Nakladnik: Znanje, 2022
Naslovnica romana Stotinu godina Lenni i Margot: ©Znanje
Prevela: Lidija Lebinec
Stotinu godina Lenni i Margot
U bolnici, na odjelu za terminalne pacijente, u slikarskoj radionici, upoznaju se Lenni i Margot.
Kad čujem riječ „TERMINAL“, prvo pomislim na aerodrom. …
Moram se izvući odande i sjetiti se da takva vrsta terminala nije namijenjena meni.
Sad su to počeli nazivati „ograničenim vijekom trajanja“.
„Djeca i mladi u stanju ograničenog vijeka trajanja…“ (str. 3.)
Lenni ima sedamnaest, a Margot osamdeset i tri godine. Od prvog dana postaju nerazdvojne prijateljice, jedna drugoj povjeravajući priče iz svog prekratkog i dugog života.
I tako smo Margot i ja, obje žive, sjedile u tišini…u meni se pojavio osjećaj kao ni s kim prije. Da imam sve vrijeme svijeta. Nisam se morala žuriti da joj bilo što kažem, mogle smo samo biti. (str. 47.)
I tako se u njima rađa ideja – naslikat će stotinu slika za stotinu godina koje su proživjele. Svaka će slika sadržavati motiv koji im je na neki način obilježio život.
Želimo da nas ljudi upoznaju, da saznaju našu priču, da znaju tko smo i tko ćemo biti. I nakon što odemo, da znaju tko smo bile.
I zato ćemo naslikati jednu sliku za svaku godinu u kojoj smo živjele. Stotinu slika za stotinu godina. … A mi ćemo ispričati svoju priču, jer naslikale smo stotinu slika koje govore:
Lenni i Margot bile su ovdje.(str. 69.)
Na slikama se tako nađe vjedro, tanjur, pogled kroz kameru i žuti cvjetovi. Iza svakog tog motiva predivna je, dirljiva priča iz živote Lenni i Margot.
Kako su postale osobe koje su sada? Kako se nose sa skorom, neminovnom smrću?
Jer… Za terminalne pacijente nema ozdravljenja. Nema čuda.
Samo je pitanje vremena.
Lenni i Margot i svi ostali
Lenni i Margot susrele su se na kraju svojih života.
Jedna ga je proživjela u cijelosti, druga je praktički tek na početku.
No, već po običaju, smrt ne bira i tako se naše junakinje nalaze na odjelu s kojeg pacijenti ne odlaze, a koji se naziva Majski odjel.
Od prvog trenutka svide se jedna drugoj i rađa se jako, vječno prijateljstvo.
No Lenni i Margot nisu jedini likovi koje čitamo i volimo unutar ove emotivne knjige. Tu su i otac Arthur, nadležan za malu bolničku kapelicu. I Privremena, djevojka privremeno zaposlena u bolnici koja je zapravo odgovorna za upoznavanje Lenni i Margot. No, i one će njoj uzvratiti uslugu i na njen život utjecati više nego je i mogla zamisliti.
Njih dvije taknut će živote mnogih, no srca će najviše otvoriti jedna drugoj, a samim time i nama, koji ćemo u jednom dahu čitati priču o stotinu proživljenih godina, o ljubavi, boli, sreći, patnji i vječnom životu.
Topla priča o životu, ne o smrti
Čitajući ovaj roman, već sam prema sažetku znala da će me taknuti i da ću pustiti suzu. I doista jesam – no, s obzirom na to kakva je tema – ima začuđujuće malo tužnih dijelova.
-Znaš li… da su zvijezde koje najjasnije vidimo zapravo već mrtve? –
-E pa, to je deprimirajuće.- …
-Ne, … nije deprimirajuće, predivno je. Umrle su tko zna prije koliko vremena, a mi ih i dalje vidimo. One nastavljaju živjeti. –
One nastavljaju živjeti. (str. 284.)
Zapravo ima jako puno pozitivnih misli i slavi život. Iako naše cure umiru, ovo uopće nije priča o smrti. Roman govori o životu, o tome što smo sve napravili, čije smo živote dotakli, koliko smo utjecali na svijet i koliko se toga zbog nas promijenilo.
Uči nas da, iako smo možda mladi kao Lenni, možemo imati veliko srce, možemo činiti nešto za druge, imati velike misli i patnje i sreće, velike i male.
Isto tako, otkriva nam koje sve tajne u sebi nose osobe koje su već iza sebe skupile popriličan broj godina. Ožiljci, ratovi, promjene, brakovi, djeca, prijatelji, smrt, ljubav, bol…
Što više godina, to više svega, no svi osjećamo jednako, i mladi i stari.
Slavlje stotinu godina
Stotinu godina Lenni i Margot mrvicu me podsjeća na Backmanovog Ovea, no naravno, Čovjek zvan Ove roman je koji se ne ponavlja pa ipak nemojte očekivati previše.
Način na koji su Lenni i Margot odlučile proslaviti vlastite godine stvarno me taknuo i mislim da bi dopro do svakog čitatelja.
Nismo svi obožavatelji ovakvih priča, znam da ja sigurno nisam, ali ne mogu reći da ih ne volim. Znam, čini se da se ta izjava kosi sama sa sobom, no zapravo ne. Riječ je o tome da ne volim biti tužna, a ovakvi romani neminovno bude baš tu emociju…
Ono što je super kod Lenni i Margot jest da one nisu usredotočene na smrt i kad se ona dogodi, ostaju svi oni čije su živote obilježile i mislim da je to predivno. Kao što sam već rekla, premda su moj primarni žanr trileri, roman Stotinu godina Lenni i Margot jako mi se svidio jer daje nadu i lišava nas straha. Ne samo straha od smrti, već od straha da ćemo, jednom kad nas ne bude, biti zaboravljeni.
Ostali naslovi ove autorice:
Stotinu godina Lenni i Margot roman je prvijenac spisateljice Marianne Cronin. Kako sama spisateljica kaže, lik Lenni javio joj se kad je i sama vodila bitku za zdravlje i kada su joj otkrivene poteškoće na srcu.