Karl Ove Knausgård: Zima

Nakladnik: OceanMore, 2018.

Naslovnica knjige eseja Zima: ©OceanMore

Karl Ove Knausgard: Zima

Zima – pisma

Budući da Zima nije roman već knjiga eseja, nije ju moguće prepričati, ali potrudit ću se ukratko predstaviti o čemu govori i naravno, ponuditi svoje (skromno) mišljenje.

Zima obuhvaća tri dijela – tri mjeseca – prosinac, siječanj i veljaču. Svaki dio počinje pismom nerođenoj kćeri, autorovom četvrtom djetetu.

Ali, zlato moje, kad jednom ovo budeš čitala, ako sve bude išlo kako treba i trudnoća protekne normalno, što se nadam i u što vjerujem, ali što nitko ne može posve jamčiti, znat ćeš da život ne izgleda tako, da dani sa suncem i smijehom nisu pravilo, premda i oni postoje. Prepušteni smo jedni drugima na milost i nemilost.

str. 10.

Neupitna je ljubav koju pisac osjeća prema svojoj djeci, ali isto je tako očit i utjecaj koju je distancirani i kruti, mjestimice i okrutni otac imao prema samom Knausgårdu.

Autor se u isto vrijeme divi svom budućem djetetu i boji se svijeta u koji ono dolazi.

Čudno je da postojiš, a da ništa ne znaš o tomu kako svijet izgleda. Čudno je da postoji netko tko će prvi put vidjeti nebo, prvi put vidjeti Sunce, prvi put osjetiti zrak na koži. … U mojemu se životu to više gotovo nikad ne događa. Ali će se ubrzo dogoditi: za samo nekoliko mjeseci prvi ću put vidjeti tebe.

str. 13.

Zima – eseji

Zima je, nakon ljetnog slavlja i odlučnoga jesenskoga pospremanja, gotovo bez imalo samopouzdanja, jer sa svojim snježnim pahuljama i zaleđivanjem vode ona nije ništa drugo nego običan majstor efekata. Pretvarati kišu u snijeg, vodu u led, to je sve što zima zna, a to je zapravo ništa, jer ta promjena nije trajna, nije supstancijalna, te je tako samo prividna.

str. 26.

U zimi Knausgård vidi ljepotu, ali i nestalnost. Osjeća njezin spokoj, istodobno i nemir koji budi u njemu.

Zimu vidi u različitim motivima, motivima kojima možda ništa drugo nije zajedničko no godišnje doba u kojem se javljaju ili u kojem ih pisac primjećuje.

Imamo tako zanimljive eseje o štapićima za uši, četkici za zube, seksu (zašto ne?) i različitim životinjama. Eseji o sovi i vrani na mene su ostavili poseban dojam jer se panično bojim ptica, a Knausgård ima talent da svaku pojedinost točno predoči.

Crna joj glava sliči kapuljači (kao da je navučena niz siva prsa i siva leđa), koja asocira na kapuljače krvnika, i takva, zajedno sa zvukovima koji iz nje izlaze, bliže vrisku nego pjesmi, promuklim i graktavim grak, grak, grak, daje nešto neugodno.

iz eseja Vrana, str. 87.
Karl Ove Knausgard: Zima

Autor često uspoređuje zimu s ostalim godišnjim dobima, a u tim usporedbama najčešće zima izvuče deblji kraj – uvijek je prebijela, pretiha, previše hladna.

Hodati šumom zimi nešto je posve drugo nego hodati njome ljeti. … Kad zavlada hladnoća, potoci se zalede i prestane ujednačeno žuborenje i klokotanje – koje, ako su dovoljno jaki, izdaleka zvuče kao hujanje… Kad padne prvi snijeg, nestanu i zadnji zvuci šuštanja lišća pod stopalima, a drugi i veći zvuci postaju prigušeni, te idućih mjeseci uglavnom vlada tišina.

str. 43.

Sjena oca

Postajući otac četvrti put, Knausgård zaranja u svoju nutrinu i pokazuje nam svojevrstan strah od sebe kao oca. Potresni su i emotivni eseji u kojima se prisjeća kako zna biti okrutan prema svojim djevojčicama, čak i grub ponekad.

Istodobno je povrijediti djecu, učiniti da izgube obraz, da se osjete nemoćnima nešto najgore što im roditelji mogu učiniti. I upravo sam to učinio. I bolno je to znati. Znam da i nju boli, ali iz oprečnoga razloga. Dobro mi je poznat taj osjećaj, malo se čega toliko sjećam kao kad me je otac povrijedio namećući mi svoju volju, bacajući me na koljena zbog neke sitnice, još pamtim osjećaj slabosti i bezvrijednosti kad sam se, plačući, suprotstavljao, bez nade da ću pobijediti…

str. 90.

Ono što se trudi naglasiti suprotnost je između sebe i oca – njemu uvijek, nakon grubosti, bude žao i napravi što može da bi se ispričao djeci i uvjerio ih u svoju ljubav.

Podvojen odnos prema zimi uvjetovan je podvojenim osjećajima prema ocu. Oca voli i mrzi, a uspoređuje ga sa zimom – pa tako i zimu voli i mrzi.

Tako pamtim svojega oca zadnjih godina njegova života, i on je bio uhićen u nešto iz čega nije mogao izaći. Njegova je zima bila beskrajna, posvuda je sniježilo i puhalo, ne samo izvan kuće u kojoj je sjedio nego i u njoj. Snijeg i vjetar zamišljam u njegovoj spavaćoj sobi, na stubama, u kuhinji, u dnevnoj sobi, zamišljam stalnu zimu u njegovoj duši, zimu u njegovu srcu.

str. 94.

Ljepota knjige eseja Zima

Kao što sam već spominjala, ne volim čitati eseje jer su mi uglavnom dosadni i, kako nemaju radnju, teško mi ih je pratiti. Ipak, knjiga eseja Zima ugodno me iznenadila.

Nije to triler koji će vam oduzeti dah ili ljubić koji je vam izmamiti suze, ali njegova ljepota leži u biranim riječima kojima se autor koristi i smiraju koji vas obuzima dok čitate ove stranice.

Karl Ove Knausgard: Zima

Zima će vas opčiniti svojim prelijepim, slikovitim rečenicama toliko da ćete u jednom trenutku shvatiti kako zapravo uživate ne u fabuli, već u samom jeziku. Svaki esej svojevrsna je meditacija i refleksija o svakodnevnim, običnim stvarima koje možda i ne primjećujemo, a tu su i tvore naše svakodnevno bivanje.

Pomalo kao i kod Prousta u Potrazi za izgubljenim vremenom, i u Zimi piscu su okidač male stvari oko kojih prede svoje misli i koje ga vode u svijet uspomena. Zima nije knjiga koja će vas uzbuditi ili koja će u vama graditi napetost. Ona se čita kada tražimo smiraj, ljepotu pisane riječi i začudnost svakodnevice.

Ostali naslovi ovog autora:

  • Moja borba
  • Ima vrijeme za sve
  • Jesen
  • Zima
  • Proljeće
  • Ljeto

Jesen, Zima, Proljeće i Ljeto pripadaju tetralogiji Enciklopedija godišnjih doba.

Roman Moja borba roman je kojim se autor proslavio te roman koji je jedan od najprodavanijih u norveškoj književnosti. Moja borba je skup od čak šest knjiga u kojima se Knausgård prisjeća svojeg djetinjstva, puberteta i patrijarhalne figure oca (ili se razračunava s njima). Nisam čitala, ali mišljenja su o njoj oprečna – ili je dosadna, lažirana stvarnost ili suvremeno remek-djelo. Možda najbolje da prosudite sami.

Gdje kupiti:

OceanMore

Koje još knjige preporučujemo za čitanje u ovo zimsko, blagdansko vrijeme, provjerite ovdje.

Kristian Novak: Črna mati zemla

Nakladnik: OceanMore, 2017.

Naslovnica romana Črna mati zemla: ©OceanMore

Kristian Nova: Črna mati zemla

Kada jednom pogledaš u bezdan, nosiš ga u sebi čitavoga života.

str. 173.

Ljepota užasa

Roman Črna mati zemla roman je kakav se pročita jednom, eventualno dvaput u životu. Načitala sam se svega, hvala Bogu, ali ovakav roman jednom i tko zna kad opet. Za ovu sam ga objavu ponovo pročitala. Priznajem, bojala sam se. Što ako mi na drugo čitanje ne bude toliko dobar? Što ako me razočara? Kao da se to može dogoditi! Moji su strahovi bili bezrazložni i potpuno neutemeljeni. Črna mati je jednako dobra kao i prvi put, pa i bolja.

Črna mati zemla je teška, mučna, mračna. Od nje vas boli, negdje duboko u vama, nešto što niste ni znali da u vama postoji.

Nekoliko sam puta morala odložiti knjigu sa strane, udahnuti, prošetati.

Toliko je jaka, intenzivna.

Mislila sam da se taj osjećaj neće ponoviti, ali jest, možda još i jači. Jer, sad sam znala što me čeka. A opet, bila sam potpuno nepripremljena na ljepotu užasa ovog romana.

Črna mati zemla

Roman počinje slutnjom nečega mračnog i ljepljivog – od sredine svibnja do kraja lipnja 1991. godine, u jednom se malom međimurskom selu dogodilo osam samoubojstava. Naizgled nepovezanih, obavijenih velom starih međimurskih legendi, prekrivenih ratnim zbivanjima i na koncu, zaboravljenih.

Tek poneka vijest o pucnjavi i barikadama mogla je proći u našu malu enklavu užasa. Nije bilo potrebno uvoziti strah, imali smo ga dovoljno i bili smo mu poslušni.

str. 228.

Matija Dolenčec urbani  je Zagrepčanin, muškarac na pragu tridesetih, u sretnoj vezi s Dinom Gajski. Naprasno prekidaju kada ona otkriva da on laže o svojoj prošlosti.

Nitko ne bi razumio koliko je savršena sreća u ljubavi zapravo bezizlazna situacija. Kao čekaonica na putu u onaj skriveni dio svijeta rezerviran za besmislene stvari. … Velike se ljubavi ili rasplinu ili postanu jako nezgodne.

str. 57.

Matija tvrdi da laže nesvjesno – on se zapravo ne sjeća ničega iz razdoblja prije preseljenja u Zagreb, dok je još živio u malom međimurskom selu između Mure i Drave.

Ljudi su u stanju napraviti baš sve kako bi preživjeli. Jest će govna, krasti, lagati, ubiti, izdati prijatelja. Ja sam samo morao zaboraviti da bih preživio.

str. 17.

Tražeći svoje uspomene, Matija slijedom neobičnih okolnosti nabasa na riječ loidnatub.

Uspomene se naprasno vrate, jedna gora od druge. Jedna mračnija, teža, bolnija od druge.

Što mrak čini mračnijim?

Nemoguće je ispričati priču o neobičnim, dijelom i doista jezivim događajima moga djetinjstva, a ne početi s legendom koja je preživjela među stanovnicima gornjega Međimurja.

str. 95.

Ne znam kako je Novak uspio stvoriti ovo remek-djelo hrvatske književnosti.

Mogu samo reći da je djetinjstvo proveo u malom međimurskom mjestu te da je tamo vjerojatno i čuo sve legende i vjerovanja koja čine dobar dio Črne mati.

Prepričat ću vam, ukratko, legendu koja je obilježila život Matije Dolenčeca i bila u neku ruku pokretač tragičnih događaja njegova djetinjstva.

U Međimurju se priča da je Bog, nakon stvaranja svijeta, svojoj djeci ljudima razdijelio sve, no sebi je  ostavio najljepši dio, okružen zelenim brežuljcima, plodnim poljima i pitomim rijekama. Njegova najponiznija i najmarljivija djeca podsjete ga da njima ništa nije dao i on im da dio svoga. Otada se taj prostor zove Međimurje.

No, među mirne i gostoljubive Međimurce dojašu divljaci, i malo pomalo, svirepi i zli kakvi su bili, istrijebe gotovo sve domaće. Bog se naljuti i jedne noći među divljake pošalje anđele koji im sasijeku glave.

Neki kažu da je te noći bačeno prokletstvo na te šume. Ljudi, osobito oni stariji, pričaju da još uvijek, kada se ujesen digne večernja magla s one murske strane, u daljini vide kako se pale svjetla na rubovima šume. Govore da su to svečari, bezglava tijela koja ustaju iz svojih neobilježenih grobova. Te sablasti nijemo šeću šumom sa svijećama u rukama i čekaju dan osvete.

str. 97.

Malom je Matiji ovu legendu pripovijedala baka i ona mu se zavukla duboko u glavu. U očima petogodišnjeg djeteta bila je istina i sve u njoj potpuno moguće – njegova slijepa vjera u ovu legendu koštat će ga prijatelja i pokrenuti lavinu nezaustavljive, nevjerojatne strave.

Rasplet legende koji saznajemo krajem romana udarit će vas ravno u srce.

Kristian Nova: Črna mati zemla

Aćomas

Matija ostaje sam, izoliran od ostale djece.

Što se mene tiče, čeznuo sam za prijateljstvom i možda samim time otvorio džep u koji se ono moglo upisati, samo sebe obećati. Tih sam dana naime stekao dva zaista neobična poznanstva, onakva kakva obilježe život.

str. 143.

U njegov život ulaze Hešto i Pujto. Isprva saveznici, uskoro se premeću u Matijine glavne strahove.

Kaj si mislijo ka z nami moreš delati kaj očeš? Ka nas moreš hititi vum s hiže? Ve buš vidijo kaj je pekel. Ve buš vidijo kaj je črna mati zemla. Mij bumo ti pokazali.

str. 151.

Istina ili laž?

Gledao sam kulisu od ljudi i bilo je nečega statičnoga u tom prizoru, nečega vječnoga što je opravdavalo nelagodu koja će me, tada to nisam znao, pratiti cijeloga života. Bila je to slutnja da je sve što vidim lažno.

str. 99.

Matija je tek petogodišnjak, ali razmišlja kao veliki. Nikako se ne miri s očevom smrti i na razne ga, slatko-gorke načine, pokušava vratiti u život svoje obitelji. Njegova vjera u to da je sve što vidi laž, bit će pokretač brojnih nemilih događaja.

Črna mati zemla u dušama

Na trenutke zreliji od svoje okoline, Matija uočava brojne stvari koje odrasli jednostavno ne vide. U njegovom malom srcu skrile su se brojne tajne, neke je načuo od odraslih, neke je shvatio sam, neke su mu došapnuli Hešto i Pujto.

Sve one u sebi nose dio mraka koji je stisnuo Matijinu dušu tolikom snagom da je morao zaboraviti.

Shvatio sam zašto je zemlja blizu moga sela uvijek tako prokleto tamna, gotovo crna. Črna mati zemla. Svaki puta kada padne noć, gust mrak ulazi u zemlju. Ali zemlja ne može u sebe upiti još puno. Bilo je izvjesno da će za neko vrijeme mrak ostati iznad zemlje i da više nikad neće svanuti dan.

str. 135.

Romanom defiliraju različiti likovi, a ono što o njima samo slutimo nije nimalo ugodno.

Izrečeno kompliciranom kajkavštinom, ono što bi nam na standardu možda pobjeglo ovako napisano ostaje nam pred očima. Ukopavamo se u te grube, oštre rečenice. Lijepe se za nas i ne puštaju.

I danima nakon čitanja, kao zaštitnu mantru, ponavljala sam rečenicu Bauk i bogme, bauk i bogme, prejkprokleti Nac!

Kristian Nova: Črna mati zemla

Pekel na zemlji

-Kaj da smo došli z črne kmice. Nej sem si mijslila ka bi v našemo malomo selo bilo dosta mesta za cejli pekel.

-Pekel zijde i v jenoga človeka.

str. 232.

Sartre bi rekao: Pakao, to su drugi.

Črna mati zemla kaže: Pakao, to smo mi.

Ostali naslovi ovog autora:

  • Obješeni
  • Črna mati zemla
  • Ciganin, ali najljepši

Roman Obješeni nisam čitala, ali Ciganina dakako, jesam, i za njega vam također dajem najtoplije preporuke.

Ako volite čitati domaće (hrvatske) autore, bacite oko i naš našu objavu povodom Mjeseca hrvatske knjige. Tamo smo predstavile svojih najdražih 15 suvremenih hrvatskih autora.

Črna mati zemla dramatizirana je 2017. godine i izvedena u ZKM-u.

Kristian Novak ima i svoju web stranicu, posjetite je ako vas zanima više o njemu i njegovom stvaralaštvu.

Možete saznati više o nastanku romana Črna mati zemla, pročitati kritike i recenzije te proslov romana.

Gdje kupiti:

Oceanmore