Jo Nesbo: Vučji sat

Nakladnik: Fokus, 2025.

Naslovnica knjige Vučji sat: ©Fokus

Preveo Igor Solunac

Jo Nesbo Vučji sat

Dok sam čitala ovu knjigu, po glavi su mi se stalno motale dvije stvari. Jedna je pitanje: je li SAD zemlja u kojoj najviše ljudi u svijetu legalno posjeduje oružje, zbog vrlo liberalnih zakona? I drugo: Jesu li iste te Sjedinjene Američke Države zemlja u kojoj ima najviše usamljenih ljudi na svijetu, unatoč gradovima koji vrve od ljudi?

Vučji sat bavi se upravo tim temama. Priča je to o usamljenosti koja dolazi kao posljedica traume koja nastaje kada izgubiš nekog za koga si bio siguran da će čitav život provesti uz tebe. I to nije bila samo nada, već čvrsto uvjerenje. Kad se dogodi taj gubitak, otvara se rana u čijem je središtu ništavilo, nedostatak pripadnosti nekome i negdje, a oružje je dostupno svugdje oko tebe.

Diler oružja

Dante je kriminalac koji se bavi preprodajom oružja pod krinkom voditelja kvartovskog dućana. Jednog ga dana po život opasno rani snajperist s jedne od susjednih zgrada. Nakon što nekoliko dana kasnije bude ustrijeljen poznati političar koji podržava zakon o dozvoli oružja građanima, policiji je jasno da imaju posla s nekim tko želi osvetu.

Policija angažira doušnike kako bi ušla u trag serijskom ubojici. Sve upućuje na bivšeg pripadnika bande koji se odmetnuo, nadimka Vuk. Ali njemu se davno izgubio trag.

Što je sloboda?
Imati oružje za ubijanje ljudi, jer ga možda ima i tvoj susjed? Ili je sloboda nemati oružje, jer možeš biti siguran da ga nema ni on? str. 228.

Bob Oz

Glavni inspektor neprilagođeni je i buntovni detektiv Bob Oz, koji započinje istragu zajedno s crnom kolegicom Kay Myers. Bob je usamljen i depresivan nakon prekida dugogodišnje veze i sklon izazivati kavgu. To neuspijevanje kontrole bijesa košta ga suspenzije, ali Bob ne odustaje od slučaja pa makar ga vodio inkognito. Jedini trag misterioznog Vuka Boba vodi u radionicu gdje se prepariraju životinje. Bob se nada da će se ubojica prije ili kasnije tamo pojaviti.

Sad moram ući u policajčevu glavu. Pokušavam zamisliti kako je to izgledalo, što je rečeno i učinjeno unutra tog jutra prije šest godina. str. 22.

Pitanje koje me muči jest je li ga sama usamljenost mogla natjerati da poželi osvetu. str. 281.

Dojam o djelu Vučji sat

Nesbo baš voli neprilagođene i pomalo asocijalne detektive. Harry Hole bio je alkoholičar koji je pićem odagnao tugu, dok je Bob Oz usamljeni depresivac sklon tuči i vezama za jednu noć. Oba su savršeno nesavršena  i zapamtljiva pa je jasno da Nesbo ne mijenja svoju dobitnu kombinaciju što se tiče glavnog lika.

Što se tiče samog romana, to je druga priča. Prva trećina knjige prilično je konfuzna i malo ju je teže pratiti jer ima vremenskih skokova na koje se morate navikavati. Nesbo uvodi ulogu pripovjedača koja je po meni višak samoj knjizi jer je detektiv Bob Oz toliko živopisan da je dovoljno da čitatelj slijedi samo njega, bez dodatnog tumača događaja.  Ovako, prva trećina knjige ispala je konfuzna i djelomično nejasna. I kad sam već razmišljala da odustanem, radnja naglo dobiva zamah i počinje ubrzavati. Nakon toga knjiga postaje stvarno zanimljiva i drži vašu pažnju.

Jo Nesbo Vučji sat

Vučji sat (u izvorniku Minessota) preslika je današnje Amerike. Kvartovske bande, legalizacija i prevelika dostupnost oružja svim dobnim skupinama, korumpiranost policije i beskrupuloznost političara prikazana je vrlo jasno očima jednog krimića. I premda je krimić što se tiče radnje  prosječan,  a Nesbo je do sada imao mnogo boljih romana, sama poruka koju roman nosi i društvena pitanja koja otvara, nemjerljivo su iznad vrijednosti same knjige.

Uz sve to, Nesbo je iznio jedan gorući problem koji nije samo problem Amerikanaca, a to je osobna, društvena i međugeneracijska usamljenost. Njome su u jednakoj mjeri pogođeni i pozitivci i negativci u knjizi. U tome je sličnost između inspektora i ubojice. Na opće zaprepaštenje, inspektor otkriva da ga ubojica podsjeća na njega samog.

U sociološkom smislu, ovaj je roman analiza i odlična preslika modernog zapadnjačkog društva. U književnom smislu, to je solidan krimić.

Pouka je jasna po onoj narodnoj: Tko se mača laća, od mača i pogiba.

Pročitajte Nesboa, vrijedi.

Ostali njegovi naslovi za koje sam pisala osvrt su sljedeći:

O autoru

Jo Nesbø (1960.) norveški je pisac, glazbenik, bivši ekonomist i novinar. Od 2014. godine, u Norveškoj je prodano više od 3 milijuna primjeraka njegovih romana, a djela su mu prevedena na više od 40 svjetskih jezika.

Gdje kupiti:

Fokus

Karl Ove Knausgård: Zima

Nakladnik: OceanMore, 2018.

Naslovnica knjige eseja Zima: ©OceanMore

Karl Ove Knausgard: Zima

Zima – pisma

Budući da Zima nije roman već knjiga eseja, nije ju moguće prepričati, ali potrudit ću se ukratko predstaviti o čemu govori i naravno, ponuditi svoje (skromno) mišljenje.

Zima obuhvaća tri dijela – tri mjeseca – prosinac, siječanj i veljaču. Svaki dio počinje pismom nerođenoj kćeri, autorovom četvrtom djetetu.

Ali, zlato moje, kad jednom ovo budeš čitala, ako sve bude išlo kako treba i trudnoća protekne normalno, što se nadam i u što vjerujem, ali što nitko ne može posve jamčiti, znat ćeš da život ne izgleda tako, da dani sa suncem i smijehom nisu pravilo, premda i oni postoje. Prepušteni smo jedni drugima na milost i nemilost.

str. 10.

Neupitna je ljubav koju pisac osjeća prema svojoj djeci, ali isto je tako očit i utjecaj koju je distancirani i kruti, mjestimice i okrutni otac imao prema samom Knausgårdu.

Autor se u isto vrijeme divi svom budućem djetetu i boji se svijeta u koji ono dolazi.

Čudno je da postojiš, a da ništa ne znaš o tomu kako svijet izgleda. Čudno je da postoji netko tko će prvi put vidjeti nebo, prvi put vidjeti Sunce, prvi put osjetiti zrak na koži. … U mojemu se životu to više gotovo nikad ne događa. Ali će se ubrzo dogoditi: za samo nekoliko mjeseci prvi ću put vidjeti tebe.

str. 13.

Zima – eseji

Zima je, nakon ljetnog slavlja i odlučnoga jesenskoga pospremanja, gotovo bez imalo samopouzdanja, jer sa svojim snježnim pahuljama i zaleđivanjem vode ona nije ništa drugo nego običan majstor efekata. Pretvarati kišu u snijeg, vodu u led, to je sve što zima zna, a to je zapravo ništa, jer ta promjena nije trajna, nije supstancijalna, te je tako samo prividna.

str. 26.

U zimi Knausgård vidi ljepotu, ali i nestalnost. Osjeća njezin spokoj, istodobno i nemir koji budi u njemu.

Zimu vidi u različitim motivima, motivima kojima možda ništa drugo nije zajedničko no godišnje doba u kojem se javljaju ili u kojem ih pisac primjećuje.

Imamo tako zanimljive eseje o štapićima za uši, četkici za zube, seksu (zašto ne?) i različitim životinjama. Eseji o sovi i vrani na mene su ostavili poseban dojam jer se panično bojim ptica, a Knausgård ima talent da svaku pojedinost točno predoči.

Crna joj glava sliči kapuljači (kao da je navučena niz siva prsa i siva leđa), koja asocira na kapuljače krvnika, i takva, zajedno sa zvukovima koji iz nje izlaze, bliže vrisku nego pjesmi, promuklim i graktavim grak, grak, grak, daje nešto neugodno.

iz eseja Vrana, str. 87.
Karl Ove Knausgard: Zima

Autor često uspoređuje zimu s ostalim godišnjim dobima, a u tim usporedbama najčešće zima izvuče deblji kraj – uvijek je prebijela, pretiha, previše hladna.

Hodati šumom zimi nešto je posve drugo nego hodati njome ljeti. … Kad zavlada hladnoća, potoci se zalede i prestane ujednačeno žuborenje i klokotanje – koje, ako su dovoljno jaki, izdaleka zvuče kao hujanje… Kad padne prvi snijeg, nestanu i zadnji zvuci šuštanja lišća pod stopalima, a drugi i veći zvuci postaju prigušeni, te idućih mjeseci uglavnom vlada tišina.

str. 43.

Sjena oca

Postajući otac četvrti put, Knausgård zaranja u svoju nutrinu i pokazuje nam svojevrstan strah od sebe kao oca. Potresni su i emotivni eseji u kojima se prisjeća kako zna biti okrutan prema svojim djevojčicama, čak i grub ponekad.

Istodobno je povrijediti djecu, učiniti da izgube obraz, da se osjete nemoćnima nešto najgore što im roditelji mogu učiniti. I upravo sam to učinio. I bolno je to znati. Znam da i nju boli, ali iz oprečnoga razloga. Dobro mi je poznat taj osjećaj, malo se čega toliko sjećam kao kad me je otac povrijedio namećući mi svoju volju, bacajući me na koljena zbog neke sitnice, još pamtim osjećaj slabosti i bezvrijednosti kad sam se, plačući, suprotstavljao, bez nade da ću pobijediti…

str. 90.

Ono što se trudi naglasiti suprotnost je između sebe i oca – njemu uvijek, nakon grubosti, bude žao i napravi što može da bi se ispričao djeci i uvjerio ih u svoju ljubav.

Podvojen odnos prema zimi uvjetovan je podvojenim osjećajima prema ocu. Oca voli i mrzi, a uspoređuje ga sa zimom – pa tako i zimu voli i mrzi.

Tako pamtim svojega oca zadnjih godina njegova života, i on je bio uhićen u nešto iz čega nije mogao izaći. Njegova je zima bila beskrajna, posvuda je sniježilo i puhalo, ne samo izvan kuće u kojoj je sjedio nego i u njoj. Snijeg i vjetar zamišljam u njegovoj spavaćoj sobi, na stubama, u kuhinji, u dnevnoj sobi, zamišljam stalnu zimu u njegovoj duši, zimu u njegovu srcu.

str. 94.

Ljepota knjige eseja Zima

Kao što sam već spominjala, ne volim čitati eseje jer su mi uglavnom dosadni i, kako nemaju radnju, teško mi ih je pratiti. Ipak, knjiga eseja Zima ugodno me iznenadila.

Nije to triler koji će vam oduzeti dah ili ljubić koji je vam izmamiti suze, ali njegova ljepota leži u biranim riječima kojima se autor koristi i smiraju koji vas obuzima dok čitate ove stranice.

Karl Ove Knausgard: Zima

Zima će vas opčiniti svojim prelijepim, slikovitim rečenicama toliko da ćete u jednom trenutku shvatiti kako zapravo uživate ne u fabuli, već u samom jeziku. Svaki esej svojevrsna je meditacija i refleksija o svakodnevnim, običnim stvarima koje možda i ne primjećujemo, a tu su i tvore naše svakodnevno bivanje.

Pomalo kao i kod Prousta u Potrazi za izgubljenim vremenom, i u Zimi piscu su okidač male stvari oko kojih prede svoje misli i koje ga vode u svijet uspomena. Zima nije knjiga koja će vas uzbuditi ili koja će u vama graditi napetost. Ona se čita kada tražimo smiraj, ljepotu pisane riječi i začudnost svakodnevice.

Ostali naslovi ovog autora:

  • Moja borba
  • Ima vrijeme za sve
  • Jesen
  • Zima
  • Proljeće
  • Ljeto

Jesen, Zima, Proljeće i Ljeto pripadaju tetralogiji Enciklopedija godišnjih doba.

Roman Moja borba roman je kojim se autor proslavio te roman koji je jedan od najprodavanijih u norveškoj književnosti. Moja borba je skup od čak šest knjiga u kojima se Knausgård prisjeća svojeg djetinjstva, puberteta i patrijarhalne figure oca (ili se razračunava s njima). Nisam čitala, ali mišljenja su o njoj oprečna – ili je dosadna, lažirana stvarnost ili suvremeno remek-djelo. Možda najbolje da prosudite sami.

Gdje kupiti:

OceanMore

Koje još knjige preporučujemo za čitanje u ovo zimsko, blagdansko vrijeme, provjerite ovdje.