladnik: V.B.Z., 2020.

Naslovnica romana Otok duša: ©V.B.Z.

Johanna Holström: Otok duša

Otok duša

Na malom otočiću, na kojem su nekada boravili gubavci, sada je bolnica duševnih bolesnica. Ili možda bolje reći umiralište, jer rijetko koja pacijentica ikad ode s otoka.

Otok je tiho mjesto. Galebovi kriče iznad zaljeva. Sunce blista na valovima u daljini. …

Međutim. Ta bolnica. Plijeni pozornost. … Čitava ograđena. Debeli kameni zidovi koji hladno zrače. Odvajaju. Zatvaraju ono što se nalazi unutra. Ono što ne smije vidjeti svjetlost dana. Ono što je bolje ne puštati van. (str. 48.)

I da, pacijentica – jer stanari te bolnice samo su i jedino žene.

Žene koje nisu imale sreće u životu.

Žene koje su bile previše za svoje obitelji.

Previše za svoje muževe.

Previše za društvo.

Ponekad mislim da je nesreća roditi se kao žensko. Slaba, a istodobno privlačna muškima. Tako privlačna da im to pomuti pamet, ali tjelesna snaga je tu kad krenu uzeti što žele. I nema veze koliko je žena jaka jer muško je uvijek jače… Uvijek ju je moguće srušiti na zemlju i iskoristiti. A onda ona samo ostane puzati u prljavštini, tko god da je. (str. 42.)

Pacijentice, među kojima su Kristina, koja je učinila nešto neoprostivo, i Elli, koja samo želi da je majka doživi, i Karin, osuđena jedino zbog onoga što jest, zbližavaju se s medicinskim sestrama poput Sigrid, ženama koje ih hrane, peru, oblače, hrabre i grle kada to neće nitko drugi.

Priča je to koja počinje 1891., a završava više od sto godina kasnije.

Priča o ženama, za žene.

Stvarni otok duša

Radnja ovog romana je, vjerovali ili ne, nadahnuta slučajevima pravih žena i bolnicom koja je doista postojala, o kojima je podatke spisateljica pronašla u arhivu grada Abo.

No, ono što na čitatelja djeluje poput udarca maljem o glavu jest povlačenje paralele između te bolnice za duševno oboljele žene i nekog, ha… Nazovimo eksperimentalnog liječenja „ženske histeričnosti“ iz 18. stoljeća. Žena je tada, živa, ostavljena u kadi, u (hladnoj) kupki, dok se nije raspala iznutra. Liječnik je to, dakako, promatrao iz dana u dan i vodio bilješke. U posljednjem je zapisu zaključio:

… da je kupka izliječila pacijenticu od histerije, ali je, nažalost, umrla tijekom tretmana. (str. 8.)

Imajte tu metodu liječenja (koju su nad ženama provodili muškarci) u glavi dok čitate tristotinjak stranica ovog romana. Jamčim vam da ćete ga doživjeti na osobnoj razini.

Johanna Holström: Otok duša

Kako to da su uvijek samo žene histerične?

Iskreno ću reći, ovaj je roman dobio toliko dobre kritike da sam očekivala malo više nego sam dobila. No, nemojte da vas moje riječi odvrate od čitanja.

Otok duša svakako je roman koji morate pročitati.

Možda vam se ne svidi sama priča, ali nakon čitanja, svakako ćete ostati duboko dirnuti sudbinom žena iz bolnice. U vašoj će se glavi rojiti mnoštvo pitanja, a ako ste žena, još i više.

Kako to da su uvijek samo žene histerične?

Kako to da se svaka naša emocija tumači time da smo u PMS-u, da smo pod utjecajem hormona, da trebamo dobiti, da smo dobile, da smo tek imale…?

Nije ju uzimao za ozbiljno kad je bila uznemirena. I zato se ona pokušavala smiriti. … No, on je svejedno nikad nije slušao. Ako to nije bilo zbog trudnoće ili izbezumljenosti zbog straha od poroda, onda je to bilo zbog ženskih mjesečnih problema. Uvijek nešto. (str. 117.)

Imamo li mi pravo biti ljute, povrijeđene, bijesne, bez toga da nam netko kaže da nam sigurno manjka znamo-već-čega i predloži nam da češće upražnjavamo znamo-već-što?

Jeste li ikada svjedočile obrnutoj situaciji?

Je li se ikad bijesnom muškarcu s podsmijehom objasnilo da si „pronađe ženu i opusti se“, a ne mu se sklanjalo s puta i duboko poštovalo njegovo emotivno stanje? Za koje je okrivljena žena?

Uvijek se pričalo samo o životinjama. Pazi se vukova. Pazi se medvjeda. … Ali nikada, nikada, pazi se uspaljenog muškarca. (str. 42.)

Otok duša nesretnih žena

Četiri su žene glasovi ovog dirljivog romana.

Jedna od njih je Kristina, pacijentica koju je tako lako osuditi, a tako teško razumjeti. Na prvu. No kako teče njezina priča, tako se sve više zbližavamo s njom. Ne opravdavamo je, ali ni ne osuđujemo. Držimo srce otvorenim. Jer, Kristinin život nije bilo lak.

Jedna je stvar kad te netko napadne u šumi, ali sasvim je druga kad ostaneš trudna. … Sam bog zna je li se Kristina zabavljala po selu otkako je doživjela tu nesreću. Jer tako je to, kad ti se takve stvari jednom omile, onda je to kao vatra u tijelu i radiš što god hoćeš samo da je ugasiš. (str. 34.)

A ona je prihvatila svoju kaznu, čini se, doživotnu.

Ne. Ne postoji nikakav način da se iskupim. Dobila sam kaznu, a kazna je to što moram nastaviti živjeti. (str. 63.)

Druga je Elli. Oduvijek je željela samo majčinu ljubav, ali je nikad nije dobila. Čitavo se vrijeme nada da će je majka izvući iz bolnice, da će je spasiti. No zdravi rijetko kad misle na bolesne onoliko koliko bi trebali.

Uz Elli je Karen, koja se više ni ne nada izlasku. Nije se uklapala u svijet prije, sigurna je da neće ni kasnije.

Sigrid je četvrti glas. Ona je medicinska sestra koja se s ljubavlju brine za svoje pacijentice.

U pozadini ovih ženskih glasova tutnji rat.

Muškarci i njihove borbe.

Johanna Holström: Otok duša

Zašto pročitati Otok duša?

Spomenula sam već da me Otok duša nije oduševio, no to je naprosto zato što nije moj tip romana. Doista ne znam što bih vam istaknula kao njegovu lošu stranu… Voljela bih da je priča malo snažnije ispričana, eto to. Na trenutke mi zvuči previše poetski, previše eterično s obzirom na tešku temu o kojoj govori.

No, s druge strane, stil pisanja naprosto me oduševio! Eliptične rečenice koje ne govore ništa previše, već točno onoliko koliko treba. Opisi koji dodiruju naše emocije, ljepota jezika kao takvog… Divno nešto. Svaka čast prevoditelju!

Jer snijeg koji briše sve tragove i prekriva stijene i odrezano korijenje, samo je presušena voda. Bijelo utapanje, delirij elemenata. Tišina je odsutnost ptica i životinja. Prividna smrt. (str. 196.)

Osim prelijepog načina pisanja, svidjelo mi se i što sam nešto naučila.

Valjda mi je promaklo poglavlje o eugenici kad smo u školi učili Povijest. Nisam imala pojma koliko su i Švedska i Finska bile bliske Hitleru po nekim svojim načelima o nadmoći rase. Doista nisam znala da se nekada odgovor na psihička stanja pokušao pronaći u tijelu – u razmaku među obrvama, debljini stidnih usana ili visini čela.

Uvijek to skidanje. Uvijek detaljno proučavanje tijela u različitim stadijima raspada. Uvijek bilješke o obliku, boji i stanju tijela. Lov na tjelesne deformacije, mane, ožiljke, sve što bi trebalo dati fiziološko objašnjenje zašto je ovaj život ispao takav kakav je ispao. (str. 136.)

Johanna Holström uzela je jednu tešku, zahtjevnu temu i oblikovala je u dojmljiv roman koji svakako nećemo zaboraviti tako brzo.

I ne smijemo! Ovaj nam roman treba biti pouka i upozorenje. Pouka – da nas nauči kako je i zašto nešto bilo. I upozorenje – da nam pokaže što više ne smije biti. 

Ostali naslovi ove autorice:

Johanna Holström autorica je triju zbirki priča, među kojima je najzapaženija Camera obscura.

Osim romana Otok duša, napisala je i roman Anđeli s asfalta, a možete ga također pronaći u izdanju V.B.Z.-a.

Gdje kupiti roman Otok duša:

V.B.Z.

Objavljeno

Ragnar Jónasson: Napuklina

Nakladnik: Znanje, 2020.

Naslovnica romana Napuklina: ©Znanje

Ragnar Jónasson: Napuklina

Napuklina

Treći slučaj mladog islandskog policajca Ari Thóra počinje karantenom. Ionako izolirano mjestašce Siglufjörður obuzima panika zbog teške zarazne bolesti koja je već uzela jednu žrtvu.

Nedugo nakon smrti bogatog Francuza donesena je odluka o radikalnoj mjeri stavljanja gradića u karantenu. Poduzeti su napori da se pronađu sve osobe koje su došle u kontakt s preminulim… (str. 12.)

Budući da su svi u svojim kućama i sve je zatvoreno, Ari Thór preuzima neobični slučaj otprije pedeset godina. Gospodin Hédinn ga moli da istraži smrt njegove tete koja se, prije pola stoljeća, otrovala otrovom za štakore. Do danas je ostalo nejasno je li u pitanju bilo ubojstvo, samoubojstvo ili nesretan slučaj.

U istraživanju davnog neriješenog slučaja Ari Thóru pomaže novinarka ĺsrún.

Na trenutak se zapitala ne doživljavaju li možda i ona i on cijelu tu priču kao svojevrsnu igru, zagonetku čije rješenje neće utjecati ni na njega ni na nju… Nisu li možda zaboravili na to da su ljudi o kojima razgovaraju bili stvarni muškarci i žene, osobe koje su se radovale i tugovale, a sad im, nakon pola stoljeća, Ari Thór i ona bezbrižno kopaju po životima… (str. 218.)

Isprva jednostavan slučaj za razbibrigu postaje sve kompliciraniji kad jedna za drugom na površinu počnu izlaziti pomno skrivane, novcem utišane tajne.

Za to vrijeme, u Reykjaviku, mladić Robert osjeća da je nadgledan… Njegova je djevojka, uz to, izgubila ključeve stana i Robertu se čini ne samo da ga netko promatra, već i da im je netko bio u stanu.

Neka prilika u crnome stajala je nasred vrta. Nije uspio razaznati je li muško ili žensko, ali bila je odjevena u crnu kabanicu, glava joj je bila prekrivena kapuljačom… (str. 56.)

Nakon što netko otme malo dijete, stvari će se morati dobro ubrzati kako bi svi izvukli živu glavu…

Napuklina – prvi sloj – karantena  

Iako inače volim posebno okrutne, stravične, jezive slučajeve koji mi ometaju miran san, roman Napuklina veoma mi se svidio premda nije takav. Možda je to moja sklonost Skandinavcima, ne znam, ali Ragnara Jónassona čitam otpočetka i sviđa mi se njegov stil pisanja. Kao i prethodna dva romana iz serije o Ari Thóru, i ovaj se triler gradi na atmosferi mračne zatvorenosti. Likovi su izolirani u svome gradiću, a ovaj put je ta samotnost pojačana i karantenom pod koju je gradić stavljen zbog pojave teške zarazne bolesti. 

Ragnar Jónasson: Napuklina

Druga žrtva virusa samo je pojačala strah stanovništva. … Sad je bilo jasno kakva im opasnost vreba pred vratima i nitko nije htio biti sljedeći. … Nakon bolničarkine smrti mediji su činili sve ne bi li što jače potpirili strahove, a vlasti su se trudile uvjeriti javnost da je situacija pod kontrolom i da je, uzmu li se u obzir sve okolnosti, pravi trijumf to da se nije zarazilo još više ljudi. (str. 40.)

Je li nam, nažalost, sve ovo iz citata poznato?

Itekako jest.

Dok se i sami borimo sa zaraznom bolešću, dok smo i sami osuđeni na svoja četiri zida, udaljenost od prijatelja i obitelji, na strah od zaraze, lako nam je razumjeti atmosferu u kojoj Ari Thór, u suradnji s novinarkom ĺsrún, istražuje stari, zaboravljeni slučaj.

Ovaj mi je sloj romana bio najzanimljiviji. I inače volim kad se likovi bave starim slučajevima i traže istinu u prošlosti, tako da je ovaj dio romana bio kao stvoren za mene! Premda sam, pretkraj, pogodila o čemu se radi, to davnom zločinu uopće nije umanjilo vrijednost, dapače! Jako sam željela vidjeti jesam li bila u pravu pa sam čak i pokrivala donji dio stranice dok sam čitala, kako mi oči ne bi bježale previše naprijed i tako „slučajno“ doznale rješenje.

Napuklina – drugi sloj – političke intrige

Kad se umiješa politika, dobro znamo da će tu biti i ostalih ilegalnih radnji.

Ovdje sve počinje ubojstvom. Nastavlja se uhođenjem. Dolazi do otmice…

Kako je moguće da su svi ti zločini povezani?

Lako, riječ je o osveti.

Jedino o čemu je izbjegavao razmišljati bio je osjećaj da njegova osveta možda ipak nije tako slatka kao što se nadao. Učinio je sve što je mogao da se osveti, ali nije se osjećao ništa bolje. Možda to nije ni očekivao. (str. 181.)

Bilo mi je jako zanimljivo čitati kako je autor uspio puno toga pomiješati u jedan roman, a da čitatelju uopće ne bude previše ili preteško za praćenje. Premda se stvarno puno toga događa, veze između zločina jasno su pokazane i mi čitatelji lako pratimo uzročno-posljedične veze.

Moram priznati kako sam bila iznenađena kada sam shvatila da jedna usputna rečenica u sebi krije tajnu cijelog ovog drugog sloja radnje koji mi je, premda sadržajno bogatiji, ipak bio manje zanimljiv od Ari Thórove potrage za istinom.

Ragnar Jónasson: Napuklina

Ostali naslovi ovog autora:

  • Snježno sljepilo
  • Zamračenje
  • Napuklina

Napuklina je treći roman iz ciklusa o mladom policajcu, bivšem studentu teologije Ari Thóru Arasonu.

Čitala sam sve naslove i ako inače volite skandinavske autore, voljet ćete i Ragnara Jónassona.

Meni se ova (zasad) trilogija jako sviđa iako slučajevi nisu toliko krvavi i strašni kako to inače volim. Ovi se trileri prvenstveno baziraju na atmosferi mraka, potmulog straha i jeze koja se rađa iz izoliranosti i zatvorenosti snijegom prekrivenih, ledom okovanih malih islandskih gradića.

Odjednom mu je postalo jasno zašto su mračne priče iz naroda stoljećima bile neodvojiv dio islandske kulture i zašto su Islanđani toliko vjerovali u njih. … – obuzima ga teška nelagoda. Ledena ruka samoće počiva mu na ramenu, od jeze mu se niz leđa spuštaju žmarci, a pred nepreglednom tamom koja ga okružuje najradije bi zatvorio oči. Sigurnost poznatog mraka koji bi mu se ukazao kad bi zaklopio vjeđe bila mu je draža od onoga što ga je možda čekalo u neznanoj noći. (str. 102.)

Gdje kupiti:

Znanje