Oznaka: priručnik

Objavljeno

dr. Debbie Joffe Ellis: Kako zagrliti dikobraza

Nakladnik: Stilus knjiga, 2025.

Naslovnica priručnika Kako zagrliti dikobraza: ©Stilus knjiga

Prevela Julijana Jurković

dr. Debbie Joffe Ellis: Kako zagrliti dikobraza

Kako zagrliti dikobraza

Dikobrazi su ljudi koji na sve što im ne odgovara, kad god se iz nekog razloga osjete ugroženima, dižu svoje metaforičke bodlje i bodu sugovornika.

Ljudi s osobinama dikobraza u načelu se ne razlikuju od drugih ljudi – osim u načinu na koji reagiraju na stvarnu ili zamišljenu prijetnju. Tada se, baš kao i dikobrazi u prirodi, nakostriješe kako bi zastrašili svojeg neprijatelja. (str. 11.)

Već vam je jasno, dikobraz je ona osoba kojoj ništa ne smijete reći jer znate da će vam vratiti stostruko. Dikobraz je ona prijateljica kojoj ne smijete reći da joj haljina ne stoji jer će uzvratiti da ni vama ne stoje te hlače pa eto – hodate uokolo u njima i sramotite se.

Možda je dikobraz vašeg života vaš suprug ili supruga. Majka ili otac. Sin ili kći?

Ova je knjiga moćan alat. …
Podsjeća nas na to da kao ljudi imamo sposobnost oblikovati vlastite stavove i emocije – baš kao i vlastite postupke. Ako tako odlučimo, možemo sačuvati unutarnji mir… Možemo spriječiti nepotrebnu patnju. (str. 1.)

Priručnik Kako zagrliti dikobraza na sve je spreman. Ma tko god u vašem životu bio ta bodljikava životinjica, na ovih manje od 150 stranica pronaći ćete način za suočavanje s njim.

dr. Debbie Joffe Ellis: Kako zagrliti dikobraza

Poplava priručnika

Iako inače slabo čitam priručnike i prema njima gajim negativne osjećaje, ne mogu reći da mi ponekad ne gode. Na kraju ove objave navela sam priručnike koje smo kolegica i ja dosad čitale pa ako volite ovaj tip literature, svakako pronjuškajte među našim naslovima.

Kako zagrliti dikobraza odabrala sam za čitanje jer je kratak i baš simpatičan. Lako se čita, poglavlja su vrlo kratka, a u njima ima pregršt savjeta. Sviđa mi se što autorica pokušava dati konkretne primjere za nošenje s teškim ljudima.

Jednostavno je, ali vrlo moćno.
Ponašajte se onako kako biste željeli da se ponaša vaše dijete. (str. 103.)

Nije mi se svidjelo što tek na kraju ističe da bismo – gle čuda – i mi mogli nekome biti bodljikavi praščići. Mislim da je tome trebala posvetiti puno više teksta jer, pazite sad – smatram da je puno važnije popravljati sebe, a ne druge.

Sadašnjost možda nosi odjeke prošlosti – ali može biti i sasvim novi početak. Drugim riječima, iako je važno razumjeti prošlost, ne moramo biti zarobljeni u njoj. Smjer koji ćemo dati sadašnjosti – i budućnosti – ovisi o nama. (str. 112.)

Ne čini mi se fer cijelu knjigu posvetiti hendlanju drugim ljudima, a tek dvije-tri stranice hendlanju sa samima sobom.

Ono što želim reći jest – nismo se dužni nositi s frustracijama drugih ljudi i trpjeti ih uime empatije, ljubavi i ne znam čega još. Eto, taj mi se dio nije svidio. Što uvijek mi moramo biti „veća osoba“. Možda se vama baš to i svidi, doista ne znam, ali moje uvjerenje nije takvo. Uglavnom ne želim biti „veća osoba“ i uglavnom se neću lomiti oko drugih ljudi.

Sad kad čitam ovo što sam napisala… Možda sam ja dikobraz?

Uf. Evo do čega je došlo. Idem opet prelistati Kako zagrliti dikobraza…

dr. Debbie Joffe Ellis: Kako zagrliti dikobraza

Ostali naslovi ove autorice

Budući da vjerojatno neću najbolje prevesti životopis ove psihologinje, klikom ovdje doći ćete do njezine web stranice.

Dakle, doktorica Debbie Joffe Ellis licencirana je psihologinja i savjetnica za mentalno zdravlje. Njezin suprug Albert Ellis, za kojeg piše da je bio genijalni psiholog i vizionar, razvio je nekakvu vrstu psihoterapije, Racionalnu emocionalnu bihevioralnu terapiju. Doktorica Ellis mu je do kraja njegova života pomagala u njenom razvijanju i promoviranju, čemu je ostala veoma posvećena i nakon njegove smrti.

Oboje su autori većeg broja naslova. Nešto su pisali samostalno, a nešto zajednički. Kako zagrliti dikobraza njezin je prvi naslov preveden na našim prostorima.

Gdje kupiti priručnik Kako zagrliti dikobraza

Stilus knjiga

Dosad smo čitale sljedeće priručnike:

Objavljeno

Gerlinde Ortner: Bajke koje pomažu djeci

                              Priče o strahu, nesigurnosti te sve što biste trebali znati kada ih čitate djeci

Nakladnik: Mozaik knjiga, 2025.

Naslovnica knjige Bajke koje pomažu djeci: ©Mozaik knjiga

Prevela Branka Grubić

Gerlinde Ortner: Bajke koje pomažu djeci

Bajke koje pomažu djeci

Knjiga Bajke koje pomažu djeci podijeljena je na dva dijela. Tu su bajke za djecu od 3 do 7 godina i one za malo starije mališane, od 6 do 10 godina.

Gerlinde Ortner, dječja psihologinja, priča nam bajke pomoću kojih dijete može prevladati neke svoje strahove te koje mu pomažu ispraviti nepoželjna ponašanja.

Ono što je zanimljivo, i po mom mišljenju najkorisnije, jest dio za roditelje, u kojem se najprije protumače razlozi djetetova nepoželjnog ponašanja. Zatim se objašnjava smisao svake bajke te njezin (mogući) utjecaj na dijete. Predložene su aktivnosti koje roditelj može raditi s djetetom. Dani su i brojni primjeri koji roditeljima mogu pomoći u rješavanju situacije u kojoj su se našli.

Vi uglavnom znate što djetetu dopuštate, a što mu morate zabraniti, imate određene predodžbe i ciljeve koje želite ostvariti odgojem djeteta. Dobro poznajete dobre i loše strane vašeg djeteta. … Ipak, ne mogu se uvijek izbjeći sukobi i teškoće u ponašanju i međusobnim odnosima. (str. 279.)

Pričajući bajke (u koje su nesretno umetnuta naša domaća imena), autorica pokušava pomoći djeci koja imaju strašne snove te onoj koja se boje pasa i zubara.

U knjizi se nalaze i bajke koje pomažu djeci u slučajevima mokrenja u krevet, suočavanja sa smrću i ruganjem te u slučajevima razvoda roditelja. Postoje i bajke koje na djeci prilagođen način objašnjavaju spolni odgoj, snošljivost prema strancima te novčane teškoće.

Minus…

Iako mi se u globalu knjiga svidjela i smatram da je korisna, pronašla sam joj (očigledno jer sam cjepidlaka) i nekoliko mana koje bih htjela podijeliti s vama.

Sigurno je točna tvrdnja da roditelji jednako vole svu djecu, ali nije točno da se roditelji jednako i odnose prema svoj djeci. Često najstarijem djetetu postavljaju najviše zahtjeve, očekujući da ono bude „najpametnije“… Roditelji olako opraštaju najmlađemu djetetu… (str. 148.)

Gerlinde Ortner: Bajke koje pomažu djeci

Za početak, nisam optimistična vezano uz to da ove bajke doista mogu riješiti neke probleme. Podijelila sam knjigu s prijateljicom koja ima dvoje djece. Ona će iskušati bajke koje bi mogle pomoći njezinoj djeci, a ja ću vam svakako javiti kako je to prošlo.

Bajke koje pomažu djeci obrađuju brojne dječje probleme, no neki su ipak prezahtjevni i traže razgovor sa stručnom osobom. Na primjer, dijete koje je nasilno neće se naučiti empatiji iz bajki. Da je tako, ne bi bilo nasilne djece. Djetetu koje muca možda bude malo lakše kad čuje priču u kojoj i glavni lik muca, ali bez logopeda, bajka je nemoćna.

Uz to, minusi su mi još bila i ta hrvatska imena ubačena u očigledno strani tekst te neke rečenice za koje je možda odgovoran i prijevod. Naime, nekoliko je puta istaknuto da je Gerlinde Ortner bila ravnateljica (pretpostavljam škole ili neke druge ustanove za djecu). Ali – kad navodi dijelove svojih razgovora s djecom, često se služi riječima koje jedna odgojno-obrazovna djelatnica nikada ne bi koristila. Na primjer, kao priča s nekim djetetom kojem se rugaju (ili tako nešto, zaboravila sam), a govori kako su „druga djeca glupa“. Onda, u jednoj se bajci opisuje draga starica HIMBENOG lica. Ili se autorica krivo izrazila, ili ja nisam shvatila poantu, ili je riječ potpuno promašena.

…i plus

Sve mi se ostalo svidjelo, a jako me se dojmio dio u kojem autorica naglašava ono što mi odrasli često zaboravljamo. Naše neriješene traume i problemi iz prošlosti reflektiraju se u tome kako odgajamo svoju djecu.

Znate li samo rješavati svoje sukobe?
Kao prvo, važno je da kod sebe spriječite blokadu osjećaja. Svaka svađa izaziva bezbroj osjećajnih asocijacija koje pokreću vlastita iskustva, dojmove iz djetinjstva, odnos prema sebi i drugima. Svaka riječ partnera, odnosno partnerice, doživljava se i vrednuje subjektivno. (str. 317.)

Gerlinde Ortner: Bajke koje pomažu djeci

Bajke koje pomažu djeci – konkretan primjer

Ova je knjiga jedna jako dobra ideja i doista se nadam da pomaže roditeljima i djeci. Ipak, ona nikako nije i ni u kojem slučaju neće biti dovoljna. Lijepo je djeci putem pričica objašnjavati svijet, ali skeptična sam prema tome da jedna bajka može napraviti ne znam koliku razliku.

Vjerujem da su Bajke koje pomažu djeci izvrsno polazište za roditelje koji se žele približiti svojoj djeci i kvalitetno s njima provoditi vrijeme. Onima koji im žele na jednostavan način objasniti koja su ponašanja dobra, a koja treba izbjegavati.

Super je što se autorica stvarno trudi objasniti odraslima kako reagirati u kojoj situaciji te nekoliko puta ponavlja ono što valjda svi zaboravljamo. U dječjoj glavici, svaka je pozornost dobrodošla. Ako je ne dobiju pozitivnim ponašanjem, brzo će se okrenuti „negativnom“.

Mene je, recimo, najviše osvijestio ovaj dio:

Svaka vrsta obraćanja (dobronamjerni savjeti, opomene, kritika) koja uslijedi odmah nakon nekog određenog ponašanja ima pozitivan učinak. Ako se djetetu poklanja pozornost na temelju određenog načina ponašanja, onda će oni češće pribjegavati takvom ponašanju. (str. 19.)

U svom ću radu s djecom što češće pokušati osvijestiti da je i negativan osvrt na njihovo ponašanje i dalje poklanjanje pozornosti. I ako vide da dobivaju pozornost, makar na krivi način, ponavljat će ga jer su dobili što su htjeli.

Trudit ću se, baš prema savjetu Gerlinde Ortner, što češće hvaliti poželjna ponašanja, a koliko god mnogu ignorirati ona loša.

Stvarno se nadam da će se primijetiti razlika.

Tada, autorica je doista uspjela u svom naumu – pomogla je odraslima i pomogla je djeci.

Ostali naslovi ove autorice:

Gerlinde Ortner dječja je psihologinja. Radila je u psihološkim savjetovalištima gdje se bavila poremećajima ponašanja kod djece. Isto tako, radila je i s djecom koja su imala poremećaje govora te oštećenje sluha. Radila je čak i u popravnom domu, gdje je provodila program bihevioralne terapije protiv agresivnog ponašanja.

Autorica je brojnih knjiga, kao što su Bajke koje pomažu djeci i Nove bajke koje pomažu djeci (u ovom su Mozaikovom izdanju te dvije knjige spojene u jednu).

Gdje kupiti Bajke koje pomažu djeci:

Mozaik knjiga

Objavljeno

Yung Pueblo: Osjećajte se lakše

Nakladnik: Stilus, 2023.

Naslovnica priručnika Osjećajte se lakše: ©Stilus

Prevela: Ela Horvat

Yung Pueblo: Osjećajte se lakše

Osjećajte se lakše

Osjećajte se lakše inspirativni je priručnik mladog autora Diaga Pereza koji piše pod pseudonimom Yung Pueblo, što znači „mladi narod“. Tim nas pseudonimom želi uputiti na nadolazeći rast i dozrijevanje čovječanstva te najaviti vrijeme u kojem će ljudi prijeći iz vladavine neznanja u stanje prihvaćanja međupovezanosti (str. 20.)

Iako se svatko iscjeljuje drugačije, jer je svaka od naših emocionalnih povijesti jedinstvena, postalo mi je jasno da ozdravljenje postoji i da je dostupno svakome tko ga traži. Samoozdravljenje je moguće otpuštanjem prošlosti i povezivanjem sa sadašnjošću, a sve kako biste mogli proširiti svoju budućnost. (str. 19.)

U uvodu nam govori o onome što ga je potaklo na pisanje, a to je ovisnost u koju je upao i koje se svim silama želio riješiti. Na putu prema ozdravljenju, shvatio je koliko ga je obilježilo njegovo djetinjstvo. Život doseljenika iz Ekvadora u SAD-u, u stalnom siromaštvu i strahu, borba roditelja kako bi djeci osigurali budućnost… Sve to stvorilo je u njemu unutarnju tugu i napetost, a smatrao je da mu zabavljanje i droga pomažu u otpuštanju tih osjećaja.

Kada se odlučio očistiti, počeo je meditirati, ali i ne samo to. Prakticirajući nekoliko različitih metoda, krenuo je putem ozdravljenja. Iz svega onoga što je na tom putu naučio, nastala je ova knjiga.

Yung Pueblo: Osjećajte se lakše

Ljubav prema sebi

Ono što mi se najviše svidjelo u ovom priručniku zapravo je poezija, kratke pjesme na tragu Rupi Kaur u kojima autor na jedan zanimljiv, kratak i nadahnjujući način izriče istine koje mi već znamo, ali ih možda nismo dovoljno osvijestili.

ne manjka ljudi koje ćeš
smatrati fizički lijepima
ali naći onoga tko odgovara
zrelosti za kojom tragaš
posvećenosti rastu
humoru koji te krijepi
i koga tvoj zagrljaj prepoznaje
neobično je rijetko (str. 144.)

Sviđaju mi se poruke kojima priručnik obiluje. Lijepo je i nekako toplo truditi se uvjeriti ljude da zaslužuju ljubav, da mogu krenuti dalje, da se mogu oporaviti od svega što život nosi.

Ozdravljenje počinje tako da upoznate sebe i da se zavolite. Kad vidite i osjetite koliko toga nosite, shvatit ćete da je došlo vrijeme da neke stvari počnete otpuštati od sebe. (str. 60.)

Neke zablude današnjeg vremena autor se trudi protumačiti na svoj način pa mi je i to bilo fora. Na primjer, zamjena shvaćanja ljubavi prema sebi s ugađanjem sebi kupnjom različitih stvari. Ili fokusiranje na to da su drugi krivi za sve naše probleme. A tu je i ona klasična zabluda – ako ti je nešto suđeno, samo će doći. Yung Pueblo pokušava objasniti zašto tome nije baš tako i zašto se trebamo fokusirati na sebe. Na traženje krivca u sebi i opraštanje tom istom krivcu – samom sebi.

Postoji onaj trop koji kruži internetom – „Ono što ti je suđeno, samo će ti doći“ – ali život nikad nije tako jednostavan. Karika koja nedostaje u ovo slagalici jest to da će život nastaviti biti težak, a vi ćete spriječiti sami sebe da uživate u dobrim stvarima… (str. 43.)

Yung Pueblo: Osjećajte se lakše

Dobra ideja, ali…

Ideja samog priručnika jako je dobra, ali nekako mi nije najbolje ostvarena.

Ako usporedimo s izvrsnim priručnicima koje sam prije čitala, kao što su Grupa Christie Tate i Toksična pozitivnost Whitney Goodman, ovdje nešto kao da nedostaje. Na primjer, autor se često referira na posebnu vrstu meditacije, vipassana meditaciju, koju prakticira zajedno sa svojom suprugom. Međutim, o toj nam meditaciji ne daje nikakve informacije pa iako je pomogla njemu, nama svakako neće jer ne samo da nam ne daje osnove prakticiranja, nego nam čak ne kaže ni što je.

Ne daje nam nikakve primjere dobre prakse koje bismo i mi mogli uključiti u svoj život i svoje ozdravljenje. Samo govori što treba. A to uglavnom svi mi znamo.

I ja znam da bih trebala prestati pušiti. Da bih trebala otpustiti neke stare zamjerke.

Svi smo svjesni da će nam biti bolje ako si oprostimo, ako budemo zahvalni i tako dalje.

Osjećajte se lakše ne daje ni jedan jedini primjer kako se približiti tom putu ozdravljenja kojim je autor kročio. To je nešto što mi je vrlo smetalo dok sam čitala i itekako je utjecalo na moj završni dojam o tekstu.

A sad, kako bih popravila doživljaj i vama i sebi, evo još malo stihova koji stvarno diraju.

ako je bol bila duboka
morat ćeš je otpustiti
mnogo puta (str. 85.)

Ostali naslovi ovog autora:

Yung Pueblo (što doslovno znači „mladi ljudi“) umjetnički je pseudonim američkog autora Diaga Pereza.
Njegove dvije zbirke poezije, Inward i Clarity & Connection bile su iznimno dobro prihvaćene među kritikom i publikom.
Priručnik Osjećajte se lakše prva je njegova knjiga prevedena na hrvatski jezik.
Pratiti ga možete na Instagramu, gdje redovito objavljuje svoju poeziju.

Gdje kupiti priručnik Osjećajte se lakše:

Stilus

Objavljeno

Annie Chapman: Svekrve i snahe

Nakladnik: Figulus, 2019.

Naslovnica knjige Svekrve i snahe: ©Figulus

Prevela: Dubravka Rojc

Annie Chapman: Svekrve i snahe

Svekrve i snahe

Svekrve i snahe rodbinski su i zakonski „vezane“, a da ih o tome nitko nije pitao. Ipak, izazov je to koji je moguće nadvladati. Odnos svekrve i snahe zasigurno ulazi u one složenije ljudske odnose. Da, teška je to vrsta plesa. (str. 11.)

Priručnik Svekrve i snahe bavi se jednim pomalo zanemarenim, ali nama ženama gotovo neizbježnim odnosom koji se jako dobro vidi iz naslova. Annie Chapman je, za potrebe pisanja ove knjige, razgovarala s brojnim svekrvama i snahama, a one su ljubazno popunjavale i upitnike koje je autorica osmislila. Listajući stranice unutar ovih prekrasnih korica, bit ćete suočeni s brojnim pitanjima, ali dobit ćete puno više. Naime, autorica nudi i neke odgovore te smjernice koje nam mogu pomoći u odnosu sa svojim svekrvama i snahama.

Što svekrve zamjeraju snahama?

Što snahe zamjeraju svekrvama?

Može li se popraviti odnos koji nije dobro počeo?

Autorica tvrdi da može, ali uz puno komunikacije, iskrenosti, molitve i ljubavi.

Kada u svom odnosu svekrva i snaha nauče prihvaćati jedna drugu, usprkos njihovim različitostima, između njih nastaje most sazdan od ljubavi. Bez obzira kakve napetosti i vjetrovi vremena udarali u taj most, dok je on sazdan od ljubavi – ne može se srušiti. Pritom uvijek valja imati na umu da je ljubav čin volje, a ne osjećaj. (str. 101.)

Ples svekrve i snahe

Kompliciran odnos dviju žena prikazan je poput plesa što mi je bilo baš simpatično. Vodeći se tom metaforom, autorica nam tumači kako jedna drugoj ne stati na prste, kako poštovati privatni prostor, ali i kako opraštati greške te dati drugu priliku.

Kako svekrva i snaha mogu naučiti zajedno plesati, ne stajući jedna drugoj na prste? Kao prvo, trebamo biti svjesni da će rana biti. S obzirom na veliku vjerojatnost da ćemo se međusobno povrijediti, potrebna je spremnost i volja za praštanjem onoj drugoj i sebi. (str. 48.)

Moram priznati, ovaj priručnik isprva se nije činio kao „my cup of tea“. Jednostavno, ne volim priručnike, rijetko sam puna razumijevanja i stvarno ne vjerujem da molitva može riješiti sve probleme. Međutim, imam dojam da su mi nakon čitanja neke stvari sjele na mjesto. Ponajprije, autorica se stvarno potrudila prikupiti informacije od obiju „zaraćenih strana“ i nije držala stranu ni svekrvama ni snahama.

Annie Chapman: Svekrve i snahe

Doduše, ja sam automatski bila na strani nevjesta, a još kad sam vidjela kakvih sve svekrva ima, prema svojoj sam osjetila neobjašnjiv nalet ljubavi i poštovanja.

Kao što sam već rekla, sviđa mi se što autorica nije pametovala i samo iznijela problem, već se potrudila ponuditi i neka rješenja. Iz razgovora s mnogim ženama, ali i navodeći brojne biblijske citate, učimo da je jezik najjače oružje koje itekako treba znati zauzdati i kontrolirati. Učimo, isto tako, da je međusobno razumijevanje ključ svake uspješne veze, pa i one između svekrve i snahe; da iskazivanje ljubavi nije sramota te da se generacijski jaz može, ako ne preskočiti, onda barem ublažiti. Ljubavlju, upornošću, molitvom.

Univerzalna poruka

Zapravo, s ovim sam molitvenim dijelom imala najviše problema jer molitva nije toliki dio mog života koliki je dio, očito, autoričinog. No, moram priznati da je čitanje Svekrva i snaha malo omekšalo moje rubove. Sve i ako ne vjerujete u klasičnu moć molitve, poruka ovog priručnika je univerzalna.

Ni jednoj ženi u ovom teškom odnosu nije lako.

Naravno, ima svekrva i snaha koje se bezuvjetno vole i prihvaćaju. Vjerujem da je to nešto rijetko i dragocjeno te skidam kapu ženama koje u tom plesu, da se izrazim poput Annie Chapman, plešu usklađenim ritmom, bez gaženja po prstima.

Za sve nas, koje nismo te i tolike sreće, ovaj roman pruža zrnce nade i ohrabrenja. Nikad nije kasno za popravljanje narušenog odnosa. A ako druga strana ne prihvati naš trud, uvijek ostaje svijest o tome da smo dale sve od sebe.

Plus je i kratki vodič na zadnjim stranicama, koji možete rješavati sa svekrvom. Ispunjavajući ga, možete odgovoriti na pitanja: Iz kojeg se područja obiteljskog života svog sina i njegove žene možete povući (kao svekrva) te Što možete učiniti kako biste iskazali podršku svojoj svekrvi (kao snaha)?

Premda mi je ponekad bilo teško prolaziti stranicama Svekrva i snaha, baš zbog toga što se autoričina osobnost gotovo potpuno kosi s mojom, moram priznati da se nakon čitanja osjećam mrvicu otvorenije i blaže.

Svekrve i snahe dobar su poklon za jednu od najvažnijih žena u životu svake žene – svekrvu ili nevjestu. Nadam se da će one, baš poput mene, nakon čitanja biti tolerantnije i spremnije na rješavanje nesuglasica.

Tada je Annie Chapman zaista uspjela u svom naumu – zbližavanju suprotstavljenih strana – svekrve i snahe.

Annie Chapman: Svekrve i snahe

Ostali naslovi ove autorice:

Annie Chapman autorica je brojnih priručnika, a neke je napisala u koautorstvu sa svojim suprugom Steveom.

Kod nas je, osim priručnika Svekrve i snahe, preveden i onaj naziva Vruće teme: što supružnici ne govore jedno drugome.

Gdje kupiti knjigu Svekrve i snahe:

Figulus

Objavljeno

Whitney Goodman: Toksična pozitivnost – kako (pre)živjeti u svijetu opsjednutom srećom

Nakladnik: Stilus, 2023.

Naslovnica priručnika Toksična pozitivnost: ©Stilus

Prevela: Marija Perišić

Whitney Goodman: Toksična pozitivnost

Zašto Toksična pozitivnost?

Mogla bih se kladiti da ste za ovom knjigom posegnuli iz jednog od sljedeća tri razloga:
1. Doživjeli ste toksičnu pozitivnost i zlo vam je od nje.
2. Ne znate što je toksična pozitivnost, ali zvuči vam intrigantno.
3. Nemate pojma kako bi pozitivnosti uopće mogla biti toksična i zanima vas kakvu ću to apsolutnu blasfemiju u ovoj knjizi iznijeti. (str. 9.)

Svakom se od nas u životu nekada dogodilo nešto ružno. Htjeli smo (ili nismo) to podijeliti sa svojim bližnjima. A onda smo bivali zatečeni ovim ili sličnim reakcijama: Moglo je biti i gore. Budi zahvalna na naučenom. Sve se događa s razlogom. Život ti nikad neće dati više nego što možeš podnijeti. Samo budi pozitivna!

Priručnik Toksična pozitivnost bavi se baš takvim situacijama.
Autorica Whitney Goodman pokušava nas naučiti kako pravilno reagirati u situacijama kada nam netko govori o svojim problemima. Pokušava nam ukazati na to zašto pozitivnost ponekad može biti toksična, odnosno, zašto se ljudi od prisilne pozitive često osjećaju lošije, a ne bolje.

U mnoštvu poglavlja prepoznala sam sebe – i sama se, kad nekoga tješim, u nedostatku boljih riječi znam poslužiti floskulama. Kad i meni sve krene naopako, mantram si iste gluposti.
Pogledaj to s vedrije strane. Nije svako zlo za zlo. Ima ljudi kojima je i gore.
Ti primjeri isprazne pozitivnosti svuda su oko nas, a zajedničko im je jedno – NE POMAŽU.
Ono što je super jest što nam autorica ne navodi samo u čemu griješimo; ona nam daje i primjere koje bismo mogli iskoristiti umjesto ovih bezveznih, gore navedenih. Mogli bismo, na primjer, nekoga samo slušati. Mogli bismo reći da je sigurno teško i da razumijemo kako se osjeća. Mogli bismo ne reći ništa, ali biti tu kad zatreba.

Što je toksična pozitivnost?

Pritisak da budemo sretni i izgledamo sretno nikad nije bio veći. U svemu moramo pronaći nešto dobro, pozitivan spin, opravdan razlog. Izbacite sve negativne ljude iz života; oni vam kvare raspoloženje. Smijte se više. Samo dobre vibracije. Živite, smijte se, volite. … I tako bez kraja i konca. (str. 38.)

Toksična pozitivnost svuda je oko nas. Ako mi nismo ti koji je širimo, onda je zasigurno usmjerena na nas. Jako mi se svidjelo što autorica koristi iskustva svojih pacijenata kako bi nam pokazala što nam takva vrsta pozitivnosti zapravo čini. Ona nas često zapravo posramljuje jer nas uvjerava da nismo dovoljno dobri. Jer ako samo malo jače vjerujemo, ako se samo malo jače potrudimo, ako smo samo malo bolji, uporniji, POZITIVNIJI, sve će se riješiti.

Neće, naravno da neće. Neki se problemi, poput tuge zbog smrti voljene osobe, ne mogu riješiti time da jače vjerujemo. Nikakva vjera neće poništiti nečiju smrt.

Autorica nas uči da jednostavno trebamo prihvatiti svoje osjećaje.

Biti čovjek znači napraviti mjesta za pozitivno, negativno i sve ono između toga. (str. 48.)

Svi smo mi samo ljudi. Ne možemo i ne trebamo konstantno biti sretni. Ako nas nešto rastužuje, autorica tumači da trebamo proživjeti i preživjeti tu tugu. Ne ju maskirati u beskorisne afirmacije – boljet će i ako svakoga dana ponavljamo da imamo na čemu biti zahvalni.

Naravno da imamo, ali zahvalnost zbog jednog ne briše tugu zbog drugog.

Nema negativnih osjećaja. Svi su naši. I dovoljno smo dobri i kad smo sretni i kad nismo.

Whitney Goodman: Toksična pozitivnost

Život je katkad naprosto težak. (str. 184.)

Pričajući o toksičnoj pozitivnosti, neke autoričine riječi možemo doživjeti kao hladan tuš, no to ne mijenja njihovu istinitost.

Ispričat ću vam jednu crticu iz svog života. Do nedavno, vjerovala sam u „hipotezu o pravednom svijetu“ (tako je naziva autorica). Dakle, jednostavnim rječnikom, vjerovala sam da će onaj tko je dobar, pošten, tko pomaže ljudima, tko je tako slino voljen živjeti dugim, dobrim, kvalitetnim životom do, no, smrti u dubokoj starosti.

Ali, ŽIVOT JE KATKAD NAPROSTO TEŽAK i rijetko je kada pravedan. Ne umiru samo oni koji su „loši ljudi“. Ta spoznaja došla je s preranom smrću nekoga koga sam doista voljela i nema te floskule koja će olakšati bol. Ne pomaže nikakav Božji plan, niti zahvalnost zbog nečeg drugog, niti osmijeh, niti afirmacija.

Autorica od nas traži da prigrlimo te „negativne“ osjećaje – tugu, bijes, ljutnju, jad, osjećaj nepravde. Tvrdi da ćemo, tek kada ih prihvatimo i osjetimo, biti sposobni krenuti naprijed.

Jako mi se svidjela ta njena vježba i već sam je nekoliko puta prakticirala. Nema negativnih osjećaja. Kad osjetim neki neugodan osjećaj, više ne koristim pozitivnost kako bih ga se riješili ili još gore, kako bih ga potisnula (u tome sam majstorica).

Sada, ja zastanem. Ako mogu, pustim sve što radim. Udahnem. Dopustim si suze, ako su tu. Odem u šetnju. Razmislim i objasnim sebi zašto se tako osjećam.

Bude bolje. Možda ne onoliko koliko je bolje kad se zaokupim nečim i tugu potpuno potisnem, ali još uvijek čvrsto vjerujem u ovo – ako nešto previše potiskujemo, kad-tad izbit će van milijun puta ružnije, snažnije i gore.

Preporuka

Toksična pozitivnost meni je bila knjiga koja otvara oči. Bavi se teškim temama, ali ne nabacuje samo naše greške, već nam daje i konkretne savjete kojima možemo poboljšati svoje reakcije na nešto i svoje interakcije s drugima.

Naravno da ćemo koji put blebnuti nešto krivo, ali autorica nas uvjerava – Nema veze, ljudi smo. Griješimo. Pokušat ćemo ponovo.

Kad prihvatite da ste ljudsko biće, da niste savršeni i da ne trebate to od sebe očekivati, doslovce će vam pasti teret s leđa. (str. 169.)

Nisu sva poglavlja teška. Simpatična je čitava priča o jadanju, o visokim i niskim razinama jadanja, o dobrobiti kukanja, o tome kako biti učinkovita podrška drugome te kako dijeliti svoje osjećaje.

Vjerujem da je ovo knjiga koju bi svatko trebao pročitati. Poglavlja nisu povezana pa se može držati kraj kreveta ili negdje kraj kauča te svako toliko možemo zaviriti u nju tražeći savjet za nošenje s drugima ili sa sobom samima.

Naučila sam puno o posljedicama toksične pozitivnosti na mentalno zdravlje. Prihvatila sam da ne moramo iz svega izvući nešto dobro. Shvatila sam da je nekad loše samo loše i da nema magične pomoći za izvlačenje iz teških osjećaja. Osvijestila sam da nisu svi ljudi pravi za nas i da od nas odlaze ne nužno zato što su loši, nego ih nitko nije naučio kako se boriti s težinom života.

P. S. Što se tiče ovog zadnjega, još uvijek držim i da su neki ljudi ipak samo kreteni. I ako nas ne mogu podnijeti kad smo loše, ne zaslužuju nas ni u našem najboljem izdanju.

Ako možete, svakako pročitajte!

Whitney Goodman: Toksična pozitivnost

Ostali naslovi ove autorice:

Whitney Goodman američka je psihoterapeutkinja koja vodi popularan Instagram profil @sitwithwhit. Vlasnica je privatne terapeutske prakse, a iskustva svojih klijenata pokušala nam je približiti u priručniku Toksična pozitivnost.

Gdje kupiti priručnik Toksična pozitivnost:

Stilus

Knjige koje su različite od ove, ali me ipak nekako na nju podsjećaju su Knjiga utjehe Matta Haiga i Grupa Christie Tate. Ako se borite, i oružje od knjiga ponekad pomaže pa bacite oko i na ove recenzije.