Oznaka: psihološka drama

Objavljeno

Anja Kampmann: Duboke se vode dižu

Nakladnik: Hena com, Zagreb 2022.

Naslovnica knjige Duboke se vode dižu: ©Hena com

Anja Kampmann Duboke se vode dižu

Vidiš onu liniju? Ona ne odlazi. Ostaje kao prokleta crna crta. To je more. Crta koja te odvaja. Str. 72.

Za nekoga tko je rano otišao od kuće i nema više živućih roditelja ni rodbine, imati prijatelja, pa makar samo jednog, sve je na svijetu. A kad izgubite i tog jednog, onda vam se učini da ste stabljika rijetkog cvijeta koju je netko otkinuo, a zatim nemarno bacio na tlo. A korijena više nemate. Nigdje više ne pripadate. Nigdje se više ne snalazite i shvatite da nitko više nije ostao. Samo vi. A s tom se spoznajom teško nositi…

Prekrasno napisana, lirična i poetična, Duboke se vode dižu podučit će nas o vrijednosti prijateljstva koje se rodilo u surovim uvjetima i raslo tijekom godina. A zatim će nas svojom tragičnošću baciti na koljena i učiti nas proživjeti tugu. Bez obzira jeste li muškarac ili žena. Tuga je za sve ista emocija.

Na bušotini

U olujnoj noći daleko na moru bušaču Waclawu nestaje jedini prijatelj Mátyás, a u divljim ga valovima podno naftne platforme nitko nikada neće pronaći. Događaj je proglašen  nesretnim slučajem. Surov posao, duge i iscrpljujuće smjene te rad  u groznim uvjetima svakodnevnica su bušača na platformama. Samo mali nedostatak koncentracije završava tragično po bušača. Jedna od tih tragičnih priča dogodila se Mátyásu. Nakon nestanka prijatelja Waclaw je očajan. Nestao je čovjek, ali nitko za to ne mari. Događa se, kažu, težak je posao. Waclaw ne može više izdržati na bušotini. Sedam godina Mátyás i on dijelili su kabinu na mnogim nalazištima. Dok ga sustižu uspomene, Waclaw se iskrcava na kopno i kreće na put Mátyásovim stopama. Odlazi u  Mátyásovo rodno mjesto tražeći njegove korijene. Ali to je način da otkriva i svoje.

U svemu tome Mátyás, je bio jedan od rijetkih koji su izgledali kao da samostalno plivaju, bio je igla, unutarnji kompas. str. 188.

Put

Tražeći mir koji pronaći ne može, Waclaw putuje Mađarskom, preko Italije i Malte, pa sve do Alpa i rudarskog naselja u Njemačkoj gdje je odrastao. Ali, mira ne nalazi. U Mađarskoj upoznaje Patriciu, Mátyásovu polusestru, u Italiji i Malti obnavlja veze sa ženama s kojima se družio, ljubovao, ali nikad nije mogao ostati jer on je čovjek koji mora ići. Nemir je u njemu, on nije čovjek koji ostaje. U Njemačkoj posjećuje rodno mjesto i očevog starog prijatelja-jedinog koji je preostao. A sve to Waclaw čini kako bi se oprostio. Jer to su mjesta na koje se on više ne misli vratiti sad kada više nema Mátyása. Napukline prošlosti napokon izbijaju na površinu.

Ići tamo kamo nitko neće poći za tobom. str. 23.

Anja Kampmann Duboke se vode dižu

Dojam o djelu

Duboke se vode dižu puno je više od romana. To je duboko traganje za smislom koje svakog čitatelja odvodi na neka daleka, skrovita, uglavnom mračna mjesta. Premda je riječ o svojevrsnom romanu ceste, teškim uvjetima rada na moru i o preispitivanju životnih odluka usred egzistencijalne nesigurnosti, onaj poetski, liričan dio koji je autorica, po naravi pjesnikinja, pretočila u egzistencijalni roman i samim tim napravila neobičan kompromis, toliko osvaja čitatelja da još dugo nakon čitanja ovog romana ostajete zamišljeni, kontemplirajući o tome što je smisao života i što očekujete od prijateljstva.

Vrhuncem vještine smatram doseg autorice koja je ovakvu tešku temu, surovost rada na naftnoj platformi i gubitak prijatelja, umotala u tako bezvremenski lijepe, prekrasne rečenice pune guste, lirične, senzualne punine, bez obzira radi li se o opisima krajolika ili razmišljanjima glavnog junaka.

Svakako preporučujem pročitati ovaj roman.

O autoru

Anja Kampmann rođena je u Hamburgu 1983. godine. Njemačka je pjesnikinja i prozaistica. Na književnom polju predstavila se poezijom objavljivanom u različitim njemačkim publikacijama. Do sada su joj izašle dvije pjesničke knjige. Duboke se vode dižu prvi joj je i dosad jedini roman, a donio joj je ugledne nagrade. Autorica živi i radi u Leipzigu.

Gdje kupiti:

Hena com

Objavljeno

Emma Stonex: Svjetioničari

Nakladnik :V.B.Z. Zagreb, 2021.

Naslovnica knjige Svjetioničari: ©V.B.Z.d.o.o.

Emma Stonex Svjetioničari

Svjetionik ne zna za slobodne dane i praznike; on te hoće uza se cijelo vrijeme.
Str. 68.

Svatko tko je odrastao u Škotskoj sredinom prošlog stoljeća zna priču o svjetioničarima udaljenih otoka Flannan na vanjskim Hebridima s početka 20. stoljeća. Priča o trojici muškaraca koji su sjeli za večeru jesti da bi nakon toga naizgled nestali u zraku potakla je mnoge priče, neke i mistične i nadnaravne, a čini se i Emmu Stonex da pronađe inspiraciju za ovaj roman. Autorica romana ovu priču koristi kao polazište za roman Svjetioničari, a radnju smješta u Cornwell 1972. godine kada sa svjetionika Maiden Rock nestaju trojica svjetioničara.

Ali meni se taj svjetionik nikad nije sviđao. Neki svjetionici izgledaju gostoljubivo, ali ovaj mi je uvijek izazivao nelagodu. str. 83.

1972. – Svjetioničari su nestali

Kada je dostavljač opskrbnog broda nakon više dana došao na svjetionik Maiden Rock zatekao je neobjašnjiv prizor. Trojica svjetioničara – Arthur Black, Bill Walker i vježbenik Vince Bourne, netragom su nestala. Ulazna vrata bila su zaključana iznutra. Satovi su stali u isto vrijeme. Dnevnik o vremenu glavnog čuvara opisuje snažnu oluju, ali nebo je bilo vedro cijeli tjedan. Što se dogodilo s ovom trojicom muškaraca na tornju? Teško more šapuće njihova imena. Plima se pomiče ispod otoka, utapajući duhove. Mogu li se njihove tajne ikada izvući iz valova?

Nemam dara za sklapanje prijateljstava. Ljudi dolaze i odlaze; nema se vremena; ne znam se uklopiti. Ovdje to nije stvar izbora. str. 108.

Za svjetioničarsku vlast i operativnu tvrtku Trident Rock, slučaj svjetioničara koji su misteriozno nestali s otočića Maiden Rock 1972. godine zatvoren je  i riješen. Ali ne i za žene nestalih svjetioničara, kao ni za pisca Dana Sharpa koji razgovara s Helen, Jenny i Michelle, dvadeset godina kasnije. Svaka od tih žena ima vrlo osobne razloge da ponovno otvori slučaj – ili ga zauvijek zatvori.

1992. Helen, Jenny i Michelle žele znati što se dogodilo

Helen, Jenny i Michelle trebala je spojiti tragedija, ali ih je razdvojila. A onda im prilazi pisac  Dan Sharp. Želi im dati priliku da ispričaju svoju stranu priče. Ali samo u suočavanju s njihovim najmračnijim strahovima istina može početi izlaziti na površinu.

Pisac Dan Sharp nada se saznati neke nove detalje i spoznaje koje su propuštene u prethodnoj istrazi. Ali kazivanja žena su neočekivana. Pisac je svjedok kompliciranog odnosa između tri žene. Jenny ne može smisliti Helen vjerujući da ona ima prste u rivalstvu između dvojice muškaraca i još uvijek se nada da će se Bill vratiti, dok se Helen drži dostojanstveno znajući da bi Arthur, ako bi mogao birati, uvijek odabrao smrt na moru. Vince je s druge strane bio gradski momak, neprilagođen, s nizom sitnih kriminalnih djela. Njemu je služba na svjetioniku bijeg od zatvora i problematičnog društva. Ali, Michelle zna da je on u srcu dobar momak. Vince je neopravdano  optužen od strane vlasti da je odgovoran za nestanak svjetioničara. Michelle se ne može pomiriti s tim stavom javnosti.

Konstelacije su se promijenile. Nebo se urušilo. Čovjek koga sam smatrao prijateljem. str. 109.

Emma Stonex Svjetioničari

Dojam o djelu

Roman Svjetioničari misterij je koji zaustavlja srce i potiče na razmišljanje o slojevima ljudske duše, bogat slanim zrakom obale Cornisha, nezaboravna priča o ljubavi i tuzi koja istražuje način na koji naši strahovi brišu granicu između stvarnog i zamišljenog.

To je vrijeme kada mobilni telefoni ne postoje, kada se veze i poruke dostavljaju pismima koja prenose rijetke dostavne brodice, a neizgovorene želje, misli i osjećaji ostaju zarobljeni u vjetru, moru i slanim suzama. Dvije perspektive, ispovijesti svjetioničara i ispovijesti njihovih družica ispričane dvadeset godina kasnije, čine jedan vrlo slojevit, dubok i napet roman  čija priča nikada do kraja neće biti rasvijetljena. Događaji ostaju uznemirujuće slični: zaustavljeni satovi; nedovršeni obroci; dnevnik koji bilježi jaku oluju unatoč vedrom nebu tog tjedna; tajanstveni posjetitelj za kojeg nitko ne zna tko je… Upravo je krhka granica između stvarnog i onog koje to nije, i predstavlja  onu tanku  crtu koja dijeli realnost i fikciju na jednom suptilnom i vrlo eteričnom nivou. Sve to čini ovoj roman vrijednim čitanja.

Jako mi se svidio ovaj roman. Velika preporuka za čitanje!

O izvornom događaju snimljen je i vrlo dobar film Nestali, pa nakon čitanja knjige možete pogledati i film. A možete i obrnuto.

O autorici

Emma Stonex rođena je 1983. godine, a odrasla je u Northamptonshireu. Nakon što je nekoliko godina radila u izdavaštvu, dala je otkaz kako bi ostvarila svoj san o pisanju fikcije. Svjetioničari su prvi roman koji je potpisala svojim pravim imenom. Živi u Bristolu sa svojom obitelji.

Gdje kupiti

V.B.Z.

Objavljeno

Linda Green: Posljednje što mi je rekla

Nakladnik: Mozaik knjiga, 2020.

Naslovnica romana Posljednje što mi je rekla: ©Mozaik knjiga

A kada ljudi kažu da bi stvari zakopane u prošlosti tamo trebale i ostati, zapravo žele reći da se ne žele suočiti s njima. Užasava ih razorna snaga kojom tajne često znaju uništiti živote. Međutim, i skrivanje tajni jednako vas lako može uništiti iznutra. (prolog)

Linda Green: Posljednje što mi je rekla

Posljednje što mi je rekla

Nicola bdije uz svoju voljenu baku Betty jer je baka na samrti.

Zadnjim dahom, Betty povjeri unuci kako se u kutu dvorišta nalaze dječica.

Isprva, Nicola misli da da su to besmislice umiruće žene, no nešto u njoj kopka je i ne da joj zaboraviti te jezive bakine riječi.

Je li doista moguće da se u vrtu nalaze zakopana djeca?

… jer mi se, s prvim tupim zvukom udarca zemlje o drvo koji sam začula, u glavi rodila pomisao koja je nastavila odjekivati prazninom mojeg uma; pomisao da ne ukapaju samo bakino tijelo nego da s njom odlaze i sve tajne njezina života. (str. 51.)

Na njezinu nesreću, Nicolina kćerkica, igrajući se baš u dijelu dvorišta koje je spomenula baka, pronalazi koščicu. I premda se Nicola uvjerava da je kost životinjska, protivno majčinim željama ipak alarmira policiju koja je, nakon analize, obavještava da je kost ljudska. Kost dojenčeta stara između pedeset i sedamdeset godina.

Što se to dogodilo u bakinoj kući prije toliko godina?

Čija su djeca?

I kako su se našla zakopana u vrtu, pod kipovima razigranih vila?

-Počinjem uviđati – odgovorila sam – da je problem kod prekapanja nečijeg života upravo to što nikad ne znaš što ćeš iskopati. (str. 104.)

Nicola je uporna u otkrivanju obiteljske tajne, iako joj to ne donosi ništa dobra.

Majka ju odbacuje, starija kći odbija razgovarati s njom, a počinje dobivati i prijeteće poruke.

Netko me pokušavao prisiliti da prestanem kopati, a ipak, jedini ljudi na koje je ovo imalo ikakvog utjecaja bili su članovi moje obitelji. Osim ako se ne varam, osim ako ne postoji još netko, netko tko nije dio obitelji, netko s tajnom za koju ne želi da izađe na vidjelo. (str. 143.)

Kakve tajne krije Nicolina obitelj?

Je li možda bolje da neke tajne nikada ne izađu na vidjelo?

Linda Green: Posljednje što mi je rekla

Posljednje što mi je rekla – obiteljska drama koja se čita bez daha

Nakon određenog perioda, evo napokon romana koji mi se stvarno svidio!

Uvijek volim čitati o obiteljskim tajnama, o brižljivo skrivanoj prošlosti i ljudima koji su više od onoga što se čini na prvi pogled.

Posljednje što mi je rekla obiteljska je psihološka drama s elementima kriminalističkog romana i priča je to u kojoj ćete uživati.

… prstima druge ruke i dalje dodirujući poruku u svojem džepu te osluškujući divlje udaranje svojeg srca dok su mi pred očima još uvijek igrale riječi s papira, ispisane crnim markerom: „Tajne će ti uništiti obitelj. Prestani. Smjesta.“ (str. 142.)

Klupko se počinje razmotavati kad baka na samrti unuci šapne strašne riječi: Dječica su u vrtu…

I iako joj svi govore da ne istražuje obiteljsku prošlost jer će joj donijeti samo zlo, unuka Nicola uporna je u otkrivanju tajne jer vjeruje da je to zapravo bila bakina posljednja želja.

Ono najbolje u ovom romanu jest to što, čitajući, otkrivamo da je bakina tajna nešto sasvim sporedno. Puno važnija otkrića vrebaju sa stranica ovog romana i to je razlog zbog kojeg je ne možemo ispustiti iz ruku!

Priču nam pripovijeda više pripovjedača što joj daje na misteriji (jer ne shvaćamo tko nam zapravo govori) i dinamici. Isprepliću se sadašnjost, prošlost i stara ljubavna pisma upućena baki Betty.

U sadašnjosti govori Nicola, tužna zbog bakine smrt, iznenađena snagom i utjecajem tajni koje odjednom počinju isplivavati oko njezine obitelji, prestrašena prijetećim porukama koje joj upućuje netko anoniman, ali opasan.

Prošlost nam priča neimenovana djevojka za koju slutimo tko je, ali ne znamo to sa sigurnošću do samoga kraja.

Ljubavna pisma baki Betty potpisana su, no muškarci su manje važni likovi romana Posljednje što mi je rekla. U neku ruku, oni su pokretači radnje, ali vrlo brzo odlaze s pozornice i ostaju samo žene.

Četiri generacije žena jedne obitelji

Počevši s bakom Betty, preko otuđene majke Irene i kćeri Nicole do unučice Ruby, gotovo svaka od njih ima tajnu koju pažljivo, uporno skriva i problem koji iz te tajne proizlazi.

Ne želim otkrivati puno toga kako biste mogli potpuno uživati u radnji, ali reći ću vam da ništa nije onako kako vam se čini. I baš kad pomislite da ste shvatili zaplet, spisateljica vas vodi u sasvim drugom smjeru.

Linda Green: Posljednje što mi je rekla

Osim što je napet, roman Posljednje što mi je rekla jako je dirljiv. Nećemo se povezati s likovima, a razumjet ćemo ih. Njihovi će nam postupci postati jasni tek kada zatvorimo korice i kada nam malo sjedne potresna situacija u kojoj su se likovi našli.

Svaki ženski lik nosi neki križ – neku tajnu koja grize i peče iznutra.

Tajnu žele sačuvati pod svaku cijenu, no moramo se zapitati, isplati li se?

Može li se dobro živjeti čuvajući tajnu?

Može li se mirno spavati?

I kada tajna napokon pronađe svoj put u svijet, hoće li nas ona doista upropastiti?

Ili možda spasiti?

Pouka je to koju će ove žene, a i mi skupa  s njima, itekako naučiti.

Tajne su teške.

Lome.

Uništavaju.

A kada prestanu biti tajne, gube svoju snagu.

I mi naposljetku mi, čuvarice tajni, postajemo slobodne.

Ostali naslovi ove autorice:

  • Igra skrivača
  • Posljednje što mi je rekla

Prije koju godinu čitala sam roman Igra skrivača i ostao mi je u dobrom sjećanju. I on je, kao i Posljednje što mi je rekla, mješavina kriminalističkog romana i obiteljske, psihološke drame. Govori o majci koja je zatvorila oči u igri skrivača i dok je izbrojila do sto, njezina četverogodišnja kćerkica je nestala.

Gdje kupiti roman Posljednje što mi je rekla:

webshop Znanje

Objavljeno

Karen Dionne: Kći kralja močvare

Nakladnik: Sonatina, 2021.

Naslovnica romana Kći kralja močvare: ©Sonatina

Ružne stvari se događaju. Avioni se ruše, vlakovi izlijeću iz tračnica, ljudi pogibaju u poplavama, potresima i tornadima. Vozači motornih saonica se izgube. Psi dobiju metak. A djevojčice nestanu. (str. 293.)

Karen Dionne: Kći kralja močvare

Kći kralja močvare

Helena Pelletier danas je sretno udana i majka dviju djevojčica, no tko je ona zapravo?

Mogla bih vam reći da je meni bilo dvanaest godina, a mojoj majci dvadeset osam kad su nas izbavili od njezina otmičara, da sam, prema opisima iz novina, sve te godine proživjela u derutnoj seoskoj kolibi okružena močvarom… Da su otac i majka bili jedini ljudi s kojima sam u tih dvanaest godina razgovarala. Da nisam znala da smo lišene slobode sve dok nas nisu oslobodili. (str. 11./12.)

Istinu ne zna nitko, čak ni njezin suprug Stephen.

Nitko ne zna da je njezin otac, poznat kao Kralj močvare, oteo njezinu majku kad je bila djevojčica, da je Helena plod stalnih silovanja i da je, do dvanaeste godine, živjela u ruševnoj kolibi u močvari.

Sada, otac je pobjegao iz zatvora.

Znam da je to što je učinio mojoj majci pogrešno. … No jedan dio mene – dio koji nije veći od jednog jedinog zrnca peludi na jednom jedinom cvijetu jedne jedine biljke , dio mene koji će zauvijek biti djevojčica s pletenicama koja idealizira oca – sretan je što je otac slobodan. (str. 36.)

Helen zna da je ona jedina koja može uhvatiti oca.

Istina je ta da sam … shvatila da oca mogu uhvatiti i vratiti u zatvor jedino ja. Mojem ocu nitko nije ravan u snalaženju u divljini, ali ja sam mu blizu. Živjela sam s njim dvanaest godina. On me obučio, naučio me svemu što znam. Znam kako razmišlja. Što će učiniti. Kamo će otići. (str. 49.)

No više od svega, Helena zna da MORA uhvatiti oca. Predobro ga poznaje. Zna što mu je sljedeći korak.

Zna da ju je odlučio pronaći.

Nju i njezinu obitelj.

A ona je jedina koja ih može zaštititi.

Djevojčica Helena – kći kralja močvare

Roman Kći kralja močvare doista u nama izaziva različite osjećaje.

Radnju nam pripovijeda Helena, dijete otmičara i žrtve. U jednom je poglavlju odrasla žena, u drugom dijete i tako do samog raspleta.

Djevojčica Helena u nama budi podvojene osjećaje. Odgajana kao očeva „Mala Sjena“, on ju je podučio svemu što zna. Idealizirala ga je i bezuvjetno voljela, čak toliko da se u nekim trenutcima okretala protiv majke. Ide nam na živce i žalimo ju. Ne razumijemo ju, a opet… Razumijemo, u neku ruku.

Djevojčica Helena nema pojma da u njezinoj obitelji nešto ne štima – a to je ono što u nama izaziva gađenje, gorčinu i jad. Djevojčica misli da je njezina obitelj sasvim normalna. Dakako, ona ne susreće druge ljude, no to joj nije čudno.

Karen Dionne: Kći kralja močvare

Otac tuče majku, ali djevojčica smatra da majka zasluži.

Otac ju kažnjava okrutnim, sadističkim kaznama – djevojčica naprosto ne zna da se to tako NE SMIJE.

Meni se Helena nije svidjela – u njoj sam prepoznala istu sadističku crtu kao i kod njenog oca.

Shvaćam, nije znala drugačije, jasno mi je, doista.

No, spisateljica mi je jednostavno nije približila dovoljno da bih je zavoljela. Helena mi je ostala hladna, što je u redu kada je odrasla. Ta hladnoća kod djeteta… Slama srce.

Ne mogu ni zamisliti da se ovakve priče događaju i u stvarnom životu…

Ne mogu zamisliti koliko djece živi oko nas, u stravičnim uvjetima, u obiteljima gdje je zlostavljanje jedina komunikacija među njenim članovima.

Mogu li se nadići emocionalna i intelektualna ograničenja koja ti takva okolina nameće?

Mogu li djeca iz takvih obitelji ikada potpuno zacijeljeti?

Žena Helena – još je uvijek kći kralja močvare

I danas, kao odrasla žena, Helena gaji podvojene osjećaje prema roditeljima. Majku voli i prezire zbog njezine slabosti.

Nakon što sam doznala istinu o ocu i majci, često sam se pitala zašto majka nije pobjegla. Ako je život u močvari mrzila kao što je kasnije tvrdila, zašto nije otišla? … Jasno mi je da je bila dijete kad ju je otac doveo u kolibu pa joj neke mogućnosti možda nisu bile odmah očite. No imala je četrnaest godina da nešto smisli. (str. 119.)

Oca voli zbog svega lijepog što su prošli skupa i mrzi zbog svega onoga što on zapravo jest – narcisoidni, sadistički gad.

Nema pojma da ću ga ponovno nadmudriti. Ne može zamisliti nijedan drugi ishod osim onoga koji je isplanirao jer u njegovu svemiru, u kojem je on Sunce a svi ostali kruže oko njega, stvari se događaju samo onako kako on odredi. (str. 206.)

Otac ju je naučio kako vrebati plijen, kako loviti i ubijati.

Kako podnositi bol, kako biti strpljiv do krajnjih granica.

Sve to znanje Helena će iskoristiti kako bi ga uhvatila i još jednom – privela pravdi.

Hoće li uspjeti?

Može li pravi lovac ikada postati lovina?

Može li sadistički gad kao Helenin otac ikada biti pobijeđen, čak i ako mu je protivnica njegova vlastita kći?

Očekujte neočekivano.

Karen Dionne: Kći kralja močvare

Triler ili drama

Za kraj, željela bih naglasiti da ovo nije psihološki triler kako ga se svugdje najavljivalo. Ovo je psihološka drama, no ne i triler.

Moram priznati da sam očekivala nešto drugačije, no nisam razočarana.

Voljela bih da je spisateljica likove okarakterizirala malo detaljnije jer mi se bilo teško povezati s Helenom.

Opisi nasilja nisu mi bili toliko strašni – imali su svoju funkciju. Shvatili smo da je život u močvari težak i okrutan, a jesti treba svaki dan.

Najveće bogatstvo ovog romana leži baš u glavnom liku i njezinim osjećajima. Helena voli i mrzi svoje roditelje.

Shvaća i ne shvaća što je sve izgubila.

A u nama čitateljima sve se nekako steže.

Srce nas boli zbog otete djevojčice koja je prisilno postala majka.

Zbog djeteta koje raste u toliko surovim okolnostima da ne razlikuje ljubav od manipulacije.

Helena jest i nije čudovište. Baš kao u Andersenovoj bajci Kći kralja močvare.

Vječita bitka dobra i zla u jednoj osobi.


P.s. Ako želite pročitati stvarno, ali stvarno izuzetno dobar, potresan, snažan roman o sličnoj situaciji, pročitajte Najdraže moje Gabriela Tallenta. To je knjiga koje će vam se stvarno urezati u sjećanje!

Ostali naslovi ove autorice:

Karen Dionne autorica je pet romana, a kod nas je preveden samo onaj iz 2017. godine, Kći kralja močvare.

Ono što je zanimljivo, ako sam točno prevela s Wikipedije, jest da su ona i suprug, skupa sa svojom kćeri, živjeli u močvari michiganskog Gornjeg poluotoka (Upper Peninsula) – što je i mjesto radnje ovog romana.

Moramo postaviti pitanje – koliko je vlastitog iskustva utkala u roman koji ju je proslavio?

Prema romanu Kći kralja močvare snima se i film!

Gdje kupiti roman Kći kralja močvare:

webshop Znanje