nakladnik: 24 sata d.o.o., Stilus knjiga, 2019.
naslovnica knjige Nisu moje bebe: ©24 sata d.o.o., Stilus knjiga
Nisu moje bebe. Čije su?
Lauren Tranter rađa blizance, dva prekrasna dječaka kojima daje imena Morgan i Riley. Još uvijek u bolnici, budi je nekakvo pjevanje. U blizini svog kreveta vidi prljavu ženu u dronjcima koja joj nudi zamjenu – Lauren će joj dati jednog svog dječaka. Ona će njoj dati jedno od svojih… Stvorenja. Ako Lauren odbije, uzet će oba djeteta. Prestravljena, Lauren se zaključava u kupaonicu i alarmira policiju.
Međutim, slučaj je odbačen kao deluzija neispavane mlade majke. Istražiteljica Joanna Harper osjeća da slučaj u sebi krije više nego se na prvi pogled čini.
Ali te sjene. Zadrhtala je. Nešto u vezi s ovim slučajem nije bilo u redu.
str. 72.
Unatoč Laureninom trudu i upornom skrivanju, blizanci nestaju. Uskoro su pronađeni i svi su sretni, osim izbezumljene majke koja tvrdi – to nisu moje bebe!
Što se dogodilo s blizancima, pročitajte u ovom jezivom romanu. Neće vam biti svejedno čitati ga dok ste sami, a oko vas tišina…
Bajke i legende
Narodne bajke i legende veoma su važne za razumijevanje i doživljaj radnje ovog romana. One su zapravo bile i motivacija – svako poglavlje počinje citatima iz irskih narodnih legendi i bajki. Ali, nisu te bajke one na koje smo navikli. Ovo su one prave, iskonske bajke, koje su služile za plašenje djece i objašnjavanje neobjašnjivog. Ovo su bajke o blizancima i mjenjolikima. O majkama koje su u krevetićima zaticale svoju djecu – koja to nisu. Čak i sama spisateljica ističe koliko su joj važne bajke i koliki su utjecaj na nju imale. Ne misli tu na one Disneyevske, nego one iskonske, u kojima su djeca otimana i ubijana, djevojke silovane, a vile su bile nešto od čega se bježalo i čija se imena šaputalo.
Čak je i naslovnica napravljena u tom tonu. Onako isprepleteno korijenje doista izgleda kao da je izašlo iz neke mračne priče o riječnim vilama i mjenjolikima.
Znate li tko su mjenjoliki? Prema legendi, to su stvorenja kojima se zamijene ljudska djeca. Oni u potpunosti preuzmu vanjski izgled djeteta, ali majka uvijek shvati da to nije njezino dijete.
Zato Lauren tako očajnički vrišti od početka gotovo do kraja romana: To nisu moje bebe!
Atmosfera straha
Fabula romana cijelim je tijelom protkana osjećajem jeze. Onako kad vam se nakostriješe dlačice na vratu. Znate da nešto nije kako treba, isto kao što to zna i naša istražiteljica Jo Harper.
Ali, kako vjerovati u Laureninu priču o riječnoj spodobi koja joj želi ukrasti bebe, kad smo svi mi realna bića i sigurni da je takvo što nemoguće?
Ni Laurenin suprug Patrick ne vjeruje u priču svoje supruge, smatra da je ona samo veoma umorna i bezrazložno zabrinuta.
Kako sve dulje i dublje tonemo u atmosferu romana, počinjemo vjerovati u tu mješavinu fantazije i zbilje. Čitavo vrijeme nismo sigurni u taj bajkoviti dio, događa li se on ili ne. Nismo sigurni možemo li vjerovati glavnoj protagonistici i njezinim utvarama. Čak i oni koji su poput mene, koji ne vjeruju u te nadnaravne stvari, čitajući stranice ove knjige pomisle: Što ako? Spisateljica je uspjela utkati tu nadnaravnu priču u jednu realnu situaciju i stvoriti atmosferu strepnje. Kao da se ta apsurdna, fantastična situacija doista može dogoditi. Sve je opisano uvjerljivo. Stvarno uvjerljivo…
Atmosfera koju stvaraju opisi uljeza u bolničkoj sobi, opisi tog mirisa, tih zvukova, bude u nama jezu i odlično su napisani.
Glavna ženska boljka – nisam dovoljno dobra
Pričati o kraju romana bilo bi veliki spoiler pa to neću raditi, iako bih o njemu imala puno toga za reći. Naglasit ću samo da će vas kraj možda ne toliko šokirati, koliko iznenaditi. Poželjet ćete nastavak.
Raspravit ćemo malo o glavnoj premisi romana, a to je majčinstvo.
Lauren je tek postala mama – pratimo njezin porođaj i uočavamo koliki utjecaj ima na psihu žene, čak i kada sve prođe uglavnom u redu. Zatim je tu krivnja – zašto odmah nisam zavoljela svoje dijete?
Još je čekala na navalu ljubavi. Onu koju svu odjednom osjetiš iste sekunde kada se rode i koja je drukčija od svega što si do tada osjetio. Navala ljubavi o kojoj ljudi koji imaju djecu uvijek govore. Radovala joj se. Brinulo ju je što je još nije osjetila.
str. 14.
Već se od prvog dana majčinstva Lauren ne osjeća dovoljno dobro za tu novu ulogu. Osjeća da je podbacila u ulozi majke i da svim njezinim prijateljicama to ide bolje. Čitavo vrijeme misli da je na neki način odgovorna zbog nestanka svojih beba. Opravdava se dolje navedenim citatom, kao da bi je itko doista mogao kriviti zato što je umorna od cjelodnevne brige o blizancima.
Nije ih odmah voljela, ali ih je zavoljela nakon nekog vremena. Prodrlo je to u nju. Sporo. Kao da je ljubav nešto što se polako pijucka. Opija. Gomila se. Raste. Polako, potiho, ali nezaustavljivo, sve dok je nije posve opila… Voljela ih je, to je bio njezin poziv.
str. 223.
Ne pomaže joj ni Patrick koji, pod maskom razumijevanja, skriva klasičan tradicionalan odnos prema ženi-majci: njezino je mjesto uz djecu, onda je dužna ustajati tijekom noći i hraniti ih, on se mora naspavati i tako dalje i tako dalje.
Vrtuljak emocija
Žanrovski, roman je kombinacija psihološkog i fantastičnog romana.
Ovaj „fantasy“ dio jasan vam je iz svega gore navedenog. Naravno, već slutite i zašto stoji onaj „psihološki“ dio – on proizlazi iz toga što pratimo psihičko stanje jedne mlade mame koja se pokušava nositi sa stravičnom situacijom u kojoj se našla.
Prije nego doznamo što se doista dogodilo blizancima, proći ćemo, skupa s Lauren, pravi vrtuljak različitih emocija. Osjećat ćemo strah, strepnju, progonjenost, krivnju. Ali i hrabrost, požrtvovnost i beskonačnu ljubav.
Sigurna sam da ćete uživati u svakoj stranici i dobiti malo drukčiji uvid u psihu žene u jednom tako osjetljivom razdoblju. Nadam se da ćete razumjeti, a ne osuđivati.
Ostali naslovi ove autorice:
Nisu moje bebe prvi je roman Melanie Golding.
Gdje kupiti:
Drugo mišljenje
Po prvi puta na našem blogu, obje “male od knjiga” pročitale su i recenzirale istu knjigu!
Drugo mišljenje pročitajte ovdje!
