Nakladnik: Mozaik knjiga, 2019.
Naslovnica romana Bijela lavica: ©Mozaik knjiga
Odjednom se sjetio bijele lavice koju je vidio… To je bio simbol Afrike, pomislio je. Životinja koja miruje, tišina, prije nego što ustane i stavi u pogon svu svoju snagu. Zvijer koju nikad ne smijete raniti, nego odmah ubiti kako vas ne bi napala.
(str. 491.)
Bijela lavica
Godine 1918. u Južnoj je Africi osnovano Bratstvo – rasistička organizacija koja se zalaže na nadmoć Bura – bijelog naroda, potomaka nizozemskih hugenota koji su se na prostore Južne Afrike doselili krajem 17. stoljeća. Od te 1918., ništa nije moglo proći bez blagoslova Bratstva. Smatraju se izabranim narodom, iznad svih ostalih.
Izabrani narod nikad se neće pokoriti. Radije će umrijeti nego s Afrikancem ili kojim drugim obojenim sjesti za stol i podijeliti s njim obrok. To je bilo njihovo temeljno načelo. … fanatično poslanje nije iščeznulo. (str. 21.)
No, u 20. stoljeću smanjuje se i utjecaj Bratstva i temelji aparthejda polako su, ali sigurno poljuljani.
Ipak, iz sjene još uvijek djeluju Buri koji su uvjereni u to da su bolji, pametniji, nadmoćniji crncima na čijoj zemlji zapravo žive. I učinit će sve da crnce vrate gdje im je mjesto – u pokornost, tišinu, nevidljivost.
Dijete mora rasti, biti sve veće, ali u mojoj su zemlji crna djeca morala učiti kako biti sve manja. Gledao sam roditelje kako se guše u vlastitoj nevidljivosti, u vlastitoj nagomilanoj ogorčenosti. Bio sam poslušno dijete i naučio sam biti Nitko među drugima. … Naučio sam ono što nitko nije trebao naučiti. Živjeti s neiskrenošću i prezirom; laž koja je u mojoj zemlji postala jedinom istinom. … rijeka riječi o prirodnoj razlici između crnih i bijelih, o nadređenosti bijele civilizacije. (str. 205.)
I zato sada planiraju atentat koji će Južnu Afriku prodrmati iz temelja, pokrenuti rasne i građanske nerede, crnce opet pretvoriti u neprijatelje, a bijelce vratiti na vrh gdje – prema vlastitom vjerovanju – i pripadaju.
Atentator dolazi u Švedsku, uvježbati napad.
Treći slučaj inspektora Wallandera
U Švedskoj nestaje lijepa, mlada, bogobojazna agentica za nekretnine Louise Akerblom.
Majka dvoje djece koja pripada slobodnoj crkvenoj zajednici, pomislio je. Takva žena ne nestaje dobrovoljno. … Majka dvoje djece neće tako lako otići u šumu i oduzeti si život. …
Wallander je znao što to znači.
Ili je doživjela nesreću, ili je Louise Akerblom postala žrtvom zločina. (str. 40.)
Isprva se to čini kao jednostavan zločin, ni prvi ni zadnji, no inspektor Wallander, zadužen za rješavanje slučaja, osjeća da u svemu tome ima nešto više. Osjeća da taj nestanak u sebi krije neku tajnu.
Negdje u Wallanderovoj glavi stalno je bio prisutan osjećaj da u njezinu nestanku postoji nešto vrlo čudno. Većina slučajeva nestanaka ima posebne popratne okolnosti. Ali ovaj put je tu bilo nešto što se razlikovalo od prijašnjih iskustava i on je želio znati što je to. (str. 68.)
Kakve veze imaju posrednica za nekretnine, crni prst pronađen na tratini kuće koja je netom eksplodirala i skorašnji politički atentat u Južnoj Africi?
Koliko god to bilo nevjerojatno, čini se da su čvrsto povezani.
Inspektor Kurt Wallander nalazi se na možda najtežem slučaju karijere.
Slučaju koji će itekako utjecati na njegov privatni život.
Može li ovaj sposobni istražitelj razmrsiti klupko čije se niti vuku različitim godinama, različitim kontinentima, različitim zemljama?
Bijela lavica – 560 stranica težak slučaj
Iako priznajem da nisam veliki fan Henninga Mankella, moram reći da mi se Bijela lavica svidjela više nego prethodni njegov roman Psi iz Rige. Mislim da bi bila puno bolja da ima dvjestotinjak stranica manje jer bi onda djelovala življe, ali i ovako je skroz solidan krimić, pravi izbor za čitatelje koji vole usporeniju radnju, detaljno pripovijedanje o svemu – pa makar ti događaji bili i nevažni za radnju te duboko karakteriziranje likova koje, nakon čitanja, imamo osjećaj da doista i poznajemo.
Već po običaju, jako mi se sviđa inspektor Wallander. Zahvaljujući Mankellovoj sposobnosti konciznog portretiranja likova, Wallandera vidimo gotovo kao stvarnog čovjeka, sa svim vrlinama i manama, sa svim nijansama psiholoških stanja koja more jednog inspektora u kompleksnom slučaju nestanka, ubojstva, otmice, sprječavanja atentata…
Jadni Wallander jedva stiže sve što mora, a onda mu se slučaj umiješa u privatni život i sve prijeti da ode k vragu…Moram reći da ću, čim stignem, uzeti i četvrti nastavak priče o inspektoru Wallanderu, jer me živo zanima kako će se izboriti sa svojim demonima.
Kad smo već kod demona, iz romana Bijela lavica ponešto sam i naučila. Vidi se da je pisac proučavao afrička vjerovanja i rituale, koji doista bogate ovaj roman, boje ga nekim novim bojama i čine pomalo mističnim.
Duhovi, to su naši preci koji bdiju nad nama. Oni žive kao nevidljivi članovi obitelji. … Zato je neopisiv zločin što su nas bijelci prisilili da napustimo tlo na kojem smo živjeli naraštajima. Duhovi ne vole kad ih prisiljavaju da napuste zemlju koja je nekoć bila njihova. (str. 322.)
Dakle, jasno mi je zašto Mankell i Wallander imaju svoju vjernu publiku. Roman je, premda sporiji i ne toliko napet, vješto napisan. Likovi su inteligentni i životni, na trenutke zabavni, a priča je dovoljno nevjerojatna da se udubimo u čitanje.
Ostali naslovi ovog autora:
Henning Mankell najuspješniji je švedski pisac kriminalističkih romana svih vremena. Na našem ste blogu dosad mogli pročitati recenzije romana Psi iz Rige i Povratak učitelja plesa. Klikom na ovaj prvi doći ćete do popisa ostalih romana ovog cijenjenog autora pa virnite, ako vas zanima.
