Objave

Objavljeno

Sara Blӕdel: Izgubljena žena

Naslovnica knjige Izgubljena žena: ©Znanje

Nakladnik: Znanje, Zagreb 2019.

Izgubljena žena

Pitanja koja otvara ova knjiga

Je li pomaganje u eutanaziji ubojstvo ili čin milosrđa? Koliko daleko idu granice ljudskog odlučivanja u pravu na život i pravu na smrt? Smijemo li se mi doista igrati Boga? Je li oslobađanje umirućeg od boli posao za koji se očekuje novčana isplata? I ako to već činimo, trebamo li preuzeti posljedice za naš čin?

Sve su to pitanja kojima se u pozadni radnje bavi roman Izgubljena žena. U naravi krimić sa već poznatom istražiteljicom Louise Rick i njezinim partnerom Eikom Nordstromom, ovo je roman koji skriva vrlo teške i dvojbene moralne odluke. Roman iza kojeg ostanete na trenutak razmišljajući o svrhovitosti života nakon što čovjek smrtno oboli i ne postoji više nikakva nada za izlječenje ili dostojanstven život.

Roman je to u kojem ubojica duboko razmišlja o svojim odlukama.

Prožima ga osjećaj tuge i gubitka. (str. 1.)

Radnja romana Izgubljena žena

Dok rješava problem ubojstava koje se događaju u različitim obiteljima, sve redom članovima udruge za palijativnu skrb, njegovateljima i medicinskom osoblju, Louise istovremeno rješava slučaj nestanka partnera Eicka Nordstroma koji nestaje bez traga podigavši veću svotu novca. Radnja se događa paralelno u Danskoj i Engleskoj. Louise saznaje da Eik nestaje nakon što je ubijena njegova bivša djevojka koja je smatrana nestalom.

Proučavajući prošlost žrtva, Louise shvaća da je na tragu uhodanom poslu “pomoći “ pri eutanaziji teško bolesnih i neizlječivih bolesnika koja se provodila u više različitih gradova. Temeljitom policijskom istragom, Luise dolazi do informacija da su svi ubijeni za svoj posao bili obilato novčano nagrađeni.

Spisateljica veoma dobro opisuje likove policijskih istražitelja Louise i Eika kao i njihovih nadređenih, prikazujući ih istovremeno odlučnima i sposobnima kad je posao u pitanju, ali u privatnom životu ranjivima i emocionalno nestabilnima s nesređenim brakovima i emocionalnim vezama. Istražitelji su ljudi od krvi i mesa kao i svi ostali ljudi. Takvim načinom pisanja likovi dobivaju na autentičnosti i bliži su čitatelju.

Dojam o romanu

Moj je dojam da je spisateljica unatoč teškom lajtmotivu uspjela napisati solidan kriminalistički roman. Čitatelj sa zanimanjem prati istražiteljski rad Louise Rick kao i napore istražiteljice da osobni i profesionalni život stavi u ravnotežu.

Ako vam se svidjela ova knjiga, pročitajte i drugu knjigu ove autorice koje smo recenzirali, Djevojka pod stablom.

O autorici

Sara Blædel suvremena je danska autorica. Već su poznati romani: Zaboravljene djevojke i Šuma smrti. Romanom Izgubljena žena autorica otvara mnoga pitanja koja nadilaze očekivanja od običnog krimića i dokazuje zbog čega su njezini romani prevedeni u više od 30 zemalja, a samo u Danskoj prodani u gotovo 2 milijuna primjeraka.

Izgubljena žena

Gdje kupiti:

Znanje

Objavljeno

Liane Moriarty: Sve što je Alice zaboravila

Nakladnik: Mozaik knjiga, 2020.

Naslovnica knjige Sve što je Alice zaboravila: ©Mozaik knjiga

Roman Sve što je Alice zaboravila na stepenicama

Što je Alice zaboravila?

Nakon pada u teretani i snažnog udarca glavom, Alice zaboravlja prethodnih deset godina svog života. Misli da ima 29 godina, voljenog muža Nicka i bebu na putu.

U stvarnosti, Alice ima gotovo 40, troje živahne djece i usred je ružnog razvoda. Sa sestrom Elizabeth gotovo ne priča, ima neke nove prijatelje (koji joj se sad čak ni ne sviđaju) i začudo, stane u haljinu broj 38, što nikad nije mogla.

Kako se Alice toliko promijenila? Što je pošlo po krivu?

Želi li se Alice uopće sjetiti?

Onaj san ili uspomena ili što već rasplinuo se i nestao poput odraza na vodi, a njezinim umom zaplovile su krhotine sjećanja kao da se budi u nedjeljno jutro nakon dugog, dugog sna.

str. 10.

Suze i smijeh

Dakle, ova knjiga… Toliko me se snažno dojmila već na prvih par stranica. Alicein karakter, način na koji reagira kad čuje usporedbu svog prijašnjeg života (koji misli da živi) i života koji doista živi, njen odnos sa sestrom, Elizabethina privatna teška i vrlo tužna situacija… Sve me to toliko taklo i po običaju, preplakala sam dobar dio knjige.

Radnja je mjestimice toliko dirljiva da boli. Doslovno vas boli ono što se događa u životu jednog od glavnih likova, osjećate njezinu bol, neuspjeh, poraz.

Nisu sve samo suze, roman je protkan humorom blago začinjenim sarkazmom, što je baš moja vrsta humora. Svidjet će vam se način na koji Alice promatra svijet, sad kada opet ima deset godina manje. Sve je nekako naivnije i čišće, Nick je još uvijek onaj pravi, a roditeljstvo nešto blaženo i lako.

Elizabeth je jednom rekla – vrlo odlučno i vrlo bespogovorno – da pravi čovjek nije dopuna, nego da žena prvo mora biti sretna sama sa sobom, na što je Alice kimnula kao da se laže, ali si je mislila, O, ne, pravi čovjek je tvoja druga polovica.

str. 90.

Zanimljiva je i priča o optimizmu, koja je, doduše kratka, ali možemo se u njoj pronaći. Svi smo mi isprva vrlo optimistični i hvatamo se ukoštac sa svojim problemima. Sigurni smo da ćemo iz te bitke izaći kao pobjednici. Ali, što ako ne bude tako? Postajemo ogorčeni i zabrinuti. Želimo odustati od svega. Iako težak, taj kratki odlomak zapravo nas potiče da svoju borbu nastavimo dalje, da budemo optimistični iako su svi izgledi protiv nas.

Roman Sve što je Alice zaboravila na kamenu

Nekad bilo – sad se spominjalo

Sviđa mi se odnos između Aliceine blistave prošlosti i ružne sadašnjosti u kojoj vidimo da nešto nije u redu.

Zašto svi stalno spominju Ginu? Alice nema pojma tko je Gina… Osjećamo natruhe neke tajne koja u njezinom životu možda nije nova, ali budući da ona nema sjećanje na nju, uvučeni smo u taj zbunjujući svijet i skupa s Alice otkrivamo tajne i međuljudske odnose. A oni su se stubokom promijenili otkad je Alice imala 29. Promijenilo se sve ono za što je Alice mislila da se nikad neće promijeniti. I ona se promijenila. Ali, ova joj se verzija nje same nikako ne sviđa (osim onog dijela da je mršava i ima ormar pun skupe odjeće).

I dok ona polako sastavlja djeliće svoje prošlosti i uklapa ih u sadašnjost, brojni prevrati drže nas prikovane za roman. Čitavo se vrijeme nadamo happy endu, iako smo itekako svjesni da on nije obvezan u ovako životnim romanima.

To je još jedan veliki plus ovog romana – svi su likovi toliko životni i oni mogu biti bilo tko od nas. Ja, vi, vaša sestra. Možda prva susjeda? Kolegica s posla? Možemo se prepoznati u tim likovima koji su zbunjeni, koji se traže. Likovima koji pokušavaju funkcionirati u okolnostima u koje ih je život bacio i nekako se iz svega toga izvući sa što manje ožiljaka.

Obitelj i majčinstvo

Sve što je Alice zaboravila pričaju nam tri pripovjedačice: Alice, njezina sestra Elizabeth i njihova baka Frannie. Aliceina priča teče u normalnom pripovjedačkom tonu, u trećoj osobi. Osim sadašnjosti, ona nam pripovijeda i svoju prošlost. Elizabethin nam je glas malo zanimljiviji, pisan u obliku svojevrsnog dnevničkog zapisa. Misli bake Frannie čitamo u obliku veoma duhovitog bloga. Sva su tri glasa različita, ali zajednička im je tema – obitelj i značaj obitelji. Što je zapravo obitelj? Je li to skupina ljudi povezanih krvlju ili ljubavlju? Što znači biti majka? Kako odgajati svoju djecu – treba li biti strog ili popustljiv? Je li ljubav u obitelji bezuvjetna?

Problem prezaposlenih majki problem je koji se provlači romanom. Što znači biti savršena mama? Je li to žena koja „ima pune ruke posla“: aktivna je u zajednici, školi, slobodnim aktivnostima…? Je li to žena zapravo opterećena tom apsurdnom idejom savršene mame i savršene obitelji, koja na kraju dana uopće nema vremena za tu istu djecu i obitelj? Je li bitno biti dobra majka izvana ili je ipak važnije biti dobra majka unutar vlastitih zidova?

Majčinstvo je tema oko koje ovaj roman plete svoje niti, ali ne mogu vam otkriti više od toga. Naravno, veoma ćete brzo sve i sami shvatiti, ali želim da uživate u ovom romanu onako kako sam i ja uživala. Pristupite mu otvorena srca i dopustite mu da vas obuzme. Neće vam biti žao.

Roman Sve što je Alice zaboravila, palme u pozadini

Ostali naslovi ove autorice:

Gdje kupiti:

Mozaik knjiga

Objavljeno

Ruth Ware: Smrt gospođe Westaway

Nakladnik: Mozaik knjiga, 2020.

Naslovnica knjige Smrt gospođe Westaway: ©Mozaik knjiga

Knjiga sa šeširom

Potraga za vlastitim identitetom

Smrt gospođe Westaway je roman čežnje i potrage za vlastitom obitelji. Čežnje za prihvaćanjem i potraga usamljene djevojke za vlastitim identitetom.

Teška obiteljska priča koja skriva ogromnu tajnu o porijeklu vlastite majke i zamršeni odnosi između nasljednika gospođe Westawey okosnica su radnje ovog zanimljivog romana.

Mlada Hal dolazi u provinciju na imanje Penzance kao jedan od nasljednika gospođe Westaway. Isprva je nasljedstvo privlači kao mogućnost bijega iz bijednog životarenja na koje je osuđena nakon smrti majke. Majka ju je odgojila do 18. godine, a zatim pod nerazjašnjenim okolnostima stradala u prometnoj nesreći. Hal, malo po malo, otkriva rodbinske poveznice s ostalim nasljednicima koje joj bacaju novo svjetlo na njezino najranije djetinjstvo. Tada se u njoj  počinje buditi čežnja…

Ali ispod brige krilo se nešto drugo, nešto što je stezalo srce kad bi pomislila na Abela, Hardinga, Ezru i osjećaj njihovih ruku oko nje. Bila je to gotovo nostalgija, organska čežnja tako oštra da je bila poput boli ali ne za jedinim domom koji je ikad imala. Bila je to vjerovatno čežnja za onim što je moglo biti. Za tim alternativnim životom u kojima ima obitelj na koju se može osloniti, sigurnosnu mrežu. str. 315.

Izvanredan roman za one koji od romana očekuju samospoznaju i stalno propitkivanje tko sam, odakle dolazim i kome pripadam.

Vrsta književnog djela

Smrt gospođe Westaway nije klasičan krimić. Prije bih je svrstala u romane atmosfere čija napetost jača sve brže i brže do samog izuzetno napetog, ali ipak očekivanog kraja. Atmosfera nelagode, povremeno i straha podsjeća malo na knjigu Rebecca Daphne de Maurier, pogotovo što se i u ovoj knjizi pojavljuje neprijateljski nastrojena kućepaziteljica, ovaj puta gospođa Warren.

Spisateljica piše lako čitljivim stilom, a opisi prirode i krajolika vrlo su realistični.

O autorici

Ovim romanom Ruth Ware nastavlja niz uspješnica poput Žene u kabini 10, U mračnoj, mračnoj šumi, Igra laži, Okretaj ključa. Sve njezine knjige postaju megahitovi i pojavljuju se na popisu bestselera diljem svijeta.

Gdje kupiti roman Smrt gospođe Westaway:

Mozaik knjiga

Objavljeno

Helen FitzGerald: Plač

Nakladnik: Mozaik knjiga, 2020.

Naslovnica knjige Plač: ©Mozaik knjiga

Roman Plač na ljuljački

Sretna mala obitelj. Zbilja?

Mama Joanna, tata Alistair i beba Noah putuju, čini mi se, dvadeset i jednosatnim letom iz Ujedinjenog Kraljevstva u Australiju. Beba plače cijelim putem i izluđuje putnike koji mladu mamu gledaju očima punim osuđivanja, nerazumijevanja i neprijateljstva. Joanna daje sve od sebe da umiri bebu, ali muče je misli o tome kako nije dobra mama i kako s njom nešto zasigurno nije u redu. Pogledajmo, na primjer, njezina muža Alistaira. Odmoran je, cijelim putem spava, pijucka vino i, dočim uzme bebu, uživa u neskrivenim pogledima obožavanja i divljenja jer je, kako divan tata, podigao bebu i promijenio joj pelenu.

Joanna bebin plač doživljava kao svoj osobni neuspjeh.

Kad napokon stižu Melbourne, njime bjesni požar. I kako se požar širi izvanjskim krajolikom, tako se širi i unutarnjim životima naših glavnih likova.

Zašto je Noah tako miran pod svojom dekicom?

Zašto smo odjednom u sudnici?

Tko je i za što točno kriv?

Trebale su točno četiri minute da im se svima upropaste životi…

Mnogo puta je prošla ovaj šablonski postupak. … Baš kao što su je poučile majke na tečaju dojenja. -On tim svojim lijepim malim glasićem pokušava komunicirati s vama – rekla je jedna od njih. – Vi samo trebate slušati.

– Nije vam to neka atomska fizika – dometnula je druga. – Zar nije sladak? Mala latica.

Mrzila je mame s tečaja dojenja. (str. 11.)

Slika prikazuje 9. poglavlje knjige Plač

Kako se (ne) gradi sreća?

Sve što ste pročitali u sažetku ove knjige potpuno je pogrešno. Već u prvih par poglavlja saznajemo što se dogodilo s bebom Noahom i stvarno je malo bezveze što se sažetak pravi kao da taj dio knjige – glavni dio- ne postoji.

Unatoč tome, knjiga mi se veoma svidjela.

Počnimo od likova: tri su lika glavna, mama Joanna, tata Alistair i bivša žena Alexandra. Likovi su dobro opisani, imaju svoju dubinu i možemo se poistovjetiti s njima. Joanna je prvi put mama –smatra da se ne snalazi dobro, da nije dorasla toj ulozi i da je sama za to kriva jer – pokušala je izgraditi svoju sreću na tuđoj nesreći, a to se, svi znamo ne radi. Joanna smatra da zaslužuje sve što ju je snašlo.

Isprva smo skloni složiti se s njom, uostalom, kakva je to mama koja ne može umiriti vlastito dijete, hej?! Kao i putnici u onom avionu, skloni smo osuditi ju na prvo čitanje jer dobre osobe ne rade ono što je uradila Joanna.

Ali… Čekaj malo…

A gospodin tata? Tata Alistair isprva je blještava zvijezda roditeljstva. Nije mu prvo dijete, uvježbao se pa vrlo dobro zna kako s bebom. Na prvi pogled simpatičan, no što ga bolje upoznajemo, više nam smrducka.

Bivša žena Alexandra, alkoholičarka i luđakinja. Pa sve su bivše žene takve, zar ne? Da su bile dobre, ne bi bile bivše, kaže se. Unatoč tim pričama koje NETKO uporno provlači radnjom, upoznajemo Alexandru i zaključimo ono što na kraju zaključimo o većini bivših žena (makar u knjigama) – SPASILA SE.

Žena, majka…

Atmosfera je usijana, neugodna. Teško vam je čitati, ali čitate dalje jer želite saznati istinu. Radnja je na trenutke mučna jer VI znate, znaju Joanna i Alistair, koliko će trebati i ostalima da saznaju? Ovaj se psihološki triler mjestimice igra sa svojim čitateljima, ponajviše čitateljicama koje su tek postale mame. Kako izmjeriti ljubav prema djetetu? Kako procijeniti količinu tuge? Zašto je prst okoline uvijek usmjeren na ženu, na majku? Ima li dijete i tatu? Jesu li uloge roditelja jasno i spolno definirane još uvijek, u 21. stoljeću? Možemo li pogledati uplakano dijete bez da unaprijed osudimo njegovu majku jer zašto, dovraga, ta ŽENA ne utiša svoje dijete?

Vidite li što sam ovdje napravila? Istaknula sam riječ žena, svi znamo zašto.

Citat: Kakva je to žena koja niti ne traži svoje dijete?, str. 152.

Plač

A plač? Plač nas prati knjigom, prati nas u avionu, prati nas na užarenim cestama Australije, prati nas pod stablom lilly pillyja na jednoj maloj parceli.

Prati nas dok otkrivamo tajne, zvoni nam u glavi dok raskrinkavamo laži, tutnji dok promatramo raspadanje obitelji na najgori mogući način.

Kraj? Nije toliko šokantan koliko je emotivan. Neki su dobili svoju sreću, neki nisu.

Na nama je da zapamtimo da sreću nikad, ali baš nikad, ne smijemo graditi na tuđim suzama, ma kakva god nam se (u tom času) činila osoba koja plače.

Naslovnica knjige Plač

Ostali naslovi ove autorice:

Iako je napisala popriličan broj knjiga, Plač je jedina knjiga prevedena na hrvatski jezik.

Gdje kupiti?

Mozaik knjiga

Objavljeno

Chanel Cleeton: Dogodine u Havani

Sonatina, Zagreb 2019.

Naslovnica knjige: ©Sonatina

Knjiga s lepezom

Kad umrem odnesi me natrag u Kubu. Prospi moj pepeo zemljom koju volim. Znat ćeš gdje. (str. 13.)

Neke su knjige mediji koji vas vuku. Traže da ih uzmete s police knjižara, trgovina ili knjižnica, gledaju vas čak iz običnog kioska čekajući da obratite pažnju na njih, opipate ih, osjetite njihovu težinu, okrenete prvu stranu i počnete čitati. Tada je njihova uloga završila, a vaša počinje. Ulazite u knjigu brzinom koja osvaja, žudnjom koja vas tjera da čitate sve brže i brže do samog kraja.

Takva je knjiga Chanel Cleeton Dogodine u Havani. Ova me knjiga toliko osvojila svojom iskrenošću, emocijama i bezgraničnoj ljubavi prema voljenoj zemlji da zaslužuje moju prvu objavu.

O knjizi Dogodine u Havani

Roman Dogodine u Havani prati dvije ljubavne priče rodbinski povezanih obitelji. Zajednička poveznica  bogate nasljednice Elise Perez i njezine unuke Marisol Ferrera  neiscrpna je ljubav prema Kubi kao i beskompromisna ljubav koja ne poznaje granice. To je raskošna priča o ljubavi, priča o dvije obitelji od kojih jedna prati događanja iz 1959. godine, previranja u Kubi, pad predsjednika Batista i dolazak na vlast Fidela Castra uz velik broj Kubanaca koji tada kao izbjeglice napuštaju Kubu. Prva priča ispričana je  riječima bogate nasljednice Elise Perez, a druga se događa u sadašnjem vremenu (2017.), šezdesetak godina kasnije kada se na Kubu vraća Elisina unuka Marisol Ferrera. Marisol nailazi na Kubu još uvijek bremenitu raznim problemima, prosvjedima i neslaganjima sa sadašnjim režimom.

Otvorena knjiga i straničnik

Roman je na mnogo načina iznenađujući. Čitajući roman dobila sam sasvim drugu perspektivu promatranja društveno-političke situacije u Kubi dolaskom Fidela Castra na vlast, kao i uvid u  egzodus neistomišljenika prema zemljama u okruženju, najviše prema SAD-u.

Živjeti u progonstvu znači biti lišen onoga što voliš najviše na svijetu-zraka koji udišeš i tla kojim koračaš (str. 15).

Volio bih da ti možeš živjeti u mom svijetu i ja u tvom. Volio bih da ne postoji tako oštra podjela između onih koji imaju sve i onih koji naprosto žude za prilikom da imaju više. (str. 99.)

Okosnica romana

U sjeni dolaska Fidela na vlast i padanja bogate obitelji Perez u nemilost novog režima smjestila se jedna od najljepših ljubavnih priča u novijoj književnosti. Ljubav bogate nasljednice Elise čiji je otac pristaša predsjednika Batiste i revolucionara Pabla koji se bori u Fidelovim redovima okosnica je ovog potresnog romana. Sličnu sudbinu šezdeset godina kasnije prolazi i njezina unuka Marisol zaljubljujući se u Luisa, povjesničara, prosvjednika i borca za bolju i pravedniju Kubu.

Zdravo, kaže pozdravljajući me savršeno uobičajenim glasom koji je sve samo ne običan.

Zdravo, ponovim za njime stvorivši tisuću pretpostavki o tome tko je, čime se bavi, zašto je došao na drugi kraj prostorije razgovarati sa mnom, i sve to između mojeg pozdrava i njegova.

Ja sam Pablo.

Premećem njegovo ime u mislima i iskušavam kako zvuči prije negoli mu otkrijem svoje.

Elisa. (str. 46.)

60 godina kasnije…

I Marisol na Kubi pronalazi ljubav u atmosferi uzavrele političke klime u sadašnjoj Kubi. Postupno shvaća svoj zadatak koji je istovremeno i njezino poslanje: istražiti i objelodaniti povijest svoje obitelji za buduće generacije. Shvaća da su sve spoznaje koje je imala o Kubi pogrešne jer ih je gledala očima turista, a ne očima ljudi rođenih ondje.

Učeći o svojoj zemlji Marisol, postaje bilježnik svog nasljeđa, bilježnik egzodusa, patnji, boli i siromaštva, čekanja u redovima na hranu i lijekove, bilježnik borbe za prava čovjeka i borbe za bolju budućnost novih generacija.

Kubanka sam, a opet nisam. Ne znam kamo pripadam na tome mjestu, u zemlji svoje bake i djeda, dok u mislima pokušavam oživjeti Kubu koja u stvarnom životu više ne postoji. Izbjeglice su povjesničari, čuvari uspomena na izgubljenu Kubu, onu gotovo zaboravljenu.(str. 146.)

Dogodine u Havani… zdravica je koju nikada nismo prestali izgovarati zato što se taj san nikako nije ostvario. Ako jednog dana i bude, što tada? Čemu ćemo se vratiti? Je li to uopće više naša zemlja ili smo je se odrekli kad smo otišli? (str. 237.)

Kubanci žive u neprestanoj nadi (ojalӑ ). U stvarnosti postoje riječi koje se opiru prijevodu; njihovo značenje sadrži cijeli splet stvari koje tinjaju ispod površine. Riječ sadrži ljepotu, nešto više od lakomislenosti puke nade. Govori o tijeku života, padovima i usponima, pukoj nepredvidljivosti svega. (str. 345.)

Ovo je knjiga koja na prvom mjestu govori o ljubavi kao bezvremenskoj emociji koja ne poznaje podjele na staleže, bogate i siromašne, plemstva i kmetove, kapitaliste i radnike. Ljubav koja se rađa u tragičnim u potresnim situacijama i koja ne bira idealne uvjete jer takvi ne postoje. Ali, nadasve veliča ljubav prema voljenoj zemlji, ponos što smo rođeni i pripadamo upravo tamo jer tamo gdje smo posijani tamo i rastemo.

Naslovnica knjige Dogodine u Havani

O autorici:

Chanel Cleeton autorica je nekoliko knjiga, a najznačajniji joj je roman Dogodine u Havani. Kao potomak kubanskih izbjeglica napisala je knjigu o egzodusu svojih predaka tijekom kubanske revolucije. Živi i radi u Floridi.

Nastavak romana Dogodine u Havani zove se Kuba mojih snova, a njegovu recenziju pronađite ovdje. Osim ta dva romana, kod nas je preveden i autoričin najnoviji, treći roman Zadnji vlak za Key West.

Gdje kupiti?

Sonatina

Ova mi se knjiga toliko svidjela da sam ju uvrstila u 10 knjiga koje ću pamtiti iz 2020. godine. Ako želite saznati koje su knjige dospjele na popis vaše Male, kliknite na link gore 👆

Objavljeno

Elizabeth Hoyt: serijal Maiden Lane

nakladnik: Znanje, 2016. – 2020.

naslovnice knjiga: ©Znanje

citat: Mudri su ljudi pokušali objasniti ljubav - i doživjeli neuspjeh.
str. 54.

Serijal Maiden Lane broji 12 nastavaka, a kod nas je zasad (samo zasad, nadam se), prevedeno 9 nastavaka. To su, redom:

  • Opasne namjere
  • Zabranjeni užici
  • U vučjoj jazbini
  • Kradljivac sjena
  • Gospodar tame
  • Ponoćni vojvoda
  • Dražesna zvijer
  • Čuvar srca
  • Najslađa bitanga

Prije same recenzije, zamolit ću vas da ne sudite knjigu po sladunjavom naslovu – naslovi ni u originalu nisu puno bolji, a često nemaju ni puno veze s radnjom.

Kad je riječ o naslovnicama, nakladnik je tu odradio dobar posao – prikazuju ili ljubavni par ili djevojku koju lako možemo zamisliti kao heroinu romana, odjevenu u bajkovitu haljinu, smještenu u jednobojan eksterijer kako bi njezina ljepota došla do izražaja.

serijal Maiden Lane, istaknut roman Dražesna zvijer

Ljubići? Zašto ne?

Priznajem, nisam ljubiteljica ljubavnih romana. Krimići i trileri moja su prva ljubav. Međutim, dogodila se korona, zatvorene su knjižnice i knjižare pa se, slijedom toga, dogodilo ono najgore jednom bookloveru: nestalo mi je materijala za čitanje. Na fejsu sam našla web-stranicu Znanja (link na dnu objave), pogledala ponudu krimića i uvidjela, o ne!, većinu toga sam pročitala. I tako, ne budi lijena, odlučim napraviti zaokret i kupiti ljubić. Budući da su knjige bile više nego povoljne, kupim ja tako cijeli serijal. I nisam pogriješila!

Tko tu koga ljubi?

Napominjem, neću prepričavati sadržaj svake knjige, već ću vam reći nešto općenito.

Mali savjet prije početka, najbolje bi bilo da serijal čitate po redu. Iako priče nisu strogo povezane, isti se likovi javljaju iz knjige u knjigu – negdje su glavni likovi pa pratimo kako su se upoznali i zaljubili, a već u sljedećem su nastavku sporedni likovi pa usput pratimo što se s njima dogodilo nakon happy enda, u kakvoj su vezi s novim likovima itd.

Iako je radnja smještena u London, u 18. stoljeće, veoma mi se sviđa što su sve heroine redom jake, neovisne, nesavršene žene. Neke su prekrasne, neke i nisu baš. Neke imaju kukast nos, neke su slijepe. Jedna ima vanbračno dijete (oh, ne!), druga ne može imati djecu. Međutim, sve su veoma pametne, tople, simpatične i znaju se boriti za sebe. Znaju što žele i ne dopuštaju da ih okolina osujeti u ostvarenju ciljeva. Ne srame se svoje seksualnosti i, za promjenu, baš je lijepo čitati ljubavni roman u kojem žena nije „cvijetak neubrani“ u trenutku kad pronalazi onog pravog.

Muški likovi su mrvičicu klišeizirani, ali povremeno nas i oni zabljesnu nekom karakternom osobinom koju možemo prepoznati i u pravim muškarcima od krvi i mesa.

Elizabeth Hoyt opisuje i spaja različitu lepezu likova pa tu tako imamo vojvode, lordove, grofice, gusare, domaćice, vojnike, zatvorenike… Njihov ih imovinski status rijetko kad određuje i nikad nije prepreka za pravu ljubav.

Serijal Maiden Lane

Žanrovsko određenje

Iako sam negdje pročitala da se ovi romani karakteriziraju kao povijesno-erotske romanse, neka vam ta erotika ne bude glavni razlog kupnje, negdje je ima vrlo malo, ali knjiga time nimalo ne gubi na vrijednosti, dapače! Baš su u takvim knjigama (U vučjoj jazbini, na primjer, gdje sam plakala ko kišna godina strahujući da mi par ipak neće ostati skupa) likovi kompleksnije razrađeni i bliži nama čitateljima.

Svidjelo mi se i što u svakoj knjizi ima neki misterij, tajna koju istražujemo i otkrivamo do zadnje stranice, tako da je i detektiv u meni dobio svoju porciju radnje.

Zanimljivo je i što na početku svakog poglavlja imamo djelić (pretpostavljam, britanske) bajke ili legende – ovaj nas serijal, dakle, trostruko navodi na čitanje – pratimo hoće li se naši junaci napokon spojiti, rješavamo tajnu koju istražuju naši likovi te pratimo djelić po djelić početne bajke/legende dok ne vidimo zašto nam je ona važna i koja je njezina pouka.

Maiden Lane?

Spomenula sam već da se radnja ovih romana odvija u Londonu, ali nisam rekla da je veći dio radnje smješten u sirotinjsko predgrađe toga grada, St. Giles gdje, čim se spusti mrak, vlada nasilje, alkohol, lopovluk i prostitucija. Kad zađu zadnje zrake sunca, na ulicama St. Gilesa nitko nije siguran, ma bio on muškarac ili žena.

Maiden Lane je, bar sam ja dobila taj dojam, ulica koja se proteže St. Gilesom i koja naše junake najčešće vodi u avanturu života. Na Maiden Laneu susrećemo svodnike, musavu djecu koja se igraju u prljavštini, prodavače i proizvođače gina, brzo propadajuće konzumente tog istog gina, pa čak i duhove. I svi su oni jednako važni za priču.

Na prljavim ulicama St. Gilesa likovi ovih romana traže pravu ljubav i sreću. Nadam se da ćete u toj potrazi uživati onoliko koliko sam ja uživala.

Prva stranica romana Čuvar srca

Gdje kupiti?

Znanje, KDS

Volite li ljubavno-erotske povijesne serijale, svidjet će vam se i Byron serijal autorice Tracy Anne Warren.

Ako vas zanima kojih je to 10 ljubavnih romana vaša Mala uvrstila u svoj popis romana koji će vas raznježiti, kliknite ovdje.

Objavljeno

Fredrik Backman: Čovjek zvan Ove

nakladnik: Fokus, 2015.

naslovnica romana Čovjek zvan Ove: ©Fokus

Čovjek zvan Ove i kaktusi

Pokušati prepričati Ovea za mene je kao pokušati prepričati Bibliju. Otkud početi? Svaka priča vodi u svom smjeru, svaka priča znači jednu novu misao. Svaka misao obogaćuje nas u nekom novom pogledu. Ipak, pokušat ću, a vi imajte na umu da u Oveu ništa nije onakvo kakvim se čini.

Ove ima pedeset i devet godina. Vozi saab. Od one je vrste ljudi koja upire prstom u sve druge koji mu se ne sviđaju, kao da su oni provalnici, a njegov kažiprst policijska džepna svjetiljka.

Tko je čovjek zvan Ove?

Čovjek zvan Ove čangrizav je i tvrdoglav starac. Nikoga ne voli, niti itko voli njega.

Ustvari, Ove voli samo svoju suprugu Sonju. Sonja voli ružičasto cvijeće.

U Oveovo se susjedstvo doseljava glasna obitelj, tata, mama, dvije živahne djevojčice i beba (koja je još u maminom trbuhu). Naravno da susjedi čovjeku zvanom Ove idu na živce kao što mu, uostalom, sve ide na živce.

Ali Ove ima zdravstveni problem: ima preveliko srce.

Citat, 226. str.

Zašto baš Ove?

Kad sam se počela baviti mišlju da otvorim blog i sve uz to ide, veliku sam većinu vremena posvetila razmišljanju o svojoj prvoj objavi. Koja je to knjiga koja zaslužuje biti broj jedan? Čak i prije nego se misao oblikovala znala sam! Moja najdraža knjiga svih vremena! Čovjek zvan Ove!

Prvi sam je put pročitala prije tri godine, u jednom dahu (i danu).

Nikad neću zaboraviti kako me je muž pogledao kad je došao s posla. Zašto plačeš?, pitao me šokirano. Upravo sam pročitala savršenu knjigu, rekla sam mu.

Nije shvaćao. Plakati zbog knjige? Ali Ove… Zbog Ovea ćete plakati i smijati se u isto vrijeme, jer Ove je sve ono što je u ljudima divno i sve ono zbog čega volimo ljude i divimo im se.

Recenzija:

Roman ima cikličku strukturu – prvo poglavlje događa se zapravo tek pretkraj knjige, ali smješteno je na sam početak kako bismo odmah upoznali Oveov zanimljiv karakter. Osim sadašnjosti, dijelovi poglavlja odvijaju se i u prošlosti gdje upoznajemo suprugu Sonju, bivše prijatelje, a sadašnje neprijatelje Anitu i Runea te saznajemo koji su to događaji obilježili Oveov život i oblikovali ga u čovjeka kakav danas jest.

Ne želim reći previše toga da ne kvarim čitanje knjige, ali iako po žanru nije krimić (naravno da nije!) i u Oveu ćete pronaći nekoliko zanimljivih preokreta koji će vas taknuti ravno u srce. Nakon čitanja, kada vam sve sjedne i kada se (ako ste imalo slični meni) dobro isplačete, poželjet ćete knjigu pročitati opet i opet i opet.

Baš to je razlog zbog kojeg sam, već dan nakon čitanja, pojurila u knjižaru i kupila čak dva primjerka ove knjige – jedan sebi, da ga mogu iznova i iznova čitati, a drugi teti – bližio joj se rođendan i malo je, priznajem, slična Oveu.

Na kraju…

Ove je lik koji živi u svima nama: nama koji smo tvrdoglavi, mrzovoljni, ljuti na cijeli svijet i bližu okolicu, nama koji preziremo sve one koji nisu poput nas, nama kojima na živce idu loši vozači, lijeni prodavači, glasni susjedi… Ali nama koji, kad zatreba, uvijek imamo veliko srce u koje stanu svi gore nabrojani, pa i više.

Ostali naslovi ovog autora:

Iako se naslovi mogu čitati zasebno, Moja baka i Britt-Marie povezane su istim likovima pa je za potpuno razumijevanje radnje najbolje da se čitaju po redu. Njihove recenzije neću pisati jer sam ih pročitala malo davnije, ali ih preporučujem od sveg srca, divne su! Isto su tako povezani i Medvedgrad  i Mi protiv vas, no o njima ću uskoro pisati i objasniti zašto te knjige volim skoro kao Ovea. Skoro.

Gdje kupiti:

FokusNaHit