Gillian McAllister: Sve što kažeš

Nakladnik: 24 sata d.o.o., 2019.

Naslovnica romana Sve što kažeš: © 24 sata d.o.o.

Gillian McAllister: Sve što kažeš

Sve počne selfiejem. Tip se pojavi iz vedra neba; nismo sigurne ni kako se zove. Uvijek ih upoznajemo, kad god izađemo.

str. 9.

Sve što kažeš

Prijateljice Joanna i Laura izlaze u bar. Naporni stranac previše se vrzma oko Jo pa one, uznemirene, odlaze. Laura prema svom stanu, Jo prema svom.

Mogla bih vikati, ali što bih rekla? To što je muškarac uhvatio ženu za ruku u baru ne djeluje kao zločin, iako možda jest. Umjesto toga, sudionica sam; gotovo ga držim za ruku. Nitko ne zna da to ne želim. … Čvrsto me stisne, dlanom mi pokrivajući cijelu ruku. Pusti je i opet stisne; svojevrsna je to seksualna prijetnja.

str. 17.

Putem, Jo iza sebe čuje korake. Zamišlja onog neznanca iz bara. Osjeća da se koraci ubrzavaju. Što napraviti? Jo je u panici. Što ako je uhvati? Hoće li je silovati? Hoće li je ubiti?

Koraci su sve bliže i bliže. Jo se okreće i gurne neznanca iza sebe.

On pada i ne miče se.

Što sad?

Nema nikoga – nema svjedoka.

Neznanac je nepomičan.

Ostati?

Ili pobjeći?

Što biste vi učinili?

Dilema koja život znači

Da nema ovog neobičnog načina na koji je spisateljica ispripovijedala priču, rekla bih vam da je Sve što kažeš solidan, ali ni po čemu poseban roman.

Međutim… Ne sjećam se da sam ikad pročitala nešto slično ovom romanu. Rekoh, nije priča to što me oduševilo, već način na koji nam je ispripovijedana.

Nakon događaja spomenutih gore, Joanna gleda u nepomično tijelo muškarca kojeg je gurnula, za kojeg je bila uvjerena da joj predstavlja opasnost.

Cijelo njezino biće usredotočuje se na odluku – ostati ili pobjeći.

E, sad dolazi ono što je iznenađujuće – spisateljica nam daje uvid u oba slučaja. Poglavlje po poglavlje, pratimo Joannin život nakon bijega.

Poglavlje po poglavlje, pratimo Joannin život nakon ostanka i poziva hitnim službama.

Koja je varijanta ispala bolja?

„To je neobičan put“, kaže na odlasku. Pucanj za rastanak, znak upozorenja, ispaljen u noć.

str. 169.
Gillian McAllister: Sve što kažeš

Dvije priče – jedan kraj

Sve što kažeš pravi je psihološki triler u kojem ćete uživati. Dvije priče, Priznanje i Bijeg, vode nas ludim vrtuljkom psiholoških stanja glavne (anti)junakinje.

Sreću, čini mi se, ili osjećate ili ne osjećate. Ali loši osjećaji… Njihov raspon krila čini se golemim, poput albatrosova. Nesretna bol krivnje od koje se preokreće želudac. Potmuo sram. Razočaranje koje polako gmiže ispod kože i vlaži oči. Prodorna, pulsirajuća tuga. Kada ti netko nedostaje toliko kao da se cijeli svijet potpuno promijenio. Prazan, grozan osjećaj usamljenosti.

str. 242.

Najzanimljivije od svega, te se dvije priče, na kraju, sastaju u jednu.

Tko će biti uz nas bez obzira na sve što napravimo?

Tko će nam čuvati leđa?

Je li to naša obitelj?

Naš partner ili partnerica?

Naši prijatelji?

Na kraju ovih dviju priča, koje zajedno čine jednu izvanrednu psihološku dramu, saznajemo što je doista važno i što je doista vječno.

Averzija prema likovima – plus za priču

Zanimljivo je da mi se u romanu Sve što kažeš ni jedan jedini lik nije svidio.

Joanna je bezlična, nekako blijeda, ide kroz život ne onako kako želi, nego kako je život nosi. Niti ne zna što želi, osjeća da joj nedostaje „ono nešto“ koje traži, ali ne uspijeva pronaći. Možda zato što joj i za tu potragu manjka entuzijazma. Ne mogu a da se ne upitam – bi li verzija Bijeg imala drugačiji kraj, da je Jo žena malo čvršćeg karaktera.

Joannin suprug Reubens socijalni je radnik i, meni, ajme majko. Ne volim moralne vertikale niti savršene primjerke ljudske rase ni u stvarnom životu, a kamoli u knjigama. On sve zna, uvijek govori istinu, uvijek postupa onako kako treba. Išao mi je na živce od prve do posljednje stranice. Naravno, njegov karakter je protuteža klimavoj Jo pa zapravo čine ok par i dobro funkcioniraju zajedno. Sve dok njihov odnos ne počne nagrizati Joannina odluka – i bijeg, i priznanje.

Laura, Joina prijateljica, lažno je i isforsirano drugačija. Previše se trudi i to nam, kao čitateljima, ne sjeda. Ponovo, baš takav karakter potreban nam je da neke Joine crte izbiju na površinu.

Ono što me oduševljava jest to da moja averzija prema likovima nije umanjila kvalitetu priče. Baš suprotno, bez osjećaja koji nam zamagljuju prosudbu, sve postupke i situacije vidimo onakvima kakvi jesu.

Tipovi u baru – noćna mora svake žene

Sviđa mi se situacija kojom je spisateljica počela priču, a to je dosadan tip u baru. Upitaju li se ikad frajeri kakav dojam ostavljaju na ženu kada je slijede po baru, unose joj se u lice, inzistiraju na zajedničkom piću?

I nakon što te tako ganjaju pa si, ustrašena, prisiljena pobjeći samo da ga se riješiš, je li doista pogrešno pretpostaviti da su koraci iza tebe baš njegovi? Je li preventivni napad samoobrana?

Kako društvo gleda na žrtvu kad se ispostavi da ipak nije bila žrtva? Je li strah za život opravdan kada se napad događa samo u našoj glavi?

… i sada vidim: ovako će biti. Svi će imati mišljenje o meni, o tome što sam učinila, i o reakciji države na to. Svi nose leće, i sada me gledaju kroz njih, filtriraju svoja mišljenja o tome što čini nasilje i samoobranu i zakon. … Javno sam vlasništvo. Više ništa nije privatno. Moj je život stavljen u krupni plan i projiciran na zid kako bi ga svi gledali.

str. 131./132.

Treba li nam doista netko nešto i napraviti da bismo bile žrtve ili se smijemo unaprijed braniti?

I naravno, tu je i krivnja. Krivnja jer si žrtva. Krivnja jer to nisi.

Možda da nisam imala maskaru, nosila one cipele… možda bi me Sadiq ostavio na miru. … Možda sam izgledala kao da to tražim.

Tada me ne bi slijedio.

Tada se ono ne bi dogodilo.

Tada se ne bih skrivala.

str. 94.
Gillian McAllister: Sve što kažeš

Trag krušnih mrvica u romanu Sve što kažeš

Za kraj, ostavljam još sitnicu koja me stvarno izula iz cipela.

Čitatelj ne doznaje put koji je Joanna odabrala – bijeg ili priznanje.

Tu priča staje.

Joanna je okarakterizirana kao osoba koja stalno mašta, sanjari, izmišlja. Koliki je dio ove priče izmaštala?

Ipak, čitavim romanom spisateljica nam ostavlja mrvice tragova. Ili sam bar ja to tako doživjela.

 Čini mi se, iako nije jasno rečeno, da je ipak jasno što je Jo napravila.

Ako pažljivo, pažljivo čitate, i vi ćete to uočiti. 

Druga Mala, drugo mišljenje

Kliknite ovdje <–

Ostali naslovi ove autorice:

  • Sve što kažeš
  • Same laži

Gdje kupiti:

Web shop Hoću knjigu

Daria Desombre: Kolekcionar grijeha

Nakladnik: Znanje, 2019. god.

Naslovnica romana Kolekcionar grijeha: ©Znanje

Ne smije se do dobra doći zlim putem… Ne smije… str. 227.

Daria Desombre Kolekcionar grijeha

Moskva kao povijesna pozornica Kolekcionara grijeha

Moskva, Crveni trg, katedrala sv. Vasilija, Puškinov trg, Bersenjerska obala – samo su neki od lokaliteta na kojima se zbiva radnja romana Kolekcionar grijeha. Priča je klasičan krimić čija nas radnja vodi moskovskim ulicama i trgovima, sakralnim zdanjima i crkvenim arhivima. Mjesta su to koja izazivaju ushit, strahopoštovanje ili želju da budemo bliže Bogu. Roman je na tragu uspješnica Dana Browna, ali sa znatno slabijim spisateljskim potencijalom.

Nebeski Jeruzalem i 14 Mitarstava (grijeha) blažene Teodore

Sama je premisa romana Kolekcionar grijeha zanimljiva. Kombinacija krimića i povijesnih izvora o dolasku starovjeraca u Rusiju te religijski simbolizam po kojem serijski ubojica slijedi točke Nebeskog Jeruzalema i ubija grešnike na točno određenim mjestima po redoslijedu grijeha: blud, zavist, oholost, nasilništvo, lakomost…., mogao je  postati mnogo zanimljiviji roman s obzirom na povijesne i  religijske kontroverze s kojima se autor poigrava. Ipak, roman je pitak, čitak, a dojam popravljaju  nesavršeni glavni likovi što im daje dojam autentičnosti.

Istražitelji

Pronicljivi istražitelj Andrej Jakovljev i mlada stažistica Maša Karavaj malo po malu primiču se ubojici nakon što počnu shvaćati “nebesku” shemu po kojoj ubojica funkcionira. Da bi ušli u um serijskog ubojice, moraju saznati mnogo toga iz ruske povijesti, pogotovo o starovjercima koji su se vratili iz Južne Amerike i osnovali patrijaršije u Rusiji. Dvoje istražitelja proučava biblijske motive uz pomoć Mašinog prijatelja Inokentija i polako shvaćaju što pokreće ubojicu. Što se ubojstva sve više približavaju Mašinom krugu ljudi i rodbine, jasno je da je ubojica netko poznat i netko vrlo moćan.

Andrej Jakovljev mladi je istražitelj, samotnjak, donekle neprilagođen. Živi s psom u stanu koji površno održava. Svaki mu je dan manje-više isti. Uglavnom je introvertiran, bez manira i želje za promjenom. Pojava Maše ga isprva nervira, a kako roman teče, njihove se osobnosti sve više i više približavaju.

Maša Karavaj mlada je stažistica prava koja biva raspoređena u Policijsku upravu kako bi za potrebe diplomskog rada istraživala serijske ubojice. Već obilježena gubitkom oca kojeg je obožavala i nikad do kraja izdefiniranim odnosom s majkom i očuhom, Maši je rješavanje slučaja serijskog ubojice nasušna potreba. Jednostavne vanjštine, bez potrebe da se svidi ili ne svidi drugima, Maša malo po malo probija ledeni oklop Andrejeve nedodirljive osobnosti.

Inokentij, vjerni je Mašin prijatelj koji je slijedi u stopu. Zaljubljen je u Mašu od mladih dana, bez nade da se njegova ljubav realizira. Maša nije ni svjesna njegovih osjećaja. Velika je pomoć Andreju i Maši u rješavanju slučaja serijskog ubojice.

 Uskoro će od stabala, sad pokrivenim raznobojnim lišćem, ostati samo crno granje, kao zagonetna slova na pozadini od bijelog neba. Klupe će ujutro prekriti mraz, a onda će pasti prvi snijeg i na tren će se činiti da je svjetlije, ali to je samo iluzija, optička varka. Doći će zima, katarza, smrt bez nade u odgodu. Skončat će i ova godina. I on s njom. Nije mu žao. str. 266.

Daria Desombre Kolekcionar grijeha

O djelu

Kolekcionar grijeha zanimljiv je roman jer je poprište događaja neobično i drugačije. Svakako pruža priliku da naučimo nešto o ruskoj povijesti, počecima pravoslavlja, mističnim obredima i simbolima iz Biblije. Likovi su živi, svakodnevni i bliski čitatelju. Ipak, radnja je malo zbrkana i nedorečena pa se ponekad čitatelj pogubi. Čitatelji koji vole Rusiju, poglavito Moskvu sa njezinim stoljetnim povijesnim lokalitetima, doći će na svoje.

O autorici

Daria Desombre je rođena u Sankt Peterburgu, gdje je pohađala Umjetničku školu „Ermitage“, a potom završila poslijediplomski studij engleskoga i španjolskoga. Od 2000. godine  živi u Parizu, da bi se potom u potpunosti posvetila pisanju scenarija za vodeće filmske kuće u Rusiji i Ukrajini. Najpoznatija je po seriji trilera u stilu Dana Browna o mladoj pravnici Maši Karavaj, koji obaraju sve rekorde prodaje u Rusiji.

Gdje kupiti:

Znanje

Wendy Walker: Noć prije

Nakladnik: VORTO PALABRA Zagreb, 2020.

Naslovnica knjige Noć prije: © Vorto Palabra

Wendy Walker Noć prije

Znam što si učinila.

Nisi se nikad trebala vratiti.

Platit ćeš.

str. 105.

Što se dogodilo Lauri?

Laura se nakon spoja s nepoznatim muškarcem nije vratila kući… Počinje grozničava potraga u koji su uključeni Laurina sestra Rosie, njezin suprug Joe i najbolji prijatelj iz djetinjstva Gabe. Gdje je Laura? Je li joj netko naudio?

Laura je u opasnosti. Ali, što radi Laura? Ona uzvraća udarac!

Noć prije je šokantan, vrhunski napisan triler s jako dobro psihološki razrađenim likom glavne junakinje. Roman prati internetski spoj između muškarca i žene koji  je cijelo vrijeme na granici incidenta, dok istovremeno traje intenzivna potraga za glavnom junakinjom koja, naravno, ima neriješene tajne iz prošlosti. Čitajući roman Noć prije stalno preispitujete što biste  vi napravili na mjestu glavne junakinje. Roman otvara i pitanje opasnosti traženja srodnog partnera preko internetskih stranica za upoznavanje, ukazuje na  lažne profile na koje „nasjedaju“ milijuni osamljenih  ljudi diljem svijeta koji samo  traže „srodnu dušu“.

Prva sestra

Laura Lochner osamljena je mlada žena  koja nema sreće u ljubavi, ali od traženja ljubavi ne želi odustati. Nevoljena od vlastitog oca i problematičnog odnosa s majkom, cijeli život osjeća da je emocionalno osakaćena. Zbog toga ulazi u usputne veze s raznim muškarcima koji su za nju uvijek pogrešan izbor. Jedina podrška i svijetla točka je sestra Rosie. Emocionalno nesređena, pod teškim psihičkim stresom nakon zadnje neuspjele veze, Laura se vraća u sestrin dom u predgrađu Connecticut. Vraćanje na mjesto u kojem je odrasla otvara mnoge tajne, a neke od njih za Lauru su toliko strašne i od njihovih posljedica se nikad nije oporavila. Kako bi sačuvala krhotine svog života posjećuje psihijatra…

Druga sestra

Rosie Ferro lik je sestre koja predstavlja „stijenu“za koju se Laura drži. Požrtvovna, dobra majka, udata za muškarca u kojeg se zaljubila kao tinejdžerica, Rosie je sve ono što Laura nije. Stabilna osoba na koju se možeš osloniti. Međutim kada Laura nestaje i Rosin svijet se počinje urušavati, a zatim dolaze i sumnje..

Nije bilo nikakvih znakova da čuva takvu ogromnu tajnu.

A upravo tako su se i ti ljudi nosili sa svojima.

Ljudi mogu skrivati. Dobro skrivati. Čak i ljudi koje najviše voliš.

str. 231.
Wendy Wolker Noć prije

Preporuka

Ne želim vam otkrivati previše o sadržaju romana Noć prije. Autorica majstorski vodi zaplet koji nas drži budnima do samog kraja ne dajući nam da ispustimo iz ruku ovaj uzbudljivi triler. Za sve ljubitelje dobrog krimića, ovaj je roman prava poslastica. Premda je završetak predvidljiv, to ne umanjuje vrijednost ovog romana. Preporuka: pročitati!

O autorici

Wendy Walker diplomirala je na Sveučilištu Brown i stekla doktorat znanosti na Pravnom Sveučilištu Georgetown, a specijalnost su joj financije i pravna područja.

Kao bivša odvjetnica za obiteljsko pravo, zastupa prava djece te crpi iskustva iz svog znanja o traumi i psihologiji pišući uvjerljive, napete i složene likove i priče. Njezini romani su psihološki trileri prevedeni na 23 strana jezika i zauzeli su prvo mjesto na ljestvicama uspješnica diljem svijeta.

Gdje kupiti:

Vorto Palabra

Melanie Golding: Nisu moje bebe

nakladnik: 24 sata d.o.o., Stilus knjiga, 2019.

naslovnica knjige Nisu moje bebe: ©24 sata d.o.o., Stilus knjiga

Melanie Golding: Nisu moje bebe

Nisu moje bebe. Čije su?

Lauren Tranter rađa blizance, dva prekrasna dječaka kojima daje imena Morgan i Riley. Još uvijek u bolnici, budi je nekakvo pjevanje. U blizini svog kreveta vidi prljavu ženu u dronjcima koja joj nudi zamjenu – Lauren će joj dati jednog svog dječaka. Ona će njoj dati jedno od svojih… Stvorenja. Ako Lauren odbije, uzet će oba djeteta. Prestravljena, Lauren se zaključava u kupaonicu i alarmira policiju.

Međutim, slučaj je odbačen kao deluzija neispavane mlade majke. Istražiteljica Joanna Harper osjeća da slučaj u sebi krije više nego se na prvi pogled čini.

Ali te sjene. Zadrhtala je. Nešto u vezi s ovim slučajem nije bilo u redu.

str. 72.

Unatoč Laureninom trudu i upornom skrivanju, blizanci nestaju. Uskoro su pronađeni i svi su sretni, osim izbezumljene majke koja tvrdi – to nisu moje bebe!

Što se dogodilo s blizancima, pročitajte u ovom jezivom romanu. Neće vam biti svejedno čitati ga dok ste sami, a oko vas tišina…

Bajke i legende

Narodne bajke i legende veoma su važne za razumijevanje i doživljaj radnje ovog romana. One su zapravo bile i motivacija – svako poglavlje počinje citatima iz irskih narodnih legendi i bajki. Ali, nisu te bajke one na koje smo navikli. Ovo su one prave, iskonske bajke, koje su služile za plašenje djece i objašnjavanje neobjašnjivog. Ovo su bajke o blizancima i mjenjolikima. O majkama koje su u krevetićima zaticale svoju djecu – koja to nisu. Čak i sama spisateljica ističe koliko su joj važne bajke i koliki su utjecaj na nju imale. Ne misli tu na one Disneyevske, nego one iskonske, u kojima su djeca otimana i ubijana, djevojke silovane, a vile su bile nešto od čega se bježalo i čija se imena šaputalo.

Čak je i naslovnica napravljena u tom tonu. Onako isprepleteno korijenje doista izgleda kao da je izašlo iz neke mračne priče o riječnim vilama i mjenjolikima.

Znate li tko su mjenjoliki? Prema legendi, to su stvorenja kojima se zamijene ljudska djeca. Oni u potpunosti preuzmu vanjski izgled djeteta, ali majka uvijek shvati da to nije njezino dijete.

Zato Lauren tako očajnički vrišti od početka gotovo do kraja romana: To nisu moje bebe!

Melanie Golding: Nisu moje bebe

Atmosfera straha

Fabula romana cijelim je tijelom protkana osjećajem jeze. Onako kad vam se nakostriješe dlačice na vratu. Znate da nešto nije kako treba, isto kao što to zna i naša istražiteljica Jo Harper.

Ali, kako vjerovati u Laureninu priču o riječnoj spodobi koja joj želi ukrasti bebe, kad smo svi mi realna bića i sigurni da je takvo što nemoguće?

Ni Laurenin suprug Patrick ne vjeruje u priču svoje supruge, smatra da je ona samo veoma umorna i bezrazložno zabrinuta.

Kako sve dulje i dublje tonemo u atmosferu romana, počinjemo vjerovati u tu mješavinu fantazije i zbilje. Čitavo vrijeme nismo sigurni u taj bajkoviti dio, događa li se on ili ne. Nismo sigurni možemo li vjerovati glavnoj protagonistici i njezinim utvarama. Čak i oni koji su poput mene, koji ne vjeruju u te nadnaravne stvari, čitajući stranice ove knjige pomisle: Što ako? Spisateljica je uspjela utkati tu nadnaravnu priču u jednu realnu situaciju i stvoriti atmosferu strepnje. Kao da se ta apsurdna, fantastična situacija doista može dogoditi. Sve je opisano uvjerljivo. Stvarno uvjerljivo…

Atmosfera koju stvaraju opisi uljeza u bolničkoj sobi, opisi tog mirisa, tih zvukova, bude u nama jezu i odlično su napisani.

Glavna ženska boljka – nisam dovoljno dobra

Pričati o kraju romana bilo bi veliki spoiler pa to neću raditi, iako bih o njemu imala puno toga za reći. Naglasit ću samo da će vas kraj možda ne toliko šokirati, koliko iznenaditi. Poželjet ćete nastavak.

Raspravit ćemo malo o glavnoj premisi romana, a to je majčinstvo.

Lauren je tek postala mama – pratimo njezin porođaj i uočavamo koliki utjecaj ima na psihu žene, čak i kada sve prođe uglavnom u redu. Zatim je tu krivnja – zašto odmah nisam zavoljela svoje dijete?

Još je čekala na navalu ljubavi. Onu koju svu odjednom osjetiš iste sekunde kada se rode i koja je drukčija od svega što si do tada osjetio. Navala ljubavi o kojoj ljudi koji imaju djecu uvijek govore. Radovala joj se. Brinulo ju je što je još nije osjetila.

str. 14.

Već se od prvog dana majčinstva Lauren ne osjeća dovoljno dobro za tu novu ulogu. Osjeća da je podbacila u ulozi majke i da svim njezinim prijateljicama to ide bolje. Čitavo vrijeme misli da je na neki način odgovorna zbog nestanka svojih beba. Opravdava se dolje navedenim citatom, kao da bi je itko doista mogao kriviti zato što je umorna od cjelodnevne brige o blizancima.

Nije ih odmah voljela, ali ih je zavoljela nakon nekog vremena. Prodrlo je to u nju. Sporo. Kao da je ljubav nešto što se polako pijucka. Opija. Gomila se. Raste. Polako, potiho, ali nezaustavljivo, sve dok je nije posve opila… Voljela ih je, to je bio njezin poziv.

str. 223.

Ne pomaže joj ni Patrick koji, pod maskom razumijevanja, skriva klasičan tradicionalan odnos prema ženi-majci: njezino je mjesto uz djecu, onda je dužna ustajati tijekom noći i hraniti ih, on se mora naspavati i tako dalje i tako dalje. 

Melanie Golding: Nisu moje bebe

Vrtuljak emocija

Žanrovski, roman je kombinacija psihološkog i fantastičnog romana.

Ovaj „fantasy“ dio jasan vam je iz svega gore navedenog. Naravno, već slutite i zašto stoji onaj „psihološki“ dio – on proizlazi iz toga što pratimo psihičko stanje jedne mlade mame koja se pokušava nositi sa stravičnom situacijom u kojoj se našla.

Prije nego doznamo što se doista dogodilo blizancima, proći ćemo, skupa s Lauren, pravi vrtuljak različitih emocija. Osjećat ćemo strah, strepnju, progonjenost, krivnju. Ali i hrabrost, požrtvovnost i beskonačnu ljubav.

Sigurna sam da ćete uživati u svakoj stranici i dobiti malo drukčiji uvid u psihu žene u jednom tako osjetljivom razdoblju. Nadam se da ćete razumjeti, a ne osuđivati.

Ostali naslovi ove autorice:

Nisu moje bebe prvi je roman Melanie Golding.

Gdje kupiti:

Stilus knjiga

Drugo mišljenje

Po prvi puta na našem blogu, obje “male od knjiga” pročitale su i recenzirale istu knjigu!

Drugo mišljenje pročitajte ovdje!

Helen FitzGerald: Plač

Nakladnik: Mozaik knjiga, 2020.

Naslovnica knjige Plač: ©Mozaik knjiga

Roman Plač na ljuljački

Sretna mala obitelj. Zbilja?

Mama Joanna, tata Alistair i beba Noah putuju, čini mi se, dvadeset i jednosatnim letom iz Ujedinjenog Kraljevstva u Australiju. Beba plače cijelim putem i izluđuje putnike koji mladu mamu gledaju očima punim osuđivanja, nerazumijevanja i neprijateljstva. Joanna daje sve od sebe da umiri bebu, ali muče je misli o tome kako nije dobra mama i kako s njom nešto zasigurno nije u redu. Pogledajmo, na primjer, njezina muža Alistaira. Odmoran je, cijelim putem spava, pijucka vino i, dočim uzme bebu, uživa u neskrivenim pogledima obožavanja i divljenja jer je, kako divan tata, podigao bebu i promijenio joj pelenu.

Joanna bebin plač doživljava kao svoj osobni neuspjeh.

Kad napokon stižu Melbourne, njime bjesni požar. I kako se požar širi izvanjskim krajolikom, tako se širi i unutarnjim životima naših glavnih likova.

Zašto je Noah tako miran pod svojom dekicom?

Zašto smo odjednom u sudnici?

Tko je i za što točno kriv?

Trebale su točno četiri minute da im se svima upropaste životi…

Mnogo puta je prošla ovaj šablonski postupak. … Baš kao što su je poučile majke na tečaju dojenja. -On tim svojim lijepim malim glasićem pokušava komunicirati s vama – rekla je jedna od njih. – Vi samo trebate slušati.

Nije vam to neka atomska fizika – dometnula je druga. – Zar nije sladak? Mala latica.

Mrzila je mame s tečaja dojenja. (str. 11.)

Slika prikazuje 9. poglavlje knjige Plač

Kako se (ne) gradi sreća?

Sve što ste pročitali u sažetku ove knjige potpuno je pogrešno. Već u prvih par poglavlja saznajemo što se dogodilo s bebom Noahom i stvarno je malo bezveze što se sažetak pravi kao da taj dio knjige – glavni dio- ne postoji.

Unatoč tome, knjiga mi se veoma svidjela.

Počnimo od likova: tri su lika glavna, mama Joanna, tata Alistair i bivša žena Alexandra. Likovi su dobro opisani, imaju svoju dubinu i možemo se poistovjetiti s njima. Joanna je prvi put mama –smatra da se ne snalazi dobro, da nije dorasla toj ulozi i da je sama za to kriva jer – pokušala je izgraditi svoju sreću na tuđoj nesreći, a to se, svi znamo ne radi. Joanna smatra da zaslužuje sve što ju je snašlo.

Isprva smo skloni složiti se s njom, uostalom, kakva je to mama koja ne može umiriti vlastito dijete, hej?! Kao i putnici u onom avionu, skloni smo osuditi ju na prvo čitanje jer dobre osobe ne rade ono što je uradila Joanna.

Ali… Čekaj malo…

A gospodin tata? Tata Alistair isprva je blještava zvijezda roditeljstva. Nije mu prvo dijete, uvježbao se pa vrlo dobro zna kako s bebom. Na prvi pogled simpatičan, no što ga bolje upoznajemo, više nam smrducka.

Bivša žena Alexandra, alkoholičarka i luđakinja. Pa sve su bivše žene takve, zar ne? Da su bile dobre, ne bi bile bivše, kaže se. Unatoč tim pričama koje NETKO uporno provlači radnjom, upoznajemo Alexandru i zaključimo ono što na kraju zaključimo o većini bivših žena (makar u knjigama) – SPASILA SE.

Žena, majka…

Atmosfera je usijana, neugodna. Teško vam je čitati, ali čitate dalje jer želite saznati istinu. Radnja je na trenutke mučna jer VI znate, znaju Joanna i Alistair, koliko će trebati i ostalima da saznaju? Ovaj se psihološki triler mjestimice igra sa svojim čitateljima, ponajviše čitateljicama koje su tek postale mame. Kako izmjeriti ljubav prema djetetu? Kako procijeniti količinu tuge? Zašto je prst okoline uvijek usmjeren na ženu, na majku? Ima li dijete i tatu? Jesu li uloge roditelja jasno i spolno definirane još uvijek, u 21. stoljeću? Možemo li pogledati uplakano dijete bez da unaprijed osudimo njegovu majku jer zašto, dovraga, ta ŽENA ne utiša svoje dijete?

Vidite li što sam ovdje napravila? Istaknula sam riječ žena, svi znamo zašto.

Citat: Kakva je to žena koja niti ne traži svoje dijete?, str. 152.

Plač

A plač? Plač nas prati knjigom, prati nas u avionu, prati nas na užarenim cestama Australije, prati nas pod stablom lilly pillyja na jednoj maloj parceli.

Prati nas dok otkrivamo tajne, zvoni nam u glavi dok raskrinkavamo laži, tutnji dok promatramo raspadanje obitelji na najgori mogući način.

Kraj? Nije toliko šokantan koliko je emotivan. Neki su dobili svoju sreću, neki nisu.

Na nama je da zapamtimo da sreću nikad, ali baš nikad, ne smijemo graditi na tuđim suzama, ma kakva god nam se (u tom času) činila osoba koja plače.

Naslovnica knjige Plač

Ostali naslovi ove autorice:

Iako je napisala popriličan broj knjiga, Plač je jedina knjiga prevedena na hrvatski jezik.

Gdje kupiti?

Mozaik knjiga