Nakladnik: Stilus knjiga, 2025.
Naslovnica romana Duboki rezovi: ©Stilus knjiga
Preveo Dražen Čulić
Duboki rezovi
Jesen je 2000. godine. Studentica Percy Marks izišla je do bara s prijateljima koji su uskoro otišli, ostavljajući je da uživa u glazbi. Na džuboksu tada zasvira „Sara Smile“, a Percy susreće svoju sudbinu u liku privlačnog glazbenika Joea Morrowa.
„Ne družim se s muzičarima“.
„A zašto?“ upitao je i nasmijao se hodajući unatraške prema vratima.
Jer me čine nepodnošljivo zavidnom. „Jer me uvijek razočaraju“, rekla sam, što je također bila istina. (str. 14.)
Percy jako voli glazbu i u neku je ruku za nju nadarena. Joe je jedan veliki talent i dok raspravljaju o pjesmama, glazbi i dubokim rezovima, Percy zna da će jednoga dana biti velik, da je zvijezda koja samo što nije rođena.
Trgnuo se dok je to pjevao, glas mu je zadrhtao, a ja sam bila prilično sigurna da gledam zvijezdu – da će ono što osjećam osjetiti svatko tko ima oči i uši… (str. 22.)
Među njima rađa se prijateljstvo obojeno strašću, strahom, predanošću i kreativnošću. Netko će nekome pomoći, netko će pobjeći. Dok dišu za glazbu, note i jedno za drugo, počet će i međusobno uništavanje.
…na koliko je različitih načina uopće moguće da dvoje ljudi jedno drugome lome srca? (str. 239.)
Što su duboki rezovi?
Roman objašnjava, duboki rezovi manje su poznate pjesme nekog izvođača, a hrvatski pandan izrazu bili bi, možda, skriveni dragulji.
Dakle, vrlo nesretno odabran naslov… Možda bih, da pripadam svijetu glazbe, odmah znala na što se misli. Ovako, mislila sam da je riječ o samoozljeđivanju i roman me nije privlačio. Mislila sam da će biti jedan od onih naslova koji se mjesecima i godinama povlače po policama. Ne znam ni sama zašto sam počela čitati. I toliko mi je drago što jesam!
Roman Duboki rezovi nije ništa od onoga što sugerira naslov ili (kričavo crvena) naslovnica! Posveta je to početku stoljeća, posveta glazbi o kojoj ja nemam pojma, ali sam je zamišljala. Ne mogu vam opisati koliko me roman usisao u sebe, iako – naglasit ću još jednom – ne znam ni jednu jedinu pjesmu koja se u romanu spominje…
Mislim da su mi pjesme otvorile prozor u čaroban svijet… Ondje kao da me čekalo nešto veće. Osjećala sam da jedini način da se tamo stigne vodi preko pjesama. Kao da bi mi pjesme, ako ih dovoljno pažljivo slušam, mogle pokazati pravi put. (str. 41.)
Vratit ću se opet na naslov. Iako se prvenstveno misli na pjesmu, duboki rezovi mogli bi biti i ono što su Percy i Joe urezali jedno na drugo. Međusobno su se povrijedili, slomili su si srca, ali su, tijekom godina, ostali upisani jedno na drugom.
Nostalgični vibe
Priča mi je bila prelijepa, iako su i Percy i Joe vrlo odbojni i ne bih se s njima družila u stvarnom životu. Ona mi je previše „needy“, a on je smrad svoje vrste. Stvari koje su se među njima dogodile pomalo su mi neoprostive, ali zanimljiv je način na koji autorica ispisuje njihovu ljubavno-glazbenu priču. Čitavo se vrijeme fokusirajući na glazbu i ono što im ona donosi, nekako se manje osvrće na to kako utječu jedno na drugo. Zbog takve perspektive, neki malo zaboravljiviji, popustljiviji čitatelj usudio bi se reći da je ovo čak i lijepa ljubavna priča. Sreća, nisam jedna od takvih pa ću reći da je ovo lijepa toksična priča.
Gledaj, šapnula mi je pjesma tog dana u dnevnom boravku. Život može biti tako velik. (str. 27.)
Ono što mi se najviše svidjelo jest stil pisanja. Obožavam tu melankoliju koja se prelijeva sa stranica, cijeli taj neki nostalgični vibe koji me vuče dalje u prošlost, bar 30 godina prije te 2000. u kojoj se radnja odvija. Čitajući, vidjela sam gramofon i ploče. Vidjela sam neonska svjetla i dim, sve nekako u smeđim tonovima. Holly Brickley piše poput autora koje volim, koji su poznati po toj nekoj lelujavoj snovitosti, ako znate na što mislim. Na onaj osjećaj čežnje toliko jak da ga i mi čitatelji osjetimo. Na ono kad su likovi pomalo oštećeni pa ne možemo procijeniti koji im je sljedeći korak, ali znamo da to nije tako.
Uglavnom, autori na koje se pokušavam referirati jesu David Nicholls u romanima Slatki rastanak i Jedan dan, Nick Hornby sa svojim Hi-Fijem te Jessica Anya Blau i meni jedan od najdražih romana Nezaboravno ljeto Mary Jane.
Duboki rezovi – za kraj
Do pisanja ovog osvrta, na društvenim sam mrežama vidjela malo i ništa osvrta za ovaj roman što mi se čini baš nepravedno jer uopće, ali uopće nije loš. Nije mi čista petica, ali uživala sam u priči, u glazbi, u nesavršenim likovima i u svemu onome što čini odrastanje, život i ljubav. Nije to ljubav kakvu bih poželjela za sebe, ali ljubav jest. Prožeta strašću, ljubomorom, pisanjem, pjesmom, kreativom…
Nadam se da će vam se svidjeti koliko i meni i odvesti vas u neki drugi svijet. Svijet u kojem se živi za glazbu i zbog nje.
Ostali naslovi ove autorice
Duboki rezovi roman su prvijenac autorice Holly Brickley.
