Nakladnik: Sonatina, 2023.
Naslovnica romana Troje: ©Sonatina
Prevela Maja Ručević
Troje
Nina Beau, Etienne Beaulieu i Adrien Bobin povezali su se sasvim slučajno jednoga davnog dana u osnovnoj školi, prije trideset godina. Spojila su ih prezimena; ne samo što počinju slovom B, već ih je kao članove svoga razreda prozvao najgori učitelj u školi.
Njih troje rastu u gradiću u francuskoj provinciji, svatko u svojim posebnim obiteljima. Njihovo prijateljstvo uskoro postaje neraskidivo, a osim sadašnjosti, povezuje ih i budućnost. Maštaju o tome kako će se, kad napune osamnaest, preseliti u Pariz i ostvariti glazbenu karijeru.
Povezivao ih je isti san: otići će, čim odrastu. Napustit će tu zabit i otići u veliki grad… Tamo gdje je sve osvijetljeno, tamo gdje ima mnogo ljudi i neznanaca na ulicama i nitko nikoga ne ogovara. (str. 28.)
Trideset godina poslije, Nina, Etienne i Adrien uopće ne razgovaraju.
Sjeti se onog što su si Adrien i ona znali reći: Život ti katkad nešto uzme, ali ti zauzvrat daruje nešto drugo. No katkad nas život iznevjeri. Nepravedno podijeli karte. Katkad nam taj život laže, prevari nas. (str. 353.)
Snovi koje su imali uglavnom su ugušeni. Ne žive živote kakve su planirali. Uglavnom su usamljeni. A onda je na dnu jezera pronađena olupina automobila i pokrenuti su događaji koji se više ne mogu zaustaviti. O pronalasku olupine i tajni koje skriva piše lokalna novinarka Virginie, misteriozna žena koja se nekoć družila s našom trojkom, ako je vjerovati njezinim pričama.
Ponekad je bolje prešutjeti istinu. Jer istina može izazvati mnogo toga lošeg.
(str. 546.)
Tko je njih troje?
Pripovijedam im svoj život, dio po dio, onaj život o kojem ništa nisu znali, život poslije nas troje. Moj život poslije njih. (str. 489.)
Etienne je prvi. On je neka vrsta vođe. Nije mi se svidio njegov lik, i istodobno, jako mi se svidjelo kako ga je autorica prikazala. Iz nekog drugog ugla on bi bio negativac. On je bogat, on je najljepši, pametan je, ali buntovnik. Sve cure lete za njim. On je jedan od onih kojima je pronalazak olupine na dnu jezera utjerao strah u kosti. Što to Etienne zna, a ostatak grupe ne zna? Što se dogodilo dok su bili tinejdžeri?
Adrien je nježan. Također vrlo pametan. Zlostavljanje koje je prošao u školi jako ga je obilježilo. Osjećaja je, uvijek u sumnji da nije dovoljno voljen. Uvijek u dvojbi zašto se Etienne i Nina uopće druže s njim.
Treća je Nina. Vesela, hrabra, neustrašiva Nina. Živi s djedom, roditelje nema. Zabavna je, glasna. Jako voli ovu dvojicu i drži ih zajedno; Nina je ljepilo grupe. Odrastajući, napravit će brojne gluposti, a neke će je koštati mira, zdravlja, prijatelja…
Jednostavno – više
Postoje knjige koje čovjek jednostavno propusti, kao neki susret koji se ne dogodi. U njima su priče i likovi koji su možda sve mogli promijeniti. A propustili smo to učiniti. zbog nekog nesporazuma, korica, sažetka, predrasuda. Srećom, život nas katkad sâm natjera da ih uzmemo u ruke. (str. 425.)
Budući da jako volim Valerie Perrin, jedva sam čekala pročitati i ovaj njen roman. Sadržaj je mješavina svega što volim pa nisam ni sumnjala da će mi se Troje svidjeti. Doduše, odmah ću vam reći iskreno, ipak sam očekivala malo više. S puno sam ljudi komentirala ovaj roman i mnogi su rekli da im je čak bolji nego Svježa voda za cvijeće, autoričin prvi kod nas preveden roman. Koliko god me to iznenadilo, jer meni je Svježa voda nekakav vrh iznad kojega ne ide, razvila sam stvarno velika očekivanja koja, nažalost, nisu ostvarena.
Znam, znam, ne bih smjela početi s manama, ali moram ih istresti iz sebe pa će kasnije pohvale, kojih ima stvarno puno, zaokružiti ovaj osvrt i ostaviti nas u vedrijem raspoloženju.
Prva mana – broj stranica. Da je samo stotinjak manje, bilo bi izvrsno. Iako Perrin piše savršeno, neke se stvari ili ponavljaju ili su nepotrebne.
Druga stvar – moja najveća zamjerka – rasplet. Vidite, već sam na samom početku romana shvatila tko je tajanstvena Virginie i kako je povezana s trojcem. Cijelo sam si vrijeme govorila, ma nemoguće, nema šanse da bi autorica tako skupusila najvažniji dio romana… Ali jest. Moje je završno iznenađenje izostalo i rasplet me stvarno nije oduševio. Toliko je knjiga već napisano na isti kalup i očekivala sam od Perrine ipak malo više mašte, malo više… Jednostavno – više.
A sad… Pohvale!
Kao što sam rekla, Perrin piše predivno! Čitala bih valjda i telefonski imenik da ga ona napiše! Rečenice su tako lijepe i tečne, gotovo kao pjesme. Jezik je jednostavan, ali bogat. U njemu se doista reflektira ljepota ljubavi i prijateljstva koju likovi osjećaju.
Izvrsno mi je bilo i to što roman Troje nudi toliko toga! To je ljubavna priča. To je drama. To je obiteljska drama. Misterij. Triler. Filozofski roman. Bildungsroman. I svaki mi je sloj bio divan! Ova autorica ima neku moć da vas veže uz svoje stranice. Jednostavno nisam mogla prestati čitati! Sve me živo zanimalo! Jesam li u pravu vezano uz Virginie? Čije je tijelo pronađeno na dnu jezera? Što se to toliko strašno dogodilo da je presjeklo veze među najboljim prijateljima? Roman je toliko sveobuhvatan da vas tjera na vraćanje stranica i opetovano čitanje. Više sam se puta vraćala na neke tragove, ponovo čitala, mozgala o stvarima… Troje je roman koji se čita više puta, to je sigurno!
Perrin je majstorica ljudskih karaktera. Koliko god likovi bili nesimpatični ili čak odbojni, način na koji ih ona piše budi u nama suosjećanje i razumijevanje. Jako, jako sam uživala u čitanju, u rastu i razvoju likova, u njihovim sudbinama, gubitcima i pronalascima.
Premda nije bez mana (koje vama možda uopće ne budu mane), roman Troje nešto je što morate pročitati! Ako još niste, uhvatite se ukoštac s Ninom, Etienneom i Adrienom, neće vam biti žao. Osjećat ćete kako vam život postaje mrvicu bogatiji, nježniji, slojevitiji. I možda ćete, baš poput mene, još dugo nakon što zatvorite posljednju stranicu razmišljati o prijateljstvima, tajnama, nadi, iskupljenju i drugoj šansi.
Ostali naslovi ove autorice
Valerie Perrin jedna je od mojih omiljenih autorica. Njezini romani Oni koje nitko ne posjećujete Svježa voda za cvijećeimaju mnoštvo obožavatelja, pogotovo ovaj potonji. I samoj mi je Svježa voda jedan od najdražih romana ikada. Toliko je sjetan i tužan, a istodobno nekako jak i oslobađajući. Pola sam duše nad njim isplakala…