Nakladnik: 24 sata d.o.o., 2020.
Naslovnica romana Prvo žensko dijete: ©24 sata d.o.o.
„Pazi čega se bojiš”, odgovorio je Ivo ozbiljno. „Kada nam strahovi postanu preglasni, privučemo pozornost svoje sudbine. Sudbine su okrutne i nagradit će te onime čega se najviše bojiš.”
str. 163.
Mit kaže…
Prema nordijskoj mitologiji, bog Odin imao je nebrojeno mnogo sinova. Sigurno su vam poznati Thor i Loki, ali spisateljica stvara još jednog sina, Sayloka. Odin je, iz dubine mora, izvadio otok i nazvao ga sinovljevim imenom. Nastanio ga je ljudima i životinjama i poklonio Sayloku koji je, poput svog oca, htio imati mnoštvo djece. Tako je, u svakom selu kroz koje je prošao, legao s drugom ženom. I doista, dobio je mnogo djece, i među njima šest sinova – u svakom selu po jednog.
Njegov brat Loki, poznat kao bog nepodopština, pretvorio je Saylokove sinove u stvorenja:
Adyar, orao. Ebba, vepar. Leok, lav. Berne, medvjed. Joran, konj. Dolphys, vuk.
str. 55.
Od tih sinova, nastalo je šest plemena u Sayloku, imaginarnom mjestu u kojem se događa priča.
Ovaj mit, dakako, nije pravi mit. Spisateljica ga stvara i uklapa u priču o nordijskim bogovima. Mit se provlači cijelom knjigom, ali najcjelovitije na stranici 238., odakle sam ga i ja sažela.
Prvo žensko dijete
Napuštena i povrijeđena, Desdemona, pripadnica klana Dolphys, rađa sina Bayra poglavaru klana Berne, Banruudu. Pri porodu umire i dijete ostavlja bratu, Čuvaru hrama Dagmaru, ali prije prokune cijeli Saylok:
„Voljela sam ga, a njemu je to postalo nezgodno. Više od ičega drugoga želi moć. … Želi biti kralj. Oženit će kći kralja Ansela. Misli da će mu to donijeti ugled, a ona brojne sinove. No moj će sin biti jedino Banruudovo dijete.” Drhtavom rukom nacrtala je još jednu runu…
„Zlostavljaju nas. Iskorištavaju nas. Trguju nama i napuštaju nas. … Neka tako bude. Od ovoga dana nadalje, u Sayloku više neće biti kćeri…”
str. 24./25.
I tako je i bilo. U Sayloku se, ni u jednom od šest plemena, više nije rodila kći. Osim, nekim čudom, baš Banruudu, koji se spletkama, prijetnjama i ubojstvima uzdiže do položaja kralja Sayloka.
Kralj mrzi Bayra, kao da osjeća prijetnju koju taj nadnaravno snažni, ali šutljivi dječak nosi.
Kralj sanja utvare, progone ga u snovima, traži ih po čitavom kraljevstvu.
Čuvar hrama Dagmar upoznaje bijelu ženu:
„Kako da te zovem?” upitao je.
„Utvara”, prošaptala je i prepustila se zaboravu.
str. 107.
Bayr i mala princeza Alba rastu jedno uz drugo, ne znajući da u sebi nose ključ za skidanje kletve.
Čitavo se to vrijeme u Sayloku rađaju samo sinovi.
A bez kćeri, uskoro neće biti ni sinova. Ni klanova. Ni ljudi.
Sveta magija
Prvo žensko dijete roman je koji vas u sebe uvlači polako. U njega se nećete zaljubiti na prvu stranicu, ali neka vas to ne obeshrabri. Kako budete polako napredovali kroz složenu rodbinsko-klansku hijerarhiju i povezanost, tako će vaše srce sve lakše i lakše prihvaćati u sebe sve te silne likove čudnih imena.
Roman je pisan uglavnom tehnikom pripovijedanja, što je u ovom slučaju bio dvosjekli mač. Pripovijedanje je doprinijelo bajkovitosti radnje, ali ona se zbog nedostatka dijaloga čini mjestimice dosadnom i slabije čitkom. Naravno, nakon što se “ufurate” u radnju, tehnika prenošenja događaja bit će vam manje bitna i više ćete se koncentrirati na ono što se događa sa životima likova.
Ovo je fantasy roman, temeljen na nordijskoj mitologiji. Nisam ljubiteljica tog žanra pa pretpostavljam da je to razlog zbog kojeg se nisam mogla odmah uživjeti u radnju. Osim toga, radnja se proteže na duge dvadeset i četiri godine, tijekom kojih se, dakako, puno toga mijenja, no nagli prelazak iz jednog desetljeća u drugo onemogućuje nam da se povežemo s likovima na nekoj dubljoj razini.
Iako nema neko konkretno vrijeme radnje, mene podsjeća na vrijeme Igre prijestolja, a i ugođaj je sličan. Atmosfera srednjeg vijeka te neobična, pjevna imena likova romanu daju notu mističnosti i tajnovitosti.
Osjećaju nadnaravnog pridonose i rune, naravno. Ti sveti simboli usmjeravaju radnju: njima je Desdemona stvorila kletvu. Čuvari hrama njima proriču budućnost i putuju u prošlost. Njima se štite, one ih skrivaju.
„To su…rune”, prošaptao je Dagmar, a dlačice na vratu i rukama nakostriješile su mu se odajući poštovanje. … Bio je dovoljno mudar da se boji… No nije se bojao dovoljno da ode.
str. 11.
Rune nisu općepoznate, njih znaju i njima se služe samo Čuvari hrama. I oni koji ih potajice nauče. A kao i sva ostala magija, i rune se mogu koristiti za dobro. Ili za zlo. Ovisi o osobi koja ih koristi.
Krvna kletva
Najdraži dio romana mi je, naravno, okosnica radnje – kletva kojom se prestaju rađati ženska djeca. Muškarci, isprva ponosni na sinove koje dobivaju, malo pomalo shvaćaju da se vrlo skoro ti sinovi neće imati kime ženiti i da će klanovi izumrijeti.
… trebala im je godina dana da uvide da su djeca koja se rađaju u klanovima samo sinovi. Isprva su se radovali. Sinovi su uvijek bili poželjniji. Sinovi su bili znak života. … Kako su svi bili budalasti.
str. 57.
Ratnici Sayloka napadaju okolne zemlje, otimaju njihove žene i dovode ih k sebi, naivno misleći da će im tuđe žene podariti kćeri. Kasno shvaćaju, a neki ne shvaćaju uopće, da kletva ne leži na ženama. Ne, ona je bačena na sayloške muškarce.
U svijetu kojim vladaju muškarci, teško je uočiti važnost žene. Lako je željeti sinove, a još lakše zaboraviti da netko treba i roditi svu tu silnu željenu mušku djecu. Žene nisu ratnici, nisu poljodjelci, nisu nositelji prezimena. Žene su SAMO majke.
Vrlo brzo, shvaća se da bez tih SAMO-MAJKI uskoro neće biti ničega za što se boriti. Bez žena, prezime se neće prenositi na nove naraštaje jer novih naraštaja naprosto neće biti.
Stanovnici Sayloka
Princeza Alba i Bayr, glavni likovi čije rođenje i odrastanje pratimo od početka knjige, kao da nisu nositelji radnje. Malo što rade, osim što se vole. Štite jedno drugo, bore se jedno za drugo, ne mogu jedno bez drugog – njihove su sudbine nepovratno isprepletene sa sudbinom Sayloka. Kako bude njima, tako će biti i čitavom kraljevstvu.
Nema ljubavi bez straha. Oni idu ruku pod ruku.
str. 310.
Puno su nam zapravo zanimljiviji sporedni likovi, Čuvar hrama Dagmar, bijela žena koja se naziva Utvara te Vrhovni čuvar Ivo. Oni su zapravo kao nordijske norne – upravljaju runama, sudbinom i životom ostalih likova.
Kralj Banruud posebna je vrsta negativca. Siledžija koji je spletkama postao kralj, otac koji odbacuje vlastito dijete iz pohlepe, ubojica koji mačem utišava glasove koji šapuću istinu – istinu koja mu se ne sviđa.
Banruud su dva čovjeka. Jednoga vidiš, drugoga ne. Da mu raspleteš pletenicu, pretpostavljam da bi se pokazalo novo lice, skriveno iza njegove kose.
str. 88.
Krv na početku, i na kraju
Ako volite fantastične romane, magiju i mitologiju, svidjet će vam se ova knjiga. Uronit ćete u jedan novi svijet, drugačiji od ovog u kojem živimo – a ipak toliko sličan. Navijat ćete za Bayra i Albu, svjesni da krvna kletva zahtijeva krv i na početku, i na kraju.
A čija će se proliti i nakon godina sinova napokon donijeti kćeri, ostavljam vama na otkrivanje.
Ostali naslovi ove autorice:
Mojsijev zakon
Davidova pjesma
Prvo žensko dijete
Iz pijeska i pepela