Oznaka: antiratni roman

Objavljeno

Igor Beleš: Listanje kupusa

Nakladnik: Hena com, 2023.

Naslovnica knjige Listanje kupusa: ©Hena com

Igor Beleš Listanje kupusa

Nedavno sam negdje pročitala da je Listanje kupusa najbolji ratni roman napisan na ovim prostorima. Ne mogu se složiti s tim. Listanje kupusa najbolji je antiratni roman napisan u posljednjih nekoliko godina. Književnoj publici predstavljen je kao križanac slavnog serijala Enid Blyton 5 prijatelja i filma Ostani uz mene, nastalog po scenariju Stephena Kinga.

Samo, za razliku od nama znanih 5 prijatelja, ovih Beloševih 5 prijatelja ne žele avanture ni svakojaka iskušenja koja će iskusiti. Oni žele upravno suprotno. Da bude sve kako je bilo prije. Ali to nije više moguće. Godina je 1991. i rat je pred vratima. Samo petorka jedanaestogodišnjaka i pokojeg dvanaestogodišnjaka toga još nije svjesna.

Odjavna špica mog djetinjstva počela je u proljeće, a završila na jesen-listanjem kupusa. Kupus se bere tako da mu se s postolja od lišća odreže glava. Mi smo imali više sreće. str. 7.

An družina

Četiri dječaka iz Borova Naselja, Zoran, Dragan, Bojan i Goran te jedna djevojčica, Nikolina, nerazdvojni su jedanestogodišnjaci zaokupljeni samo njima bitnim stvarima: stripovima, pop glazbom, presnimavanjem video i audio kazeta, utrkivanjem biciklima. Družina pod kodnim imenom “An družina” svakodnevno se sastaje nakon škole i vikendima, a kuće njihovih obitelji “zajedničke“ su kuće, dobro poznate svim članovima družine. Uostalom, poznavale su se i obitelji, koje su sve odreda radile u tvornici Borovo. Sve do dana kada iz tog radničkog kvarta u proljeće 1991. počinju nestajati djeca…

Koje si nacionalnosti?

Pitanje koje se nikad nije postavljalo, pitanje na koje se čak nije ni znao odgovor, postalo je pitanje svih pitanja. Tako Zoran saznaje da je po ocu Hrvat, mada mu je očuh Srbin. Draganovi i Goranovi su Srbi, a Bojan i Nikolina su pak Hrvati. Objasnili su im to stariji nakon što su započeli referendumi i barikade na cestama, a razredi se brojno prepolovili. Pa gdje su otišli njihovi razredni kolege?, pitala se An družina, pokušavajući shvatiti što se oko njih događa. Kad jednog dana nestanu Dragan i Goran, za ostale dileme više nema: kreću u potragu za njima…

Bilo je to ono što smo nas četvorica oduvijek htjeli, da nas svijet pusti na miru kako bismo se mogli družiti. Kad nam je svijet to oduzeo, morali smo nešto poduzeti i sami vratiti prijateljstvo, bez obzira na nacionalnosti, referendume, barikade i nestajanje. str. 246.

Dojam o djelu

Nakon čitanja romana Listanje kupusa oko vam zasuzi, a u grudima osjetite pritisak kao da netko gura mlinski kamen na vas, i pritišće, pritišće, a vi se ne opirete. Puštate. Upravo to mi se dogodilo sa zadnjom pročitanom stranicom ovog romana. Pustila sam da me tuga obuzme i dala joj vremena da procesuira svaku stranicu romana. Od onog lijepog, bezbrižnog, dječjeg na početku, tuga se lagano širila na okrnjene razrede, ulice u kojima se više ne čuje smijeh, pošalice i jurnjava razdragane djece, do obitelji koje se počinju dijeliti na ti si ovo, a ja sam to pa dalje, do praznih kuća i stanova napuštenih u hitnji. Tuga zatim ide sve brže i brže do krešenda u kojem se pretvara u nevjericu, užas, smrt, beznađe…

Roman je jednostavno fantastičan. Ratno djetinjstvo ispričano očima djeteta, dvanaestogodišnjaka, koji je samo želio da sve bude kao prije bez obzira na posljedice, priča je koja se ne zaboravlja. Povijesne okolnosti koje su uslijedile oduzele su normalnost odrastanja tisućama i tisućama djece. Zoran, Dragan, Bojan, Goran i Nikolina imaju samo jednu želju koja u očima njihovih roditelja više nema smisla – biti prijatelji.

Silom razdvojeni voljom odraslih, pokušat će sakupiti krhotine svoga prijateljstva. Ali ono nikad više neće biti isto. Mrtva tijela koja plutaju po rijeci, granatirana rodna kuća, poginuli rođaci s jedne i druge strane, egzodus izbjeglica u Dalmaciju, obilježili su ih za cijeli život. Vjetrovi rata, noseći sve pred sobom, malo po malo otpuhali su i njih.

Obavezno pročitajte ovaj roman. Sigurna sam da ćemo za autora Igora Beleša još čuti. Listanje kupusa dijelom je autobiografska proza, a dijelom fikcija koja se oslanja na povijesna događanja.

Predvečerje je izmamilo i novopridošle komarce, koji nisu marili što se broj stanovnika u naselju prepolovio. Oni nisu birali između srpske ili hrvatske krvi.
str. 212.

Igor Beleš Listanje kupusa

O autoru

Igor Beleš, rođen u Vukovaru 1978., danas živi u Rijeci. Djetinjstvo je proveo u Borovom Naselju, u vremenu koje je pokušao djelomično iz sjećanja prenijeti na ovu knjigu. Bavi se glazbom, piše i čita knjige.

Gdje kupiti:

Hena com

Objavljeno

Zoran Žmirić: Pacijent iz sobe 19

Nakladnik: Hena com, 2018.

Naslovnica romana Pacijent iz sobe 19: ©Hena com

Čovjek može od svega pobjeći, ali nema te rupe u koju se može sakriti od svojih misli. (str. 84.)

Zoran Žmirić: Pacijent iz sobe 19

Pacijent iz sobe 19

Vanja Kovačević glavni je lik ovog romana, a upoznajemo ga 25 godina nakon događaja koji mu je obilježio čitav život – nakon rata.

Vanja tada, dan prije devetnaestoga rođendana, umjesto poklona u ruke dobiva pušku i biva bačen na prvu crtu gdje odmah ubija ni manje ni više nego devetnaest osoba. Jednu osobu za svaku svoju godinu.

Danas, Vanja razgovara s psihijatrom sumnjiva izgleda i pokušava i sebi i njemu objasniti što ga je dovelo do toga da si nanese brutalne, nepopravljive ozljede.

Vanjin životni put bio je put svakog tinejdžera i mladog čovjeka. Prijatelji, škola, prve ljubavi, alkohol i  jedino što mu je danas zajedničko s tim davnim Vanjom – rock bend Sisters of Mercy.

Dok putujemo između prošlosti i sadašnjosti, svega onog što ga je dovelo do nezamislivog, pratimo Vanjina zapažanja o vlastitom životu, ratnom putu, njegovim srećama i još većim nesrećama.

Iskreno, ne smeta me što se danas herojima predstavljaju ljudi koji to nisu. Ne smeta me ni to što su neki od toga napravili posao. Jebi ga, živjeti se mora. Smeta mi samo to što su takvi ljudi postali idoli mladima. (str. 24.)

U njegovim riječima prepoznajemo svakog branitelja ogorčenog na stanje danas, na one koji se lažnim domoljubljem busaju o prsa, na ratne profitere, zločince koje rat nije stvorio, nego ih je samo razotkrio.

Ja sam u rat išao kako bih branio zemlju, oni su u rat išli kako bi ubijali ljude. Ja sam tamo došao kao branitelj, a oni kao zločinci. Problem je što i oni sebe danas zovu braniteljima… (str. 14.)

Polako otkrivamo Vanju kakav je mogao biti da nije bilo rata. Duhovitog, ironičnog, toplog Vanju, upropaštenog onoga dana kad mu je u ruke bačena puška i kad ju je odlučio koristiti. A otkrivamo i drugog Vanju, njega koji je, nakon svega, gotovo prazna ljuštura.

Emotivno, teško, izvrsno štivo

Pacijent iz sobe 19 prvi je moj susret s autorom Zoranom Žmirićem i ostavljena sam bez teksta. Iako pisan svakodnevnim, razgovornim jezikom, Pacijent je u svojoj biti toliko brutalan, težak i emotivno iscrpljujući da će vam nakon čitanja trebati dan odmora.

OK, vjerujem da ne vidiš previše normalnog u tome, ali i ovako živimo u društvu u kojem zdrav razum i nije od neke velike koristi. (str. 27.)

Ne zbog brutalnosti onoga što si je Vanja napravio. Njegov crnohumorni način pripovijedanja približit će nam ga toliko da će nam se učiniti da smo baš mi taj sumnjivi psihijatar s Ray Bankama na očima. I prihvatit ćemo to što je napravio.

Možeš onda misliti kako ne bih upucao bilo koga, samo kad bi mi radio o glavi. Rijeka je tolerantan grad, tu se ne radi razlika među ljudima. Ni ja je ne bih radio, ubijao bih sve redom. (str. 51.)

Zoran Žmirić: Pacijent iz sobe 19

Ono što nema ni prihvaćanja ni razumijevanja jest rat koji izobličava našu stvarnost, našu svakodnevicu. Rat koji izobličava svakog čovjeka kojeg dotakne.

U tome leži antiratna poruka ovog romana. Rat nas sve pretvara u zvijeri. I one koji su branili, i one koji su napadali.

I ta spika kako smo stvarali državu. Nismo mi ništa stvarali, država je već bila stvorena i kao takva napadnuta.
Mi smo je branili, a ne stvarali. … Nisam stvarao ništa, ponajmanje državu i pogotovo ne ovakvu! (str. 41.)

Koji su ubijali, koji su bježali, koji su se bogatili.

Sve one – ili bolje reći, sve nas – koji smo ratom obilježeni. Tko zna tko bi Vanja bio da nije bilo rata?

Tko zna tko bismo mi bili da nismo morali živjeti u tom zlu?

Što bi bio život da smo ga mogli živjeti?

Sretan kraj

Recite mi iskreno, nakon svega što sam rekla u recenziji – mislite li da ova priča ima sretan kraj?

Tako je, isto sam i ja znala nakon što sam pročitala sinopsis romana. Nisam fan niti tužnih niti ratnih priča, no ova me stvarno oduševila.

Pacijent nije klasična ratna priča, autor ni u jednoj rečenici ne slavi rat, ma koliko obramben on bio. Ovaj roman nije patetičan i ni u jednom vam trenutku ne ide na živce.

Nema ništa loše u tome da se ovisno o situaciji prilagodimo…, ali moraš prepoznati kad je dosta. Ako dopustiš ljudima da te iscrpljuju, neće stati dok te ne unište. (str. 99.)

Pacijent iz sobe 19 se čita i čita i čita. A onda dođete do kraja i vidite da ste se naježili. I da je priča o zvijerima zapravo priča o dobroti, o ljudskosti, o savjesti. O tome kako smo mi ljudi, i muškarci i žene, zapravo krhka bića. 

I kako je ponekad jedini lijek popričati s nekim.

Čak i sa samim sobom.

Zoran Žmirić: Pacijent iz sobe 19

Ostali naslovi ovog autora:

Zoran Žmirić rođen je u Rijeci 1969. godine. Dosad je objavio poprilično toga, a navodim novija djela, kao što su Zapisano metkom, Putovanje desnom hemisferom, Pacijent iz sobe 19, Kaleidoskop i Hotel Wartburg.

Gdje kupiti roman Pacijent iz sobe 19:

Hena com

Objavljeno

Ivica Prtenjača: Plivač

Nakladnik: V.B.Z.

Naslovnica knjige Plivač: ©V.B.Z. Zagreb 2019.

Ivica Prtenjača Plivač

Svijet u kojem nema rata?

Roman Plivač prekrasan je antiratni roman. Dok čitate ovaj roman o mladiću koji prezire rat, koji ne želi nositi oružje, pucati u bilo koga, mladiću koji samo želi mirno živjeti, koji nikoga ne ugrožava i koji ne želi biti „hrana za rat“, zapitate se koliko bi svijet bio bolje mjesto kad bi bilo više ljudi kao što je Andrej.

Radnja romana Plivač

Glavni junak romana Plivač, Andrej Šetka, dolazi s roditeljima Jelenom i Vladom na neimenovani jadranski otok na kojem njegovi roditelji imaju  ljetnu vikendicu. Godina je 1991., kasno ljeto i već se naziru vjetrovi rata. Uskoro Andrej dobiva poziv za mobilizaciju kojim ga obavještavaju o skorom pozivu za odlazak na ratište. Osobna previranja: otpor prema ratovanju, strah za život i tek pronađena ljubav predstavljaju koloplet motiva koji se smjenjuju kroz cijeli roman. Jedinac u roditelja, Andrej ne želi biti sudionik radnih zbivanja. Trenutke opuštanja i bijega od surove stvarnosti i nadolazeće ratne opasnosti nalazi u svakodnevnom plivanju prema obližnjem nenastanjenom otočiću na kojem se nalazi samo staro groblje. U druženju mu se pridružuje Anna, studentica dizajna iz Stockholma koja ljetuje u otočkom kampu s djedom i bakom. Andrej i Anna proživljavaju kratku ljetnu romansu. Krajem ljeta Anna se vraća u svoju državu, a Andreja čeka mobilizacija.

Ne želim biti“ hrana za rat“

Besmislenost rata osnovna je misao koja se proteže cijelim romanom Plivač. Andrej je miran, nedovoljno ambiciozan mladić,  propali student veterine, jedinac u roditelja, zaljubljenik u more, plivanje i osamu, pomalo introvertiran s jakim smislom za introspekciju. Sve jasnijim nadolaskom rata i pozivom za mobilizaciju biva gurnut u žrvanj događanja kojih se cijelom svojom nutrinom gnuša. Slike kaosa koje ga okružuju u medijima i idila malog otoka koji nudi utočište smjenjuju se, i čitatelj prati kako se Andrejev spokojni i mirni svijet polako raspada, a stanje svijesti po pitanju slobode i smisla urušava se do razine mirenja sa sudbinom. Andrejev defetizam ide tako daleko da na malom otočiću obilježava „svoj“ grob i traži od roditelja da ga pokopaju tamo ukoliko pogine.

„Nemam ja ništa u rukama. Nikakvu snagu. Osim da poslušam i isporučim se plotunu kad za to dođe vrijeme. str. 173.

Birati pacifizam, a ne nasilje u romanu Plivač

Ovo je knjiga o samoći i strahu, ali i knjiga o normalnoj ljudskoj težnji za mirotvorstvom, nenasiljem i mirnom suživotu među narodima. Ovo je knjiga o ljudima koji za svoje životno opredjeljenje biraju pacifizam umjesto prijetnji i zveckanja oružjem.

Stil romana Plivač

Ivica Prtenjača ima bogat i osebujan stil pisanja. Rečenice su pune pjesničkih slika, predivnih opisa kako prirode tako i suptilnih dubina ljudske duše. Divno koristeći slikovita izražajna sredstva, autor je napisao uistinu moćan i izuzetno kompleksan antiratni roman.

O roditeljima:

Oni su imali samo mene, svojim su morem tuge  i sredovječnog ravnodušja plovili oko mene kao oko oštre i visoke hridi, neprestano. Naše zajedništvo bila je ta plovidba, njihov pokušaj da se usidre u mom srcu bez prikladne luke, niti su oni znali kako toj hridi prići, niti je hrid znala kako se umiriti….str. 12.

O vojnoj regrutaciji:

Plivao sam prema obližnjem otočiću, bio sam sam u moru, na svijetu, sam u svom pozivu za vojsku, sam u svome strahu za život i gađenju prema svemu što vojna uniforma predstavlja. str. 28.

O ljubavi:

Meni treba toplina koju osjetim svaki put kad pogledam kosu na Anninom vratu. Meni treba da sjedim na svojoj terasi nakon što sam se pozdravio s njom, dok ona preko cijele Evrope putuje kući, a ja tugujem. Obična tuga, kraj ljetne ljubavi…str. 149.

O ratnom profiterstvu:

Njihova imovina je krv drugih ljudi, Ako sve ovo dovoljno dugo potraje, poslije toga u našoj zemlji živjeti će samo bezobrazni bogataši. Neće biti siromašnih, oni će biti mrtvi, o njima će se snimati filmovi, oni će dobivati ulice i trgove, a život će i dalje pripadati onima koji su trgovali krvlju drugih. str. 173.

Ivica Prtenjača Plivač

O autoru

Ivica Prtenjača rođen je 1969. godine u Rijeci, gdje je studirao kroatistiku na Pedagoškom fakultetu. Radio je kao čitač vodomjera, dostavljač sladoleda, skladištar, građevinski radnik, galerist, serviser vatrogasnih aparata, trgovac, knjižar, voditelj marketinga, glasnogovornik.

Pojedine pjesme ili ciklusi prevedeni su mu na francuski, švedski, litavski, slovenski, mađarski, makedonski, engleski, njemački, talijanski i bugarski jezik.

Sudjelovao na dvadesetak europskih poetskih festivala i susreta kao pozvani hrvatski predstavnik. Uvršten u nekoliko antologija, izbora, pregleda i povijesti hrvatske književnosti. Piše poeziju, prozu, dramske tekstove, a živi i radi u Zagrebu.

Nagrade:
Nagrada 25. Salona mladih za književnost 1998. Zagreb
Nagrada za najbolju knjigu pjesama autora do 35 godina, Kvirinovi susreti, Sisak, 2001.

Gdje kupiti:

V.B.Z.