Naklada: Jesenski i Turk, 2020.
Naslovnica romana Fantomska bol: ©Jesenski i Turk
Fantomska bol
Mrzim. Glupe fraze o puštanju. Tužne završetke. Završetke uopće. Mrzim usiljene osmijehe pomirenja i okrutnost prirode prema malom stvoru. Malom, ali većem od čovjeka. … Mrzim što u filmovima nema dovoljno cigareta, a najviše od svega, mrzim male pobjednike. (str. 7., Lee)
Fantomska bol zbirka je od svega 16 priča, no one su veoma snažne, snažnije time što su kratke, nekako nedovršene, a opet, savršeno zaokružene i smislene.
Pisane su na standardnom hrvatskom jeziku, osim dijaloga, što ih čini živopisnijim, obojanijim, bližim čitatelju. Nema smisla prepričavati svaku priču posebno, ali reći ću vam da ih ima svakojakih – o dilerima Leeju i Borisu, o djevojci za koju se smatralo da je vještica (a možda je to i bila). O Milanu koji je uvijek igrao iste brojeve na lotu i tetki Jeleni koja je život uzimala dok on nije uzeo nju, bez milosti.
Uz natruhe crnoga humora, prekrivenog posvemašnjom ravnodušnošću kojom se Gudeljičini likovi provlače kroz život, čitatelj se smijucka dok guta knedlu koja mu se stvara u grlu.
Trčati sam počeo jer je besplatno, čitati jer mi je bio dosadno. Volio sam filmove više od čitanja, ali recimo da sam pomalo kukavica. Otkako sam čuo da je neke likove u Kaštelima uhvatilo zbog krađe filmova po internetu, dohvatio sam se knjige. (str. 13., Dulcinea na konjaku)
Slatko-gorke priče o svakodnevnom
Svaka je priča gorko-slatka, nama bliska jer odražava mentalitet u kojem smo stasali i u kojem (nažalost) još uvijek živimo. Gudelj ne priča o likovima iz velikih gradova, susjedima koji se ne poznaju, rođacima koji jedni drugima ne vire u život. Ne. Sve se ljudske sudbine događaju u dalmatinskom zaleđu, po selima, pomalo zabačenim mjestima, gdje još uvijek živi folklor praznovjerja i nadnaravnog, spolna neravnopravnost i uvjerenje kako je bolje biti s bilo kim, nego sam.
Toliko sam duboko među brdima da ovdje sunčeva svjetlost stiže prije samog sunca. Obično provjerim kad će izaći pa sjednem na napuštene ljuljačke i čekam. Čim ugledam da šuma mijenja boju, osjetim olakšanje.
Noću ovdje gotovo nitko ne prolazi. Ponekad tjednima ne vidim ljude, pogotovo zimi. (str. 31., Linija za samoubojice)
Najdraža priča iz zbirke mi je ona simboličnog naziva Žensko. Žensko koje ništa ne može slomiti, ništa ne može satrti. Žensko koje cijeli život pati, muči se, bori. Koje je osuđivano od svih jer je ovakvo ili onakvo. A žensko stoji. Jače od svih i svega.
Zašto fantomska bol?
Na fotografiji je ulomak iz priče istoga imena, iz kojega vidimo kako jedan od likova tumači što je to fantomska bol.
No ime ove zbirke priča ima i drugu dimenziju. Svaka priča govori o nečemu što nemamo, nečemu što izostaje, no to nešto čega nema boli. Ranjava nas, nedostaje nam.
No ipak, trebao mi je netko. Svi su imali nekoga, pa sam i ja imala Damira. Objasnila sam to sebi prilično jednostavno. Omiljeni proizvod povukli su s tržišta, no i dalje mi je potreban, pa koristim neku uređenu, bezličnu robnu marku.
(str. 27., Isti brojevi)
Likovi ovih priča nisu junaci, baš naprotiv. Oni nisu uspješni, zadovoljni, sretni i ispunjeni – oni su oni drugi. Njima nešto fali, nešto nedefinirano. Boli ih ono što nemaju – ljubav, potpora, jednostavna povezanost s nekim drugim bićem. I ti su likovi gotovo uvijek žene. Nižeg socijalnoj sloja, drugačije, čudnjikave. Nekako… Okrhnute.
I premda većina priča završava nekako nedefinirano, teško, s okusom poraza, do nas se probiju i one rijetke, koje završavaju pruženom rukom ili dodirima glave. Takve priče pokazuju da ima nade. Iako uvijek nešto fali, i boli nas to što nam fali, dobro je imati nadu.
Ostali naslovi ove autorice:
Marina Gudelj mlada je splitska autorica koja je završila Hrvatski jezik i književnost na Sveučilištu u Zadru. Osvojila je prvu nagradu Kritične mase 2021. godine za priču Lee i treće mjesto na FEKP-u 2018. godine za priču Dulcinea na konjaku. Obje navedene priče, među ostalima, možete pronaći u zbirci kratkih priča Fantomska bol, koja je proizišla iz priča za koje je ova uspješna spisateljica osvojila nagradu Prozak 2018. godine.
Marina Gudelj vodi i književni blog Straničnik na kojem objavljuje priče koje, uglavnom, stanu na jednu stranicu.
Nedavno je, u izdanju Hena coma, izišao i njen prvi roman Nedovršena.
Intervju koji je portalu Slobodna Dalmacija dala autorica možete pročitati ovdje.
Marinu Gudelj stavile smo na svoj popis 10 hrvatskih spisateljica koje se moraju naći na vašoj to be read listi. Ako vas zanima ta objava, kliknite na naslov i tu ste!
