Nakladnik: Hena com, 2018.
Naslovnica romana Pacijent iz sobe 19: ©Hena com
Čovjek može od svega pobjeći, ali nema te rupe u koju se može sakriti od svojih misli. (str. 84.)
Pacijent iz sobe 19
Vanja Kovačević glavni je lik ovog romana, a upoznajemo ga 25 godina nakon događaja koji mu je obilježio čitav život – nakon rata.
Vanja tada, dan prije devetnaestoga rođendana, umjesto poklona u ruke dobiva pušku i biva bačen na prvu crtu gdje odmah ubija ni manje ni više nego devetnaest osoba. Jednu osobu za svaku svoju godinu.
Danas, Vanja razgovara s psihijatrom sumnjiva izgleda i pokušava i sebi i njemu objasniti što ga je dovelo do toga da si nanese brutalne, nepopravljive ozljede.
Vanjin životni put bio je put svakog tinejdžera i mladog čovjeka. Prijatelji, škola, prve ljubavi, alkohol i jedino što mu je danas zajedničko s tim davnim Vanjom – rock bend Sisters of Mercy.
Dok putujemo između prošlosti i sadašnjosti, svega onog što ga je dovelo do nezamislivog, pratimo Vanjina zapažanja o vlastitom životu, ratnom putu, njegovim srećama i još većim nesrećama.
Iskreno, ne smeta me što se danas herojima predstavljaju ljudi koji to nisu. Ne smeta me ni to što su neki od toga napravili posao. Jebi ga, živjeti se mora. Smeta mi samo to što su takvi ljudi postali idoli mladima. (str. 24.)
U njegovim riječima prepoznajemo svakog branitelja ogorčenog na stanje danas, na one koji se lažnim domoljubljem busaju o prsa, na ratne profitere, zločince koje rat nije stvorio, nego ih je samo razotkrio.
Ja sam u rat išao kako bih branio zemlju, oni su u rat išli kako bi ubijali ljude. Ja sam tamo došao kao branitelj, a oni kao zločinci. Problem je što i oni sebe danas zovu braniteljima… (str. 14.)
Polako otkrivamo Vanju kakav je mogao biti da nije bilo rata. Duhovitog, ironičnog, toplog Vanju, upropaštenog onoga dana kad mu je u ruke bačena puška i kad ju je odlučio koristiti. A otkrivamo i drugog Vanju, njega koji je, nakon svega, gotovo prazna ljuštura.
Emotivno, teško, izvrsno štivo
Pacijent iz sobe 19 prvi je moj susret s autorom Zoranom Žmirićem i ostavljena sam bez teksta. Iako pisan svakodnevnim, razgovornim jezikom, Pacijent je u svojoj biti toliko brutalan, težak i emotivno iscrpljujući da će vam nakon čitanja trebati dan odmora.
OK, vjerujem da ne vidiš previše normalnog u tome, ali i ovako živimo u društvu u kojem zdrav razum i nije od neke velike koristi. (str. 27.)
Ne zbog brutalnosti onoga što si je Vanja napravio. Njegov crnohumorni način pripovijedanja približit će nam ga toliko da će nam se učiniti da smo baš mi taj sumnjivi psihijatar s Ray Bankama na očima. I prihvatit ćemo to što je napravio.
Možeš onda misliti kako ne bih upucao bilo koga, samo kad bi mi radio o glavi. Rijeka je tolerantan grad, tu se ne radi razlika među ljudima. Ni ja je ne bih radio, ubijao bih sve redom. (str. 51.)
Ono što nema ni prihvaćanja ni razumijevanja jest rat koji izobličava našu stvarnost, našu svakodnevicu. Rat koji izobličava svakog čovjeka kojeg dotakne.
U tome leži antiratna poruka ovog romana. Rat nas sve pretvara u zvijeri. I one koji su branili, i one koji su napadali.
I ta spika kako smo stvarali državu. Nismo mi ništa stvarali, država je već bila stvorena i kao takva napadnuta.
Mi smo je branili, a ne stvarali. … Nisam stvarao ništa, ponajmanje državu i pogotovo ne ovakvu! (str. 41.)
Koji su ubijali, koji su bježali, koji su se bogatili.
Sve one – ili bolje reći, sve nas – koji smo ratom obilježeni. Tko zna tko bi Vanja bio da nije bilo rata?
Tko zna tko bismo mi bili da nismo morali živjeti u tom zlu?
Što bi bio život da smo ga mogli živjeti?
Sretan kraj
Recite mi iskreno, nakon svega što sam rekla u recenziji – mislite li da ova priča ima sretan kraj?
Tako je, isto sam i ja znala nakon što sam pročitala sinopsis romana. Nisam fan niti tužnih niti ratnih priča, no ova me stvarno oduševila.
Pacijent nije klasična ratna priča, autor ni u jednoj rečenici ne slavi rat, ma koliko obramben on bio. Ovaj roman nije patetičan i ni u jednom vam trenutku ne ide na živce.
Nema ništa loše u tome da se ovisno o situaciji prilagodimo…, ali moraš prepoznati kad je dosta. Ako dopustiš ljudima da te iscrpljuju, neće stati dok te ne unište. (str. 99.)
Pacijent iz sobe 19 se čita i čita i čita. A onda dođete do kraja i vidite da ste se naježili. I da je priča o zvijerima zapravo priča o dobroti, o ljudskosti, o savjesti. O tome kako smo mi ljudi, i muškarci i žene, zapravo krhka bića.
I kako je ponekad jedini lijek popričati s nekim.
Čak i sa samim sobom.
Ostali naslovi ovog autora:
Zoran Žmirić rođen je u Rijeci 1969. godine. Dosad je objavio poprilično toga, a navodim novija djela, kao što su Zapisano metkom, Putovanje desnom hemisferom, Pacijent iz sobe 19, Kaleidoskop i Hotel Wartburg.